Mala izložba ‘Povijest krakovskog trgovačkog trga i Crkve sv. Adalberta’ Arheološkog muzeja u Krakovu postavljena je u kripti Crkve sv. Adalberta (Kościół św. Wojciecha), koja se nalazi na jugoistočnom rubu najvećeg sačuvanog srednjovjekovnog trga u Europi, Glavnog trga (Rynek Główny) iz 13. stoljeća. Crkva je nazvana prema omiljenom poljskom misionaru mučeniku sv. Adalbertu (polj. św. Wojciech). Prema legendi sv. Adalbert posvetio je crkvu 997. godine i u njoj propovijedao do odlaska na misiju u Prusiju. Smatran je svecem već tijekom života, a kanoniziran je relativno brzo nakon smrti. Posvećene su mu brojne crkve u Europi, a preko dvije stotine religioznih građevina u Poljskoj. Pod crkve nalazi se ispod današnje razine Glavnog trga. Najstariji ostaci upućuju na prvotnu drvenu konstrukciju s kraja 10. stoljeća, dok su temelji prve kamene crkve vidljivi u donjem dijelu sadašnjih zidova. Ova najranija crkva istovremena je s crkvama sv. Adalberta u mjestima Modlnica, Dankowice te Książ Wielki. Nova crkva izgrađena je tijekom 11. ili 12. stoljeća od manjeg kamena u obliku pravokutnika, a djelomično je restaurirana tijekom razdoblja baroka.
U prostor kripte ulazi se s vanjske strane, preko širokog i krupnog praga izrađenog od velikih kamenih blokova, radi kojih, da bi se prekoračilo, treba dobrano raširiti noge pritom pazeći da se ne posklizne na njihovu upotrebom izglačanu površinu. Zidovi su otkopani i obilježeni kako bi se vidjele razvojne faze crkve (temelji sakristije, romanički zid, moderni zid). Isto je učinjeno i s presjekom stratigrafskih slojeva (podovi iz različitih razdoblja, kulturni slojevi). Područje uz jedan dio zidova natkriveno je staklenim pločama kroz koje dopire dnevno svjetlo koje omogućuje vidljivije proučavanje fotografija iskopavanja koje su postavljene na zidu direktno ispod.
U vitrinama su izložene keramičke posude iz razdoblja izgradnje postojeće crkve, rekonstrukcije prvotne drvene i kamene crkve te kameni spomenici iz razdoblja romanike. U kutu kripte izložen je kostur pokojnika iz 11. stoljeća za koji mi je osoba na prodaji karata potvrdila da se ne radi o replici, te ukazala na još nekoliko lubanja ispod ulaznih stepenica. Ovi kosturni ostaci potječu s područja crkve, ali nisam sigurna da li su postavljeni u blizini mjesta pronalaska.
Izložba prikazuje i krakovsku vodovodnu mrežu razdoblja 14. do 17. stoljeća s ilustracijama aparature za crpljenje vode i bušenja rupa u drvenim cijevima. Karte prikazuju ranosrednjovjekovne grobove na području Starog grada te crkvena groblja iz razdoblja 13. – 15. stoljeća na širem području povijesnog centra.
Zanimljivo mi je posjećivati originalne strukture i izložbe u originalnom prostoru. Imam osjećaj ulaska u arheološku strukturu uz strukturalnu sigurnost davno završenih istraživanja. Iako je mala i old school, izložba je vrlo zanimljiva, a tekstovi djelomično prevedeni na engleski. Crkva je aktivna i nalazi se vidljiva na glavnom trgu te su posjetitelji brojni i u crkvenom prostoru i u prostoru kripte.
Namjena stalnog postava Arheološkog muzeja u Krakovu tematski je prikazati kontekst prapovijesti i ranog srednjeg vijeka na području Male Poljske (južno i jugoistočno područje današnje Poljske) korištenjem originalnih artefakata, rekonstrukcija, maketa, karata i kompjuterske tehnologije. Mnogi stari muzeji intenzivno se moderniziraju po uzoru na zapadne. Digitalna tehnologija omogućava dodatnu vizualnu dimenziju te posjetiteljevo osobno sudjelovanje u priči koju se artefaktima te informativnim tekstovima nastoji ispričati. Ovo je jednostavnije postići kod potpuno novih izložbenih koncepata i njima namijenjenih prostora nego kod adaptacije postojećih koja ovisi o nizu potencijalnih restrikcija. Zanimljivost Arheološkog muzeja u Krakovu je u tome što se na jednom prostoru, čini se, stapaju starija i novija izložbena koncepcija koje su obje bile izvedene u okviru modernih metoda svoga vremena u prostoru koji je za muzejske potrebe adaptiran 1950tih godina. Naime, u katalogu stalnog postava tiskanog 2006. godine ne spominju se egipatska zbirka i zbirka artefakata iz Perua, koje su vjerojatno u muzejski postav uključene naknadno, a prezentirane su po suvremen(ij)im (?) izložbenim i konzervatorskim standardima – sobe su zatamnjene crnih zidova, artefakti se nalaze u staklenim vitrinama s preciznim osvjetljenjem, sarkofazi su postavljeni uzdignuti nad ogledalima kako bi se mogli vidjeti zanimljivi detalji na stražnjoj strani, tekstualni paneli u peruanskoj zbirci nalaze se na osvijetljenoj podlozi, čini su čini se da su vlaga i temperatura regulirani itd. Egipatska zbirka sadrži artefakte koje su iznjedrile poljske istraživačke kampanje u Egiptu. Neke od njih proveo je prvi poljski egiptolog Tadeusz Smoleński, iz Krakova, početkom 20. stoljeća. Peruanska zbirka prezentira izabrane arheološke i etnografske artefakte koje je Władysław Kluger, inženjer iz Krakowa, donirao Poljskoj akademiji umjetnosti i znanosti. Kolekciju je sakupio tijekom svog boravka u Peruu, gdje je radio za peruansku vladu.
