by Ada Jukić | Nov 17, 2013 | Autorski osvrti, Inspiracija, Istaknuto, Kazalište, Muzeji
SNG-Drama Ljubljana
Redatelj: Vito Taufer
Autorica predstave i dramaturginja Lara Simona Taufer
Scenograf Branko Hojnik
Kostimografkinja: Barbara Stupica
Autori glazbe Magnifico in Schatzi
Lektorica Tatjana Stanič
Autor videa Voranc Kumar
Koreograf Klemen Janežič
Oblikovatelj svjetla Deni Šesnić
Asistent režije Daniel Day Škufca
Glume:
Marko Mandić Kaligula
Polona Juh Kesonija
Bojan Emeršič Helikon
Klemen Janežič Scipio
Jernej Šugman Kereja
Jurij Zrnec Seneka
Valter Dragan Lucij
Saša Tabaković Metelij
Boris Mihalj Mereja
Rok Vihar Mucij
Gorazd Logar Lepidij
Zvone Hribar Kasij
Daniel Day Škufca k. g. Sužanj
Matija Rupel k. g. Sužanj
Premijera: 16.11.2013., Ljubljana, velika pozornica SNG-Drama
Predstava u kojoj sam uživala. Camusov dramatski tekst filozofske težine, autorski atribuirana režija, funkcionalna scena, snažna glumačka izvedba. Rimski kontekst osuvremenjen je redateljskim i scenografskim rješenjima i kostimima, a ostvareni su i spektakularni prizori ‘predstave u predstavi’ (uznesenje Venere i Kaligulin ples). Prvi prizor odvija se u javnom toaletu, koji pruža neograničene mogućnosti kao mjesto okupljanja, otkrivanja i ogledavanja, nastavlja se u suvremenoj kuhinji, a završava pred hladnjačom. Tijekom cijele predstave čuju se uznemirujući šumovi, vode koja kapa, ventilatora koji škripi (nešto je pokvareno u državi rimskoj). Dramatski pritisak rasterećuju duhoviti efekti, apsurd je jednako blizu smiješnom koliko tragičnom. Predstava je doživjela iskreni premijerni pljesak, zavjesa se desetak puta dizala pred glumcima uspravljenim u redu, u stiliziranom naklonu.
Kaligula je puno složeniji lik od okrutnog vlastodršca koji se iživljava na svojim podanicima, kako ga je prikazala povijest, to jest pristrani povijesni izvori. On nije opsjednut svojom moći, već agresivno reagira upravo na spoznaju o svojoj nemoći u ostvarenju onog najvažnijeg. Smrt sestre (i ljubavnice, prema istim izvorima) samo je poticaj za tu spoznaju. Nije taj pojedinačni gubitak ‘izludio’ cara. Suočen s granicama svoje moći, on okrutnošću izražava svoju (beskorisnu) slobodu (Ja sam jedini slobodan!) i lišava se opravdanja kojima drugi naredbodavci opravdavaju žrtve ‘u ime visokih ciljeva’. On je ogoljen u vlastitom zlu, on izaziva sile koje ga mogu srušiti, on izaziva smrt. Usporedbe Kaligule sa suvremenijim bezumnim negativcima, napose Hitlerom (Camus je djelo napisao 1938,, a objavio 1944.) mogu biti samo uvjetne, luđački osvajači zavaravaju se svojim projektima osvajanja, a Kaligula nema projekta, on nema iluzija o svojoj poziciji u općem stanju stvari. On ima samo ovlasti da slobodno izražava svoje ogorčenje stanjem stvari i koristi svoje ovlasti za destrukciju. Uostalom, nije bio ni jedini luđak među rimskim imperatorima, ni najgori od njih. Poslije Kaligule, Neron! (uz olakšavajući klaudijevski intermezzo). Obojica ozloglašenih careva imali su pretenzija na području umjetnosti, zar ih sama ta potreba (bez obzira na osobne rezultate) ne izdvaja od državnika koji se naježe na riječ ‘kultura’?
