U Dublinu je već u srednjem vijeku, 1320. godine, osnovano sveučilište odredbom Pape Klementa V. koje je nekoliko stoljeća djelovalo u okviru Katedrale sv. Patrika. Tijekom reformacije ovo prvotno sveučilište je ukinuto. Kraljica Elizabeta I. 1592. godine osniva Trinity koledž prema modelu studija u Oxfordu i Cambridgeu. Za razliku od potonjih, koji obuhvaćaju više koledža (pod ingerencijom centralne sveučilišne administracije), u slučaju Trinityja osnovan je samo jedan koledž te se Trinity College i University of Dublin odnose na istu instituciju. Isprva lociran izvan gradskih zidina, na području Samostana Svih svetih, Trinity se početkom 18. stoljeća premješta na današnje područje College Green. Prve su izgrađene Old Library, Printing Hall i Dining Hall. Danas, Trinity obuhvaća više fakulteta i škola. Brojni svjetski poznati humanisti i znanstvenici studirali su na Trinityju – među najpoznatijima, prema osobnom izboru, mogli bi se istaknuti Oscar Wilde, Bram Stocker, Samuel Beckett (prema kojem je nazvano i kazalište na Trinityju) te matematičar George Salmon (čija se skulptura nalazi u središtu unutarnjeg dvorišta) i fizičar Ernest Thomas Walton. Uz veliki izbor studija, na Trinityju se može studirati također i Staru povijest i arheologiju na Odsjeku za klasiku.
Kao najznačajnija edukacijska ustanova u Irskoj, Trinity čuva brojne zanimljivosti, od kojih je najznačajnija (ili barem najpoznatija) Knjiga Kellsa (The Book of Kells) te impresivna kolekcija knjiga u okviru Stare knjižnice (The Old Library), stoga je izuzetno turistički posjećen. Brojne ‘puteve’ (eng. trails) po Trinitiyju organizira službena sekcija uspostavljena upravo za tu funkciju. Trinity možete obići i sami, uz pomoć aplikacije koja nudi dvije glavne ture, Trinity Trails i The Book of Kells, prezentirane audio i virtualnim dokumentima, za čiju je dostupnost potrebno kupiti kartu. Bez naknade. unutar aplikacije, virtualno, čak i po povratku s putovanja, možete obići dijelove Muzeja, Javnu predavaonicu, Staru predavaonicu za anatomiju te Stari muzej anatomije.
Imala sam vremena samo posjetiti Staru knjižnicu, u okviru čije se infrastrukture čuva i izložbeno prezentira Knjiga Kellsa. Stara knjižnica jedna je od najstarijih istraživačkih knjižnica na svijetu te sadrži najveću kolekciju starih manuskripata i knjiga u Irskoj. Otvorena pri sredini, originalna Knjiga Kellsa čuva se u posebnoj prostoriji, u vitrini, pod neinvazivnim svjetlom unutar optimalnih konzervatorskih uvjeta i nije ju dozvoljeno fotografirati. Ali zato izložba prikazuje uvećane stranice, zanimljive detalje i pojedinosti te povijesne okolnosti njezinog nastanka i izvedbe.
Izložba ‘Knjiga Kellsa’. Fotografija: Vendi Jukić Buča.
Uz Knjigu Kellsa prikazani su i izabrani artefakti koji svjedoče onodobnom korištenju pisma u Irskoj te stavljaju u kontekst Knjigu Kellsa. Izložena su dva kamena s oghamskim pismom. Ogham je drevni alfabet nazvan prema irskom bogu govorništva Oghamu, kojim se staroirski izričaj dokumentirao na drvetu i kamenu. Uglavnom su se nalazili na području južne Irske, ali također u Walesu, Škotskoj, Engleskoj te Isle of Man, a većina potječe iz 5. i 6. stoljeća. Poznato je oko tristotinjak Ogham kamena, a oko 80 ih potječe samo iz okruga Kerry. Pretpostavlja se da su dva kamena postavljena u okviru izložbe originalno označavala teritorijalne granice. Veći kamen pronađen je na području brončanodobne utvrde cirkularnog utvrđenog naselja u Fort William (okrug Kerry). Pismo se prestalo koristiti za upisivanje u kamen tijekom 7. stoljeća, ali je prisutno na marginama manuskripata iz 9. stoljeća. Uz dva Ogham kamena nalaze se slike iz dvije džepne knjige irskih evanđelja (gr. εὐαγγέλιον, dobra vijest): Book of Mulling i Book of Dimma, koji su stariji od Knjige Kellsa. Evanđelja su ručno prepisivana do invencije tiskarskog stroja i bila su krucijalna tijekom misionarskih radnji. Ova džepna evanđelja skromna su u izvedbi, dostupna i lako prenosiva. Knjiga Durrowa (The Book of Durrow) (650.-700. god.) smatra se najstarijim u potpunosti ilustriranim manuskriptom četiriju evanđelja na latinskom jeziku izrađenom u okviru inzularne umjetnosti (umjetnost razdoblja od 6. do 10. stoljeća na području Irske i Britanije). Knjigu Durrowa i Knjigu Kellsa dodijelio je Trinityju Henry Jones, anglikanski biskup Clogera i biskup Meatha sredinom 17. stoljeća.
Knjiga Kellsa napisana je oko 800. godine, 400 godina nakon što je Sv. Patrik došao u Irsku, a sadrži evanđelja četiri Evanđelista. Sv. Kolumba osnovo je Iona samostan (Iona Abbey) na zapadnoj obali Škotske te se smatra da je Knjiga Kellsa nastala upravo ondje prilikom obilježavanja obljetnice njegove smrti. Iako izoliran, samostan su u nekoliko navrata napali Vikinzi krajem 8. i početkom 9. stoljeća te su neki od preživjelih opata napustili Ionu i osnovali novi samostan u Kellsu (Abbey of Kells) u okrugu Meath, kamo su sa sobom ponijeli i Knjigu Kellsa. U 11. stoljeću Knjiga Kellsa bila je ukradena iz crkve u Kellsu, a pronađena je zakopana u zemlji skoro tri mjeseca poslije. Pretpostavlja se da su korice te prve i zadnje stranice tom prilikom uništene.
Na izložbi je prikazana uvećana stranica s autorima četiri evanđelja u Novom Zavjetu, Evanđelistima – Sv. Matej, Sv. Luka, Sv. Marko te Sv. Ivan. Njihove simbole identificirao je Papa Grgur u 4. stoljeću kao četiri stadija Kristova života: rođen kao čovjek biva žrtvovan kao žrtveni vol, lav je u uskrsnuću te orao koji se uznosi u raj. Tzv. Hi-Ro (gr. XP, eng. Chi Ro) stranica smatra se najimpresivnijom stranicom u manuskriptu. Riječima Christi autem generatio započinje narativ Matejevog evanđelja s imenom Krista u grčkoj skraćenici Hi-ro prikazanog preko cijele visine stranice. Stranica je gusto ispunjena vizualnim podsjetnicima euharistijskog slavlja i Kristova uskrsnuća.
Knjiga Kellsa izniman je primjerak bogatstva i ljepote dekoracije. Izrađena je na posebno pripremljenoj telećoj koži (vellum). Pigmenti korišteni prilikom njezine izrade i danas su postojani. Istraživanja su pokazala da su se za njihovu izradu koristili lokalni materijali, od indiga, željezne rude, arsena i sulfata do bioloških organizama. Jedna od vitrina prikazuje izbor materijala. Boja se nanosila različitim metodama za postizanje sjenčanja, miješala se ili nanosila u slojevima. Ova skupocjena knjiga često je prepravljana i popravljana, a neki od popravaka su vidljivi. Vidljivi su i komentari opata koji su je izrađivali, a koje su zapisivali u marginama.
Iz prostorije izložbe pristupa se prostoru Stare knjižnice. Na istočnom kraju Duge sobe (The Long Room) nalazila se Knjižnica Fagel. Godine 1802. dobrotvorna ustanova Erasmus Smith kupila je za Trinity koledž oko 20000 knjiga, pamfleta i karti koji su pripadali bibliofilu Hendriku Fagelu, glavnom ministru Nizozemske. Kolekcija sadrži knjige politike, zemljopisa, povijesti, prava od 15. do 18. stoljeća. Neke karte smatraju se najstarijima na svijetu. Prilikom remodelacije Stare knjižnice tijekom šezdesetih godina XX stoljeća, polovica ove kolekcije morala je biti premještena, ali se dio originalne strukture može vidjeti u posebno ograđenom dijelu te na YouTube kanalu kolekcije. Stara knjižnica, čija se unutrašnjost izrađena u hrastovini smatra najimpresivnijom u Irskoj, trenutno se nalazi u postupku preuređenja, koji je ukratko opisan na panelima postavljenim na različita mjesta prije ulaza i u samom prostoru knjižnice. Knjižnicu su od sredine 18. stoljeća do danas koristili studenti i znanstvenici. Svaka od 200 000 knjiga pojedinačno se čisti specijalnim usisavačem, mjeri, elektronički obilježava i katalogizira prije premještaja u klimatski kontrolirano skladište. Planira se i restauracija unutrašnjosti te adaptacija u novi knjižnični i izložbeni prostor. Trenutno su mnoge police prazne (proces uklanjanja knjiga naziva se decant), a na njih su naslonjene duge ljestve za pristup najvišim područjima. U središtu Duge sobe nalaze se vitrine s posebnim izlošcima (primjerice jedna od sačuvanih kopija proklamacije Republike Irske iz 1916. godine). Tu su i biste relevantnih pojedinaca te vitrina s harfom. Najstarija harfa u Irskoj, Brian Boru harfa, asocirana je s kraljem Irske koji je izgubio život u bitci kod Clontarfa 1014. godine. Izrađena je od hrastovine i vrbe te ukrašena rezbarenjem i poludragim kamenjem (kojeg više nema), a sadrži 29 mjedene strune (radi čega ima istočnjački prizvuk). Donirana je Trinityju 1782. godine.
