by Ada Jukić | Jun 11, 2017 | Autorski osvrti, Inspiracija, Istaknuto, Kazalište
Antigona je tako istaknuto djelo kazališnog repertoara, da svaka njena nova postava autorima nameće dramatičnu odgovornost. Kazališno djelo čija vrijednost prelazi iz ‘vlastite vrste’ u kategoriju najvećih ljudskih dostignuća, pred izvođače postavlja zahtjeve kao Beethovenova Deveta simfonija pred orkestar ili njegova posljednja klavirska sonata pred pijanista. S jedne strane, vrhunsko djelo novoj izvedbi osigurava pažnju publike i kritike, s druge strane, očekivanja su tako visoka, da ih je teško ostvariti.
Nina Ivanišin Foto: Peter Uhan ; Ustupila SNG Drama Ljubljana
Antigona u Ljubljani
Nakon toliko interpretacija, postava i pristupa Sofoklovoj Antigoni, što može donijeti nova predstava, što želi naglasiti u složenoj strukturi djela koje nije niti može biti iscrpljeno, ali ne isključuje ponavljanja? U knjižici Predstave čija je premijera održana 28. siječnja ove godine u SNG LJubljana, dramaturginja Žanina Mirčevska otkriva da su dramaturško-redateljske ishodišne točke bile pitanja zašto je Antigona dva puta pokopala brata te što znači ime Antigona. Ovo ukazuje na finu obradu detalja i značenja unutar poznatih i promišljenih odnosa. Antigonino dvostruko izlaganje opasnosti predstavlja provokaciju, ona se želi suočiti s Kreontom, a njeno ime (anti, gone) ukazuje na neukrotivost, ali i odbijanje materinstva kao obvezujuće kategorije ženskosti i potomstva koje ne može izbjeći tragičnu sudbinu. Uočen je i otklon Antigoninih motiva od ‘čistog’ izvršavanja božjih zapovijesti, ona sama otkriva da krši zakon samo zbog brata, to ne bi učinila ni za sina ni muža te obrazlaže zašto su ovi ‘zamjenjivi’, a brat jedinstven. U drugom tekstu (Mirt Komel, Antigonine Antigonoge…) razmišlja se na drugačiji način o etimologiji imena Antigona, njenom odnosu prema precima i nositeljima suprotnih stavova. Metaforički rečeno, Antigona hoda s ‘nogama u nebu’, za razliku od onih koji čvrsto koračaju zemljom.
Antigona Eduarda Milera i Žanine Mirčevske u klasični Sofoklov tekst unosi sadržajne i interpretativne promjene i učinkovito reducira casting. Uvodni prizor čini glazbena točka s temom odnosa prema mrtvima. Prazninu pozornice na kojoj su postavljeni mikrofoni oživljavaju videoprojekcije neodređenih pejzažnih oblika i povremenih poruka i ispisa. Lik Zbora nosi glazbenik s gitarom u ruci (Damir Avdić) koji tijekom cijele predstave daje ritmičku podlogu prizorima, a povremeno je i glumački aktivan u međudjelovanju s drugim likovima, napose Antigonom. Vokalno-instrumentalna dimenzija daje suvremene i svevremenske komentare, a završni samostalni glazbeni nastup poruka je oca sinu.
Antigona (Nina Ivanišin) crveno je strasna, kontradiktorno samosvjesna izuzetne uloge koju joj je namijenila sudbina, njen rod trpi zločine i sramotu, ali to ga čini izuzetnim, a time i nju. Uz originalne replike, Antigona sudjeluje i u nastupima Zbora, usložavajući svoj položaj interpretacijom okolnosti kojima je izložena. Odnos Kreonta prema nećakinji u nekoliko poza asocira incestuozni potencijal, kao refleksiju Edipova grijeha i njenog incestuoznog začeća. Milerova Izmena (Iva Babić) nije povučena, tiha i slaba žena. Ona podiže glas, svoje stavove izriče energično i time smanjuje izražajni raspon u odnosu na Antigonu, koju gotovo zasjenjuje snažni Kreontov lik (i glas) Jurija Zrneca. Zanimljivu interpretaciju Stražara, koji svojim oprezom i komunikacijskom taktikom u tragički kontekst unosi dozu humora, ostvarila je Vanja Plut.
