Zürich je s akademskog aspekta najpoznatiji kao grad u kojem se nalazi ETH (Eidgenössische Technische Hochschule), najviše rangirano sveučilište na europskom kontinentu, preciznije, odmah nakon Oxforda i Cambridgea ako brojimo i Veliku Britaniju, koja, kao i Švicarska, (više) nije u Europskoj Uniji. Sveučilište je osnovala Švicarska federalna vlada 1854. godine prema uzoru na École polytechnique u Parizu s glavnom namjerom školovanja inžinjera i znanstvenika, iako danas obuhvaća 16 odsjeka različitih disciplina. Ali uz ETH u Zürichu se nalazi još jedno sveučilište – Züriško Sveučilište (UZH – Universität Zürich), osnovano u travnju 1833. godine. Povezanost ova dva sveučilišta je evidentna – isprva su oba sveučilišta bila locirana u istoj zgradi, a i danas studenti oba sveučilišta posjećuju događanja i jednog i drugog. Zanimljivo je da je Albert Einstein studirao na ETH, ali je doktorirao i dobio zaposlenje na UZH (doktorat mu je danas izložen u zgradi UZH-a). Kasnije je napustio Švicarsku radi zaposlenja u Berlinu, ali se vratio na poziciju profesora na ETH.
UZH je najveće sveučilište u Švicarskoj, a uz fakultete, odsjeke, kampuse, knjižnice (…) pod ingerencijom ima i muzeje. Proveli smo mjesec dana u Zürichu gdje je Berislav intenzivno diskutirao i surađivao s brojnim eksperimentalnim i teoretskim fizičarima i grupama na ETH-u (posjetio je i poznati laboratorij svog suradnika znamenitog eksperimentalnog fizičara Tilmana Esslingera), a ja sam, kao i uvijek na našim putovanjima, imala priliku posjetiti muzeje i lokalne zanimljivosti (vikendom smo doduše oboje to bili u mogućnosti). U ovom tekstu predstavljeni su UZH muzeji, a drugi muzeji i lokaliteti koje smo posjetili, predstavljeni su u zasebnim člancima.
Kao i u Velikoj Britaniji, sveučilišni muzeji u Zürichu su besplatni, a poneki traže donaciju – za razliku od Velike Britanije, gdje je to pravilo i jedan od glavnih načina uprihođivanja muzeja. Prvo sam posjetila tri muzeja koji se nalaze na gotovo istoj lokaciji: Zoološki i Paleontološki muzej te Arheološku zbirku. Nalaze se u centru Züricha, u grandioznim zgradama Sveučilišta. Očekivala sam muzeje starog kova (škripave parketne podove, rukom oslikane karte, zveckave staklene vitrine – muzeje bez previše posjetitelja namijenjene prvenstveno detaljnom studiranju izložaka). Zoološki i Paleontološki muzej krasno su prezentirani moderni muzej (jednina), dok je Arheološka zbirka starog kova, ali bez škripavih parketa
Zoološki i Paleontološki muzej… [VJB]
… dijele isti prostor, a odijeljeni su arkadnim zidom. Smisleno da su zajedno. Glavni ulaz vodi u Zoološki muzej, koji se nalazi na dvije etaže, a dublju polovicu razizemlja zauzima Paleontološki. Unutar izložbenog prostora Zoološkog muzeja nalaze se i kino te muzejska trgovina. Izloženi su kosturi, okamine i preparirane životinje. Na etaži razizemlja izlošci su organizirani prema kategorijama. Na samom ulazu posjetitelja nadvisuje maketa dinosaura. Preparirane ptice nalaze se lijevo od makete u nekoliko velikih vitrina. Uz vitrine s pticama postavljeni su audio elementi putem kojih se pritiskom na gumb može poslušati audio zapis glasanja pojedine ptice. Nakon ptica dolaze reptili, a poseban prostor razizemlja Zoološkog muzeju posvećen je izabranim fosilima prozvanima ‘umjetninama prirode’. Puno više okamina nalazi se u prostoru Paleontološkog muzeja. U njemu se u velikim vitrinama nalaze fosili i rekonstrukcije izumrlih bića.
