by Ada Jukić | Jan 10, 2014 | Autorski osvrti, Film, Inspiracija, Istaknuto
Legenda o Herkulu
The Legend of Hercules (2014.)
Millennium Films, 2014.
Trajanje: 100 min.
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Renny Harlin
Glume: Kellan Lutz, Gaia Weiss, Scott Adkins, Roxanne McKee, Liam Garrigan, Liam McIntyre, Rade Serbedzija, Johnathon Schaech, Luke Newberry, Kenneth Cranham, Mariah Gale, Sarai Givaty, Dimiter Doichinov, Nikolai Sotirov, Radoslav Parvanov
Legenda o Herkulu 3D – Movie Site
The Legend of Hercules 3D – IMDb
Preuzeto s FILM-MAG.net > http://film-mag.net/wp/?p=12387
>Galerija fotografija (ustupio: Blitz)
Zabilježit ću odmah ovaj film kao kandidata za najlošiji film ove godine. Već godinama Film-mag.net objavljuje top liste filmova po ocjeni filmskih kritičara i ljubitelja filma i uvijek mi je teško odabrati tri najslabija. Obično se zaborave oni koji su prikazani početkom godine, ali potrudit ću se izbjeći taj propust. I to ne (samo) zato što je ovo loš film (bit će ih i gorih), već da ne prođe nezabilježen jer ponavlja grešku, koju ne samo da ne treba ponavljati, već nema razloga da se učini in the first place. Američki komercijalni film kao da ne može obraditi autentični mit i iskoristiti njegove pustolovne, ratoborne, pa čak i romantične elemente. Arogancijom pristupa mitovi se miješaju, razbijaju i kompiliraju s drugim mitovima i sadržajima, a rezultat je uvijek ista, kao ‘već viđena’ akcijska mješavina. Američki scenariji igranih i animiranih filmova po mitskim sadržajima ne mogu podnijeti autentični mit, čak ni jednu verziju mita. U nastojanju da radnju učini uzbudljivijom, dinamičnijom, holivudska tvornica snova radi i veće intervencije, ali ako igdje ne treba intervenirati, to su mitovi, jer sadrže sve što žanrovski scenaristi mogu sanjati.
O tome što američki scenariji rade grčkoj (i drugoj) mitologiji, već sam pisala. Harlinov Herkul potvrđuje da se iz povijesti ne uči, a ni iz filmskih kritika 
. Četiri scenarista ‘raščetvorila’ su Herkula u akcijski filmski ‘puzzle’, a među scenaristima je i bio sam redatelj, najuspješniji finski redatelj u povijesti Hollywooda (IMbD), a i naočit, nalik na Beckhama, pa da je mlađi, mogao bi zamijeniti svog naslovnog junaka. Autor komercijalnih pustolovina i spektakala dokopao se mitološke ’zlatne koke’ bez Copy Righta i s ostalom trojicom ’skrojio’ Herkula od iskrivljenih činjenica (možda se terminom ‘legenda’ mislio osloboditi faktografije mita, ali to bi bila smiješna igra riječima).