Stalni postav različito je prezentiran u odnosu na egipatsku i peruansku zbirku – ako ne i starijom od početka milenija, čini mi se karta lokaliteta na kojoj se pritiskom na određeni gumb upale odgovarajuća svjetla. Zanimljivo je vidjeti ručno izrađene makete i rekonstrukcije prapovijesnih ljudi, ali uočljiv je nedostatak kose i tjelesne dlakavosti, pogotovo kod muških figura, te se posjetitelj može zapitati koliko se pridavalo pažnje detaljima i točnosti. Često nije jasno radi li se o originalnim artefaktima ili rekonstrukcijama, što nije pojašnjeno ni u Katalogu. Čak i ukoliko je cilj muzeju prezentirati komplicirani kontekst na način da ga je u stanju razumjeti šira javnost te laici, podaci bi trebali biti jasni, precizni i detaljni za stručnjake koji će se možda s većim zanimanjem posvetiti njihovom proučavanju. Kopije su vrlo vjerne. Znamenita posuda iz Bronocica s prikazom kola kopija je koju su izradili studenti Državne visoke škole za umjetnost u Krakovu, dok se original čuva u Institutu za arheologiju i etnologiju Poljske akademije znanosti, također u Krakovu. Sudeći prema načinu njezine prezentacije i zaštite ne bi se dalo naslutiti da se radi o kopiji, ali je ova informacija navedena uz izložak. Veliki dio postava prezentira klimu i okoliš tijekom različitih povijesnih razdoblja. Artefakti se nalaze uz makete i rekonstrukcije, a često su u vitrinama postavljeni u širi kontekst – primjerice srpovi i druge ratarske alatke pridružene su snopovima pšenice te keramičkim posudama napunjenim zrnjem. Poseban dio prvog dijela izložbe (u suradnji s Interreg Central Europe) prilagođen je taktilnom doživljaju artefakata slijepim i slabovidnim osobama, ali i svakome tko bi volio dobiti iskustvo rukovanja povijesnim artefaktima. Za tu svrhu izložene su kopije izabranih izložaka, različitih funkcija i od različitih materijala, a o kojim se artefaktima radi, pojašnjeno je također i na brajici. Postavljen na ulazu u izložbeni prostor, plakat nudi detaljnije informacije o projektu. Iduća pri obilasku, velika prostorija sadrži makete različitih vrsta nastambi tijekom povijesti u mjeri 1:20 . S obzirom da su makete postavljene na postamente, postavljena je i mala pokretna klupica za najmlađe posjetitelje. Uz zid prostorije nalaze se pretpostavljene rekonstrukcije nošnji, nakita i oružja na lutkama u prirodnoj veličini, izrađene na temelju podataka s različitih lokaliteta u Maloj Poljskoj. U prostoriji o proizvodnji i razmjeni nalaze se zasloni s projekcijama animiranih tehnika proizvodnje kamenog oruđa, keramičkih posuda, nakita, željeznih artefakata te načina gradnje. Koncept razmjene i trgovine prikazuju vitrine sa sirovinama i trgovačkim rutama. Meni osobno najzanimljiviji dio postava izložba je u koju sam pristupila obrnuto nego je zamišljeno kako bi joj se trebalo pristupiti (kroz izložbu o povijesti Muzeja) te mi se njezina lokacija činila skrivenom. Naravno, ukoliko biste, za razliku od mene, nastavili prostorijom o razmjeni i trgovini, na njezinom kraju nalazi se službeni ulaz u taj dio postava. Ovaj, meni najzanimljiviji dio izložbe, odnosi se na prikaz starih vjerovanja i umjetnosti. Prostor je dizajniran na način da vam se čini kao da prolazite šumom ili močvarom, a s obje strane ‘puteljka’ po kojem hodate nalaze se grobovi s ostacima pokojnika u podnim vitrinama (nije jasno radi li se o rekonstrukcijama ili originalnim ostacima). Na početku ove prostorije, ili kraju, ovisno kako ste u nju ušli, nalazi se kamena skulptura koja se povezuje s prikazom Svetovita (Świętowit), četveroglavog slavenskog boga rata i proricanja, tzv. Zbrucz idol. S obzirom da su mu glave okrenute prema sve četiri strane svijeta, smatra se da sve vidi te otuda i ime Svevid (‘svjetovid’ – onaj koji vidi svijet?). Ovaj artefakt jedan je od prvih koji je dospio u kolekciju Arheološkog muzeja u Krakovu. Pronađen je u rijeci Zbrucz u Ukrajini 1848. godine te dopremljen u Krakov 1851. Po izlasku iz ove izložbe (ili u mom slučaju ulasku), nalazi se posebna prostorija u kojoj je prezentiran fotografski i arhivski materijal vezan uz razvoj i djelatnost Muzeja od njegovog osnutka 1850. godine.
