[SLO] SAD – Obrazložitev priznanj Slovenskega arheološkega društva za leto 2023 [PRESS]

Znani so dobitniki arheoloških odličij za leto 2023

Znani so dobitniki arheoloških odličij za leto 2023, ki jih od leta 1996 podeljuje Slovensko arheološko društvo. Komisija za nagrade SAD je letos najvišje priznanje, nagrado za življenjsko delo, podelila dr. Sneži Tecco Hvala, večkrat nagrajeni znanstveni sodelavki ZRC SAZU, za vrhunske raziskovalne dosežke na področju arheologije. Z inovativnimi pristopi na podlagi natančnih raziskovalnih postopkov in trdnih argumentov je v marsičem poglobila vedenje o preteklosti slovenskega prostora. Z  nesebičnim uredniškim delom pa je tudi pripomogla h kakovostni predstavitvi spoznanj številnih slovenskih arheologov. Komisija za nagrade SAD je podelila dve priznanji za izjemne enkratne dosežke v arheologiji in eno zahvalno listino.

Obrazložitev priznanj Slovenskega arheološkega društva za leto 2023

Najvišje priznanje, nagrado Slovenskega arheološkega društva za življenjsko delo za leto 2023, prejme dr. Sneža Tecco Hvala, večkrat nagrajena višja znanstvena sodelavka na ZRC SAZU.

Dr. Sneža Tecco Hvala se je na Inštitutu za arheologijo  ZRC SAZU štiri desetletja posvečala raziskavam kulturnih pojavov in procesov v starejši železni dobi na ozemlju Slovenije in v širšem prostoru vzhodnih Alp, zahodnega Balkana in Caput Adriae. Zanimajo jo nadregionalne povezave, družbena struktura, poselitev in prostorska informatika.

V devetdesetih je skupaj z Janezom Dularjem zasnovala in postavila ARKAS, Arheološki kataster Slovenije, podatkovno zbirko arheoloških najdišč Slovenije, ki jo je skupaj s sodelavci Inštituta za arheologijo iz analogne prestavila v digitalno obliko.

Vselej je tudi razumela pomembnost osnovnih objav fondov najdišč ter jih  vzpodbujala na vsakem koraku in pri številnih objavah tudi sodelovala. Naj omenimo le publikacije Olorisa pri Dolnjem Lakošu, Magdalenske gore Molnika in Mosta na Soči. Skupaj s sodelavci je pod vodstvom Janeza Dularja raziskovala železnodobno poselitev Dolenjske, obravnavano v mnogih znanstvenih člankih in monografskih objavah.

Zgodaj se je zavedala vloge interdisciplinarnosti v sodobnih raziskavah. Na tem področju njenega dela je bilo pomembno sodelovanje s takratnim Inštitutom za prostorske študije ZRC SAZU. S sodelavci je orala ledino z novimi metodami in orodji geografskega informacijskega sistema v arheologiji, v času, ko se je zanimanje za GIS šele začenjalo.

Poleg raziskovalnih rezultatov pa je za celotno slovensko arheologijo pomembno tudi njeno obsežno uredniško delo. Med letoma 2013 in 2022 si je kot glavna urednica osrednje slovenske arheološke znanstvene revije Arheološki vestnik prizadevala za dvig kakovosti slovenskega arheološkega tiska, poskrbela je za dostopnost revije na spletu in tako za široko dostopnost rezultatov slovenske arheološke dediščine.

Sneža Tecco Hvala je z novimi in inovativnimi pristopi na podlagi natančnih raziskovalnih postopkov in trdnih argumentov v marsičem poglobila vedenje o preteklosti slovenskega prostora. Z  nesebičnim uredniškim delom pa je tudi pripomogla h kakovostni predstavitvi spoznanj številnih slovenskih arheologov.

Priznanje Slovenskega arheološkega društva za izjemen dosežek v letu 2023 prejme razstava Čivki iz preteklosti (Tweets from the Past), ki je slovensko arheologijo odlično zastopala v okviru spremljevalnega programa enega največjih kulturnih dogodkov na svetu, na 75. knjižnem sejmu v Frankfurtu.

Pri razstavi se je povezalo deset slovenskih muzejev, 22 kustosinj in kustosov, ki so pod vodstvom dr. Daše Pavlovič pripravili skupno razstavo slovenske arheološke dediščine Čivki iz preteklosti. V Arheološkem muzeju Frankfurt so predstavili 110 originalnih arheoloških predmetov iz obdobji od paleolitika do novega veka, razstava pa spada med večje slovenske arheološke razstave, ki so gostovale v tujini, njen osnovni namen je bil predstaviti bogato in raznoliko arheološko dediščino Slovenije in skozi le-to pripovedovati zgodbe o nastanku in oblikovanju identitete slovenskega prostora.

Arheološke raziskave zadnjih desetletji so na področju človeškega kognitivnega razvoja omogočile presenetljiva spoznanja in spremenila močno zakoreninjena stara vedenja. Pri novih spoznanjih  na področju človekovega kognitivnega razvoja je pomembno prispevala tudi slovenska arheologija, denimo, z neandertalčevo piščaljo iz Divjih bab se je postavila na svetovni zemljevid starejše kamene dobe in arheološke znanosti. Leta 2025 bo minilo 30 let od odkritja najstarejšega glasbila.

Podnaslov razstave, Slovenska arheologija skozi zvoke, simbole in prve zapisane besede, pojasnjuje izbiro treh specifičnih vrst predstavljenih predmetov. Prvi so povezani z zvokom, od piščali iz kosti jamskega medveda do novoveških drumlic. Drugi so simbolni predmeti, na primer kipci antičnih bogov in predmeti  z vgraviranimi astralnimi simboli. Tretji so povezani z zapisanimi besedami; predstavljeni so primeri venetskih napisov, imena lokalnih božanstev, antična miniaturna knjižica in grafiti.

Tovrstni predmeti nam odstirajo globljo dimenzijo človekove duhovnosti, sporazumevanja, zabave ter nekdanjega pojasnjevanja in osmišljanja sveta. So neizpodbitni kazalci razvoja človeške ustvarjalnosti, ki je vodil do enega njenih vrhuncev – knjige.

V produkciji Narodnega muzeja Slovenije je nastal tudi kratki film, ki je obiskovalcem omogočal vpogled v zakulisje nastajanja razstave. Lahko so pogledali v konservatorsko delavnico, v skrbno varovan arheološki depo ali v fotografski atelje muzeja.

Razstavo spremlja obsežen katalog petindvajsetih avtorjev z bogatim slikovnim gradivom, ki ga je uredila dr. Daša Pavlovič.

Priznanje Slovenskega arheološkega društva  za izjemen dosežek v letu 2023 prejme dr. Anja Ragolič za monografijo o nagrobnih spomenikih Poetovione (Poetovio: römische Grabdenkmäler. Situla 46: Inscriptiones Latinae Sloveniae 2/1).

Dr. Anja Ragolič v knjigo Poetovio: römische Grabdenkmäler vložila zelo veliko truda z dolgoletnim zbiranjem podatkov o napisih z nagrobnikov iz antične Petovione (Ptuja), ki je bila najprej strateško važen legijski tabor v provinci Panoniji, od Trajana dalje pa zelo pomembna rimska kolonija in eno od štirih rimskih mest v Sloveniji, poleg Emone (Ljubljane), Celeje (Celja) in Nevioduna (Drnovega pri Krškem).

Avtorica se je v knjigi med drugim poglobila v definiranje teritorija, predvsem pa se je posvetila komentiranju razpoložljivega arheološkega in epigrafskega gradiva, ki osvetljuje zgodovino prebivalcev Petovione, tako pripadnikov rimske vojske kot civilnega prebivalstva.

Osrednji del knjige predstavlja katalog spomenikov z nagrobnimi napisi; vsak napis je glede na vsebino skrbno komentiran z različnih vidikov, avtorica obravnava v napisih omenjene vojaške enote, posameznike, ki so opravljali različne funkcije v mestni upravi, predvsem pa se posveča imenom umrlih oseb. Rimska družba je bila zelo razslojena, v Petovioni so bili najdeni tako nagrobniki rimskih državljanov iz višjih slojev, ki so imeli dve ali tri imena, predvsem družinsko in osebno, včasih pa tudi prvo ime (praenomen). Dokumentirani so tudi prebivalci z le enim osebnim imenom, tako imenovani peregrini brez rimskega državljanstva, ki so bili deloma potomci predrimskega prebivalstva Petovione. Določen odstotek prebivalcev so predstavljali osvobojenci, torej nekdanji sužnji, ki so bili neredko premožni in so opravljali pomembne funkcije v okviru cesarskega in drugih kultov. Na nagrobnih spomenikih so omenjeni tudi sužnji, predvsem tisti, ki so uživali naklonjenost gospodarjev. Avtorica se je med drugim v veliki meri posvetila onomastiki, torej komentiranju imen prebivalstva, ki so nemalokrat zelo izpovedna.

Knjiga, ki je izšla v zbirki Situla pri Narodnem muzeju Slovenije, vsebuje tudi kakovostne fotografije nagrobnih spomenikov in je nedvomno izjemno pomemben doprinos k poznavanju tako arheologije kot antične zgodovine severovzhodne Slovenije.

Zahvalno listino Slovenskega arheološkega za leto 2023 prejme Vinko Gradišar za večletno populariziranje arheološkega najdišča Otok pri Dobravi, nekdanjemu srednjeveškemu trgu Gutenwerd.

Gospod Vinko Gradišar, domačin z Otoka pri Dobravi, je želel obuditi znanja tako domačinov kot tudi širše skupnosti za arheološko najdišče na Otoku in s tem krepiti zavedanje o pomenu arheološke dediščine.

Prizadeval si je in si še vnaprej za povezovanje obeh občin, ki sta pri tem udeleženi, Občine Šentjernej, na ozemlju katere leži najdišče, in Občine Škocjan, na ozemlju katere je najdišče nekoč ležalo, in kjer se je iz srednjeveškega Gutenwerda ohranila le še cerkev sv. Nikolaja. Gospod Gradišar je pri različnih dogodkih prav tako pomagal organizirati sodelovanje stroke, ZVKDS, OE Novo mesto, nenazadnje pa tudi z lastniki travnikov, njiv in sadovnjaka na Otoku, kjer je nekoč stal Gutenwerd. Dovolili in podprli so tudi nove terenske preglede najdišča, ki so jih leta 2021 izvedli študenti Oddelka za arheologijo FF UL pod vodstvom dr. Katarine Katje Predovnik. V sodelovanju z Občino Šentjernej in Župnijo Škocjan ter ZVKDS, OE Novo mesto so leta 2023 postavil informativni tabli, ki predstavljata Gutenwerd kot pomembno kulturno dediščino.

Gospod Vinko Gradišar je tudi dejavno spremljal nastajanje razstave Nekoč je bil Gutenwerd, ki so jo v Narodnem muzeju Slovenije, pod vodstvom dr. Tomaža Nebergoja odprli konec januarja in bo na ogled vse do 3. novembra 2024.

Lepo vabljeni, da se nagrajencem pridružite v torek, 11. 6. 2024, ob 16. uri v ljubljanskem Mestnem muzeju. Z vami bodo tudi letošnji dobitniki odličij SAD. Lepo prosimo, da dobitnike odličij SAD objavite po razglasitvi, in sicer jutri, 11. 6. 2024, po 16. uri.

Jutri in v sredo, 12. 6. 2024, bo v Mestnem muzeju Ljubljana na ogled tudi razstava 100 let študija arheologije na Filozofski fakulteti UL.

