by PRESS | Sep 27, 2023 | Inspiracija, Kazalište, PRESS
Slovensko narodno gledališče Drama Ljubljana začenja program zgodovinske sezone 2023/24, ki bo zadnja v neprenovljeni stavbi, z uprizoritvijo pesniške drame Dominika Smoleta Antigona v priredbi in režiji Janeza Pipana. Slavnostna premiera bo v soboto, 23. septembra, ob 20.00 na Velikem odru SNG Drama Ljubljana. Vrhunski igralski ansambel Smoletove Antigone v Pipanovi priredbi in režiji sestavljajo Nina Ivanišin, Jurij Zrnec, Timon Šturbej, Jure Henigman, Nejc Cijan Garlatti, Boris Mihalj, Milena Zupančič, študenta AGRFT Matevž Sluga in Peter Alojz Marn ter gostje Domen Blatnik, Nikola Drole, Kolja Miljković in Ana Pribošič. V uprizoritev je na odgovoren in spoštljiv način vključena tudi koza Bina.
Smoletova Antigona, ki velja za eno najpomembnejših slovenskih dram, nas vedno znova neizprosno sooči s temeljnimi etičnimi vprašanji. Dominik Smole je v enem od intervjujev odgovoril, da je Antigona »tisto, kar vsak zase ve, da bi moral biti«. V Antigoni, je bila prvič uprizorjena leta 1960 v režiji Francija Križaja (Oder 57), Antigona (kljub naslovni omembi) v drami ne nastopa. Dominik Smole se je v svoji sloviti drami osredotočil na Kreontovo zgodbo in skozi preroško dvoumne in trpke, mestoma duhovite in celo komične verze neusmiljeno razgalil in mestoma tudi uživaško karikiral situacijo njegovega režima. Po krstni uprizoritvi na Odru 57 (1960) je na slovenskih poklicnih sledilo še deset uprizoritev. V priredbi in režiji Janeza Pipana se Antigona vrača na odrske deske SNG Drama Ljubljana po šestintridesetih letih – nazadnje je v Drami igro režirala Meta Hočevar, in sicer v sezoni 1987/88.
Kot je v napovedi uprizoritve poudaril Janez Pipan, ta največja in najpomembnejša slovenska drama (po Cankarju): »od nastanka pa vse do zdajšnjih časov ni izgubila poetične moči in miselne veljave. Ko ob teh dejstvih znova preverjamo tudi moč njenih odrskih podob in uprizoritvenih potencialov, ugotavljamo, da nam aktualnosti, ki je ultimativna zahteva naše zdajšnjosti, v njej ne bo treba dolgo iskati ali ji je celo dopisovati, saj aktualnost kar kriči iz Smoletovih dvoumnih verzov. Tudi danes je svet, ki je v vseh svojih razsežnostih samo še Kreontov svet, poln trupel, ki čakajo milost groba in terjajo mnoga pojasnila. Če sta Eteokles in Polinejk še umirala za svoje in morda tudi naše skupne ideale, pa v današnjih bratomornih vojnah ljudje umirajo samo še za eno, Kreontovo korist. Na bojnih poljih, v masovnih grobnicah in na dnu morja leži toliko trupel, toliko Antigoninih bratov in sester, da jih nikoli ne bo mogla vseh pokopati. To je tista groza, ki zdaj govori iz Smoletovih verzov, tista trpkost, ki nenehno duši upanje. Smoletova pesniška drama je po drugi strani duhovita, mestoma že kar razposajeno komična anatomija Kreontovega režima, v katerem ni več proste sobe in ne vloge za Antigono, in hkrati poizkus neideološke, nemara tudi pravične ureditve zadev iz zadnje vojne, da se nam preteklost ne bi nenehno vračala kot mučne sanje in zgodovinski opomin. Po drugi strani pa se je avtorju v dramo preroško zapisovala prihodnost, ki jo živimo prav zdaj. Nastalo je pesniško delo, ki ga upravičeno štejemo za slovenski veliki tekst in za najpomembnejši dosežek slovenskega gledališča v novejši zgodovini. […] V našem času pa se nam razkrivajo še druge razsežnosti Smoletove drame. Antigona ne nastopa, rada pa se prikrade v sanje. Ne samo Kreontu, Pažu, Stražniku in drugim, temveč tudi nam. Ko v sanjah hodimo za njo, nam kmalu ni več jasno, ali ji sledimo po opustelih bojiščih stare slovenske vojne ali smo zašli v grozljive podobe, ki prihajajo k nam iz Mariupolja, Hersona in Bahmuta. V enaindvajsetem stoletju je Antigona Dominika Smoleta še vedno veliki tekst, a tudi véliko gledališče, tragedija sveta, ki se ga polašča in ga drži v pesti zločinska samovolja.«
Avtorsko ekipo uprizoritve pod vodstvom avtorja priredbe, režiserja in dramaturga Janeza Pipana sestavljajo scenograf Marko Japelj, kostumograf Leo Kulaš, skladatelj in izvajalec glasbe Milko Lazar, lektor Jože Faganel, oblikovalec svetlobe Andrej Hajdinjak, oblikovalka maske Andrea Schmidt ter asistentka kostumografa Lara Kulaš in asistentka oblikovalca svetlobe Mojca Sarjaš.
