by Ada Jukić | Jul 6, 2026 | Autorski osvrti, Istaknuto
Hektor je junak gubitničke strane, pa stoga izaziva posebnu empatiju. Njegovim likom Homer ostvaruje najslojevitiju strukturu, bez idealiziranja i pristranosti koju očekujemo s ‘druge strane’. Ima sve osobine velikog čovjeka, ali nije natčovječanski nepokolebljiv. Hrabar ratnik zna i posustati u boju (saveznici ga opominju da se više angažira u borbi), ali ustrajan vođa i strateg prodora do grčkog logora (kad je Zeus privremeno na trojanskoj strani). Pouzdan sin i nježan suprug i otac, obziran čak i prema tuđinki koja je (naoko) uzrok vojnog napada. Helena ga toliko hvali, da se uplašimo da će ga pokušati zavesti svojim Afroditinim zamkama 🙂 . Zanimljiv je njegov odnos s bratom Parisom. S jedne strane spočitava mu njegovo ponašanje, to jest da je plašljiv, lijen i nedovoljno motiviran, ali sklon je povjerovati da se može promijeniti. U odlučnom sukobu s Ahilejem, Hektor doživljava najveće poniženje, dok trči oko zidina pred očima sugrađana i rodbine, i samo njegov tragični kraj omogućava da se ta epizoda izgubi u cjelini njegovog opusa. Tragedija koja pogodi njegovu obitelj, ne samo u trojanskom padu, već onome što slijedi poslije poraza, ropstvo Andromahe i smrt Astijanaksa (što saznajemo iz drugih antičkih djela), pritišće njegovo ime kao konačna i nepravična kazna.
Ilustracija Ada Jukić
Sadržaj
Od (A)hila do Z(eusa) 2
Hektor i Njegova Braća**. 4
Hektor u Zamahu. 5
Hektorovo Šesto Pjevanje. 6
Hektorove Bitke. 8
Hektor i Pučani 11
Hektor i Ptica. 12
Usponi i Padovi 13
Buđenje i Budućnost. 14
Tko je ubio Patrokla. 14
Hektorov Kraj i Kraj Ilija. 16
Napomene. 17
Literarni izvori 17
LINKOVI: 17
Od (A)hila do Z(eusa)
Ahilej spominje Hektora u Prvom pjevanju u prepirci s Agamemnonom. Povrijeđen što mu oduzima Briseidu (koju je ‘pošteno’ zaslužio kad je razorio ‘svetu Eetionovu Tebu’, kako se žali majci Tetidi) upozorava tvrdoglavog ahejskog vođu na to kolike će mu gubitke nanijeti trojanski vođa kad grčka vojska ostane bez ‘najboljeg Ahejca’ (kaže za sebe).
‘ … a pomoći ti u nevolji imati nećeš
Kada od Hektora stanu ljudomore ginut i padat
Mnogi junaci, …’ (I, 241-243)
U Drugom pjevanju, u stihovima u kojima se (značajno kraće od prethodnog popisa grčkih snaga) navode trojanske i savezničke čete, Irida se (u liku Prijamovog sina Polita) obraća Hektoru, nakon čega on raspušta skupštinu i izvodi vojsku na brežuljak ispred grada. Homer nam ga ‘službeno’ predstavlja.
‘Trojcem bijaše vođ sjajnošljemac veliki Hektor,
Prijamov sin, iza njega junaci u oružju bjehu
Najbolji, ….’ (II, 816-828)
Hektor zna da je na njemu, kao najstarijem Prijamovom sinu, najveći teret obrane grada i obvezuje ga to što od njega očekuju Trojanci. Ono čega se boji nije smrt, već negativno mišljenje javnosti, iako je i tada bilo mogućnosti upravljanja tim mišljenjem i ispravki ‘spinovima’. U borbi u kojoj se ne samo Hektor, već i drugi najveći junaci i jedne i druge strane, nađu u situaciji u kojoj je potrebno povlačenje, nađe se izgovor, radi se o (ne)sklonosti bogova, a ne kukavičluku, svi su izloženi preokretima božanskih raspoloženja.
Rizičan Hektorov pothvat je izlaz iz obrambene pozicije i napad na oslabljene ahejske snage, s planom potpunog uništenja neprijatelja i njegovih brodova. Dio je to Zeusove igre koju je obećao šarmantnoj Tetidi, kako bi se pokazalo koliko Grcima vrijedi (uvrijeđeni) Ahilej, a zbog svima poznatog ishoda ta se igra, u kojoj vrhovni nebesnik potpiruje nadu u sigurnom gubitniku, djeluje posebno okrutno. Zeus inače, svojim odnosom prema smrtnicima (napose, smrtnicama) i njihovim uvlačenjem u svoje obiteljske i bračne mutne vode te prepuštanja ili nedovoljne i zakašnjele intervencije kojima im pokušava pomoći, ostavlja gorak dojam. Pri tome nije osobito koristan ni svojim izravnim potomcima, a slabički popušta ljubomornoj Heri, što u ‘Ilijadi’ ilustrira osobito dirljiv Sarpedonov slučaj. Dakle, u jednoj fazi trojanskog rata, Zeus je na Hektorovoj strani, ali ni podrška najjačeg saveznika ne znači pobjedu, kad su u pitanju spletke i interesi jače motiviranih protivnika.
Hektor i Njegova Braća**
Hektor je jedan od pedeset Prijamovih sinova koji žive u prostranom dvoru ‘tesanog kamena i glatkih trijemova’, smještenih (u pedeset soba) uz svoga oca i majku. Samo je Paris, koji se naknadno priključio obitelji (zna se zašto i kako) u drugom objektu koji je, u blizini, sam sagradio. Sve to otkriva nam Homer u kratkim crtama, u Šestom pjevanju, dok Hektor žuri Gradom, kratko izbijajući s ratišta. Prijam ima i dvanaest kćeri, pa Hektor doista ima puno sestara i braće, od kojih neke i neki dobivaju svoju ‘ulogu’ u ‘Ilijadi’. Najsloženiji je njegov odnos s Parisom.
U jednom od prvih nastupa u Epu, Hektor je ljut na mlađeg brata koji se, nakon susreta s Menelajem, sakrio.
‘Nesretni Parise, prvi ljepotico, ženaru ludi,
Varavče! (III, 39-40)
Paris se usudio s puta brodom dovesti udatu ženu i svoj grad izvrći nevolji, ali se ne usudi boriti s njenim mužem. Slična spočitavanja Hektor upućuje (a Paris krotko prima) i u nastavku radnje, ali niti prvi konačno odustaje od pokušaja da aktivira brata, niti ovaj prestaje s nejednolikim učešćem u borbi, konstantna je samo njegova privrženost Heleni, začuđujuća nakon svih tih godina. Ovom prilikom saznajemo kakva je Parisova percepcija Hektora:
‘Vazda je srce u tebe neslomljivo sjekiri nalik,
Koja kroz panj ide iz ruke onom, što građu
Umjetno teše lađenu, od sjekire jača mu zamah,
Ti neprestrašljivo tako imadeš, u grudima srce’ (III 60-63)
Ima li veće pohvale trojanskom vođi iz usta slabijeg brata i grčkog Homera! Ponesen trenutkom i vlastitim riječima, Paris prihvati dvoboj s Menelajem, a obje zaraćene strane naprave ozbiljne pripreme za’ turnir’ (uključujući složene zakletve i ceremonije pogubne za janjce). Bio bi to napeti trenutak, tko će pobijediti od dva Helenina muža, ali svi koji su pročitali ‘Ilijadu’ znaju kako je bilo i kako je Paris ponovi osramotio Hektora i razočarao Helenu.
Pod velikim pritiskom, Hektor će otvoreno reći što misli o bratu.
‘Kad bih ga vidio ja k Aidu gdje silazi u dvore
Reko bih, da već u duši ne poznajem nemile tuge.’ (VI, 284-285)
Uzgred, biti Afroditin ljubimac nije beznačajna stvar ni u ratnim okolnostima. Božica ljubavi osigura bjeguncu s mejdana ugodan dnevni boravak u (van)bračnoj ložnici, a angažman na bojnom polju raspirio mu je libido.
‘Nego hajdemo leći, nasladit se ljubavi hajd’mo…’ (III, 441),
kaže Paris Heleni, dok Agamemnon proglašava pobjedu.