Kostimi izravnom simbolikom boja predstavljaju likove. Antigona je u crvenoj haljini, Izmena i Hemon su u bijelom, a ostali likovi u crnini, pred sivom podlogom dinamične videokulise. Ništa ne ukazuje na katarzično svjetlo izlaza i perspektivu. Pa kad Tiresija (Saša Pavček) proriče Kreontu crnu sudbinu, može li se to uopćiti na budućnost čovječanstva?
‘Antički Hamlet’
Antigona je po kazališnoj slavi ravna Shakespearovom Hamletu. I oni koji ne čitaju Shakespearea i nisu čuli za Sofokla, znaju za Hamleta i Antigonu. U tom smislu Antigona je ‘antički Hamlet’. Po slavi, po glasu, ‘popularnosti’, kako kažu danas, a ne po karakteru lika. Zapravo ove zvijezde kazališne literature oprečni su likovi. Postavljaju jednako univerzalna i nerješiva pitanja, ali prema izazovima se različito odnose. Hamlet je sav oklijevanje, muče ga dvojbe, usporava neodlučnost, njegovo ‘Biti ili ne biti’ upućuje na one koji promišljaju prije nego što učine u uvjerenju ili strasti. Antigona nema tih sumnji. Ona apsolutno zna što treba učiniti u koliziji normi, ona ne promišlja niti drugima daje vremena da promisle, to je napose vidljivo u odnosu na Izmenu. Antigona je nestrpljiva i ne koristi argumente kojima bi nagovorila sestru da joj se pridruži, ona kratko i jasno stavlja do znanja što od nje očekuje i kao da jedva dočeka njeno odbijanje. Svako sestrino nastojanje da se opravda rasplamsava prezir i mržnju prema njoj. Antigona ne želi njeno suosjećanje, ne želi ni njenu solidarnost kad upadne u nevolju, sama želi biti junakinja svoga podviga i to takvim načinom kao oni kojima je slava na prvom mjestu, a ne principi.
Antigonino samouvjerenje razvija se u oholost, a Zeus, kako upozorava i Sofoklo, ne trpi oholost kod ljudi i kažnjava one koji to zaborave. Upravo je neposredno pred Antigonin čin Zeus gromom kaznio oholog vojskovođu (jednog od sedam napadača na Tebu, koji se s bakljom popeo na gradski zid), a Zbor u Antigoni spominje to kao upozorenje. Zeusov gnjev bio bi redundantan u odnosu na Antigonu, jer joj je tragična sudbina određena od rođenja, ali njen primjer potvrđuje pravilo o granicama ljudskog.
Damir Avdić i Nina Ivanišin Foto: Peter Uhan ; Ustupila SNG Drama Ljubljana
Antigona Celebrity
U nizu interpretacija Antigonine uloge, njenog političkog stava, aktivizma, suprostavljanja tiraniji, jednoumlju, strahovlasti i zalaganja za tradicijske, obiteljske, božje, prirodne zakone, meni je uočljiva njena eksplicitna težnja za slavom. Žudnja za slavom ‘legitimna’ je i u staroj Grčkoj, kao društveno prihvaćena i društveno korisna potreba, to je motivacija za Ahilove podvige i podvig na Maratonu, ali Antigona ne može ići u rat. Ona ima ograničene resurse za ulazak u mit ili povijest. Spremna je na smrt kao ulog u vlastitu besmrtnost i u njoj ne želi sudionike.
Taj aspekt častohlepnosti, ta žudnja za slavom koja iracionalizira Antigonu, može se živo usporediti s današnjom tragičnom žudnjom za slavom, jednako snažnom kod talentiranih velikana i onih koji su spremni za trenutak slave izložiti se poniženju ili preziru svijeta.
U strasnom predsmrtnom govoru, kao politički kandidat na predizbornom skupu, Antigona naglašava svoju ulogu i negira bilo kakvu podršku. Time pokazuje nezasluženi prezir prema onima kojima je stalo do nje i koji to pokazuju na svoj način i u ‘svoje vrijeme’. S tog aspekta su Izmena i Hemon, zapravo, najtragičniji likovi. Doduše, Izmena izbjegne smrt, ali kao uzgred, slučajno, Kreont se u zadnji čas sjeti njene nedužnosti kao sitnice. I njegova žena Euridika, strada, ali njen majčinski lik može biti i izostavljen, kao u ovoj u predstavi.