Prvi ponovitvi Antigone bosta na sporedu že 25. in 26. septembra ob 19.30. V oktobru si bo Antigono mogoče ogledati na Velikem odru Drame 16., 17., 18., 23. in 24. ob 19.30 ter 19. ob 18.00. Predstavi 17. oktobra bo sledil pogovor z ustvarjalci za Abonma Plus.
[PRESS]
by PRESS | Jul 30, 2020 | Inspiracija, Kazalište, PRESS
„JULIJE CEZAR U EGIPTU – IZNOVA“: PREMIJERA NOVE VERZIJE BAROKNOG OPERNOG SPEKTAKLA
Kraj srpnja 2020. u riječkom HNK Ivana pl. Zajca obilježit će premijera opere „Julije Cezar u Egiptu – iznova“, nove verzije opere Georga Friedricha Händela u dramaturgiji i režiji Marina Blaževića u petak, 31. srpnja 2020. s početkom u 20 sati.
U svibnju 2016. godine, 292 godine nakon praizvedbe u Londonu, riječka je Opera publici predstavila „Julija Cezara u Egiptu”, jednu od danas najizvođenijih baroknih opera, prvu izvedbu neke Händelove opere u Rijeci i prvu baroknu operu uopće na pozornici „Zajca”. Tadašnju premijeru „Cezara” obilježio je riječki operni debi danas počasne članice Opere Diane Haller. Nakon velikog uspjeha, oduševljenja publike i iznimno laskavih ocjene kritike, godinu dana kasnije Riječani su oduševili i ljubljansku publiku na gostovanju u Cankarjevom domu.
Julije Cezar u Egiptu – iznova ; Fotografiju ustupio HNK Ivan pl. Zajc
Ovoga ljeta „Julije Cezar u Egiptu” trebao je predstaviti Operu riječkog HNK na jednom od najprestižnijih opernih festivala u Europi, Savonlinna Opera Festivalu u Finskoj koji je zbog pandemije koronavirusa odgođen za sljedeće ljeto. Budući da će predstava tada biti izvedena u novim uvjetima, u srednjovjekovnom dvorcu Olavinlinna uz najveće finsko jezero,
odlučeno je da se „Julija Cezara u Egiptu” ne samo obnovi nego i uvelike iznova režira, a svi oni koji se u petak zateknu na izvedbi u „Zajcu“ ekskluzivno će, prvi vidjeti novu tzv. Savonlinna verziju ove operne predstave.
Osim toga, u novoj verziji nastupit će i nova glasovita solistička imena. Tako će se Diani Haller u naslovnoj ulozi, ulozi rimskog imperatora Cezara i Anamariji Knego kao neodoljivoj Kleopatri, ovoga puta pridružiti nacionalna operna prvakinja Dubravka Šeparović Mušović kao Cornelia, a u ulozi Sesta prvi će put nastupiti Michaela Selinger, koja je svoju bogate međunarodnu karijeru započela u austrijskim opernim kućama i bila članica Bečke državne opere. Ulogu Tolomea ponovno će utjeloviti Sonja Runje.
Za dirigentskim pultom i čembalom ponovno će biti maestro Ville Matvejeff.
Händelova opera muzički i redateljski iznova se čita kao uglazbljena šekspirijanska tragikomedija, odnosno tzv. „romanca”, u kojoj se ironično-komične scene, odnosi i tonovi izmjenjuju i često isprepliću s prizorima tragičke patnje, naročito u arijama Kleopatre i Kornelije, ili pak hamletovskim osvetničkim dilemama u arijama i recitativima Sesta. Predstavu će ponovno započeti kao „sjedeća” odnosno „aitz” proba, tijekom koje se pjevači u pravilu prvi put „susreću” s orkestrom. Takva naizgled obična proba, u kojoj se izvođači pojavljuju i ponašaju kao „oni sami”, postupno će se trasnformirati u ultimativni, recikliran i barokno eklektičan operni spektakl. Polazi se, dakle, od istih pretpostavki kao prije četiri godine, ali ubrzo nakon srodnog početka slijede iznenađenja, obrati, novi izvedbeni izazovi.
Podsjetimo, kritika je 2016. ovu predstavu ocijenila i opisala kao „fascinantnu i koherentnu“, kao „podvig i trijumf pojedinačnog i kolektivnog umijeća i kazališne umjetnosti u njenom najboljem izdanju“, predstavu koja „nudi mnogo više od sjajne operne izvedbe“, kao „kazališnu čaroliju dostojnu svjetskih pozornica“ ili „užitak koji se gleda širom otvorenih očiju i koji otkriva čaroliju barokne glazbe“.
Uz Dianu Haller, Anamariju Knego, Dubravku Šeparović Mušović, Michaelu Selinger i Sonju Runje, u solističkim će ulogama nastupiti i Dario Bercich, Marko Fortunato te Ivan Šimatović.
I u novoj verziji opere kostimografkinja je Sandra Dekanić, scenografiju supotpisuju Alan Vukelić i Marin Blažević koji je dizajnirao i svjetlo u suradnji s Daliborom Fugošićem i Alanom Vukelićem. Projekcije potpisuje Dobriša Radovanović, a koreografiju i scenski pokret Michele Pastorini.
