IZLOŽBA ISTARSKI KAŠTELI – UTVRĐENE REZIDENCIJE SREDNJOVJEKOVNOG PLEMSTVA

Izložba „Istarski kašteli – utvrđene rezidencije srednjovjekovnog plemstva“ otvara se u petak, 29.srpnja 2022., u Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta srca u Puli u 20 sati. Izložba je dio šireg projekta afirmacije i popularizacije istarskih kaštela, unutar kojeg je otvorena momjanska Kuća kaštela, te izložba „Valvasor u Istri“ u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre.

Jedan od najprepoznatljivijih simbola europskog srednjovjekovlja zasigurno su feudalne rezidencijalne utvrde. O rasprostranjenosti ovih građevina u tom periodu slikovito svjedoči podatak da ih je samo na području Srednje Europe zabilježeno više od 40.000, a otprilike jednak broj poznat je i u Francuskoj.

Ekspanzijom društvenih modela i društvenih elita koje su poticale izgradnju utvrda, njihova pojava nije mogla zaobići ni Istru.

I danas se na brojnim položajima u unutrašnjosti istarskog poluotoka pronalaze ostaci ovih nekoć velebnih zdanja. Ni u jednom slučaju međutim nemamo primjer koji bi nam mogao dočarati kako su zaista izgledale istarske feudalne rezidencije u zenitu njihova razvitka. Neke od njih još su u funkciji, no opterećene brojnim naknadnim dogradnjama, a ostale, nagrizene zubom vremena i svedene na ruševne ostatke, izgubile su većinu svojih građevinskih elemenata. Njihova brojnost potvrđuje međutim zaključke koji se mogu iščitati iz povijesnih izvora – utvrde su kao centri moći u značajnoj mjeri obilježile nekoliko stoljeća povijesti središnjeg i sjevernog dijela istarskog poluotoka, kada su bile upravni i gospodarski centri okolnog prostora, iz kojih su njihovi vlasnici i upravitelji krojili sudbine lokalnog stanovništva i usmjeravali tijek povijesnih zbivanja.

Unatoč brojnosti i evidentnoj povijesnoj i spomeničkoj važnosti, istarske feudalne utvrde dugo su ostale neistražene i tajnovite. Brojna arheološka istraživanja provedena u zadnjih petnaestak godina u značajnoj su mjeri nadopunila prethodna saznanja i u mnogo čemu promijenila percepciju njihova razvoja, izgleda, ali i svakodnevice njihovih stanovnika. Izložba „Istarski kašteli – utvrđene rezidencije srednjovjekovnog plemstva“ priča je o njima, ispričana na temelju deset najbolje sačuvanih primjera.

Najranije istarske srednjovjekovne utvrde, castrumi, koji se spominju u povijesnim dokumentima od 9. stoljeća, bile su manja utvrđena naselja i nemaju puno dodirnih točaka s kasnijim feudalnim rezidencijama. Međutim, unatoč nedostatku povijesnih podataka, arheološka istraživanja potvrđuju gradnju prvih feudalnih rezidencija već u tim ranim stoljećima. Tako se na Turnini kod Rovinja već tijekom 9. ili najkasnije 10. stoljeća gradi prvotna stambena kula. To je za sada jedini poznati primjer takve građevine u Istri, no može se pretpostaviti kako je postojao veći broj sličnih objekata, koji će biti otkriveni nekim budućim istraživanjima.

Krajem 12. stoljeća počinju se diljem unutrašnjosti istarskog poluotoka graditi klasične feudalne utvrde. Među najranije spada ona izgrađena u Pazinu, a čiju gradnju treba povezati s periodom boravka Meinharda von Schwarzenburga, advokata porečkih biskupa i istarskog grofa (comesa), u Pazinu tijekom druge polovice 12. stoljeća. No kada se krajem 12. stoljeća u Istri pojavljuju grofovi Gorički sa svojim ministerijalima, izgradnja utvrda dobiva veliki zamah te u idućih nekoliko desetljeća većina istarskih feudalnih utvrda poprima svoje osnovne forme, s neizbježnim zidinama, kulama, palasima i crkvicama.

Najraniji poznati stanovnici istarskih utvrda u povijesnim se izvorima imenuju kao ministerijali i militi. Riječ je o pripadnicima nižeg, neslobodnog plemstva koji su za svog feudalnog gospodara obavljali vojnu službu kao osobno ovisni službenici. Zauzvrat su dobivali zemljišne posjede. Ministerijali su ih, za razliku od milita, imali pravo i dodjeljivati. Njihov neslobodni status očitovao se i u činjenici da su od svojih gospodara trebali dozvolu čak i za sklapanje braka, a gospodar je raspolagao i njihovim potomcima. Nakon smrti vlasnika posjeda njegovi su sinovi od gospodara ponovno trebali tražiti investituru u posjed koji su generacijama uživali. S vremenom je ipak položaj ministerijala ojačao pa su i ovakve investiture postale tek puka formalnost.