Hektor u Zamahu
Nakon Pandarova kobnog istupa kojim ranjava Menelaja, a Agamemnona predstavlja kao najbrižnijeg brata na svijetu (za razliku od bratskih odnosa njihova oca i strica!), zameće se boj u punom sastavu, s pojedinačnim okršajima koje Homer pokazuje epskim krupnim planovima. Prije akcije Agamemnon kao smion, ali popustljiv predvodnik, kombinira šibu i mrkvu u poticanju vojskovođa na jače zalaganje, a znakoviti su i načini na koji oslovljeni reagiraju. Odisej se rasrdi, pa vođa povuče riječi, ali mladi Diomed mirno prihvaća Agamemnonovu kritiku. Za razliku od njega, potomak oholog tebanskog napadača Kapaneja, Stenel, žestoko odvraća nadređenom (ne pada jabuka daleko od stabla).
U borbi koja slijedi, a Homer je opisuje takvim detaljima od kojih bismo u filmu otklonili pogled, Hektor ne samo da je u sjeni Diomeda, već trpi i Sarpedonovu kritiku zbog nedovoljnog zalaganja i prepuštanja težine bitke saveznicima. Tek kad ga te riječi ‘za srce ujedu’, Hektor se razmaše kopljima i potakne Trojance.
Svi ovi istupi uvod su za puni emocionalni zamah najvećeg trojanskog junaka.
Hektorovo Šesto Pjevanje
Tu je neodoljiv i kao vojnik i suprug i otac, iako se okolnosti u kojima se, u trenutku kad Grci nadvladavaju, po savjetu brata Helena, udalji s ratišta, ne čine posve primjerene. I dok odlazi na predah po zadatku, hrabri Trojance, koji ostaju na borbenom polju. Prije velikog Hektorovog nastupa u rodnom gradu, odvija se duhovita digresija Diomeda i Glauka (detaljnije u tekstu o Diomedu, vidi LINK).
A onda, od 236. stiha do kraja ‘Šestice’, Hektor je puni protagonist i ta dionica značajnija je od sljedeće u kojoj s Ajasom dijeli megdan. Njegov susret s majkom, pa ženom Andromahom i sinom Astijanaksom i na kraju Parisom i Helenom predstavlja ga u antologijski cjelovitoj, ljudskoj, toploj i snažnoj slici.
Hektor ulazi kroz Zapadna vrata, i okružen ženama koje raspituju se za svoje muževe i srodnike, upućuje se u Prijamov dvor, kao složenu strukturu u kojoj borave njegova brojna braća i sestre s obiteljima. Tu susreće svoju majku koja mu postavlja pitanje (koje bi mu postavio svatko u toj situaciji, a napose njegovi suborci):
‘Dijete, zašto si došo izišavši iz boja ljutog?’ (VI, 254),
Majka kao majka pronalazi opravdanje i nudi sinu napitak. Trezveni Hektor odbija vino koje ga može oslabiti, iako Hekaba drži da vino daje snagu umornom čovjeku (još jedan primjer i sitnih opreka koje ne isključuju jedna drugu).
U nastavku Hektor pokazuje kakav je znalac i u vjerskim pitanjima pa određuje što i kojem božanstvu treba učiniti, kako bi obuzdalo Grke, napose, Diomeda. U prvom redu to je Atena, koju (kao božicu mudrosti uvrijeđenu što nije proglašena najljepšom!?) ni molbe Trojanki ni cijeli Olimp neće skloniti na njihovu stranu. Ali to ne znači da će molitelji odustati. Hekaba odabire dragocjeni plašt (sidonske produkcije, koju su s puta donijeli Paris i Helena) kojom će prekriti Atenin kip, ali, iako od toga neće biti koristi. To što čovjek zna da se nešto neće ostvariti, a ipak se tome nada, i pokušava ostvariti, otkriva još jednu stranu ‘ljudskog’. S malim sinom u zagrljaju, u jednoj od najdirljivijih scena koje slijede, Hektor u istom dahu žali tragični ishod Troje i svoje obitelji i polaže očinske nade u svijetlu Astijanaksovu budućnost.
Hektor se bori za slavu, a ne život, pa ni pobjedu. S jedne strane, ne želi se osramotiti pred ‘svojim ljudima’, s druge želi zauzeti mjesto u povijesti.
‘Nego se Trojaca ja i dugohaljki Trojanki bojim,
Ako li budem od borbe ko strašljivac bježao kakav;
Ni srce mi to ne da, jer navikoh vazda valjanim
Biti i vazda se hrabro među prvim Trojcima borit
Stječući veliku slavu i ocu i samome sebi.’ (VI, 441- 446)
Zanimljivo je kako Hektor prelazi preko konkretne Andromahine primjedbe koja se tiče vojnog pitanja. Žena koja danima pažljivo sa zidina promatra događanja na ratištu, primijetila je neprijateljske aktivnosti na određenoj lokaciji (kod smokve, gdje je najosjetljivija točka na zidinama) i na koju su u nekoliko navrata dolazili Grci, pa savjetuje muža vojskovođu da iskoristi to mjesto i taktiku u borbi s manje rizika. Ali Hektor, koji joj slatkorječivo izrazi razumijevanje i podršku u pogledu njenih strahova, na ovaj prijedlog uopće se ne osvrće. On ga svojim patrijarhalnim, mjedenhaljnim i junačkim uhom vjerojatno ne registrira, jer zna što žene trebaju znati i činiti, a to se odvija u unutrašnjim odajama i za tkalačkim stanom.
I tu Hektor potvrđuje da zna kakva je sudbina Troje i ponavlja ono što je Agamemnon rekao u Četvrtom pjevanju,
‘Doći će jednom dan,…’ (VI, 448)
Ali i u toj slici poraza, vidi sebe junakom i to mu je dovoljna vrijednost. U daljnjim tragičkim, napose euripidovskim interpretacijama, u pričama o padu Ilija i drugim slavnim gubitnicima, ide se častohljepljem toliko daleko, da se poraz gotovo slavi kao izvor slave. Ima gradova koji žive u ‘neslavnoj svakodnevici’, a drugi se proslave veličanstvenim padom. U ‘Trojankama’ Kasandra (literatura navedena u Uvodnom tekstu (LINK) tješi slomljenu Hekabu. Kaže joj kako su Ahejci svojim dolaskom priskrbili Hektoru glas prvoga junaka, a to ne bi postigao da nije došlo do rata.
Hektorove Bitke
U Sedmom poglavlju Hektor se u dvoboju suočava s Ajasom. Ishod borbe u najmanju ruku je dvojben, Hektor je nakon nekoliko snažnih udaraca poklekao pred grčkim gorostasom s neprobojnim sedmerostrukim štitom, ali se, zaslugom viših sila, dvoboj prekida i završava razmjenom darova (pri čemu grčka strana, kao i u Diomedovu slučaju s Glaukom, bolje prođe). Mač koji će Ajasu pokloniti Hektor imat će kasnije još jednu opjevanu ulogu. Ono što je, međutim, manje očekivano od ishoda dvoboja, bilo je ono što se dogodilo prije njegova početka. Jer kad Hektor, preneseno rečeno, ‘baci rukavicu’, nitko se na grčkoj strani ne usudi odgovoriti na izazov. Slabi Menelajev pokušaj isključi se u trenutku. Tek kad se Nestor u svom zamornom i samohvalnom govoru požali na nova pokoljenja, javi se toliko dobrovoljaca, da je potrebno provesti ždrijeb. Iz Sofoklovog ‘Ajanta’ saznajemo kako su i tada junaci znali ‘muljati’, pa Teukar ističe da je njegov hrabri brat u kacigu stavio kamen, a ne komadić zemlje kojim se služe oni koji ne žele biti ‘izvučeni’.
Zgodno je i kako se protivnici prije početka borbe obraćaju jedan drugome, ističući svoje borbene vještine. Kao što mogu plakati, junaci se mogu i hvaliti i rugati protivnicima, a to im Homer omogućuje ne samo prije, već i usred bitki, kad se čini da nema vremena za ‘govorancije’.
Uzgred, što se potankosti o junačkim obračunima u bitkama tiče, Euripid implicitno Homera stavlja u pitanje. Tesej se u ‘Pribjegarkama’ pita kako se uopće može znati tko se s kim sukobio u tijeku bitke, kad u gužvi i pometnji borbe za život nema mogućnosti za’ razgledavanje situacije’. Homer, međutim, opisuje poimence stotine okršaja i junaka, s detaljima o udarcima i ranama koje su jedan drugom zadali i ishodima tih sukoba. Sam Euripid trudi se objasniti kako je neki njegov lik (sudionik) došao do podataka (primjer Glasnik u’ Feničankama’ s izvještajem o napadima Sedmorice na zidove Tebe).
Dvoboj Hektora i Ajasa dovede do primirja u kojem obje strane pokapaju poginule, ali i konsolidiraju snage za nastavak borbe. Izmjenjuju se pobjede i porazi sukobljenih, a što se pojedinačnih nadmetanja tiče, u jednoj epizodi pred Hektorom ustukne i Diomed. Mladi grčki junak oklijeva, bojeći se da ne ‘ispadne’ kukavica, ali ga umiri pametni Nestor, koji u Hektorovom žaru vidi Zeusove prste.
