Predstavljanje dovršenih konzervatorsko-restauratorskih radova na kapeli sv. Martina u Starom Brodu održat će se u srijedu, 23. studenog 2016. godine s početkom u 11 sati.
Drvena kapela sv. Martina u Starom Brodu rijedak je primjer tradicijskog narodnog baroknog graditeljstva s cjelovito očuvanim oslikanim interijerom. Kroz stoljeća je kapela imala važnu ulogu u svakodnevnom životu seljana kao mjesto okupljanja u bogoslužju te kao snažan simbol višestoljetnog opstanka sela unatoč ratovima i poplavama. Iako je bila u izuzetno dotrajalom i ruševnom stanju te bez (u ratu evakuiranog) inventara, kapela je ostala u funkciji sve do 2007. godine kad je počela građevinska obnova. Nakon završetka radova 2015. godine, kapela je vraćena u funkciju i posvećena, a pravilnom obnovom omogućeno je očuvanje svih njezinih tradicijskih i povijesnih značajki.
Drvene crkve i kapele najviši su domet tradicijskog narodnog graditeljstva na području sjeverne Hrvatske, posebno na području rasta hrasta lužnjaka (Quercus robur) koji je bio raširen u nizinskim šumama uz rijeke Savu, Dravu, Dunav, Kupu i njihove pritoke. Od njihova izvorno velikog broja, do danas ih na spomenutom području ima samo četrdesetak iz razdoblja od 17. do kraja 19. stoljeća. Drvena kapela sv. Martina u Starom Brodu (uz one u Buševcu, Lijevim Štefankima, Staroj Drenčini, Boku Palanječkom, Draganićkom Goljaku i Velikoj Mlaki) jedan je od rijetkih primjera baštine tradicijskog narodnog sakralnog graditeljstva 17. i 18. stoljeća na području hrvatskog Pokuplja, Turopolja i Posavine. Ono je nastalo mimo tadašnjih težnji vrhunskim umjetničkim dometima graditeljskog umijeća europske arhitekture, a istovremeno je inventarom, živo oslikanim zidovima i stropom potpuno uklopljeno u barokni stil toga vremena.
Osim što je važan spomenik kulture Republike Hrvatske, kapela sv. Martina u Starom Brodu ima posebno značenje za lokalnu zajednicu jer simbolizira višestoljetni opstanak sela uz rijeku Kupu koje je tijekom više od četiri stoljeća preživjelo česte poplave, a samo u 20. stoljeću tri rata. Smještena na prirodnoj uzvisini uz rijeku, kapela je s obližnjom kućom na istoj uzvisini glavno okupljalište seljana u vrijeme poplava. U kapeli se uz prigodno proštenje svetkuje i dan sveca zaštitnika sv. Martina, a služi i kao mjesto posljednjeg ispraćaja pokojnika.
Kapela se u arhivskim dokumentima prvi puta spominje 1699. godine. Izgrađena je od hrastovih planjki na temeljima od opeke. Tlocrtno je oblikovana kao jednobrodna građevina s poligonalnim svetištem i zabatnim tornjićem sa zvonom nad pročeljem. Ispred ulaza nalazio se mali trijem koji je uklonjen 1736. godine kad je dodano predvorje, čime je kapela poprimila današnji oblik pravokutnika, no njezin prvotni izgled nije znatnije narušen. Tlocrtne dimenzije prvotne kapele iznosile su 549,4 x 369 cm, a današnje iznose 789,5 x 360 cm. Pod kapele izveden je velikim opekama (lađa i predvorje: 44 x 31 x 7 cm; svetište: 30 x 30 x 4,5 cm), a u jednu je urezana 1774. godina.
Posebnost kapele je u oblikovanju interijera: svi zidovi, strop lađe i predvorja te svod svetišta obloženi su s 88 plitkih oslikanih drvenih ploča i obrubljeni ukrasnim letvama. Time je ostvareno cjelovito oblaganje unutarnjeg prostora objekta živo oslikanom, drvenom oplatom.
Ornamenti na oslikanim drvenim pločama ne pripadaju standardnim motivima koji se koriste u narodnoj umjetnosti, već ih se može odrediti kao rad putujućeg majstora. Iskorišteni je predložak bio prilagođen objektu primjenom kolorita koji je blizak živosti narodnog veza.
Na oslikanim drvenim pločama prikazani su motivi vrpčastog simetričnog prepleta na kojem visi lišće, velike ruže i cvjetovi tulipana, karanfila, božura, teški grozdovi s grančicama vinove loze te motivi akantusa s lisnatim izdancima, naturalistički naslikani u živim bojama zelene, plave, crvene, žute, narančaste, svijetlosive i smeđe. Naslikani motivi na drvenim pločama mogu se datirati u vrijeme postavljanja oltara, zbog sličnosti s njegovim drvorezbarskim detaljima (akantusovo lišće, rovašena vrpca, rešetkasti detalji i sl.).
Oltar sa slikom sv. Martina datiran je u 1743. godinu, kada je zbog novog retabla nad svetištem sagrađen novi koritasti svod i uklonjena pregradna stijena predvorja. Oltar je smješten na drvenu menzu, a sastoji se od niske predele obrubljene postamentima stupova koji podupiru prekinuti vijenac iznad središnjeg dijela kojim dominira oltarna pala. Bočno od stupova šire se oltarna krila ispred kojih su smješteni kipovi sv. Ambrozija i sv. Nikole. Gornji dio oltara zaključuje široka atika omeđena volutama, u čijem se središtu nalazi Božje oko s rezbarenim zrakama.