 

Komisije za nagrado in priznanja SAD

Uroš Bavec, Matija Črešnar (predsednik), Boštjan Laharnar

SAD PRESS

Dublin – Knjiga Kellsa i Knjižnica Koledža Trinity u Dublinu [tekst i fotografije Vendi Jukić Buča]

U Dublinu je već u srednjem vijeku, 1320. godine, osnovano sveučilište odredbom Pape Klementa V. koje je nekoliko stoljeća djelovalo u okviru Katedrale sv. Patrika. Tijekom reformacije ovo prvotno sveučilište je ukinuto. Kraljica Elizabeta I. 1592. godine osniva Trinity koledž prema modelu studija u Oxfordu i Cambridgeu. Za razliku od potonjih, koji obuhvaćaju više koledža (pod ingerencijom centralne sveučilišne administracije), u slučaju Trinityja osnovan je samo jedan koledž te se Trinity College i University of Dublin odnose na istu instituciju. Isprva lociran izvan gradskih zidina, na području Samostana Svih svetih, Trinity se početkom 18. stoljeća premješta na današnje područje College Green. Prve su izgrađene Old Library, Printing Hall i Dining Hall. Danas, Trinity obuhvaća više fakulteta i škola. Brojni svjetski poznati humanisti i znanstvenici studirali su na Trinityju – među najpoznatijima, prema osobnom izboru, mogli bi se istaknuti Oscar Wilde, Bram Stocker, Samuel Beckett (prema kojem je nazvano i kazalište na Trinityju) te matematičar George Salmon (čija se skulptura nalazi u središtu unutarnjeg dvorišta) i fizičar Ernest Thomas Walton. Uz veliki izbor studija, na Trinityju se može studirati također i Staru povijest i arheologiju na Odsjeku za klasiku.

Kao najznačajnija edukacijska ustanova u Irskoj, Trinity čuva brojne zanimljivosti, od kojih je najznačajnija (ili barem najpoznatija) Knjiga Kellsa (The Book of Kells) te impresivna kolekcija knjiga u okviru Stare knjižnice (The Old Library), stoga je izuzetno turistički posjećen. Brojne ‘puteve’ (eng. trails) po Trinitiyju organizira službena sekcija uspostavljena upravo za tu funkciju. Trinity možete obići i sami, uz pomoć aplikacije koja nudi dvije glavne ture, Trinity Trails i The Book of Kells, prezentirane audio i virtualnim dokumentima, za čiju je dostupnost potrebno kupiti kartu. Bez naknade. unutar aplikacije, virtualno, čak i po povratku s putovanja, možete obići dijelove Muzeja, Javnu predavaonicu, Staru predavaonicu za anatomiju te Stari muzej anatomije.

Imala sam vremena samo posjetiti Staru knjižnicu, u okviru čije se infrastrukture čuva i izložbeno prezentira Knjiga Kellsa. Stara knjižnica jedna je od najstarijih istraživačkih knjižnica na svijetu te sadrži najveću kolekciju starih manuskripata i knjiga u Irskoj. Otvorena pri sredini, originalna Knjiga Kellsa čuva se u posebnoj prostoriji, u vitrini, pod neinvazivnim svjetlom unutar optimalnih konzervatorskih uvjeta i nije ju dozvoljeno fotografirati. Ali zato izložba prikazuje uvećane stranice, zanimljive detalje i pojedinosti te povijesne okolnosti njezinog nastanka i izvedbe.

Izložba ‘Knjiga Kellsa’. Fotografija: Vendi Jukić Buča.

Uz Knjigu Kellsa prikazani su i izabrani artefakti koji svjedoče onodobnom korištenju pisma u Irskoj te stavljaju u kontekst Knjigu Kellsa. Izložena su dva kamena s oghamskim pismom. Ogham je drevni alfabet nazvan prema irskom bogu govorništva Oghamu, kojim se staroirski izričaj dokumentirao na drvetu i kamenu. Uglavnom su se nalazili na području južne Irske, ali također u Walesu, Škotskoj, Engleskoj te Isle of Man, a većina potječe iz 5. i 6. stoljeća. Poznato je oko tristotinjak Ogham kamena, a oko 80 ih potječe samo iz okruga Kerry. Pretpostavlja se da su dva kamena postavljena u okviru izložbe originalno označavala teritorijalne granice. Veći kamen pronađen je na području brončanodobne utvrde cirkularnog utvrđenog naselja u Fort William (okrug Kerry). Pismo se prestalo koristiti za upisivanje u kamen tijekom 7. stoljeća, ali je prisutno na marginama manuskripata iz 9. stoljeća. Uz dva Ogham kamena nalaze se slike iz dvije džepne knjige irskih evanđelja (gr. εὐαγγέλιον, dobra vijest): Book of Mulling i Book of Dimma, koji su stariji od Knjige Kellsa. Evanđelja su ručno prepisivana do invencije tiskarskog stroja i bila su krucijalna tijekom misionarskih radnji. Ova džepna evanđelja skromna su u izvedbi, dostupna i lako prenosiva. Knjiga Durrowa (The Book of Durrow) (650.-700. god.) smatra se najstarijim u potpunosti ilustriranim manuskriptom četiriju evanđelja na latinskom jeziku izrađenom u okviru inzularne umjetnosti (umjetnost razdoblja od 6. do 10. stoljeća na području Irske i Britanije). Knjigu Durrowa i Knjigu Kellsa dodijelio je Trinityju Henry Jones, anglikanski biskup Clogera i biskup Meatha sredinom 17. stoljeća.

Knjiga Kellsa napisana je oko 800. godine, 400 godina nakon što je Sv. Patrik došao u Irsku, a sadrži evanđelja četiri Evanđelista. Sv. Kolumba osnovo je Iona samostan (Iona Abbey) na zapadnoj obali Škotske te se smatra da je Knjiga Kellsa nastala upravo ondje prilikom obilježavanja obljetnice njegove smrti. Iako izoliran, samostan su u nekoliko navrata napali Vikinzi krajem 8. i početkom 9. stoljeća te su neki od preživjelih opata napustili Ionu i osnovali novi samostan u Kellsu (Abbey of Kells) u okrugu Meath, kamo su sa sobom ponijeli i Knjigu Kellsa. U 11. stoljeću Knjiga Kellsa bila je ukradena iz crkve u Kellsu, a pronađena je zakopana u zemlji skoro tri mjeseca poslije. Pretpostavlja se da su korice te prve i zadnje stranice tom prilikom uništene.

Na izložbi je prikazana uvećana stranica s autorima četiri evanđelja u Novom Zavjetu, Evanđelistima – Sv. Matej, Sv. Luka, Sv. Marko te Sv. Ivan. Njihove simbole identificirao je Papa Grgur u 4. stoljeću kao četiri stadija Kristova života: rođen kao čovjek biva žrtvovan kao žrtveni vol, lav je u uskrsnuću te orao koji se uznosi u raj. Tzv. Hi-Ro (gr. XP, eng. Chi Ro) stranica smatra se najimpresivnijom stranicom u manuskriptu. Riječima Christi autem generatio započinje narativ Matejevog evanđelja s imenom Krista u grčkoj skraćenici Hi-ro prikazanog preko cijele visine stranice. Stranica je gusto ispunjena vizualnim podsjetnicima euharistijskog slavlja i Kristova uskrsnuća.

Knjiga Kellsa izniman je primjerak bogatstva i ljepote dekoracije. Izrađena je na posebno pripremljenoj telećoj koži (vellum). Pigmenti korišteni prilikom njezine izrade i danas su postojani. Istraživanja su pokazala da su se za njihovu izradu koristili lokalni materijali, od indiga, željezne rude, arsena i sulfata do bioloških organizama. Jedna od vitrina prikazuje izbor materijala. Boja se nanosila različitim metodama za postizanje sjenčanja, miješala se ili nanosila u slojevima. Ova skupocjena knjiga često je prepravljana i popravljana, a neki od popravaka su vidljivi. Vidljivi su i komentari opata koji su je izrađivali, a koje su zapisivali u marginama.

Iz prostorije izložbe pristupa se prostoru Stare knjižnice. Na istočnom kraju Duge sobe (The Long Room) nalazila se Knjižnica Fagel. Godine 1802. dobrotvorna ustanova Erasmus Smith kupila je za Trinity koledž oko 20000 knjiga, pamfleta i karti koji su pripadali bibliofilu Hendriku Fagelu, glavnom ministru Nizozemske. Kolekcija sadrži knjige politike, zemljopisa, povijesti, prava od 15. do 18. stoljeća. Neke karte smatraju se najstarijima na svijetu. Prilikom remodelacije Stare knjižnice tijekom šezdesetih godina XX stoljeća, polovica ove kolekcije morala je biti premještena, ali se dio originalne strukture može vidjeti u posebno ograđenom dijelu te na YouTube kanalu kolekcije. Stara knjižnica, čija se unutrašnjost izrađena u hrastovini smatra najimpresivnijom u Irskoj, trenutno se nalazi u postupku preuređenja, koji je ukratko opisan na panelima postavljenim na različita mjesta prije ulaza i u samom prostoru knjižnice. Knjižnicu su od sredine 18. stoljeća do danas koristili studenti i znanstvenici. Svaka od 200 000 knjiga pojedinačno se čisti specijalnim usisavačem, mjeri, elektronički obilježava i katalogizira prije premještaja u klimatski kontrolirano skladište. Planira se i restauracija unutrašnjosti te adaptacija u novi knjižnični i izložbeni prostor. Trenutno su mnoge police prazne (proces uklanjanja knjiga naziva se decant), a na njih su naslonjene duge ljestve za pristup najvišim područjima. U središtu Duge sobe nalaze se vitrine s posebnim izlošcima (primjerice jedna od sačuvanih kopija proklamacije Republike Irske iz 1916. godine). Tu su i biste relevantnih pojedinaca te vitrina s harfom. Najstarija harfa u Irskoj, Brian Boru harfa, asocirana je s kraljem Irske koji je izgubio život u bitci kod Clontarfa 1014. godine. Izrađena je od hrastovine i vrbe te ukrašena rezbarenjem i poludragim kamenjem (kojeg više nema), a sadrži 29 mjedene strune (radi čega ima istočnjački prizvuk). Donirana je Trinityju 1782. godine.

Posjet završava trgovinom u kojoj sam, uz brojne tradicionalne suvenire, srebrni nakit te vunene pokrivače, uočila i majicu koju mi je Berislav donio sa svog prvog posjeta Trinityju 2018. godine.