Posjet završava trgovinom u kojoj sam, uz brojne tradicionalne suvenire, srebrni nakit te vunene pokrivače, uočila i majicu koju mi je Berislav donio sa svog prvog posjeta Trinityju 2018. godine.
Najveći švicarski grad nije ujedno i glavni grad države. Ali švicarski nacionalni muzej nije u Zürichu zbog njegove veličine (najveći, ali ne glavni grad) već zato jer je 1891. godine u natjecanju s Luzernom, Bernom i Baselom pobijedio kao lokacija na kojoj će biti muzej nacije. Nalazi se kod Glavnog kolodvora, na trokutu sjecišta rijeka Sihl i Limmat, uz područje prostranog parka Platzspitz punom zelenila i lijepim paviljonom iz 1882. godine, poput onoga na Zrinjevcu.
Muzejsku zgradu u historicističkom stilu projektirao je arhitekt Gustav Gull (1858.-1942.), prema konceptu koji odražava ujedinjenost između kolekcija, izložbi i arhitekture. Veličina dvorca nije bila dovoljna za smještaj stalnog postava i povremenih izložbenih koncepata, stoga je naknadno, relativno nedavne 2016. godine, izgrađena ekstenzija prema arhitektonskom projektu švicarskih arhitekata Christ & Gantenbein. Nadogradnja komplementira arhitektonski spomenik kulture od nacionalne važnosti, kao izniman primjerak modernog izdanja. U ovoj ekstenziji nalaze se prostrane fleksibilne izložbene sale, knjižnica te auditorij za javne događaje. Muzej je impresivno velik, prostire se na nekoliko katova, a obuhvaća brojne blokove i cjeline s kolekcijama raznovrsnih artefakata i izložaka. Posjetiteljima su na raspolaganju tiskane brošure i mobilna aplikacija s vodičem.
Nekoliko je stalnih izložbi, a povremene se redovito izmjenjuju. Razgled može započeti iz zapadnog krila historicističke zgrade ili iz krila nove ekstenzije. Savjetovano mi je da krenem iz novog krila u kojem se nalazi stalna izložba ‘Ideje o Švicarskoj’. Švicarska je zanimljiva zemlja koja službeno i uspješno ujedinjuje više nacija te ima četiri službena jezika. Izložbom se propituje što ujedinjuje društvo: zajednički jezik, vanjski neprijatelji ili ekonomski interesi. Izložba naglašava veću važnosti zajedničkih ideja koje se prenose s generacije na generaciju, a koje oblikuju razvoj društva. Upravo ove ideje određuju značajke kolektiva i vode k utemeljenju nacionalnog identiteta. Izložba o nastanku impresije moderne Švicarske četvorice autora (Henri Dunant, Jean-Jacques Rousseau, Jean Calvin, Petermann Etterlin) zauzima cjelokupno prizemlje novog krila, neutralnog ambijenta betonskog prostora hangarskog tipa s visokim zidovima. Ogoljene površine interijera omogućuju da se tehnološki napredni izlošci još više istaknu. Povijesni artefakti, većinom knjige i dokumenti, ‘lebde’ zaštićeni u vitrinama. Interaktivni izlošci raspoređeni su prostorom i namijenjeni individualnom korištenju. Jedinstveni i inovativni izložak geografski je reljef Švicarske, a razgledava se korištenjem mobitela usmjerenog na određeno područje reljefa. Osobno su mi bile najzanimljivije knjige s digitalnim 3D projekcijama animacija aktiviranih prelistavanjem stranica ili pritiskom digitalnog gumba.
Izvan izložbene prostorije veliki je prazni unutrašnji prostor, koji djeluje poput svojevrsnog resetiranja, prije nego se visokim stepenicama uspne na kat, još uvijek na području krila ekstenzije. U trenutku mog obilaska (travanj 2023.) bila je postavljena izložba o ljudskim pravima na području Švicarske. Izložbom se moglo naučiti, ali i testirati tada ili ranije naučeno znanje. Izlošci su u nekoliko prostorija prezentirani klasičnim metodama (npr. unutar vitrina, na zidovima kako je to obično slučaj sa slikama), ali brojne instalacije poticale su interaktivnost. Jedan od izložaka je i slika Josefa Felixa Müllera, naslikana tijekom održavanja izložbe ‘Fri-Art’ u Fribourgu 1981. godine. Slika je tada izazvala kontroverze radi ‘opscenog prikaza’ te je bila zaplijenjena zajedno s još dvije, a zatim vraćena autoru i prije saslušanja slučaja prijavljenog Europskom sudu. Tom prigodom Švicarska je ozakonila slobodu izričaja na razinu države, ali je i na ovoj izložbi slika postavljena iza zastora uz napomenu o osjetljivom sadržaju. Raznovrsne kabine omogućavaju posjetitelju individualno sudjelovanje u interaktivnim testovima znanja, a pojedini odjeljci izložbe sadrže video projekcije. Nude se i ‘glasački’ listići, namijenjeni uglavnom Švicarcima i rezidentima.
Po izlasku iz ovog dijela dolazi se do galerije s koje se pogled pruža na izložbu ‘Arheologija u Švicarskoj’. Brojni artefakti (otprilike njih 1400) kronološki i tipološki izloženi su u zatamnjenom prostoru tamnih stijenki, u kojem precizni izvori svjetla bacaju fokus na izloške. Svaka vitrina pripovijeda priču jednog razdoblja i lokacije od razdoblja paleolitika do Kelta, Rimljana i Alemana. Mnogo se artefakata i izložaka odnosi na ostatke životinja i njihove prikaze. Ulomak jelenjeg roga s prikazom dva konja, koji potječe iz razdoblja oko 13000 pr. n. e., smatra se najstarijim artefaktom s dekorativnim prikazom s područja Švicarske. Posebna prostorija prikazuje proces domestikacije životinja i biljaka s interaktivnim vitrinama, ladicama s drškama u obliku životinja, u kojima se nalaze rekonstrukcije i prikazi ostataka kostiju, dok velika digitalna projekcija prikazuje rekonstrukciju onodobnog okoliša. Interaktivni digitalni zasloni omogućuju posjetiteljima dodatne informacije o pojedinačnim artefaktima na četiri jezika (uključujući engleski). Izlošci nisu samo datirani i navedeni, već i analizirani te opisi sadrže širi kontekst njihovog nastanka i funkcije. Muzej redovito objavljuje blog postove o svojim izlošcima ovdje: https://www.landesmuseum.ch/archaeology-switzerland.
Napuštanjem arheološke izložbe prelazi se u prvotnu zgradu Muzeja. Na samom ulazu u stalni postav izložbe pod imenom ‘Kolekcija’, a ovo je ujedno i startna pozicija za obilazak zapadnog krila historicističke zgrade, nalazi se maketa cjelokupnog kompleksa, historicističke zgrade i moderne ekstenzije. Izvorno namijenjena muzejskoj funkciji, građevina je intenzivno adaptirana tijekom godina. Nedavno je podvrgnuta temeljitoj restauraciji, s očuvanjem brojnih originalnih elemenata, poput podnih pločica, vitraja i svjetlosnih otvora. Posebno su skulpturalno i ikonografski oblikovani dovratnici i nadvratnici unutrašnjih prolaza. Glavni postav prikazom više od 7000 izložaka iz vlastite muzejske kolekcije (koja broji 860000 predmeta), ističe švicarsku umjetnost i rukotvorstvo kroz tisućljetni period. Dijelovi izložbe postavljeni su u gotovo svakom kutku građevine od podruma do tornja s izložbom tradicionalnih nošnji i švicarskih proizvoda, s kojeg se vidi unutarnje dvorište. Osim posebno dizajniranih prostora za demonstraciju izložaka, dvanaest soba rekonstruiraju originalne prostorije s različitih lokacija od srednjeg vijeka, preko renesanse do baroka, koje su izradili švicarski majstori, te čine važan dio nacionalnog kulturnog i povijesnog naslijeđa. Dodatno su na podu prostorije iz Palazzo Pestalozzi, sagrađene 1575. godine, postavljena ogledala kako bi se mogao razgledati njezin kazetirani strop što rezultira iluzijom beskonačnosti prostora. Ove prostorije ispunjene su dekorativnim namještajem sa zanimljivim detaljima i onodobnim rješenjima za današnje ljudske potrebe, poput tekuće vode dostupne unutar sobe. Detalji postavljeni unutar povijesnog konteksta, a ne kao zasebni izlošci, omogućuju posjetitelju osobnu imersiju unutar jednog povijesnog razdoblja. Renovacije prostora Gornje kapele sagrađene u gotičkom stilu otkrile su originalne slikarske radove te se proveo popravak poda čiji je veći dio još uvijek izrađen od pločica iz 1898. godine, a prema popločanom podu s početka 7. stoljeća iz Winkelriedhaus u Stansu. Originalna galerija iz 1667. godine sa zidnim slikama potječe iz züriške Haus zum Langen Stadelhof. Ovu baroknu halu koristio je Heinrich Lochmann, pukovnik francuske vojske, kao plesnu dvoranu. Portreti prikazuju članove francuske kraljevske kuće i njihovih političkih protivnika te protagoniste Tridesetogodišnjeg rata. Pod popločan 2018. godine rekonstrukcija je poda postavljenog 1898. Papirno bijele skulpture dvorjanika dočaravaju goste plesnih večeri. Pritiskom na gumb (vrlo praktično, stopalom) reproducira se njihov razgovor. Centralni izložak servisa kolekcije porculana originalno je sadržavao 300 dijelova. Naručio ga je kanton Zürich, a izradila lokalna tvornica porculana Kilchberg-Schooren. Jedini je očuvani državni servis iz ovog razdoblja, poklonjen opatiji Einsiedeln. Zasebna Kolekcija Hallwyl jedna je od pet posebnih kolekcija stalnog postava. Kolekciju su 1912. godine grofovi Wilhelmina von Hallwyl i njezin suprug Walther von Hallwyl darovali Muzeju. Količina i raznolikost predmeta i slika, koji datiraju iz 18. i 19. stoljeća, kao i arheološki nalazi, ilustriraju oko 800 godina aristokratskog života u dvorcu Hallwyl u kantonu Aargau. Zbirka je predstavljena u cijelosti i u trajnom obliku. Impresivna je i Alice i Louis Koch zbirka prstena. Do 1909. godine prikupili su preko 1700 prstena datiranih od antike do početka 20. stoljeća. Iduće četiri generacije prikupile su još 600 prstena iz razdoblja 20. i 21. stoljeća. Izabrani prsteni izloženi su u specijalnoj prstenastoj vitrini s digitalnim displejima.