Među grčkim junacima ističe se i Teukar, Ajasov polubrat koji s njim nastupa u simbiozi. Zaklonjen velikim štitom odapinje strijele, a cilj mu je, nakon što je usmrtio osmoricu, pogoditi Hektora. Kad umjesto njega pogodi drugog Prijamovog sina, Gargationa, Homer učini jednu od ‘najcrvenijih’ usporedbi na krvavom polju ratnih stradanja.
Kako je glavu mak oborio na drugu stranu,
Koji je najedro zrnjem u vrtu od proljetnih kiša,
Tako obori glavu i onaj stisnutu šljemom.’ (VIII, 306-308)
Hektora štiti Apolon, pa Teukar ne uspije u svojoj ubilačkoj namjeri, ali stradaju Hektorovi uzdodrže, koje on, bolna srca, ali učinkovito mijenja. Hektor uspije raniti Teukra i izbaciti ga s bojnog polja, a sam se (kao lav ili vepar) baci na Ahejce u bijegu. U naponu snage, Hektor Grcima izgleda zastrašujuće kao Gorgona ili ratoborni Ares.
Zanimljivo je da je Teukar, zapravo, rođak Hektoru koga zove ‘bijesnim psom’. On je potomak trojanske princeze, Laomedontove kćeri, koju je Telamonu predao Heraklo te je Ajasov polubrat po ocu. A Agamemnon koji ga bodri i hvali dok strijelama pogađa Trojance, u Sofoklovom ‘Ajantu’ vrijeđa ga da je sin robinje! Teukar ga ogorčeno podsjeti na njegovo vlastito frižansko porijeklo (po Pelopu). Vođa Grka ima kratke grčke korijene, pa je jasno da se i tada, kao i danas, mogu najžešće boriti (i vrijeđati) bliski suparnici.
Iako dvoboj Hekrota i Ajasa završi ‘neodlučno’, odnosno pomirljivo, jasno je da je Hektor u njoj stradao više, ranjen je u vrat i pao na leđa pod udarom golemog kamena koje je na njega bacio protivnik. Agamemnon se veseli kao pobjednik.
Ipak, pod Zeusovim utjecajem stvari na bojnom polju idu u prilog Trojancima, molbe grčke delegacije za povratak Ahileja u borbu ne uspijevaju, uz silna uvjeravanja opisana u Devetom poglavlju, dok u Desetom Diomed i Odisej vrše zločinački izvidnički pothvat bez kojeg bi ‘Ilijada’ mogla biti (opisan u nastavku o Diomedu).
U nastavku Agamemnon svojim borilačkim uspjesima demantira sve koji ga ne smatraju junakom, a kad se, ranjen, povuče iz bitke, nastupa Hektorovih ‘pet minuta’. On ubija sličan oluji, dok ga ne zaustavi Diomed pogotkom kopljem u šljem. Kada i drugi grčki prvaci, uključivo Diomeda i Odiseja, budu ranjeni, a Ajas istisnut iz bitke, dođe do kritične točke, u kojoj se Ahilej, koji je već najavio povratak kući, zainteresira za situaciju, a Nestor dolazi na ideju da ga na bojnom polju zamijeni Patroklo.
Hektor i Pučani
U sredini ‘Ilijade’, u Dvanaestom pjevanju, Hektor dospijeva do neprijateljskog teritorija na kojem su njihovi brodovi i šatori, a koji su dodatno osigurali zidom (Zeus će poslije dopustiti Posejdonu da ga sruši i vrati obalu Helesponta u zatečeno stanje). Jarak (sa zabodenim kolcima) koji su oko zida iskopali Grci sprječava pristup trojanskih bojnih kola, pa Pulidamas daje Hektoru savjet da siđu s konja. Pučanin Pulidamas se kao savjetnik poslije ponovo javi u teškim situaama. I dok ga u prvom slučaju Hektor posluša, kad mu zbog nepovoljnog znaka, predloži uzmak, žestoko mu se suprostavi.
Zanimljiv je početak Pulidamasova istupa koji govori o Hektorovom odnosu prema podređenima. Otvoreno mu spočitava što ga, kao pučana, kudi kad (s drugim mišljenjem) istupa u vijeću. Jasno mu je i zašto je tako, ‘glavni žele imati sve po svom’. Ali to pokazuje Hektorovu aristokratsku stranu, koja, uostalom, nije ‘strana’ ni drugim vojskovođama i istaknutim likovima. Odisej istuče Tersita kad iznese kritiku velikaša, a u bitkama se očekuje da masa poslušno slijedi svoje vođe. Ipak, u prijelomnim trenucima može doći se kratkotrajnog obrata odnosa moći, pa moćnici to imaju u vidu.
Hektor i Ptica
Loš znak za Trojance dolazi s neba. Radi se o orlu i zmiji, koja ga uspije ugristi i izbaviti se iz njegovih kandža. Pulidamas to tumači kao upozorenje na poraz i predlaže povlačenje. Međutim, Hektor nije sklon ‘slušati ptice’ i kao da je otprije iritiran uplitanjem vračeva i proroka u ‘državnička pitanja’, čvrsto je drugog uvjerenja. On se ne osvrće na let ptica i ne mari za njih, pa metaforički zaključi:
‘Jedna je najbolja ptica, za otadžbinu se borit!’ (XII, 243)
Hektorov odnos prema nebeskom znaku, odnosno njegovo odbijanje da prihvati ‘poruku’, prilično je iznenađujući. Vračevi kao tumači božanske volje uživaju utjecajan status, a postupci tumačenja znakova sofisticiraju se do rimskih antičkih vremena. Proročišta se konzultiraju prije značajnih pothvata, iako njihove dvosmislene poruke ne osiguravaju uspješnu odluku. U konkurenciji institucija koje ‘znaju budućnost’, Krez preliminarnim pitanjem provjerava nekoliko proročišta prije nego im postavi strateško pitanje (Herodot).
Status vrača ne osigurava naklonost vlastodržaca, jer u nekim okolnostima od njih traže najveće žrtve. Agamenon je užasnut Kalhasovim zahtjevom da žrtvuje Ifigeniju, ali je to na kraju spreman učiniti. Tiresija otkriva Kreontu da je za spas Tebe potreban život njegovog sina Menekeja (Euripid, ‘Feničanke’). U Euripidovoj tragediji ‘Heraklova djeca’ Demofont prije borbe s Euristejem konzultira gatare i proroke, a na djevičansku žrtvu koju traže dobrovoljno pristaje Heraklova kći Makarija. Najjače su pod utjecajem nebeskih znakova mase. Kad jednom čuju što treba poduzeti, građani ne ostavljaju ni najvećem autoritetu mogućnost da to izmijeni (stoga Kreont pokušava spasiti Menekeja prije nego Tiresija kaže Tebancima ono što je rekao njemu), a vojska, koju loši znakovi mogu obeshrabriti, na povoljne reagira euforijom (‘cikću’ od zadovoljstva).
Hektor koji ne vjeruje ‘u ptice’ sigurno nije ‘nevjernik’. U replici Pulidamasu kojom odbija ‘ptičji argument’, poziva se na Zeusa kao vrhovnog vođu (koji sam šalje znakove posredstvom svoje ptice, orla). A u Šestom poglavlju Hektor osobno daje instrukcije svojoj majci i ženama u pogledu molitvi Ateni za spas Troje. I inače ne dolazi do izražaja njegov drugačiji stav u vjerskim pitanjima. Odbijanje nepovoljnog znaka rezultat je poleta, ‘navale adrenalina’ usred bitke, u kojoj osjeća pobjedničku snagu i ne želi se u tom trenutku povlačiti. Čovjeka punog samopouzdanja ne mogu pokolebati ni nepovoljni nebeski znaci.
Usponi i Padovi
Ponesen pobjedničkim žarom, Hektor snažnim udarom kamena probija vrata grčkog logora i poziva Trojance da se uspnu na bedem, tjerajući Ahejce u bijeg. Ali, bojno polje je pod promijenjenim uplivom božanskih sila. Zeusu popusti zanimanje za bitku, a to iskoristi Posejdon i svim se silama založi za Ahejce. Grci zaustavljaju trojanski ‘momentum’, pa Hektor posluša treći Pulidamasov savjet o povlačenju. Međutim, u potrazi za preživjelim suborcima, naiđe na Parisa koji je raspoložen za borbu. Ponovo se suoči s Ajasom koji je smetnuo s uma uljudni rastanak poslije prekinutog dvoboja s Hektorom, pa ga vrijeđa, a nebesa ponovo šalju orla kao podršku grčkoj strani. Trojanski vojskovođa se i tu ne da impresionirati ‘pticom’, ali u nastavku ponovo pada pod, ovaj put još jačim, Ajasovim udarom kamenom. Hektor gubi svijest i krvari, pa ga izvedu iz bitke i njeguju na obali Ksanta.