U Kopenhagenu, 27. rujna 2023.
Vendi Jukić Buča

Izabrani linkovi
https://www.visittrinity.ie/
https://www.tcd.ie
https://ogham.co/

[SLO SAZU] Dolgoročne spremembe okolja, 16. in 17.5. 2023 [PRESS]

Dolgoročne spremembe okolja, 16. in 17.5. 2023

Atrij ZRC SAZU, Novi trg 2, Ljubljana

PROGRAM

Format konference: 25 min predavanje + 5 min časa za vprašanja po vsakem predavanju 

TOREK, 16.5.2023

9.00 –9.30  Manja Žebre, Eva Mencin Gale, Petra Gostinčar, Giovanni Monegato, Maja Andrič, Kristina Ivančič, Jernej Jež, Petra Jamšek Rupnik, Miloš Bavec, Sedimentološka in kronološka opredelitev ledeniških sedimentov Bohinjskega ledenika na nasipu Obla gorica, Radovljica

9.30–10.00 Petra Jamšek Rupnik, Jure Atanackov, Barbara Horn, Branko Mušič, Marjana Zajc, Christoph Grützner, Matevž Novak, Blaž Milanič, Anže Markelj, Kristina Ivančič, Ana Novak, Jernej Jež, Manja Žebre, Miloš Bavec, Marko Vrabec: Sledovi pleistocenske aktivnosti Savskega preloma med Golnikom in Preddvorom

10.00–10.30 Andrej Novak, Marko Vrabec, Ryszard Kaczka, Tomislav Popit, Goran Vižintin, Alan Crivellaro, Krištof Oštir, Tom Levanič, Andrej Šmuc: Prostorska in časovna aktivnost sedimentacijskih procesov na aluvialnih pahljačah v dolini Planice

odmor za kavo/čaj

11.00 –11.30  Mojca Zega, Michael Bird, Lynley Wallis: Uporaba fitolitov in δ13C za rekonstrukcijo vegetacije na območju spodmola Gledswood Shelter 1 (GS1), severni Queensland, Avstralija

11.30–12.00 Valentina Pezdir, Mateja Gosar: Characterization and influence of atmospheric deposition on Šijec bog (Pokljuka, Slovenia)

odmor za kosilo

14.00 –14.30  Matija Križnar: Po sledi pleistocenskih in holocenskih losov (Alces alces) na Slovenskem

14.30 –15.00  Borut Toškan, Lars Zver, Elena Bužan: Kost velikanska v tleh povej, kakšno je bilo okolje v deželi tej. Pojavnost kostnih ostankov zobra (Bison bonasus) in tura (Bos primigenius) kot kazalec nekdanjega okolja na širšem območju Ljubljanskega barja med srednjo kameno in bronasto dobo.

 

SREDA, 17.5.2023 

9.00–9.30 Žiga Zwitter, Leonid Rasran: predstavitev znanstvene monografije Historical biodiversity in the Alps: grassland agroecosystems in the last millennium

9.30–10.00 Hrvoje Petrić: Deforestacija i reforestacija na istočnom Jadranu od 16. do početka 20. stoljeća – izabrani primjeri

10.00–10.30 Zlatko Đukić, Pčele kroz povijest

odmor za kavo/čaj

11.00 –11.30  Tina Milavec, Jana Horvat: Človekova prisotnost na območjih nad Krnskim jezerom

11.30 –12.00  Nina Caf, Pierre Sabatier, Andrej Šmuc, William Rapuc, Matej Dolenec in Maja Andrič: Jezero v Ledvicah – kaj nam lahko jezerski sedimenti povedo o nihanju gozdne/drevesne meje?

odmor za kosilo

14.00 –14.30  Taja Skrt Kristan, Tjaša Tolar in Filip Küzmič, Pleveli Ljubljanskega barja nekoč in danes

14.30–15.00 Sašo Porenta, Maja Andrič, Nina Caf, Vir pri Stični – Železnodobni center: preliminarni rezultati naselbinskih izkopavanj in palinoloških raziskav iz leta 2022

 

POVZETKI PREDAVANJ

Caf Nina1, Pierre Sabatier2, Andrej Šmuc3, William Rapuc2, Matej Dolenec3 in Maja Andrič1, Jezero v Ledvicah – kaj nam lahko jezerski sedimenti povedo o nihanju gozdne/drevesne meje?

1ZRC SAZU, Inštitut za arheologijo, Novi trg 2, 1000 Ljubljana, nina.caf@zrc-sazu.si

2Université Savoie Mont Blanc, CNRS, EDYTEM, 73000, Chambéry, Francija

3 Oddelek za geologijo, Univerza v Ljubljani, Aškerčeva ulica 12, 1000 Ljubljana

Nihanja gozdne/drevesne meje so v veliki meri posledica klimatskih sprememb, a vendar je človek v obdobju holocena postal pomemben faktor le-teh sprememb. Naše raziskave so se osredotočile na vrtino iz jezera v Ledvicah (1830 m n.v.), ki se dandanes nahaja na drevesni meji, ter pokriva časovno obdobje zadnjih 6200 let. Da bi bolje razumeli faktorje, ki so vplivali na zviševanje/zniževanje gozdne/drevesne meje smo uporabili mineraloške, sedimentološke in palinološke analize. Geokemični rezultati kažejo na počasno in monotono sedimentacijo s kombiniranim vnosom avtohtonega in alohtonega kalcita. Predvidevamo, da je visok delež gline posledica vnosa z vetrom in spiranjem mineralov iz kamninske podlage v porečju. Palinološki rezultati kažejo, da je bilo ca. 6200–4300 cal. BP območje okoli jezera pogozdeno (prevladoval iglast gozd). Redki, a dokaj neprekinjeni pašni indikatorji v tem obdobju kažejo na prisotnost človeka v visokogorju. V obdobju 4300–1100 cal. BP se je človeški vpliv povečal, kar je povzročilo postopno zmanjšanje drevesnih taksonov. Okoli 1800–1100 cal. BP se je delež mikrooglja povečal, kar bi lahko bilo posledica požiganja krajine. Od 1000 cal. BP naprej je bilo jezero verjetno nad gozdno mejo, povečal se je delež pašnih indikatorjev. Če povzamemo, gozdna/drevesna meja je predstavljala pomemben ekoton, saj je omogočala uporabo travniških površin za pašništvo in gozdnih površin za gradnjo/kurjavo.

Zlatko Đukić1, Pčele kroz povijest

1Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek – Odsjek za povijest, Lorenza Jagera 9, 31000 Osijek, Hrvaška, zdjukic@ffos.hr

Povijest pčela započinje duboko u prošlost i brojni arheološki nalazi svjedoče o pčelarstvu kao jednoj od najstarijih grana poljoprivrede. Med kao najpoznatiji pčelinji proizvod, u prošlosti nalazio se iza voska koji je imao veću vrijednost sve do kraja XIX. st. Na području Starog Istoka poznata se pojedina područja po uzgoju pčela, od Palestine, gdje je pojam »med i mlijeko« označavao biblijsko blagostanje, preko Sirije sve do Mediterana. Stari Grci i Rimljani bavili su se pčelarstvom, odakle se proširuje u naše krajeve. Brojni zakonici vodili su skrb o pčelarstvu, od zaštite pčela i košnica do prodaje i davanja/oslobađanja poreza. Tako Marija Terezija 1775. uvodi naputak »Patent o pčelarstvu«, te na pojedinim područjima postavlja učitelje pčelarstva. Pojedini srednjovjekovni komunalni statuti u Hrvatskoj reguliraju držanje pčela o čemu će više biti  navedeno u nastavku rada.

Jamšek Rupnik Petra1, Jure Atanackov1, Barbara Horn2,3, Branko Mušič2,3, Marjana Zajc1, Christoph Grützner4, Matevž Novak1, Blaž Milanič1, Anže Markelj1, Kristina Ivančič1, Ana Novak1, Jernej Jež1, Manja Žebre1, Miloš Bavec1, Marko Vrabec5 Sledovi pleistocenske aktivnosti Savskega preloma med Golnikom in Preddvorom

1 Geološki zavod Slovenije, Dimičeva ulica 14, 1000 Ljubljana, petra.jamsek@geo-zs.si

2 Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Oddelek za arheologijo, Aškerčeva 2, 1000 Ljubljana

3 Gearh d.o.o., Radvanjska cesta 13, 1000 Maribor

4 Institute of Geosciences, Friedrich-Schiller-Universität Jena, Burgweg 11, 07749 Jena, Nemčija

5 Univerza v Ljubljani, Naravoslovnotehniška fakulteta, Oddelek za geologijo, Aškerčeva 12, 1000 Ljubljana

Savski prelom je regionalni desno transpresivni prelom, ki poteka skoraj čez celotno Slovenijo in se nadaljuje v Italijo. Njegova povprečna hitrost premika je s pomočjo geomorfoloških metod in GNSS meritev ocenjena na 0,5 do 1,5 mm/leto, kar v več tisočletjih povzroči znatne deformacije površja. Na območju med Golnikom in Preddvorom smo izvedli podrobno strukturno-geološko in geomorfološko kartiranje, da bi določili strukturo Savskega preloma in identificirali lokacije, kjer prelom prečka kvartarne sedimente, ki so beležili njegovo aktivnost. Raziskave so pokazale široko transpresivno prelomno cono z več vejami. Na dveh lokacijah so bila identificirana zamaknjena kvartarna sedimentna telesa in lokalna drenaža na njih, izvedene so bile tudi geofizikalne raziskave v podporo natančni opredelitvi strukture. S pomočjo digitalnega modela reliefa visoke ločljivosti, pridobljenega s pomočjo brezpilotnega letalnika, so bili ocenjeni zamiki vršaja in drenažne mreže na vršaju v velikosti od 10 do 60 m. Izzivi za prihodnje so povezani z ugotavljanjem zgodovine potresov na prelomu s paleoseizmološkimi raziskavami, predlagamo pa tudi iskanje arheoseizmoloških dokazov o aktivnosti preloma in uničujočih potresih v širši regiji.

Križnar Matija1, Po sledi pleistocenskih in holocenskih losov (Alces alces) na Slovenskem

1Prirodoslovni muzej Slovenije, Prešernova cesta 20, 1000 Ljubljana, mkriznar@pms-lj.si

Los (Alces alces) sodi med največje jelene (Cervidae) in je v pleistocenu poseljeval velik del Evrope in Severne Amerike. Na Slovenskem so bili njegovi ostanki odkriti v nekaterih pleistocenskih in holocenskih najdiščih (preko 20 najdišč), kjer najmlajša najdba sodi še v obdobje pred 1650 let (cca. 350 n. št.). Največ ostankov pleistocenskega losa so našli v Babji jami blizu Domžal, Betalovem spodmolu in Županovem spodmolu. Drugje je los zastopan zgolj z nekaj kostnimi ali zobnimi ostanki, ki so jih našli v Parski golobini, Ovčji jami, Matjaževih kamrah, Lukenjski jami, Ludvikovi jami in Tomažkovi jami pri Sežani ter nekaterih drugih najdiščih. Po zadnji poledenitvi (pozni glacial) se je los zadrževal največ na Ljubljanskem barju, kjer je bil dokumentiran na mezolitskem najdišču Breg pri Škofljici in na arheološko mlajših koliščih (npr. Dežmanova kolišča pri Igu, Resnikov prekop, Založnica, Mali Otavnik,…). V holocensko dobo pa sodijo verjetno tudi ostanki losov iz jame pri Glažuti in Franc-losove jame ter nazadnje tudi okostje losa iz jame na Soriški planini. Izginotje losov iz ozemlja Slovenije lahka postavimo v čas pozne rimske dobe, kar se ujema z drugimi najdbami iz alpskega dela Evrope.

Milavec Tina, Jana Horvat, Človekova prisotnost na območjih nad Krnskim jezerom

1Oddelek za arheologijo, Filozofska fakulteta, Univerza v Ljubljani, Aškerčeva 2, 1000 Ljubljana tina.milavec@ff.uni-lj.si

2ZRC SAZU, Inštitut za arheologijo, Novi trg 2, 1000 Ljubljana

V prispevku obravnavamo svet med Bogatinskim sedlom in Krnskim jezerom, na višinah med 1400 in 1800 m n. m. Od tu je znano večje število arheoloških najdišč, katerih razporeditev v prostoru in času omogoča razmislek o morebitnih gospodarskih dejavnostih in družbenih osnovah bivanja v visokogorju. Eno od najdišč lahko postavimo v  mezolitik, ostala pa v bronasto dobo, rimsko dobo, pozno antiko in zgodnji srednji vek. Ostanki kažejo na posamezna bivališča oz. koče ali pa celo zgolj na kratkotrajno prisotnost. Ker je ugodnih prostorov za bivanje malo, se najdišča iz različnih obdobij grupirajo na istih območjih.