Stepenicama se spušta u -1 etažu Zoološkog muzeja. Ovdje su životinje organizirane prema zemljopisnim lokacijama pa svaka vitrina sadrži različite vrste određenog staništa. Većinom se radi o izlošcima prepariranih životinja, koje se, ukoliko žive na većem broju područja, ponavljaju te se može steći dobar dojam o njihovoj globalnoj rasprostranjenosti.
Muzej je jako dobro osvijetljen i prirodnim svjetlom iz velikih otkrivenih prozora te decentnim i akcentiranim umjetnim rasvjetljenjem. Uz svaku vitrinu nalazi se QR-kod putem kojeg se može pristupiti ‘Tierparcours’ aplikaciji, trenutno dostupnoj samo na njemačkom jeziku. Na području muzeja postavljene su broje ‘stanice’ za interaktivno proučavanje putem kompjutera ili mikroskopa, taktilne i audio instalacije te televizori s projekcijama. Uz vitrine su postavljene klupe, a ispred televizora fotelje. Muzejska trgovina obiluje knjigama za male i velike, plišancima, razglednicama i ostalim suvenirima, ali moguće je platiti samo gotovinom. Zanimljivo je da se u okviru UZH nalaze još i Muzej veterinarske anatomije i Muzej povijesti veterine, koje nisam bila u mogućnosti posjetiti. Također pod njihovom je ingerencija i glavna sveučilišna veterinarska klinika.
Arheološka zbirka…[VJB]
… nalazi se odmah iza ugla. Potrebno je ostaviti torbu/ruksak bilo koje veličine u pretinac, a ljubazni zaštitari voljni su posuditi kovanicu od jednog Franka (i jedan Eur bi bio u redu, ali ja sam od sitniša imala samo onu od dva). Ipak, dozvoljeno mi je bilo nositi moju praktičnu mini cross-body torbicu s dokumentima jer sam djelovala kao ozbiljni i profesionalni posjetitelj, a spomenula sam da sam po struci arheolog (među ostalim) Zbirka je osnovana početkom 19. stoljeća kada su se počeli prikupljati gipsani odljevi antičkih skulptura. Godine 1852. profesori s UZH kupili su prvi gipsani odljev od zarade s javnih predavanja. Netom kasnije ujedinili su snage s kolegama s ETH te je tridesetak odljeva poklonjeno Sveučilištu čime je osnovana najstarija arheološka zbirka u Švicarskoj. Posvećena je području Mediterana i Bliskog Istoka. Odsjek za Klasičnu filologiju i klasičnu arheologiju osnovan je 1869. godine, a prvi predstojnik je bio Otto Bendorf. Ubrzo poslije kupljeni su prvi originalni artefakti – grčke vaze.
U zgradi u kojoj se nalazi Arheološka zbirka nalaze se i Arheološki institut, Povijesnoumjetnički institut te Biblioteka. Odmah do ulaza nalazi se i mala trgovina koja podsjeća na čekaonicu te način na koji funkcionira kupnja skromnog izbora knjiga, razglednica i pletenih torbi, bez prisutnog prodavača, nije jasan.