Kaligula nije još jedan od okrutnih vladara kojeg su se riješili u jednom mandatu (vladao 4 godine), već moćnik koji razmišlja o granicama svoje moći i koji se ne može pomiriti s kompromisom. On je doslovan (dosljedan, kaže) u traženju istine. A sama istina je okrutna. Zar nije istina da moramo umrijeti? Kako (uz tu spoznaju) možemo biti sretni? Kaligulu proganja spoznaja o prolaznosti. Ni žalost nije vječna. Ni strah. Okružen prijetvornicima i konformistima, u odnosu na podređene osjeća samo prezir. On ih suočava s izravnim značenjem njihovih izjava, laskanja, laži. On traži da izvrše ono što su izjavili, i kad ih to stoji glave, a kad uzmaknu, dovodi ih u kukavičku poziciju. Prezir prema podređenima karakteristika je svih koji traže bespogovornu poslušnost. A u prosudbi onih koji trpe bezumnosti i velikana zločina, gore prolaze poslušnici. U novom dramskom tekstu Ive Štivičića (Shakespeare u Kremlju) postavljenom ove godine na Brijunima, promišlja se ovaj odnos podređenih i ‘Gazde’ (Staljina), osvrt na linku http://film-mag.net/wp/?p=9629. Zar Kaligulina predstava moći nije vječna? Još sam živ! krikne on, u efektnom redateljskom izdanju, kao smrznuti zombi.
U odnosu na ukupnu podjelu uloga, Camusov Kaligula apsolutni je junak. Marko Mandić ostvario je čulnu, uvjerljivu, magnetski privlačnu ulogu pomahnitalog diktatora koji razara sebe, razarajući sve oko sebe. Ni jedan drugi lik ne daje pozitivnu ravnotežu njegovoj gigantskoj negativnoj pojavi. Uključivo Kereja (Jernej Šugman), koji s moralnih pozicija izmjenjuje otvorene i hrabre istupe s razumskim taktiziranjem, Scipia (Klemen Janežič), koji se najbolje pozicionira na carevom pjesničkom natjecanju te ironičnog Seneku (Jurij Zrnec) koji trpi u patricijskoj pat-poziciji. Polona Juh (Kesonija) kao jedina žena u podjeli uloga ostvarila je punu dimenziju odnosa s poludjelim carem, utjelovljenje ženske privlačnosti, bez stereotipa koji se takvim obilježjima pridaje. Među Kaligulinim podanicima ističe se Helikon (Bojan Emeršič), jedini koji se u toj ludnici zabavlja, iako je i sam izložen pogibelji. On priznaje da ‘služi luđaka’, ali mu se gade oni koji se spremaju na njegovo svrgavanje.
V zgodovino (u povijest), Kaligula!, kaže u predstavi sam sebi vladar, o kojem je povijest ostavila mračnu sliku. Prva asocijacija na Kaligulu je krvavi dvor ozloglašenog rimskog imperatora, ali u središtu drame nije osuda moćnika, koliko bespomoćnost čovjeka i na najvišoj poziciji, sve dok postoji i jedna stvar koju želi, a koju ne može dobiti.
Ljubljana, 17.11.2013. Ada Jukić
Plakat predstave ‘KALIGULA’ u SNG-u Ljubljana. Foto: AJ.
by Ada Jukić | Sep 11, 2013 | Arheološki muzej u Zagrebu, Autorski osvrti, Istaknuto, Izložbe, Muzeji, U Hrvatskoj, Zagreb
Detalji o izložbi: >link
>Najava otvorenja izložbe
>Arheološki muzej u Zagrebu
Autor: dr.sc. Željko Demo, Arheološki muzej u zagrebu (AMZ)
Otvorenje: 10. rujna 2013. u 12 h, AMZ
Izložba komornog obilježja koja ostvaruje veličinu, koja detaljom prenosi cjelovite poruke i krupnim planom priča ‘cijeli film’. Izložba kakva odgovara našem vremenu ograničenih financijskih sredstava za potrebe kulture i znanosti i neograničenih znanstvenih kreativnih mogućnosti.