Novak Andrej1, Marko Vrabec2, Ryszard Kaczka3, Tomislav Popit2, Goran Vižintin4, Alan Crivellaro5, Krištof Oštir6, Tom Levanič7, Andrej Šmuc2, Prostorska in časovna aktivnost sedimentacijskih procesov na aluvialnih pahljačah v dolini Planice   

1Geološki zavod Slovenije, Dimičeva ulica 14, 1000 Ljubljana, andrej.novak@geo-zs.si

2Univerza v Ljubljani, Naravoslovnotehniška fakulteta, Oddelek za geologijo, Aškerčeva 12, 1000 Ljubljana

3Charles University, Faculty of Science, Department of Physical Geography and Geoecology, Opletalova 38, 11000 Stare mesto, Češka

4Univerza v Ljubljani, Naravoslovnotehniška fakulteta, Oddelek za geotehnologijo, rudarstvo in okolje, Aškerčeva 12, 1000 Ljubljana

5University of Cambridge, Department of Geography, 20 Downing pl., Cambridge CB2 3EL, Velika Britanija

6Univerza v Ljubljani, Fakulteta za gradbeništvo in geodezijo, Oddelek za geodezijo, Jamova 2, 1000 Ljubljana

7Gozdarski inštitut Slovenije, Večna pot 2, 1000 Ljubljana

Dolino Planice so po umiku pleistocenskega ledenika začeli zasipavati holocenski sedimenti, ki tvorijo številna sedimentna telesa. Med njimi so najštevilčnejše, sedimentološko najbolj kompleksne in tudi najbolj aktivne aluvialne pahljače. Slednje gradi preplet tako gravitacijskih kot aluvialnih sedimentacijskih procesov. Na njihovo časovno in prostorsko aktivnost vplivajo številni dejavniki kot so kamninska podlaga ter njena strukturna in meteorološki ter klimatski dejavniki. V prispevku predstavljamo večmetodno analizo holocenskih sedimentacijskih procesov na aluvialnih pahljačah. Predstavljamo njihovo aktivnost na ravni enega leta do nekaj stoletij ter kateri geološki in meteorološki dejavniki vplivajo na odlaganje sedimenta. Oblike procesov smo določili na podlagi sedimentoloških analiz, njihovo starost pa z dendrogeomorfološko metodo ter radiokarbonskimi datacijami. Najmlajše datirane nanose smo povezali s sprožitvenimi meteorološkimi dogodki in jim pripisali njihovo magnitudo. Pri prepoznavanju morfologije sedimentnih nanosov ter spremljavi površinskih sprememb pahljač smo uporabili metode daljinskega zaznavanja (lidarske posnetke ter brezpilotni letalnik). Z georadarjem smo opravili podpovršinske raziskave. Sedimentološki podatki, datacije, povezava sedimentnih procesov s sprožitvenimi dogodki, podatki daljinskega zaznavanja in podpovršinske raziskave dokazujejo, da aluvialne pahljače gradijo predvsem aluvialni sedimentacijski procesi, ki jih prožijo pogosta 24-urna deževja, ki presegajo 50 mm padavin. Gravitacijski sedimentacijski procesi so redkejši, vendar bolj uničujoči in pogojeni s kamninsko podlago, ki vsebuje klastične kamnine.

Petrić Hrvoje1, Deforestacija i reforestacija na istočnom Jadranu od 16. do početka 20. stoljeća – izabrani primjeri

1Odsjek za povijest, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ul. Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb, Hrvaška hpetric@ffzg.hr

Predstavljena su dva primjera deforestacije i reforestacije istočne obale Jadrana od 17. do 19. stoljeća. Prvi primjer je deforestacija primorske padine Velebita koja je intenzivirana od početka 17. stoljeća i nastavljena kroz 18. i veći dio 19. stoljeća. Rezultat je bio gotovo potpuno ogoljivanje primorske padine Velebita pa je odlukom vlasti Vojne krajine 1878. pokrenuta reforestacija kroz aktivnost Nadzorništva za pošumljavanje primorskog krša u Senju. Spomenuto Nadzorništvo (kasniji Inspektorat) je postavio temelje uspješne reforestacije dijelova sjevernog primorske padine Velebita. Drugi primjer je otok Veli Brijun, u blizini poluotoka Istre. U ranom novom vijeku su šume hrasta crnike posječene i degradirane u makiju. Jedan od razloga što se iz makije nije mogla obnoviti šuma je bio taj što su mletački drvosječe svake godine posjekle sedminu drvne mase na otoku. Reforestacija otoka Veli Brijun započela je na prijelazu 19. u 20. stoljeće u organizaciji Alojza Čufara na inicijativu i uz financiranje poduzetnika Paula Kupelwiesera. Osim obnove autohtone šume hrasta crnike sađeno je neautohtono drveće (pinija, alepski i brucijski bor, čempresi, cedrovi…) koje je potpunosti izmijenilo izgled Velog Brijuna.

Pezdir Valentina1, Mateja Gosar1, Characterization and influence of atmospheric deposition on Šijec bog (Pokljuka, Slovenia)  

1Geološki zavod Slovenije, Dimičeva ulica 14, 1000 Ljubljana, valentina.pezdir@geo-zs.si

Mineral matter is deposited on peatlands as both dry and wet atmospheric deposition and represents about 1% of the total peat mass in ombrotrophic peatlands. Ombrotrophic peatlands with precipitation as only source of water are highly acidic with pH less than 4, whereas minerotrophic peatlands with additional water source are less acidic. We studied the atmospheric deposition on Šijec bog on Pokljuka plateau, as well as the chemical composition of water in pools on the surface of the peatland.

Atmospheric deposition consists mainly of quartz, aluminosilicates, carbonates, organic matter and Fe-oxyhydroxide. Proportions of these groups vary between samples and between sample types, although aluminosilicates and quartz predominate in all samples (50–70%). Rare dust events represent periods of increased deposition (mainly as quartz and aluminosilicates) and therefore greatly contribute to mineral matter input to peatlands.

According to the chemical composition of the water, the particles comprising e.g. Al, Ba, Ce, Fe and V easily dissolve in the acidic environment of the peatland surface water and are readily removed from the peatland into the surrounding streams. Contrary, particles comprising e.g. As, Co, Cr, Cu, Ni, Rb and Sb are only partially dissolved as these elements concentrations are similar in observed waters types.

Porenta Sašo1, Maja Andrič2, Nina Caf2, Vir pri Stični – Železnodobni center: preliminarni rezultati naselbinskih izkopavanj in palinoloških raziskav iz leta 2022

1Terarhis d.o.o., Pribinova ulica 7, 1000 Ljubljana, saso.porenta@gmail.com

2ZRC SAZU, Inštitut za arheologijo, Novi trg 2, 1000 Ljubljana

Železnodobna utrjena naselbina Cvinger nad Virom pri Stični (Virski Cvinger ali Virsko mesto) in njene nekropole predstavljajo eno najpomembnejših arheoloških najdišč v Sloveniji in tudi v širši okolici. Raziskave so se večinoma osredotočale na raziskovanje grobišč. Obširna arheološka sondiranja naselbine so bila v letih 1967 do 1974 pod vodstvom dr. Staneta Gabrovca izvedena na območju obzidja. Same notranjosti naselbine, z izjemo nekaj manjših sond, ni raziskoval še nihče. Zaradi gradnje komunalne infrastrukture smo poleti in jeseni 2022 dobili izjemno priložnost raziskovanja notranjosti naselbine. Odkritih je bilo več različnih objektov s pripadajočim inventarjem, ki so vezani na različne naselbinske kontekste in jih časovno umeščamo v čas starejše in mlajše železne dobe ter zgodnjega novega in novega veka in druge arheološke strukture kot so tlakovanja, poti ipd. Popolno presenečenje je predstavljalo odkritje požiralnika, zamočvirjenih tal ter sledi tekoče vode znotraj same naselbine. Zaradi vlažnosti sedimenta na tem območju smo se odločili, da bomo odvzeli vzorce za palinološke raziskave tako iz profilov izkopnega polja kot iz jedrnih vrtin. Preliminarni rezultati kažejo, da je nekoč (profil še ni radiokarbonsko datiran!) v okolici naselbine uspeval mešan gozd (jelka, bukev, hrast, navadni gaber). Visok delež peloda žit in ozkolistnega trpotca kaže na intenzivno poljedelstvo in živinorejo.

Skrt Kristan Taja1, Tjaša Tolar1 in Filip Küzmič2, Pleveli Ljubljanskega barja nekoč in danes

1ZRC SAZU, Inštitut za arheologijo, Novi trg 2, 1000 Ljubljana, taja.skrt-kristan@zrc-sazu.si

2ZRC SAZU, Biološki inštitut Jovana Hadžija, Novi trg 2, 1000 Ljubljana

Na koliščih z Ljubljanskega barja najdemo različne arheobotanične ostanke, ki nam veliko povedo o življenju v preteklosti, o prehrani in načinih pridobivanja hrane ter o tedanjem rastlinstvu. Največ pozornosti običajno namenjamo kulturnim rastlinam, ki jih lahko direktno povežemo s človekovim delovanjem, plevelom in drugim prisotnim vrstam pa pripisujemo manjši pomen, čeprav lahko pomembno prispevajo k razumevanju takratnega okolja in človekovega vpliva nanj. Če želimo arheobotanične najdbe postaviti v širši kontekst, si lahko pomagamo s preučevanjem današnjih rastlinskih vrst, vendar se metode preučevanja zaradi narave materiala razlikujejo. Današnjo vrstno sestavo lahko spremljamo s pomočjo popisov vegetacije, medtem ko gre pri analizi arheobotaničnih vzorcev za pregled semenske banke, torej neskaljenih semen, ki so ostala v tleh izpred približno 6400 let. V prispevku bomo predstavili preliminarne rezultate in primerjavo štirih različnih metod, in sicer: 1. popis rastoče vegetacije, 2. analiza recentnega peloda v tleh, 3. analiza recentne semenske banke v tleh ter 4. popis kalic, ki vzklijejo iz vzorcev zemlje. Prisotnost več taksonov smo zaznali z vsemi metodami, nekatere pa smo lahko zaznali le s posamezno metodo. Z nadaljnjim delom nameravamo izsledke zgoraj opisanih raziskav uporabiti pri interpretaciji arheobotaničnih ostankov plevelov in ruderalnih taksonov, ki so bili odkriti na barjanskih koliščih.

Borut Toškan1, Lars Zver1, Elena Bužan2, Kost velikanska v tleh povej, kakšno je bilo okolje v deželi tej. Pojavnost kostnih ostankov zobra (Bison bonasus) in tura (Bos primigenius) kot kazalec nekdanjega okolja na širšem območju Ljubljanskega barja med srednjo kameno in bronasto dobo.  