Izložbeni prostor prizemlja nije bilo dozvoljeno fotografirati jer se na njemu nalaze izloženi originali. Srećom, brojni izlošci dostupni su na liku e-kolekcije: https://archaeologische-sammlung-uzh.zetcom.net/de/
Ulaz u prostoriju s obje strane prolaza zagrađuju velike staklene vitrine s izloženim grčkim vazama. Zbirka sadrži grčke (uglavnom vaze), etrurske (reljefi), rimske (šarolik izbor), egipatske (mumija), mezopotamske (monumentalni asirski reljefi iz razdoblja Ashurnasilpala II. i Tiglath-Pilesera III.) i maloazijske (nekoliko skulptura iz Palmire) artefakte. Vremenski raspon izložaka proteže se od 4. tisućljeća prije nove ere do sredine prvog tisućljeća nove ere. Prvi kat i podrum sadrže gipsane odljeve te je fotografiranje bilo moguće. Uočila sam nekoliko poznatih skulptura: Tetrarsi iz Venecije, Laokontova grupa kakvu smo imali na Odsjeku u Zagrebu, August Primaporta (kopija kao i ona obojana iz Ashmoleana https://www.facebook.com/photo/?fbid=1622151144513496&set=a.1622149494513661 iz članka http://www.arheologija.hr/2017/12/01/dreaming-inspires-of-oxford-the-ashmolean-museum-of-art-and-archaeology-osvrt-vendi-jukic-buca/), brojne Atene, Afrodite, portreti rimskih careva, Dionizi, mikenska Lavlja vrata i mnoga druga poznata djela. Kopije su uglavnom izrađene od gipsa, ali bilo je i primjeraka od metala i drugih materijala. Kao i u Ashmoleanu (na displeju kao centralni izložak jedne od prostorija, https://www.facebook.com/photo/?fbid=1622150981180179&set=a.1622149494513661 ), i u Arheološkoj zbirci UZH nalazi se brončana kopija Zeusa (Artemizijski Zeus) koji baca munju (original je izložen u Nacionalnom muzeju u Ateni). Ime je dobio po mjestu nalaska – pronađen je u ostacima brodoloma kod Rta Artemizij. Zanimljivo je da se na prvom katu nalaze i uredi akademskih zaposlenika, a dostupni su i stolovi i stolice za rad ili odmor. Iznad se nalaze instituti. Iako je dan bio kišan, a Zoološko-paleontološki muzej prepun, gotovo uopće nije bilo posjetitelja u Arheološkoj zbirci. Prisutna je bila nekolicina studenata i zaposlenika u prolazu, te sam Zbirku, a pogotovo podrumski dio, pregledala gotovo u potpunoj samoći, u svom tempu i s punim pregledom. Baš kako volim 😀
Paviljon znanosti i Antropološki muzej…[VJB&BB]
… nalaze se unutar iste građevine na području kampusa UZH (već smo naglasili da su UZH i ETH uvelike slični – kao što ETH ima svoj kampus naslonjen na brdo, tako i UZH ima svoj kampus naslonjen na brdo, te nam je u početku bilo dosta zbunjujuće razlikovati što se gdje nalazi). Znanost zauzima prvi kat, a antropologija -1 etažu.
Paviljon znanosti podijeljen je na dva dijela, a na ulazu se nalazi recepcija s muzejskom trgovinom. Predstavljeni su izabrani znanstveni projekti koje zasebno ili u (međunarodnim) suradnjama provode znanstvenici Fakulteta znanosti UZH-a. Lijevo od recepcija predstavljeni su biološki projekti, a desno projekti s područja fizike. Razgled smo započeli lijevom stranom video projekcijom o merkatima. Slijedi izbor etnobotaničkih artefakata Hansa Schinza (1858.-1941.), osnivača Botaničkog muzeja, uz njegov portret i maksimu ‘Mann muss eben Alles sammeln’ (‘Sve se mora sakupiti’) [također maksima mog oca po pitanju blu rayeva]. Schinzu je veliki broj kolega slalo artefakte iz cijeloga svijeta te se muzej vrlo brzo popunio do situacije da je nedostajalo prostora. Posebno su ga interesirali etnobotanički artefakti – biljke i biljne izrađevine koje su u nekom obliku koristili ljudi. Među ostalim, sakupljao je girlande pokojnih drevnih Egipćana i primjerke jestivih biljaka. Izložene su drvene strelice impregnirane biljnim otrovom koje su korištene za lov, dvije igračke izrađene od vodenog oraška (Trapa natans) koje predstavljaju japanski imperijalni par te krunica izrađena od vodenih orašaca iz Appenzella (vodeni orašak izumrla je vrsta u Švicarskoj). Zbirka sadrži i arheobotaničke artefakte koje je prikupljao Oswald Herr (1809.