Koncentracija na jedan predmet, tobolac za strijele ranosrednjovjekovnog ratnika na nama bliskom području (Vukovar), ostvaruje integrativnu funkciju metafore i potiče asocijacije na opće uvjete života, rada (i rata!) koji se u našoj neposrednoj blizini odvijao u dalekoj prošlosti.
Rekonstrukcija tobolca iz 10./11. stoljeća realizirana je na osnovu ostataka tri djelomice sačuvana tobolca iz grobova iskopanih u okviru arheoloških istraživanja na Lijevoj Bari u Vukovaru pedesetih godina prošloga stoljeća (1952.). Rezultat jednog istraživačkog rada, nakon šest desetljeća daje osnovu za daljnju znanstvenu obradu kojoj je na raspolaganju suvremeni tehnološki instrumentarij, čime se nastavlja ‘život’ sačuvanih ostataka prošlosti. Zanimljivo je da i taj eksplicitno funkcionalni predmet ukrašen (ornamenti i simboli urezani u koštane ploče), potvrđujući ljudsku potrebu za estetiziranjem i utilitarnog okružja.
Uz rekonstruirani Tobolac, kao središnji predmet Izložbe, u staklenim vitrinama izloženi su originalni dijelovi tobolaca pronađenih u grobovima prema kojima je kompiliran cjeloviti model. Fotografije na zidovima prezentiraju lokalitet i sadržaj grobova (položaj tobolca u odnosu na skelete) i detalje postupka rekonstrukcije, uz videomaterijal koji se kontinuirano projicira u izložbenom prostoru.
Prema broju posjetilaca na otvorenju, kojemu su nazočili eminentni stručnjaci iz područja arheologije, ali i predstavnici šire kulturne javnosti, zanimanje za Izložbu je izuzetno. To pokazuje da opseg izložbenog materijala i vremenski raspon koji izložba obuhvaća ne određuje njenu veličinu, već je presudna autorska koncepcija. O realizaciji Projekta, znanstvenom radu i suradnji s realizatorom idejne rekonstrukcije tobolca, govorio je autor Izložbe, dr. sc. Željko Demo, a uvod i zaključak na otvorenju dala je ravnateljica Arheološkog muzeja dr. sc. Jacqueline Balen, koja je spomenula da se Izložbom obilježavaju dvije obljetnice koje povezuju arheološka istraživanja u Vukovaru i Muzej u Zagrebu: 60. obljetnica završetka sustavnih arheoloških iskopavanja na Lijevoj Bari i 100. obljetnica rođenja jednog od tadašnjih voditelja arheoloških iskopavanja, dr. Zdenka Vinskog (1913.-1996.). Otvaranje Izložbe zaokružio je domjenak koji je svojom znakovitom kompozicijom (zdravog sušenog voća i napitaka) potaknuo ugodnu komunikaciju.
U odnosu na autentične izloške, rekonstrukcija omogućuje cjelovitu sliku koja, uz dodir i simulaciju korištenja, generira efekte empatije kod posjetitelja. Kakav je bio čovjek koji je nosio ovakav tobolac, kakav je bio život koji se branio ili prekidao udarom strelice? Taj fascinatni vremenski susret koji omogućuje arheologija donosi joj poklonike iz najšireg kruga ljudi osjetljivih na vrijednosti koje su izložene propadanju, ali se mogu (bar djelomice) sačuvati. I otkrivati. Ne samo njihov oblik, već značenje. Ono što stvaramo i koristimo prenosi poruku u druga vremena. Tobolac je, makar u fragmentima, očuvan tisuću godina. Što će za tisuću godina ostati od našega vremena?
>Galerija fotografija [Ada Jukić]
>Galerija fotografija [Vendi Jukić Buča]
U Zagrebu, 10. rujna 2013.