1ZRC SAZU, Inštitut za arheologijo, Novi trg 2, 1000 Ljubljana, borut.toskan@zrc-sazu.si

2Univerza na Primorskem, Fakulteta za matematiko, naravoslovje in informacijske tehnologije, Glagoljaška ulica 8, 6000 Koper

Širše območje Ljubljanskega barja je bilo predmet številnih paleookoljskih študij, ki so bile v kronološkem smislu večinoma osrediščene na čas starejšega in srednjega holocena. Tradicionalno so se z odstiranjem vpogleda v tedanjo vegetacijo in hidrologijo ukvarjali predvsem palinologi in arheobotaniki, v zadnjih dveh desetletjih pa so nekatera pomembna spoznanja ponudile tudi raziskave živalskih ostankov. Te so v metodološkem smislu večinoma temeljile na celoviti preslikavi ekološko-habitatnih zahtev sodobnih populacij izbranih vrst sesalcev, ptičev in rib na populacije istih vrst iz časa med 7. in 3. tisočletjem pr. n. št., pri čemer je bila možnost obstoja morebitnih diahronih razlik v izraženih ekološko-habitatnih zahtevah popolnoma zanemarjena. Problematika je posebej pereča pri obravnavi že izumrlih vrst, kakor tudi tistih, ki jim sodobni habitat določa človek. V predstavitvi bo pokazan poskus uporabe dveh takšnih živalskih vrst, tj. tura in zobra, za oceno podobe nekdanjega okolja na širšem območju Ljubljanskega barja med srednjo kameno dobo in bronasto dobo. Pri tem bodo ekološko-habitatne zahteve prazgodovinskih primerkov obeh vrst ocenjene neposredno, tj. na podlagi objavljenih podatkov o mikroobrabi zob ter razmerju med stabilnima izotopoma ogljika in dušika.

Zega Mojca1, Michael Bird1, Lynley Wallis2, Uporaba fitolitov in δ13C za rekonstrukcijo vegetacije na območju spodmola Gledswood Shelter 1 (GS1), severni Queensland, Avstralija 

1James Cook University, Nguma-bada campus, 14-88 McGregor Rd, 4878 Smithfield, Cairns, Australija, mojca.zega@my.jcu.edu.au, mojca.zega@gmail.com

2Griffith University, Nathan campus, 170 Kessels Road, 4111 Nathan, QLD, Australia

Zanesljiva rekonstrukcija vegetacije je ključna za razumevanje preteklih klimatskih sprememb in njihovega vpliva na ekosisteme ter biodiverziteto. Standardni pristop za ugotavljanje sprememb v vegetaciji skozi čas je z uporabo peloda. Slednje pa pogosto ni mogoče, npr. v aridnih in semi-aridnih okoljih, zaradi zahtevnih pogojev za njegovo ohranitev. Nasprotno, fitoliti ali rastlinski opali so rastlinski fosili, ki se dobro ohranijo v različnih sedimentacijskih okoljih. Fitoliti so mikroskopski delci amorfnega kremena, ki jih rastline izločajo v svoja tkiva. Ko rastlina odmre, se ti lahko ohranijo v prsteh ali sedimentih ter služijo kot indikatorji paleovegetacije. Podobno razširjeno in dobro odporno na preperevanje je tudi oglje (ang. pyrogenic carbon, PyC). PyC je, poenostavljeno, zoglenela organska snov. Najbolj znana je njena uporaba za radiokarbonske datacije. V tropskem in subtropskem pasu je mogoče uporabiti izotopski signal δ13C v zogleneli organski snovi za rekonstrukcijo paleovegetacije.  Pri naši raziskavi smo uporabili fitolite in izotopski signal δ13CPyC za rekonstrukcijo vegetacije na območju arheološkega spodmola GS1 v severnem Queenslandu, v Avstraliji. V izkopanih sedimentnih profilih smo analizirali fitolite in δ13CPyC ter preverili učinkovitost kombinacije teh dveh orodij pri raziskavah zapletenih kopenskih kvartarnih peščenih sedimentov sredi tipične semi-aridne avstralske savane. Raziskava je prvi primer uporabe takega pristopa v Avstraliji.

Zwitter Žiga1, Leonid Rasran2, Predstavitev znanstvene monografije Historical biodiversity in the Alps: grassland agroecosystems in the last millennium

1Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, Oddelek za zgodovino, Aškerčeva 2, 1000 Ljubljana, ziga.zwitter@ff.uni-lj.si

2Leonid Rasran, Universität für Bodenkultur Wien, Institut für Botanik, Gregor-Mendel-Straße 33, 1180 Wien

V letu 2023 bo Avstrijska akademija znanosti objavila novo znanstveno monografijo, s predvidenim naslovom Historical biodiversity in the Alps: grassland agroecosystems in the last millennium. Gre za rezultat nekajletnega sodelovanja med okoljskim zgodovinarjem Žigom Zwittrom in botanikom Leonidom Rasranom. Delo kombinira analizo in sintezo. Osrednji poudarek je na Vzhodnih Alpah, vzporednice se nanašajo na nekatere druge dele Evrope. Zgodovinski podatki temeljijo na različnih virih upravne narave, ki so nastali v gospodarske in pravne namene, na delih historičnih strokovnjakov, na intervjujih, materialnih virih (arhivskih in v kulturni pokrajini) in slikovnem gradivu. Jedro knjige predstavljajo poglavja o spreminjanju površine travnikov v času; o časovnih spremembah okoljskih razmer v traviščih zaradi naravno in antropogeno (obsežen izbor praks gospodarjenja s travinji in njihovih okoljskih učinkov) spremenjenih rastiščnih razmer; o spremembah v velikosti živine v času; o človeškem vnosu tujerodnih vrst, ki so se v travnikih naturalizirale; o nabiralništvu v travnikih in pašnikih ter njegovih okoljskih vplivih. Delo sicer sega do sredine 20. stoletja, a zadnje poglavje obravnava današnji pomen zgodovinskih podatkov, s poudarkom na travnikih. Monografijo bo predstavil prvi avtor, na podlagi izbranih vsebin.

Manja Žebre1, Eva Mencin Gale1, Petra Gostinčar1, Giovanni Monegato2, Maja Andrič3, Kristina Ivančič1, Jernej Jež1, Petra Jamšek Rupnik1, Miloš Bavec1, Sedimentološka in kronološka opredelitev ledeniških sedimentov Bohinjskega ledenika na nasipu Obla gorica, Radovljica

1 Geološki zavod Slovenije, Dimičeva ulica 14, 1000 Ljubljana, manja.zebre@geo-zs.si

2 Institute of Geosciences and Earth Resources, National Research Council of Italy, Italija

3 ZRC, Inštitut za arheologijo, Novi trg 2, 1000 Ljubljana

Obla gorica je do 15 m visok in ~480 m dolg nasip v Radovljici, ki je bil s strani večine predhodnih raziskovalcev prepoznan kot čelna morena Bohinjskega ledenika. Pripisana ji je bila višja starost od zadnjega poledenitvenega viška, čeprav podrobne sedimentološke študije in datacije sedimentov Oble gorice do sedaj še niso bile narejene. Prav tako si predhodne raziskave glede obsega Bohinjskega ledenika v zadnjem poledenitvenem višku in prejšnjih poledenitvah niso enotne. Ob odprtju 9 m visokega profila v gradbeni jami na zahodnem pobočju Oble gorice leta 2022 se je odprla priložnost, da se pridobijo dokazi o izvoru in starosti sedimentov, ki jih je predvidoma odložil Bohinjski ledenik. Naredili smo podrobno sedimentološko analizo profila, iz katerega smo vzeli štiri vzorce za radiokarbonsko datiranje in en vzorec za pelodne analize. Z namenom, da se rezultati sedimentološkega popisa in datacij lažje umestijo v prostorski kontekst poledenitve, smo geomorfološko kartirali širše območje Oble gorice. Preliminarni rezultati raziskav nakazujejo, da Oblo gorico sestavljajo podledeniški, predledeniški in nadledeniški sedimenti, ki so bili odloženi v času istega napredovanja Bohinjskega ledenika, ki je mlajši od 30 ka BP. Prihodnje raziskave bodo osredotočene na iskanje dodatnih dokazov o starosti in obsegu Bohinjskega ledenika v različnih časovnih obdobjih.

Projekt Pretekle podnebne spremembe in poledenitev na stičišču Alp in Dinaridov (J1-2479) je sofinancirala Javna agencija za raziskovalno dejavnost Republike Slovenije iz državnega proračuna.

 

[PRESS]

 

[Zürich] UZH muzeji [pišu i fotografiraju Vendi Jukić Buča i Berislav Buča]

Zürich je s akademskog aspekta najpoznatiji kao grad u kojem se nalazi ETH (Eidgenössische Technische Hochschule), najviše rangirano sveučilište na europskom kontinentu, preciznije, odmah nakon Oxforda i Cambridgea ako brojimo i Veliku Britaniju, koja, kao i Švicarska, (više) nije u Europskoj Uniji. Sveučilište je osnovala Švicarska federalna vlada 1854. godine prema uzoru na École polytechnique u Parizu s glavnom namjerom školovanja inžinjera i znanstvenika, iako danas obuhvaća 16 odsjeka različitih disciplina. Ali uz ETH u Zürichu se nalazi još jedno sveučilište – Züriško Sveučilište (UZH – Universität Zürich), osnovano u travnju 1833. godine. Povezanost ova dva sveučilišta je evidentna – isprva su oba sveučilišta bila locirana u istoj zgradi, a i danas studenti oba sveučilišta posjećuju događanja i jednog i drugog. Zanimljivo je da je Albert Einstein studirao na ETH, ali je doktorirao i dobio zaposlenje na UZH (doktorat mu je danas izložen u zgradi UZH-a). Kasnije je napustio Švicarsku radi zaposlenja u Berlinu, ali se vratio na poziciju profesora na ETH.

UZH je najveće sveučilište u Švicarskoj, a uz fakultete, odsjeke, kampuse, knjižnice (…) pod ingerencijom ima i muzeje. Proveli smo mjesec dana u Zürichu gdje je Berislav intenzivno diskutirao i surađivao s brojnim eksperimentalnim i teoretskim fizičarima i grupama na ETH-u (posjetio je i poznati laboratorij svog suradnika znamenitog eksperimentalnog fizičara Tilmana Esslingera), a ja sam, kao i uvijek na našim putovanjima, imala priliku posjetiti muzeje i lokalne zanimljivosti (vikendom smo doduše oboje to bili u mogućnosti). U ovom tekstu predstavljeni su UZH muzeji, a drugi muzeji i lokaliteti koje smo posjetili, predstavljeni su u zasebnim člancima.

Kao i u Velikoj Britaniji, sveučilišni muzeji u Zürichu su besplatni, a poneki traže donaciju – za razliku od Velike Britanije, gdje je to pravilo i jedan od glavnih načina uprihođivanja muzeja. Prvo sam posjetila tri muzeja koji se nalaze na gotovo istoj lokaciji: Zoološki i  Paleontološki muzej te Arheološku zbirku. Nalaze se u centru Züricha, u grandioznim zgradama Sveučilišta. Očekivala sam muzeje starog kova (škripave parketne podove, rukom oslikane karte, zveckave staklene vitrine – muzeje bez previše posjetitelja namijenjene prvenstveno detaljnom studiranju izložaka). Zoološki i Paleontološki muzej krasno su prezentirani moderni muzej (jednina), dok je Arheološka zbirka starog kova, ali bez škripavih parketa 

Zoološki i Paleontološki muzej… [VJB]

… dijele isti prostor, a odijeljeni su arkadnim zidom. Smisleno da su zajedno. Glavni ulaz vodi u Zoološki muzej, koji se nalazi na dvije etaže, a dublju polovicu razizemlja zauzima Paleontološki. Unutar izložbenog prostora Zoološkog muzeja nalaze se i kino te muzejska trgovina. Izloženi su kosturi, okamine i preparirane životinje. Na etaži razizemlja izlošci su organizirani prema kategorijama. Na samom ulazu posjetitelja nadvisuje maketa dinosaura. Preparirane ptice nalaze se lijevo od makete u nekoliko velikih vitrina. Uz vitrine s pticama postavljeni su audio elementi putem kojih se pritiskom na gumb može poslušati audio zapis glasanja pojedine ptice. Nakon ptica dolaze reptili, a poseban prostor razizemlja Zoološkog muzeju posvećen je izabranim fosilima prozvanima ‘umjetninama prirode’. Puno više okamina nalazi se u prostoru Paleontološkog muzeja. U njemu se u velikim vitrinama nalaze fosili i rekonstrukcije izumrlih bića.