Iduća zasebna stalna izložba je ‘Jednostavno Zürich’. Ulaz je besplatan, ali je potrebno podići karte s recepcije. Tri sobe predstavljaju prošlost i sadašnjost kantona i grada Zürich, pokušavajući naći odgovor na pitanje kako i zašto je Zürich postao najveći grad Švicarske te kojim lokalnim događajima, osobama, razvojima i konfliktima duguje svoj ekonomski autoritet i raznoliku kvalitetu života. Izložene su skulpture, instalacije te projekcije.
Posljednja velika cjelina (prostire se na 1000 kvadratnih metara) stalna je izložba o povijesti Švicarske i pokriva period od 550 godina. Organizirana je prema stoljetnim razdobljima, a započinje video projekcijom. Najraniji artefakti i izlošci potječu iz razdoblja srednjeg vijeka, a izložba završava izazovima s kojima se suočavaju demokratske institucije današnjice. Također, preispituje suvremenu povijest.
Dislociran, ali dijelom stalnog postava ‘Kolekcija’ mali je mise-en-scène muzej ljekarne iz 1898. godine. Većina namještaja potječe iz bivše ljekarne opatije Muri (Aargau).
Dio stalnog postava je i posebna izložba namijenjena djeci.
U Muzeju se nalaze muzejska trgovina i bistro/restoran/bar, a Muzej nudi, među ostalim, pogodnosti za obitelji, transport do Muzeja te besplatnu aplikaciju ‘Landesmuseum’. Ranijom prilikom, tijekom lijepog vremena, popili smo tipično švicarsko bezalkoholno piće Gazosa, ljubičaste nijanse Berislavova pulovera, na terasi ispred Muzeja.
Kompleks Muzeja Rietberg, raspoređen po prostranom Rieterparku na zapadnim obalama Jezera Zürich, jedan je od najvećih muzeja posvećenih (povijesti) umjetnosti u Švicarskoj, a jedini je posvećen umjetnosti koja potječe s područja izvan Europe. Čuva i izlaže više od 23000 povijesnih i suvremenih artefakata te 40000 fotografija s područja Azije, Afrike, Amerika te Oceanije. Većina artefakata izložena je u okviru tematskih kolekcija te u otvorenom depou. Muzej obuhvaća kompleks građevina koji se sastoji od tri vile iz 19. stoljeća, konjušarnice te podzemnog prostora iz 21. stoljeća s nadzemnim staklenim paviljonom nazvanim ‘Smaragd’. Ova ekstenzija izgrađena je prema arhitektonskim nacrtima Alfreda Graziolija i Adolfa Krischanitza te otvorena za javnost 2007. godine. Artefakti koje je prikupio Eduard von der Heydt čine ‘srce’ kolekcije koja konstanto raste zahvaljujući dugotrajnim kontaktima s kolekcionarima, podršci mecena te kroz kupovinu, donacije i ostavštine. Muzej ističe kineski porculan iz Kolekcije Meiyintang, indijske minijaturne slike iz Kolekcije Alice Boner te budističku himalajsku umjetnost iz Kolekcije Berti Aschmann. Podaci o izlošcima dostupni su u digitalnom obliku na arhivu https://rietberg.ch/en/collection/online-collection.
Posjetu Muzeju počeli smo u Smaragdu obilaskom prostrane muzejske trgovine s ponudom umjetničkih i uporabnih artikala koje su izradile lokalne zajednice ljudi područja koja Muzej predstavlja i o kojima educira. Iz trgovine stepenicama se spušta u podzemne izložbene prostorije Kolekcije Smaragd. Veliki prostor podijeljen je na manje cjeline pregradama, vitrinama i zidovima. Kolekcija Smaragd predstavlja artefakte iz Kine (od neolitika i brončanog doba do Dinastije Song te kolekcije emajliranih artefakata u tehnici cloisonné i slika tintom), Japana (slike i reprodukcije na drvenim blokovima te maske Noh Teatra i budističke umjetnosti), Konga (Luba i Songye skulpture), Gabona (Fang regija), Kameruna (skulpture i maske kraljevskih palača), Zapadne Afrike (velike maske), Nigerije (afrički umjetnici), Obale bjelokosti (maske iz Gura, Dana i Baula te muške zajednice društva Senufo) te Malija (skulpture Dogona). Kolekcija čuva znamenite artefakte, primjerice, veliki vrč s poklopcem iz 15. stoljeća koji se, uz izložak iz Britanskog muzeja, smatra najznačajnijim primjerkom kineske cloisonné umjetnosti, a drvene skulpture iz Malja s crvenkastom patinom datirane u 13. i 14. stoljeće, među najstarijima su očuvanim skulpturama iz Afrike.
Središnji prostor koristi se za povremene izložbe s fokusom na određenu temu.
Izravno iz Kolekcije Smaragd uspinje se stepenicama u Vilu Wesendonck. Izložbeni prostori unutar vile zauzimaju dva kata. Niža etaža predstavlja artefakte iz Indije/Pakistana (Buda i budistička umjetnost još od 4. st. pr. n. e.), Indije (hramovi, božanstava, sekte), Tibeta/Himalaje (budizam, božanstva), Tibeta (redovnici, veliki majstori izvan redovništva), Južna Indija (panteon). Na višoj etaži teme su: jugoistočna Azija (kulture Kambodže, Vijetnama i Jave), Indonezija (otočni svijet istočne Indonezije), Aljaska (oruđa Tlingit šamana), Srednja Amerika (kulture), zapadni Meksiko (zaboravljene pretkolumbijske kulture), Peru, Melanesia (religije predaka) te Novi Zeland i otoci Marquesas (tiki skulpture). U ovom okviru izložene su i stare maske festivala Shrovetide u Švicarskoj.
Mezanin također sadrži dio kolekcija. U ‘vidljivom depou’ izloženo je 4000 muzejski ‘neobrađenih’ artefakata gusto grupiranih prema provenijenciji i kulturi iz koje potječu. Još su tri kolekcije dostupne za razgled: Drevni Bliski Istok (bronce Luristana), Iran, Irak, Turska (prva keramička revolucija), Egipt, Iran, Turska (druga keramička revolucija), Iran (perzijski lakirani artefakti) te Indija (Tulundu maske, Adivasi umjetnost).
Na području parka nalaze se još Park-Vila Rieter, Auditorij s kolekcijom slika indijske umjetnosti te Vila Schönberg.
Izloške u vitrinama i slobodnom prostoru prate plakati s informacijama, dodatni informacijski tekstualni materijali (primjerice, manji formati namijenjeni individualnom korištenju), video i kino projekcije, zasloni na dodir i dr. Odmoru ili dugotrajnijem boravku u izložbenom prostoru namijenjene su klupe raspoređene po Muzeju. U Vili Wesendonck nalazi se i prostor namijenjen didaktičkoj interakciji posjetitelja, kroz igru s velikim drvenim figurama. Sažeci o Muzeju dostupni su na nekoliko jezika.
Za temeljiti(ji) obilazak Muzeja i ekstenzija potrebno je više sati. Ali nakon okončanja radnog vremena Muzeja, park i dalje ostaje otvoren te ga je moguće obilaziti, u njemu boraviti, a jedna grupa ljudi je u vrijeme našeg posjeta organizirala i privatnu zabavu. U travnju, kada smo posjetili Muzej, park je bio zelen, domaćin različite flore i faune te uljepšan fontanama i skulpturama. Velika područja parka bila su prekrivena srijemušem, koji je i inače sveprisutan u dvorištima, vrtovima, parkovima i šumama na području Züricha.