Ada Jukić
AMZ – Otvorenje izložbe ‘Tobolac ranosrednjovjekovnog ratnika’. Na fotografiji: dr. sc. Jacqueline Balen, ravnateljica AMZ-a i dr. sc. Željko Demo, autor izložbe. Foto: Ada Jukić.
by Ada Jukić | Aug 3, 2013 | Autorski osvrti, Inspiracija, Putovanja
Ljubljana & Ljubljanica
Uz trgove, parkove i nadsvođene javne prostore, odrednica Grada je rijeka, Ljubljanica napučena s obje obale, zatamnjena verikalama betonskih obala i razmaknuta zelenim pojasem ‘nadstropja’ koja su, i pored brojnih terasa stolova cafea, demokratski opremljena besplatnim klupama. Galerije izgrađene neposredno uz vodu udvostručuju kapacitete njenih sadržaja. Prirodna ‘hladnjača vode’ iskorištena je u kompleksu Tržnice za smještaj ribarnice u kojem se osobito cijeni zdrava plava jadranska riba. Širina rijeke osigurava minimalni raspon između pročelja višekatnica koje gledaju na nju, a mostovi i trgovi s jedne i druge strane proširuju vodenu longitudinalu.
U novijem središtu Ljubljane Cankarjev dom i NLB, fotogenični portal Slovenske skupštine u Šubićevoj (sa strane je Beethovenova), ukrasni zabat Uršulinke na kruništu Kongresnog trga, Wolfova skraćenica do Prešernova trga sa spomenikom najvećem slovenskom pjesniku. Ljubljana je puna obilježja o ljudima iz kulture, osobito velikanima pera. Ako se okreneš, crveno pročelje franjevačke crkve Marijina uznesenja i art nouveau palača na početku Miklošićeve, ulice u kojoj su hoteli Union i Kinoteka. Balustrade Tromostovja nad ogledalom Ljubljanice i rijeka turista, ne samo u ljetnom turističkom pohodu. U svim sezonama engleski je drugi jezik na ljubljanskim ulicama. Let’s go there!
U Ljubljani, Ada Jukić, 19 07 2013
>Galerija fotografija [Vendi Jukić Buča]
![Putovanja – LJUBLJANA: Tak blizu. Tak drugače. (Peti dio) [Osvrt Ada Jukić]. Pogled na Ljubljanicu. Foto: VJB.](http://www.arheologija.hr/wp-content/uploads/2013/07/ljubljana-6-cover.jpg)
Putovanja – LJUBLJANA ‘Tak blizu. Tak drugače’. VI dio. Piše Ada Jukić. Pogled na Ljubljanicu. Foto: VJB.
>Drugi dio
>Treći dio
>Četvrti dio
>Peti dio
by Ada Jukić | Jul 30, 2013 | Autorski osvrti, Inspiracija, Istaknuto, Putovanja
Centar grada
Središte Ljubljane ima oblik lepeze, s ishodištem na Grajskoj plenoti Ljubljanskog grada i koncentričnim ulicama od Gornjeg do Vodnikovog trga u njegovu podnožju. Jedan krak Lepeze čini Aškerčeva i Zoisova cesta, koja prelazi Ljubljanicu do Levstikovog trga i crkve sv. Jakoba. Drugi krak čini energični potez Resljeve, od Krekova trga i Kopitarjeve, a obod ovog urbanog trokuta proteže se Bleiweisovom cestom i Tivolskom do Kolodvora na Trgu Oslobodilne fronte.
Razmaknuta Lepeza Centra obuhvaća još neke lokacije: na jugu Mirje, Barjansku cestu i dio Emonske, a s druge strane, ako skrenemo od Zmajskog mosta desnim krakom Trubarjeve, Vidovdanskom cestom (!) doći ćemo do Metelkove, kraj Tabora i Etnografskog muzeja, pa Masarykovom natrag do Železničke postaje.
U najširem rasponu Ljubljanska Lepeza obuhvaća Ilirsku ulicu i Hrvatski trg, a konačnu granicu širokog Centra čini Njegoševa cesta te potez Karlovške i Roške ceste, koje obilaze Orlov vrh.