Stepenicama se spušta u -1 etažu Zoološkog muzeja. Ovdje su životinje organizirane prema zemljopisnim lokacijama pa svaka vitrina sadrži različite vrste određenog staništa. Većinom se radi o izlošcima prepariranih životinja, koje se, ukoliko žive na većem broju područja, ponavljaju te se može steći dobar dojam o njihovoj globalnoj rasprostranjenosti.

Muzej je jako dobro osvijetljen i prirodnim svjetlom iz velikih otkrivenih prozora te decentnim i akcentiranim umjetnim rasvjetljenjem. Uz svaku vitrinu nalazi se QR-kod putem kojeg se može pristupiti ‘Tierparcours’ aplikaciji, trenutno dostupnoj samo na njemačkom jeziku. Na području muzeja postavljene su broje ‘stanice’ za interaktivno proučavanje putem kompjutera ili mikroskopa, taktilne i audio instalacije te televizori s projekcijama. Uz vitrine su postavljene klupe, a ispred televizora fotelje. Muzejska trgovina obiluje knjigama za male i velike, plišancima, razglednicama i ostalim suvenirima, ali moguće je platiti samo gotovinom. Zanimljivo je da se u okviru UZH nalaze još i Muzej veterinarske anatomije i Muzej povijesti veterine, koje nisam bila u mogućnosti posjetiti. Također pod njihovom je ingerencija i glavna sveučilišna veterinarska klinika.

Arheološka zbirka…[VJB]

… nalazi se odmah iza ugla. Potrebno je ostaviti torbu/ruksak bilo koje veličine u pretinac, a ljubazni zaštitari voljni su posuditi kovanicu od jednog Franka (i jedan Eur bi bio u redu, ali ja sam od sitniša imala samo onu od dva). Ipak, dozvoljeno mi je bilo nositi moju praktičnu mini cross-body torbicu s dokumentima jer sam djelovala kao ozbiljni i profesionalni posjetitelj, a spomenula sam da sam po struci arheolog (među ostalim)  Zbirka je osnovana početkom 19. stoljeća kada su se počeli prikupljati gipsani odljevi antičkih skulptura. Godine 1852. profesori s UZH kupili su prvi gipsani odljev od zarade s javnih predavanja. Netom kasnije ujedinili su snage s kolegama s ETH te je tridesetak odljeva poklonjeno Sveučilištu čime je osnovana najstarija arheološka zbirka u Švicarskoj. Posvećena je području Mediterana i Bliskog Istoka. Odsjek za Klasičnu filologiju i klasičnu arheologiju osnovan je 1869. godine, a prvi predstojnik je bio Otto Bendorf. Ubrzo poslije kupljeni su prvi originalni artefakti – grčke vaze.

U zgradi u kojoj se nalazi Arheološka zbirka nalaze se i Arheološki institut, Povijesnoumjetnički institut te Biblioteka. Odmah do ulaza nalazi se i mala trgovina koja podsjeća na čekaonicu te način na koji funkcionira kupnja skromnog izbora knjiga, razglednica i pletenih torbi, bez prisutnog prodavača, nije jasan.

Izložbeni prostor prizemlja nije bilo dozvoljeno fotografirati jer se na njemu nalaze izloženi originali. Srećom, brojni izlošci dostupni su na liku e-kolekcije: https://archaeologische-sammlung-uzh.zetcom.net/de/

Ulaz u prostoriju s obje strane prolaza zagrađuju velike staklene vitrine s izloženim grčkim vazama. Zbirka sadrži grčke (uglavnom vaze), etrurske (reljefi), rimske (šarolik izbor), egipatske (mumija), mezopotamske (monumentalni asirski reljefi iz razdoblja Ashurnasilpala II. i Tiglath-Pilesera III.) i maloazijske (nekoliko skulptura iz Palmire) artefakte. Vremenski raspon izložaka proteže se od 4. tisućljeća prije nove ere do sredine prvog tisućljeća nove ere. Prvi kat i podrum sadrže gipsane odljeve te je fotografiranje bilo moguće. Uočila sam nekoliko poznatih skulptura: Tetrarsi iz Venecije, Laokontova grupa kakvu smo imali na Odsjeku u Zagrebu, August Primaporta (kopija kao i ona obojana iz Ashmoleana https://www.facebook.com/photo/?fbid=1622151144513496&set=a.1622149494513661 iz članka http://www.arheologija.hr/2017/12/01/dreaming-inspires-of-oxford-the-ashmolean-museum-of-art-and-archaeology-osvrt-vendi-jukic-buca/), brojne Atene, Afrodite, portreti rimskih careva, Dionizi, mikenska Lavlja vrata i mnoga druga poznata djela. Kopije su uglavnom izrađene od gipsa, ali bilo je i primjeraka od metala i drugih materijala. Kao i u Ashmoleanu (na displeju kao centralni izložak jedne od prostorija, https://www.facebook.com/photo/?fbid=1622150981180179&set=a.1622149494513661 ), i u Arheološkoj zbirci UZH nalazi se brončana kopija Zeusa (Artemizijski Zeus) koji baca munju (original je izložen u Nacionalnom muzeju u Ateni). Ime je dobio po mjestu nalaska – pronađen je u ostacima brodoloma kod Rta Artemizij. Zanimljivo je da se na prvom katu nalaze i uredi akademskih zaposlenika, a dostupni su i stolovi i stolice za rad ili odmor. Iznad se nalaze instituti. Iako je dan bio kišan, a Zoološko-paleontološki muzej prepun, gotovo uopće nije bilo posjetitelja u Arheološkoj zbirci. Prisutna je bila nekolicina studenata i zaposlenika u prolazu, te sam Zbirku, a pogotovo podrumski dio, pregledala gotovo u potpunoj samoći, u svom tempu i s punim pregledom. Baš kako volim 😀

Paviljon znanosti i Antropološki muzej…[VJB&BB]

… nalaze se unutar iste građevine na području kampusa UZH (već smo naglasili da su UZH i ETH uvelike slični – kao što ETH ima svoj kampus naslonjen na brdo, tako i UZH ima svoj kampus naslonjen na brdo, te nam je u početku bilo dosta zbunjujuće razlikovati što se gdje nalazi). Znanost zauzima prvi kat, a antropologija -1 etažu.

Paviljon znanosti podijeljen je na dva dijela, a na ulazu se nalazi recepcija s muzejskom trgovinom. Predstavljeni su izabrani znanstveni projekti koje zasebno ili u (međunarodnim) suradnjama provode znanstvenici Fakulteta znanosti UZH-a. Lijevo od recepcija predstavljeni su biološki projekti, a desno projekti s područja fizike. Razgled smo započeli lijevom stranom video projekcijom o merkatima. Slijedi izbor etnobotaničkih artefakata Hansa Schinza (1858.-1941.), osnivača Botaničkog muzeja, uz njegov portret i maksimu ‘Mann muss eben Alles sammeln’ (‘Sve se mora sakupiti’) [također maksima mog oca po pitanju blu rayeva]. Schinzu je veliki broj kolega slalo artefakte iz cijeloga svijeta te se muzej vrlo brzo popunio do situacije da je nedostajalo prostora. Posebno su ga interesirali etnobotanički artefakti – biljke i biljne izrađevine koje su u nekom obliku koristili ljudi. Među ostalim, sakupljao je girlande pokojnih drevnih Egipćana i primjerke jestivih biljaka. Izložene su drvene strelice impregnirane biljnim otrovom koje su korištene za lov, dvije igračke izrađene od vodenog oraška (Trapa natans) koje predstavljaju japanski imperijalni par te krunica izrađena od vodenih orašaca iz Appenzella (vodeni orašak izumrla je vrsta u Švicarskoj). Zbirka sadrži i arheobotaničke artefakte koje je prikupljao Oswald Herr (1809.-1883.), profesor botanike na oba sveučilišta, koji je vrlo rano shvatio važnost biljnih ostataka očuvanih u okolnostima bez kisikana arheološkim nalazištima na području jezera züriškog kantona te se smatra osnivačem arheobotanike – znanstvene grane koja i arheološkim i botaničkim metodama proučava ostatke biljnih nalaza, okolišnu i klimatsku povijest te način prehrane. Poznato je koji usjev je kultiviran i konzumiran do prije 6300 godina. Većina Herrovih primjeraka su pougljenjeli i potječu s nalazišta naselja koja su bila uništena vatrom ili su tijekom završili u ognju. Na jezeru Pfäffikon arheološka iskopavanja započeta 1858. godine otkrila su brojne arheobotaničke artefakte raznolikih žitarica. Ovdje su izloženi primjeri lana, bazge i maka s različitih lokalnih jezera. U nastavku su prezentirani snimci slikara i fotografa Josefa Handela (1865.-1940.) namijenjeni podučavanju te način na koji ih je izrađivao kombinacijom crnobijele fotografije izrađene na staklu koju je potom ručno bojao. Rezultat je fantastičan i ni po čemu se ne razlikuje od današnje fotografije. Slijedi kolekcija sjemenki, a izložen je primjerak biljke koja producira najveće sjemenke sposobne ‘letjeti’ zrakom te je predstavljen UZH profesor Alfred Ernst (1875.-1968.) koji je istraživao na području Tropa i nekoliko biljaka koje je sakupio očuvanih u alkoholu. Na kraju je objašnjeno kako su značajni prekomorski izlošci dospjeli u Muzej, a jedna biljka izložena je u originalnoj drveno-staklenoj vitrini u kojoj je stigla u Zürich.

Desno od ulaza nalazi se fizički dio izložbe koji prikazuje trenutne projekte koji se provode u međunarodnim suradnjama, pa pero prepuštam Berislavu.

Svaki projekt predstavljen je video projekcijom i velikim panelima koji objašnjavaju o čemu se radi, tko sudjeluje uz ‘take home’ poruke što bi bilo je vrijedno zapamtiti.

Projekt XENON. Galaksije nemaju dovoljno vidljive mase (utvrdivo teleskopima), što prema teoriji gravitacije upućuje da bi se trebale raspasti. Jedan mogući razlog tome da se zvijezde unutar galaksije drže na okupu je da postoji masa koja nije vidljiva. Odgovor bi dakle mogao ležati u postojanju do sada nedetektirane čestice, nazvane intrigantno ‘tamna tvar’, koja bi sadržavala nevidljivu masu galaksija. Postoje dodatni neovisni teorijski razlozi zašto bi takva čestica trebala postojati, npr. supersimetrija. Cilj XENON eksperimenta je detektirati tu ‘nevidljivu’ česticu detektorima koristeći istoimeni plin. Detektor bi na površini detektirao razne druge čestice koje dolaze iz svemira, a slabo interagirajuće bi ostale nezapažene. Iz tog razloga detektor je postavljen duboko pod zemljom. Na taj način zemljina površina služi kao filter koji će upiti većinu poznatih čestica, a detektor će detektirati one koje slabo interagiraju. Mehanizam detekcije je da kad se slabointeragirajuća čestica sudari s jezgrom ksenona, ksenon će emitirati svjetlost koja će biti zabilježena. ‘Misterij’ je koliko će se dugo čekati da se nepoznata čestica detektira, ali pretpostavlja se da će vremenski period biti dug radi same prirode slabointeragirajućih čestica.