Šarmantnost old school muzeja očituje se u činjenici da ste u njegovom obilasku najčešće jedan od rijetkih, ako ne i jedini posjetitelj. Ipak, niste sami. Štoviše, na gotovo svakom uglu nalaze se zaposlenici koji vas upućuju na pravi smjer obilaska i ponekad objasne što možete očekivati u prostoriji u koju upravo ulazite. Iako određen, smjer obilaska nije pravocrtan te je pomoć dobrodošla. Ipak, povratak u prostor koji ste već obišli mogao bi zahtijevati obrazloženja.
U podrumskoj prostoriji zgrade nalazi se privremena izložba, koja se obilazi posljednja. Prikazani su brončanodobni i željezni artefakti pronađeni tijekom arheoloških istraživanja u regiji Beskid na području rijeke Soła, koja je proveo Povijesni muzej Bielsko-Biała u razdoblju od 2019. do 2021. godine. Tipološki organizirane vitrine prikazuju uglavnom oružje, oružje i nakit. Izložbu ilustrira gust fotografski materijal provedenih arheoloških iskopavanja.
Muzej se nalazi u velikoj povijesnoj građevini iz 17. stoljeća okruženoj zidinama i krasnim vrtom, unutar područja Starog grada Krakova. Građevina izvorno sagrađena kao samostanski kompleks, prenamijenjena je 1797. godine u zatvor i sudište. Sredinom 20. stoljeća poduzet je opsežan poduhvat renovacije kako bi se građevina adaptirala za potrebe muzeja, te uključivala spremišta, istraživačke i konzervatorske prostorije te izložbeni prostor.
U Dublinu je već u srednjem vijeku, 1320. godine, osnovano sveučilište odredbom Pape Klementa V. koje je nekoliko stoljeća djelovalo u okviru Katedrale sv. Patrika. Tijekom reformacije ovo prvotno sveučilište je ukinuto. Kraljica Elizabeta I. 1592. godine osniva Trinity koledž prema modelu studija u Oxfordu i Cambridgeu. Za razliku od potonjih, koji obuhvaćaju više koledža (pod ingerencijom centralne sveučilišne administracije), u slučaju Trinityja osnovan je samo jedan koledž te se Trinity College i University of Dublin odnose na istu instituciju. Isprva lociran izvan gradskih zidina, na području Samostana Svih svetih, Trinity se početkom 18. stoljeća premješta na današnje područje College Green. Prve su izgrađene Old Library, Printing Hall i Dining Hall. Danas, Trinity obuhvaća više fakulteta i škola. Brojni svjetski poznati humanisti i znanstvenici studirali su na Trinityju – među najpoznatijima, prema osobnom izboru, mogli bi se istaknuti Oscar Wilde, Bram Stocker, Samuel Beckett (prema kojem je nazvano i kazalište na Trinityju) te matematičar George Salmon (čija se skulptura nalazi u središtu unutarnjeg dvorišta) i fizičar Ernest Thomas Walton. Uz veliki izbor studija, na Trinityju se može studirati također i Staru povijest i arheologiju na Odsjeku za klasiku.
Kao najznačajnija edukacijska ustanova u Irskoj, Trinity čuva brojne zanimljivosti, od kojih je najznačajnija (ili barem najpoznatija) Knjiga Kellsa (The Book of Kells) te impresivna kolekcija knjiga u okviru Stare knjižnice (The Old Library), stoga je izuzetno turistički posjećen. Brojne ‘puteve’ (eng. trails) po Trinitiyju organizira službena sekcija uspostavljena upravo za tu funkciju. Trinity možete obići i sami, uz pomoć aplikacije koja nudi dvije glavne ture, Trinity Trails i The Book of Kells, prezentirane audio i virtualnim dokumentima, za čiju je dostupnost potrebno kupiti kartu. Bez naknade. unutar aplikacije, virtualno, čak i po povratku s putovanja, možete obići dijelove Muzeja, Javnu predavaonicu, Staru predavaonicu za anatomiju te Stari muzej anatomije.
Imala sam vremena samo posjetiti Staru knjižnicu, u okviru čije se infrastrukture čuva i izložbeno prezentira Knjiga Kellsa. Stara knjižnica jedna je od najstarijih istraživačkih knjižnica na svijetu te sadrži najveću kolekciju starih manuskripata i knjiga u Irskoj. Otvorena pri sredini, originalna Knjiga Kellsa čuva se u posebnoj prostoriji, u vitrini, pod neinvazivnim svjetlom unutar optimalnih konzervatorskih uvjeta i nije ju dozvoljeno fotografirati. Ali zato izložba prikazuje uvećane stranice, zanimljive detalje i pojedinosti te povijesne okolnosti njezinog nastanka i izvedbe.
Izložba ‘Knjiga Kellsa’. Fotografija: Vendi Jukić Buča.