Ali i u najkraćem kadru Centra Ljubljane može se satima hodati i fotografirati, obilaziti muzeje i izložbe, dodirivati rimske zidove i barokne fasade. Može se kušati Creme Brulee u čokoladnom ateljeu Dobnik na izlazu iz Maxi prolaza i slušati saksofon u vrtu Jazz kluba na uglu kod Moderne do Narodne galerije i odsjesti u hotelu Mrak i subotom na Pogačarjevom trgu doručkovati vrelu heljdinu pizzu pa s ekološke kmetije kupiti goriške trešnje i domači jabolčni kis. Preko puta zgrade Vlade, u bistrou ‘Bazilika’ možeš pojesti ‘božansku pitu’ i uživati u kriški malinove torte u fotelji klimatiziranog cafea Cacao, a u gostilni Lovac poslije ukusne ‘malice’ nazdraviti čašom refoška. Ako si umoran od šetnje, organiziran je prijevoz vozilima na električni pogon, sa znakovitim natpisom Kavalir. A pod mostovima, na ulazima u podzemne garaže, pothodnicima i drugim javnim mjestima dostupni su čisti i besplatni Toilletts, ovo je grad koji uvažava fiziološke potrebe turista, a ne iskorištava ih za sitnu zaradu.
U odnosu na svoju veličinu, Centar zauzima najveći dio Ljubljane, uz sinergijski efekt svojih urbanih komponenata. Drugi gradovi možda imaju veću ukupnu površinu ‘za razgledavanje’, ali ukupni dojam fragmentiranih turističkih sastavnica nije kondenziran. ‘V ljubljanskem primeru’ sâm put do određene lokacije zanimljiv je kao odredište i otvoren za alternative. Nisi stiješnjen ‘prometnim konvencionalama’ kojima do cilja ideš uvijek istim putem.
U odnosu na ukupni tlocrt Grada, u obliku simetrične ‘Leptirove mašne’ u kojoj se zrakasto šire gradska i prigradska naselja, Centar Ljubljane predstavlja središnji čvor. Fascinantan efekt tog položaja su prirodni utori u urbanu strukturu i struja zraka od Rožnika i parka Tivoli, preko brda Ljubljanskog grada do Golovca. Središte je, zapravo, najuži dio Ljubljane, s najtanjim urbanim tkivom i najbliže prirodnim resursima. Mjestimice je granica Centra upravo granica Grada, linija koja ga odvaja i povezuje s prirodnim okružjem. S jedne strane Prešernova čini ključnu konturu jezgre Ljubljane, s druge strane, odvojena sve tanjim kvartovskim blokovima, pod lukom Bleiweisove, graniči sa šumom, a taj razmak najuži je na pothodniku kod Moderne galerije i Puharjeve. Dok su središta većine gradova okružena širokim i gustim urbanim sadržajima koji ga stišću kao mušicu u paukovoj mreži, Centar Ljubljane u svojem gradskom lijevku raspolaže vlastitim neposrednim izlazom u prirodu. Iz Centra možemo doslovce ‘iskoračiti’ iz Grada.
Nastavak slijedi.
U Ljubljani, Ada Jukić, 19 07 2013
>Galerija fotografija [Vendi Jukić Buča]
![Putovanja – LJUBLJANA: Tak blizu. Tak drugače. (Peti dio) [Osvrt Ada Jukić]. Pogled na Ljubljanski grad. Foto: VJB.](http://www.arheologija.hr/wp-content/uploads/2013/07/ljubljana-5-cover.jpg)
Putovanja – LJUBLJANA: Tak blizu. Tak drugače. V dio. Piše Ada Jukić. Pogled na Ljubljanski grad. Foto: VJB.