Uz Riječki simfonijski orkestar i Riječki operni zbor u predstavi sudjeluju i članovi baletnog ansambla HNK Ivana pl. Zajca.
[izvor informacije HNK Ivan pl. Zajc]
Premijera opere 'Julije Cezar u Egiptu – iznova' u riječkom HNK-u, >http://film-mag.net/wp/?p=43170. Fotografije ustupio HNK Ivan pl. Zajc – Foto Dražen Šokčević
Objavljuje F.I.L.M. u Srijeda, 29. srpnja 2020.
[tekst preuzet s web stranice www.film-mag.net]
by Robert | Jul 26, 2019 | Autorski osvrti, Inspiracija, Istaknuto, Kazalište
U utorak 16. srpnja 2019. gledali smo novu postavu musicala Tima Ricea i Andrewa Lloyd Webbera ‘Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat’. Radi se o gostovanju londonskog kazališta Oxfordu, u okviru nacionalne turneje koja je izazvala trijumfalne kritike, a u kojem će nastupati do 20. srpnja. Predstava je održana u New Theatre Oxford u poznatoj George ulici u središtu grada, a očekivano izazvala je oduševljenje publike.
Zvijezda predstave je Jaymi Hensley, član grupe Union J i pobjednik popularnog britanskog natjecanja talenata prije nekoliko godina (X Factor, 2013.) koji je u medjuvremenu zadržao i potencirao popularnost, a svojim glasom i energijom, uz podršku produkcijskog konteksta, ostvaruje pjevački i glumački zahtjevnu naslovnu ulogu.
Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat ; Fotografiju ustupio The New Theatre Oxford – Photo by Pamela Raith
‘Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat’ (1968.) prvo je djelo kao rezultat suradnje Tima Ricea i Andrewa Lloyda Webbera koje je javno izvedeno i prvo u nizu uspješica koje su ostvarili zajedno, među kojima su ‘Isus Krist Superstar’ (1969.-71.) i ‘Evita’ (1976.-78.). Njihovo prvo zajedničko djelo ‘The Likes of Us’ (1965.-66.) prvi put izvedeno je tek 2005. godine, a tek nakon 40 godina od nastanka postalo je dostupno na CD-u. Ostala njihova djela, međutim, postigla su takvu popularnost, da su sami autori zaključili da je ne mogu nadmašiti u istoj stvaralačkoj formaciji, pa su nastavili samostalnim karijerama.
Predstava je blještava, dinamična, ritmična i, na što upućuje sam naslov, puna boja. Ne samo u spektru Josipovog famoznog kaputa, već je šarena cijela scena cijelo vrijeme. Biblijska priča o Josipu i njegovim snovima, njegovoj braći i njegovim dogodovštinama, ropstvu u Egiptu, oslobođenju, društvenom usponu i oprostu, dala je povoda za legendarne, povijesne i maštovite scenografske i kostimografske slikovite prikaze. Tu su palme, piramide, hijeroglifi i staroegipatski idoli i simboli, tu je faraon (u liku i glasu Elvisa Prestleya!), a medju zanimljivim (malo moderniziranim) epizodnim likovima je i egipatski tajkun Potiphar (koji se obogatio dionicama izgradnje piramide!)
Prvi čin ima sedam, a drugi dvanaest scena, a svaka scena predstavlja sada već poznate i popularne napjeve predstavljene prvim stihovima. ‘Josipov san’, ‘Jadni, jadni Josip’, ‘Još jedan anđeo na nebu’, ‘Kraljeva pjesma’ (slobodan prijevod A.J.) … Jedan od najslavnijih i najpjevnijih songova, kojom i završava 18. scena, a ulazi i u Josephov Megamix finale je ‘Any Dream Will Do’ i publika ga pjevuši izlazeći iz kazališta.
I nakon pedeset godina od nastanka, predstava je uspješna i razumije se zašto. Ona je ‘stvorena za uspjeh’, ali kvalitetnih obilježja uspješnice. Bez odugovlačenja, iščekivanja, odlaganja koja naprežu publiku tragedija i opera, nižu se pjevne melodije i zanimljive plesne scene, ritam se, uz povremena usporavanja koja naglašavaju razliku, optimistično pa čak i humoristično ubrzava, scena je dekorima i svjetlosnim efektima konstantno atraktivna, a u pogledu sadržaja, i pored iskušenja i naravoučenja puna ozbiljnosti, osiguran je vedri i raspjevani Happy End. Biblijska priča uokvirena je suvremenom ili svevremenom didaktičkom pričom o snovima i životu koju djeci prenosi naratorica (Trina Hill), koja je aktivno uključena u cjelinu predstave, kao jedna od protagonista.
Da se uspječnica učini još uspješnijom, to jest da se publici da ‘svakome ponešto’ neke glazbenoscenske dionice dobile su prepoznatljiva stilska odnosno provinijencijska obilježja, pa se Josipova braća obraćaju ocu Jakobu u izvedbi country glazbe, a nostalgična ‘Those Canaan Days’ ostvarena su tipičnom pariškom scenom s harmonikom, beretama i Eifelovim tornjem! Točka u južnoameričkom stilu asocira na atmosferu karnevala, a izveden je i ‘Benjamin Calypso’.