Muzejski kafe posjetiteljima nudi obroke i pića od lokalnih namirnica, a kao posebnost u ponudi je piknik košara u dvije varijante s pjenušavim vinom i dekicom na kojoj se može uživati u prirodi bilo gdje na području Parka u okolici Muzeja.
Zanimljiv je podatak da je Richard Wagner skladao operu ‘Tristan i Izolda’ te set od pet pjesama za ženski glas i klavir ‘Wesendonck-Lieder’ za vrijeme boravka u vilama Wesendonck i Schönberg. Opjevao je staklenik Vile Wesendonck u kojoj se danas nalazi kafe.
Do Muzeja je praktično putovati tramvajem ili vlakom (kroz arhitektonski zanimljiv Enge kolodvor, čija jedna unutrašnja prostorija s direktnim izvorom svjetla na vrhu kupolastog svoda podsjeća na Panteon), a iz centra može se i ugodno pješačiti.
Vendi Jukić Buča & Berislav Buča
København, 1. srpnja 2023.
Zmije u zahvatu Herakla, čije ruke koje vire iz kolijevke. Fotografija: Marin Veraja.
Nova rubrika ‘Arheoloških pet s Kristinom Gwirtzman’ namijenjena je kratkom predstavljanju izabranih arheoloških projekata i izložbi. Četiri pitanja su zajednička svakom razgovoru, a peto je osobno.
Prvi kratki intervju ‘Arheoloških pet’ provodimo s arheologinjom Sandom Viskić, kustosicom – dokumentaristicom u Arheološkom muzeja Narona, prilikom otvorenja izložbe ‘Mitološki blizanci u Naroni’ (http://www.arheologija.hr/2023/05/13/amn-mitoloski-blizanci-u-naroni-press/). Sanda je bila moja fakultetska kolegica i čestitam joj na samostalnom izložbenom projektu!
Autorica izložbe Sanda Viskić s izloškom. Fotografija: Marin Veraja.
Izložba je nastala u suradnji s umjetnicima i rukotvorcima iz Hrvatske i svijeta, a jednu skupinu izložaka napravili su osnovnoškolci iz Ploča i Opuzena.
Mitološki blizanci, koji su pomagali ljudima u situacijama nesigurnog ishoda, na izložbi su predstavljeni kombinacijom digitalnih ilustracija i 3D predmeta od drva, vune, gline, papira i stakla.
Autorica je izložbu posvetila svojoj sestri blizanki.
Tko su mitološki blizanci?
Blizanci u mitologiji imaju posebno značenje. Nije ih lako smjestiti u jednu kategoriju jer njihov odnos može obuhvaćati sve nijanse – od ljutog suparništva i neprijateljstva (npr. Romul i Rem) do idealne sloge i privrženosti (najbolji primjer su Kastor i Poluks, poznatiji kao Dioskuri). Mitološki blizanci koji se nalaze u stalnom postavu Arheološkog muzeja Narona dijele skladan i prisan odnos i kao takvi pomažu ljudima u situacijama koje mogu poći po zlu, koje se nalaze izvan ljudske kontrole i kod kojih je potrebna božanska zaštita. Te situacije sam podijelila u pet područja: rođenje, zdravlje, putovanje, prijenos vlasti na carske nasljednike i zagrobni život.
Što je izloženo?
Parovi blizanaca predstavljeni su pomoću digitalnih crteža koje upotpunjuju predmeti od raznih materijala. Npr. Izida i Serapis blizanci su i supružnici koji su, između ostalog, štitili trgovinu žitom koje je velikim trgovačkim brodovima dopremano iz Egipta. Digitalni crtež prikazuje aleksandrijsku luku i Serapisa s košarom na glavi (mjerom za žito), a brod izrađen od papira s oznakama božice Izide nalazi se neposredno pored i plovi prema luci upotpunjujući tako cijelu sliku.
Kome je izložba namijenjena?
Izložba je namijenjena prvenstveno mlađoj publici, ali i svim onima koje zanima mitologija. Namjera mi je bila mitologiju predstaviti spojem moderne i tradicionalne umjetnosti, jer umjetnici su, u krajnjoj liniji, zaslužni i za sve sitne predmete, kipove i reljefe koji se nalaze u arheološkim muzejima. Iskreno se nadam se da će ova izložba biti dobra promocija za njihove biznise i domaću radinost.
Što biste istakli kao najzanimljiviji podatak ili artefakt?
Meni osobno najdraži predmet su dvije vunene zmije (igračke) koje predstavljaju ubojite zmije koje je Hera poslala da ubiju Herakla u njegovoj kolijevci. Čitajući o toj epizodi uvijek sam gledala na te zmije-ubojice očima samog Herakla – one za njega uistinu i jesu bile tek igračke koje on nije doživljavao kao opasnost. Mislim da tako i mi danas trebamo neke na prvi pogled nerješive probleme pokušati vidjeti malo drugačijim očima, ne doživljavati sve kao prijetnju, već vjerovati u svoje snage i igrati se dok igra traje.
Kakav je utjecaj imala Vaša sestra blizanka na ostvarenje ove izložbe?
Naravno, moja sestra blizanka imala je veliki utjecaj na samu ideju izložbe i na njenom stvaranju. Iako živimo na raznim kontinentima i bavimo se sasvim drugim strukama, spona među nama postoji oduvijek i jedna za drugu smo uvijek sigurnosna mreža na koju možemo računati.
Dvije učenice blizanke, koje su radile glinene ruke ispred ilustracije o politici. Fotografija: Marin Veraja.
Želite li još nešto istaknuti?
Ovom prilikom posebno zahvaljujem Ministarstvu kulture i medija RH koje je uložilo većinu sredstava za ovaj projekt iza kojeg nije stajao novi materijal već predmeti iz stalnog postava Arheološkog muzeja Narona. Da nije bilo njihove financijske potpore, ovu izložbu ne bi bilo moguće ostvariti u ovom obliku. Početna ideja je bila da dobivena sredstva odmah uložim u mlade umjetnike iz Hrvatske i svijeta koji će, svaki za sebe, raditi na jednom projektu čiji će se dijelovi spojiti tek u trenutku postavljanja izložbe. Sve je trebalo podesiti – ilustracije s odgovarajućim predmetima, izgled i visina postolja koji su trebali biti “nevidljivi”, nezamjetni, da se čini da predmeti lebde u prostoru…I odmah sam znala da će jedan dio predmeta raditi djeca jer sam se i sama zainteresirala za mitologiju (a time i arheologiju) u 11. godini života, tako da smatram da treba nalaziti nove načine zainteresirati djecu za povijest, muzeje, kulturu.
Svi umjetnici su predstavljeni QR kodovima koji vode na njihove Instagram stranice jer sam ih upravo tamo i našla, kontaktirala i dogovorila suradnju. Još moram napomenuti da je većina suradnika spustila cijenu svog rada kako ne bismo prešli granicu predviđenog budžeta.
Zürich je s akademskog aspekta najpoznatiji kao grad u kojem se nalazi ETH (Eidgenössische Technische Hochschule), najviše rangirano sveučilište na europskom kontinentu, preciznije, odmah nakon Oxforda i Cambridgea ako brojimo i Veliku Britaniju, koja, kao i Švicarska, (više) nije u Europskoj Uniji. Sveučilište je osnovala Švicarska federalna vlada 1854. godine prema uzoru na École polytechnique u Parizu s glavnom namjerom školovanja inžinjera i znanstvenika, iako danas obuhvaća 16 odsjeka različitih disciplina. Ali uz ETH u Zürichu se nalazi još jedno sveučilište – Züriško Sveučilište (UZH – Universität Zürich), osnovano u travnju 1833. godine. Povezanost ova dva sveučilišta je evidentna – isprva su oba sveučilišta bila locirana u istoj zgradi, a i danas studenti oba sveučilišta posjećuju događanja i jednog i drugog. Zanimljivo je da je Albert Einstein studirao na ETH, ali je doktorirao i dobio zaposlenje na UZH (doktorat mu je danas izložen u zgradi UZH-a). Kasnije je napustio Švicarsku radi zaposlenja u Berlinu, ali se vratio na poziciju profesora na ETH.
UZH je najveće sveučilište u Švicarskoj, a uz fakultete, odsjeke, kampuse, knjižnice (…) pod ingerencijom ima i muzeje. Proveli smo mjesec dana u Zürichu gdje je Berislav intenzivno diskutirao i surađivao s brojnim eksperimentalnim i teoretskim fizičarima i grupama na ETH-u (posjetio je i poznati laboratorij svog suradnika znamenitog eksperimentalnog fizičara Tilmana Esslingera), a ja sam, kao i uvijek na našim putovanjima, imala priliku posjetiti muzeje i lokalne zanimljivosti (vikendom smo doduše oboje to bili u mogućnosti). U ovom tekstu predstavljeni su UZH muzeji, a drugi muzeji i lokaliteti koje smo posjetili, predstavljeni su u zasebnim člancima.