Padovi, ranjavanje, povlačenje i vraćanje Hektora u borbu izmjenjuju se gotovo ritmički pa, iako se sam Apolon kao, između ostalog, božanstvo ljekarništva, brine za njegov oporavak (samoinicijativno ili na Zeusov nalog), ne možemo se oteti dojmu da je Hektor iscrpljen. Dok se na grčkoj strani izmjenjuje desetak vojskovođa (od kojih je, doduše u ovoj fazi, većina ranjena), Hektor je uz Sarpedona i Glauka ( a i ova dva bit će uskoro ‘izbačena iz igre’) te povremeno Eneju, konstantno pod pritiskom, pa je pitanje koliko će mu snage preostati za obračun s Patroklom, a kamo li Ahilejem, koji se, odmoran, dosađuje, duri i zabavlja sviranjem forminge 🙂 .
Buđenje i Budućnost
U XV pjevanju Zeus (koga je Hera prethodno zavela i uspavala) budi se i reaktivira na trojanskoj strani, posebno dirnut stanjem u kojemu je Hektor. Nakon kratke ljutnje na ženu (kojoj, kao i obično, brzo oprosti i oraspoloži se kad je vidi uplašenu) otkrije joj cijeli scenarij budućih ratnih zbivanja (kao da to ona ne zna 🙂 ). A zna i Homer i svi Homerovi znalci. Tko će koga ubiti, od Patrokla, Hektora i Ahileja. Ali sve se to odgađa, kao u seriji koja traje nekoliko sezona. Apolon ozdravlja Hektora samo da može ubiti Patrokla, pa sam postati žrtvom. Sve se zna, ali još se nije dogodilo.
Tko je ubio Patrokla
Hektor klikće od radosti i hvali se nad umirućim Patroklom,
‘… odličan ja sam na koplju… ‘ ( XVI, 835).
U to je uvjeren i Ahilej, pa zato Hektora mrzi i živog i iživljava se nad njim kad ga ubije. Ali Patroklo, prije nego izdahne, umanjuje ulogu Hektora. Prvi ga je, kaže, oslabio Apolon, Letin sin, koji mu je skinuo (Ahilovo) oružje i učinio ga ranjivim, inače ne bi bilo dovoljno ni ‘dvadeset takvih junaka’, pretjeruje. Drugi ga je pogodio mladi Euforb (koji se nakon pogotka nije usudio suočiti s njim, iako je razoružan). Tek treći ga je pogodio i ‘dokrajčio’ Hektor, a preuzima svu slavu. Da mu još zagorča trijumfalni trenutak, Patroklo Hektoru najavljuje skoru smrt, što i Zeus uzima u svoje pragmatične kalkulacije. Malo kasnije će, gledajući pobjedonosnog Hektora, sažaljivo reći,
‘Jadniče, jošte ti smrt na pameti nije, a blizu
Već ti je ona,…’ (XVII, 201-202).
A dok se obraća besmrtnim konjima (koje je Ahilej prepustio Patroklu u njegovoj zamjenskoj misiji), olimpski vrhovnik zaključuje općenito o čovjekovoj sudbini:
‘Nema doista ništa žalosnije, nego je čovjek
Od sveg, što god diše na zemlji, što god se miče.’ (XVII, 446-447)
Koliko bi se ljudi koji trpe moglo s time složiti! Ali Hektor, dok se petom upire o mrtvaca i izvlači svoje koplje, pun je ponosa i dobre nade.
Bitka se nastavlja. Dvadeset šesti dan Ilijade nema kraja, a ni Hektor odmora, a ako se i najmanje povuče ili zaustavi, izložen je kritici, napose saveznika. Glaua ga, ogorčen gubitkom Sarpedona i povlačenjem Hektora pred Ajasem, koji je došao u pomoć Menelaju u obrani Patroklovog tijela, zove:
‘Prva ljepotico ti, o Hektore, slab si u borbi! ‘ (XVII, 142)
A tako se Hektor obraća Parisu kad ga kudi zbog kukavičluka. Pripisivati junaku atribute kojima se hvale žene, čini se efektna pogrda.
Da dokaže da Glauk nema pravo, Hektor mu prvo ‘kudi pamet’ (to nije jedini put da se protivniku, čak i kad raspolaže argumentima, ‘oduzima razum’ jer ima drugo mišljenje 🙂 ), a potom opravda svoje ponašanje božanskim uplivom (Zeus katkad junaka ‘ojunači’, a katkad preplaši), čime, zapravo, priznaje da je kritika bila opravdana). Na kraju se ‘primi posla’ i krene odlučno u borbu, s uputom kritičaru (Glauku) da obrati pažnju na ono što će učiniti.
Hektor se mora suočiti s Menelajem, koji se nakon Patroklovog pada (možda zbog straha od Ahila) žestoko angažira u obrani njegovog tijela, uz kojega je i veliki Ajas, koga je pozvao u pomoć. Borba oko mrtvog Patrokla, razumljivo, još je žešća nego je bila za Kebriona i Sarpedona, i dulje traje, a Apolon potiče Hektora kad god mu ‘popusti žestina’ ili skrene sa strateškog cilja. U takvoj jednoj digresiji, Hektor naumi domoći se Ahilejevih konja, koji nepomično stoje i plaču za svojim palim gospodarem (poslije ćemo čuti kako ih Ahilej kudi zbog toga što su dopustili da se to dogodi, kao da je to njihova krivica). Kad se ipak pokrenu i predaju ‘na upravu’ Automedonu, ovaj se ubojstvom protivnika malo utješi zbog Patroklovog gubitka.
Vraćajući se u žarište bitke oko Patroklova tijela, Hektora gotovo preplaši Menelaj (koga je ojačala Atena), pa se Apolon ponovo mora umiješati, a bitka se rasplamsava do te mjere, da Ahejci odluče poslati po Ahileja. A kako je Ahilej reagirao na vijest o smrti prijatelja, bit će riječi u njegovoj epizodi. I tu ima pretjerivanja u izrazima srdžbe, tuge i suzama, te se ponovo obraća majci. Ona se angažira u nabavci novog oružja koje će izraditi nitko drugi do Hefesta. To oružje nije samo božanskog porijekla i ‘ubojitih performansi’, već edukativno i umjetnički vrijedno, napose štit i njegova tri prstena, s ilustracijama života u gradu, na selu i prirodi (pastirskom okružju) koje Homer opisuje s divljenjem. S takvom opremom na leđima i perspektivom osvete, Ahil se počinje smirivati
‘Bog mi je oružje dao, o majko, kakvo i valja
Da bude djelo božansko, što ne može čovjek načinit.’ (XIX, 21-22)
Hektorov Kraj i Kraj Ilija
Ono što Ahilej, oboružan božanskim oružjem, nadljudskom snagom i neljudskom mržnjom, učini Hektoru, toliko je strašno, da je teško opisati. Pa iako Homer potresnim detaljima opisuje Hektorovu izgubljenu borbu i smrt, ‘nema srca’ do kraja prepustiti ga ‘srdžbi pogubnoj Pelejeva sina’, kojom je počeo ‘Ilijadu’, niti je završiti padom Ilija. Umjesto toga, u nevjerojatno dirljivom, pomirljivom i poetskom finišu ratne epopeje, Ahilej i Prijam u ‘nemogućem susretu’ ostvaruju humani odnos, a Hektor dobiva doličan oproštaj u gradu kojeg uskoro neće biti. Kraj ‘Ilijade’ nije sretan, ali nije toliko nesretan, kako je mogao biti. I nakon najvećih gubitaka, postoji nešto što nas može utješiti. Budućnost nije samo crna.
Ada Jukić
Zagreb, svibanj 2026.
Napomene
Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)
**U skladu s koncepcijom teksta koji povezuje Ep i Film, naslovi poglavlja pisani su velikim početnim slovima, a tekst uključuje asocijacije na filmske naslove ili sadržaje.
