by dr. sc. Vendi Jukić Buča | Jan 17, 2013 | Arheolozi, Interview, Istaknuto, Muzej antičkog stakla, U Hrvatskoj, Zadar
U rubrici Arheolozi predstavljamo, u formi biografija i interviewa, poznate i zaslužne arheologe.
Povodom održavanja kongresa ‘Hrvatska i Aachenski mir’ u Zadru, kojemu sam prisustvovala kao jedan od izlagača, imala sam priliku upoznati dr. sc. Ivu Fadića, ravnatelja Muzeja antičkog stakla, ustanove koja privlači hrvatsku i svjetsku pažnju izloženim artefaktima i dojmljivim pratećim aktivnostima. Iako sam i ranije u nekoliko navrata posjetila Muzej, prošla sam kroz njega još jednom, ovoga puta u osobnoj pratnji dr. sc. Ive Fadića, na čemu mu, ovom prilikom, još jednom zahvaljujem. Muzej antičkog stakla posebna je ustanova u području kulture čije djelovanje nije samo uočljivo u stručnom kontekstu, već i u široj javnosti. Kako je voditi takvu ustanovu, saznat ćemo u nastavku.
Poštovani gospodine Fadić, zahvaljujem Vam na otvorenosti u stručnoj komunikaciji i spremnosti za razgovor, uz obveze koje imate kao angažirani arheolog i ravnatelj Muzeja atičkog stakla, jednog od specijaliziranih arheoloških muzeja u Hrvatskoj. Muzej pohranjuje dragocjenu i krhku vrstu arheološke građe – antičko staklo. Kako je došlo do ideje i osnivanja te razvoja koncepcije Muzeja?
Znanstveni interes za izučavanje antičkog stakla u Hrvatskoj započeo je tek pred tridesetak godina. Prva tematska izložba antičkog stakla pod naslovom „Antičko staklo Argyruntuma“ (Starigrad-Paklenica), priređena je dok sam još radio na antičkom odjelu Arheološkog muzeja u Zadru. Mada se radilo o skromnoj kolekciji od svega 145 staklenih izložaka, izložba je pobudila veliku pozornost stručne i šire javnosti. U deset godina (1986. – 1996.) obišla je preko pedeset gradova Hrvatske, Slovenije, Italije, Mađarske, Švicarske i Bosne i Hercegovine. Takav interes dao je povoda za realizaciju projekta izložbe i kataloga antičkog stakla iz cijele Hrvatske. Izložba „Antičko staklo Hrvatske“ (Transparenze imperiali – Vetri romani dala Croazia), bila je postavljena u Rimu, zatim u Lisabonu, Veneciji, Anconi i Torinu. Najveći broj eksponata na toj izložbi činila je kolekcija iz starog fundusa Arheološkog muzeja u Zadru.
Nakon te druge velike i međunarodne prezentacije antičke staklene građe iz cijele Hrvatske, zadivljujuće količine raznovrsnih oblika, provenijencije i kronološke pripadnosti (rano 1. do 5. stoljeće po Kristu), dodatno su obogatila zaštitna arheološka istraživanja, koja su, od 2004. do 2007. godine, provođena na nekoliko gradskih pozicija gdje je bila je smještena antička nekropola Zadra (Iader). Sa starim fundusom koji je bio pohranjen u depoima Arheološkog muzeja u Zadru, te s novim akvizicijama, kolekcija antičkog stakla sa zadarskog područja (Zadar – Iader, Nin – Aenona, Podgrađe kod Benkovca – Asseria, Starigrad – Argyruntum…) prerasla je u respektabilnu brojku od preko 5000 cjelovitih antičkih staklenih artefakata, što Zadar i zadarsko okruženje svrstava u najbogatija europska središta po nalazima antičke staklarske produkcije, posebno one od sredine 1. do kraja 3. stoljeća po Kristu.
Atraktivnost, posebnost i pravu kulturološku vrijednost brojnih nalaza antičkoga stakla sa šireg zadarskog područja, prepoznala je Vlada Republike Hrvatske, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, te gradsko i županijsko Poglavarstvo. Ta sretna okolnost rezultirala je odabirom i darovnicom zgrade za Muzej – palača Cosmacendi (građena 1877. godine na bastionu Moro). Slijedila je Uredba Vlade Republike Hrvatske o osnivanju Muzeja antičkog stakla u Zadru – 9. lipnja 2006. Registracija u Trgovačkom sudu u Zadru, odnosno upis u glavnu knjigu sudskog registra izvršen je 19. srpnja 2006. Upis u Očevidnik muzeja, te muzeja, galerija i zbirki unutar ustanova i drugih pravnih osoba obavljen je 3. kolovoza 2006., a izvršena je i registracija u Državnom zavodu za statistiku, odnosno dodijeljen je matični broj poslovnog subjekta. U manje od tri godine (od 09. lipnja 2006. godine do 05. svibnja 2009. godine) obnovljena je kuća Cosmacendi, dograđen aneks i završen stalni postav, odnosno Muzej je otvoren za javnosti.
Muzejski izlošci potječu s područja Zadarske županije u kojoj se sustavno provode arheološka istraživanja. Što staklo u arheološkom smislu govori o povezanosti zadarskog područja s antičkim svijetom?
Sustavnim stručnim i znanstvenim bavljenjem ovim segmentom materijalne kultutre antike, te analizama pojedinih kategorija staklenih proizvoda da se zaključiti da je staklena roba stizala iz gotovo svih krajeva Carstva. Na širem zadarskom području iznimno je zapažen import iz istočnog Sredozemlja, ali i s Apeninskog poluotoka, odnosno posebno iz sjeverne Italije. Manje količine staklenih proizvoda na liburnskim nalazištima moguće je pripisati galskim, odnosno galsko-rajnskim staklarskim radionicama, a import staklene robe iz Panonije i s Crnog mora gotovo je neprimjetan. Ta činjenica ukazuje na to da se transport takve robe najvećim dijelom ipak odvijao morskim putem, iz pravaca većih i „snažnijih“ staklarskih centara, koji su, osim za svoje tržište, staklo mogli plasirati širom Rimskog Carstva. U takva staklarska središta moguće je ubrojiti najprije ona na Istoku, u Egiptu i u Siriji, zatim na Cipru i u Grčkoj. Potom su se razvile prve staklarske radionice na Apeninskog poluotoka, a kasnije i poznatih galsko-rajnskih staklarskih radionica. Međutim, za proučavanje ovog segmenta materijalne kulture antike, kao i za proučavanje povijesti staklarstva, od iznimnog je značenja i spoznaja da je na zadarskom prostoru utvrđeno postojanje lokalne staklarske radionice. Osim iznimno velike količine pronađene staklene građe, postojanje staklarske ili staklarskih radionica potvrđuju i neki specifični oblici i reljefni žigovi.
Vodili ste i sudjelovali na brojnim arheološkim istraživanjima. Kada ste pažnju usmjerili na staklo kao arheološki sadržaj?
Pa, uz ostalo, staklom se bavim od svog diplomskog rada kojeg sam branio kod prof. dr. Branimira Gabričevića, a na posebitost i potrebu izučavanja pažnju mi je usmjerio moj profesor Julijan Medini. Već sam kao student arheologije i povijesti umjetnosti radio na starom fundusu antičkog stakla u Arheološkom muzeju u Zadru. Na posljetku, posebno sam bio fasciniran ljepotom i raznolikošću te građe kao voditelj zaštitnih arheoloških istraživanja na nekropoli antičkog Zadra (Iader).
Muzej ima stalni postav koji obuhvaća oko 2000 izložaka komponiranih u nekoliko tematskih cjelina. Kako se formirao ovaj koncept? Koliki je ukupni fundus Muzeja kao potencijalni izložbeni materijal?
Da, stalni postav podjeljen je u 8 tematskih cjelina. Muzeološku koncepciju sam načinio s obzirom na zadani prostor i građu, te na logičan sljed. Početak stalnog postava nalazi se u prvoj dvorani istočnog krila prizemlja obnovljene zgrade. U toj dvorani nalazi se uvodna tema – povijest staklarstva, s tri podteme: sirovine, alati, peći, te tehnike izrade i tehnike ukrašavanja. Na cijelom prvom katu muzeja (stara građevina + aneks) prostor je za stalni postav s uspostavljenom hodnom linijom udesno. Prva dvorana sadrži temu – trgovina i trgovački putovi. Tu je predstavljen: odabir importiranih staklenih artefakata; stakleni primjerci lokalne produkcije; reljefni žigovi. U sljedećoj dvorani je treća tema – staklo u kozmetici, farmaciji i medicini. Najveća dvorana u novom aneksu posvećena je nekropoli kao ishodištu brojne cjelovite staklene građe i uporabi stakla u obredu pokapanja (staklene urne, balzamariji, poklopci). Osim rekonstrukcije nekoliko antičkih načina ukapanja, u toj dvorani izloženo je niz skupina grobnih staklenih priloga, te dva liburnska nadgrobna spomenika i šest malih nadgrobnih titulusa. Mala izložbena dvorana na istočnom dijelu kuće Cosmacendi sadrži stakleni nakit. Tu je izloženo stakleno prstenje, ukosnice i staklene perle, odnosno ogrlice, narukvice i privjesci. Iz ove male dvorane ulazi se u veću s temom: staklo u kućanstvu i svakodnevnoj upotrebi (staklene boce, vrčevi, lijevci, zaimače, ole, zdjelice, šalice, plitice, žetoni … . Staklene minijature predstavljene su u sljedećoj temi. Stalni postav završava s raritetima.
Ukupni fundus Muzeja je preko 5000 primjeraka. Oko 3000 primjeraka pohranjeno je u suvremeno opremljenim depoima Muzeja. Od tog broja, dio se kontinuirano priprema i obrađuje u posebnom studijskom depou, za bazu podataka, povremeno izlaganje, restauraciju i za objavu.
Unutar Muzeja djeluje restauratorska radionica. Može li se u njoj restaurirati staklo iz drugih područja Hrvatske ili inozemstva?
I prije otvaranja Muzeja za javnost pri Muzeju antičkog stakla djelovala je restauratorska radionica za staklo. Već se tada za potrebe stalnog postava restauriralo skoro 200 staklenih primjeraka. Osim što se u restauratorskoj radionici kontinuirano restaurira staklena građa iz čuvaonice, radionica vrši usluge (u koliko je to vremenski moguće) i za druge ustanove u Hrvatskoj. Tako smo do sada radili staklenu građu za Muzej u Lošinju, za Pomorski i povijesni muzej u Rijeci, za budući muzej u Novalji na Pagu … Naravno, nije isključeno da te usluge nećemo u budućnosti obavljati i za kolege izvan Hrvatske.
Jedna dvorana unutar Muzeja posvećena je tematskim izložbama, koje ne moraju biti nužno arheološke. O kakvim se izložbama radi? Planiraju li se dodatna događanja u okviru Muzejske djelatnosti?
U Muzeju imamo dvije dvorane, od kojih je jedna polivalentna – za izložbe, predavanja, predstavljanje knjiga i časopisa, male kazališne predstave, tiskovne konferencije, tribine i manje kongrese. U velikog izložbenoj dvorani smo osim vlastitih ili gostujućih izložbi održavali i koncerte i modnu reviju.