Sporedni likovi
Epizodisti plaćaju jednaku cijenu i jednako gube kao glavni lik, a ne dobivaju ništa. Oni ne stradaju zbog vlastitih principa ili ostvarujući svoj cilj, već zbog svoje veze s nekim tko ih ostvaruje ili onim tko je stradao zbog njih. Njihova tragična empatija predstavlja potpuni gubitak. I Kreont gubi, ali pripada glavnim likovima. On se borio za svoja uvjerenja, potpuno uvjeren da je u pravu, kao svi ‘rođeni vlastodršci’. Borio se za ‘svoju stvar’. I izgubio. Mali gubitnici, međutim, koji se žrtvuju za ‘nekoga’, a ne ‘Nešto’, gube i u kazališnoj podjeli.
Ada Jukić
u Ljubljani, 9. lipnja 2017.
Informacije o predstavi:
Naslov izvirnika:
Αντιγόνη
Režiser
Eduard Miler
Igrajo
Nina Ivanišin – Antigona
Jurij Zrnec – Kreon
Iva Babić – Ismena
Nik Škrlec – Hajmon
Saša Pavček – Tejrezias
Vanja Plut – Stražar
Damir Avdić – Zbor
Prevajalec
Kajetan Gantar
Avtorica priredbe in dramaturginja
Žanina Mirčevska
Scenograf
Branko Hojnik
Kostumografinja
Jelena Proković
Skladatelj
Damir Avdić
Glasbeni opremljevalec
Eduard Miler
Oblikovalec luči
Andrej Hajdinjak
Oblikovalec videa
Atej Tutta
Lektor
Jože Faganel
Asistentka kostumografinje
Neli Štrukelj
[izvor informacije SNG Drama Ljubljana]
by Ada Jukić | Dec 21, 2014 | Film, Inspiracija
Egzodus: Bogovi i kraljevi
Exodus: Gods and Kings (2014.)
Chernin Entertainment, Scott Free Productions, Babieka, 2014.
Trajanje: 150 min.
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Dolby | Dolby Atmos
Redatelj: Ridley Scott
Glume: Christian Bale, Joel Edgerton, John Turturro, Aaron Paul, Ben Mendelsohn, María Valverde, Sigourney Weaver, Ben Kingsley, Hiam Abbass, Isaac Andrews, Ewen Bremner, Indira Varma, Golshifteh Farahani, Ghassan Massoud, Tara Fitzgerald
Egzodus Bogovi i kraljevi – Movie Site
Exodus Gods and Kings – IMDb
Preuzeto s FILM-MAG.net >link.
Nisam oduševljena ovim filmom Ridleya Scotta. Dvorana u kojoj se održavala novinarska projekcija bila je neuobičajeno puna, a pola sata čekanja na početak projekcije prošlo je bez primjedbi. Tvorac ‘Aliena’, ‘Blade Runnera’ i ‘Gladijatora’, koji je i poslije tih žanrovskih probojnica pokazao stvaralačku i komercijalnu svježinu, zaslužio je takvo uvažavanje, ali ovim filmom nije uspio dosegnuti vlastiti vrh ni vrhunsku žanrovsku konkurenciju. Upustio se, naime, u nadmetanje u spektakularnim scenama, za što mu je dobre osnove dao i predložak, ali teško je biti originalan u kategoriji u kojoj se masovno proizvode potencijalni block buidteri, a visoku tehnologiju koriste i talentirani redatelji. Egzodus impresionira spektakularnim scenama, ali više u smislu perfektuiranja ‘već viđenog’ nego originalnošću u odnosu prema drugim spektaklima koji se u novije vrijeme masovno snimaju i pomalo zasićuju repertoar.
U odnosu na opus Redatelja, Egzodus dijeli sličnosti s ‘Gladijatorom’, primjerice početni zaplet, racionalni vladar preferira posvojenog sina od vlastitog, ali vlast prigrabi manje sposoban potomak. Čak je glazbena podloga ta dva filma slična, ali ‘Gladijator’ ostaje neprevladan uzor.
Među vizualno hiperatraktivnim scenama ističe se scena urušavanja Ramzesova konjice. Međutim, prikazi bitaka, uključivo povijesne bitke kod Kadesha, ne postižu jedinstvena obilježja, a udarni prikaz tsunami vala pri kraju filma pretjeran je i ‘već viđen’ kao specijalni efekt (Noa). Prikazi pošasti koji spopadaju čovječanstvo vizualno su dramatični, uz korištenje maksimalnog potencijala specijalnih efekata, ali u toj pretjeranosti i nedostatku kumulativnih posljedica, doimaju se kao senzacionalističke ilustracije, kao pretjerane dnevne novosti.