Prije konzervatorsko-restauratorskih radova kapela je bila vrlo zapuštena, krovište joj je dotrajalo, a na pojedinim su mjestima nedostajali crijepovi pa se u unutrašnjost slijevao dio oborinskih voda. To je uzrokovalo gibanje i deformaciju arhitektonskih elemenata i međusobno odvajanje spojeva dasaka oslikane drvene oplate. Stropne daske oslikane drvene oplate su zbog dugotrajne izloženosti visokoj vlazi djelomično istrunule, iskrivile se i ispucale, a na njihovu nezaštićenu poleđinu nataložili su se slijepljeni slojevi prašine pomiješane s mnogo vrsta nečistoća. Također je oslabjela povezanost slojeva položenih na drveni nosilac, što je rezultiralo njihovim odvajanjem i mjestimičnim otpadanjem. Takvo stanje je ozbiljno zaprijetilo gubitkom oslikane drvene oplate u unutrašnjosti kapele.
Oltar iz kapele demontiran je i evakuiran još u travnju 1994. godine za potrebe izlaganja na izložbi „Sveti trag: 900 godina umjetnosti Zagrebačke nadbiskupije, 1094.-1994.“ (10. rujna – 31. prosinca 1994. godine, Muzej Mimara u Zagrebu). Na oltaru su nastala oštećenja slojeva polikromije i pozlate koji su se mjestimično odvojili od nosioca i otpali. Drveni nosilac je bio crvotočan, a spojevi drvenih elemenata oslabljeni i ispucani, jer je organsko ljepilo popustilo zbog izloženosti neodgovarajućim mikroklimatskim uvjetima. Polikromirana površina oltara bila je prekrivena potamnjelim lakom na koji se nataložio debeo sloj prašine. Na oltaru su 1994. godine obavljeni konzervatorsko-restauratorski radovi, a nakon izložbe oltar je pohranjen u depo Hrvatskoga restauratorskog zavoda u kojem je ostao smješten do završetka radova na kapeli.
Projekt konzervatorsko-restauratorske obnove kapele započeo je 2001. godine povijesno-umjetničkim istraživanjima, izradom snimke postojećeg stanja i procjenom stanja drvene građe te oštećenja oslikane drvene oplate. Nakon demontaže oplate 2002. godine pristupilo se građevinskoj sanaciji kapele i izmjeni krovišta. Usporedno je s ploča drvene oplate uklonjena nečistoća nataložena na poleđini, provedena je dezinsekcija gama-zračenjem na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, odignuti dijelovi slikanog sloja su fiksirani, drveni je nosilac konsolidiran i stolarski saniran te je dovršeno uklanjanje naslaga nečistoća. Do 2015. godine izvedena je rekonstrukcija oštećenja u sloju podloge te završni retuš oštećenja slikanog sloja na svim pločama i ukrasnim letvama koje su iste godine montirane u kapelu. Nakon dovršetka montaže oslikane drvene oplate, u kapelu je vraćen i restaurirani oltar. Unatoč činjenici da je kapela od 1994. godine bila bez oltara, a od 2002. bez oslikane drvene oplate, sve do početka građevinskih radova 2007. bila je u funkciji održavanja pogreba i okupljanja povodom Dana svetog Martina, seoskog sveca zaštitnika. Kapela je bila izvan funkcije samo za trajanja građevinskih radova od 2007. do 2012. godine. Ponovo je postala mjesto okupljanja već 2012. godine kada je u njenoj unutrašnjosti povodom Dana europske baštine postavljena izložba starih fotografija te je održano predavanje o građevinskim radovima. Kapela je ponovno posvećena 15. studenog 2015. godine te vraćena u liturgijsku funkciju.
Ovaj projekt je primjer cjelovitog promišljanja spomenika kao cjeline sa svim njegovim vrijednostima te suradnje Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture RH i Hrvatskoga restauratorskog zavoda u osmišljavanju, financiranju i izvođenju zahtjevnih konzervatorsko-restauratorskih radova na odabranim kulturnim dobrima u sklopu višegodišnjih programa, čije je očuvanje važno za lokalnu zajednicu. Konzervatorsko-restauratorski radovi na kapeli bili su ponajprije usmjereni na fizičko očuvanje građevine na njezinu izvornom mjestu. Gdje god je to bilo moguće očuvani su svi iskoristivi dijelovi izvorne hrastove građe od koje je kapela izgrađena, a sve rekonstrukcije i zamjene dotrajale građe izvedene su u skladu s izvornim materijalom. Jednaka je pažnja posvećena očuvanju i konzerviranju izvornih materijala i slikanih slojeva na drvenoj oplati interijera i oltaru, te očuvanju njihova fizičkog integriteta korištenjem restauratorskih materijala koji su reverzibilni i kompatibilni s izvornim materijalima, a konzervatorsko-restauratorske intervencije bile su ograničene isključivo na oštećene dijelove izvornih materijala.
Konzervatorsko-restauratorski radovi na projektu financirani su sredstvima Ministarstva kulture RH, a rezultirali su očuvanjem, konzerviranjem i prezentacijom svih bitnih tradicijskih, povijesnih i umjetničkih značajki toga kulturnog dobra.
Osoba za kontakt:
voditelj projekta mr. umj. Anđelko Pedišić, viši konzervator-restaurator, voditelj Odsjeka I za drvenu polikormiranu skulpturu
Hrvatski restauratorski zavod
10000 Zagreb, Zmajevac 8
091 61 70 244
apedisic@h-r-z.hr
Fotografije u visokoj rezoluciji (ZIP)
Pozivnica
Izvor
HRZ PRESS