Prva izložba Muzeja antičkog stakla otvorena je 25. prosinca 2008. u suradnji s Arheološkim muzejom u Zadru povodom manifestacije Noć muzeja 2008. Naziv izložbe je Asseria – deset godina istraživanja, a održana je u crkvi sv. Donata u Zadru. Druga izložba Antičko staklo: restauracija otvorena je u izložbenoj dvorani Znanstvene knjižnice u Zadru 23. rujna 2008., te je kasnije gostovala u Zavičajnom muzeju Obrovac (2010.), Arheološkom muzeju u Zagrebu (2010.), Arheološkom muzeju Narona (2011.) te na skupnoj izložbi Faszination Glas (2011.) u Muzeju stakla u Baernbachu u Austriji.
Prva izložba pri otvorenju Muzeja 2009. bila je „Antičko staklo Hrvatske – izbor“. Od tada do danas održan je cijeli niz arheološki izložbi, te onih s tematikom stakla. Ovdje bih izdvojio samo neke značajnije: „Hrvatski Apoksiomen“, „Stakleni sjaj – Zbirka stakla Muzeja Slavonije“, „Iz liburnskog svijeta mrtvih“, „Sa studentima arheologije – 10 godina terenske nastave“, „Staklo iz morskih dubina / Brodolom kod Gnalića“, „Staklena odiseja / Staklo u opremi i teretu broda“, „Suhopolje – Kliškovac / Od mjestopisa do arheološke spoznaje“, „Staklo Hrvatske – reljefni žigovi“ … Posebnu pažnju posvetili smo i suvremenim umjetnicima kojima je medij izražavanja staklo. Tako smo u našim prostorima ugostili: Antona Vrlića – „Stakleni gradovi“, Josipa Botterija Dinija „U susret božićnoj svjetlosti“, “Staklo / Art Glass“ Ljerke Njerš, Dražena Trogrlića „Zviježđa Mediterana“, zatim Raoula Goldonija – „Staklene skulpture“, Zvonku Požun – „Zlatoslikarstvo na staklu – stare tehnike u novim interpretacijama“ … Zahvaljujući takvim i inim izložbama javnost je prepoznala važnost muzeja u novoj kulturno-umjetničkoj slici grada. Trideset i pet izložaba važan je pokazatelj nezaobilaznosti MAS-a na izložbenoj mapi Hrvatske. Brojni domaći i strani autori ili organizatori imaju mogućnost u Muzeju antičkog stakla predstaviti svoj kreativni, umjetnički ili znanstveni rad široj publici u atraktivnom i ugodnom muzejskom prostoru.
Osim brojnih izložaba, Muzej antičkog stakla u protekle tri godine ugostio je i 52 posebna događanja, što se odnosi na predavanja, kongrese, predstave, filmski festival, koncerte, radionice, tribine, prezentacije, tiskovne konferencije i razne dodjele. Na primjer od predavanja koja su održana u prostorima Muzeja možemo izdvojiti – Ville marittime pulskog agera, prof. dr. sc. Vesne Girardi Jurkić i Izbor antičkog stakla s nekropola pulskog agera, mr. sc. Kristine Džin, zatim Uporaba staklenih tesera u povijesti mozaika, Milun Garčević, Realizacije Muzeja antičkog stakla u Zadru i Arheološkog muzeja u Osijeku – dijalog suvremene i zaštićene povijesne arhitekture – Branko Silađin, Tehnike i umjetnost stakla – Anton Vrlić, Falkuša od Palagruže do Atlantika, Joško Božanić … U suradnji s Gradskom knjižnicom Zadar, u muzejskom prostoru održane su predstave – Ćup (Aulularia), Tit Makcije Plaut i Adonijazuse ili Sirakužanke (Teokrit), zatim Dobro stablo (Shell Silverstein), te Iznad oblaka i Dobri princ.
Od koncerata moguće je izdvojiti koncert harfe i flaute – Diana Grubišić Ćiković i Tamara Coha Mandić, Gudački kvartet “Blagoje Bersa“, Trio “Cobbler Renesta String” (koncert renesansne glazbe), Božićni koncert Hrvatskog pjevačko glazbenog društva “Zoranić”, te Božićni koncert mješovitog zbora Condura Croatica.
Naravno, u Muzeju su održane i brojne radionice otvorene za građanstvo: Matko Kezele –Radionica za izradu mozaika, Umjetnička obrada stakla – Anton Vrlić, Fuzija stakla – Ljerka Njerš, Radionica puhanja stakla – Bojan Podhraški i njegov tim …
Na pitanje da li se planiraju dodatna događanja u okviru Muzejske djelatnosti, mogu samo kazati da smo i do sada imali puno dodatnih događanja i da u ovom trenutku imamo isplaniranu cijelu 2013. godinu. S glavnim i dodatnim događanjima.
U okviru Muzeja djeluje puhaonica stakla, u kojoj dvoje posebno educiranih djelatnika demonstrira izradu staklenih oblika, što je osobito dojmljivo za posjetitelje. Kako su mladi djelatnici ovladali ovom vještinom i da li Muzej podržava daljnju edukaciju na tom području, doprinoseći očuvanju starog obrta?
Da, u okviru Muzeja djeluje puhaonica stakla. Međutim, uz puhaonicu stakla u Muzeju je i radionica za izradu stakla u tehnici fuzije, te za izradu nakitnih predmeta na plamenicima. Dvoje mladih djelatnika u Muzeju su započeli kao volonteri uz staklo puhaća Bojana Podhraškog, koji se sa svojim majstorima dva ljeta gostovao u našoj radionici. Marko Štefanac osposobio se za staklopuhača, a Antonija Gospić za tehniku fuzije i tehniku obrade stakla na plamenicima. Antonija se dodatno obučavala i u Muranu. Osobno sam inzistirao da već u prvoj investiciji izgradnje Muzeja budu uključene peći za taljenje i hlađenje stakla, kao i peć za fuziju. Stoga je i razumljivo da podržavam daljnju edukaciju novih ljudi, a posebno i ovo dvoje mladih ljudi koji su u potpunosti savladali vještine ovog starog obrta. U tom pravcu Antonija Gospić se ponovno priprema za jedan tečaj u Muranu, a u međuvremenu je u Muzeju u suradnji s Udruženjem obrtnika održala dva tečaja za javnost, gdje se prijavilo 12 polaznika.
Stakleni proizvodi izrađeni u muzejskoj radionici, nakit i uporabni predmeti u kombinaciji s domaćim proizvodima poput lavandinog i maslinovog ulja, dostupni su u Suvenirnici Muzeja
U našoj suvenirnici imamo isključivo vlastite proizvode počev od kopija antičkih staklenih oblika, naušnica, narukvica, ogrlica, broševa, tanjura i zdjela u tehnici fuzije, do vlastitih publikacija, glazbenih CD-a, DVD-a, te elektroničkih izdanja u PDF formatu. Građanstvo i šire okruženje i te kako prepoznaje i cijeni autohtoni, a u ovom slučaju i autohtoni Muzejski suvenir. Veoma smo ponosni na činjenicu da mnogi građani redovito dolaze u našu suvenirnicu, a turisti iz cijelog svijeta nose naše suvenire svojim bližnjima ili kao ugodno sjećanje na svoj boravak u Hrvatskoj i u Zadru. Držimo da je ne samo muzejska ponuda nego i kvalitetan suvenir veoma važan segment ‘kulturnog turizma’.
Muzej izdaje kataloge i publikacije vezane uz stalni postav i tematske izložbe te časopis Aseriju. Koliko je interes stručne i šire javnosti?
Za sve, po našem sudu, važnije izložbe tiskamo prigodnu publikaciju. Već devetu godinu tiskamo i časopis „Asseria“. Upravo je u pripremi i broj 10. Nedavno smo tiskali i prvi korpus reljefnih žigova u Hrvatskoj. Sva izdanja su nam dvojezična (hrvatski/engleski), a sva tiskana izdanja radimo i na CD-u u PDF izdanju. Interes stručne i šire javnosti je veoma poticajan, što bi značilo da radimo „dobru stvar“.
Koliko se Vaš osobni interes kao arheologa i znanstvenika realizirao u okviru institucije kojoj ste na čelu od osnutka?
Mislim da sam kao arheolog i kao znanstvenik, a samim tim i kao osoba u potpunosti realiziran. Institucija kojoj sam na čelu zapošljava mlade, pametne i ambiciozne, ali ne i bolesno ambiciozne ljude. Dobro se slažu, vedri su i radišni u svakom pogledu. Svi zajedno shvaćamo Muzej antičkog stakla kao drugi dom. I na kraju, Muzej antičkog stakla doživljavam kao „krunu“ ili „kao točku na i“ u svojoj arheološkoj i znanstvenoj karijeri.
Još jednom zahvaljujem na razgovoru, uz najavu kontinuiranog zanimanja Redakcije i posjetitelja portala Arheologija.hr za djelovanje Muzeja i Vaše stručne projekte.
Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča.
Dr. sc. Ivo Fadić, ravnatelj Muzeja antičkog stakla u Zadru. Foto: VJB.
Zadar-Ljubljana, 17. siječnja 2013.
by Suradnik | Jan 5, 2013 | Arheolozi, Interview, Istaknuto
U rubrici Arheolozi predstavljamo, u formi biografija i interviewa, poznate i zaslužne arheologe.
Razgovor je vođen s gospođom Marinom Šimek, prof., muzejskom savjetnicom i voditeljicom Arheološkog odjela u Gradskom muzeju Varaždin. Razgovarali smo o završetku sezone arheoloških istraživanja na brdu Humščak, zborniku radova Arheologija varaždinskog kraja i srednjeg Podravlja (izdanje Hrvatskog arheološkog društva) te o aktivnostima i budućim planovima u sklopu Arheološkog odjela GMV-a.
Koje se sve zbirke čuvaju u GMV? Mogu li se izdvojiti neki od značajnijih, posebno zanimljivih artefakata?
Fundus Arheološkog odjela razvrstan je u 8 zbirki, a temeljni kriterij za podjelu građe je vremenska pripadnost, tj. datacija predmeta. Neke zbirke, međutim, uspostavljene su na drugačiji način: npr. Zbirka ostavštine Stjepana Vukovića te Zbirka egipatske građe. Možda je zanimljivo spomenuti da je trenutačno u nastajanju jedna nova zbirka; naime, veći broj arheoloških nalaza sa najnovijih istraživanja ne može se uklopiti u niti jednu od postojećih zbirki. Radi se o građi novoga vijeka, prikupljenoj istraživanjima kod Brezničkog Huma. Ovi arheološki predmeti ne mogu se uvrstiti u Zbirku gradske arheologije koja inače sadrži istovremene predmete kasnog srednjeg i novog vijeka, iz jednostavnog razloga – oni ne potječu iz gradske jezgre. Dakle, stvorena je nova zbirka u koju će ući pokretna građa ovog relativno kasnog razdoblja, a ta je građa, usput rečeno, do najnovijeg vremena bila itekako zanemarivana. Ona nije pripadala povjesničarima, nije zanimala kulturne povjesničare, nije bila predmet istraživanja etnologa, pa su ju eto, „prigrlili“ arheolozi. Tako su sada sve češće objave predmeta koji, ako polazimo od stava arheološke struke, i nisu jako stari, ali su za razumijevanje i rekonstrukciju života u našim sredinama itekako važni.