-1883.), profesor botanike na oba sveučilišta, koji je vrlo rano shvatio važnost biljnih ostataka očuvanih u okolnostima bez kisikana arheološkim nalazištima na području jezera züriškog kantona te se smatra osnivačem arheobotanike – znanstvene grane koja i arheološkim i botaničkim metodama proučava ostatke biljnih nalaza, okolišnu i klimatsku povijest te način prehrane. Poznato je koji usjev je kultiviran i konzumiran do prije 6300 godina. Većina Herrovih primjeraka su pougljenjeli i potječu s nalazišta naselja koja su bila uništena vatrom ili su tijekom završili u ognju. Na jezeru Pfäffikon arheološka iskopavanja započeta 1858. godine otkrila su brojne arheobotaničke artefakte raznolikih žitarica. Ovdje su izloženi primjeri lana, bazge i maka s različitih lokalnih jezera. U nastavku su prezentirani snimci slikara i fotografa Josefa Handela (1865.-1940.) namijenjeni podučavanju te način na koji ih je izrađivao kombinacijom crnobijele fotografije izrađene na staklu koju je potom ručno bojao. Rezultat je fantastičan i ni po čemu se ne razlikuje od današnje fotografije. Slijedi kolekcija sjemenki, a izložen je primjerak biljke koja producira najveće sjemenke sposobne ‘letjeti’ zrakom te je predstavljen UZH profesor Alfred Ernst (1875.-1968.) koji je istraživao na području Tropa i nekoliko biljaka koje je sakupio očuvanih u alkoholu. Na kraju je objašnjeno kako su značajni prekomorski izlošci dospjeli u Muzej, a jedna biljka izložena je u originalnoj drveno-staklenoj vitrini u kojoj je stigla u Zürich.
Desno od ulaza nalazi se fizički dio izložbe koji prikazuje trenutne projekte koji se provode u međunarodnim suradnjama, pa pero prepuštam Berislavu.
Svaki projekt predstavljen je video projekcijom i velikim panelima koji objašnjavaju o čemu se radi, tko sudjeluje uz ‘take home’ poruke što bi bilo je vrijedno zapamtiti.
Projekt XENON. Galaksije nemaju dovoljno vidljive mase (utvrdivo teleskopima), što prema teoriji gravitacije upućuje da bi se trebale raspasti. Jedan mogući razlog tome da se zvijezde unutar galaksije drže na okupu je da postoji masa koja nije vidljiva. Odgovor bi dakle mogao ležati u postojanju do sada nedetektirane čestice, nazvane intrigantno ‘tamna tvar’, koja bi sadržavala nevidljivu masu galaksija. Postoje dodatni neovisni teorijski razlozi zašto bi takva čestica trebala postojati, npr. supersimetrija. Cilj XENON eksperimenta je detektirati tu ‘nevidljivu’ česticu detektorima koristeći istoimeni plin. Detektor bi na površini detektirao razne druge čestice koje dolaze iz svemira, a slabo interagirajuće bi ostale nezapažene. Iz tog razloga detektor je postavljen duboko pod zemljom. Na taj način zemljina površina služi kao filter koji će upiti većinu poznatih čestica, a detektor će detektirati one koje slabo interagiraju. Mehanizam detekcije je da kad se slabointeragirajuća čestica sudari s jezgrom ksenona, ksenon će emitirati svjetlost koja će biti zabilježena. ‘Misterij’ je koliko će se dugo čekati da se nepoznata čestica detektira, ali pretpostavlja se da će vremenski period biti dug radi same prirode slabointeragirajućih čestica.