Osjetljivost za puls publike pokazuje se i u ponavljanju najatraktivnijih dionica, pa Faraon u odijelu i pozi Elvisa Prestleya dva puta (u dva aranžmana) priča svoj san, a pljesak dobiva i svojim nastupom dirljivog ‘King of My Heart’. Zapravo, svaku scenu ispraća aplauz, ali ne traje predugo, kako bi se psigurala dinamika (i trajanje) predstave.
Publika koja u kazalište ne dolazi proživljavati drame i doživljavati katarze, već se zabaviti na odredjenoj, visokoproduciranoj razini izvedbe sadržaja, dobiva sve zbog čega je došla. Na kraju, publika sama dobije priliku za ples (uz svoja sjedala) i srdačan oproštaj s izvođačima te u euforičnom raspoloženju napušta kazalište.
Izvedba je ocijenjena doslovce blistavo. ‘Sjajno! Blješti kao vatromet!’ (Sunday Times, slobodan prijevod A.J.), ‘A Technicolor Triumph’ (The Independent). Svojim bojama, melodijama, svjetlima, scenama, plesnim točkama i redateljskim rješenjem, ona zaslužuje ove ocjene. A razmišljala sam o opciji da nakon pola stoljeća života po ukusu publike (vidjeli su je milijuni ljudi), doživi uz standardnu, neku moderniziranu verziju, u nekom drugom aranžmanu ili s apstraktnijim ili reduciranim scenskim efektima i rekvizitima, kao rezultat neke vrste razvoja predstave u nekoj manje naglašenoj komercijalnoj alternaciji. Pretpostavljam da bi i za tog drugog i drugačijeg ‘Josepha’ bilo publike. Živimo u vremenu koje uči prihvaćati razlike. Možda bi taj eksperiment mogao provesti osobno autor glazbe, slavni Andrew Lloyd Webber, koji, prema informaciji opsežnog instruktivnog kataloga koji prati predstavu (a koji sadrži i zanimljiv prilog o temi odnosa medju braćom!), posjeduje sedam kazališta u londonskom West Endu, u kojem se postavljaju novi musicali u razvoju.
Posebna okolnost ovog kazališnog posjeta bila je otvorenje preuređenog balkonskog bara (svaka etaža Kazališta raspolaže mjestom za osvježenje, a dopušten je unos pića u dvoranu). Ovom prigodom organiziran je za predstavnike pressa i druge uzvanike domjenak u prostoru bara koji je više od sata prethodio početku predstave te se nastavio tijekom stanke poslije prvog čina.
U okviru promocijskih aktivnosti Showa tijekom boravka u Oxfordu najavljeno je fotografiranje protagonista i to u znakovitom povijesnom kontekstu: u prostoru Egipatske zbirke Ashmolean muzeja, koji se nalazi u blizini Kazališta. Danas popodne pred novinarima i fotografima pozirat će zvijezda showa, Jaymi Hensley, obučen u svoj spektakularni kaput snova i Andrew Geater (sneni Faraon i neodoljivi Prestley).
Ada Jukić
Oxford, 17.07.2019.
Informacije o predstavi:
Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat
Tekst: Tim Rice
Glazba: Andrew Lloyd Weber
Produkcija i režija: Bill Kenwright
Uloge:
Jaymi Hensley (Joseph)
Trina Hill (Narator)
Henry Metcalfe (Jacob / Potiphar)
Andrew Geater (Pharaon / Asher)
Alex Hetherington (Benjamin)
Amber Kennedy (Mrs Potiphar / Handmaiden)
Arthur Boan (Reuben)
Ed Tunningley (Issachar / Baker)
Lewis Asquith (Simeon / Butler)
George Beet (Naphtali)
Mikey Jay-Heath (Judah)
Matt Jolly (Gad)
Corey Mitchell (Levi)
Joshua Robinson (Zebulan)
Callum Connolly (Dan)
Anna Campkin (Handmaiden)
Gemma Pipe (Handmaiden),
Jamie Jukes (Swing)
Koreografija: Henry Metcalfe (originalna)
Nova dodatna koreografija: Gary Lloyd
Scena: Sean Cavanagh
Svjetlo: Nick Richings
Zvuk: Dan Samson
Dirigent: Jeremy Wooton
Trajanje: 2h 5min
Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat
Union J star JAYMI HENSLEY dons the DREAMCOAT in his first ever major musical
Bill Kenwright’s ‘Amazing’, ’Superb’, ‘Wonderful’ and ‘Brilliant’ production of Tim Rice and Andrew Lloyd Webber’s sparkling family musical embarks on a national tour with a new Joseph, which comes to the New Theatre Oxford from July 16 – 20.
Jaymi Hensley, a member of 2013’s BBC ‘British Breakthrough Band’ of the year, will don the Technicolor Dreamcoat and lead the company in his first role in a major musical. Having risen to fame on The X Factor, Union J went on to have a top ten album and a major UK tour and Jaymi later appeared on a number of hit TV shows, including Celebrity Masterchef (BBC One).
Jaymi Hensley: “I cannot describe how excited and honoured I am to be stepping into the prestigious coloured coat! When I think of iconic roles in musical theatre Joseph was always one that I dreamt of playing growing up! And to finally say that I am going to play it is a “dream” come true! I cannot wait to meet all of the loyal Joseph Fans and bring you my take of this amazing dream role.”