Većina istarskih ministerijala vezana je uz grofove Goričke. Već u prvom dokumentu, u kojem se spominju u ulozi advokata porečke crkve, 1194. godine, uz njih se nalaze njihovi ministerijali kojima je namijenjen ostanak u Istri. Ovaj dokument najstariji je dokaz o načinu na koji su, putem spomenutih ministerijala koje u pokrajinu dovode s područja svojih već postojećih posjeda, ovi grofovi u relativno kratkom vremenu uspjeli praktički zavladati većim dijelom sjeverne i središnje Istre. Među brojnim ministerijalima grofova Goričkih ili akvilejskih patrijarha koji se u tom periodu spominju, uglavnom pronalazimo članove obitelji koji su imenski pridjev preuzimali od utvrde koju su dobili u posjed, poput obitelji De Pisino, De Wachenstein, De Petrapilosa, De Mimiliano, De Castropola, De Pas…

Stanovnici istarskih utvrda, pripadnici sitnog plemstva, bili su ujedno pripadnici vojnog, odnosno viteškog staleža. Tu su zadaću obavljali za svoje seniore, prije svega grofove Goričke i akvilejske patrijarhe, a zauzvrat su dobivali zemljišne posjede koji su im bili glavni izvor prihoda kojima su mogli financirati skupu vojnu aktivnost. Razvoj vojne strategije i oružja u Europi je do 11. stoljeća rezultirao razvojem nove vojne elite – teško oklopljenih konjanika naoružanih kopljem, mačem i štitom te zaštićenih verižnom košuljom i kacigom. S protivnikom su se sukobljavali u boju na blizinu, što je zahtijevalo izvrsno obučene borce, koji su se od malih nogu pripremali za tu ulogu. Za vojnu službu bila im potrebna vrlo skupa oprema, odnosno vrhunski konji i najbolje oružje dostupno u ondašnje vrijeme.

Njihove utvrde bile su mjesta osobne sigurnosti. U vrijeme ratnih sukoba mreža različitih utvrda, kula i utvrđenih naselja predstavljala je snažan obrambeni sustav. Iako većina utvrda sama po sebi nije mogla izdržati dužu opsadu, ipak je svaka od njih braniteljima osiguravala zaklon i logističku bazu za izvođenje ofenzivnih operacija. Iz tog su razloga često i same bile mete napada.

Vijesti o sudjelovanju istarskih plemića i njihovih utvrda u srednjovjekovnim sukobima vrlo su česte.

To ne iznenađuje ako se u obzir uzme izrazita politička nestabilnost istarskog poluotoka i okolnih prostora, uzrokovana sukobima snažnih političkih čimbenika: grofova Goričkih, akvilejskih patrijarha i Mletačke Republike, a kasnije i dinastije Habsburg. Jedna od upečatljivijih epizoda, koja slikovito svjedoči o brutalnosti tadašnjih sukoba, vezana je uz sukob akvilejskih patrijarha i grofova Goričkih krajem 70-ih godina 13. stoljeća. U tom su sukobu Carstman i Heinrich Petrapilosa navodno u jednom noćnom prepadu uspjeli upasti u obližnju momjansku utvrdu i na spavanju ubiti tamošnjeg vlasnika Bianquina. Nedugo nakon toga, brat ubijenog, Conon, potpomognut vojskom goričkog grofa i Kopra, opsjeda Petrapilosu i nakon osvajanja spaljuje utvrdu, a braću Carstmana i Heinricha usmrćuje odsijecanjem glave.

Važnost srednjovjekovnog viteštva naglo slabi od druge polovice 14. stoljeća, kada u vojnoj taktici značajno mjesto počinju zauzimati plaćeničke i stalne vojske u kojima dominira pješaštvo. Teška konjica gubi na značaju pa postupno nestaje i potreba za klasičnim viteškim djelovanjem. To ipak ne znači da je istarsko plemstvo, čiji se sastav do kraja 14. stoljeća već značajno izmijenio, odustalo od vojne službe. Oni su uglavnom sudjelovali u sukobima koje su Habsburgovci vodili s Mlečanima tijekom 16. i 17. stoljeća, a brojni su dokazi i njihova sudjelovanja u protuturskim sukobima, koji su se odvijali podalje od Istre.

Autor izložbe „Istarski kašteli – utvrđene rezidencije srednjovjekovnog plemstva“ je Josip Višnjić, a autor postava Mauricio Ferlin.

Info:
AMI PRESS