Film bi bio efektniji uz konkretniji prikaz civilizacije Starog Egipta, to jest vladavine faraona Ramzesa II, koji se po nekim izvorima određuje kao ‘najveći faraon Starog Egipta’. Njegov ambigvitetni povijesni lik nije jednodimenzionalno ocrnjen, osobito u pogledu njegova odnosa prema dojučerašnjem ‘bratu’, a ni manipulativna sposobnost (interpretacija ishoda bitke s Hetitima) nije naglašena, već implicirana (u diktatu Izvještaja poslije Bitke). Ali i pored nastojanja na realističnosti, slikovitost i spektakularnost doimaju se bitnijim od autentičnosti, prevladava ‘opća slika’ Egipta sa sfingama i piramidama, manje konkretno o 19. dinastiji.
U odnosu na vizualnu i literarnu slobodu žanra fantastike specifičnost povijesnog filma je mogućnost rekonstrukcije vremena o kojemu govori, i to bi mogao postići koristeći suvremenu tehnologiju, ali uz intenzivniji angažman stručnjaka, povjesničara, arheologa, povjesničara umjetnosti… To ne isključuje autorsku filmsku interpretaciju, ali diverzificira povijesni film od maštovitih prikaza žanra fantastike, znanstvene fantastike, akcije i slično. Uz to teenageri bi uz kokice u kinu mogli ‘konzumirati’ i nešto znanja iz povijesti, umjesto kumuliranja dojmova specijalnih efekata koji se na kraju ipak donekle ponavljaju.
Scena iz filma ‘Egzodus’. Fotografiju ustupio: BLITZ.
Zanimljiv je koncept prikaza Boga u filmu. Neću otkriti koji, da ne isključim iznenađenje, ali nakon prvog iznenađenja, taj prikaz se previše puta ponavlja, gubeći svoju začudnu jednokratnost.
Idealiziran je odnos Mojsija i njegove žene. Film koji traje 150 minuta kao da nije imao vremena argumentirati osnovu za njihovu vezu, osim mladenačke žudnje. Napose je neuvjerljivo ponavljanje verbalnog ljubavnog rituala pri ponovnom susretu. Nakon svih teškoća koja je prošao te s prioritetnim društvenim ciljem, neuvjerljiva je izjava zrelog Mojsija da mu je žena važnija od svega. Prije će to biti formula koju ženski dio kinopublike žudi čuti, bar u kinu.
I inače je odnos bračnih partnera i obitelji idealiziran kao po obrascu američkih tv serija, odnosno, konzervativnije od njih, jer je u tim serijama sve više junaka koji predstavljaju društveno marginalizirane tipove. Osnova drevnog društva je monogamna obitelj, pa se i moćni Faraon zadovoljava jednom ženom, za razliku od činjenice da je, ne računajući na neslužbene veze, imao dvije glavne žene (vidi prethodne argumente o povijesnoj faktografiji).
U filmu se ističe i nekoliko antologijskih replika. U jednoj Mojsije sinu govori kako govori ono što ljudi žele čuti (za razliku od njega koji govori samo istinu). Uvijek je trebalo hrabrosti za reći istinu, a osobito kritičaru kad ne govori ono što autor želi čuti, već ono što bi trebao čuti 🙂 .
Ada Jukić.
Zagreb, 19. 12. 2014.
by Ada Jukić | Jul 5, 2014 | Autorski osvrti, Edukacija, Inspiracija, Istaknuto, Izložbe, Izvan Hrvatske, Manifestacije, Muzeji, Popularni, Rekonstrukcije, Susreti
Mjesto: Arheološki park ‘Emonska hiša’, Mirje 4, Ljubljana
Vrijeme: 3. i 4. 7. 2014.