Kao i u Velikoj Britaniji, sveučilišni muzeji u Zürichu su besplatni, a poneki traže donaciju – za razliku od Velike Britanije, gdje je to pravilo i jedan od glavnih načina uprihođivanja muzeja. Prvo sam posjetila tri muzeja koji se nalaze na gotovo istoj lokaciji: Zoološki i Paleontološki muzej te Arheološku zbirku. Nalaze se u centru Züricha, u grandioznim zgradama Sveučilišta. Očekivala sam muzeje starog kova (škripave parketne podove, rukom oslikane karte, zveckave staklene vitrine – muzeje bez previše posjetitelja namijenjene prvenstveno detaljnom studiranju izložaka). Zoološki i Paleontološki muzej krasno su prezentirani moderni muzej (jednina), dok je Arheološka zbirka starog kova, ali bez škripavih parketa
Zoološki i Paleontološki muzej… [VJB]
… dijele isti prostor, a odijeljeni su arkadnim zidom. Smisleno da su zajedno. Glavni ulaz vodi u Zoološki muzej, koji se nalazi na dvije etaže, a dublju polovicu razizemlja zauzima Paleontološki. Unutar izložbenog prostora Zoološkog muzeja nalaze se i kino te muzejska trgovina. Izloženi su kosturi, okamine i preparirane životinje. Na etaži razizemlja izlošci su organizirani prema kategorijama. Na samom ulazu posjetitelja nadvisuje maketa dinosaura. Preparirane ptice nalaze se lijevo od makete u nekoliko velikih vitrina. Uz vitrine s pticama postavljeni su audio elementi putem kojih se pritiskom na gumb može poslušati audio zapis glasanja pojedine ptice. Nakon ptica dolaze reptili, a poseban prostor razizemlja Zoološkog muzeju posvećen je izabranim fosilima prozvanima ‘umjetninama prirode’. Puno više okamina nalazi se u prostoru Paleontološkog muzeja. U njemu se u velikim vitrinama nalaze fosili i rekonstrukcije izumrlih bića.
Stepenicama se spušta u -1 etažu Zoološkog muzeja. Ovdje su životinje organizirane prema zemljopisnim lokacijama pa svaka vitrina sadrži različite vrste određenog staništa. Većinom se radi o izlošcima prepariranih životinja, koje se, ukoliko žive na većem broju područja, ponavljaju te se može steći dobar dojam o njihovoj globalnoj rasprostranjenosti.
Muzej je jako dobro osvijetljen i prirodnim svjetlom iz velikih otkrivenih prozora te decentnim i akcentiranim umjetnim rasvjetljenjem. Uz svaku vitrinu nalazi se QR-kod putem kojeg se može pristupiti ‘Tierparcours’ aplikaciji, trenutno dostupnoj samo na njemačkom jeziku. Na području muzeja postavljene su broje ‘stanice’ za interaktivno proučavanje putem kompjutera ili mikroskopa, taktilne i audio instalacije te televizori s projekcijama. Uz vitrine su postavljene klupe, a ispred televizora fotelje. Muzejska trgovina obiluje knjigama za male i velike, plišancima, razglednicama i ostalim suvenirima, ali moguće je platiti samo gotovinom. Zanimljivo je da se u okviru UZH nalaze još i Muzej veterinarske anatomije i Muzej povijesti veterine, koje nisam bila u mogućnosti posjetiti. Također pod njihovom je ingerencija i glavna sveučilišna veterinarska klinika.
Arheološka zbirka…[VJB]
… nalazi se odmah iza ugla. Potrebno je ostaviti torbu/ruksak bilo koje veličine u pretinac, a ljubazni zaštitari voljni su posuditi kovanicu od jednog Franka (i jedan Eur bi bio u redu, ali ja sam od sitniša imala samo onu od dva). Ipak, dozvoljeno mi je bilo nositi moju praktičnu mini cross-body torbicu s dokumentima jer sam djelovala kao ozbiljni i profesionalni posjetitelj, a spomenula sam da sam po struci arheolog (među ostalim) Zbirka je osnovana početkom 19. stoljeća kada su se počeli prikupljati gipsani odljevi antičkih skulptura. Godine 1852. profesori s UZH kupili su prvi gipsani odljev od zarade s javnih predavanja. Netom kasnije ujedinili su snage s kolegama s ETH te je tridesetak odljeva poklonjeno Sveučilištu čime je osnovana najstarija arheološka zbirka u Švicarskoj. Posvećena je području Mediterana i Bliskog Istoka. Odsjek za Klasičnu filologiju i klasičnu arheologiju osnovan je 1869. godine, a prvi predstojnik je bio Otto Bendorf. Ubrzo poslije kupljeni su prvi originalni artefakti – grčke vaze.
U zgradi u kojoj se nalazi Arheološka zbirka nalaze se i Arheološki institut, Povijesnoumjetnički institut te Biblioteka. Odmah do ulaza nalazi se i mala trgovina koja podsjeća na čekaonicu te način na koji funkcionira kupnja skromnog izbora knjiga, razglednica i pletenih torbi, bez prisutnog prodavača, nije jasan.
Izložbeni prostor prizemlja nije bilo dozvoljeno fotografirati jer se na njemu nalaze izloženi originali. Srećom, brojni izlošci dostupni su na liku e-kolekcije: https://archaeologische-sammlung-uzh.zetcom.net/de/
Ulaz u prostoriju s obje strane prolaza zagrađuju velike staklene vitrine s izloženim grčkim vazama. Zbirka sadrži grčke (uglavnom vaze), etrurske (reljefi), rimske (šarolik izbor), egipatske (mumija), mezopotamske (monumentalni asirski reljefi iz razdoblja Ashurnasilpala II. i Tiglath-Pilesera III.) i maloazijske (nekoliko skulptura iz Palmire) artefakte. Vremenski raspon izložaka proteže se od 4. tisućljeća prije nove ere do sredine prvog tisućljeća nove ere. Prvi kat i podrum sadrže gipsane odljeve te je fotografiranje bilo moguće. Uočila sam nekoliko poznatih skulptura: Tetrarsi iz Venecije, Laokontova grupa kakvu smo imali na Odsjeku u Zagrebu, August Primaporta (kopija kao i ona obojana iz Ashmoleana https://www.facebook.com/photo/?fbid=1622151144513496&set=a.1622149494513661 iz članka http://www.arheologija.hr/2017/12/01/dreaming-inspires-of-oxford-the-ashmolean-museum-of-art-and-archaeology-osvrt-vendi-jukic-buca/), brojne Atene, Afrodite, portreti rimskih careva, Dionizi, mikenska Lavlja vrata i mnoga druga poznata djela. Kopije su uglavnom izrađene od gipsa, ali bilo je i primjeraka od metala i drugih materijala. Kao i u Ashmoleanu (na displeju kao centralni izložak jedne od prostorija, https://www.facebook.com/photo/?fbid=1622150981180179&set=a.1622149494513661 ), i u Arheološkoj zbirci UZH nalazi se brončana kopija Zeusa (Artemizijski Zeus) koji baca munju (original je izložen u Nacionalnom muzeju u Ateni). Ime je dobio po mjestu nalaska – pronađen je u ostacima brodoloma kod Rta Artemizij. Zanimljivo je da se na prvom katu nalaze i uredi akademskih zaposlenika, a dostupni su i stolovi i stolice za rad ili odmor. Iznad se nalaze instituti. Iako je dan bio kišan, a Zoološko-paleontološki muzej prepun, gotovo uopće nije bilo posjetitelja u Arheološkoj zbirci. Prisutna je bila nekolicina studenata i zaposlenika u prolazu, te sam Zbirku, a pogotovo podrumski dio, pregledala gotovo u potpunoj samoći, u svom tempu i s punim pregledom. Baš kako volim 😀
Paviljon znanosti i Antropološki muzej…[VJB&BB]
… nalaze se unutar iste građevine na području kampusa UZH (već smo naglasili da su UZH i ETH uvelike slični – kao što ETH ima svoj kampus naslonjen na brdo, tako i UZH ima svoj kampus naslonjen na brdo, te nam je u početku bilo dosta zbunjujuće razlikovati što se gdje nalazi). Znanost zauzima prvi kat, a antropologija -1 etažu.
Paviljon znanosti podijeljen je na dva dijela, a na ulazu se nalazi recepcija s muzejskom trgovinom. Predstavljeni su izabrani znanstveni projekti koje zasebno ili u (međunarodnim) suradnjama provode znanstvenici Fakulteta znanosti UZH-a. Lijevo od recepcija predstavljeni su biološki projekti, a desno projekti s područja fizike. Razgled smo započeli lijevom stranom video projekcijom o merkatima. Slijedi izbor etnobotaničkih artefakata Hansa Schinza (1858.-1941.), osnivača Botaničkog muzeja, uz njegov portret i maksimu ‘Mann muss eben Alles sammeln’ (‘Sve se mora sakupiti’) [također maksima mog oca po pitanju blu rayeva]. Schinzu je veliki broj kolega slalo artefakte iz cijeloga svijeta te se muzej vrlo brzo popunio do situacije da je nedostajalo prostora. Posebno su ga interesirali etnobotanički artefakti – biljke i biljne izrađevine koje su u nekom obliku koristili ljudi. Među ostalim, sakupljao je girlande pokojnih drevnih Egipćana i primjerke jestivih biljaka. Izložene su drvene strelice impregnirane biljnim otrovom koje su korištene za lov, dvije igračke izrađene od vodenog oraška (Trapa natans) koje predstavljaju japanski imperijalni par te krunica izrađena od vodenih orašaca iz Appenzella (vodeni orašak izumrla je vrsta u Švicarskoj). Zbirka sadrži i arheobotaničke artefakte koje je prikupljao Oswald Herr (1809.-1883.), profesor botanike na oba sveučilišta, koji je vrlo rano shvatio važnost biljnih ostataka očuvanih u okolnostima bez kisikana arheološkim nalazištima na području jezera züriškog kantona te se smatra osnivačem arheobotanike – znanstvene grane koja i arheološkim i botaničkim metodama proučava ostatke biljnih nalaza, okolišnu i klimatsku povijest te način prehrane. Poznato je koji usjev je kultiviran i konzumiran do prije 6300 godina. Većina Herrovih primjeraka su pougljenjeli i potječu s nalazišta naselja koja su bila uništena vatrom ili su tijekom završili u ognju. Na jezeru Pfäffikon arheološka iskopavanja započeta 1858. godine otkrila su brojne arheobotaničke artefakte raznolikih žitarica. Ovdje su izloženi primjeri lana, bazge i maka s različitih lokalnih jezera. U nastavku su prezentirani snimci slikara i fotografa Josefa Handela (1865.-1940.) namijenjeni podučavanju te način na koji ih je izrađivao kombinacijom crnobijele fotografije izrađene na staklu koju je potom ručno bojao. Rezultat je fantastičan i ni po čemu se ne razlikuje od današnje fotografije. Slijedi kolekcija sjemenki, a izložen je primjerak biljke koja producira najveće sjemenke sposobne ‘letjeti’ zrakom te je predstavljen UZH profesor Alfred Ernst (1875.-1968.) koji je istraživao na području Tropa i nekoliko biljaka koje je sakupio očuvanih u alkoholu. Na kraju je objašnjeno kako su značajni prekomorski izlošci dospjeli u Muzej, a jedna biljka izložena je u originalnoj drveno-staklenoj vitrini u kojoj je stigla u Zürich.