Projekt CROWD WATER pokušava istražiti mogu li se predvidjeti prirodne katastrofe poput suše, poplave ili propasti usjeva – koji su podaci i tehnologije potrebne i kako običan čovjek može pomoći ovom istraživanju. Razina vode, vidljiva na obalama rijeka, konstantno se mijenja. Stoga su istraživačima potrebni promatrači razine i strujanja vode, ovlaženosti tla i onečišćenosti plastikom  te projekt poziva posjetitelje da se aktivno uključe. Pojedinac na ovaj način uključen u projekt nazva se ‘građaninom-znanstvenikom’.

UZH sudjeluje na LHCb projektu u CERN-u koji je dio LHC (Large Hadron Collider) aparata sudarivača hadrona (Vendi je posjetila CERN-ov muzej u Ženevi), koji su vrsta subatomskih čestica, npr. proton. Hadroni su građeni od još manjih čestica, kvarkova. Sudarajući hadrone eksperiment postiže (ogromne) energije i uvjete koje nisu postojali u Svemiru od vremena vrlo bliskih njegovom nastanku. Time dobivamo uvid u fundamentalne zakone fizike. Cilj LHCb projekta je konkretno vidjeti da li određena simetrija prirode (nepromjenjivost matematičkih zakona fizike prilikom date transformacije) opstaje na vrlo visokim energijama.

Stepenicama se silazi u prostrani prostor Antropološkog muzeja. Kao i na prvom katu, izlošci su prezentirani unutar jedinstvenog prostora kreativno odijeljenog vitrinama, projekcijskim zaslonima i panelima. Kolekcija demonstrira razvoj čovjeka od najranijih primjeraka australopiteka (između 4.1 i 3.9 milijuna godina, pronađenih u Keniji na području Kanapola, pod vodstvom paleontoantropologinje Meave Leakey 1994. godine) do današnjeg roda Homo Sapiens. Neki od fosila ranih hominida prikazanih u muzeju potječu s nalazišta s područja Švicarske. Posjetiteljima su na raspolaganju interaktivni alati za proučavanje svijeta primata, moždanih funkcija i ljudskog kostura. Na ulazu su izložene replike lubanja dosad poznatih vrsta ranih hominida, a više podataka saznaje se koristeći touch screen koji se nalazi odmah ispred. Odabirom pojedine lubanje upali se svjetlo u vitrini iznad nje te se prikaže na lenti vremena na zaslonu uz dodatna objašnjenja. Izložen je odljev otisaka australopitecina očuvan u vulkanskom pepelu nalik cementu u blizini Laetolija (Tanzanija) koji dokazuju da je uspravno hodanje postojalo prije barem 3.6 milijuna godina. Postavljene su realistične rekonstrukcije neandertalaca i primata. Rekonstruiran je i fragment nalazišta s koštanim ostacima (nisam sigurna radi li se o ukopu). Objašnjavaju se i tranzicijske forme između australopiteka i roda Homo erectus – rod Australopithecus sediba. Uz rekonstrukciju kostura roda A. sediba, u vitrinama se nalaze i suvremeni medicinski kosturi, za usporedbu. Među izlošcima nalaze se i kamene alatke iz razdoblja ranog paleolitika. Veliki poster na zidu prikazuje najdugovječniju i najvažniju kulturnu sekvencu na Bliskom Istoku – nalazište bunara ‘Bir al Hummal’ (1.6 milijuna – 60 000 godina pr. n. e.). Pronađene su životinjske kosti, a kameno oruđe i ognjišta u najranijim slojevima upućuju na obitavanje roda Homo erectus, dok su se u recentnijim slojevima nalazile forme miješanih karakteristika neandertalaca i anatomski modernih ljudi. Naglašeno je da današnji ljudi ne potječu od velikih čovjekolikih majmuna, iako je velika sličnost i više nego očita. S čimpanzama moderni ljudi dijele 98% DNK i zato se smatra da nam je zajednički predak egzistirao prije otprilike 6 milijuna godina. Na kraju izložbe nalazi se veliko ogledalo i u kojem se posjetitelji u punoj visini mogu promotriti, i uslikati, postati sami izlošci i dio izložbe, uz posljednji izložbeni tekst o anatomski modernim ljudima. Na izlazu je postavljena gomila otpada na čijem vrhu stoji moderni čovjek i izabrani primjerci čovjekovog stvaralaštva.

Muzej voštanih mulaža… [VJB]

…vjerojatno ne bi bio svatko u stanju posjetiti. Meni osobno iskustvo je bilo vrlo ugodno. S aspekta arheologa, s iskustvom iskopavanja srednjovjekovnog groblja, bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kako ‘na van’ izgledaju bolesti od kojih su ljudi nekoć umirali. Mnoge od njih više nisu opasne, a neke više ni ne postoje. Moulages (u hrvatskom prijevodu mulaža) su, prema enciklopedijskoj natuknici ‘obojeni voštani ili sadreni dijelovi ljudskoga tijela, napose oni na kojima su vidljive tipične patološke promjene, a načinjeni su prema odljevu s bolesnika. Upotrebljavali su se u nastavi na studiju medicine.’ Zbirka UZH čuva mulaže izrađene od voska, koje su se koristile u klinikama i privatnim institucijama od 19. stoljeća u svrhu proučavanja i dokumentiranja bolesti. Prve primjerke mulaža i materijal za nihovu izradu nabavio je Bruno Bloch, imenovan 1916. godine prvim profesorom Katedre za kožne i spolne bolesti novoosnovane Dermatološke klinike u Zürichu. Od 1918. godine za dermatološku kliniku moulaže izrađuje Lotte Volger, kojoj je recept za izradu mulažne mase ustupio njezin izumitelj Franz Kolbow. Kada je 1924. godine otvorena nova zgrada dermatološke klinike, mulaži su bili postavljeni u izložbene vitrine u neposrednoj blizini predavaonice. Tijekom vremena, a pogotvo razvojem fotografije, voštane mulaže prestale su se koristiti te su mnoge od njih uništene na području Europe za potrebe izrade svijeća u ratnim vremenima. Primjerci u Zürichu uspjeli su ostati sačuvani zahvaljujući Ruth Reutl – Willi (1919.-2004.) i Elsbeth Stiuber (1924.-2014.). Ruth, po izobrazbi umjetnica i modna ilustratorica, bila je učenica Lotte Vogler. Uz to što je izrađivala nove mulaže, Ruth se bavila i njihovom restauracijom (restaurirala je njih više od 1000 te izradila 300tinjak novih). Naslijedivši Ruth, Elsbeth je 1970tih godina prepoznala povijesnu važnost züriških mulaža, spasola ih od uništenja i posvetila svoj rad njihovom sakupljanju i očuvanju te prezentaciji kolekcije kroz organiaciju izložbi.

Smatra se da kolekcija u Zürichu sadrži najbolje očuvane i najrealističnije primjerke na svijetu. Pored mulaža koji prikazuju kožne bolesti poput raka, bolesti koje proučava medicina rada te spolno prenosivih bolesti, zbirka sadrži mulaže kožnih promjena koje su rezultat ili reakcija bolesti drugog organa, poput škrofula uzrokovanih tuberkulozom (najživopisniji opis ovog stanja, koje se nekoć smatralo zasebnom bolesti, a naknadno se utvrdilo da se radi o imunološkoj reakciji na tuberkulozu, čitala sam kod Laurence Sternea u njegovom poznatom romanu ‘Sentimentalno putovanje kroz Francusku i Italiju’). Zbirka obuhvaća i Adolf Fleischmannove mulaže kirurških zahvata, koje je otkupio Paul Clairmont, direktor Kirurgije u Zürichu. Stručnjaci su ove mulaže redovito prezentirali na internacionalnim kongresima kako bi se međusobno mogli biti u tijeku s najnovijim razvojem medicine i kirurgije. Muzejski prostor je cjelovit, a uske vitrine s izlošcima postavljene paralelno.

U jednoj vitrini prikazani su gipsani kapuli i voštani odljevi te bočice s bojama kao dio procesa proizvodnje. Vitrine na samom ulazu prikazuju mulaže koji su dokumentirali tijek alergijskih reakcija te faze u liječenju (primjerice radijacijom). Njihova veličina varira od malih mulaža gdje se prikazuje samo specifična reakcija na koži do glave, torza, ekstremiteta ili kompletnog dječjeg tijela. Mulaži su u najvećem broju slučajeva izrađivani za živim pacijentima, čiji su zabilježeni podaci ostali sačuvani. Nakon što se izradio kalup i potom odljev, pristupilo se realističnom ručnom oslikavanju prema stvarnom stanju. Legende su napisane na njemačkom jeziku, a posjetiteljima je omogućeno korištenje registratora s informacijama na engleskom, a dostupno je i nekoliko publikacija o Zbirci. Vodič po Muzeju može se preuzeti i u obliku mobilne aplikacije. Za razliku od ostalih muzeja koje smo posjetili, ovu izložbu nije dozvoljeno fotografirati bez dozvole (koja nam je dodijeljena za potrebe pisanja i objave ovog članka), ali je moguće preuzeti nekoliko besplatnih razglednica s fotografijama izložaka kao i testere različitih krema za ruke.

Bonus – Centralna zgrada UZH… [VJB&BB]

Istraživajući podatke o UZH saznala sam da se u glavnoj zgradi Sveučilišta nalazi Einsteinova doktorska diploma te smo ju odlučili pogedati i fotografirati. Za razliku od Oxforda, gdje u svakoj sveučilišnoj zgradi postoji recepcija, a ulaz izvan radnog vremena recepcije jedino moguć putem osobne elektroničke identifikacijske kartice i to samo za zaposlenike fakulteta ili odsjeka (što nam je bilo vrlo praktično pogotovo kad smo radili po noći), vrata ove sveučilišne zgrade oko 18, 19 sati bila su otvorena. Prostrani prostor atrija (Lichthof) ukrašen je brojnim antičkim reljefima i skulpturama. Naime, do 1972. služio je kao izložbeni prostor odljevima Arheokoške zbirke. Prostorom dominira odljev Nike sa Samotrake i vrlo udoban ogroman chaise! S obzirom da smo ušli ‘s boka’­­­­––––­­­ morali smo se raspitati kod studenata i profesora u prolazu kako se dolazi do glavnog ulaza. I zaista, u vitrini stoji Einsteinova diploma (na internetskim stranicama UZHa navedeno je da se radi u originalu) uz njegovu fotografiju i tekst.

Ovime smo završili naš posjet UZH, a ubrzo je i našem jednomjesečnom boravku u Zürichu došao kraj. Grad nas je fascinirao svojom otvorenošću i informativnošću te prožetošću kulturnim, muzejskim i arheološkim sadržajima.

Tekstove o drugim muzejima i znamenitostima pročitajte ovdje [USKORO]

 

Vendi Jukić Buča & Berislav Buča
Kopenhagen, 7. svibnja 2023.