Autorica Izložbe: Vendi Jukić Buča
Dizajneri odjeće: studentice i studenti NTF
Mentorice: red. prof. Karin Košak, red. prof. Almira Sadar, izr. prof. Elena Fajt, izr. prof. Nataša Peršuh, asist. Petja Zorec, Nataša Hrupič, Alenka More
Katedra za oblikovanja tekstilij in oblačil, NTF, Univerza v Ljubljani
Izložba i Revija: Rekonstrukcija i inspiriracija po antičkim temeljima
U Ljubljani je, u okviru kulturnih aktivnosti kojima se obilježavaju 2 milenija postojanja grada, na arheološkoj lokaciji očuvanih temelja Emonske hiše u četvrtak 3. 7. 2014. održana Izložba kolekcije rekonstruirane rimske odjeće i Modna revija odjevnih predmeta koji reinterpretiraju povijesni rimski uzor. Na istom mjestu gledatelji su mogli vidjeti i usporediti autentični rimski odjevni dizajn s kreativnim derivacijama, varijacijama i mladenačkim dizajnom koji naznakama implicira vezu s rimskim izvorom.
Emonska oblačila nekoč in danes. Foto VJB.
Izložba
Izložbu je činila kompozicija sedam kostima na lutkama, koji predstavljaju rekonstrukciju rimske odjeće bogatih Rimljanina, postavljena u zasebnom prostoru kod ulaza na arheološki lokalitet Emonske hiše. Autorica dizajna kostima je Vendi Jukić Buča, diplomirani arheolog, koja je pri dizajniranju koristila stručne povijesne izvore, a također znanje sa studija Dizajna odjeće i kostimografije (Oblikovanje tekstilij in oblačil – Kostumografija) na Naravoslovnotehničkoj fakulteti koju pohađa u Ljubljani. Kostime je izradila gospođa Janka Rihar.
Revija
Pedesetak mladih dizajnera, studentica i studenata NTF-a u Ljubljani, kreirali su modele širokog raspona, od onih koji, na autorski osobit način, slijede oblike bujnog rimskog ruha, do onih koji reduciraju detalje i ostvaruju kreativno čitljiv kompromis između povijesnog predloška i današnjih modnih smjernica, do onih koji, gotovo potpuno oslobođeni zadanog povijesnog okvira kreiraju forme čija veza s rimskim korijenima čini metaforu, simboličnu vezu, kreativni luk koji se ne iscrpljuje u faktografiji.
Revija je izvedena kretanjem modela u impresivnom prostoru ostataka autentične rimske građevine, uz impresionističku podlogu glazbe na harfi. Glazba je bila usklađena s lirskim ugođajem modnog događaja, ali se odabrani ulomak (zbog trajanja prezentacije i nepostojanja alternative), ponavljao gotovo do zasićenja motivom.
Emonska oblačila nekoč in danes. Foto VJB.
Koncepcija: arhitektonski kontekst i izdvojena rekonstrukcija
Koncepcija izvedbe događaja (koji se odvijao u dva navrata, u četvrtak 3.7. i petak 4.7.2014.) uključivala je prezentaciju modela u kretanju konturom i površinama autentične rimske građevine, omogućavajući pregled nove dizajnirane odjeće u jedinstvenom povijesnom kontekstu, uz usmjeravanje pažnje gledatelja na sastavnice kompozicije arhitektonskog kompleksa.
Arhitektura i dizajn
Monumentalna podloga građeve ostvarila je sinergiju s lakim, svijetlim, pokrenutim figurama modela. Hod od polazne točke kioska za presvlačenje po pravokutnom crtovlju tlocrta i ostataka konstrukcije, po mekim travnatim i zemljanim površinama do geometrijskog ornamenta mozaika dominantne prostorije, ostvario je slikovitu ambijentalnu kompoziciju, osvježavajući stereotip kretanja po modnoj pisti. Odnos arhitektonskih detalja i novodizajniranih oblika ostvaren je u punoj mjeri, za razliku od odnosa reinterpretiranih oblika s autentičnim oblicima odjeće koja se reinterpretira, a koja je stavljena po strani do disfunkcije.
Replike i rekonstrukcije
U realiziranoj koncepciji, kompozicija rekonstruirane rimske odjeće, koja u autentičnoj formi predstavlja osnovu za reinterpretaciju i osuvremenjivanje, bila je smještena u izdvojenom prostoru, izvan arhitektonskog kadra u kojem se odvija revija, čime je izostavljena iz tog procesa uključivanja i uspoređivanja. Da su replike rimske odjeće bili smještene unutar Emonske hiše, unutar razvedene strukture tlocrtne površine koja rasporedom i varijacijama veličina prostorija daje mogućnosti za smještaj tog sadržaja, bez prenaglašavanja ili interferencije s dinamikom modne revije (neke od prostorija simbolično su malih dimenzija), bila bi u kontinuitetu na raspolaganju za usporedbu s rasponom novih kreacija koje se razavijaju iz tog ishodišta.