Ima različitih verzija o tome kako je nastao i što je radio Herkul, odnosno Heraklo ( ‘Herkul’ predstavlja romaniziranu inačicu imena grčkog junaka, i potvrđuje sklonost američkih studija Rimskom imperiju u odnosu na civilizaciju polisa, makar i sami Rimljani priznavali Grčku kao kolijevku antičke civilizacije). A ni ta romanizacija nije provedena dosljedno. U tom bi slučaju, umjesto Here, bila Junona, a otac Herkula zvao bi se Jupiter. Uz ostale pogodnosti, ‘roman(t)izacija’ Herakla za Harlina predstavlja dodatnu mogućnost da plagira Gladijatora, tako otvoreno i neuspješno, da se čovjeku sažali. Ako uzmemo na znanje misao izrečenu u filmu da je ‘imitacija najveća pohvala’, nije nebitno tko odaje (po)hvalu. Herkulovski Kellan Lutz ima dodirnih točaka s Russellom Croweom, kao Harlin s Ridleyom Scottom. Dok se razbacuje mišićima, američki maneken glumac nekako i ‘prolazi’, ali govor koji treba odglumiti prelazi njegove sposobnosti. Što se ukupnog castinga tiče, i on je neuvjerljiv, osim Amfitriona koji nalikuje na Afflecka i Ifikla koji glumi Komoda :). Rade Šerbedžija postarao se u edukativnoj ulozi Hirona, nadamo se da je dobio dovoljan honorar. Najiritantniji su mitološki prevrati, u kojima se, primjerice, Hera kao izrazita neprijateljica Alkmene (ljubavnice svoga muža, mučila ju je satima na porodu, a na dijete je poslala zmije), predstavlja zaštitnicom Herakla i njegove majke. Nepotrebno je iz uloge Heraklova začeća isključen Zeus, koji se u ložnici pojavio u liku Amfitriona (Alkmena ne samo da nije bila protiv svoga muža, već je kao vjerna supruga morala biti obmanuta, u čemu je Zeus bio osobito kreativan). Umjesto toga prikazani prikaz oplodnje (s vjetrom i zavjesama) podsjeća na bolje uizvedenu koreografiju Proročice iz filma ‘Tristo’. Uloga Here (rimski, Junone) u Harlinovoj Legendi potpuno je izokrenuta, ali poznavajući njenu ćud, prije bi Harlina kaznila zbog toga kako ju je predočio (njena želja za priznanjem ljepote dovela je i do Trojanskog rata) nego što joj je izvrnuo ulogu. Ako preskočimo ostale likove u iskrivljenom ogledalu i na krivim zadacima, istaknimo ulogu Ifikla koji je predstavljen kao najveći zlikovac (?!), i time sličan svim pretjeranim zlikovcima fantasyja i (pseudo)povijesne akcije. Ni riječi o mitskom Euristeju kojemu je Heraklo morao služiti i za njegov račun izvršiti tuce teških zadataka, to jest starovjekovnih ’nemogućih misija’, o kojima bi se moglo snimiti bar toliko filmskih epizoda.
O Heraklove četiri žene, Megari, Ompfali, Dejaniri ni Joli, u filmu ni riječi, a Heba (neuvjerljiva Gaia Weiss) nije bila kretska princeza, već božica s kojom se Herkul povezao tek kad je obavio ovozemaljske zadatke. Dok za pojedine preskoke u Herkulovoj biografiji u filmu s happy endom ima opravdanja (osobito epizoda s ludilom), propušten je niz herkulovskih pothvata koji su se mogli filmski dobro obraditi. Borba s Kretskim bikom ili susret s podzemnim Kerberom, čišćenje Augijevih staja :), na primjer, moglo je biti efektno, osobito u 3D-u. Ovako smo se morali zadovoljiti davljenjem animiranog Nemejskog lava, čiju kožu je Herkul, neznano zašto, prepustio slabijem bratu.
Scenaristički kvartet nije se zadovoljio korištenjem mitoloških i ‘legendarnih’ filmskih citata, već i (pre)slikama slikovnica Harryja Pottera i Robina Hooda, Batmana, scenama iz Pasije… Uz ove viškove, još upadljiviji su oportunitetni gubici. Kad se ne uči iz povijesti, zašto se ne bi moglo nešto naučiti u kinu?
Ada Jukić
Zagreb, 10. 01. 2014.