 

Izabrana literatura
https://www.news.uzh.ch/en/articles/media/2022/Einstein.html
https://www.uzh.ch/cmsssl/en/explore/museums.html
https://www.archaeologische-sammlung.uzh.ch/de.html
https://www.brown.edu/Departments/Joukowsky_Institute/courses/greekpast/4919.html
https://www.sciencepavilion.uzh.ch/en/See/current-exhibitions.html
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vodeni_ora%C5%A1ac
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42345
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18157
https://hls-dhs-dss.ch/de/articles/014319/2003-12-18/
https://www.haus-der-wissenschaft.uzh.ch/de/kunsthistorische-tour/3-lichthof.html
https://www.sciencepavilion.uzh.ch/en/See/current-exhibitions/LHCb.html

HAD – Znanstveni skup; Newsletter Hrvatskog arheološkog društva br #58 (PRESS)

hrvatsko arheološko društvo, Newsletter #58.03.08.2022.

Newsletter

Znanstveni skup HAD-a

U organizaciji Arheološkog muzeja Zadar, Hrvatskog arheološkog društva, Odjela za arheologiju Sveučilišta u Zadru i Muzeja antičkog stakla od 10. do 14. listopada 2022. godine održat će se godišnji znanstveni skup pod nazivom „Od Kornata preko Velebita – arheologija Sjeverne Dalmacije i Like“, u čast obilježavanja 190. obljetnice osnutka Arheološkog muzeja Zadar.
Kotizacija za sudjelovanje na skupu iznosi 200 kn. Predavači su, ukoliko redovito plaćaju članarinu Društvu, oslobođeni plaćanja kotizacije, dok za predavače koji nisu članovi Društva ona iznosi 200 kn. Kotizaciju je moguće platiti na žiro račun Društva (IBAN HR 3023600001101512624).Prijave za skup primaju se do 15.9.
Molimo sudionike da posebno naglase da li će biti na svečanoj večeri te izletu na Velebit.

Molimo sudionike da si smještaj u Zadru sami osiguraju.

Veselimo se Vašem dolasku i do skorog viđenja u Zadru!

Prijavnica se nalazi ovdje!

Organizacija smještaja
Zadar ima manjak hotela većeg kapaciteta, te nije moguće osigurati opciju smještaja svih sudionika na jednom mjestu pa je stoga potrebno samostalno se pobrinuti za isti. S obzirom na vrijeme održavanja skupa, valja imati na umu da na području Zadra u to doba još uvijek živo traje turistička sezona pa preporučujemo da se pitanje smještaja riješi što ranije.  U nastavku nudimo listu preporučenog smještaja u samome centru, ali i širem području grada, radi lakše organizacije.https://hostelforumzadar.com/hr

https://teatro-verdi.com/

https://hotel-kolovare.com/hr/

https://www.arthotel-kalelarga.com/

https://www.mediteran.hr/

https://www.falkensteiner.com/hr/club-funimation-borik?gclid=EAIaIQobChMIlO7r8q6T9wIV1rLVCh3Q5garEAAYASAAEgJ0_fD_BwE&gclsrc=aw.ds

Progam se nalazi  ovdje:
PROGRAM
NAGRADE DRUŠTVA ZA 2021. GODINU

Molimo članove da u skladu s Pravilnikom o nagradama Hrvatskog arheološkog društva predlože kandidate za ove nagrade:

  • „Don Frane Bulić“ – Nagrada za životno djelo,
  • „Josip Brunšmid“ – Nagrada za jednokratni prinos s područja arheologije, odnosno za izložbu, konzervatorski rad, stručnu ili znanstvenu publikaciju, uvođenje novih metoda, uključivanje arheoloških spomenika u turističku ponudu i povećanje ugleda hrvatske arheologije u Hrvatskoj ili u inozemstvu,
  • „Don Šime Ljubić“ – Nagrada za doprinos u radu Društva,
  •  Počasne članove Društva.

Pismeno obrazloženi prijedlozi primaju se do 15. rujna, a mogu se slati na e-mailove (jbalen@amz.hr  ili hrvatsko.arheolosko.drustvo@zg.t-com.hr).

Rok za izdanja HAD-a

Radovi za Izdanja Hrvatskog arheološkog društva “Salona između Sredozemlja i Panonije” primala su se do 20. lipnja 2022. godine. Ukoliko planirate predati rad pošaljite što prije.

Rok za Obavijesti HAD-a

Radovi za Obavijesti  Hrvatskog arheološkog društva  primale su se do 20. lipnja 2022. godine. Ukoliko planirate predati rad pošaljite što prije.
Poštovani članovi!

ČLANARINA ZA 2022. GODINU.
Uplatnice se NEĆE slati poštom!

Članarina iznosi: 100 kuna za umirovljenike i pripravnike, 200 kuna za redovite članove 250 kn za članove u inozemstvu Članarina se uplaćuje na račun Društva IBAN HR 3023600001101512624 (općom uplatnicom ili putem Internet bankarstva), uz napomenu da se pod poziv na broj upiše članski broj koji se nalazi na članskoj iskaznici Uplatnice se više neće slati poštom.

Prilikom zaprimljene uplate na Vašu kontakt adresu biti će poslana markica za 2020. godinu. Nakon uplate slobodno kontaktirajte tajnicu Društva kako bi ubrzali proces dostave markica. Ukoliko Vašu članarinu plaća Vaš muzej koji prema fiskalnoj odgovornosti treba račun kako bi platio članarinu molim kontaktirajte tajnicu Društva kako bi Vam računovodstvo HAD-a ispostavilo isti.

Zapisinici i izvještaji o radu

godišnja skupština, zapisnik sjednice Središnjeg odbora i zaspinik konstituirajuće sjednice.

Navedene zapisnike možete pročitati:
Druga redovita sjednica HADa 2021
Godišnja i izborna skupština HADa 2021
Konstituirajuća sjednica HADa 2021
Izvještaj o skupu u Solinu možete naći ovdje.

UPUTE ZA NEWSLETTER

Vrlo rado ćemo i Vaše obavijesti (o muzejskim izložbama, projektima, publikacijama, znanstvenim skupovima, te za rubriku Poseban nalaz) slati kroz naš newsletter koji će izlaziti više puta godišnje. Kako bi i Vaše obavijesti, koje Vam šaljemo ovim putem, bile što kvalitetnije molimo Vas da uredništvu olakšate posao te da tekst ne prelazi 700 slovnih mjesta. Ukoliko su informacije o događanju koje najavljujete postavljene na mrežne stranice molimo Vas nam da nam dostavite i link na njih. Uvijek je ljepše ako je popraćeno fotografijom po Vašem izboru.
hrvatsko.arheolosko.drustvo@zg.t-com.hr

Unutar rubrike pod nasovom POSEBAN NALAZ možete poslati uredništvu newsletter-a informaciju o nečem novom iz Vaših  istraživanja,  bilo da je riječ o izuzetno zanimljivom lokalitetu, pokretnom nalazu, podatku iz arhive ili  novim analizama. Kako je navedeno i kod uputa za Vaše obavijesti, tekst ne smije biti veći od 700 slovnih mjesta i mora biti popraćen fotografijom.  Poželjno bi bilo da  je lektoriran. U svakom newsletteru predstavit ćemo po jedan takav nalaz. Nalaz može biti i povezan uz muzejsku izložbu,  stalni postav ili objavu kao u oglednom primjeru, ali prihavćamo i informacije koje  nisu  predviđene za izlaganje ili objavu. Iskoristite Newsletter društva za diseminaciju vašeg rada i podijelite s nama vaše posebne nalaze.

Academia.edu profil Društva

Pratite publikacije društva na našem Academia.edu profilu

Info:
HAD PRESS

ZRC SAZU – Grošljev simpozij 2022 (PRESS)

Vljudno vas vabimo na 13. Grošljev simpozij z naslovom »Zdaj zavezale smo grde jezike: Vraževerje in čarovništvo v antiki«, ki ga organizirata Društvo za antične in humanistične študije Slovenije ter Inštitut za arheologijo ZRC SAZU.

Interdisciplinarno znanstveno srečanje bo potekalo od ponedeljka, 6. junija, do srede, 8. junija 2022, v Atriju ZRC SAZU, Novi trg 2, Ljubljana. Referati se bodo snemali in bodo z nekajdnevnim zamikom na ogled tudi na ZRC-ovem kanalu YouTube. Povezave bodo objavljene na spletnih straneh ZRC SAZU in DAHŠ.

Na simpoziju bodo naprodaj klasičnofilološke, zgodovinske, filozofske in druge knjige več založb po znižani ceni.

Vstop je prost.

Prisrčno vabljeni!

Organizacijski odbor Grošljevega simpozija 2022
Nada Grošelj, predsednica DAHŠ
Anja Ragolič, IZA, ZRC SAZU
David Movrin, podpredsednik DAHŠ

***

Zdaj zavezale smo grde jezike:
Vraževerje in čarovništvo v antiki (2022)

Grošljev simpozij
KDAJ: 6.–8. junij (od ponedeljka do srede) 2022
KJE: Atrij ZRC SAZU, Novi trg 2, Ljubljana

PROGRAM SIMPOZIJA

Prvi dan (ponedeljek, 6. junij): Arheološke najdbe iz antike in srednjega veka
16.00 · Odprtje simpozija
16.05 · Julijana Visočnik: Epigrafski dokazi za prisotnost haruspikov v vzhodnoalpskem prostoru
16.30 · Bernarda Županek, Alenka Miškec, Špela Karo, Gojko Tica: Pokop v Emoni: zaščiteni živi, nevarni mrtvi
16.55 · razprava
17.20 · odmor
17.50 · Andrej Preložnik: Medicus invidiae: Petovionska fascina in njihova raba
18.15 · Jernej Rihter: Ključi z (zgodnje)srednjeveškega grobišča Kranj Župna cerkev. Simbolna uporaba tehničnih predmetov na grobiščih
18.40 · razprava
Zaključek prvega dneva simpozija

Drugi dan (torek, 7. junij): Čarovništvo skozi prizmo krščanstva in islama
16.00 · Gašper Kvartič: Quid sit magus? Definicija čarovnika kot jedro Apulejeve Apologije
16.25 · Benjamin Bevc: Čarovništvo (μαγεία) in copranje (γοητεία) med Kelzom in Origenom
16.50 · razprava
17.15 · odmor
17.45 · Miran Špelič: Pogled prvih kristjanov na poznoantične magične prakse
18.10 · Matej Petrič: Država in čarovništvo v času vladavine Valentinijana in Valensa
18.35 · Aljaž Krajnc: Koran in očitki o čarovništvu
19.0o · razprava

Zaključek drugega dneva simpozija
Tretji dan (sreda, 8. junij): Čarovništvo in vraževerje v književnosti od antike do novega veka
16.00 · Matej Hriberšek: Sibilinske knjige in sibilinske prerokbe
16.25 · Lara Unuk: Psi zavijajo v mestu: Podoba grških htoničnih božanstev v Grških magičnih papirusih
16.50 · razprava
17.15 · odmor
17.45 · Jernej Kusterle: Posledice estetike grdega pri transformaciji muze kot antičnega božanskega navdiha v slovenski poeziji moderne: čaščenje demoničnega in (duhovni) propad lirskega subjekta
18.10 · Milena Mileva Blažić: Primerjalna analiza antičnih mitov s pravljičnimi tipi in motivi – študij primera: Čarovnik in njegov učenec (ATU 325)
18.35 · razprava
19.00 · sklepni kulturni dogodek: predstavitev razstave o Joannisu Kapodistriasu, ki so jo leta 2021 pripravili študentje klasične filologije z red. prof. dr. Jernejo Kavčič
Zaključek simpozija


Amor in Psihe na nagrobnem spomeniku iz Celeie (hrani Pokrajinski muzej Celje, inv. št. L 181)

Info:
ZRC SAZU PRESS