Kad razmišljam o sveukupnoj arheološkoj građi pohranjenoj u našem muzeju, čini mi se da se iz velike količine materijala neki nalazi ipak ističu i izdvajaju – jer su rijetki, posebni, izuzetni. Tu bih stavila kalupe iz početka starijeg željeznog doba koji su služili za odlijevanje, dakle proizvodnju raznih brončanih predmeta kao npr. noževa, šupljih sjekira, batova, šiljaka strelica, konjske opreme, oružja itd.
Kalupi su pronađeni na perifernom dijelu naselja u Sv. Petru Ludbreškom i potvrđuju ljevačku odnosno metaluršku djelatnost na ovome mjestu. Jednako je važan i materijal iz tumula kod Jalžabeta gdje smo otkrili veliku kamenu grobnu komoru s prilazom, razne brončane, željezne i keramičke nalaze stavljene u grob – ne čovjeka, kao što smo u vrijeme istraživanja mislili, već u grob spaljenog, kremiranog konja. Što je potaklo dugotrajnu i ne baš jednostavnu izgradnju grobne komore, nasipavanje tumula, kremiranje konja, pogrebni ritaul…ne znamo. Ovakvi su nalazi u arheologiji tajne koje ponekad jako dugo čekaju da budu riješene, a mnoge nikad niti neće biti razotkrivene. Još se jedan nalaz iz našeg fundusa ističe po svojem značaju- doduše ne radi se o arheološkom već o paleontološkom nalazu: to je gotovo kompletno sačuvan skelet vunastog nosoroga pronađen nedaleko Ludbrega. Star je oko 20.000 godina – ili koju tisuću godina manje, a posebno je vrijedan zbog svoje dobre očuvanosti i cjelovitosti. Zanimljivi su i arheološki nalazi otkriveni tokom višegodišnjih istraživanja srednjovjekovne utvrde Paka južno od Varaždina – oni ocrtavaju skroman i jednostavan život posade koja je boravila u utvrdi krajem 13. i kroz 14. st., a pružaju nam podatke o naoružanju, konjskoj i vojničkoj opremi, predmetima svakodnevne upotrebe kao što su npr. ključevi, brave, noževi, posuđe, ali i o prehrani posade. Pokretni nalazi sa Pake i istražena te konzervirana arhitektura stvaraju lijepu, cjelovitu sliku manje srednjovjekovne fortifikacije, iako i među ovim materijalom ima nepoznanica i nedoumica, ali o tome drugi put.
Zasebnu cjelinu unutar zbirke gradske arheologije čine predmeti prikupljeni istraživanjem varaždinskog Starog grada – u okviru dvogodišnjeg projekta BASTION kojega smo ostvarili s kolegama iz Slovenije, odnosno iz Maribora, uz sufinanciranje EU. Istraživanjima bedema i opkopa naše renesansne utvrde prikupili smo ogromnu količinu građe, predmete različite namjene, izrađene od različitih materijala. Radi se uglavnom o odbačenim, nepotrebnim predmetima – ukratko o otpadu kasnog srednjeg i novog vijeka, a poznato je da je, bez obzira na razdoblje kojem pripadao, otpad u arheologiji nepresušni izvor podataka.
Kako je nastala i kako je rasla arheološka zbirka GMV-a?
Današnji arheološki odjel nastao je 1938.g. otkupom bogate privatne zbirke Stjepana Vukovića, tada mladog učitelja u Ivancu. Vuković se arheologijom, ali i etnologijom, paleontologijom te geologijom počeo baviti još krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, a od svih terena koje je propješačio, od svih nalazišta koja je otkrivao, najviše ga je zaokupila danas svjetski poznata špilja Vindija kod Donje Voće. Otkupom Vukovićeve zbirke Gradski muzej utemeljio je tada Prapovijesni odjel kojemu je prvi kustos postao – tko drugi nego Stjepan Vuković. Današnja arheologija varaždinskog područja ima vrlo čvrste temelje podizane od 50-tih do 70-tih godina prošlog stoljeća, u vrijeme istraživačke djelatnosti Stjepana Vukovića. Naravno, arheološka priča nastavlja se i nakon umirovljenja Vukovića; otkrivaju se novi lokaliteti, istraživanja se provode kontinuirano, prikupljaju se nalazi, broj predmeta u fundusu raste…
Koje se djelatnosti i aktivnosti provode na arheološkom odjelu?
Uvijek ističem činjenicu koja mora biti odlučujuća kod ekipiranja i zapošljavanja stručnjaka u našem muzeju, a on je kompleksnog tipa jer se sastoji od više različitih odjela, a oni različitu muzejsku građu prikupljaju na različite načine. Arheologija je u takvom „muzejskom okruženju“ specifična, jer je kod nje put od predmeta do vitrine – najduži. Zadatak arheologa je da otkrije arheološki lokalitet, da pribavi predmet arheološkim iskopavanjem nakon kojega slijedi dugotrajan proces preventivne obrade građe (čišćenje, signiranje, determiniranje, priprema za restauraciju i konzervaciju), a tek od ovoga trenutka izjednačuje se rad arheologa sa radom ostalih stručnjaka muzealaca jer slijedi inventarizacija, stručna obrada, priprema za izlaganje…Ako se sve ovo uzme u obzir, lako se može zaključiti da jedan arheolog na gotovo cijelom području naše županije nikako nije dovoljan. Unatoč ovim problemima, koji se provlače već desetljećima, arheologija uspijeva održavati korak, provode se redovita istraživanja, obrađuje se građa, objavljuju se stručni radovi vezani uz naš kraj i našu arheološku baštinu.
Provedeno je nekoliko većih, zahtjevnijih istraživanja od kojih bih mogla spomenuti jedno od prvih zaštitnih istraživanja kod nas – ono na autocesti Varaždin-Goričan kada je istražena antička vila rustica nedaleko Šemovca, a s vrlo dobrim rezultatima je proveden i dovršen već spomenuti projekt Bastion; tu je i Paka – prva potpuno istražena, zaštićena i prezentirana srednjovjekovna utvrda kod nas – osim, naravno, Medvedgrada koji je – čist nekaj drugo – kako obično kažem. Nakon Pake provode se već više godina istraživanja na brdu Gradišče u novomarofskom kraju gdje istražujemo veći kasnoantički visinski kompleks – utvrđen sustavom obrambenih zidova. Treba spomenuti da je antička arhitektura „sjela“ na starije pretpovijesne slojeve jer je izuzetan strateški položaj na dva vrha brda privlačio pozornost i predantičkih zajednica. Pokretni antički nalazi su vrlo zanimljivi : pronašli smo mnogo antičkog stakla – dijelova kalotastih, odnosno poluloptastih čaša, jedan zanimljiv koštani češalj već je restauriran; životinjska zvona, komplet alata za obradu drva i žrvanj pričaju svoju priču o svakodnevnom životu i gospodarstvu; šuplje cigle pokazuju da su barem neki od objekata imali sustav podnog i zidnog grijanja itd…
Unatrag dvije godine istražuje se i brdo preko puta Gradišča – to je Humščak, položaj s mnogim arheološkim tragovima. Istraživanja su tek započela, istražena površina je obzirom na veličinu lokaliteta, za sada još mala, ali pronašli smo potvrde o životu u vrijeme eneolitika, kasnog brončanog i starijeg željeznog doba, u vrijeme antike. Posebno je zanimljivo mjesto na kojem smo, krenuvši tragom jedne bilješke iz povijesne publikacije, uspjeli pronaći mjesto gdje je stajao protututski čardak iz ranog novog vijeka tako da će na Humščaku nedaleko Brezničkog Huma biti istražen prvi čardak , odnosno straža iz vremena osmanlijskih upada – točnije biti će istraženi ostaci tog drvenog objekta. Eto, iako se radi o vremenu turskih ratova, a za nas arheologe to i nije jako davna prošlost, arheologija je i tu dala svoj doprinos. A poticaj je bio jedan prilično šturi arhivski podatak.
Osim istraživanja vezana uz projekte, provode se po potrebi arheološki nadzori, svake godine nastojimo određeno vrijeme posvetiti obilascima i pregledima terena, a tako se otkrivaju novi lokaliteti, kontrolira se stanje registriranih nalazišta, jako puno vremena posvećuje se obradi arheološke građe, a većina terenskih istraživanja rezultira velikom količinom novog materijala. Svaki iskopani objekt postaje muzejski predmet – tek nakon obrade, tek tada on dobiva svoju vrijednost. Metalni nalazi predaju se na konzervaciju, a odabiru se prema stupnju oštećenosti, važnosti, rijetkosti, tipu itd. Keramika se nakon preventivne obrade i grupiranja koji prethode sljedećoj fazi, restaurira ili u muzejskoj ili u vanjskim radionicama. Prioritetni zadatak svakog kustosa je čuvanje i obrada muzejske građe, pa zato posao arheologa ne završava dopremom iskopanog materijala u muzej, već zapravo tek od tog trenutka započinje jednako važan – muzejski dio posla.
Nedavno su završile ovogodišnje aktivnosti na lokalitetu Humščak. Kako su se odvijala istraživanja na tome nalazištu?
Humščak je evidentiran kao arheološko nalazište još 2001. god. kada smo provodili rekognosciranje šireg područja Novog Marofa, znači južnog dijela naše županije. Površinski nalazi prikupljeni na Humščaku ukazivali su da se radi o novom arheološkom nalazištu, ali u tom trenutku posvetili smo se istraživanju fortifikacije Paka, pa je Humščak čekao bolja vremena. Na inicijativu načelnika općine Breznički Hum g. Zorana Hegedića započeli smo 2010.g. sa istraživanjima Humščaka – najprije sa temeljitim višednevnim pregledima terena, a nakon toga sa probnim sondiranjima na odabranim, arheološki zanimljivim pozicijama. Rezultati su bili vrlo dobri pa smo 2011. i 2012.g. započeli sa zaštitnim radovima.
U međuvremenu je i Ministarstvo kulture uvrstilo ovaj lokalitet u svoj program, tako da se iskopavanja financiraju od strane Ministarstva kulture, općine Breznički Hum i Gradskog muzeja, a dodatna sredstva nastojimo prikupiti sponzorstvima i donacijama.
Koja su vremenska razdoblja zastupljena u nalazima na Humščaku?
Humščak je, slično kao i obližnja Lonja, višeslojno nalazište s tragovima života od eneolitika preko ranog brončanog, kasnog brončanog, starijeg željeznog doba do antike i ranog novog vijeka. Oba su nalazišta slična po svojem geostrateškom položaju, oba su visinskog tipa, oba su posjećivana ili naseljavana kroz više vremenskih razdoblja. Njihovu sličnost i svijest o nečem vrlo starom na njihovim vrhovima potvrđuje i legenda očuvana kod okolnog stanovništva: ona govori da se i na Lonji, a domaći naziv je Gradišće, i na Humščaku gdje se pojedine parcele nazivaju Za gradom, Pod gradom, nalazio nekada davno GRAD – to su dakle bila dva grada na dva brda, odijeljena dolinom rijeke Lonje. Gradove na vrhovima brda spajao je viseći most napravljen od kože…zanimljiva legenda u kojoj se ogleda spoznaja domaćih ljudi da na oba brda postoji nešto vrlo staro, a takva je legenda dobar putokaz svakom arheologu.