Retelling the Biblical story of Joseph, his eleven brothers and the coat of many colours, Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat is the first of Tim Rice and Andrew Lloyd Webber’s musicals to be performed publicly. Seen by an estimated 26 million people, and counting, Joseph continues to enthral audiences around the world.
Full of life and colour, the magical musical features unforgettable and timeless songs including Go, Go, Go Joseph, Any Dream Will Do, Jacob and Sons and Close Every Door To Me.
Joining Jaymi to complete the cast are: Lewis Asquith, George Beet, Arthur Boan, Callum Connolly, Andrew Geater, Alex Hetherington, Trina Hill, Mikey Jay-Heath, Matt Jolly, Jamie Jukes, Amber Kennedy, Henry Metcalfe, Corey Mitchell, Eve Norris, Gemma Pipe, Joshua Robinson and Ed Tunningley.
Tickets can be purchased from the New Theatre box office on George Street, by ringing 0844 871 3020 or by visiting our website at www.atgtickets.com/oxford (phone and internet bookings subject to booking/transaction fee. Calls are charged at 7p per minute, plus your phone company’s access charge.). For bookings of 10 or more please call 0333 009 5392 (calls are charged at local rate – for group bookings only) and for access bookings please call 0800 912 6971 and speak to a member of our dedicated booking team.
[izvor informacije The New Theatre Oxford]
Tekst je prenesen s web stranice www.film-mag.net
KAZALIŠTE: JOSEPH AND THE AMAZING TECHNICOLOR DREAMCOAT, mjuzikl [osvrt Ada Jukić], ≥http://film-mag.net/wp/?p=39758. Fotografijuustupio The New Theatre Oxford – Photo by Pamela Raith
Objavljuje F.I.L.M. u Srijeda, 17. srpnja 2019.
by Robert | Jul 26, 2019 | Inspiracija, Kazalište, Muzeji, PRESS, U Europi
STONE the crows! Two of the stars of Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat came face to face with a selection of Egyptian artefacts when they popped over to the Ashmolean Museum.
Jaymi Hensley, who plays Joseph, and Andrew Geater, who plays Pharaoh, visited the exhibition as the Oxford institution between performances of the show, which is on at the New Theatre Oxford until Saturday (JUL20).
As part of the visit they saw the mummy and tomb of Djed Djehuty Iuef Ankh, carved panels as well as other relics and statues.
Andrew Geater and Jaymi Hensley at Ashmolean Museum ; Fotografiju ustupio The New Theatre Oxford
Jaymi said: “Being in in Oxford is a real pleasure. It’s the last week of this part of the tour, so it’s really excited to finish off here. Audiences here are really electric, so being here has been a lovely way to say goodbye to this part of the tour.”
Retelling the Biblical story of Joseph, his eleven brothers and the coat of many colours, Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat is the first of Tim Rice and Andrew Lloyd Webber’s musicals to be performed publicly. Seen by an estimated 26 million people, and counting, Joseph continues to enthral audiences around the world.
Full of life and colour, the magical musical features unforgettable and timeless songs including Go, Go, Go Joseph, Any Dream Will Do, Jacob and Sons and Close Every Door To Me.
Tickets can be purchased from the New Theatre box office on George Street, by ringing 0844 871 3020 or by visiting our website at www.atgtickets.com/oxford (phone and internet bookings subject to booking/transaction fee. Calls are charged at 7p per minute, plus your phone company’s access charge.). For bookings of 10 or more please call 0333 009 5392 (calls are charged at local rate – for group bookings only) and for access bookings please call 0800 912 6971 and speak to a member of our dedicated booking team.
[izvor informacije The New Theatre Oxford]
KAZALIŠTE: JOSEPH AND THE AMAZING TECHNICOLOR DREAMCOAT, mjuzikl [osvrt Ada Jukić]
Tekst je prenesen s web stranice www.film-mag.net
The New Theatre Oxford: Joseph stars visit Egypt exhibit, ≥http://film-mag.net/wp/?p=39791. Fotografije ustupio The New Theatre Oxford
Objavljuje F.I.L.M. u Petak, 19. srpnja 2019.
by Robert | Jan 30, 2019 | Autorski osvrti, Inspiracija, Istaknuto, Kazalište
Euripid ne tješi niti umiruje ljude, već se prema njima odnosi kao da su u stanju izdržati svoj nepodnošljiv položaj. Stoga je tako blizak našem vremenu u kojem je važnije da nas čuju nego da nam pomognu.
Redateljsko izdanje Euripidovih ‘Bakhi’ koje potpisuje Lenka Udovički, a koje je nakon prošlogodišnje premijere na Brijunima premijerno prikazano u Zagrebu 18. siječnja 2019. i ostaje na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih, naglašava suvremenost euripidovskog egzistencijskog pritiska, napose na ženskoj težišnici. Ali taj ‘ženski slučaj’ u univerzalnoj tragičkoj perspektivi prihvatljiv je samo kao metafora svih koji su u podređenom položaju.
