Pišem povodom i pod dojmom predavanja dr. Ivora Karavanića održanog 14. siječnja 2019. u Arheološkom muzeju u Zagrebu (LINK).

Predavanju je prethodila prezentacija Projekta ‘Prehistory Adventure – iskustvena šetnja kroz prapovijesnu baštinu’ u sklopu Programa prekogranične suradnje  Slovenije i Hrvatske, koji je sufinanciran od strane Europskog fonda za regionalni razvoj.

Prezentacija Projekta čiji je cilj ‘na poučan i istraživački način povezati tijek prapovijesti od starijeg kamenog doba do željeznog doba, vrednovati i istaknuti važnost pojedinih znanstvenih otkrića te empirijski demonstrirati kako su čovjekovi preci živjeli kroz spomenuta razdoblja…‘ naglašava potencijale jedinstvenih  arheoloških lokaliteta koji sadrže dragocjene tragove tih ‘spomenutih razdoblja’ i koji omogućavaju i ekonomsko korištenje tih vrijednosti (što je za neke valorizatore kulturnih vrijednosti jedini ili presudni kriterij). Ali ni taj ‘utrživi’ potencijal tih objekata koji se u javnosti percipira kao relevantan, ni to nije jamstvo njihove zaštite, nepovredivosti i sigurnosti da će istraženi, ali u očuvanom stanju dospjeti u ‘ruke budućnosti’. Primjer je situacija u kojoj se nalazi spilja Vindija, jedinstveni lokalitet ne samo u lokalnim, već europskim i svjetskim razmjerima.

Predavanje prof. dr. sc. Ivora Karavanića u AMZ-u; Foto RJ

Spilja u kojoj su pronađeni ostaci najmlađih neandertalaca u Europi, predviđena za sudjelovanje u ‘Prethistorijskoj Pustolovini’ (prijevod naslova Projekta, aut. teksta), čiju je vrijednost u znanstvenom i kulturnom kontekstu naglasio  u predavanju dr. sc. Ivor Karavanić, redoviti profesor Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nalazi se u stanju u kojoj je izložena propadanju i devastaciji.

Osnovna vrijednost Spilje nije sâm unutrašnji prostor, nego autentični sadržaj profila sa slojevima depozita koji su se vremenom formirali, sačuvani u nekoj vrsti ‘vremenske kapsule’, kako je slikovito predstavlja prof. Karavanić. Samo  integralan i očuvan materijal osnova je za znanstvena istraživanja koja uz današnju tehnologiju dovode do radikalnih spoznaja o sposobnostima i potencijalima Neandertalaca. A ti dijelovi Spilje, s originalnim ‘zapisima o vremenu’ , već su ugroženi prirodnim ili ljudskim  djelovanjem.

Sustav zaštite  kulturnih i prirodnih vrijednosti, s  umnoženim nadležnostima i mogućim kolizijama interesa u nekim aspetima onemogućuje znanstvenu analizu i neznatnih supstanca materijala, dok s druge strane, nedostatak učinkovite zaštite omogućuje pristup bilo kome i uzimanje dragocjenih materijala s Lokaliteta.

Taj primjer bespomoćnosti nastojanja u zaštiti jedinstvenih, neponovljivih, neobnovljivih vrijednosti, čak i sa znanstvenom argumentacijom kao premisom, izaziva snažnu emocionalnu reakciju. Nije jednostavno gledati ni intervencije u povijesnim urbanim jezgrama ili prirodnim ‘spomeničkim’ područjima, ali biti pripadnik generacije koja može pustiti da se cjelina neandertalskog ‘posljednjeg utočišta’ raznese kao zb(i)rka otuđenih suvenira, živjeti u prostoru i vremenu (današnje vrijeme, gramatički, prezent, vidi Naslov teksta), u kojem se može dezintegrirati ‘vremenska kapsula’ teška desetke tisuća godina, teško je podnijeti.

Bez obzira na to što za to postoje ‘nadležni organi’ ili baš zato, osjećamo suodgovornost. Kako je onima koji su izravno odgovorni za zaštitu takvih vrijednosti? Što ako nakon sto godina (ili prije) budu (na Internetu ili sličnoj suvremenoj kronici) objavljena imena onih koji u ovo, to jest, u naše vrijeme nisu učinili ništa ili nisu učinili dovoljno da se učini ‘veliko postignuće’, a to je da se postavi odgovarajuća ograda koja će onemogućiti neovlašteni ulazak i uzimanje materijala iz Spilje? Primjeri učinkovite zaštite u nekim zemljama koje je iznio prof. Karavanić, pokazuju da je to moguće.

Primjer nam je bio doslovce ‘na dohvatu ruke’. Dvije izložbe postavljene u prostoru neposredno do predavaonice, kroz koje nas je s entuzijazmom proveo ravnatelj Arheološkog muzeja gospodin Sanjin Mihelić, pokazuju kako odnos prema otkrivenim arheološkim vrijednostima može preusmjeriti ekonomski projekt (izgradnja hidrocentrale) u ekonomski jednako vrijedan, ali kulturološki vredniji projekt čuvanja i prezentacije jedinstvenih i svjetski važnih pretpovijesnih nalazišta. Radi se o izložbenim projektima ‘Dvije prapovijesne riznice Portugala – arheološka nalazišta Coa i Lagar Velho’.

Tako je u Portugalu. I u svijetu. I ne samo u pogledu ‘pretpovijesnog fundusa’. U  impresivnoj prezentaciji koja je dostupna na Internetu, dr. Alexander Sturgis, direktor svjetski poznatog Ashmolean muzeja Sveučilišta u Oxfordu ističe da je njegova glavna zadaća sačuvati fundus Muzeja za budućnost, dakle, za buduće posjetitelje Muzeja, koji su za njega ‘najvažniji posjetitelji’. Taj princip očuvanja ključan je za sve jedinstvene, neponovljive  i neobnovljive sadržaje i one koji ih čuvaju.

Među  inicijativama emocionalno pokrenutih prisutnih na Predavanju, bila je organizacija humanitarne akcije za spas Spilje, po ugledu na akcije u kojima se za složene medicinske slučajeve solidarizira javnost. Ili prikupljanje sredstava modernim akcijama u kojima se koriste internet društvene mreže (crowdfunding). Ali ta aternativna rješenja nisu samo komplementarna ‘službenim’ ili ‘sustavnim’, već ih na neki način rasterećuju pune odgovornosti.

Zaključak

Bilo koji način koji bi doveo do rezultata, pa i onaj spomenut u diskusiji, najbliži ‘domaćim rješenjima’ (da se osobno ‘zauzme’ neka utjecajna osoba), prihvatljiv je ukoliko se dogodi prije nego se dogodi ireverzibilna promjena.

Do tada smo sudionici  ‘prirodoznanstvenog eksperimenta’ s nesagledivim posljedicama,  a to je test izdržljivosti nezaštićene neandertalske ‘vremenske kapsule’ u današnjim ‘modernim vremenima’.

Ada Jukić

Zagreb, 17. siječnja 2019.

Link Arheološkog muzeja u Zagrebu

U Arheološkom muzeju u Zagrebu predstavljen projekt 'Prehistory Adventure – iskustvena šetnja kroz prapovijesnu baštinu', ≥http://film-mag.net/wp/?p=38092. Foto RJ

Objavljuje F.I.L.M.Ponedjeljak, 14. siječnja 2019.