FILM: EGZODUS – BOGOVI I KRALJEVI, biblijski spektakl [Osvrt Ada Jukić]

by Ada Jukić | Dec 21, 2014 | Film, Inspiracija

Egzodus: Bogovi i kraljevi
Exodus: Gods and Kings (2014.)
Chernin Entertainment, Scott Free Productions, Babieka, 2014.
Trajanje: 150 min.
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Dolby | Dolby Atmos
Redatelj: Ridley Scott
Glume: Christian Bale, Joel Edgerton, John Turturro, Aaron Paul, Ben Mendelsohn, María Valverde, Sigourney Weaver, Ben Kingsley, Hiam Abbass, Isaac Andrews, Ewen Bremner, Indira Varma, Golshifteh Farahani, Ghassan Massoud, Tara Fitzgerald

Egzodus Bogovi i kraljevi – Movie Site
Exodus Gods and Kings – IMDb

Preuzeto s FILM-MAG.net >link.

Nisam oduševljena ovim filmom Ridleya Scotta. Dvorana u kojoj se održavala novinarska projekcija bila je neuobičajeno puna, a pola sata čekanja na početak projekcije prošlo je bez primjedbi. Tvorac ‘Aliena’, ‘Blade Runnera’ i ‘Gladijatora’, koji je i poslije tih žanrovskih probojnica pokazao stvaralačku i komercijalnu svježinu, zaslužio je takvo uvažavanje, ali ovim filmom nije uspio dosegnuti vlastiti vrh ni vrhunsku žanrovsku konkurenciju. Upustio se, naime, u nadmetanje u spektakularnim scenama, za što mu je dobre osnove dao i predložak, ali teško je biti originalan u kategoriji u kojoj se masovno proizvode potencijalni block buidteri, a visoku tehnologiju koriste i talentirani redatelji. Egzodus impresionira spektakularnim scenama, ali više u smislu perfektuiranja ‘već viđenog’ nego originalnošću u odnosu prema drugim spektaklima koji se u novije vrijeme masovno snimaju i pomalo zasićuju repertoar.

U odnosu na opus Redatelja, Egzodus dijeli sličnosti s ‘Gladijatorom’, primjerice početni zaplet, racionalni vladar preferira posvojenog sina od vlastitog, ali vlast prigrabi manje sposoban potomak. Čak je glazbena podloga ta dva filma slična, ali ‘Gladijator’ ostaje neprevladan uzor.

Među vizualno hiperatraktivnim scenama ističe se scena urušavanja Ramzesova konjice. Međutim, prikazi bitaka, uključivo povijesne bitke kod Kadesha, ne postižu jedinstvena obilježja, a udarni prikaz tsunami vala pri kraju filma pretjeran je i ‘već viđen’ kao specijalni efekt (Noa). Prikazi pošasti koji spopadaju čovječanstvo vizualno su dramatični, uz korištenje maksimalnog potencijala specijalnih efekata, ali u toj pretjeranosti i nedostatku kumulativnih posljedica, doimaju se kao senzacionalističke ilustracije, kao pretjerane dnevne novosti.

Film bi bio efektniji uz konkretniji prikaz civilizacije Starog Egipta, to jest vladavine faraona Ramzesa II, koji se po nekim izvorima određuje kao ‘najveći faraon Starog Egipta’. Njegov ambigvitetni povijesni lik nije jednodimenzionalno ocrnjen, osobito u pogledu njegova odnosa prema dojučerašnjem ‘bratu’, a ni manipulativna sposobnost (interpretacija ishoda bitke s Hetitima) nije naglašena, već implicirana (u diktatu Izvještaja poslije Bitke). Ali i pored nastojanja na realističnosti, slikovitost i spektakularnost doimaju se bitnijim od autentičnosti, prevladava ‘opća slika’ Egipta sa sfingama i piramidama, manje konkretno o 19. dinastiji.

U odnosu na vizualnu i literarnu slobodu žanra fantastike specifičnost povijesnog filma je mogućnost rekonstrukcije vremena o kojemu govori, i to bi mogao postići koristeći suvremenu tehnologiju, ali uz intenzivniji angažman stručnjaka, povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti… To ne isključuje autorsku filmsku interpretaciju, ali diverzificira povijesni film od maštovitih prikaza žanra fantastike, znanstvene fantastike, akcije i slično. Uz to teenageri bi uz kokice u kinu mogli ‘konzumirati’ i nešto znanja iz povijesti, umjesto kumuliranja dojmova specijalnih efekata koji se na kraju ipak donekle ponavljaju.

Scena iz filma ‘Egzodus’. Fotografiju ustupio: BLITZ.

Zanimljiv je koncept prikaza Boga u filmu. Neću otkriti koji, da ne isključim iznenađenje, ali nakon prvog iznenađenja, taj prikaz se previše puta ponavlja, gubeći svoju začudnu jednokratnost.

Idealiziran je odnos Mojsija i njegove žene. Film koji traje 150 minuta kao da nije imao vremena argumentirati osnovu za njihovu vezu, osim mladenačke žudnje. Napose je neuvjerljivo ponavljanje verbalnog ljubavnog rituala pri ponovnom susretu. Nakon svih teškoća koja je prošao te s prioritetnim društvenim ciljem, neuvjerljiva je izjava zrelog Mojsija da mu je žena važnija od svega. Prije će to biti formula koju ženski dio kinopublike žudi čuti, bar u kinu.

I inače je odnos bračnih partnera i obitelji idealiziran kao po obrascu američkih tv serija, odnosno, konzervativnije od njih, jer je u tim serijama sve više junaka koji predstavljaju društveno marginalizirane tipove. Osnova drevnog društva je monogamna obitelj, pa se i moćni Faraon zadovoljava jednom ženom, za razliku od činjenice da je, ne računajući na neslužbene veze, imao dvije glavne žene (vidi prethodne argumente o povijesnoj faktografiji).

U filmu se ističe i nekoliko antologijskih replika. U jednoj Mojsije sinu govori kako govori ono što ljudi žele čuti (za razliku od njega koji govori samo istinu). Uvijek je trebalo hrabrosti za reći istinu, a osobito kritičaru kad ne govori ono što autor želi čuti, već ono što bi trebao čuti 🙂 .

Ada Jukić.
Zagreb, 19. 12. 2014.