Blitz – Scena iz filma Legenda o Herkulu. Ustupio: BLITZ.
by Ada Jukić | Nov 17, 2013 | Autorski osvrti, Inspiracija, Istaknuto, Kazalište, Muzeji
SNG-Drama Ljubljana
Redatelj: Vito Taufer
Autorica predstave i dramaturginja Lara Simona Taufer
Scenograf Branko Hojnik
Kostimografkinja: Barbara Stupica
Autori glazbe Magnifico in Schatzi
Lektorica Tatjana Stanič
Autor videa Voranc Kumar
Koreograf Klemen Janežič
Oblikovatelj svjetla Deni Šesnić
Asistent režije Daniel Day Škufca
Glume:
Marko Mandić Kaligula
Polona Juh Kesonija
Bojan Emeršič Helikon
Klemen Janežič Scipio
Jernej Šugman Kereja
Jurij Zrnec Seneka
Valter Dragan Lucij
Saša Tabaković Metelij
Boris Mihalj Mereja
Rok Vihar Mucij
Gorazd Logar Lepidij
Zvone Hribar Kasij
Daniel Day Škufca k. g. Sužanj
Matija Rupel k. g. Sužanj
Premijera: 16.11.2013., Ljubljana, velika pozornica SNG-Drama
Predstava u kojoj sam uživala. Camusov dramatski tekst filozofske težine, autorski atribuirana režija, funkcionalna scena, snažna glumačka izvedba. Rimski kontekst osuvremenjen je redateljskim i scenografskim rješenjima i kostimima, a ostvareni su i spektakularni prizori ‘predstave u predstavi’ (uznesenje Venere i Kaligulin ples). Prvi prizor odvija se u javnom toaletu, koji pruža neograničene mogućnosti kao mjesto okupljanja, otkrivanja i ogledavanja, nastavlja se u suvremenoj kuhinji, a završava pred hladnjačom. Tijekom cijele predstave čuju se uznemirujući šumovi, vode koja kapa, ventilatora koji škripi (nešto je pokvareno u državi rimskoj). Dramatski pritisak rasterećuju duhoviti efekti, apsurd je jednako blizu smiješnom koliko tragičnom. Predstava je doživjela iskreni premijerni pljesak, zavjesa se desetak puta dizala pred glumcima uspravljenim u redu, u stiliziranom naklonu.
Kaligula je puno složeniji lik od okrutnog vlastodršca koji se iživljava na svojim podanicima, kako ga je prikazala povijest, to jest pristrani povijesni izvori. On nije opsjednut svojom moći, već agresivno reagira upravo na spoznaju o svojoj nemoći u ostvarenju onog najvažnijeg. Smrt sestre (i ljubavnice, prema istim izvorima) samo je poticaj za tu spoznaju. Nije taj pojedinačni gubitak ‘izludio’ cara. Suočen s granicama svoje moći, on okrutnošću izražava svoju (beskorisnu) slobodu (Ja sam jedini slobodan!) i lišava se opravdanja kojima drugi naredbodavci opravdavaju žrtve ‘u ime visokih ciljeva’. On je ogoljen u vlastitom zlu, on izaziva sile koje ga mogu srušiti, on izaziva smrt. Usporedbe Kaligule sa suvremenijim bezumnim negativcima, napose Hitlerom (Camus je djelo napisao 1938,, a objavio 1944.) mogu biti samo uvjetne, luđački osvajači zavaravaju se svojim projektima osvajanja, a Kaligula nema projekta, on nema iluzija o svojoj poziciji u općem stanju stvari. On ima samo ovlasti da slobodno izražava svoje ogorčenje stanjem stvari i koristi svoje ovlasti za destrukciju. Uostalom, nije bio ni jedini luđak među rimskim imperatorima, ni najgori od njih. Poslije Kaligule, Neron! (uz olakšavajući klaudijevski intermezzo). Obojica ozloglašenih careva imali su pretenzija na području umjetnosti, zar ih sama ta potreba (bez obzira na osobne rezultate) ne izdvaja od državnika koji se naježe na riječ ‘kultura’?