Uz Knjigu Kellsa prikazani su i izabrani artefakti koji svjedoče onodobnom korištenju pisma u Irskoj te stavljaju u kontekst Knjigu Kellsa. Izložena su dva kamena s oghamskim pismom. Ogham je drevni alfabet nazvan prema irskom bogu govorništva Oghamu, kojim se staroirski izričaj dokumentirao na drvetu i kamenu. Uglavnom su se nalazili na području južne Irske, ali također u Walesu, Škotskoj, Engleskoj te Isle of Man, a većina potječe iz 5. i 6. stoljeća. Poznato je oko tristotinjak Ogham kamena, a oko 80 ih potječe samo iz okruga Kerry. Pretpostavlja se da su dva kamena postavljena u okviru izložbe originalno označavala teritorijalne granice. Veći kamen pronađen je na području brončanodobne utvrde cirkularnog utvrđenog naselja u Fort William (okrug Kerry). Pismo se prestalo koristiti za upisivanje u kamen tijekom 7. stoljeća, ali je prisutno na marginama manuskripata iz 9. stoljeća. Uz dva Ogham kamena nalaze se slike iz dvije džepne knjige irskih evanđelja (gr. εὐαγγέλιον, dobra vijest): Book of Mulling i Book of Dimma, koji su stariji od Knjige Kellsa. Evanđelja su ručno prepisivana do invencije tiskarskog stroja i bila su krucijalna tijekom misionarskih radnji. Ova džepna evanđelja skromna su u izvedbi, dostupna i lako prenosiva. Knjiga Durrowa (The Book of Durrow) (650.-700. god.) smatra se najstarijim u potpunosti ilustriranim manuskriptom četiriju evanđelja na latinskom jeziku izrađenom u okviru inzularne umjetnosti (umjetnost razdoblja od 6. do 10. stoljeća na području Irske i Britanije). Knjigu Durrowa i Knjigu Kellsa dodijelio je Trinityju Henry Jones, anglikanski biskup Clogera i biskup Meatha sredinom 17. stoljeća.
Knjiga Kellsa napisana je oko 800. godine, 400 godina nakon što je Sv. Patrik došao u Irsku, a sadrži evanđelja četiri Evanđelista. Sv. Kolumba osnovo je Iona samostan (Iona Abbey) na zapadnoj obali Škotske te se smatra da je Knjiga Kellsa nastala upravo ondje prilikom obilježavanja obljetnice njegove smrti. Iako izoliran, samostan su u nekoliko navrata napali Vikinzi krajem 8. i početkom 9. stoljeća te su neki od preživjelih opata napustili Ionu i osnovali novi samostan u Kellsu (Abbey of Kells) u okrugu Meath, kamo su sa sobom ponijeli i Knjigu Kellsa. U 11. stoljeću Knjiga Kellsa bila je ukradena iz crkve u Kellsu, a pronađena je zakopana u zemlji skoro tri mjeseca poslije. Pretpostavlja se da su korice te prve i zadnje stranice tom prilikom uništene.
Na izložbi je prikazana uvećana stranica s autorima četiri evanđelja u Novom Zavjetu, Evanđelistima – Sv. Matej, Sv. Luka, Sv. Marko te Sv. Ivan. Njihove simbole identificirao je Papa Grgur u 4. stoljeću kao četiri stadija Kristova života: rođen kao čovjek biva žrtvovan kao žrtveni vol, lav je u uskrsnuću te orao koji se uznosi u raj. Tzv. Hi-Ro (gr. XP, eng. Chi Ro) stranica smatra se najimpresivnijom stranicom u manuskriptu. Riječima Christi autem generatio započinje narativ Matejevog evanđelja s imenom Krista u grčkoj skraćenici Hi-ro prikazanog preko cijele visine stranice. Stranica je gusto ispunjena vizualnim podsjetnicima euharistijskog slavlja i Kristova uskrsnuća.
Knjiga Kellsa izniman je primjerak bogatstva i ljepote dekoracije. Izrađena je na posebno pripremljenoj telećoj koži (vellum). Pigmenti korišteni prilikom njezine izrade i danas su postojani. Istraživanja su pokazala da su se za njihovu izradu koristili lokalni materijali, od indiga, željezne rude, arsena i sulfata do bioloških organizama. Jedna od vitrina prikazuje izbor materijala. Boja se nanosila različitim metodama za postizanje sjenčanja, miješala se ili nanosila u slojevima. Ova skupocjena knjiga često je prepravljana i popravljana, a neki od popravaka su vidljivi. Vidljivi su i komentari opata koji su je izrađivali, a koje su zapisivali u marginama.
Iz prostorije izložbe pristupa se prostoru Stare knjižnice. Na istočnom kraju Duge sobe (The Long Room) nalazila se Knjižnica Fagel. Godine 1802. dobrotvorna ustanova Erasmus Smith kupila je za Trinity koledž oko 20000 knjiga, pamfleta i karti koji su pripadali bibliofilu Hendriku Fagelu, glavnom ministru Nizozemske. Kolekcija sadrži knjige politike, zemljopisa, povijesti, prava od 15. do 18. stoljeća. Neke karte smatraju se najstarijima na svijetu. Prilikom remodelacije Stare knjižnice tijekom šezdesetih godina XX stoljeća, polovica ove kolekcije morala je biti premještena, ali se dio originalne strukture može vidjeti u posebno ograđenom dijelu te na YouTube kanalu kolekcije. Stara knjižnica, čija se unutrašnjost izrađena u hrastovini smatra najimpresivnijom u Irskoj, trenutno se nalazi u postupku preuređenja, koji je ukratko opisan na panelima postavljenim na različita mjesta prije ulaza i u samom prostoru knjižnice. Knjižnicu su od sredine 18. stoljeća do danas koristili studenti i znanstvenici. Svaka od 200 000 knjiga pojedinačno se čisti specijalnim usisavačem, mjeri, elektronički obilježava i katalogizira prije premještaja u klimatski kontrolirano skladište. Planira se i restauracija unutrašnjosti te adaptacija u novi knjižnični i izložbeni prostor. Trenutno su mnoge police prazne (proces uklanjanja knjiga naziva se decant), a na njih su naslonjene duge ljestve za pristup najvišim područjima. U središtu Duge sobe nalaze se vitrine s posebnim izlošcima (primjerice jedna od sačuvanih kopija proklamacije Republike Irske iz 1916. godine). Tu su i biste relevantnih pojedinaca te vitrina s harfom. Najstarija harfa u Irskoj, Brian Boru harfa, asocirana je s kraljem Irske koji je izgubio život u bitci kod Clontarfa 1014. godine. Izrađena je od hrastovine i vrbe te ukrašena rezbarenjem i poludragim kamenjem (kojeg više nema), a sadrži 29 mjedene strune (radi čega ima istočnjački prizvuk). Donirana je Trinityju 1782. godine.