Literarni izvori
Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Homer ‘Odiseja’, isto
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Tragedije Sofokla, Eshila i Euripida
Djela Platona i Aristotela
Povijest umjetnosti Staroga vijeka
Kazalište, Film, Internet
LINKOVI
Homerovi akcijski junaci 1: UVOD [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 2: UVOD [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 3: AGAMEMNON [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 4: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 5: DIOMED [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 6: HEKTOR [piše Ada Jukić]
BLU RAY: TROJA, povijesni [osvrt Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]
Tekst je preuzet s portala Film-mag.net
by dr. sc. Vendi Jukić Buča | May 10, 2025 | Autorski osvrti, Istaknuto, Izložbe, Muzeji, U Europi
Prednost života u gradu s brojnim iseljenicima s područja vlastite provenijencije je dakako olakšan pristup omiljenoj gastronomiji na razumljivom jeziku (prema informaciji taksista Bošnjaka Denisa, u Münchenu živi oko 300 000 ljudi s područja bivše Jugoslavije). Pojeli smo fantastične pite i odlične sarajevske ćevape i sudžukice. Dućan s ex-jugoslavenskim proizvodima bolje je opskrbljen nego nama lokalni u Parizu i to s čak dvije vrste mlinaca. U Münchenu smo boravili tijekom travnja, neposredno prije Uskrsa, u jeku sezone medvjeđeg luka i uzgojenih šparoga, koje smo jeli pripremljene na raznolike načine bavarskih specijaliteta. Ali nije samo nepce u mogućnosti biti razveseljeno delikatesama, München pruža uređen i raznolik kulturni, sportski i rekreativni aspekt života.
Zanimljivi i aktivni boravak na otvorenom čine brojni parkovi, zeleni perivoji, otvoreni prostrani trgovi sa skulpturama i fontanama, kafići i restorani na otvorenom, iznenađujuće čista rijeka Isar koja razdjeljuje grad po sredini sa šljunčanim obalama ada idealnim za sunčanje i zelenim šetnicama s obje strane. Monumentalne građevine najčešće su muzeji, a dvije impozantne, koje s obje strane Propileja flankiraju neoklasični Königsplatz, i koje namjeravam posjetiti idući put, kao i druge dolje navedene institucije, su Gliptoteka i Državna antička zbirka (Staatliche Antikensammlung). Druge impozantne građevine odnose se na crkvene i administrativne prostore te bivše kraljevske palače. Residenz München s velikim vrtom, kompleks monarha Wittelsbach, najveća je njemačka gradska palača, a njezina znamenita dvorana Antiquarium najveća renesansna dvorana sjeverno od Alpa. Uz Maximilianeum, koji u fazi restauracije filmski neočekivano izvire iz gustog šumika na istočnoj obali rijeke, od našeg jednodnevnog boravka u Münchenu 2019. na proputovanju iz Riezlerna u Firenzu, još sam jedino pamtila impresivan Rathaus, Novu gradsku vijećnicu, na Marienplatzu te Karlstor, gradska vrata iz 14. stoljeća. Frauenkirche, münchenska katedrala s dva tornja, najveća dvoranska crkva na svijetu. Iako se nalazi u blizini, zapravo odmah iza Rathausa, poprilično je zakrivena od direktnog pogleda s Neuhauser i Kaufingerstrasse, ali su zato vidljivi njezini tornjevi, najviši zbog lokalnih ograničenja gradnje. Zanimljivi su reljefi Duge šetnje s radoznalim Pulcijem prekidala sam odmorima u tradicionalnoj slastičarnici (Konditorei) s odličnom kavom i omiljenom, čokoladom bogatom, tradicionalnom, Prinzregententortom. Pulci se jako dobro uklopio u München, čiji je istaknuti simbol Bavarske upravo lav. Brojne lavlje skulpture izložene su u gradu i münchenskim muzejima. Tijekom šetnji primijetila sam malu vitrinu s modernim staklenim komadima i arheološkim replikama. U ovoj trgovini tvorničkog ali i ručno izrađenog stakla upoznala sam vlasnicu, simpatičnu Evu, te kupila kao svoj rođendanski poklon, staklenu vrtnu kuglu bavarskog staklenog umjetnika.
Engleski vrt impresivno je Velika prirodna oaza koja se prostire od samog centra grada i obuhvaća gotovo cijeli njegov sjeveroistok. Podsjetio me je na nepregledna prostranstva područja Port Meadowa u Oxfordu, ali s više uređenih dijelova. Ispod jednog od mostova s izrazitim protokom vode omogućeno je surfanje na opću radoznalost prolaznika koji stvaraju gužve na uskom prolazu zastajanjima kako bi promatrali urbane surfere u akciji. Oduševila me količina srijemuša kakvu sam još jedino u okolici ETH u Zürichu vidjela. U neposrednoj blizini parka se nalazi nekoliko muzeja, od kojih sam posjetila dva – Državnu arheološku zbirku i Nacionalni muzej Bavarske.
One of the advantages of living in a city with many expatriates from your own region is, of course, easier access to favorite foods and communication in a familiar language (according to taxi driver, Bosnian Denis, around 300,000 people from the former Yugoslavia live in Munich). We enjoyed fantastic burek pies and exceptionally good Sarajevo-style ćevapi and sujuk sausages. The store selling ex-Yugoslav products was better stocked than the ones we have in Paris, even carrying two types of mlinci (traditional flatbread). We visited Munich in April, just before Easter, during wild garlic and cultivated asparagus season, which we enjoyed prepared in various Bavarian specialties. But it’s not only the palate that can be delighted with delicacies—Munich offers a well-organized and diverse cultural, sports, and recreational scene.
The city invites active and engaging outdoor experiences with its many parks, green promenades, wide open squares adorned with sculptures and fountains, open-air cafés and restaurants, and the surprisingly clean River Isar, which splits the city in two, with gravel banks perfect for sunbathing and green walkways on both sides. The monumental buildings in Munich are often museums. Two impressive ones, flanking the neoclassical Königsplatz on either side of the Propylaea, which I plan to visit next time, are the Glyptothek and the State Collection of Antiquities (Staatliche Antikensammlung). Other monumental buildings are associated with religious and administrative spaces, as well as former royal palaces. The Residenz Munich, with its large garden, is the largest German city palace and its famous Antiquarium Hall is the largest Renaissance hall north of the Alps. Alongside the Maximilianeum, which, under restoration, unexpectedly rises from the dense forest on the river’s east bank, I still recall the impressive Rathaus (New Town Hall) and the 14th-century Karlstor from our 2019 stopover in Munich on our way from Riezlern to Florence. The Frauenkirche, Munich’s cathedral with two towers, is the world’s largest hall church. Although it’s nearby, right behind the Rathaus, it is somewhat obscured from direct view from Neuhauser and Kaufingerstrasse. However, its towers are clearly visible due to local building height restrictions. During long walks with curious Pulci, I took breaks in a traditional pastry shop (Konditorei) with excellent coffee and my favorite, the rich chocolate-filled, traditional Prinzregententorte. Pulci adapted well to Munich, whose prominent symbol is the lion. Numerous lion sculptures are displayed throughout the city and its museums. During walks, I noticed a small display case with modern glass pieces and archaeological replicas. In a shop selling both factory-made and hand-crafted glass, I met the owner, the lovely Eva, and bought a glass garden ball from a Bavarian glass artist as a birthday gift for myself.
The Englischer Garten is an impressive natural oasis that stretches from the city center, covering almost the entire northeastern part of Munich. It reminded me of the vast expanses of Port Meadow in Oxford but with more landscaped areas. Beneath one of the bridges with a strong water flow, surfing is allowed, sparking curiosity from passersby who crowd along the narrow passage to watch urban surfers in action. I was also struck by the abundance of wild garlic, a sight I had only previously encountered near ETH in Zurich. Several museums are located near the park, and I visited two – the State Archaeological Collection and the Bavarian National Museum.
Državna arheološka zbirka…
..zbirka je otvorena javnosti u formi muzeja. Jezgra današnje zbirke potječe od privatne kolekcije liječnika i antropologa Johannesa Rankea, koji ju je donirao Bavarskoj državi. Zbirka je kontinuirano rasla uključivanjem artefakata pronalaženih na bavarskom području te je preseljena u današnje prostore korten-čelične kubno-kaskadne zgrade 1976. godine. Zbirka je ponovno otvorena 2024. nakon perioda osmogodišnje restauracije. Tijekom renovacije izgrađeni su prostrani podrumski prostori, u kojima se organiziraju i privremene izložbe. Koncept stalnog postava, umjesto kronološkog slijeda prostorija, fokusiran je na ključne arheološke artefakte i događaje koji su povezani s određenim važnim temama ljudskog postojanja. Institucija provodi lokane i internacionalne projekte konzervacije te arheološka istraživanja, od kojih je najznačajniji lokalni projekt Gradska arheologija Münchena. Muzej ima izraženu edukativnu i interaktivnu funkciju. Stalni postav prostire se na dva kata i sadrži pet kolekcija nalaza – iz prapovijesti, rimskog perioda, srednjovjekovnog i modernog perioda, nalaze izvan Bavarske te numizmatičku zbirku u okviru dvije velike tematske cjeline: osnove i metode arheologije te evolucija ljudskog postojanja. Iz prve cjeline iznimno me se dojmila prostorija gdje su u staklenom podu, ‘pod zemljom’, tipološki grupirani i izloženi arheološki nalazi kakvi se najčešće pronalaze tijekom arheoloških istraživanja. Vrlo realistično je prikazana i rekonstrukcija groba s raznovrsnim brončanim i keramičkim prilozima. U cijelosti je u Muzej relocirano drveno okno sa životinjskim kosturom pronađeno na području Marienhofa. Penjanjem na prvi kat stalnog postava, sa stepenica pada pogled na podni mozaik iz Westerhofena. Mozaik je ukrašavao prostoriju kvadratnog tlocrta s apsidom, središnje pozicioniranim bazenom za vodu te otvorenim krovom iznad (atrij s kompluvijem i impluvijem). Mozaična površina, podijeljena isprepletenim trakama, prikazuje geometrijski uzorkovana polja s mitskim morskim stvorenjima te scenske prikaze lova na jelene u prirodi i borbe životinja u areni. Na katu su arheološki artefakti izloženi kronološki u okviru tematskih cjelina. Posebno mi je zanimljivo bilo vidjeti metalne ‘torbica’ kakav se jedan brončani pozlaćeni primjerak, porijeklom iz Vindolande, čuva u Ashmoleanu.