Možete li izdvojiti najzanimljivije nalaze s tog lokaliteta?
Nalazi sa Humščaka su brojni, različitih starosti, pripadaju raznim kulturama, izrađeni su od raznih materijala a i funkcija im je dakako različita. Zanimljivi su predmeti pronađeni na zapadnom dijelu Humščaka, na mjestu već spomenutog čardaka: olovna municija, mala potkova za vojničku čizmu, karika za pričvršćivanje konjskog sedla, lovačka strelica, a posebno su zanimljivi pećnjaci – dijelovi od kojih je bila sagrađena peć. Od pretpovijesnih predmeta spominjem lijepi ulomak keramike vučedolske kulture zbog toga jer se još nedugo smatralo da vučedolska kultura nije zastupljena na varaždinskom području. Međutim nije se radilo o tome da tragovi vučedolske kulture u ovome kraju ne postoje – nego, kao što je to često slučaj, oni nisu bili otkriveni. Za sada još nije riješeno tumačenje antičkog novca pronađenog na drugoj istražnoj površini – čini se da se radi o novcu kojega je njegov vlasnik izgubio jer su svi primjerci otkriveni na relativno maloj površini, u jednom objektu koji još nije do kraja istražen. Uz ovaj nalaz, treba spomenuti još jedan vrlo važan antički predmet – izvrsno očuvan olovni uteg za tzv. brzu vagu, danas su takve vage poznate pod nazivom kantar. Ovaj nalaz, izuzetno vrijedan za našu antičku zbirku, pronađen je na površini terena, ispod lišća i bršljana, a ne u arheološkom sloju tako da i ovaj nalaz pokazuje da na Humščaku možemo očekivati još itekako zanimljivih nalaza. Za sada ostatke antičke arhitekture nismo ustanovili, no istraživanja su tek u začetku pa su moguća još svakakva iznenađenja. Tim više što je Humščak lokalitet koji se proteže na oko 160.000 m²…
Kakvi su daljni planovi za iskopavanja koja će se vršiti na Humščaku?
Zbog vrijednih nalaza iz raznih razdoblja i bogatstva podataka koje nam može pružiti nalazište Humščak smo predložili kao lokalitet koji bi svakako trebalo istraživati u srednjoročnom razdoblju, dakle do 2015. god. No, sigurna sam da istraživanja nikako neće biti okončana unutar ove 3 godine već će se trebati nastaviti i dalje. Smatram da je svakako svrsishodnije jedan lokalitet, naravno, ukoliko je on važan i bitan za poznavanje naše najstarije prošlosti, istražiti po mogućnosti do kraja ili barem u njegovom većem dijelu, nego svake 2-3 godine započinjati s otvaranjem novih nalazišta koja će nam pružiti samo fragmentarne podatke , a tako nećemo shvatiti cjelovitost i kompleksnost mjesta koje istražujemo.
Povodom znanstvenog skupa u Varaždinu 2010. god. nedavno je u izdanju Hrvatskog arheološkog društva izdana publikacija ‘Arheologija varaždinskog kraja i srednjeg Podravlja’. Zašto je upravo te godine izabran Varaždin za godišnji skup HAD-a? Koje su teme predstavljene u publikaciji?
Hrvatsko arheološko društvo organizira svoje znanstvene skupove svake godine u drugome mjestu jer se tako omogućava sudionicima skupa da se detaljnije upoznaju s arheološkom problematikom određene sredine, a sredini koja je domaćin iskazuje se potpora i daje poticaj za provođenje arheoloških aktivnosti. Znanstveni skup HAD-a održan je u Varaždinu davne 1975.g., a nakon toga kandidirale su se mnoge druge sredine, zatim, bilo je razdoblja kada u našem gradu, a i u muzeju, naprosto nisu postojali uvjeti da se takav veliki skup organizira. Naš se muzej kandidirao za organizaciju skupa 2010. god. jer smo ovakvim susretom hrvatskih arheologa, a na skupu ih je sudjelovalo stotinjak, željeli obilježiti 105. obljetnicu rođenja Stjepana Vukovića, ali i upoznati članstvo HAD-a i sve ostale zainteresirane s rezultatima na polju arheologije – postignutim u zadnjih 35 godina. Ukratko, htjeli smo kroz izlaganja stručnjaka koji se bave i našim širim varaždinskim područjem, pokazati je li i koliko je arheologija uznapredovala od onog našeg stručnog susreta 1975. god. Kolege smo kroz 3 pripremljene izložbe upoznali i s nekim novijim vrijednim nalazima i istraživanjima na ovom području, a jednodnevna ekskurzija svakako je bila sažeti, ali najzorniji prikaz arheoloških istraživanja i lokaliteta u okolici Varaždina.
Stjepan Vuković obilježio je povijest arheologije u varaždinskom kraju, a i u Hrvatskoj. Možete li istaknuti zašto je on jedna od važnijih osoba zaslužnih za razvoj arheologije kod nas?
Obilježavanjem godišnjice rođenja Stjepana Vukovića, polaganjem vijenca na njegov grob na varaždinskom groblju i dokumentarnom izložbom o radu ovog zaslužnog muzealca podsjetili smo starije kolege na svestran, inovativan i neumoran rad našeg prvog arheologa, a mlađima smo pružili priliku da se upoznaju s radom čovjeka koji se na primjer daleke 1930. god. bavio eksperimentalnom arheologijom, dakle granom arheologije o kojoj se nešto više govori i piše tek u novije vrijeme. Osim toga, svaki student je čuo za poznatu Vindiju, no to nije dovoljno – jer svaki student treba znati da se uz otkriće Vindije kao izuzetnog špiljskog nalazišta veže i ime njenog dugogodišnjeg istraživača – Stjepana Vukovića.
Koje sve aktivnosti i programe arheološki odjel GMV-a priprema u sljedećoj godini?
Prema našim planovima, 2013. god. trebala bi biti ispunjena radom na pripremi stalnog postava Arheološkog i Povijesnog odjela u palači Hercer, terenski rad na Lonji planiran je za proljeće, dok bi se u ranu jesen trebali ponovo uputiti na Humščak. Obrada ovogodišnjih nalaza trajat će još i kroz prve mjesece sljedeće godine – jedna od zbirki trebala bi se u potpunosti srediti i pripremiti za registraciju što je izuzetno opsežan posao.
Željela bih se posvetiti pripremi građe s utvrde Paka za objavu, a i kasnogotički pećnjaci sa našeg Starog grada, većim dijelom već obrađeni, bili bi zanimljiva građa za objavu u vidu kataloga koji bi također zahtijevao određene pripreme, dopune i sl. Ovo su neke od zanimljivijih i prioritetnih tema, ima i onih koje su tu, ali nisu u prvom planu, a ima i svakodnevnih tzv. tekućih poslova kao npr. pomoć studentima, posudba literature, konzultacije kod izrade seminarskih radnji i referata, pregledi terena, ekspertize, suradnja s medijima, predavanja, suradnja s kolegama i drugim ustanovama, praćenje i razmjena stručne literature te vođenje biblioteke, izrada terenskih crteža, dopunjavanje dokumentacije…
Zahvaljujem na razgovoru.
Razgovor vodio Robert Tabula.
Marina Šimek, prof. Voditeljica Arheološkog odjela Gradskog muzeja Varaždin. Fotografiju ustupila: Marina Šimek.
Zagreb, prosinac 2012.
by dr. sc. Vendi Jukić Buča | Sep 6, 2012 | Arheolozi, Interview, Istaknuto, Uncategorized
U rubrici Arheolozi predstavljamo, u formi biografija i interviewa, poznate i zaslužne arheologe.
Ovo je drugi Interview koji objavljujemo u Rubrici, s dr. sc. Slavkom Ciglenečkim, cijenjenim arheologom iz Slovenije.
Znanstveni savjetnik dr. sc. Slavko Ciglenečki radi na ‘Institutu za arheologijo Znanstvenoraziskovalnega centra SAZU’ u Ljubljani, a predavao je i na ‘Oddelku za arheologijo Filozofske fakultete Univerze’ u Ljubljani. Bavi se proučavanjem razdoblja kasne antike (osobito arheologijom naselja), razdoblja ranog kršćanstva, staroslovenske arheologije te mitologije.
Ponukana ugodnim susretom i stručnom podrškom profesora Ciglenečkog kao sumentora, prilikom pisanja seminarskog rada na doktorskom studiju Arheologije (koji pohađam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu), predložila sam i dobila pristanak za interview.
Profesore Ciglenečki, zahvaljujem Vam na odazivu i pristanku na razgovor. Kako ste se (i kada) odlučili baviti arheologijom? Je li povod tome bilo saznanje o nekom arheološkom otkriću?
Menim, da mnoge arheologe vzpodbudijo in trajno zaznamujejo prav arheološka najdišča v njihovi domači okolici. Ostaline številnih rimskih vil v neposredni bližini Šmarja pri Jelšah od koder sem doma, so s svojo skrivnostno prisotnostjo in odmevom v ljudskem izročilu vznemirjale otroško domišljijo. Tako nedvomno ni slučaj, da so se v Šmarju rodili kar trije pomembni raziskovalci antike: Fran Lorger, raziskovalec legijskega tabora v Ločici, Vera Kolšek, raziskovalka Celeje in Jaroslav Šašel kot najpomembnejši in najbolj uveljavljen slovenski raziskovalec antike. Ta okolica je določila tudi mojo pot v arheologiji. K temu je dodatno prispevalo dejstvo, da sem v času gimnazijskega šolanja z velikim zanimanjem prebiral knjige o arheoloških odkritjih in tako že v drugem letniku vedel, da bom študiral arheologijo. Glede na v začetku povedano ni nenavadno, da sem tako diplomo kot magisterij opravil iz problematike rimske provincialne arheologije iz območja Štajerske in da so bile v središču mojega zanimanja takrat prav rimske vile rustike.
Vjerujem da mnogim arheolozima probude interes i ostave trajni pečat upravo oni arheološki lokaliteti koji se nalaze u blizini njihova doma. Već su mi kao dječaku, ostaci brojnih rimskih vila iz okolice Šmarja pri Jelšah, od kuda dolazim, svojom su tajanstvenom pojavom i prisutnošću u narodnim predajama, budile maštu. Nije slučajno što upravo iz Šmarja dolaze čak troje važnih istraživača antike: Fran Lorger, istraživač legijskog tabora u Ločici, Vera Kolšek, istraživačica Celeje, te Jaroslav Šašel, najvažniji i najpriznatiji slovenski istraživač antike. Ovaj krajolik i njegova povijest, zacrtali su i moj smjer u arheologiji. Toj je odluci potpomogla i činjenica da sam u vrijeme pohađanja gimnazije s velikim zanimanjem čitao knjige o arheološkim otkrićima, te tako već na drugoj godini odlučio da ću studirati arheologiju. S obzirom na sve navedeno, nije nimalo neobično što su se moj diplomski i magistarski rad bavili problematikom rimske provincijalne arheologije na području Štajerske, a da su u središtu mog interesa bile upravo rimske vile rustike.