Koncepcija i Ciljevi Projekta
Cilj projekta bio je (prema Katalogu) prikazati mogućnost reinterpretacije rimske povijesne odjeće te likovnih i arhitektonskih detalja Emone u suvremenoj modi. U tom smislu projekt izložbe i modne revije predstavlja simultani prikaz stvaralaštva i prezentacija oba polazišta, i arhitektonskog i rekonstrukcija odjeće, koja je, uostalom, izravno vezana za modne dizajn, bila bi očekivana. U ovom izboru koncepcije, gledatelji su ostali prikraćeni za tu mogućnost. Iz ove prezentacije, bio je isključen još jedan element, a to je uvodna riječ organizatora kojom bi se kratko predstavio Projekt i autori. Podaci su raspoloživi u katalogu koji je tiskan za prigodu i podijeljen posjetiteljima, ali činjenica je da rijetki posjetitelji čitaju cijeli tekst kataloga, osobito ne na samom otvorenju, kad su zaokupljeni živim događajima.
Emonska oblačila nekoč in danes. Foto VJB.
Događaj u cjelini
Opći dojam je iznimno dojmljiv. Ostvarena je specifična atmosfera dodira antičkih i suvremenih kreativnih vrijednosti. Upriličena je prezentacija mladih autora u antičkom arhitektonskom okružju, u Gradu koji impresionira svojim vremenskim, društvenim i umjetničkim kontinuitetom (vidi osvrt: Emona iz Putopisa o Ljubljani, http://www.arheologija.hr/?p=5156 )
Ada Jukić
napisala u Zagrebu, 5. 7. 2014.
Ostali podaci o Izložbi i Reviji:
Organizacija i režija: Andreja Japelj
Izvođač glazbe: Brin Bernatović, harfa
Modeli: Immortal Model Managemnent
>Najava
>Link
>Galerija fotografija [Vendi Jukić Buča]
[tekst i fotografije preuzete s web stranice Arheologija.hr]
by Ada Jukić | Apr 28, 2014 | Autorski osvrti, Film, Inspiracija, Istaknuto
Noa 3D
Noah 3D (2014)
Paramount Pictures, 2014.
Trajanje: 138 min.
Format: 1,85:1
Color: Color
Zvuk: Datasat | Dolby Digital | Dolby Atmos | Dolby Surround 7.1
Redatelj: Darren Aronofsky
Glume: Russell Crowe, Jennifer Connelly, Ray Winstone, Anthony Hopkins, Emma Watson, Logan Lerman, Douglas Booth, Nick Nolte, Mark Margolis, Kevin Durand, Leo McHugh Carroll, Marton Csokas, Finn Wittrock, Madison Davenport, Gavin Casalegno
Noa – Movie Site
Noah – IMDb
Preuzeto s FILM-MAG.NET >link.
Da se film opredijelio za akcijsku dramu, spektakl, fantastiku ili kostimiranu rekonstrukciju biblijskog izvora, bio bi bolji nego da pokušava biti sve to zajedno. A bio bi svakako bolji da se u odabranom žanrovskom kontekstu klonio teških moralnih i psiholoških dubioza koje, u principu akcijski zamišljeni junak površno i kontradiktorno razrješava.
U filmu se, kao pokušaj objašnjenja učinkovitosti u izgradnji Arke, uvode kameni divovi (bivši pali anđeli!) koji su najprije prijetnja, a onda Noini požrtvovni saveznici. Ti kameni trolovi u čijoj nutrini gori magma (kao antropomorfizirani presjek Zemlje) već su viđeni, samo se njihovo porijeklo specijalno objašnjava, a time i zavrzlama oko njihove uloge u odnosu na Nou. S obzirom da je biblijski Noa gradio Arku 120 godina, razumljiva je potreba da se taj proces u komercijalnom filmu ubrza, ali ovi ambivalentni divovi nisu originalno rješenje. U odnosu na potencijalne ovozemaljske saveznike (uz pomoć Stvoritelja koja dolazi nepredvidivo i u krajnji čas), puno dostupniji (i malo iskorišteni) su potencijali Noinog djeda Methuselaha (Anthony Hoppkins, koji se u novije vrijeme specijalizirao za unosne uloge nebeskih moćnika, vidi ‘Thora’…). Metuzalem nije samo zabilježen kao Adamov najdugovječniji potomak, već je prikazan kao samozatajni čarobnjak koji može ostvariti i najteže ostvarive želje. Njegova intervencija u reproduktivne sposobnosti jedne od junakinja uplest će se čak i u Projekt uništenja, odnosno, pročišćenja čovječanstva.