Plakat ‘Bakhi’ na tramvajskoj stanici – Foto RJ
Problem žena u suvremenom društvu postaje opći ako ‘feminilna’ struja svijesti o pritisku reprezentira široku prugu potisnutih, pa se u njoj mogu prepoznati i drugi koji egzistiraju na društvenoj margini. Problem zapostavljenih i zlostavljenih žena traži učinkovita (ne samo ‘teatralna’) rješenja, ali ne predstavlja univerzalno rješenje. A u borbi za ‘ženska počela’ upitna je taktika isticanja nepremostivih obilježja koja druga strana ne može razumjeti.
Može li rješenje biti zamjena uloga? Što bi bilo da žene zauzmu dominantnu poziciju? Koliku kreativnu težinu nosi činjenica da su u antičkoj Grčkoj glumili samo muškarci, a u ovoj predstavi sve uloge nose glumice, a i u ukupnom autorskom timu prevladavaju žene?
Suprotnosti se ne privlače
Suprotnosti čine temelj zapleta, ali ga ne iscrpljuju. Domene razuma i nagona, racionalnog i iracionalnog, Apolona i Dionisa nisu tako jasno razgraničene. Ne možemo se opredijeliti za jednog ili drugog jer ni oni sâmi nisu ‘isključivi’. I Apolon se može ‘zanijeti’ ljubavlju ili srdžbom (čitaj Ovidija i Homera), a Dionis ne isključuje racionalne ‘alate’ uvjeravanja. On se kandidatima za nove ‘fanove’ obraća najprije argumentima. Dolazi iz krajeva gdje ga već obožavaju (spominje Lidiju, Frigiju, Perziju…), prate ga ‘groopies’, ‘žene s Tmola, lidijske planine,’ (*, str. 14), božanski je (Zeusov) sin, ali po majci je porijeklom ‘Tebanac’, stoga u Tebu dolazi prije drugih helenskih gradova… Kad uvjeravanje ne dovede do rezultata, Dionis prelazi na metode zastrašivanja, dok na kraju ne eskalira hororskim prizorima (s elementima erotike!) pomahnitalih žena, koje se ne iživljavaju samo na onima koji su mu ‘krivi’. Bakhe trgaju stoku i ljude koji uopće ne sudjeluju u prijeporu, već su se samo našli na poprištu. U visokom ideološkom prijeporu vlastodržaca i božanskih autoriteta stradaju neupućene žrtve. Ako prihvatimo Dionisa kao predstavnika iracionalnog, može li Pentej biti primjer racionalnog autoriteta? Njegov glasnik boji se njegove ćudi, ‘nagle, lako raspaljive i odviše navikle zna vlast’ (*, str. 48). Mlad je, nagao, nema strpljenja, ne uvažava tuđe mišljenje ni savjete.
Uz filozofske dvojbe o prvenstvu uma i srca, u Euripidovim ‘Bakhama’ radi se o drami o borbi za moć, zamagljenoj (i)racionalizacijama. Pentej je nositelj autoriteta vlasti koju pridošlica stavlja u pitanje. A Dionis želi svjesno ‘priznanje’ svojeg prvenstva, inače bi ih sve mogao izbezumiti i podjarmiti kao pentejevu majku Agavu. Ostali čekaju rezultat njihove borbe. Nekolicina upućenih u ishod (Tiresija) ili ‘bivših’, koji više nemaju ingerencija ni snage (Kadmo), skloni su se ‘preobratiti’, ali ostale treba prisiliti na pristanak. Ako Euripid na kraju i daje ‘božansko’ razrješenje (‘Gdje nade nema, bog nađe put’.*, str. 95), to je više stoga što su bogovi jači, nego što su u pravu.
Istup Tiresije u kojem upozorava da ne traba izlaziti iz ‘ljudskih granica’ (‘mahniti’ su koji to pokušavaju) upute su čega se treba kloniti. A upute proroka o tome što treba činiti, zapravo se ne mogu primijeniti. Poziv na tradiciju ne može biti argument za uvodjenje novog običaja. Ako Grci prihvate Dionizov kult, znači da se na neki način odupiru tradiciji, da prihvaćaju promjene na najosjetljivijem području. Stoga se pozivanje na ‘tradiciju’ ne može odnositi na običaj ‘primanja tuđeg’, u ovom slučaju ‘barbarskog’, već općenito na pokornost, popuštanje, na slijed, a ne promišljanje.
Zanimljiv je pragmatički savjet Kadmov (bivši kralj) svom ‘mahnitom’ unuku, vlastodršcu. Ako ne vjeruje argumentima ili svjedočanstvima, neka se pravi da vjeruje u ono što mu koristi. To je vladarska mudrost. Ako Pentej prizna Dionisa kao božanstvo, to ide u prilog cijelom njegovom rodu, uostalom, Dionis mu je, kao sin Semele, Agavine sestre, blizak rođak. Zar neće sâm dobiti poene relacijom s takvim celebritijem?
Prije Kadmovog emocionalnog istupa, Tiresija racionalnim argumentima pokušava uvjeriti mladog tebanskog kralja (kojemu je Kadmo prepustio vlast, usporedi s postupkom Kralja Leara), da uvođenje divljih svetkovina donosi koristi (oslobađa ljude briga, straha…) i nema negativnih utjecaja, osobito na moral (žena!) što uznemiruje Penteja. Razuzdanost Bakhovih procesija neće od razumnih žena napraviti bludnice. Znakovit je komentar Zbora kako se u zalaganju za Dioniza ne isključuje Feb. Apolon ne proturječi Dionisu. Ustalom, ni bez opreke s Bakhom, Feb nije samo racionalan (vidi ga u Ovidijevim Metamorfozama, napose u epizodi s Dafne).
