Tomaso Cecchino:

Canti spirituali a una, due e tre voci

Appropriati per cantare et sonare
nel clavicembalo, chitarrone o altro strumento Opera Terza

(Venecija, 1613.)

izbor iz zbirke povodom 400-te obljetnice prvotiska

Nakon Tridentskog koncila trend desekularizacije u glazbi usmjerio je pozornost s ljubavne petrarkističke poezije ka refleksivnim i religioznim tekstualnim predlošcima. Protureformacijska duhovna obnova procjenjivala je duhovnost glazbe kroz prizmu tekstualnog manirizma bez značajnijeg zadiranja u glazbenu arhitekturu djela. Stoga su često već postojećim nadahnutim zbirkama madrigala pridodavani novi tekstualni predlošci, a da se pritom nije mijenjala njihova glazbena struktura. Tako nastali kontrafakti pokrenuli su novi val glazbeno izdavačke djelatnosti. S druge strane duhovni madrigali (madrigali spirituali) potpuno su novi glazbeni oblik, nastao u drugoj polovici 16. stoljeća. Moralni misticizam i duhovna refleksija glavne su stilske odrednice ovih uradaka u kojima je raskošna ljubavna poezija kontrastirana intimnim promišljanjem Kristove muke i pokore, nedostupne razmetnom javnom prikazivanju. Ovi glazbeni oblici nisu bili namijenjeni liturgiji već salonskom muziciranju aristokratskih obitelji, visokog svećenstva i pripadnika umjetničkih akademija. Na temeljima ponajboljih ostvarenja renesanse, primjerice Palestrinine „Prve knjige madrigala“ ili „Lagrime di San Pietro“ Orlanda di Lassa ovi su se glazbeni oblici nastavili razvijati kroz čitavo sedamnaesto stoljeće u svim katoličkim zemljama južne i središnje Europe.

Godine 1606. u splitskoj prvostolnici sv. Dujma inauguriran je novoizgrađeni kor katedrale, prvenstveno zaslugom novog splitskog nadbiskupa, dalmatinca Markantonija de Dominisa. Kao potomak ugledne rapske plemićke obitelji ovaj je astronom, fizičar i teolog u Italiji stekao visoku naobrazbu te je nakon senjske biskupije preuzeo nadbiskupsku stolicu u Splitu postavši tako primasom Hrvatske i Dalmacije („Dalmatiae et Croatiae Primas“). Nadbiskup de Dominis bio je slobodouman reformator koji je želio obnoviti opustošenu splitsku Crkvu. U ovom kontekstu spominje se godine 1603. po prvi puta i ime naturaliziranog Splićanina Tomasa Cecchinija (Cecchino, Cecchini i Cecchin su leksičke inačice skladateljevog prezimena), koji je u potrazi za glazbenim angažmanom stigao u Dalmaciju ne sluteći da će ovdje provesti cijeli svoj radni vijek. O njegovu životu prije dolaska u Split nema objektivnih podataka. Rodio se u Veroni oko 1580. no nije poznato gdje i kod koga je stekao glazbenu naobrazbu. Cecchini je u Dalmaciju stigao kao već formirani glazbenik i razvidno je da je zarana u svojoj karijeri bio suočen s novim baroknim stilskim strujanjima. Njegovo je stvaralaštvo obilježeno snažnim utjecajem svježih ideja Giulija Caccinija i članova Firentinske kamerate koji su postavili standarde za novu interpretaciju glazbene senzualnosti. Već u prvoj Cecchinijevoj objavljenoj zbirci monodijskih madrigala „Amorosi concetti“ iz 1612. jasno su razlučive sve odlike baroknog stila te ona predstavlja prvo djelo inspirirano baroknim idejama nastalo na tlu Dalmacije. Stilski još zrelija i filigranski dotjerana je njegova zbirka duhovnih madrigala „Canti spirituali“ koja je tiskana u Veneciji 1613. godine u poznatoj nakladničkoj radionici Giacoma Vincentija i predstavlja treće djelo pozamašnog Cecchinijevog opusa. U ovoj zbirci Cecchini je po prvi puta potpisan kao „maestro di capella nella chiesa cathedrale di Spalato“ što ga jasno geografski veže uz grad Split i njegovu nadbiskupiju. Samo izdanje zbirke pokrenuo je stanoviti Stefano Canonici Bolognese posvetivši zbirku svojem meceni Berlingieru Gessiju, biskupu Riminija i apostolskom nunciju pri Serenissimi. Moguće je da Cecchini nije imao dovoljno sredstava da sam pokrene tiskanje ove zbirke. Zbirka duhovnih madrigala „Canti spirituali“ sadrži 9 jednoglasnih, 5 dvoglasnih i 7 troglasnih skladbi refleksivne tematike i prvi je ovakav uradak nastao u Dalmaciji. Tekstualnim predlošcima, uglavnom nepoznatih autora, dominiraju pasionski motivi. Posebno značajna su dva epigrama u predgovoru same zbirke koji su djelo dvojice splitskih aristokrata Vincenza Cambija i Lelija Peregrinija. U njima se veličaju Cecchinijeve umjetničke vrline i duhovna krepost pa možemo pretpostaviti da su autori bili u bliskom i prijateljskom odnosu sa skladateljem. Splitski humanistički krug nadbiskupa de Dominisa kojem je pripadao i Tomaso Cecchino okupljao je početkom sedamnaestog stoljeća istaknute osobe splitskog javnog života i članove uvaženih aristokratskih obitelji Capogrosso, Cambi, Andreis i Peregrini. Logično je zaključiti da su mnogi od njih bili dobro upoznati sa sadržajem Cecchinijeve zbirke „Canti spirituali“. Zbirka „Canti spirituali“ uzvišeno je glazbeno ostvarenje, nastalo na stilskim zasadama Giulija Caccinija i Firentinske kamerate koje anticipira neka zrelija Frescobaldijeva firentinska ostvarenja za gotovo dvadeset godina. U njezinoj suvremenoj rehabilitaciji korišten je cjeloviti izvornik koji se čuva u „Library of Congress“, Washington DC, SAD [RISM] A/I/2, C 1669.

Darko Solter

Tomaso Cecchino (1580-1644):

Canti spirituali a una, due e tre voci
Appropriati per cantare e sonare nel clavicembalo chitarrone o altro strumento. Opera Terza Venezia 1613.

IZVORNIK
Library of Congress, Washington, SAD [RISM] A/I/2, C 1669 Transkripcija i revizija: Darko Solter i Mario Penzar

Voce sola
O capo mio spinoso
O luci di Gesù sante Bocca soave e cara
Gioia del Paradiso
O bel diadema sacro Pietosa industre mano D Sospirava Maria T Signor che già te stesso K Vergine benedetta

A due voci
O qual aspido sodo TD
Al marmo del mio core TD
O ingrati mortali (Prima parte) KD D’arco ha in vece (Seconda parte) KD Languente mio Giesù 1ma KD
Deh potesse pur io 2nda KD

A tre voci
Porgimi Giesù mio Vieni anima mia diletta O crin pregiato
Ah dolente mia voce Troppo curiosa e vana Tu che d’eterni chioistri Vergine benedetta