Russell Crowe našao se u nemogućoj ulozi nježnog patera familiasa (koji djeci pjeva uspavanke!) i neprikosnovenog diktatora koji provodi božje zapovijesti čak i kad to pogađa njegove najbliže. Taj konflikt je nerješiv, iako je na kraju filma sugerirano kompromisno rješenje. Poslije kulminacije napetosti (kad se u ime ideje sprema žrtvovati (novorođena) bića), on se jednako čvrsto zalaže za novo uvjerenje, kao što je prije inzistirao na suprotnom. Noino preispitivanje prava na vlastiti opstanak u odnosu na sudbinu drugih ljudi djeluje ‘moderno’, a njegovo uvjerenje da čovječanstvo treba izumrijeti zbog onoga što čine svijetu oko sebe, napose životinjama, korespondira s aktualnim ekološkim pitamnjima. Kako god, novi ljudski nalet na zemaljske resurse čini se da nije doveo do očekivanih rezultata, pa se pitanje ekološke odgovornosti ljudske vrste, napose odgovornosti u odnosu na izumiranje drugih vrsta, postavlja aktualnije nego u vrijeme prije Potopa.
Da se, uz sve kontradikcije, Noin lik istakne u pozitivnom svjetlu, pobrinuo se krvoločni negativac (uvjerljivi Ray Winstone) koji u par anegdota duhovito definira ljudsku prirodu (Kad ga mladić ubode nožem, on ga pohvali, Sad si čovjek!). Ljudi predodređeni za potapanje prikazani su negativno koliko je potrebno da se minimizira samilost prema njima. Oni ne samo da jedu meso životinja, već su i kanibali. Za razliku od njih, (prilično uhranjeni) Noa čuva biljni i životinjski svijet kao djevica cvijet djevičanstva, a njegova prehrana sastoji se od bobica i mahovina koje struže s kamena, skupa sa svojom obitelji. Njegovo opijanje i razgolićavanje poslije Potopa prikazano je skicozno i neuvjerljivo, a njegov odnos s mlađim sinom Hamom iritirajuće je nedorečen tijekom cijelog filma). Noine konačne upute u pogledu budućnosti čovječanstva kontradiktorne su u odnosu na ono za što se zalagao tijekom filma.
Neuravnoteženom scenariju pridružio se i redateljski pristup (u istim rukama), pa u filmu kontinuirano dolazi do vremenske i prostorne dezorijentacije, što ne kompenziraju ni specijalni efekti. Promakao mi je onaj tsunamijski val koji sam vidjela u foršpanu, a sama Arka djeluje kao uvećani kontejner, četvrtasta i ipak nedovoljna za sve one životinje koje su se ukrcale. Dojmljivije su scene Noinih snova i košmara u kome mu se, u metaforama, najavljuju događaji i daju zadaci.
Jennifer Connelly izvrsno očuvana bez botoksa i šminke može glumiti majku dojenčeta, a majčinska uloga (uključivo porođaj) manje polazi za rukom bivšoj junakinji serijala Harry Potter (Emma Watson), teško je tim malim zvijezdama prijeći u zrele uloge.
Sve u svemu, ako se za odnos ljudske vrste prema drugim vrstama primjenjuju isti kriteriji, ne bi trebalo mirno gledati zatvaranje brodogradilišta.
Ada Jukić, Zg, 26.04.2014.
Prizor iz filma ‘Noa’. Ustupio: Blitz.
by Ada Jukić | Mar 28, 2014 | Autorski osvrti, Istaknuto, Izložbe, Muzeji, Muzeji s arheološkim zbirkama, U Hrvatskoj, Uncategorized
Izložba KLASIČNI RIM NA TLU HRVATSKE (osvrt Ada Jukić)
Galerija Klovićevi dvori, Zagreb
Otvorenje: 27. ožujka 2014.
Trajanje Izložbe do 25. svibnja 2014.