Posjet završava trgovinom u kojoj sam, uz brojne tradicionalne suvenire, srebrni nakit te vunene pokrivače, uočila i majicu koju mi je Berislav donio sa svog prvog posjeta Trinityju 2018. godine.
Najveći švicarski grad nije ujedno i glavni grad države. Ali švicarski nacionalni muzej nije u Zürichu zbog njegove veličine (najveći, ali ne glavni grad) već zato jer je 1891. godine u natjecanju s Luzernom, Bernom i Baselom pobijedio kao lokacija na kojoj će biti muzej nacije. Nalazi se kod Glavnog kolodvora, na trokutu sjecišta rijeka Sihl i Limmat, uz područje prostranog parka Platzspitz punom zelenila i lijepim paviljonom iz 1882. godine, poput onoga na Zrinjevcu.
Muzejsku zgradu u historicističkom stilu projektirao je arhitekt Gustav Gull (1858.-1942.), prema konceptu koji odražava ujedinjenost između kolekcija, izložbi i arhitekture. Veličina dvorca nije bila dovoljna za smještaj stalnog postava i povremenih izložbenih koncepata, stoga je naknadno, relativno nedavne 2016. godine, izgrađena ekstenzija prema arhitektonskom projektu švicarskih arhitekata Christ & Gantenbein. Nadogradnja komplementira arhitektonski spomenik kulture od nacionalne važnosti, kao izniman primjerak modernog izdanja. U ovoj ekstenziji nalaze se prostrane fleksibilne izložbene sale, knjižnica te auditorij za javne događaje. Muzej je impresivno velik, prostire se na nekoliko katova, a obuhvaća brojne blokove i cjeline s kolekcijama raznovrsnih artefakata i izložaka. Posjetiteljima su na raspolaganju tiskane brošure i mobilna aplikacija s vodičem.
Nekoliko je stalnih izložbi, a povremene se redovito izmjenjuju. Razgled može započeti iz zapadnog krila historicističke zgrade ili iz krila nove ekstenzije. Savjetovano mi je da krenem iz novog krila u kojem se nalazi stalna izložba ‘Ideje o Švicarskoj’. Švicarska je zanimljiva zemlja koja službeno i uspješno ujedinjuje više nacija te ima četiri službena jezika. Izložbom se propituje što ujedinjuje društvo: zajednički jezik, vanjski neprijatelji ili ekonomski interesi. Izložba naglašava veću važnosti zajedničkih ideja koje se prenose s generacije na generaciju, a koje oblikuju razvoj društva. Upravo ove ideje određuju značajke kolektiva i vode k utemeljenju nacionalnog identiteta. Izložba o nastanku impresije moderne Švicarske četvorice autora (Henri Dunant, Jean-Jacques Rousseau, Jean Calvin, Petermann Etterlin) zauzima cjelokupno prizemlje novog krila, neutralnog ambijenta betonskog prostora hangarskog tipa s visokim zidovima. Ogoljene površine interijera omogućuju da se tehnološki napredni izlošci još više istaknu. Povijesni artefakti, većinom knjige i dokumenti, ‘lebde’ zaštićeni u vitrinama. Interaktivni izlošci raspoređeni su prostorom i namijenjeni individualnom korištenju. Jedinstveni i inovativni izložak geografski je reljef Švicarske, a razgledava se korištenjem mobitela usmjerenog na određeno područje reljefa. Osobno su mi bile najzanimljivije knjige s digitalnim 3D projekcijama animacija aktiviranih prelistavanjem stranica ili pritiskom digitalnog gumba.