Znanstveni ste savjetnik na Institutu za arheologiju. Preferirate li rad na terenu ili rad na Institutu?
Veselje do terenskega dela in posebej številni uspešni topografski obhodi različnih najdišč so zaznamovali moja prva leta arheološkega delovanja. Pokojni profesor Jože Kastelic je opazil to moje nagnjenje in me je zato priporočil predstojniku Inštituta za arheologijo pri SAZU Mitji Brodarju, ki je leta 1973 želel na Inštitutu pospešiti prav arheološko topografijo, kot eno izmed temeljnih akcij arheološke dejavnosti, ki sta jo v Sloveniji že pred drugo svetovno vojno tako obetajoče začela Balduin Saria in Josip Klemenc. Ko pa se je po Brodarjevem konceptu začel inštitut širiti in sistematično časovno »pokrivati« vsa arheološka obdobja, so mi tedanji inštitutski kolegi predlagali, da bi se posvetil zgodnjesrednjeveškemu obdobju, ki je bilo takrat – kot je še danes – v arheološkem pogledu deficitarno. Tako sem težišče svojih raziskav prestavil v poznoantični čas, ki je bil takrat še zelo slabo poznan, manj pa sem se ukvarjal s slovanskim obdobjem, saj nam je prof. Zdenko Vinski iz Zagreba, pri katerem sem štiri leta poslušal problematiko zgodnjega srednjega veka, mojstrsko predaval samo romansko-germanski del, o problematiki Slovanov pa nismo izvedeli ničesar. Mojo pozornost je pritegnila tudi izjemno slabo poznana poselitvena slika v poznoantičnem obdobju, ki je bila povsem napačno interpretirana. Tako smo tedanji študentje arheologije in zgodovine še poslušali, kako se je romansko prebivalstvo izselilo v Istro in Italijo, pri nas pa je ostalo le nekaj skromnih pribežališč v najbolj odročnih predelih Slovenije. Te nedorečenosti in moji začetni uspehi ob prepoznavanju poznoantičnih naselbin so me zato dokončno preusmerili v raziskovanje zatona antike. Moje raziskave so se dobro skladale tudi s takratnimi raziskovalnimi trendi, saj je v širšem evropskem prostoru v zadnjih desetletjih 20. st. postalo jasno, da prav v hribe in gore odmaknjena naselbinska jedra skrivajo odgovore na mnoga vprašanja, ki jih rimske naselbine v nižini niso dale: omogočajo boljše razumevanje etnične sestave starejšega prebivalstva, substrata, ki je dočakal novo prebivalstvo in ponujajo zato razumevanje etnogeneze v velikem delu današnje Evrope.
Po začetnem intenzivnem topografskem delu so sledila sondiranja posameznih najdišč, kmalu pa tudi večja zaščitna in sistematična raziskovanja poznoantičnih naselbin (Kučar nad Podzemljem, Tinje nad Loko pri Žusmu, Korinjski hrib, Ajdna nad Potoki, Zidani gaber v Gorjancih, Ančnikovo gradišče pri Jurišni vasi). V zadnjih dveh desetletjih sem vodil le še izkopavanja na kompleksni poznoantični naselbini Tonovcov grad pri Kobaridu, katere prvo fazo smo v lanskem letu skupaj s kolegicama Zvezdano Modrijan in Tino Milavec zaključili z objavo v monografski obliki. Že ob sistematičnih izkopavanjih se je moje delo prevesilo v kabinetni tip dela, saj je bilo potrebno vse pridobljene rezultate celovito ovrednotiti in objaviti, kar me zaposluje še danes.
Kot posebno obliko terenskega dela sem ohranil le redne topografske oglede najdišč v širšem alpskem prostoru (Avstrija, severna Italija, južna Nemčija in Švica) in v večjem delu Balkana ter nekaterih značilnejših poznoantičnih lokacij na Pirenejskem polotoku, Turčiji, Bližnjem vzhodu in severni Afriki. Na osnovi tako pridobljenih izkušenj sem si kot pomembno arheološko nalogo zastavil podrobno analizo in širšo, uravnoteženo predstavitev poznoantičnih poselitvenih struktur. Večkrat opažam, da kolegi iz zahodnih, predvsem angleško govorečih dežel slabo poznajo alpski in balkanski prostor in le redko upoštevajo številne raziskave, ki so bile na tem območju opravljene v zadnjih desetletjih.
Entuzijazam prema terenskom radu te brojna uspješna topografska rekognosciranja raznih lokaliteta, obilježili su prve godine mog arheološkog djelovanja. Pokojni profesor Jože Kastelic zamijetio je moje afinitete, te me iz tog razloga preporučio predstojniku Instituta za arheologiju u SAZU, Mitji Brodaru, koji je 1973. godine na Institutu želio unaprijediti i pojačati upravo topografiju, kao jednu od temeljnih aktivnosti arheološkog djelovanja. Nju su već prije drugog svjetskog rata s velikim entuzijazmom započeli razvijati Balduin Saria i Josip Klemenc. Nakon što se, prema konceptu M. Brodara, Institut počeo širiti, te tako sistematično i vremenski „pokrivati“ sva arheološka razdoblja, tadašnji kolege s Instituta predlagali su mi da se posvetim ranosrednjovjekovnom razdoblju, koji je tada – kao i danas, u arheološkom pogledu deficitaran. Tako sam težište svojih istraživanja usmjerio upravo na kasnoantičko razdoblje, o kojem se tada vrlo malo znalo, a nešto manje bavio sam se slavenskim razdobljem, pošto nam je prof. Zdenko Vinski iz Zagreba, kod kojeg sam četiri godine slušao problematiku ranog srednjeg vijeka, majstorski predavao samo kasnoantičko-germanski dio, no o problematici Slavena nismo saznali gotovo ništa. Moj interes privukla je također, iznimno slabo poznata slika o naseljima u kasnoantičkom razdoblju, koja je bila posve pogrešno interpretirana. Tako smo još kao studenti arheologije i povijesti slušali kako se romanizirano stanovništvo preselilo u Istru i Italiju, dok je kod nas ostalo tek nekoliko refugija (pribježišta, utočišta) u najudaljenijim dijelovima Slovenije. Te nedorečenosti te moji početnički uspjesi u prepoznavanju kasnoantičkih naselja definitivno su me usmjerili u istraživanje kasne antike. Moja su se istraživanja dobro uklapala i u tadašnje istraživačke trendove u arheologiji, pošto je u posljednjim desetljećima 20. st. postalo jasno, da upravo naselja sakrivena u brdima i planinama skrivaju odgovore na brojna pitanja, koje ostaci rimskih naselja u nizinama nisu mogli dati; omogućila su bolje razumijevanje etničkog sastava starijeg stanovništva, odnosno substrata (podloge), koji je dočekao nove stanovnike (novu populaciju), te na taj način razumijevanje etnogeneze u velikom dijelu današnje Europe.
Nakon mog intenzivnog topografskog rada, uslijedila su sondiranja pojedinačnih lokaliteta, a ubrzo i veća zaštitna i sistematička istraživanja kasnoantičkih naselja (Kučar nad Podzemljem, Tinje nad Loko pri Žusmu, Korinjski hrib, Ajdna nad Potoki, Zidani gaber v Gorjancih, Ančnikovo gradišče pri Jurišni vasi). U zadnja dva desetljeća vodio sam iskopavanja na kompleksnom kasnoantičkom naselju Tonovcov grad pri Kobaridu, a prvu fazu smo prošle godine, zajedno s kolegicama Zvezdanom Modrijan i Tinom Milavec, završili i obilježili objavom monografije. Već prilikom sistematskih iskopavanja, moj se rad sve više bazirao na rad u kabinetu, jer je bilo potrebno cjelovito obraditi i objaviti sve sakupljene podatke. Taj dio posla zaokuplja me i danas.
Kao posebni oblik terenskog rada obavljam još samo redovite topografska rekognosciranja nalazišta u širem alpskom prostoru (Austrija, sjeverna Italija, južna Njemačka i Švicarska), te većem dijelu Balkana i nekim značajnijim kasnoantičkim lokalitetima na Pirinejskom poluotoku, Turskoj, Bliskom Istoku i sjevernoj Africi. Na osnovu ovih iskustava, kao važnu arheološku zadaću postavio sam si detaljnu analizu i šire, uravnoteženo predstavljanje kasnoantičkih naseobinskih struktura. Više sam puta primijetio da kolege, posebice iz zapadnih, osobito oni s engleskog govornog područja, znaju malo o alpskom i balkanskom prostoru i rijetko se koriste rezultatima studija brojnih istraživanja koja su se na ovom prostoru vodila u posljednjih nekoliko desetljeća.
Koji je najzanimljiviji artefakt ili objekt koji ste otkrili ili istražili?
Prav na začetku svojih raziskav sem februarja 1975 posebno vzpodbudo doživel z odkritjem sijajne poznoantične naselbine Gradec pri Prapretnem, še danes ene največjih in najlepše ohranjenih v vzhodnih Alpah. Njena arhitektura je zaradi odmaknjenosti najdišča v težko dostopnem hribovskem območju ohranjena pri nekaterih stavbah še 2 do 3 m v višino, kar je za kontinentalno antično najdišče izjemno redko. Gradec pri Prapretnem je ob času odkritja pomenil izjemno presenečenje, saj tovrstnih najdišč zaradi takratnih domnev zgodovinarjev nismo več pričakovali. Povzročil je nemalo začudenja in sprožil ugibanja ali gre dejansko za poznoantično naselje, kot sem ga označil, ali morda za kakšno poznejšo naselbino. Šele sistematični ogledi podobnih postojank v Avstriji, kjer sta jih že pred drugo svetovno vojno raziskovala Rudolf Egger in Franz Jantsch so pokazali, da sem imel prav. Na njih sem videl povsem podobne primerjalne kose grobe keramike, s katerimi je bilo mogoče Gradec potrditi kot poznoantično naselje, hkrati pa prepoznati tudi mnoga druga. Tako sem se že v začetku soočil s pomanjkljivim znanjem za prepoznavo ostalin iz tega obdobja, a hkrati v teh problemih zaslutil tudi velik potencial.
Na početku mojih istraživanja, u veljači 1975., veliki poticaj dalo mi je otkriće sjajnog kasnoantičkog naselja Gradec pri Prapretnem, koje je i danas jedno od najvećih i najbolje očuvanih naselja tog tipa u istočnim Alpama. Arhitektura tog naselja je, radi teško dostupnog terena, izuzetno dobro očuvana; neki su objekti sačuvani čak do 2 – 3 metra u visinu, što je za kontinentalno antičko nalazište veoma rijedak slučaj. Gradec pri Prapretnem je u vrijeme otkrića bio iznimno veliko iznenađenje, jer takve lokalitete zbog tadašnjeg saznanja i pretpostavki onodobne povijesne znanosti, nitko nije očekivao. Taj je lokalitet izazvao prilično čuđenja i pokrenuo brojna pitanja, radi li se zaista o kasnoantičkom naselju (kako sam ga u startu definirao) ili je ovdje ipak možda riječ o kasnijem lokalitetu. Tek su sistematski topografski obilasci sličnih lokaliteta u Austriji, koja su već prije drugog svjetskog rata istraživali Rudolf Egger i Franz Jantsch, pokazali i potvrdili da sam bio u pravu. Na tim sam lokalitetima uočio vrlo slične fragmente grube keramike, prema kojima je bilo moguće Gradec datirati kao kasnoantičko naselje, a ujedno prepoznati i mnoga druga naselja. Tako sam se već u samim počecima suočio sa manjkavim znanjem za prepoznavanje ostataka iz toga razdoblja, no ujedno sam i u toj situaciji vidio veliki potencijal.