Koncepcija: Jasminka Poklečki Stošić
Kustosice: Ana Medić i Danijela Marković
Stručna suradnica: Marina Šegvić
Osobni dojam
Jedna od prednosti statusa medija u području kulture mogućnost je uvida u kulturne događaje prije njihovog službenog početka (uz pogled sa strane i iza kulisa). Na press konferencijama najavljuju se izložbe, koncerti i festivali i taj razmak između očekivanog kulturnog sadržaja i užitka njegove realizacije predstavlja prednost koju predstavnici medija imaju i pred uzvanicima koji se pozivaju na promocije i premijere. I kad se te dvije uloge ‘poklapaju’, prednost imaju prvi.
Neposredno prije otvorenja izložbe Klasični Rim na tlu Hrvatske, prije uobičajenog uzbuđenja otvorenja s pozdravnim govorima i akustičkom interakcijom publike, imali smo priliku u koncentraciji izložbenog prostora, uz stručno vodstvo, pregledati postav Izložbe i time ostvariti osobni dojam koji možemo prenijeti onima ‘koji nas čitaju’.
Autorski izbor
Izložba je ugodno impresivna. I to ne samo (ili prvenstveno) svojom monumentalnošću, brojem izložaka, množinom primjera spomenika klasične antičke kulture u području arhitekture, urbanizma i skulpture (kojih ima toliko da bi se moglo ispuniti i mnogostruko veći prostor), već svojim izborom, rasporedom, strukturom. Izabrati reprezentativni uzorak (cca 150 ) izložaka iz golemog raspoloživog fundusa umjetnina koje obuhvaća široka tema Izložbe, težak je zadatak, s pritiskom znanstvene, stručne, ali i društvene odgovornosti. Za svaki izloženi spomenik, potrebni su argumenti koji opravdavaju njegovu poziciju u odnosu na ‘oportunitetne gubitke’, to jest one spomenike koji su mogli biti na njegovu mjestu. I taj autorski izbor je učinjen, čineći raznovrsnu, ali strukturiranu cjelinu.
Struktura Izložbe
Raspored izložaka u tematske, prostorne i vremenske cjeline koncepcijski prati ritmički raspored prostorija Galerije Klović, a u učinkovitoj prezentaciji iskorišteni su i hodnici za ilustracije arhitektonskih i urbanističkih tema. U sukcesivnom nizu predstavljeni su spomenici Istre, Dalmacije i Panonije, a u tematskim cjelinama, među ostalim, znameniti rimski portreti, rimska božanstva, koja amalgamiraju s lokalnim, nadgrobni spomenici, arhitektonska plastika.. Svjetlo izložbenog prostora i (osobito) glazba, generiraju osobitu, gotovo nadrealističnu atmosferu vremenske distance i refleksije.
Ekskluzivni projekt
U ujednačeno dojmljivoj kompoziciji izložaka, napose skulptura, primjerice, uz kip Minerve iz Varaždinskih Toplica, glavu Solinjanke ili dragocjene ulomke Apolonova kipa, ekskluzivni projekt Izložbe je postava cjelovite skulpture Livije, za koju je, uz tijelo nađeno u Naroni, bila potrebna posudba glave iz Ashmolean Museuma u Oxfordu. Kako je dospjela tamo (zamijenjena za šešir svjetskog arheologa), prije je tragična nego komična priča o daklekosežnosti posljedica nepoznavanja (vlastitih) neprocjenjivih vrijednosti. Tragična priča ove razjedinjene skulpture još nije doživjela katarzu, ali ukupan dojam Izložbe je optimističan. Ono što je ‘Klasični Rim na tlu Hrvatske’ ostavio, treba čuvati i pogledati u reprezentativnom izboru ove Izložbe. A napose, senzibilizirati generacije globalizacije ere za vrijednosti autohtonog stvaralaštva i baštine.
Katalog
Izložbu prati reprezentativno izdanje Kataloga, s tekstovima relevantnih stručnjaka za pojedine segmente i aspekte Teme te kvalitetnim ilustracijama. Zahvaljujemo Galeriji Klović na recenzentskom primjerku.
Ada Jukić, U Zagrebu, 28. ožujka, 2014.
GKD – Izložba ‘Klasični Rim na tlu Hrvatske’ – Kip Minerve. Foto: RJ.
GKD – Izložba ‘Klasični Rim na tlu Hrvatske’ – Kip Livije. Foto: RJ.