Izvan izložbene prostorije veliki je prazni unutrašnji prostor, koji djeluje poput svojevrsnog resetiranja, prije nego se visokim stepenicama uspne na kat, još uvijek na području krila ekstenzije. U trenutku mog obilaska (travanj 2023.) bila je postavljena izložba o ljudskim pravima na području Švicarske. Izložbom se moglo naučiti, ali i testirati tada ili ranije naučeno znanje. Izlošci su u nekoliko prostorija prezentirani klasičnim metodama (npr. unutar vitrina, na zidovima kako je to obično slučaj sa slikama), ali brojne instalacije poticale su interaktivnost. Jedan od izložaka je i slika Josefa Felixa Müllera, naslikana tijekom održavanja izložbe ‘Fri-Art’ u Fribourgu 1981. godine. Slika je tada izazvala kontroverze radi ‘opscenog prikaza’ te je bila zaplijenjena zajedno s još dvije, a zatim vraćena autoru i prije saslušanja slučaja prijavljenog Europskom sudu. Tom prigodom Švicarska je ozakonila slobodu izričaja na razinu države, ali je i na ovoj izložbi slika postavljena iza zastora uz napomenu o osjetljivom sadržaju. Raznovrsne kabine omogućavaju posjetitelju individualno sudjelovanje u interaktivnim testovima znanja, a pojedini odjeljci izložbe sadrže video projekcije. Nude se i ‘glasački’ listići, namijenjeni uglavnom Švicarcima i rezidentima.
Po izlasku iz ovog dijela dolazi se do galerije s koje se pogled pruža na izložbu ‘Arheologija u Švicarskoj’. Brojni artefakti (otprilike njih 1400) kronološki i tipološki izloženi su u zatamnjenom prostoru tamnih stijenki, u kojem precizni izvori svjetla bacaju fokus na izloške. Svaka vitrina pripovijeda priču jednog razdoblja i lokacije od razdoblja paleolitika do Kelta, Rimljana i Alemana. Mnogo se artefakata i izložaka odnosi na ostatke životinja i njihove prikaze. Ulomak jelenjeg roga s prikazom dva konja, koji potječe iz razdoblja oko 13000 pr. n. e., smatra se najstarijim artefaktom s dekorativnim prikazom s područja Švicarske. Posebna prostorija prikazuje proces domestikacije životinja i biljaka s interaktivnim vitrinama, ladicama s drškama u obliku životinja, u kojima se nalaze rekonstrukcije i prikazi ostataka kostiju, dok velika digitalna projekcija prikazuje rekonstrukciju onodobnog okoliša. Interaktivni digitalni zasloni omogućuju posjetiteljima dodatne informacije o pojedinačnim artefaktima na četiri jezika (uključujući engleski). Izlošci nisu samo datirani i navedeni, već i analizirani te opisi sadrže širi kontekst njihovog nastanka i funkcije. Muzej redovito objavljuje blog postove o svojim izlošcima ovdje: https://www.landesmuseum.ch/archaeology-switzerland.
Napuštanjem arheološke izložbe prelazi se u prvotnu zgradu Muzeja. Na samom ulazu u stalni postav izložbe pod imenom ‘Kolekcija’, a ovo je ujedno i startna pozicija za obilazak zapadnog krila historicističke zgrade, nalazi se maketa cjelokupnog kompleksa, historicističke zgrade i moderne ekstenzije. Izvorno namijenjena muzejskoj funkciji, građevina je intenzivno adaptirana tijekom godina. Nedavno je podvrgnuta temeljitoj restauraciji, s očuvanjem brojnih originalnih elemenata, poput podnih pločica, vitraja i svjetlosnih otvora. Posebno su skulpturalno i ikonografski oblikovani dovratnici i nadvratnici unutrašnjih prolaza. Glavni postav prikazom više od 7000 izložaka iz vlastite muzejske kolekcije (koja broji 860000 predmeta), ističe švicarsku umjetnost i rukotvorstvo kroz tisućljetni period. Dijelovi izložbe postavljeni su u gotovo svakom kutku građevine od podruma do tornja s izložbom tradicionalnih nošnji i švicarskih proizvoda, s kojeg se vidi unutarnje dvorište. Osim posebno dizajniranih prostora za demonstraciju izložaka, dvanaest soba rekonstruiraju originalne prostorije s različitih lokacija od srednjeg vijeka, preko renesanse do baroka, koje su izradili švicarski majstori, te čine važan dio nacionalnog kulturnog i povijesnog naslijeđa. Dodatno su na podu prostorije iz Palazzo Pestalozzi, sagrađene 1575. godine, postavljena ogledala kako bi se mogao razgledati njezin kazetirani strop što rezultira iluzijom beskonačnosti prostora. Ove prostorije ispunjene su dekorativnim namještajem sa zanimljivim detaljima i onodobnim rješenjima za današnje ljudske potrebe, poput tekuće vode dostupne unutar sobe. Detalji postavljeni unutar povijesnog konteksta, a ne kao zasebni izlošci, omogućuju posjetitelju osobnu imersiju unutar jednog povijesnog razdoblja. Renovacije prostora Gornje kapele sagrađene u gotičkom stilu otkrile su originalne slikarske radove te se proveo popravak poda čiji je veći dio još uvijek izrađen od pločica iz 1898. godine, a prema popločanom podu s početka 7. stoljeća iz Winkelriedhaus u Stansu. Originalna galerija iz 1667. godine sa zidnim slikama potječe iz züriške Haus zum Langen Stadelhof. Ovu baroknu halu koristio je Heinrich Lochmann, pukovnik francuske vojske, kao plesnu dvoranu. Portreti prikazuju članove francuske kraljevske kuće i njihovih političkih protivnika te protagoniste Tridesetogodišnjeg rata. Pod popločan 2018. godine rekonstrukcija je poda postavljenog 1898. Papirno bijele skulpture dvorjanika dočaravaju goste plesnih večeri. Pritiskom na gumb (vrlo praktično, stopalom) reproducira se njihov razgovor. Centralni izložak servisa kolekcije porculana originalno je sadržavao 300 dijelova. Naručio ga je kanton Zürich, a izradila lokalna tvornica porculana Kilchberg-Schooren. Jedini je očuvani državni servis iz ovog razdoblja, poklonjen opatiji Einsiedeln. Zasebna Kolekcija Hallwyl jedna je od pet posebnih kolekcija stalnog postava. Kolekciju su 1912. godine grofovi Wilhelmina von Hallwyl i njezin suprug Walther von Hallwyl darovali Muzeju. Količina i raznolikost predmeta i slika, koji datiraju iz 18. i 19. stoljeća, kao i arheološki nalazi, ilustriraju oko 800 godina aristokratskog života u dvorcu Hallwyl u kantonu Aargau. Zbirka je predstavljena u cijelosti i u trajnom obliku. Impresivna je i Alice i Louis Koch zbirka prstena. Do 1909. godine prikupili su preko 1700 prstena datiranih od antike do početka 20. stoljeća. Iduće četiri generacije prikupile su još 600 prstena iz razdoblja 20. i 21. stoljeća. Izabrani prsteni izloženi su u specijalnoj prstenastoj vitrini s digitalnim displejima.