Kaligula nije još jedan od okrutnih vladara kojeg su se riješili u jednom mandatu (vladao 4 godine), već moćnik koji razmišlja o granicama svoje moći i koji se ne može pomiriti s kompromisom. On je doslovan (dosljedan, kaže) u traženju istine. A sama istina je okrutna. Zar nije istina da moramo umrijeti? Kako (uz tu spoznaju) možemo biti sretni? Kaligulu proganja spoznaja o prolaznosti. Ni žalost nije vječna. Ni strah. Okružen prijetvornicima i konformistima, u odnosu na podređene osjeća samo prezir. On ih suočava s izravnim značenjem njihovih izjava, laskanja, laži. On traži da izvrše ono što su izjavili, i kad ih to stoji glave, a kad uzmaknu, dovodi ih u kukavičku poziciju. Prezir prema podređenima karakteristika je svih koji traže bespogovornu poslušnost. A u prosudbi onih koji trpe bezumnosti i velikana zločina, gore prolaze poslušnici. U novom dramskom tekstu Ive Štivičića (Shakespeare u Kremlju) postavljenom ove godine na Brijunima, promišlja se ovaj odnos podređenih i ‘Gazde’ (Staljina), osvrt na linku http://film-mag.net/wp/?p=9629. Zar Kaligulina predstava moći nije vječna? Još sam živ! krikne on, u efektnom redateljskom izdanju, kao smrznuti zombi.
U odnosu na ukupnu podjelu uloga, Camusov Kaligula apsolutni je junak. Marko Mandić ostvario je čulnu, uvjerljivu, magnetski privlačnu ulogu pomahnitalog diktatora koji razara sebe, razarajući sve oko sebe. Ni jedan drugi lik ne daje pozitivnu ravnotežu njegovoj gigantskoj negativnoj pojavi. Uključivo Kereja (Jernej Šugman), koji s moralnih pozicija izmjenjuje otvorene i hrabre istupe s razumskim taktiziranjem, Scipia (Klemen Janežič), koji se najbolje pozicionira na carevom pjesničkom natjecanju te ironičnog Seneku (Jurij Zrnec) koji trpi u patricijskoj pat-poziciji. Polona Juh (Kesonija) kao jedina žena u podjeli uloga ostvarila je punu dimenziju odnosa s poludjelim carem, utjelovljenje ženske privlačnosti, bez stereotipa koji se takvim obilježjima pridaje. Među Kaligulinim podanicima ističe se Helikon (Bojan Emeršič), jedini koji se u toj ludnici zabavlja, iako je i sam izložen pogibelji. On priznaje da ‘služi luđaka’, ali mu se gade oni koji se spremaju na njegovo svrgavanje.
V zgodovino (u povijest), Kaligula!, kaže u predstavi sam sebi vladar, o kojem je povijest ostavila mračnu sliku. Prva asocijacija na Kaligulu je krvavi dvor ozloglašenog rimskog imperatora, ali u središtu drame nije osuda moćnika, koliko bespomoćnost čovjeka i na najvišoj poziciji, sve dok postoji i jedna stvar koju želi, a koju ne može dobiti.
Ljubljana, 17.11.2013. Ada Jukić
Plakat predstave ‘KALIGULA’ u SNG-u Ljubljana. Foto: AJ.
by Ada Jukić | Sep 11, 2013 | Arheološki muzej u Zagrebu, Autorski osvrti, Istaknuto, Izložbe, Muzeji, U Hrvatskoj, Zagreb
Detalji o izložbi: >link
>Najava otvorenja izložbe
>Arheološki muzej u Zagrebu
Autor: dr.sc. Željko Demo, Arheološki muzej u zagrebu (AMZ)
Otvorenje: 10. rujna 2013. u 12 h, AMZ
Izložba komornog obilježja koja ostvaruje veličinu, koja detaljom prenosi cjelovite poruke i krupnim planom priča ‘cijeli film’. Izložba kakva odgovara našem vremenu ograničenih financijskih sredstava za potrebe kulture i znanosti i neograničenih znanstvenih kreativnih mogućnosti.