Bavili ste se istraživanjima relikata poganskih, naročito orijentalnih kultova na području današnje Slovenije. Da li se na nekim područjima njihov utjecaj može prepoznati i danas?
Slučajna najdba izredno lepega žrtvenika s simboli Kibele, Atisa in Apolona iz Marofa pri Jurkloštru je usmerila mojo pozornost k problemu duhovnih reliktov, ki so se posebej v odmaknjenih področjih, kamor so se zatekli staroselci, ohranili dalje in v bolj neokrnjeni obliki. Pri kultu Kibele, frigijske Velike matere, ki je bil do prevlade krščanstva razširjen po celotnem rimskem imperiju, sem opazil vsebinske in imenske sorodnosti med ekstatičnimi Kibelinimi spremljevalci Kureti in Koribanti ter kurenti, ki na ptujskem polju preganjajo zimo. In prav v antični Petovioni je bilo središče orientalnih kultov v sklopu katerih so ob Mitrinih stala tudi svetišča Velike matere. Pomembnost tega kulta v Petovioni potrjuje izredno lepa statua Kibele, ki jo danes hrani graški Joaneum. Ob ugotavljanju teh podobnosti je bilo mogoče tudi v prekmurskem običaju »borovega gostüvanja« opaziti sled spomina na častilce Kibele, ki so v prvih stoletjih rimske dobe nosili v slovesni povorki podobno okrašeno borovo drevo. Skratka, domnevam, da je močna prisotnost kulta Velike matere v ptujski okolici in delno tudi drugod v Panoniji vplivala na preživetje nekaterih njegovih elementov v pustni preobleki vse do današnjih dni.
Slučajan nalaz iznimno lijepog žrtvenika sa simbolima Kibele, Atisa i Apolona iz Marofa pri Jurkloštru, usmjerio je moju pozornost problematici duhovnih relikata, koji su se, osobito u udaljenim područjima na kojima su se zadržali starosjedioci, prilično dugo očuvali u svom izvornom obliku. U kultu Kibele, frigijske Velike majke, koji je do prevlasti kršćanstva bio raširen po cijelom rimskom carstvu, primjetio sam sadržajne i imenske sličnosti između ekstatičnih kibelinih pratitelja Kureta i Koribanta, i kureta koji na području Ptuja tjeraju zimu. Upravo je u antičkoj Petovioni bilo središte orijentalnih kultova u sklopu kojih su, uz svetišta Mitre, stajala i svetišta Velike majke. Važnost ovog kulta u Petovioni potvrđuje i iznimno lijepa Kibelina statua koja se danas čuva u Grazu, u Muzeju Joanneum. U utvrđivanju ovih sličnosti, zapažen je i trag sjećanja na sljedbenike Kibele i u prekmurskom običaju »borovega gostüvanja«. Naime, Kibelini su sljedbenici u prvim stoljećima rimskog doba u povorci nosili slično ukrašeno drvo bora. Uglavnom, pretpostavljam da je snažna prisutnost kulta Velike majke u okolici Ptuja, a i šire u Panoniji, utjecala na očuvanje nekih od njegovih elemenata u fašničkoj odjeći sve do današnjih dana.
U razdoblju od 1989. do 1990. godine usavršavali ste se u Bonu? Kakvo je Vaše inozemno iskustvo?
Humboldtova štipendija mi je omogočila, da sem se lahko za nekaj časa posvetil študiju in to v stimulativni družbi profesorjev in študentov, ki so se intenzivno ukvarjali s problematiko pozne antike. Posebej me je presenetilo, da so študentje cele dneve preživljali v seminarski sobi in knjižnici, kar pri nas v času mojega študija že zaradi prostorskih možnosti ni bilo mogoče. Prav tako sem pri njih opazil mnogo večjo povezanost pri študiju, posebej pri seminarskih nalogah, kjer so tesno sodelovali, si izmenjavali podatke, nasvete, literaturo in v dolgih diskusijah preizkušali svoja stališča. Tudi študijski pogoji so bili precej boljši, saj niso imeli niti približno tako natrpanega urnika, kot ga imajo študentje na primer pri nas, kjer so obremenjeni s številnimi predmeti, ki se zdijo profesorjem enako važni. Tam je bil na višji stopnji pomemben le študij izbranega obdobja, zato so se lahko osredotočili na važnejše študijske predmete, ki so jih ob koncu študija tudi zares obvladali. Ambicioznejši študentje so se selili iz univerze na univerzo in izbirali najboljše profesorje za posamezno problematiko, da bi od njih posrkali specifična znanja, ki jih takšni profesorji imajo. Dobro opravljeni izpiti pri uveljavljenih profesorjih so tako predstavljali dragoceno referenco pri kandidiranju za arheološke službe, ki so tudi pri njih izredno težko dosegljive. Tako so bili pri prof. Volkerju Bierbrauerju, ki je bil formalno tudi moj mentor, v seminarju zbrani študentje iz različnih delov Nemčije in inozemstva, zato je bilo mogoče od njih dobiti zanimive informacije in različne izkušnje. Bonn je bil v tistem času kot glavno mesto zahodne Nemčije tudi izjemno pomembno univerzitetno središče. Za študente arheologije so bile na razpolago poleg dobre knjižnice na univerzi in v tamkajšnjem muzeju še odlična knjižnica v Dölgerjevem inštitutu (kjer med drugim izdajajo tudi Reallexikon für Antike und Christentum) ter kot četrta še KAVA (Komission für allgemeine und vergleichende Archäologie), kjer je bila zbrana arheološka in etnološka literatura za vse pomembnejše kulture sveta. V Bonnu so imeli seveda ločen študij klasične od provincialne, prazgodovinske in zgodnjesrednjeveške arheologije, hkrati pa je slovela tudi stolica za zgodnjekrščansko arheologijo, kjer sem poslušal predavanja pri znanem poznavalcu te problematike, profesorju Josephu Engemannu. Skratka, možnosti za izobraževanje kot tudi študijska klima sta bili izredni, zato mi je študij v Bonnu omogočil pomembno dopolnitev strokovnega znanja in pomenil spodbudo za nadaljnje raziskovanje poznoantične problematike.
Humboltova stipendija omogućila mi je da se neko vrijeme posvetim studiju u stimulativnom okruženju profesora i studenata, koji su se intenzivno bavili problematikom kasne antike. Izuzetno me iznenadilo što su studenti po cijele dane provodili u seminarskim sobama i knjižnicama, što kod nas, u vrijeme dok sam ja bio student, nije bilo moguće, već i radi same prostorne ograničenosti. Također, primijetio sam da su oni puno više povezani tijekom studija, posebice prilikom seminara, na kojima su tijesno surađivali, izmjenjivali podatke, savjete, literaturu, te za vrijeme dugih diskusija testirali svoja stajališta. Uvjeti studiranja bili su znatno bolji, raspored sati nije bio toliko natrpan kao što je to slučaj kod nas, gdje su studenti opterećeni raznim predmetima za koje profesori smatraju da su jednako važni. Tamo je na višem stupnju bio važan studij određenog razdoblja, pa je tako bilo lakše usredotočiti se na važnije studijske predmete, koje su na kraju studija studenti zaista i savladali. Ambiciozniji studenti selili su se sa sveučilišta na sveučilište te odabirali najbolje profesore za određenu problematiku. Dobar uspjeh na ispitima kod tih profesora predstavljao je dobru referencu kod kandidiranja za poslove u arheologiji, koji se ionako iznimno teško dobivaju. Kod profesora Volkera Bierbrauera, koji je formalno bio i moj mentor, za seminar su bili izabrani studenti iz različitih dijelova Njemačke i inozemstva, pa je od njih bilo moguće dobiti zanimljive informacije temeljene na iskustvu. Bonn je u ono vrijeme bio glavni grad zapadne Njemačke i iznimno bitno sveučilišno središte. Za studente arheologije su, pored dobre knjižnice na sveučilištu i u tamošnjem muzeju, na raspolaganju bile i odlična knjižnica u Dölgerevom institutu (gdje između ostalog izdaju i Reallexikon für Antike und Christentum), a kao četvrta i KAVA (Komission für allgemeine und vergleichende Archäologie), gdje je sakupljena arheološka i etnološka literatura za sve važnije kulture svijeta. U Bonnu je studij klasične, provincijalne, prapovijesne i ranosrednjovjekovne arheologije bio odvojen, a vrlo je poznata bila i katedra za ranokršćansku arheologiju, gdje sam slušao predavanja kod glasovitog profesora Josepha Engemanna. Ukratko, mogućnosti za izobrazbu i studijska klima bili su izvanredni, stoga mi je studij u Bonnu omogućio važnu dopunu stručnog znanja te značio poticaj za daljnje istraživanje kasnoantičke problematike.
Doktorirali ste arheologiju, a tijekom susreta s Vama zamijetila sam veliki pedagoški senzibilitet, koji nije karakterističan za sve stručnjake na nekom znanstvenom području. Vaši bivši studenti o Vama imaju izrazito pozitivno mišljenje kao čovjeku i profesoru. Kakve su Vaše metode prenošenja znanja studentima i na koji način pristupate mladim ljudima?
Do moje pedagoške dejavnosti je prišlo pozno in je rezultat slučajnih okoliščin na Oddelku za arheologijo, ki je v času 2001 ostal brez profesorja za zgodnji srednji vek. Pravzaprav nisem nikoli pomišljal na profesorsko kariero, saj sem svoje delo videl v celoti na inštitutu, kjer sem bil polno zaposlen. Zato sem se stežka odločil, da ob različnih nedokončanih nalogah prevzamem še zahtevno delo na Oddelku za arheologijo. Ne bom rekel, kot je danes to moderno, da mi je tovrstno delo predstavljalo izziv, ampak sem ga razumel kot dolžnost nekoga, ki je imel možnost posvečati se dalj časa problematiki določenega obdobja, da to znanje posreduje mlajšim. Tudi sicer pri drugih področjih v arheologiji opažam, da je premalo pretoka raziskovalcev med inštituti in univerzami. Študentom sem skušal kratko predstaviti poleg teoretičnih in delno zgodovinskih izhodišč predvsem postopke raziskav, ki so pripeljali do sedanje stopnje znanja. Večji del predavanj je bil namenjen sistematičnem pregledu naselbinske slike v prostoru zahodnega Ilirika. Ob tem sem del časa namenil uporabi orodij za določanje naselbin in grobišč, predvsem tipološki in kronološki interpretaciji drobnega gradiva. Pomembno se mi je zdelo opozoriti in kritično predstaviti tudi različna gledanja in sodobne polemike o tej zahtevni in kompleksni tematiki, ki danes vznemirja precejšen del arheologov, posebej še zaradi mnogih nedorečenosti pri (ne)razumevanju etnične strukture. Od študentov sem skušal doseči, kjer je bilo v okviru seminarskega dela to seveda mogoče, da glede na njihova različna nagnjenja izberejo ustrezne teme in pri njih pokažejo maksimalni angažma. Seveda, pa je bilo to, glede na moj omejen obseg dela na fakulteti žal le redko mogoče.