Iduća zasebna stalna izložba je ‘Jednostavno Zürich’. Ulaz je besplatan, ali je potrebno podići karte s recepcije. Tri sobe predstavljaju prošlost i sadašnjost kantona i grada Zürich, pokušavajući naći odgovor na pitanje kako i zašto je Zürich postao najveći grad Švicarske te kojim lokalnim događajima, osobama, razvojima i konfliktima duguje svoj ekonomski autoritet i raznoliku kvalitetu života. Izložene su skulpture, instalacije te projekcije.
Posljednja velika cjelina (prostire se na 1000 kvadratnih metara) stalna je izložba o povijesti Švicarske i pokriva period od 550 godina. Organizirana je prema stoljetnim razdobljima, a započinje video projekcijom. Najraniji artefakti i izlošci potječu iz razdoblja srednjeg vijeka, a izložba završava izazovima s kojima se suočavaju demokratske institucije današnjice. Također, preispituje suvremenu povijest.
Dislociran, ali dijelom stalnog postava ‘Kolekcija’ mali je mise-en-scène muzej ljekarne iz 1898. godine. Većina namještaja potječe iz bivše ljekarne opatije Muri (Aargau).
Dio stalnog postava je i posebna izložba namijenjena djeci.
U Muzeju se nalaze muzejska trgovina i bistro/restoran/bar, a Muzej nudi, među ostalim, pogodnosti za obitelji, transport do Muzeja te besplatnu aplikaciju ‘Landesmuseum’. Ranijom prilikom, tijekom lijepog vremena, popili smo tipično švicarsko bezalkoholno piće Gazosa, ljubičaste nijanse Berislavova pulovera, na terasi ispred Muzeja.
Kompleks Muzeja Rietberg, raspoređen po prostranom Rieterparku na zapadnim obalama Jezera Zürich, jedan je od najvećih muzeja posvećenih (povijesti) umjetnosti u Švicarskoj, a jedini je posvećen umjetnosti koja potječe s područja izvan Europe. Čuva i izlaže više od 23000 povijesnih i suvremenih artefakata te 40000 fotografija s područja Azije, Afrike, Amerika te Oceanije. Većina artefakata izložena je u okviru tematskih kolekcija te u otvorenom depou. Muzej obuhvaća kompleks građevina koji se sastoji od tri vile iz 19. stoljeća, konjušarnice te podzemnog prostora iz 21. stoljeća s nadzemnim staklenim paviljonom nazvanim ‘Smaragd’. Ova ekstenzija izgrađena je prema arhitektonskim nacrtima Alfreda Graziolija i Adolfa Krischanitza te otvorena za javnost 2007. godine. Artefakti koje je prikupio Eduard von der Heydt čine ‘srce’ kolekcije koja konstanto raste zahvaljujući dugotrajnim kontaktima s kolekcionarima, podršci mecena te kroz kupovinu, donacije i ostavštine. Muzej ističe kineski porculan iz Kolekcije Meiyintang, indijske minijaturne slike iz Kolekcije Alice Boner te budističku himalajsku umjetnost iz Kolekcije Berti Aschmann. Podaci o izlošcima dostupni su u digitalnom obliku na arhivu https://rietberg.ch/en/collection/online-collection.
Posjetu Muzeju počeli smo u Smaragdu obilaskom prostrane muzejske trgovine s ponudom umjetničkih i uporabnih artikala koje su izradile lokalne zajednice ljudi područja koja Muzej predstavlja i o kojima educira. Iz trgovine stepenicama se spušta u podzemne izložbene prostorije Kolekcije Smaragd. Veliki prostor podijeljen je na manje cjeline pregradama, vitrinama i zidovima. Kolekcija Smaragd predstavlja artefakte iz Kine (od neolitika i brončanog doba do Dinastije Song te kolekcije emajliranih artefakata u tehnici cloisonné i slika tintom), Japana (slike i reprodukcije na drvenim blokovima te maske Noh Teatra i budističke umjetnosti), Konga (Luba i Songye skulpture), Gabona (Fang regija), Kameruna (skulpture i maske kraljevskih palača), Zapadne Afrike (velike maske), Nigerije (afrički umjetnici), Obale bjelokosti (maske iz Gura, Dana i Baula te muške zajednice društva Senufo) te Malija (skulpture Dogona). Kolekcija čuva znamenite artefakte, primjerice, veliki vrč s poklopcem iz 15. stoljeća koji se, uz izložak iz Britanskog muzeja, smatra najznačajnijim primjerkom kineske cloisonné umjetnosti, a drvene skulpture iz Malja s crvenkastom patinom datirane u 13. i 14. stoljeće, među najstarijima su očuvanim skulpturama iz Afrike.