Projekt CROWD WATER pokušava istražiti mogu li se predvidjeti prirodne katastrofe poput suše, poplave ili propasti usjeva – koji su podaci i tehnologije potrebne i kako običan čovjek može pomoći ovom istraživanju. Razina vode, vidljiva na obalama rijeka, konstantno se mijenja. Stoga su istraživačima potrebni promatrači razine i strujanja vode, ovlaženosti tla i onečišćenosti plastikom te projekt poziva posjetitelje da se aktivno uključe. Pojedinac na ovaj način uključen u projekt nazva se ‘građaninom-znanstvenikom’.
UZH sudjeluje na LHCb projektu u CERN-u koji je dio LHC (Large Hadron Collider) aparata sudarivača hadrona (Vendi je posjetila CERN-ov muzej u Ženevi), koji su vrsta subatomskih čestica, npr. proton. Hadroni su građeni od još manjih čestica, kvarkova. Sudarajući hadrone eksperiment postiže (ogromne) energije i uvjete koje nisu postojali u Svemiru od vremena vrlo bliskih njegovom nastanku. Time dobivamo uvid u fundamentalne zakone fizike. Cilj LHCb projekta je konkretno vidjeti da li određena simetrija prirode (nepromjenjivost matematičkih zakona fizike prilikom date transformacije) opstaje na vrlo visokim energijama.
Stepenicama se silazi u prostrani prostor Antropološkog muzeja. Kao i na prvom katu, izlošci su prezentirani unutar jedinstvenog prostora kreativno odijeljenog vitrinama, projekcijskim zaslonima i panelima. Kolekcija demonstrira razvoj čovjeka od najranijih primjeraka australopiteka (između 4.1 i 3.9 milijuna godina, pronađenih u Keniji na području Kanapola, pod vodstvom paleontoantropologinje Meave Leakey 1994. godine) do današnjeg roda Homo Sapiens. Neki od fosila ranih hominida prikazanih u muzeju potječu s nalazišta s područja Švicarske. Posjetiteljima su na raspolaganju interaktivni alati za proučavanje svijeta primata, moždanih funkcija i ljudskog kostura. Na ulazu su izložene replike lubanja dosad poznatih vrsta ranih hominida, a više podataka saznaje se koristeći touch screen koji se nalazi odmah ispred. Odabirom pojedine lubanje upali se svjetlo u vitrini iznad nje te se prikaže na lenti vremena na zaslonu uz dodatna objašnjenja. Izložen je odljev otisaka australopitecina očuvan u vulkanskom pepelu nalik cementu u blizini Laetolija (Tanzanija) koji dokazuju da je uspravno hodanje postojalo prije barem 3.6 milijuna godina. Postavljene su realistične rekonstrukcije neandertalaca i primata. Rekonstruiran je i fragment nalazišta s koštanim ostacima (nisam sigurna radi li se o ukopu). Objašnjavaju se i tranzicijske forme između australopiteka i roda Homo erectus – rod Australopithecus sediba. Uz rekonstrukciju kostura roda A. sediba, u vitrinama se nalaze i suvremeni medicinski kosturi, za usporedbu. Među izlošcima nalaze se i kamene alatke iz razdoblja ranog paleolitika. Veliki poster na zidu prikazuje najdugovječniju i najvažniju kulturnu sekvencu na Bliskom Istoku – nalazište bunara ‘Bir al Hummal’ (1.6 milijuna – 60 000 godina pr. n. e.). Pronađene su životinjske kosti, a kameno oruđe i ognjišta u najranijim slojevima upućuju na obitavanje roda Homo erectus, dok su se u recentnijim slojevima nalazile forme miješanih karakteristika neandertalaca i anatomski modernih ljudi. Naglašeno je da današnji ljudi ne potječu od velikih čovjekolikih majmuna, iako je velika sličnost i više nego očita. S čimpanzama moderni ljudi dijele 98% DNK i zato se smatra da nam je zajednički predak egzistirao prije otprilike 6 milijuna godina. Na kraju izložbe nalazi se veliko ogledalo i u kojem se posjetitelji u punoj visini mogu promotriti, i uslikati, postati sami izlošci i dio izložbe, uz posljednji izložbeni tekst o anatomski modernim ljudima. Na izlazu je postavljena gomila otpada na čijem vrhu stoji moderni čovjek i izabrani primjerci čovjekovog stvaralaštva.