Desno od ulaza nalazi se fizički dio izložbe koji prikazuje trenutne projekte koji se provode u međunarodnim suradnjama, pa pero prepuštam Berislavu.
Svaki projekt predstavljen je video projekcijom i velikim panelima koji objašnjavaju o čemu se radi, tko sudjeluje uz ‘take home’ poruke što bi bilo je vrijedno zapamtiti.
Projekt XENON. Galaksije nemaju dovoljno vidljive mase (utvrdivo teleskopima), što prema teoriji gravitacije upućuje da bi se trebale raspasti. Jedan mogući razlog tome da se zvijezde unutar galaksije drže na okupu je da postoji masa koja nije vidljiva. Odgovor bi dakle mogao ležati u postojanju do sada nedetektirane čestice, nazvane intrigantno ‘tamna tvar’, koja bi sadržavala nevidljivu masu galaksija. Postoje dodatni neovisni teorijski razlozi zašto bi takva čestica trebala postojati, npr. supersimetrija. Cilj XENON eksperimenta je detektirati tu ‘nevidljivu’ česticu detektorima koristeći istoimeni plin. Detektor bi na površini detektirao razne druge čestice koje dolaze iz svemira, a slabo interagirajuće bi ostale nezapažene. Iz tog razloga detektor je postavljen duboko pod zemljom. Na taj način zemljina površina služi kao filter koji će upiti većinu poznatih čestica, a detektor će detektirati one koje slabo interagiraju. Mehanizam detekcije je da kad se slabointeragirajuća čestica sudari s jezgrom ksenona, ksenon će emitirati svjetlost koja će biti zabilježena. ‘Misterij’ je koliko će se dugo čekati da se nepoznata čestica detektira, ali pretpostavlja se da će vremenski period biti dug radi same prirode slabointeragirajućih čestica.
Projekt CROWD WATER pokušava istražiti mogu li se predvidjeti prirodne katastrofe poput suše, poplave ili propasti usjeva – koji su podaci i tehnologije potrebne i kako običan čovjek može pomoći ovom istraživanju. Razina vode, vidljiva na obalama rijeka, konstantno se mijenja. Stoga su istraživačima potrebni promatrači razine i strujanja vode, ovlaženosti tla i onečišćenosti plastikom te projekt poziva posjetitelje da se aktivno uključe. Pojedinac na ovaj način uključen u projekt nazva se ‘građaninom-znanstvenikom’.
UZH sudjeluje na LHCb projektu u CERN-u koji je dio LHC (Large Hadron Collider) aparata sudarivača hadrona (Vendi je posjetila CERN-ov muzej u Ženevi), koji su vrsta subatomskih čestica, npr. proton. Hadroni su građeni od još manjih čestica, kvarkova. Sudarajući hadrone eksperiment postiže (ogromne) energije i uvjete koje nisu postojali u Svemiru od vremena vrlo bliskih njegovom nastanku. Time dobivamo uvid u fundamentalne zakone fizike. Cilj LHCb projekta je konkretno vidjeti da li određena simetrija prirode (nepromjenjivost matematičkih zakona fizike prilikom date transformacije) opstaje na vrlo visokim energijama.
Stepenicama se silazi u prostrani prostor Antropološkog muzeja. Kao i na prvom katu, izlošci su prezentirani unutar jedinstvenog prostora kreativno odijeljenog vitrinama, projekcijskim zaslonima i panelima. Kolekcija demonstrira razvoj čovjeka od najranijih primjeraka australopiteka (između 4.1 i 3.9 milijuna godina, pronađenih u Keniji na području Kanapola, pod vodstvom paleontoantropologinje Meave Leakey 1994. godine) do današnjeg roda Homo Sapiens. Neki od fosila ranih hominida prikazanih u muzeju potječu s nalazišta s područja Švicarske. Posjetiteljima su na raspolaganju interaktivni alati za proučavanje svijeta primata, moždanih funkcija i ljudskog kostura. Na ulazu su izložene replike lubanja dosad poznatih vrsta ranih hominida, a više podataka saznaje se koristeći touch screen koji se nalazi odmah ispred. Odabirom pojedine lubanje upali se svjetlo u vitrini iznad nje te se prikaže na lenti vremena na zaslonu uz dodatna objašnjenja. Izložen je odljev otisaka australopitecina očuvan u vulkanskom pepelu nalik cementu u blizini Laetolija (Tanzanija) koji dokazuju da je uspravno hodanje postojalo prije barem 3.6 milijuna godina. Postavljene su realistične rekonstrukcije neandertalaca i primata. Rekonstruiran je i fragment nalazišta s koštanim ostacima (nisam sigurna radi li se o ukopu). Objašnjavaju se i tranzicijske forme između australopiteka i roda Homo erectus – rod Australopithecus sediba. Uz rekonstrukciju kostura roda A. sediba, u vitrinama se nalaze i suvremeni medicinski kosturi, za usporedbu. Među izlošcima nalaze se i kamene alatke iz razdoblja ranog paleolitika. Veliki poster na zidu prikazuje najdugovječniju i najvažniju kulturnu sekvencu na Bliskom Istoku – nalazište bunara ‘Bir al Hummal’ (1.6 milijuna – 60 000 godina pr. n. e.). Pronađene su životinjske kosti, a kameno oruđe i ognjišta u najranijim slojevima upućuju na obitavanje roda Homo erectus, dok su se u recentnijim slojevima nalazile forme miješanih karakteristika neandertalaca i anatomski modernih ljudi. Naglašeno je da današnji ljudi ne potječu od velikih čovjekolikih majmuna, iako je velika sličnost i više nego očita. S čimpanzama moderni ljudi dijele 98% DNK i zato se smatra da nam je zajednički predak egzistirao prije otprilike 6 milijuna godina. Na kraju izložbe nalazi se veliko ogledalo i u kojem se posjetitelji u punoj visini mogu promotriti, i uslikati, postati sami izlošci i dio izložbe, uz posljednji izložbeni tekst o anatomski modernim ljudima. Na izlazu je postavljena gomila otpada na čijem vrhu stoji moderni čovjek i izabrani primjerci čovjekovog stvaralaštva.
Muzej voštanih mulaža… [VJB]
…vjerojatno ne bi bio svatko u stanju posjetiti. Meni osobno iskustvo je bilo vrlo ugodno. S aspekta arheologa, s iskustvom iskopavanja srednjovjekovnog groblja, bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kako ‘na van’ izgledaju bolesti od kojih su ljudi nekoć umirali. Mnoge od njih više nisu opasne, a neke više ni ne postoje. Moulages (u hrvatskom prijevodu mulaža) su, prema enciklopedijskoj natuknici ‘obojeni voštani ili sadreni dijelovi ljudskoga tijela, napose oni na kojima su vidljive tipične patološke promjene, a načinjeni su prema odljevu s bolesnika. Upotrebljavali su se u nastavi na studiju medicine.’ Zbirka UZH čuva mulaže izrađene od voska, koje su se koristile u klinikama i privatnim institucijama od 19. stoljeća u svrhu proučavanja i dokumentiranja bolesti. Prve primjerke mulaža i materijal za nihovu izradu nabavio je Bruno Bloch, imenovan 1916. godine prvim profesorom Katedre za kožne i spolne bolesti novoosnovane Dermatološke klinike u Zürichu. Od 1918. godine za dermatološku kliniku moulaže izrađuje Lotte Volger, kojoj je recept za izradu mulažne mase ustupio njezin izumitelj Franz Kolbow. Kada je 1924. godine otvorena nova zgrada dermatološke klinike, mulaži su bili postavljeni u izložbene vitrine u neposrednoj blizini predavaonice. Tijekom vremena, a pogotvo razvojem fotografije, voštane mulaže prestale su se koristiti te su mnoge od njih uništene na području Europe za potrebe izrade svijeća u ratnim vremenima. Primjerci u Zürichu uspjeli su ostati sačuvani zahvaljujući Ruth Reutl – Willi (1919.-2004.) i Elsbeth Stiuber (1924.-2014.). Ruth, po izobrazbi umjetnica i modna ilustratorica, bila je učenica Lotte Vogler. Uz to što je izrađivala nove mulaže, Ruth se bavila i njihovom restauracijom (restaurirala je njih više od 1000 te izradila 300tinjak novih). Naslijedivši Ruth, Elsbeth je 1970tih godina prepoznala povijesnu važnost züriških mulaža, spasola ih od uništenja i posvetila svoj rad njihovom sakupljanju i očuvanju te prezentaciji kolekcije kroz organiaciju izložbi.