Koncentracija na jedan predmet, tobolac za strijele ranosrednjovjekovnog ratnika na nama bliskom području (Vukovar), ostvaruje integrativnu funkciju metafore i potiče asocijacije na opće uvjete života, rada (i rata!) koji se u našoj neposrednoj blizini odvijao u dalekoj prošlosti.
Rekonstrukcija tobolca iz 10./11. stoljeća realizirana je na osnovu ostataka tri djelomice sačuvana tobolca iz grobova iskopanih u okviru arheoloških istraživanja na Lijevoj Bari u Vukovaru pedesetih godina prošloga stoljeća (1952.). Rezultat jednog istraživačkog rada, nakon šest desetljeća daje osnovu za daljnju znanstvenu obradu kojoj je na raspolaganju suvremeni tehnološki instrumentarij, čime se nastavlja ‘život’ sačuvanih ostataka prošlosti. Zanimljivo je da i taj eksplicitno funkcionalni predmet ukrašen (ornamenti i simboli urezani u koštane ploče), potvrđujući ljudsku potrebu za estetiziranjem i utilitarnog okružja.
Uz rekonstruirani Tobolac, kao središnji predmet Izložbe, u staklenim vitrinama izloženi su originalni dijelovi tobolaca pronađenih u grobovima prema kojima je kompiliran cjeloviti model. Fotografije na zidovima prezentiraju lokalitet i sadržaj grobova (položaj tobolca u odnosu na skelete) i detalje postupka rekonstrukcije, uz videomaterijal koji se kontinuirano projicira u izložbenom prostoru.
Prema broju posjetilaca na otvorenju, kojemu su nazočili eminentni stručnjaci iz područja arheologije, ali i predstavnici šire kulturne javnosti, zanimanje za Izložbu je izuzetno. To pokazuje da opseg izložbenog materijala i vremenski raspon koji izložba obuhvaća ne određuje njenu veličinu, već je presudna autorska koncepcija. O realizaciji Projekta, znanstvenom radu i suradnji s realizatorom idejne rekonstrukcije tobolca, govorio je autor Izložbe, dr. sc. Željko Demo, a uvod i zaključak na otvorenju dala je ravnateljica Arheološkog muzeja dr. sc. Jacqueline Balen, koja je spomenula da se Izložbom obilježavaju dvije obljetnice koje povezuju arheološka istraživanja u Vukovaru i Muzej u Zagrebu: 60. obljetnica završetka sustavnih arheoloških iskopavanja na Lijevoj Bari i 100. obljetnica rođenja jednog od tadašnjih voditelja arheoloških iskopavanja, dr. Zdenka Vinskog (1913.-1996.). Otvaranje Izložbe zaokružio je domjenak koji je svojom znakovitom kompozicijom (zdravog sušenog voća i napitaka) potaknuo ugodnu komunikaciju.
U odnosu na autentične izloške, rekonstrukcija omogućuje cjelovitu sliku koja, uz dodir i simulaciju korištenja, generira efekte empatije kod posjetitelja. Kakav je bio čovjek koji je nosio ovakav tobolac, kakav je bio život koji se branio ili prekidao udarom strelice? Taj fascinatni vremenski susret koji omogućuje arheologija donosi joj poklonike iz najšireg kruga ljudi osjetljivih na vrijednosti koje su izložene propadanju, ali se mogu (bar djelomice) sačuvati. I otkrivati. Ne samo njihov oblik, već značenje. Ono što stvaramo i koristimo prenosi poruku u druga vremena. Tobolac je, makar u fragmentima, očuvan tisuću godina. Što će za tisuću godina ostati od našega vremena?
>Galerija fotografija [Ada Jukić]
>Galerija fotografija [Vendi Jukić Buča]
U Zagrebu, 10. rujna 2013.