Muzej voštanih mulaža… [VJB]
…vjerojatno ne bi bio svatko u stanju posjetiti. Meni osobno iskustvo je bilo vrlo ugodno. S aspekta arheologa, s iskustvom iskopavanja srednjovjekovnog groblja, bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kako ‘na van’ izgledaju bolesti od kojih su ljudi nekoć umirali. Mnoge od njih više nisu opasne, a neke više ni ne postoje. Moulages (u hrvatskom prijevodu mulaža) su, prema enciklopedijskoj natuknici ‘obojeni voštani ili sadreni dijelovi ljudskoga tijela, napose oni na kojima su vidljive tipične patološke promjene, a načinjeni su prema odljevu s bolesnika. Upotrebljavali su se u nastavi na studiju medicine.’ Zbirka UZH čuva mulaže izrađene od voska, koje su se koristile u klinikama i privatnim institucijama od 19. stoljeća u svrhu proučavanja i dokumentiranja bolesti. Prve primjerke mulaža i materijal za nihovu izradu nabavio je Bruno Bloch, imenovan 1916. godine prvim profesorom Katedre za kožne i spolne bolesti novoosnovane Dermatološke klinike u Zürichu. Od 1918. godine za dermatološku kliniku moulaže izrađuje Lotte Volger, kojoj je recept za izradu mulažne mase ustupio njezin izumitelj Franz Kolbow. Kada je 1924. godine otvorena nova zgrada dermatološke klinike, mulaži su bili postavljeni u izložbene vitrine u neposrednoj blizini predavaonice. Tijekom vremena, a pogotvo razvojem fotografije, voštane mulaže prestale su se koristiti te su mnoge od njih uništene na području Europe za potrebe izrade svijeća u ratnim vremenima. Primjerci u Zürichu uspjeli su ostati sačuvani zahvaljujući Ruth Reutl – Willi (1919.-2004.) i Elsbeth Stiuber (1924.-2014.). Ruth, po izobrazbi umjetnica i modna ilustratorica, bila je učenica Lotte Vogler. Uz to što je izrađivala nove mulaže, Ruth se bavila i njihovom restauracijom (restaurirala je njih više od 1000 te izradila 300tinjak novih). Naslijedivši Ruth, Elsbeth je 1970tih godina prepoznala povijesnu važnost züriških mulaža, spasola ih od uništenja i posvetila svoj rad njihovom sakupljanju i očuvanju te prezentaciji kolekcije kroz organiaciju izložbi.
Smatra se da kolekcija u Zürichu sadrži najbolje očuvane i najrealističnije primjerke na svijetu. Pored mulaža koji prikazuju kožne bolesti poput raka, bolesti koje proučava medicina rada te spolno prenosivih bolesti, zbirka sadrži mulaže kožnih promjena koje su rezultat ili reakcija bolesti drugog organa, poput škrofula uzrokovanih tuberkulozom (najživopisniji opis ovog stanja, koje se nekoć smatralo zasebnom bolesti, a naknadno se utvrdilo da se radi o imunološkoj reakciji na tuberkulozu, čitala sam kod Laurence Sternea u njegovom poznatom romanu ‘Sentimentalno putovanje kroz Francusku i Italiju’). Zbirka obuhvaća i Adolf Fleischmannove mulaže kirurških zahvata, koje je otkupio Paul Clairmont, direktor Kirurgije u Zürichu. Stručnjaci su ove mulaže redovito prezentirali na internacionalnim kongresima kako bi se međusobno mogli biti u tijeku s najnovijim razvojem medicine i kirurgije. Muzejski prostor je cjelovit, a uske vitrine s izlošcima postavljene paralelno.