Tijekom mog posjeta Zbirci, aktualna privremena izložba Razumijevanje izvornih oblika umjetnosti ledenog doba (Urformen Eiszeitkunst begreifen) na području Njemačke. Izložene su većinom replike izražene od originalnih materijala, kao rekonstrukcije oštećenih figurica, kako bi se prikazala njihova puna forma i pokušao razumjeti značaj. Figurice su prezentirane uz kontekst spiljskih nalazišta s područja južne Njemačke a neka od njih su i od UNESCO važnosti. Ističe se figurica antropomorfnog prikaza polučovjeka s uzdignutim rukama protumačenim kao Štovatelj (‘Adorant’). Osobnog sam mišljenja da je prikazan napad.
Boravak u muzeju je ugodan, interaktivan i poučan. Cijena ulaznice je prihvatljiva a nedjeljom, kada je produženo i radno vrijeme, ulaznica je samo jedan EUR. U okviru Muzeja djeluje i cafe te trgovina u kojoj sam kupila münchenski med.
The State Archaeological Collection…
…is open to the public in the form of a museum. The core of the current collection originates from the private collection of doctor and anthropologist Johannes Ranke, who donated it to the Bavarian State. The collection grew continuously, incorporating artifacts found in the Bavarian region and was relocated to the current corten-steel cubic building in 1976. The museum was reopened in 2024 after an eight-year renovation. During the renovation, spacious basement areas were built, where temporary exhibitions are organized. Instead of a chronological display, the permanent exhibition focuses on key archaeological artifacts and events tied to important themes of human existence. The institution also carries out local and international conservation projects and archaeological research, with the most significant being the local project “City Archaeology of Munich.” The museum has a pronounced educational and interactive function. The permanent exhibition spans two floors and consists of five collections: prehistoric, Roman, medieval, modern finds, objects from outside Bavaria, and a numismatic collection, within two major thematic sections: the foundations and methods of archaeology, and the evolution of human existence. I was particularly impressed by a room in the first section where archaeological finds, often discovered during archaeological excavations, were typologically grouped and displayed under a glass floor, ‘underground.’ A grave reconstruction with various bronze and ceramic offerings was also very realistically portrayed. The museum also relocated a wooden frame with an animal skeleton found in the Marienhof area. Upon climbing to the first floor of the permanent exhibition, a mosaic from Westerhofen can be seen from the stairs. The mosaic decorated a square-shaped room with an apse, centrally positioned water pool, and an open roof above (atrium with compluvium and impluvium). The mosaic surface, divided into interwoven bands, depicts geometrically patterned fields with mythical sea creatures and scenes of deer hunting in nature and animal battles in an arena. Upstairs, archaeological artifacts are displayed chronologically within thematic sections. I was especially interested in seeing a metal ‘pouch’—a bronze gilded example similar to the one from Vindolanda, which is kept at the Ashmolean Museum.
During my visit to the collection, the temporary exhibition Understanding Original Forms of Ice Age Art was on display, focusing on the German region. Mostly replicas made from original materials were shown, as reconstructions of damaged figurines, in order to present their full form and attempt to understand their significance. The figurines were presented alongside the context of cave sites in southern Germany, with some of them being of UNESCO importance. One notable figurine depicted an anthropomorphic half-human figure with raised arms, interpreted as an “Adorant” (Worshiper). Personally, I believe it depicts an attack.
The visit to the museum is pleasant, interactive, and educational. The ticket price is reasonable, and on Sundays, when the museum has extended working hours, the entrance fee is only one Euro. The museum also has a café and a shop where I bought Munich honey.
Bavarski nacionalni muzej…
…nalazi se u historicističkoj zgradi s kraja 19. stoljeća izrađenoj upravo za Bavarski nacionalni muzej. Jedan je od najvećih u Europi muzeja posvećenih dekorativnoj umjetnosti, a to se i osjeti prilikom posjete. Meni je osobno najveća zanimljivost Muzeja ogroman podrumski nadsvođen prostor prožet tunelima, većim i manjim prostorima, doslovce poput kripte, ispunjen s nebrojenim krippen – scenama jaslica. Ova zbirka jaslica najveća je na svijetu i prikazuje više od 60 scena jaslica izrađenih između 1700. i 1900. godine na području regije Alpa i Italije, a sadrži i krajolike i arhitekturne scene Max Schmederera (1854.-1917.). Scene jaslica inspirirane su srednjovjekovnih oltarnim reljefima i figurama Isusa kao bebe štovanih u samostanima te postav započinje izlošcima slika i skulptura. Oko 1800. godine proizvode se majstorski izrezbarene scene u Münchenu. Krippen su izložene iza velikih staklenih panela, a one iznimno velike prostiru se duboko unutar prostora. Većina ih je izrađena vrlo detaljno, korištenjem široke palete boja te od raznih materijala. Izložbene prostorije u prizemlju organizirane su kronološki od kasne antike do Prosvjetiteljstva a najzastupljeniji je period gotike. Veliki dio postava u prizemlju čini zbirka oružja i oklopa. U najvećoj prostoriji izložena je monumentalna brončana grupa Huberta Gerharda, Mars, Venera i Kupid, izvorno dio središnjeg stupa velike fontane u dvorištu dvorca Kirchheim, po kojoj je dvorana dobila i ime. Prostrano središnje stepenište vodi na prvi kat gdje je postav organiziran tematski/tipološki: artefakti od bjelokosti, lov, galantno odijevanje, glazbeni instrumenti, igra, srebrno posuđe, i brojne druge umjetnine. Pored umjetnosti 19. stoljeća dio prostora namijenjen je specijalnim izložbama te interijerima značajnih zgrada od povijesne važnosti te seoskih i cehovskih prostora iz različitih regija Bavarske. Primjerice rekonstruirane su kasnosrednjovjekovna cehovska soba augsburških tkalaca, soba iz Landshuta te kabinet iz münchenske palače Tattenbach s oslikanim svilenim tkaninama iz 18. stoljeća. I muzejska zgrada je iznimno zanimljiva. Ne čini se da se radi o zgradi sagrađenoj za muzej, već palači adaptiranoj muzeju. Zanimljive su podne pločice, svodovi, veliki stakleni prozori, stupovi, kameni potpornji, skulpturalne konzole, a u zidovima se nalaze ugrađeni elementi s drugih lokacija poput sakramente niše obitelji Bibra iz 15. stoljeća s područja Frankonije. Nije uvijek jasno obilježeno kojim putem treba pratiti postav, pa je vrlo moguće da sam i propustila koju prostoriju, jer često ne slijede jedna drugu, kao u drugim muzejskim i muzeju namijenjenim građevinama. Predlažem konzultiranje internetske kolekcije Muzeja prije dolaska za pronalazak znamenitijih, manjih i manje izloženih izložaka. Od većih i istaknutih izložaka, pored već navedenih, zamijetila sam Smrt koja jaše lava s monumentalnog sata u opatiji Heilsbronn u okrugu Ansbach blizu Nürnberga iz 16. stoljeća, Mariju Magdalenu tijela prekrivenog dlakom u prirodnoj veličini s oltara župne crkve u Münnerstadtu u Donjoj Frankoniji (prema legendi, grešnica iz Novog zavjeta otišla je u pustinju kako bi iskupila svoju razvratnost te joj je Božjom providnošću narasla dlaka kako bi joj sakrila golo tijelo). Vrlo lijepa je modna kolekcija a ističe se i velika maketa Münchena. Imala sam prilike vidjeti kustosice u akciji te ih zamoliti za fotografiju prilikom intervenciji na jednoj od vitrina.