Smatra se da kolekcija u Zürichu sadrži najbolje očuvane i najrealističnije primjerke na svijetu. Pored mulaža koji prikazuju kožne bolesti poput raka, bolesti koje proučava medicina rada te spolno prenosivih bolesti, zbirka sadrži mulaže kožnih promjena koje su rezultat ili reakcija bolesti drugog organa, poput škrofula uzrokovanih tuberkulozom (najživopisniji opis ovog stanja, koje se nekoć smatralo zasebnom bolesti, a naknadno se utvrdilo da se radi o imunološkoj reakciji na tuberkulozu, čitala sam kod Laurence Sternea u njegovom poznatom romanu ‘Sentimentalno putovanje kroz Francusku i Italiju’). Zbirka obuhvaća i Adolf Fleischmannove mulaže kirurških zahvata, koje je otkupio Paul Clairmont, direktor Kirurgije u Zürichu. Stručnjaci su ove mulaže redovito prezentirali na internacionalnim kongresima kako bi se međusobno mogli biti u tijeku s najnovijim razvojem medicine i kirurgije. Muzejski prostor je cjelovit, a uske vitrine s izlošcima postavljene paralelno.
U jednoj vitrini prikazani su gipsani kapuli i voštani odljevi te bočice s bojama kao dio procesa proizvodnje. Vitrine na samom ulazu prikazuju mulaže koji su dokumentirali tijek alergijskih reakcija te faze u liječenju (primjerice radijacijom). Njihova veličina varira od malih mulaža gdje se prikazuje samo specifična reakcija na koži do glave, torza, ekstremiteta ili kompletnog dječjeg tijela. Mulaži su u najvećem broju slučajeva izrađivani za živim pacijentima, čiji su zabilježeni podaci ostali sačuvani. Nakon što se izradio kalup i potom odljev, pristupilo se realističnom ručnom oslikavanju prema stvarnom stanju. Legende su napisane na njemačkom jeziku, a posjetiteljima je omogućeno korištenje registratora s informacijama na engleskom, a dostupno je i nekoliko publikacija o Zbirci. Vodič po Muzeju može se preuzeti i u obliku mobilne aplikacije. Za razliku od ostalih muzeja koje smo posjetili, ovu izložbu nije dozvoljeno fotografirati bez dozvole (koja nam je dodijeljena za potrebe pisanja i objave ovog članka), ali je moguće preuzeti nekoliko besplatnih razglednica s fotografijama izložaka kao i testere različitih krema za ruke.
Bonus – Centralna zgrada UZH… [VJB&BB]
Istraživajući podatke o UZH saznala sam da se u glavnoj zgradi Sveučilišta nalazi Einsteinova doktorska diploma te smo ju odlučili pogedati i fotografirati. Za razliku od Oxforda, gdje u svakoj sveučilišnoj zgradi postoji recepcija, a ulaz izvan radnog vremena recepcije jedino moguć putem osobne elektroničke identifikacijske kartice i to samo za zaposlenike fakulteta ili odsjeka (što nam je bilo vrlo praktično pogotovo kad smo radili po noći), vrata ove sveučilišne zgrade oko 18, 19 sati bila su otvorena. Prostrani prostor atrija (Lichthof) ukrašen je brojnim antičkim reljefima i skulpturama. Naime, do 1972. služio je kao izložbeni prostor odljevima Arheokoške zbirke. Prostorom dominira odljev Nike sa Samotrake i vrlo udoban ogroman chaise! S obzirom da smo ušli ‘s boka’–––– morali smo se raspitati kod studenata i profesora u prolazu kako se dolazi do glavnog ulaza. I zaista, u vitrini stoji Einsteinova diploma (na internetskim stranicama UZHa navedeno je da se radi u originalu) uz njegovu fotografiju i tekst.
Ovime smo završili naš posjet UZH, a ubrzo je i našem jednomjesečnom boravku u Zürichu došao kraj. Grad nas je fascinirao svojom otvorenošću i informativnošću te prožetošću kulturnim, muzejskim i arheološkim sadržajima.
Tekstove o drugim muzejima i znamenitostima pročitajte ovdje [USKORO]
Vendi Jukić Buča & Berislav Buča
Kopenhagen, 7. svibnja 2023.
First and foremost želimo istaknuti izuzetnu dobrodošlicu u ovaj Muzej. Kako smo pisali, UZH muzeji su besplatni, ali uz njih Zürich ima i brojne zanimljive privatne muzeje. Zasićeni posjetama standardnim muzejima, Muzej čokolade, kao jedinstvena institucija, inicijalno je bio jedini muzej koji smo, kao gurmani i čokoladoljupci, planirali posjetiti. Upravo posjet ovom muzeju, tretman koji smo kao medijski djelatnici dobili te izložbeni postav, motivirao nas je da posjetimo i izbor ostalih züriških muzeja. Ovom prilikom željeli bismo zahvaliti gospodinu Danielu Huggenbergeru, PR menadžeru Muzeja na ukazanom povjerenju i VIP tretmanu. Uz osobnu poruku u paketu dobrodošlice primili smo izbor čokolada te press materijale na engleskom jeziku i USB s fotografijama. Tek naknadno sam, detaljno istražujući inventar poklon vrećice, naišla i na gutschein za Lindtovu kavanu, što nas je potaklo da ju još jednom posjetimo za sladak završetak našeg boravka.
Lindt dom čokolade nalazi se uz jezero u Kilchbergu, izvan centralnog dijela Züricha. Do njega je moguće doći tramvajem, busom, vlakom i brodićem. Prvi puta doputovali smo vlakom i vratili se brodićem, a drugog puta dolazak je bio isti, ali smo se vratili pješice (nadali smo se večeri u restoranu na obali jezera, ali smo se ipak odlučili za provjereni tradicionalni restoran u centru). Muzej je relativno nov – gradnja zgrade dizajnirane od arhitekata Christ & Gantenbein započeta je 2017. godine, a dovršena 2020. Zanimljivo je da je u temeljima zakopana i vremenska kapsula koja sadrži čokoladu napravljenu prema originalnom receptu Rudolfa Lindta (1885.-1905.), izumitelja conching aparata (polira čokoladu i uklanja nepoželjne okuse, poput gorčine). Možemo samo zamisliti kako će se iznenaditi arheološka ekipa u dalekoj nam (potencijalno čak bezčokoladnoj) budućnosti! Kompanija Lindt je zbog posvećenosti očuvanju izvrsnosti švicarske čokoladne produkcije osnovala nekoliko godina ranije (2013.) Lindt Chocolate Competence Foundation s ciljem dugoročnog učvršćivanja pozicije Švicarske kao čokoladne destinacije, daljnju konsolidaciju švicarske ekspertize u izradi čokolade te promociju održivog razvoja i inovativnosti. Razvoj novih procesnih tehnologija i produkata odvija se u suradnji sa sveučilištima i akademskim institucijama. Ovi ciljevi jasno se reflektiraju u interaktivnom postavu Muzeja, koji je glavni projekt Fondacije te služi kao interaktivna informacijska platforma za javnost i fokusira se na sve aspekte u povezanosti s čokoladom.
Uz izložbeni i ‘okusbeni’ postav, u zgradi se nalaze istraživačko postrojenje s open-view produkcijom (iza staklene stijene), prostorije za održavanje tečajeva izrade čokolade koje provode Master Chocolatiers, Lindt Café i Lindt Trgovina. U predvorju je postavljenja gigantska 9metarska čokoladna fontana.