Središnji prostor koristi se za povremene izložbe s fokusom na određenu temu.
Izravno iz Kolekcije Smaragd uspinje se stepenicama u Vilu Wesendonck. Izložbeni prostori unutar vile zauzimaju dva kata. Niža etaža predstavlja artefakte iz Indije/Pakistana (Buda i budistička umjetnost još od 4. st. pr. n. e.), Indije (hramovi, božanstava, sekte), Tibeta/Himalaje (budizam, božanstva), Tibeta (redovnici, veliki majstori izvan redovništva), Južna Indija (panteon). Na višoj etaži teme su: jugoistočna Azija (kulture Kambodže, Vijetnama i Jave), Indonezija (otočni svijet istočne Indonezije), Aljaska (oruđa Tlingit šamana), Srednja Amerika (kulture), zapadni Meksiko (zaboravljene pretkolumbijske kulture), Peru, Melanesia (religije predaka) te Novi Zeland i otoci Marquesas (tiki skulpture). U ovom okviru izložene su i stare maske festivala Shrovetide u Švicarskoj.
Mezanin također sadrži dio kolekcija. U ‘vidljivom depou’ izloženo je 4000 muzejski ‘neobrađenih’ artefakata gusto grupiranih prema provenijenciji i kulturi iz koje potječu. Još su tri kolekcije dostupne za razgled: Drevni Bliski Istok (bronce Luristana), Iran, Irak, Turska (prva keramička revolucija), Egipt, Iran, Turska (druga keramička revolucija), Iran (perzijski lakirani artefakti) te Indija (Tulundu maske, Adivasi umjetnost).
Na području parka nalaze se još Park-Vila Rieter, Auditorij s kolekcijom slika indijske umjetnosti te Vila Schönberg.
Izloške u vitrinama i slobodnom prostoru prate plakati s informacijama, dodatni informacijski tekstualni materijali (primjerice, manji formati namijenjeni individualnom korištenju), video i kino projekcije, zasloni na dodir i dr. Odmoru ili dugotrajnijem boravku u izložbenom prostoru namijenjene su klupe raspoređene po Muzeju. U Vili Wesendonck nalazi se i prostor namijenjen didaktičkoj interakciji posjetitelja, kroz igru s velikim drvenim figurama. Sažeci o Muzeju dostupni su na nekoliko jezika.
Za temeljiti(ji) obilazak Muzeja i ekstenzija potrebno je više sati. Ali nakon okončanja radnog vremena Muzeja, park i dalje ostaje otvoren te ga je moguće obilaziti, u njemu boraviti, a jedna grupa ljudi je u vrijeme našeg posjeta organizirala i privatnu zabavu. U travnju, kada smo posjetili Muzej, park je bio zelen, domaćin različite flore i faune te uljepšan fontanama i skulpturama. Velika područja parka bila su prekrivena srijemušem, koji je i inače sveprisutan u dvorištima, vrtovima, parkovima i šumama na području Züricha.
Muzejski kafe posjetiteljima nudi obroke i pića od lokalnih namirnica, a kao posebnost u ponudi je piknik košara u dvije varijante s pjenušavim vinom i dekicom na kojoj se može uživati u prirodi bilo gdje na području Parka u okolici Muzeja.
Zanimljiv je podatak da je Richard Wagner skladao operu ‘Tristan i Izolda’ te set od pet pjesama za ženski glas i klavir ‘Wesendonck-Lieder’ za vrijeme boravka u vilama Wesendonck i Schönberg. Opjevao je staklenik Vile Wesendonck u kojoj se danas nalazi kafe.
Do Muzeja je praktično putovati tramvajem ili vlakom (kroz arhitektonski zanimljiv Enge kolodvor, čija jedna unutrašnja prostorija s direktnim izvorom svjetla na vrhu kupolastog svoda podsjeća na Panteon), a iz centra može se i ugodno pješačiti.
Vendi Jukić Buča & Berislav Buča
København, 1. srpnja 2023.
Nakon nadogradnje PHP-a na Portalu, brojač pregleda pojedinog posta je resetiran s datumom 29. 4. 2018. u 14h (prethodni podaci prikupljeni po brojaču započetog 21.3.2016. u 22h izbrisani su ponovnom instalacijom plugin-a). Broj pregleda po pojedinom postu prije navedenog datuma (29. 4. 2018.) nije evidentiran i uključen u prikaz, tj. prikazani broj pregleda pojedinog posta odnosi se na stanje od trenutka uključenja plugin-a. Brojač je uključen radi transparentnog praćenja broja pregleda pojedinog posta na Portalu.
Izdvojeno
Riječ Urednika – ‘Summa summarum aktivnosti 6 godina poslije osnivanja Ususret 7. godini ‘arheološke ere’ avec les bonnes résolutions pour 2016′