Uokolo Muzeja nalazi se uređeni vanjski prostor vrta s ugodim kafićem.
Bavarian National Museum…
…is located in a historicist building from the late 19th century, constructed specifically for the Bavarian National Museum. It is one of the largest museums in Europe dedicated to decorative arts, and this is immediately evident during a visit. The most striking feature for me personally was the vast vaulted basement space, filled with tunnels and various rooms, literally resembling a crypt, packed with countless crèches (Nativity scenes). This collection is the largest in the world, showcasing over 60 crèches created between 1700 and 1900 in the Alpine region and Italy, including landscapes and architectural scenes by Max Schmederer (1854-1917). The Nativity scenes are inspired by medieval altar reliefs and figures of baby Jesus revered in monasteries. The display begins with paintings and sculptures. Around 1800, masterfully carved scenes were produced in Munich. The crèches are exhibited behind large glass panels, with exceptionally large ones extending deep into the space. Most are crafted with great detail, using a wide range of colors and materials. The ground-floor exhibition rooms are organized chronologically from the late antiquity to the Enlightenment, with the Gothic period being the most represented. A significant part of the collection on the ground floor consists of weapons and armor. In the largest room, there is a monumental bronze group by Hubert Gerhard, Mars, Venus, and Cupid, originally part of the central column of the large fountain in the courtyard of Kirchheim Castle, after which the room is named. The spacious central staircase leads to the first floor, where the exhibition is organized thematically/typologically: ivory artifacts, hunting, gallant dressing, musical instruments, play, silverware, and many other works of art. Besides 19th-century art, part of the space is dedicated to special exhibitions and the interiors of historically significant buildings, as well as rural and guild spaces from different regions of Bavaria. For example, late medieval guild rooms of Augsburg weavers, a room from Landshut, and a cabinet from the Tattenbach Palace in Munich, with painted silk textiles from the 18th century, have been reconstructed. The museum building itself is exceptionally interesting. It doesn’t seem like a museum-purpose-built structure, but rather a palace adapted into a museum. Notable features include floor tiles, vaults, large glass windows, columns, stone supports, sculptural consoles, and embedded elements from other locations, such as sacrament niches from the Bibra family (15th century, Franconia). The museum’s layout isn’t always clearly marked, and it’s easy to miss rooms since they often don’t follow one another as in other museums. I suggest consulting the museum’s online collection before your visit to locate notable, smaller, and less-exposed exhibits. Among the larger, notable exhibits, besides those already mentioned, I noticed Death Riding a Lion from the monumental clock at Heilsbronn Abbey in the Ansbach district near Nuremberg, dating from the 16th century, and a Mary Magdalene, her body covered in hair, in life-size, from the altar of a parish church in Münnerstadt, Lower Franconia (according to legend, the sinner from the New Testament went to the desert to atone for her debauchery, and by divine providence, her hair grew to cover her naked body). The fashion collection is very beautiful, and a large model of Munich stands out. I had the opportunity to see the curators in action and ask them for a photo while they were working on one of the showcases.
The area surrounding the museum includes a well-maintained garden with a pleasant café.
Na dan odlaska, naš let za Barcelonu bio je vrlo kasno navečer te sam imala prilike posjetiti još jednu muzejsko-povijesnu ustanovu tijekom prijepodneva. Željela sam posjetiti Nymphenburg ali brinulo me da li ću imati dovoljno vremena, s obzirom na njegovu impresivnu veličinu. Ali neka vas veličina ovog kraljevskog posjeda ne zaplaši previše jer nije sav prostor otvoren za javnost te ukoliko ne želite duže vrijeme provesti u krasnom parku (koji je bez naplate otvoren za javnost i može se posjetiti bilo kada) jedno prijepodne je sasvim dovoljno za obilazak ovog kompleksa.
On the day of departure, our flight to Barcelona was very late in the evening, so I had the opportunity to visit one more museum-historical institution in the morning. I wanted to visit Nymphenburg, but I was worried if I would have enough time, considering its impressive size. However, don’t let the size of this royal estate intimidate you too much, as not all areas are open to the public. If you don’t want to spend a long time in the beautiful park (which is free and open to the public at any time), one morning is more than enough to tour this complex.
Nymphenburg
Posjed se sastoji od velikog vrta koncipiranog po uzoru na Versailles na području 180 ha šume uređene u engleskom stilu s dva jezera, palače u kojoj se uz sobe otvorene javnosti nalaze Marstallmuseum i Muzej porculana te četiri ‘manja’ paviljona. Na izbor je više vrsta ulaznica ovisno o tome koliko se toga želi posjetiti. Do posjeda vozi direktni tramvaj iz centra Münchena ali potrebno je pješačenjem zaobići vodenu površinu s prednje strane dvorca. Palača je toliko dugačka da jedva stane u kadar horizontalno orijentiranog mobitela. Dvanaest soba ove ljetne rezidencije Bavarskih vladara namijenjeno je razgledu posjetitelja, od toga dvije su privremeno bile nedostupne. U prizemlju se nalazi muzejska trgovina. Uskim i skromnim stepeništem uspinje se na piano nobile direktno u grandiozno dekoriranu dvoranu iz koje se kroz visoke staklene prozore pogled rasprostire po vrtu i u nedogled. Iako su brojni vladari iz dinastije Wittelsbach dodavali uređenju unutrašnjosti od baroka i rokokoa do neoklasicizma, palača je izgrađena za i u iščekivanju prijestolonasljednika elektora Maxa Emanuela (1662–1726). Potonji je najviše pridonijeo njezinom današnje izgledu, pod utjecajem francuskih umjetnika koji su ga pratili na povratku u München 1715. godine. ‘Portreti’ palače i vrta kroz godine i faze razvoja postavljeni su u hodnicima dijela otvorenog za javnost. Impresivne su barokne stropne slike te zidne slike i štuko ornamenti iz razdoblja rokokoa Velike dvorane. Tamno smaragdna nijansa prevladava u spavaćoj sobi kraljice Karoline, s originalnim namještajem od mahagonija, sobi rođenja kralja Ludviga II, nakon sto su u Nymphenburg preselili njegovi roditelji Maximilian II i Maria Pruska. Zamijetila sam realističnu skulpturu crne mačke s podignutom šapicom ispred kamina. U znamenitoj Sobi Ljepotica izloženi su portreti žena za koje je Kralj Ludvig I. od Bavarske smatrao da su izuzetne vanjštine, iz svih slojeva društva.
Marstallmuseum, koji se nalazi u bivšim ‘Jahaćim stajama’ nymphenburške palače, jedan je od najznačajnijih muzeja dvorskih kočija, putovanja i konjaničke kulture na svijetu. Ime je dobio prema Marstallplatzu, u blizini Residenza, gdje su se konji i kočije čuvali tijekom zime. Glavni izložak je krunidbena kočija cara Karla VII. izrađena u francuskom rokoko stilu, ali ni druge izložene kraljevske kočije nisu manje fascinantne. Među kočijama u rasponu izrade 300 godina, ističu se i brojne saonice kralja Ludviga II, kojeg se u Muzeju i prezentira najviše kroz njegovu strast jahanja i vožnje saonicama.
Na katu ovog krila palače nalazi se Muzej porculana. Kraljevsku porculansku radionicu osnovao je elektor Max III. Joseph 1747. godine, a u palaču Nymphenburg premještena je s originalne lokacije ‘Zelenog dvorca’ kod Neudecka 1761. Porculan ili ‘bijelo zlato’ kako se tada nazivao, smatrao se jednim od najvrjednijih i najtraženijih luksuznih dobara tog vremena, te se čuvao kao vjerske relikvije ili drago kamenje. Porculan je bio oličenje dvorske profinjenosti i korišten je u najvišoj mjeri u reprezentativne svrhe. Glavni modelar Nymphenburške radionice bio je Franz Anton Bustelli, poznat po svojim životnim, ekspresivnim figuricama koje su dekorirale kraljevski desertni stol. Kolekcija sadrži, međuostalim, Bustellijevu kolekciju glumaca ‘Talijanske komedije’, iznimne jugendštilovske komade, interijer s porculanskom čajankom, skulpture ptica izrađene metodom slikanja ispod glazure gotovo u prirodnoj veličini te portret-medaljone.