Izložba se nalazi na prvom katu, obilazi se uz pomoć bežičnog audio vodiča i započinje prikazom kultivacije kakaa. Kakova zrna rastu na drvetu, kakaovcu, u sjeni većih biljaka, prirodno na području vlažnog i toplog Ekvatora, a danas se kultiviraju na području Zapadne Afrike. Zrna su velikih dimenzija i žarkih boja u zreloj fazi. Video projekcije prikazuju način i različite faze uzgoja kakaovca, čije rekonstrukcije obuhvaćaju cjelovite biljke, od korijena do krošnje. Izložen je alat koji je potreban za kvalitetnu produkciju kakovih zrna. Iduća prostorija, vizualno vrlo zanimljiva i originalno dizajnirana, posvećena je povijesti razvoja čokolade. U središtu prostorije nalazi se glomazni okrugli stol s predmetima koji bi se uobičajeno nalazili na stolu, a tiču se izrade i konzumacije kakaa i čokolade (većina njih namijenjena je interaktivnom istraživanju posjetitelja), uz video projekciju s tekstualnim podacima i vizualnim demonstracijama. Cijeli okomiti zid ove kružne prostorije služi kao projekcijsko platno video projekciji. Vremenska lenta postavljena je uz zid, a sadrži legende i staklene vitrine s izlošcima. Kakao se pio na području Srednje Amerike još 4000 godina pr. n. e. Olmeci, Maje, Asteci i druge civilizacije prije dolaska Španjolaca pile su gorak napitak od kakaovca, koristile sjemenke kao valutu i prinosili ih kao žrtvu bogovima. Kakaov maslac smatrao se čudesnom supstancom koja se polagala kao prilog u grobovima njihovih kraljeva. Izložen je metate – tradicionalno kameno oruđe kojim su se mljela zrna kakaovca. I danas se koristi u srednjoameričkoj gastronomiji, a izloženi primjerak potječe iz 20. st. Kada se pomiješaju s vodom, nastane jako, gorko piće koje se naziva cacahuatl, u prijevodu ‘kakaova voda’. Faksimil Zouche-Nuttall kodeksa iz 14. stoljeća (original se nalazi u British Museum-u), jednog od osam piktografskih kodeksa Mišteka ‘preživjelih’ španjolsko osvajanje, prikazuje nevjestu koja mladoženji prinosi šalicu čokoladnog napitka. Uz kodeks, izložena je i replika posude iz kakve se pio čokoladni napitak tijekom 6. – 8. st. u Gvatemali. Tijekom svojih osvajanja čokoladu su kusali Španjolci – ‘unaprijedili’ su ga šećerom, začinima i zapjenili izrezbarenim drvenim pjenjačama (molinillo) te predstavili europskom tržištu i raširili djelovanjem dominikanaca. Isprva rezervirana samo za plemstvo i crkvenjake, srednja klasa također je razvila nepce za čokoladu. Daljnji ‘prodor’ u Europu odvio se preko religijskih odnosa, kraljevskih vjenčanja i gusarskog krijumčarenja. Na koncu je započeta masovna proizvodnja te je i radnička klasa bila u mogućnosti priuštiti sebi ovu deliciju. Ostali izlošci obuhvaćaju porculanske setove za ispijanje čokoladnih napitaka, farmaceutsku vagu za prodavanje čokolade za izradu ljekovitog tonika, mali aparat za prodaju čokolade i brojne druge. Kao priznanje općoj popularnosti kakaa, Carl Linnaeus imenovao ga je ‘Theobroma Cacao L.’, izvedeno iz grčkog izraza ‘hrana za bogove’.
Iduća prostorija posvećena je povijesti tehnologije produkcije čokolade. Predstavljeni su brojni švicarski izumi (npr. namatanje aluminijske folije, ciferšlus). Saznajemo da je Cailler najstariji švicarski čokoladni brend koji je još uvijek aktivan. Osnovan je 1819. u malom mjestu Vevey (Ženevsko jezero), u kojem je osnovano još sedam drugih tvornica čokolade. Među ostalim farmaceut Henri Nestlé je ovdje izumio ‘dječje brašno’, smjesu dvopeka i kondenziranog mlijeka (bebi papa), što je inspiriralo Daniela Petera da kondenzirano mlijeko pomiješa s čokoladom izumivši mliječnu čokoladu. Suchard se proslavio pametnim reklamiranjem, a u suradnji s Theodorom Toblerom izrađeni su posteri koji se danas nalaze izloženi u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (u NY putujemo krajem godine te ćemo se potruditi da specijalno razgledamo ove postere). Najistaknutiji izložak je conching aparat u funkciji, s pravom čokoladom. Aparat se nalazi na podiju koji kruži tako da ga sa svih strana možete razgledati stojeći na jednom mjestu. Ovaj proces revolucionarizirao je izradu čokolade. Lindtu je uspjelo ‘pretvoriti’ krhku i lomljivu masu poznatu pod nazivom čokolada u tekuću masu te ju formirati u glatke sjajne štangle. Züriški slastičar Rudolf Sprüngli-Ammann prepoznao je potencijal Lindtovog izuma te je, otkupivši ga, započeo proizvodnju čokolade u Kilchbergu.
Niz postera i izložaka u idućoj prostoriji prikazuju razvoj čokolade kroz desetljeća. Prepoznajemo neke dobro poznate kalupe (npr. Lindtov uskršnji zeko) i limene kutije, omote čokolada i bombonijera, pakovanja kakaa i dr. Nekoliko okruglih postaja detaljno demonstrira proces izrade čokolade, od zrna do konačnog proizvoda i vodi do dugo očekivanih postaja za degustaciju. Bilo je moguće probati tri vrste tekuće čokolade i komadiće tamne čokolade s različitim dodacima koja je svježe izlomljena ispadala iz posebnih visećih staklenih aparata u kojima je bio vidljiv proces lomljenja. Gužva je bila neviđena. I djeca i odrasli ‘borili’ su se da dođu do čim više ulomaka izlomljene čokolade. Moram pohvaliti razinu higijene – dostupne su bile posebno upakirane žličice i dezinficijens (koji je osim nas rijetko tko koristio) te maramice i posebni otvori za ubacivanje iskorištenog pribora. Brojni vodiči i zaposlenici objašnjavali su proces proizvodnje i čistili degustacijske postaje. Radi velike gužve, opskrbivši se čokoladicama, brzo smo produžili u posljednju prostoriju izložbe – Čokoladni svemir. Berislava je najviše zanimao zaslon detektorom pokreta. Pikazana je digitalna karta Švicarske s lokacijama proizvođača čokolade, globusi s ‘pojasom kakaa’ i ‘svijetom reklame’ te kugle s utjecajem održive kultivacije kakaovca. Ali degustacijama nije bio kraj! Na samom kraju dočekalo nas je more Lindor čokoladnih bombica u svim postojećim okusima kojih se na licu mjesta može pojesti koliko oči vide, srce želi, a želudac može primiti. Ukoliko ih želite degustirati izvan prostorije, dozvoljeno je preuzeti po primjerak od svake vrste.
Nakon što smo obišli izložbu ponovo smo se našli na prvom katu gdje je iza staklene stijene nalazi Laboratorij inovacija gdje eksperti i specijalisti razvijaju najnovije čokoladne kreacije i bave se pitanjem razvoja i čokoladne industrije. Posljednje iznenađenje prije završetka izložbe bio je aparat koji skeniranjem ulaznice kombinacijom fizičke i virtualne mašinerije producira čokoladicu. S obzirom da je u trenutku našeg obilaska bio u kvaru, čokoladicu nam je ustupila hostesa.
Iako smo znali da nas i na kraju izložbe očekuje degustacija, jedva smo čekali posjetiti Café. Ponuda nije izrazito široka, ali je zato ono što se nudi vrhunsko: vafli, vruća čokolada, sladoled, domaći korneti, razne druge slastice i poneki slani zalogaj te odličan kapučino s hrpom mlijeka i čokoladnim bombonom (ovo je najbolji kapučino u Zürichu, a i najpovoljniji). Začuđujuće, u ponudi nema čokoladnog fondua, iako čokolada teče na sve strane. Najoduševljeniji smo bili upravo šalicom tekuće čokolade (kakva se nekad mogla naručiti i u Krašu u Ilici) koju smo dodatno prelijevali preko sladoleda i vafli.
U Lindt trgovini moguće je kupiti sve vrste Lindt čokolada, kao i personalizirati kupnju – primjerice napisati ime na bloku čokolade, a izložena je i još jedna mala fontana. Mi smo potražili artikle koji nisu uobičajeno dostupni u prodavaonicama i pronašli premaz, vruću čokoladu i preljev za sladoled koji je fantastičan. Postoji sekcija s popustima lom čokolade ili velikih pakiranja. Gotovo svaki posjetitelj Muzeja po izlasku je viđen s prepoznatljivom smeđom većom ili manjom Lindt papirnom vrećicom. Kao što sam napomenula na početku teksta, mi smo se u Café vratili dvaput, za čokoladni i početak i kraj boravka u Zürichu.
Brojčani podaci
Investirano više od 100 milijuna CHF
Impozantna zgrada muzeja je dovršena u rekordnih 36 mjeseci
Izložba se prostire na 1500 kvadratnih metara
Očekivna posjeta od preko 350000 ljubitelja čokolade iz Švicarske i globano
Najveća Lindt čokoladna trgovina na svijetu
Najviša čokoladna fontana – 9 metara
Švicarci su najveći konzumenti čokolade na svijetu – godišnje u prosjeku konzumiraju 10,4 kg (uvjerena sam da su naše osobne brojke više)
Vendi Jukić Buča & Berislav Buča
Kopenhagen, 9. svibnja 2023.
Nakon nadogradnje PHP-a na Portalu, brojač pregleda pojedinog posta je resetiran s datumom 29. 4. 2018. u 14h (prethodni podaci prikupljeni po brojaču započetog 21.3.2016. u 22h izbrisani su ponovnom instalacijom plugin-a). Broj pregleda po pojedinom postu prije navedenog datuma (29. 4. 2018.) nije evidentiran i uključen u prikaz, tj. prikazani broj pregleda pojedinog posta odnosi se na stanje od trenutka uključenja plugin-a. Brojač je uključen radi transparentnog praćenja broja pregleda pojedinog posta na Portalu.
Izdvojeno
Riječ Urednika – ‘Summa summarum aktivnosti 6 godina poslije osnivanja Ususret 7. godini ‘arheološke ere’ avec les bonnes résolutions pour 2016′
We use cookies to ensure that we give you the best experience on our website. If you continue to use this site we will assume that you are happy with it.Ok
