U Rimskom je Carstvu održavanje higijene, odnosno kupanje i odlazak u kupelji (thermae i balnea) bio važan ritual za sve slojeve društva. Bila je to neka vrsta društvene aktivnosti, a kupelji su bile i žarišna točka gradskog života. Mnogi antički pisci i pjesnici (Plaut, Plutarh, Ciceron, Plinije St. i Ml., Juvenal, Marcijal, Seneka…) donose podatke o kupeljima, ali ponajviše zanimljive anegdote koje su se odvijale
u tim građevinama. Rimske kupelji bile su mjesto za kupanje, relaksaciju, druženje, ali i mnogo više od toga. Izgrađene su u velikom broju diljem Rimskog Carstva, od Italije do istočnih provincija, od Britanije do Sjeverne Afrike. Razlikuju se privatne i javne gradnje. Bilo da su privatne ili javne, mogle su biti veoma raskošne, kao što su primjerice Trajanove, Karakaline i Dioklecijanove carske terme u Rimu te Hadrijanove
kupelji u Lepcis Magni).
Građevine su uobičajeno slijedile sličnu prostornu shemu koja je ponajprije bila vezana uz tehničke razloge povezane uz protok toplog zraka odnosno uz sustav grijanja, a to je ujedno i olakšavalo snalaženje kupača koji su ih mogli posjećivati u različitim gradovima diljem Carstva. Naime, standardan slijed prostorija bio je tepidarij – kaldarij – frigidarij, gdje je kaldarij imao najvišu temperaturu zraka i poda prostorije.
U kupelji se odlazilo s neizostavnom opremom koju su posjetitelji nosili sa sobom. Važan dio tog toaletnog pribora kod muškaraca i žena činili su aribali i strigili. Nošeni su zajedno na brončanom lančiću ili dršku ovješeni o zapešće ili pojas kupača. Aribali su mogli biti metalni ili stakleni i u njima su se čuvala razna dragocjena ulja koja su se nanosila na tijelo nakon uklanjanja odjeće u svlačionici, a prije odlaska u vježbalište.
Nakon znojenja u lakonikumu ili sudatoriumu, posjetitelj je mogao ići u
posebnu sobu (destrictarium) u kojoj je strigilom skidao, strugao nečistoće s tijela. Opetovano nanošenje ulja na tijelo je bilo uobičajeno. Dakle, osim prije vježbanja, ulje se nanosilo tijekom boravka u kupeljima te na samom kraju kada je često bilo popraćeno i masažom kao završnim ritualom kupanja. Nakon masaže tijelo se naknadno strigilom čistilo od nečistoća.
U “Prozoru u prošlost” izložena su dva aribala – staklene bočice za ulja ili mirise – te četiri brončana strugača tijela okačena na obruč, te još jedan strugač kojemu nedostaje drška.
Autorica izložbe je Aska Šopar, a dizajner postava Vjeran Juhas.
AMI PRESS