Ada Jukić
AMZ – Otvorenje izložbe ‘Tobolac ranosrednjovjekovnog ratnika’. Na fotografiji: dr. sc. Jacqueline Balen, ravnateljica AMZ-a i dr. sc. Željko Demo, autor izložbe. Foto: Ada Jukić.
by Ada Jukić | Aug 3, 2013 | Autorski osvrti, Inspiracija, Putovanja
Ljubljana & Ljubljanica
Uz trgove, parkove i nadsvođene javne prostore, odrednica Grada je rijeka, Ljubljanica napučena s obje obale, zatamnjena verikalama betonskih obala i razmaknuta zelenim pojasem ‘nadstropja’ koja su, i pored brojnih terasa stolova cafea, demokratski opremljena besplatnim klupama. Galerije izgrađene neposredno uz vodu udvostručuju kapacitete njenih sadržaja. Prirodna ‘hladnjača vode’ iskorištena je u kompleksu Tržnice za smještaj ribarnice u kojem se osobito cijeni zdrava plava jadranska riba. Širina rijeke osigurava minimalni raspon između pročelja višekatnica koje gledaju na nju, a mostovi i trgovi s jedne i druge strane proširuju vodenu longitudinalu.
U novijem središtu Ljubljane Cankarjev dom i NLB, fotogenični portal Slovenske skupštine u Šubićevoj (sa strane je Beethovenova), ukrasni zabat Uršulinke na kruništu Kongresnog trga, Wolfova skraćenica do Prešernova trga sa spomenikom najvećem slovenskom pjesniku. Ljubljana je puna obilježja o ljudima iz kulture, osobito velikanima pera. Ako se okreneš, crveno pročelje franjevačke crkve Marijina uznesenja i art nouveau palača na početku Miklošićeve, ulice u kojoj su hoteli Union i Kinoteka. Balustrade Tromostovja nad ogledalom Ljubljanice i rijeka turista, ne samo u ljetnom turističkom pohodu. U svim sezonama engleski je drugi jezik na ljubljanskim ulicama. Let’s go there!
U Ljubljani, Ada Jukić, 19 07 2013
>Galerija fotografija [Vendi Jukić Buča]
![Putovanja – LJUBLJANA: Tak blizu. Tak drugače. (Peti dio) [Osvrt Ada Jukić]. Pogled na Ljubljanicu. Foto: VJB.](http://www.arheologija.hr/wp-content/uploads/2013/07/ljubljana-6-cover.jpg)
Putovanja – LJUBLJANA ‘Tak blizu. Tak drugače’. VI dio. Piše Ada Jukić. Pogled na Ljubljanicu. Foto: VJB.
>Drugi dio
>Treći dio
>Četvrti dio
>Peti dio
by Ada Jukić | Jul 30, 2013 | Autorski osvrti, Inspiracija, Istaknuto, Putovanja
Centar grada
Središte Ljubljane ima oblik lepeze, s ishodištem na Grajskoj plenoti Ljubljanskog grada i koncentričnim ulicama od Gornjeg do Vodnikovog trga u njegovu podnožju. Jedan krak Lepeze čini Aškerčeva i Zoisova cesta, koja prelazi Ljubljanicu do Levstikovog trga i crkve sv. Jakoba. Drugi krak čini energični potez Resljeve, od Krekova trga i Kopitarjeve, a obod ovog urbanog trokuta proteže se Bleiweisovom cestom i Tivolskom do Kolodvora na Trgu Oslobodilne fronte.
Razmaknuta Lepeza Centra obuhvaća još neke lokacije: na jugu Mirje, Barjansku cestu i dio Emonske, a s druge strane, ako skrenemo od Zmajskog mosta desnim krakom Trubarjeve, Vidovdanskom cestom (!) doći ćemo do Metelkove, kraj Tabora i Etnografskog muzeja, pa Masarykovom natrag do Železničke postaje.
U najširem rasponu Ljubljanska Lepeza obuhvaća Ilirsku ulicu i Hrvatski trg, a konačnu granicu širokog Centra čini Njegoševa cesta te potez Karlovške i Roške ceste, koje obilaze Orlov vrh.