Pentejev usud pokazuje kako oni koji nemaju sposobnosti za kompromis (ili dovoljno snage da se suprostave oponentu), pa bili i na vrhu društvene ljestvice, plaćaju danak. Ali zar kazna nije pretjerana? I Euripid postavlja to pitanje, ali ‘ispravnost’ kazne ne stavlja u pitanje. Žrtve (kao i onaj tko ih je kaznio) u Kadmovom su rodu. Ako je Pentej toliko ražestio božanskog Dionisa, pa ga je ‘s pravom’ dao raskomadati, zar je tu kaznu zaslužio kooperativni starac? ‘Bogovi se ne smiju svetiti kao ljudi’ žali se Kadmo (*, str. 92). Zapravo, misli, ‘ne bi trebali’, jer oni sve smiju.
Ženska predstava
U prvom dijelu predstave dvanaest glumica povezanih u grupu za psihološku potporu iznosi svoje probleme, od nesigurnosti do zlostavljanja u krugu obitelji. Od početnog mirovanja (glumice leže na podu dok ulazi publika) i usporenog buđenja, do pokreta i prvih rečenica uspinje se prizor do prve kakofonije frustriranih glasova. Iza tog kaosa, uspostavlja se naoko red, postavljaju se stolice (i teorije, Urša Raukar kao psihijatar) o ženskom pitanju i muškoženskim odnosima, sudionice govore o sebi i ulaze u međusobne reakcije. Između uvodne riječi Dionisa (Katarina Bistrović Darvaš) i njegovog sljedećeg pojavljivanja, iznose se, u rasponu od suzdržanog do euforičnog izričaja, tipični, gotovo ‘tipski’ problemi koji pritišću ‘suvremenu ženu’. One su potisnute, muškarci ih potiskuju. Ali zar i muškarci nisu potisnuti drugim odnosima moći i subordinacije? Zar ti kućni tirani nisu drugačiji pred svojim šefom ili burzom za zapošljavanje? U psihoterapijski suvremeni sadržaj penetrira izvorni antički tekst koji, usložen izmjenama spolova, lica i uloga, mogu pratiti samo oni koji poznaju Euripida.
U efektnom ‘preokretu’ dvanaest glumica transformira se u muškarce, te se raspoređuju u casting glavnih likova i bakhantice kao epizode. Ivana Krizmanić uvjerljiva je u ulozi Penteja, Senka Bulić u dijagonali uloge majke koju pred djecom zlostavlja (suvremeni) muž i okrvavljene antičke kraljice i majke (Agava) koja u rukama nosi glavu svoga sina. Ležerni, do natruha ironičkog izraz Dioniza u interpretaciji Katarine Bistrović Darvaš implicira kompleksnost odnosa, a ne istovjetnost Bakha i Dioniza, o čemu elaborira Tiresija, racionalizirajući (za Penteja neuvjerljiv) mit o inkubiranju Dionisa na Zeusovom bedru. Lucija Šerbedžija prolazi metamorfozu nesigurne suvremene žene u samouvjereni lik Tiresije. Dojmljiv je ukupni glumački ansambl, jer u minimalističkom scenografskom i kostimografskom rješenju, najveći teret nose glumci, to jest, u ovom slučaju (samo) glumice.
Predstava u trajanju od sat i četrdeset minuta nema stanku, ali nekoliko obličenih cjelina počinju i resetiraju se ‘usporenim kadrovima’. Ostvareni su i skokovi u orgijsko i orgazmičko, ali ekstatički napon ne pogađa publiku. U tom cilju nije upravljen ni ‘hipnotički’ instrumentarij glazbe i svjetla. Kvalitetan rad dugogodišnjih Ulyssesovih glazbenika (Nigel Osborne, Davor Rocco) ostvario je dojmljivu glazbenu ilustraciju, napose svetkovina, ali gledatelje nije ‘bacio u trans’ zaglušujućim zvukom suvremenih inačica ‘frigijskih bubnjeva’ (koje spominje Dionis) ili frigijskih frula (kojih se sjeća Hekaba u Euripidovim ‘Trojankama’) ili kuretskih bubnjeva koji su zaglušivali i mitske krikove.
Primjer ekstatičkih potencijala glazbe daju koncerti na kojima publika može doći do ekstaze (bez ekstazija), oslobađajući se frustracija, kao Dionizovo vino i ples iz ‘barbarskih’ krajeva koji dolaze do ‘civilizirane’ Helade. Krajem brijunske kazališne sezone, također u blizini Pule (Tvrđava Punta Christo) održava se festival elektronske glazbe koji omogućava ‘pražnjenje’ globalnih pritisaka internet generacije. Otvorenje je u Areni i ‘električni udar’ suvremenog audiovizualnog tirsa u monumentalnom antičkom kontekstu može baciti u trans ne samo teenagere, već i (nešto mlađi ☺) par od Tiresije i Kadma u ‘Bakhama’ (vici LINK).