>Drugi dio
>Treći dio
>Četvrti dio
>Šesti dio (konec)
by Ada Jukić | Jul 23, 2013 | Autorski osvrti, Inspiracija, Istaknuto, Putovanja
Integracija vlastitih vrijednosti i utjecaja
Uz antičke temelje, pravilni raster ulica i logiku urbanih i fortifikacijskih objekata, Ljubljanu obilježava i (kasno)srednjovjekovna arhitektura mračnih uzanih katnica, ulica i prolaza, s patiniranim metalnim portalima i mahovinastim zidovima ispupčenim u embriju kontrafora. U podnožju kamenog Ljubljanskog grada, na koji se godišnje popne pola milijuna posjetilaca (!), organički su se razvile uličice i trgovi, u kojima se nižu dućani sa slasticama i začinima, designerski ateljei, obiteljski hoteli.
Kao jedna u nizu austrougarskih prijestolnica, Ljubljana je naslijedila i svoj udio u historicističkim i secesijskim pročeljima i volumenima državnih i akademskih institucija, a kao glavni grad najrazvijenije od bivših jugoslavenskih republika, kompoziciju objekata socrealističke arhitektonske estetike. I ona ih je sve zadržala, uključujući i imena ulica i trgova, bez one ‘čistke’ neposredno nasljeđenog topografskog vokabulara koji se dogodio u drugim bivšim krajevima raspadnute zemlje ‘bratstva i jedinstva’. Na kraju prestižne Prešernove ulice nalazi se Trg mladinskih delovnih brigad (tko se još sjeća pruge omladinskih radnih akcija), a ispred Cankarjevog doma je spomenik Borisu Kidriču (tko se poslije privatizacije sjeća petoljetki elektrifikacije i industrijalizacije?).
Na sajmu antikviteta nedjeljom na Hribarjevom nadbrežju, među uočljivim artiklima su portreti maršala Tita, a traženi su i drugi ostaci iz vremena ‘Juge’, napose ploče iz tog glazbenog razdoblja. Jedna polica na četvrtoj etaži Muellera posvećena je novim hitovima iz ‘ex Jugoslavije’, a na uličnim štandovima nude se značke i novčanice propalih dinara :). Slovenija, koja je najmanje pretjerivala u izražavanju odanosti Titovom kultu ličnosti, pokazala se kao najčvršće uporište vrijednosti njegovog vremena, i to ne samo na simboličkoj razini. Uspjeli su zadržati (koliko dugo) i neke ključne tekovine toga sustava, neke rezidue samosvijesti ‘delovnika’ samoupravljača, koje, povezane s demokratskom svješću EU građana, odbijaju malodušnost kao posljedicu tranzicijskog razočarenja.
Čak i klošari u Ljubljani djeluju energično više nego slomljeno, slikoviti su više nego jadni. Društveno interaktivni, a ne oslabljeni u pojedinačnim nastupima, sjede u grupama po stepeništu Franjevačke crkve na Tromostovju ili piju na klupama Kongresnog trga, kraj Emonca. Ponašaju se kao da je neimaština njihov stil života, a ne životni poraz, a od prolaznika traže doprinos, a ne milostinju.
Stav slobodne kritike i reakcije na uvjete života ispoljio se i u protestima koja su prošle godine u Sloveniji dovela do određenih (ne radikalnih) političkih pomaka, ali još više dala signal elitama da ne mogu donositi odluke bez ‘demos-reakcije’ . Na jednom od ‘događanja’ na Kongresnom trgu, kojemu sam nazočila kao turist, umjesto agresije, ogorčenja ili sažaljenja koje izazvaju kad su bespomoćni, demonstranti su bili kreativni u izražavanju svojih stavova, uključujući i medijski nastup, a ljudi uokolo, među kojima je bilo i roditelja s malom djecom, mirno su promatrali ‘predstavu’ i pili kavu u obližnjim cafeima. To civilizirano protestiranje nije bilo manje učinkovito, naprotiv, ali to je druga tema. Vratimo se urbanim temama :).
Nastavak slijedi.
U Ljubljani, Ada Jukić, 19 07 2013
>Galerija fotografija [Vendi Jukić Buča]
Putovanja – LJUBLJANA: Tak blizu. Tak drugače. IV dio) Ulica Stari trg. Foto: VJB.
>Prvi dio
>Drugi dio
>Treći dio
>Peti dio
>Šesti dio (konec)