U jednoj vitrini prikazani su gipsani kapuli i voštani odljevi te bočice s bojama kao dio procesa proizvodnje. Vitrine na samom ulazu prikazuju mulaže koji su dokumentirali tijek alergijskih reakcija te faze u liječenju (primjerice radijacijom). Njihova veličina varira od malih mulaža gdje se prikazuje samo specifična reakcija na koži do glave, torza, ekstremiteta ili kompletnog dječjeg tijela. Mulaži su u najvećem broju slučajeva izrađivani za živim pacijentima, čiji su zabilježeni podaci ostali sačuvani. Nakon što se izradio kalup i potom odljev, pristupilo se realističnom ručnom oslikavanju prema stvarnom stanju. Legende su napisane na njemačkom jeziku, a posjetiteljima je omogućeno korištenje registratora s informacijama na engleskom, a dostupno je i nekoliko publikacija o Zbirci. Vodič po Muzeju može se preuzeti i u obliku mobilne aplikacije. Za razliku od ostalih muzeja koje smo posjetili, ovu izložbu nije dozvoljeno fotografirati bez dozvole (koja nam je dodijeljena za potrebe pisanja i objave ovog članka), ali je moguće preuzeti nekoliko besplatnih razglednica s fotografijama izložaka kao i testere različitih krema za ruke.
Bonus – Centralna zgrada UZH… [VJB&BB]
Istraživajući podatke o UZH saznala sam da se u glavnoj zgradi Sveučilišta nalazi Einsteinova doktorska diploma te smo ju odlučili pogedati i fotografirati. Za razliku od Oxforda, gdje u svakoj sveučilišnoj zgradi postoji recepcija, a ulaz izvan radnog vremena recepcije jedino moguć putem osobne elektroničke identifikacijske kartice i to samo za zaposlenike fakulteta ili odsjeka (što nam je bilo vrlo praktično pogotovo kad smo radili po noći), vrata ove sveučilišne zgrade oko 18, 19 sati bila su otvorena. Prostrani prostor atrija (Lichthof) ukrašen je brojnim antičkim reljefima i skulpturama. Naime, do 1972. služio je kao izložbeni prostor odljevima Arheokoške zbirke. Prostorom dominira odljev Nike sa Samotrake i vrlo udoban ogroman chaise! S obzirom da smo ušli ‘s boka’–––– morali smo se raspitati kod studenata i profesora u prolazu kako se dolazi do glavnog ulaza. I zaista, u vitrini stoji Einsteinova diploma (na internetskim stranicama UZHa navedeno je da se radi u originalu) uz njegovu fotografiju i tekst.
Ovime smo završili naš posjet UZH, a ubrzo je i našem jednomjesečnom boravku u Zürichu došao kraj. Grad nas je fascinirao svojom otvorenošću i informativnošću te prožetošću kulturnim, muzejskim i arheološkim sadržajima.
Tekstove o drugim muzejima i znamenitostima pročitajte ovdje [USKORO]
Vendi Jukić Buča & Berislav Buča
Kopenhagen, 7. svibnja 2023.
Izabrana literatura
https://www.news.uzh.ch/en/articles/media/2022/Einstein.html
https://www.uzh.ch/cmsssl/en/explore/museums.html
https://www.archaeologische-sammlung.uzh.ch/de.html
https://www.brown.edu/Departments/Joukowsky_Institute/courses/greekpast/4919.html
https://www.sciencepavilion.uzh.ch/en/See/current-exhibitions.html
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vodeni_ora%C5%A1ac
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42345
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18157
https://hls-dhs-dss.ch/de/articles/014319/2003-12-18/
https://www.haus-der-wissenschaft.uzh.ch/de/kunsthistorische-tour/3-lichthof.html
https://www.sciencepavilion.uzh.ch/en/See/current-exhibitions/LHCb.html