Moja pedagoška aktivnost započela je relativno kasno, te je bila rezultat slučajnih okolnosti na Odsjeku za arheologiju, koji je 2001. godine ostao bez profesora za rani srednji vijek. Zapravo, nikad nisam ni pomišljao na profesorsku karijeru, jer sam svoj rad u cijelosti temeljio na djelovanje u Institutu, gdje sam bio u punom radnom odnosu. Iz tog razloga odluka za preuzimanje profesorske službe bila je teška, jer sam imao različite nedovršene obaveze na Institutu. Ne želim reći, kao što je to danas popularno reći, da mi je to predstavljalo svojevrstan izazov, već sam smatrao da mi je dužnost, kao osobe koja je imala mogućnost dulje vrijeme posvetiti se istraživanju problematike određenog razdoblja, da akumulirano znanje prenesem mlađim generacijama. Isto tako, zapažam da je u mnogim granama arheologije, premalo kolanja znanstvenika između instituta i sveučilišta. Studentima sam pokušao ukratko predstaviti, uz teoretska i povijesna ishodišta, postupke istraživanja koji su doveli do današnjeg stupnja znanja i spoznaja. Veći dio mojih predavanja bio je posvećen sistematskom pregledu naseobinske slike na prostoru zapadnog Ilirika. Uz to, dio sam vremena namijenio upotrebi alata i metoda za određivanje naselja i grobalja, nadasve tipološkoj i kronološkoj interpretaciji sitnog materijala. Činilo mi se važnim upozoriti i kritički predstaviti i različite poglede te polemike o ovoj zahtjevnoj i kompleksnoj tematici koja i danas „uznemirava“ brojne arheologe, posebice radi mnogih nedorečenosti i nejasnoća u (ne)razumijevanju etničke strukture. Od svojih sam studenata želio postići da, s obzirom na njihova naginjanja, izaberu odgovarajuću temu i za nju ulože maksimalan angažman. Dakako, to je s obzirom na moj ograničen opseg posla na fakultetu rijetko moguće u potpunosti postići.
Moglo bi se ustvrditi da je arheologija u velikoj mjeri široj javnosti nepoznata znanstvena grana. Osnivanje internet portala Arheolgija.hr imalo je za cilj doprinijeti širenju interesa za arheološku baštinu povećanjem dostupnosti sadržaja javnosti, osobito mladoj populaciji usmjerenoj na korištenje Interneta. Vi ste svojim radom i djelovanjem također u mnogočemu pridonijeli popularizaciji arheoloških nalaza.
Del mojih prizadevanj je šel tudi v smeri večje popularizacije rezultatov arheoloških raziskav. V Sloveniji smo imeli kar nekaj odličnih piscev, ki so v zelo poljudni obliki nagovarjali širši krog bralcev (naj omenim tu predvsem kolege Toneta Kneza, ki je tako imenitno uveljavil dolenjski halštat, Stanka Pahiča, ki je v slikovitih drobnih zapisih predstavil najdišča iz štajerskega območja in kolega Dareta Vugo, ki je znal pritegniti predvsem mlade bralce in jih navdušiti za arheologijo). Sam sem se te problematike začel zavedati predvsem ob izkopavanjih nekaterih najdišč, kjer nismo uspeli zagotoviti dovolj sredstev za raziskave, zaščito in vzdrževanje. Kot že mnogi pred mano sem spoznal, da naloga raziskovalcev ni le produciranje člankov, ki polnijo zgolj strokovna glasila, ampak da je potrebno svoje rezultate predstaviti tudi širšemu krogu zainteresiranih laikov, ki bodo tako bolje razumeli problematiko naših odkritij in bodo mnogo bolj dovzetni za pomoč pri ohranjanju in raziskovanju arheoloških spomenikov. Tako sem najprej pripravil poljuden prikaz pomembnih poznoantičnih naselbin v območju med Savo, Savinjo in Sotlo, skupaj s kolegi pa sem izdal vodič Po poteh rimskih vojakov v Sloveniji. Ob drugih manjših vodnikih sem v daljšem časovnem obdobju objavljal članke v nekaterih popoularno znanstvenih revijah (predvsem Gea), kjer sem predstavljal manj znana najdišča in zanimivejše najdbe iz rimskega imperija in seveda tudi iz ožjega območja mojega delovanja.
Mnenja sem, da je bolje raziskane in na terenu ohranjene arheološke točke treba usposobiti za turistični obisk in tako doseči, da se bodo vzdrževale s tako pridobljenimi sredstvi, saj državni fondi tega marsikje že dolgo več ne omogočajo. Seveda pa je zato potreben precejšen napor arheologov in stalna promocija, da bi urejena najdišča postala samoumevni del turistične ponudbe, kot je to primer v drugih bolj razvitih državah.
Dio mog truda i doprinosa išao je u smjeru veće popularizacije rezultata arheoloških nalaza. U Sloveniji smo imali priličan broj izvrsnih autora, koji su svojim načinom pisanja približili rezultate istraživanja široj javnosti (ovdje svakako valja spomenuti kolege Toneta Kneza, koji je pisao o dolenjskom halštatu, Stanka Pahiča, koji je predstavio nalazišta s područja štajerske i kolegu Dareta Vugu, koji je iznimno popularan bio među mlađim čitateljima u kojima je pobudio zanimanje za arheologiju). Postao sam svjestan te problematike prvenstveno prilikom iskopavanja pojedinih lokaliteta, kada nismo uspjeli omogućiti dovoljno sredstava za istraživanja, te zaštitu i održavanje. Spoznao sam, kao i mnogi prije mene, da uloga znanstvenika nije samo publiciranje članaka koji izlaze isključivo u stručnim objavama, već je potrebno rezultate istraživanja predstaviti i širem krugu zainteresiranih laika koji će na taj način bolje razumjeti problematiku naših otkrića, te će tako postati svjesni njihove važnost i važnosti pomaganja u očuvanju i istraživanju arheoloških spomenika. Iz tog sam razloga pripremio pregled važnih kasnoantičkih naselja na području između Save, Savinje i Sutle, a zajedno s kolegama izdao sam vodič „Po poteh rimskih vojakov v Sloveniji“. Uz druge manje vodiče, objavljivao sam i članke u nekim popularno znanstvenim revijama (prije svega Gea), gdje sam predstavljao manje poznate lokalitete i zanimljivije nalaze iz rimskog carstva, te dakako i iz užeg područja mog djelovanja.
Smatram da bolje istražene i očuvane arheološke lokalitete treba turistički osposobiti, te tako postići njihovo samofinanciranje, jer državni fondovi nisu dostatni. Da bi se to ostvarilo, potreban je priličan napor arheologa te stalna promocija kako bi takvi lokaliteti postali dio turističke ponude.
Knjiga ‘Tonovcov grad pri Kobaridu‘, čiji ste autor, uz suradnike na istraživanju, objavljena je u potpunosti u .pdf izdanju na internetskoj strani Instituta i na taj način dostupna arheolozima i zainteresiranoj publici. Kao internetski medij i iz perspektive internetske akademske generacije, ovo je progresivni edukacijski i ekološki način objavljivanja. Priprema li Institut i druge sadržaje koji će biti objavljeni na internetu?
Naš Inštitut je že zgodaj začel s predstavljanjem arheoloških rezultatov v digitalni obliki na internetu, saj nam je kmalu postalo jasno, da naša objavljena dela v majhnih nakladah dosežejo le manjši del zainteresirane publike. Zato smo že pred leti pripravili internetno stran inštituta na katero skušamo naložiti čim več naših že dokončanih del, hkrati pa so tam tudi linki, ki omogočajo dostop do naših baz literature in slovenskih arheoloških najdišč. Kot kaže, je internetna stran inštituta zelo dobro obiskana in podatke s pridom uporabljajo mnogi uporabniki. V zvezi s tem je potrebno posebej omeniti ARKAS, kataster slovenskih arheoloških najdišč, ki je z geslom dostopen v celoti, v omejenem obsegu pa vsem uporabnikom. Zelo koristni za zgodnjesrednjeveško obdobje sta bazi literature in predmetov LIBERA in ZBIVA. Tudi vse novejše publikacije inštituta, tako tiste iz serije Dela in Opera ZRC SAZU, kot tudi vse številke Arheološkega vestnika od leta 1999 naprej so dostopne v digitalni obliki. Soglasna odločitev raziskovalcev inštituta je bila, da je na ta način naše delo dostopno širšim strokovnim krogom, v omejenem obsegu pa vsakomur, ki ga ta problematika zanima.
Naš Institut je rano počeo s predstavljanjem arheoloških rezultata u digitalnom obliku, pošto naši objavljeni radovi u manjim nakladama dopiru do manjeg dijela zainteresirane publike. Iz tog smo razloga već prije nekoliko godina uredili internetsku stranicu instituta na koju pokušavamo staviti čim više naših, već gotovih radova, a tamo su ujedno i linkovi koji omogućavaju dostup do naših baza literature i slovenskih arheoloških nalazišta. Internetska stranica instituta ima vrlo dobru posjećenost. Vezano uz to, važno je posebno spomenuti ARKAS, katastar slovenskih arheoloških nalazišta, koji je uz lozinku u cijelosti dostupan, a u ograničenom obliku i svim ostalim korisnicima. Vrlo korisne za ranosrednjovjekovno razdoblje su baze literature i predmeta LIBERA i ZBIVA. U digitalnom obliku dostupne su i novije publikacije instituta, serije Dela i Opera ZRC SAZU, kao i svi brojevi Arheološkog vestnika od godine 1999 pa nadalje. Jednoglasna odluka znanstvenika instituta bila je na taj način naš rad učiniti dostupnim širem stručnom krugu, a u ograničenom obliku i svima onima koje ova problematika interesira.
U Hrvatskoj se, unatoč brojnim arheološkim sadržajima i institucijama, mladi diplomirani arheolozi teško zapošljavaju u struci. Kakva je situacija s mogućnošću zaposlenja arheologa u Sloveniji?
Na žalost je situacija zelo podobna tudi pri nas. V zadnjih dveh desetletjih se je možnost delnega zaposlovanja z obsežnimi zaščitnimi izkopavanji pri gradnji avtocest in drugih zaščitnih projektih sicer izboljšala: mnogi mladi arheologi so se zelo dobro organizirali, ustvarili nekaj vsestransko usposobljenih arheoloških ekip, ki so bile sposobne prevzemati tudi najzahtevnejše projekte. Seveda pa sedanja kriza vpliva na zmanjšan obseg gradenj in s tem posredno tudi na manjšo potrebo po arheoloških delih. Rast arheoloških inštitucij, opazna predvsem v osemdesetih in devetdesetih letih prejšnjega stoletja se je že pred leti ustavila in dobila tudi povsem drugačen, veliko bolj na projekte usmerjen značaj. Ta način je mnogo bolj fleksibilen in zahteva tudi večje povezovanje prej le posamezno nastopajočih institucij, hkrati pa le redko dopušča poglobljeno delo na nekem področju, vse preveč je prilagajanja sprotnim delovnim nalogam. Zato so tudi redne službe v etabliranih institucijah vse bolj negotove, marsikje zaradi krize ni mogoče nadomestiti arheologov, ki so se upokojili in za sabo pustili veliko vrzel.