Ali i u najkraćem kadru Centra Ljubljane može se satima hodati i fotografirati, obilaziti muzeje i izložbe, dodirivati rimske zidove i barokne fasade. Može se kušati Creme Brulee u čokoladnom ateljeu Dobnik na izlazu iz Maxi prolaza i slušati saksofon u vrtu Jazz kluba na uglu kod Moderne do Narodne galerije i odsjesti u hotelu Mrak i subotom na Pogačarjevom trgu doručkovati vrelu heljdinu pizzu pa s ekološke kmetije kupiti goriške trešnje i domači jabolčni kis. Preko puta zgrade Vlade, u bistrou ‘Bazilika’ možeš pojesti ‘božansku pitu’ i uživati u kriški malinove torte u fotelji klimatiziranog cafea Cacao, a u gostilni Lovac poslije ukusne ‘malice’ nazdraviti čašom refoška. Ako si umoran od šetnje, organiziran je prijevoz vozilima na električni pogon, sa znakovitim natpisom Kavalir. A pod mostovima, na ulazima u podzemne garaže, pothodnicima i drugim javnim mjestima dostupni su čisti i besplatni Toilletts, ovo je grad koji uvažava fiziološke potrebe turista, a ne iskorištava ih za sitnu zaradu.
U odnosu na svoju veličinu, Centar zauzima najveći dio Ljubljane, uz sinergijski efekt svojih urbanih komponenata. Drugi gradovi možda imaju veću ukupnu površinu ‘za razgledavanje’, ali ukupni dojam fragmentiranih turističkih sastavnica nije kondenziran. ‘V ljubljanskem primeru’ sâm put do određene lokacije zanimljiv je kao odredište i otvoren za alternative. Nisi stiješnjen ‘prometnim konvencionalama’ kojima do cilja ideš uvijek istim putem.
U odnosu na ukupni tlocrt Grada, u obliku simetrične ‘Leptirove mašne’ u kojoj se zrakasto šire gradska i prigradska naselja, Centar Ljubljane predstavlja središnji čvor. Fascinantan efekt tog položaja su prirodni utori u urbanu strukturu i struja zraka od Rožnika i parka Tivoli, preko brda Ljubljanskog grada do Golovca. Središte je, zapravo, najuži dio Ljubljane, s najtanjim urbanim tkivom i najbliže prirodnim resursima. Mjestimice je granica Centra upravo granica Grada, linija koja ga odvaja i povezuje s prirodnim okružjem. S jedne strane Prešernova čini ključnu konturu jezgre Ljubljane, s druge strane, odvojena sve tanjim kvartovskim blokovima, pod lukom Bleiweisove, graniči sa šumom, a taj razmak najuži je na pothodniku kod Moderne galerije i Puharjeve. Dok su središta većine gradova okružena širokim i gustim urbanim sadržajima koji ga stišću kao mušicu u paukovoj mreži, Centar Ljubljane u svojem gradskom lijevku raspolaže vlastitim neposrednim izlazom u prirodu. Iz Centra možemo doslovce ‘iskoračiti’ iz Grada.
Nastavak slijedi.
U Ljubljani, Ada Jukić, 19 07 2013
>Galerija fotografija [Vendi Jukić Buča]
![Putovanja – LJUBLJANA: Tak blizu. Tak drugače. (Peti dio) [Osvrt Ada Jukić]. Pogled na Ljubljanski grad. Foto: VJB.](http://www.arheologija.hr/wp-content/uploads/2013/07/ljubljana-5-cover.jpg)
Putovanja – LJUBLJANA: Tak blizu. Tak drugače. V dio. Piše Ada Jukić. Pogled na Ljubljanski grad. Foto: VJB.
>Drugi dio
>Treći dio
>Četvrti dio
>Šesti dio (konec)