Možda je razlog za suzdržanost u ekstatičkom draženju publike činjenica da je izvorna lokacija predstave fascinantna pozornica Malog Brijuna, koja sâma po sebi ostvaruje euforične efekte (uključujući romantiku ili dramatiku, ovisno o vremenskim prilikama, plovidbe do Otoka). Ali to otvara dodatne mogućnosti za razvoj predstave u novom kontekstu. Činjenica da se našla u zatvorenom kazališnom prostoru daje priliku za određene prilagodbe u uvjetno ‘kopnenu varijantu’ ljetne ambijentalne predstave. Praksa da se festivalskim projektima omogući boravak na redovnom repertoaru ekonomična je i kulturnoekološka gesta.
Druge ‘Bakhe’
Što se tiče nazočnosti ‘Bakhi’ na našem kazališnom prostoru, ako pratimo samo njihove tragove u 21. stoljeću, ovo nije prvi susret. U spomenutoj knjizi Grčkih tragedija* objavljeno je nekoliko fotografija uprizorenja ‘Bakhi’ u Gavelli 2001. godine. O šokantnoj Frljićevoj viziji i realizaciji ‘Bakhi’ u Splitu 2008. godine na internetu su ostali ‘krvavi medijski tragovi’. Predstava Teatra Ulysses neće izazvati prijeporne društvene reakcije jer se zalaže za vrijednosti koje su načelno priznate u društvu (emancipacija žena), samo to treba realizirati u društvu. Predstava izaziva snažne reakcije publike, ali joj ne oduzima dah ni razum. A samo kad ‘izgubimo svijest’ možemo se osloboditi tjeskobe.
Potencijal Ulyssisa (koji je u nekim projektima i realiziran, ali ostaje trajno otvoren) je, uz postojeću pouzdanu posadu i kapetane, dovesti na Brijune svjetske kazališne Odiseje koji bi se upustili u rizične pustolovne kazališne plovidbe, u potrazi za neotkrivenim i neočekivanim područjima interpretacije.
Euripid ne oslobađa ljude dvojbe, već ih uznemirava višeznačnošću, drugom perspektivom ili nedostatkom perspektive. Nema formule za miran život. Nema načina na koji se mogu spriječiti posljedice. Ne može se izbjeći greška ni ako se živi ‘po pravilima’, jer ‘pravila’ se još pišu, a neka od njih međusobno se isključuju. I danas je, kao u Euripidovo vrijeme, jednako teško savladati ‘obveznu literaturu’.
Ada Jukić
Zagreb, 29. siječnja 2019.
Tekst izvorno objavljen na Portalu FILM-mag.net, dopunjen i izmijenjen za ovo izdanje
*Citati: Euripid ‘Bakhe’ iz knjige ‘Grčke tragedije’, prevela Lada Kaštelan, Mozaik knjiga d.o.o. Zagreb, 2015.
Detalji o Predstavi:
Režija: Lenka Udovički
Prijevod: Lada Kaštelan
Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
Pokret i koreografija: Staša Zurovac
Glazba: Nigel Osborne, Davor Rocco
Kostimografija i scenografija: Bjanka Adžić Ursulov
Dizajn svjetla: Andrej Hajdinjak
Stručni suradnik – psihijatar, psihoanalitičar: Stanislav Matačić
Asistentica režije: Sendi Bakotić
Korepetitorica: Valnea Žauhar
Podjela uloga:
Dionis: Katarina Bistrović Darvaš
Pentej: Ivana Krizmanić
Kadmo: Dubravka Miletić
Tiresija: Lucija Šerbedžija
Agava: Senka Bulić
Bakhe:
Lucija Barišić
Hrvojka Begović
Milica Manojlović
Dora Polić Vitez
Barbara Prpić
Urša Raukar
Anđela Ramljak
[izvor informacije Ulysses Theatre]
Bakhe u ZKM-u
Neki od objavljenih tekstova autorice o Kazalištu Ulysses
KAZALIŠTE: SHAKESPEARE U KREMLJU
KAZALIŠTE: ‘POKOJNIK’ na Brijunima
KAZALIŠTE: Ručak sa Staljinom
KAZALIŠTE: 'BAKHE' TEATAR ULYSSES u ZKM-u [piše Ada Jukić], ≥http://film-mag.net/wp/?p=38163. Foto RJ
Objavljuje F.I.L.M. u Srijeda, 23. siječnja 2019.
by PRESS | May 31, 2018 | Inspiracija, Izložbe, Kazalište, Muzeji, PRESS, SLO Narodni muzej Slovenije, U Europi
NMS vabi na grad Snežnik, na ogled predstave in razstave Tinka Tonka Flavtofonka in neandertalčeva piščal iz Divjih bab
Glasbenica Tinkara Kovač in ilustratorka Kiki Klimt bosta predstavili svojo prvo skupno knjigo iz serije Flavtofonija. Na ogled bodo izvirne ilustracije in ob tej priložnosti bomo lahko uživali tudi v krajšem koncertu oziroma predstavi o Tinki Tonki.
Prisrčno vabljeni!
Vstop prost.
Razstava bo na gradu Snežnik na ogled do 31. avgusta 2018.
Izvor
NSM PRESS