Od palače, poprečno kroz šumu, Veliki kanal vodi do Velike kaskade, koja je u vrijeme mog posjeta bila isušena, vjerojatno radi potrebe održavanja ili restauracije. Brojni puteljci omogućavaju dužu ili kraću šetnju kroz prirodu, a smjerokazima su označene različite destinacije, poput monoptera ili kipa Pana nad izvorom. Četiri paviljona različite funkcije, izgrađena su simetrično po dva sa svake strane centralne osi. Prema karti posjetitelj prvo dolazi do Amalienburga, najmlađeg paviljona, u funkciji lovačke kuće, koji je u rokoko stilu izgrađen po nalogu elektora Karla Albrechta za njegovu suprugu. Rozo-bijela reljefna fasada podsjetila me je na kazališni rekvizit torte ukrašene šlagom, koji je Robert posudio iz Gavelle za jedan moj osnovnoškolski rođendan. Unutrašnjost fascinira, a posebnim umijećem koncipirane su dvije prostorije – Dvorana ogledala i prostrana, svijetla, visoko stropna kuhinja u nizozemskom stilu – san svakog kuhara. Dekorirana je kineskim stilom, tj. motivima prikaza s kineskog porculana, koji je bio popularan u Parizu tijekom 18. stoljeća, a koji je prisutan i u drugim paviljonima. Ostale tri, Pagodenburg, Badenburg i Magdalenenklause, izgradio je elektor Max Emanuel početkom 18. stoljeća. Badenburg, osim po iznimno dekoriranoj unutrašnjosti, poseban je jer ima izgrađen unutrašnji bazen s nadvišenom ophodnom galerijom. Do bazena, koji je namijenjen hodanju kroz vodu te ima ugrađene mramorne klupice za odmor, pristupa se kroz podrum. Voda je propuštana kroz dvije velike slavine dekorirane delfinima. Pagodenburg je najmanji ali ništa manje dekorirani paviljon s katom na kojem se nalaze privatne sobe, dok je prizemlje jedna reprezentativna primaća soba. Magdalenenklause s kapelom izgrađenom u stilu talijanske renesansne grotto arhitekture izgrađen je za Maxa Emanuela kao njegovo mjesto za predah od dvorskih obaveza. Istaknut je primjer vrtne građevine namjerno izgrađene u formi ruševine kao imitacije pustinjačkog doma. Travanjski dan moje posjete bio je vrlo vruć, ali unutar kapele temperatura je bila znatno niža i omogućavala izuzetno ugodan boravak (mnogi turisti pokušali su se zakloniti unutar ovog objekta, za koji potrebna ulaznica). Druge prostorije obuhvaćaju radni kabinet s originalnim namještajem, oratorij te spavaću sobu. Na izlasku iz parka srela sam guske s pomladcima, par koji me je zamolio za fotografiju te vrlo zadovoljni uzvratili uslugu i skulpture lavova na stepeništu stražnje strane Palače te povijesnu vodenu pumpu u Johannisbrunnhaus-u.
Nymphenburg
The estate consists of a large garden designed in the style of Versailles, covering 180 hectares of forest in the English style with two lakes, a palace with public rooms as well as the Marstallmuseum and the Porcelain Museum, and four ‘smaller’ pavilions. There are various ticket options depending on how much you want to visit. A direct tram from the center of Munich takes you to the estate, but you’ll need to walk around the water feature in front of the castle. The palace is so long that it barely fits into the horizontal frame of a mobile phone. Twelve rooms of this summer residence of the Bavarian rulers are open to visitors, two of which were temporarily inaccessible. On the ground floor, there is a museum shop. A narrow, modest staircase leads up to the piano nobile directly into the grand, ornate hall from where the view through tall windows stretches across the garden to the horizon. Although numerous rulers of the Wittelsbach dynasty added to the interior, from Baroque and Rococo to Neoclassicism, the palace was built in anticipation of the heir to the throne, Elector Max Emanuel (1662–1726). He contributed the most to its current look, influenced by the French artists who accompanied him on his return to Munich in 1715. ‘Portraits’ of the palace and garden through the years and development phases are displayed in the corridors of the publicly accessible section. The baroque ceiling paintings, wall paintings, and stucco ornaments from the Rococo period in the Grand Hall are impressive. A dark emerald shade predominates in Queen Caroline’s bedroom, with original mahogany furniture, and in the room where King Ludwig II was born, after his parents Maximilian II and Maria of Prussia moved to Nymphenburg. I noticed a realistic sculpture of a black cat with its paw raised in front of the fireplace. In the famous Beauty Room, portraits of women whom King Ludwig I of Bavaria considered exceptionally beautiful are displayed, from all social classes.
The Marstallmuseum, located in the former ‘Riding Stables’ of the Nymphenburg Palace, is one of the most significant museums of court carriages, travel, and equestrian culture in the world. It is named after Marstallplatz, near the Residenz, where horses and carriages were kept during the winter. The main exhibit is the coronation carriage of Emperor Charles VII, made in the French Rococo style, but other royal carriages on display are equally fascinating. Among the carriages spanning 300 years, many sledges of King Ludwig II stand out, and the museum primarily presents him through his passion for riding and sleighing.
On the upper floor of this wing of the palace is the Porcelain Museum. The royal porcelain workshop was established by Elector Max III Joseph in 1747, and moved to the Nymphenburg Palace from its original location at the ‘Green Castle’ near Neudeck in 1761. Porcelain, or ‘white gold,’ as it was called at the time, was considered one of the most valuable and sought-after luxury goods of the era and was kept as religious relics or gemstones. It symbolized courtly sophistication and was used to represent the highest standards. The main modeler at the Nymphenburg workshop was Franz Anton Bustelli, known for his lifelike, expressive figurines that decorated the royal dessert table. The collection includes, among others, Bustelli’s collection of ‘Italian Comedy’ actors, exceptional Jugendstil pieces, interiors with porcelain tea sets, bird sculptures painted under the glaze in almost life-size, and portrait medallions.
From the palace, across the forest, the Grand Canal leads to the Great Cascade, which was dry during my visit, likely for maintenance or restoration. Numerous paths allow for longer or shorter walks through nature, and signposts indicate different destinations, such as the Monopteros or the statue of Pan over the spring. Four pavilions with different functions were symmetrically built, two on each side of the central axis. According to the map, visitors first arrive at Amalienburg, the youngest pavilion, which functions as a hunting lodge. Built in Rococo style by Elector Karl Albrecht for his wife, its pink-and-white relief façade reminded me of a theatrical prop in the shape of a cake decorated with whipped cream, which Robert borrowed from Gavella for one of my elementary school birthdays. The interior is fascinating, and two rooms were designed with exceptional skill: the Mirror Hall and the spacious, brightly lit, high-ceilinged kitchen in Dutch style—a dream for every cook. It is decorated in the Chinese style, with motifs from Chinese porcelain, which was popular in Paris during the 18th century, and is also present in other pavilions. The other three pavilions—Pagodenburg, Badenburg, and Magdalenenklause—were built by Elector Max Emanuel in the early 18th century. Badenburg, apart from its exceptionally decorated interior, is special because it has an internal pool with an elevated gallery for walking around the water, featuring marble benches for resting. The pool, meant for walking through the water, is accessed through the basement, and water is released through two large dolphin-decorated faucets. Pagodenburg is the smallest but no less decorated pavilion, with private rooms on the upper floor, while the ground floor is a representative reception room. Magdalenenklause, with a chapel built in the style of Italian Renaissance grotto architecture, was constructed for Max Emanuel as a place to rest from court duties. It is a prominent example of garden architecture intentionally built as a ruin in the form of a desert retreat. The April day of my visit was very hot, but inside the chapel, the temperature was much cooler, providing a very comfortable stay (many tourists tried to shelter inside this building, for which an entrance ticket is required). Other rooms include a working cabinet with original furniture, an oratory, and a bedroom. On leaving the park, I encountered geese with their young, a couple who asked me for a photo, and very happily returned the favor, along with lion sculptures on the rear staircase of the palace and the historical water pump in Johannisbrunnhaus.
Nadam se vratiti u München ponovo i uskoro, ne samo radi konzumacije omiljenih delikatesa, već kontinuirane posjete institucija i muzeja koje nisam bila u prilici obići te ponovne posjete uređenim vanjskim prostorima onih koje jesam. Put iz Pariza najpraktičniji je direktnim brzim vlakom s Gare d’Est. A i Pulci voli München. I putovanja vlakom.
I hope to return to Munich soon, not only for my favorite delicacies but also to visit institutions and museums I didn’t get the chance to explore, and revisit the well-maintained outdoor spaces of those I did. The most convenient way to travel from Paris is by direct high-speed train from Gare d’Est. Pulci also loves Munich. And train journeys.
Više fotografija Pulcija u Münchenu:
More photographs with Pulci in Munich:
Vendi Jukić Buča
Pariz, 6. svibnja 2025.
Paris, 6 May 2025
https://www.archaeologie.bayern/en/museum/
https://www.ingolstadt.de/stadtmuseum/scheuerer/museum/r-08-010.htm
https://www.ashmolean.org/collections-online#/item/ash-object-334392
https://www.bayerisches-nationalmuseum.de/en/visit
https://www.nymphenburg.com/