Na žalost, situacija je vrlo slična i kod nas. U posljednja dva desetljeća mogućnost povremenog zapošljavanja se djelomično poboljšala jer su rađena opsežna zaštitna iskopavanja zahvaljujući gradnji autocesta, te drugim zaštitnim projektima. Mnogi su se mladi arheolozi uspješno organizirali, te oformili nekoliko svestrano osposobljenih arheoloških ekipa koje su bile sposobne preuzeti i najzahtjevnije projekte. Sadašnja kriza uvelike utječe na smanjen opseg gradnji, te time posredno utječe i na manju potrebu za arheološkim radovima. Rast arheoloških institucija, osobito tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, zaustavio se i dobio posve drugačiji značaj. Sve je veća usmjerenost na projekte. Taj je način puno fleksibilniji, te zahtjeva veće povezivanje pojedinačnih institucija, a ujedno rijetko dopušta dublji rad na nekom području pošto se potrebno sve više prilagođavati nadolazećim radnim zadacima i obavezama. Iz tog razloga stalni poslovi u etabliranim institucijama sve su nesigurniji, a često zbog krize nije moguće nadomjestiti arheologe koji su otišli u mirovinu i za sobom ostavili veliku prazninu.
Zahvaljujem na razgovoru, uz želje za uspjeh u daljnjem znanstvenom radu i nadam se nastavku suradnje našeg Portala s Vašim Institutom i Vama osobno.
Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča.
Prijevod: Kristina Dragčević.
Znanstveni savjetnik, dr. Slavko Ciglenečki u svom uredu. Foto: VJB.
U Ljubljani, 6. rujna 2012. godine.
by Suradnik | Apr 9, 2012 | Arheolozi, Autorski osvrti, Istaknuto, Razgovor, Uncategorized
NOĆ MUZEJA ’12: Arheološki muzej u Splitu
Noć muzeja 2012. privukla je čak 325.000 posjetitelja na 180 lokacija. Preko 80 gradova i mjesta te njihovih kulturnih ustanova, a pogotovo muzeja, uključilo se i pridonijelo iznimno atraktivnom programu. U Splitu je bilo 39.000 posjetitelja, a od toga približno 3800 ljudi pogledalo je matičnu zgradu Arheološkog muzeja u Splitu.
Arheološki muzej u Splitu najstariji je arheološki muzej u Hrvatskoj. Uz arheološku djelatnost prikupljanja obrade i prezentiranja arheološkog materijala i spomenika, AMS provodi sustavna arheološka istraživanja na lokalitetima Saloni i Isi (antička Issa), te posjeduje područnu zgradu u Solinu – Tusculum i Arheološku zbirku Issa u Visu. Ove dvije zbirke također su sudjelovale u Noći muzeja s popriličnim uspjehom.
O atmosferi, događanjima i izložbama održanima u sklopu ove manifestacije pročitajte u našem razgovoru s Jelenom Jovanović, kustosicom Arheološkog muzeja u Splitu. Kako sama kaže, trenutno se bavi inventarizacijom muzejske građe, revizijom iste te piše članak za muzejski časopis Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku. U organizaciji Noći muzeja sudjelovala je između ostalog održavanjem radionice za srednjoškolce, koja je ostvarila izuzetan uspjeh.
Jeleni se ovom prilikom zahvaljujemo na dosadašnjoj suradnji, a radujemo budućoj te želimo puno uspjeha u daljnjem radu.
Razgovor je vodila Julija Vuljanko.
Razgovor s Jelenom Jovanović, kustosicom Arheološkog muzeja u Splitu
Julija: Noć muzeja je, kao i svake godine, a ove u još većem opsegu, naprosto zapanjila odazivom javnosti. Kako je Arheološki muzej u Splitu pristupio samoj manifestaciji i organizaciji iste?
Jelena: Arheološki muzej u Splitu ove je godine organizirao prigodan program povodom manifestacije Noć muzeja čak na tri različite lokacije: u matičnoj zgradi u Splitu, u zgradi Tusculum u Solinu (gdje se nalazi naša istoimena priručna zbirka i lokalitet), te po prvi puta u Gospinoj Batariji, u gradu Visu (gdje se nalazi naša priručna zbirka i lokalitet Issa).
Na sve tri lokacije posjetitelji su uživali u zabavno-glazbenim programima, organiziranim stručnim vodstvima, muzejskim publikacijama i suvenirima dostupnima po sniženim cijenama, te prigodnim domjencima uz koje su se mogli ugrijati. Posebno bih istaknula malu izložbu postavljenu u matičnoj zgradi u Splitu, na kojoj su izložene fotografije ključnih spomenika iz našeg lapidarija, koje su fotografirali učenici srednjih škola grada Splita. Točnije, 45 učenika iz 6 splitskih srednjih škola, sudjelovalo je u muzejskoj edukativnoj radionoci ‘FotoARH’, koja je zahvaljujući njihovoj aktivnosti i zainteresiranosti rezultirala istoimenom izložbom. Izložba traje do kraja veljače.
Julija: Arheološki kompleks Salona dio je Vašeg muzeja. Kako je tamo uspjela Noć muzeja?
Jelena: Drugu godinu za redom Arheološki kompleks Salona ponudio je bogati i raznovrsni program za Noć muzeja. Ove godine, uz stručna vodstva po lokalitetu, posjetitelji su mogli razgledati spomen sobu don Frane Bulića u zgradi Tusculuma, te uživati u dramsko-glazbenom programu glumice Ksenije Prohaske i pijanistice Irine Nykolenko. Osim autobusa, koji je bio posebno organiziran za prijevoz posjetitelja od zgrade Muzeja u Splitu do Arheološkog kompleksa Salona u dva termina, standardni međugradski autobus na relaciji Split-Solin, prometovao je svakih petnaest minuta. Unatoč dislociranosti i hladnom vremenu, brojka od 1100 posjetitelja Priručne zbirke i arheološkog lokaliteta Salona za Noć muzeja 2012. možda najbolje govori o uspješnosti.
Julija: Kakve su bile reakcije (ciljane) publike i općenito atmosfera?
Jelena: Arheološki muzej u Splitu svake se godine nalazi na samom vrhu najposjećenijih muzeja u Splitu. Ove godine bilo je oko 3800 posjetitelja u našoj matičnoj zgradi, a posebno bih istaknula preko 250 ljudi koji su posjetili priručnu zbirku Issa, u gradu Visu. Možda se ovakva statistika čini nešto manjom u odnosu na broj posjeta zagrebačkih muzeja, ali je za naše uvjete dobar pokazatelj da ljudi vole i žele sudjelovati u kulturnim događanjima. Zbog toga je većina prigodnih (zabavno-glazbenih) programa koji se organiziraju po muzejima, namjenjena široj publici. Reakcije i atmosfera su odlične, a broj posjetitelja svake godine raste. Neupitno je, dakle, da je manifestacija Noć muzeja trend, ili kako bi Splićani rekli đir.
Julija: Arheološki muzeji diljem Hrvatske izuzetno su interesantni široj javnosti, a pogotovo to vidimo u Noći muzeja. Koji je po Vašem mišljenju razlog tome? I mogu li muzeji kod nas više raditi na promidžbi?
Jelena: Arheološki muzeji diljem Europe i svijeta, ujedno su i najstariji muzeji, a svojom građom golicaju maštu široj publici, različitih dobnih skupina. Uostalom, tko to, barem u djetinjstvu, nije bio/jest očaran drevnim Egiptom, stripovima Martin Mystery ili junacima poput Indiane Jones i Lare Croft. Iako stereotipi, često bazirani na netočnim podacima o arheologiji, kao znanosti, apsolutno su doprinijeli popularizaciji iste. Marketing je danas od iznimne važnosti u svemu, pa tako i kad je riječ o muzejima. Konkretno, Arheološki muzej u Splitu najstariji je muzej u Hrvatskoj, ali i u čitavoj jugoistočnoj Europi, što se čini dovoljno snažnim brendom prvenstveno u promociji. Ipak, posjećenost uvijek može biti bolja, a zasigurno bi tome doprinio stručnjak za marketing, koji bi trebao biti potreban u svakom muzeju, baš kao i kustos ili pak muzejski pedagog.
Julija: Osim web stranice, aktivni ste i na Facebooku. Koliko je takva vrsta komunikacije korisna muzeju? Javljaju li Vam se neki mladi, možda budući arheolozi?
Jelena: Društvena mreža Facebook sveprisutni je fenomen, koji upravo u marketinškom smislu nudi nevjerojatan potencijal. Kombinacija jednostavnog i besplatnog je idealna, a u vrlo kratkom vremenu omogućava ažuriranje podataka i širenje informacija. Stoga, mislim da je jako bitna i korisna muzeju. Prethodno spomenuta edukativna radionica ‘FotoARH’, iz koje je proizašla trenutna izložba fotografija učenika srednjih škola, također je koristila pogodnosti Facebooka. Ideja mi je bila ta, da sudionici radionice, nakon odslušanog stručnog vodstva, odgovore na pet pitanja (koja ujedno predstavljaju pet ključnih spomenika u našem lapidariju) kroz svoje fotografije. Svaki sudionik trebao je odabrati po jednu fotografiju za svaki spomenik, te uz navedene osnovne podatke (naziv spomenika, datacija, lokalitet) uploadati fotografije na Facebook stranicu našeg muzeja. Jedan od kriterija, na temelju kojeg smo odlučili koje će se fotografije naći na izložbi, bio je ujedno i broj pozitivnih komentara i likeova. To je potaknulo kompetitivnost među sudionicima, a ujedno i doprinijelo promociji muzeja.
Zanimljivo, tijekom radionice, nekoliko vidno zainteresiranih djevojaka, raspitivale su se o studiju arheologije kao potencijalnom izboru, što me jako razveselilo. Mogućnost informiranja, približavanje i demistifikacija muzeja kao institucije, upravo su neki od glavnih ciljeva muzejskih edukativnih radionica namjenjenih djeci. Studij arheologije još uvijek ne postoji u gradu Splitu, pa upravo u našem muzeju vidim bitnu didaktičku ulogu. Od sada, sva događanja, aktivnosti, pa tako i pitanja vezana uz Arheološki muzej u Splitu, mogu se pronaći ili postaviti i na našoj Facebook stranici.
Jelena Jovanović tokom terena na Visu (u pozadini – ostaci antičke vile). Autor: Sebastian Govorčin.
by dr. sc. Vendi Jukić Buča | Mar 21, 2012 | Arheolozi, Autorski osvrti, Interview, Istaknuto, Uncategorized
U rubrici Arheolozi predstavljamo, u formi biografija i interviewa, poznate i zaslužne arheologe.
Prvog u tom kontekstu predstavljamo eminentnog stručnjaka i akademika Nenada Cambja.
[Nije općepoznato da je profesor Nenad Cambj zbog jednostavnosti izgovora prilagodio prezime autohtone stare splitske aristokratske obitelji u Cambi.]
Zadovoljstvo mi je za prvi hrvatski internet portal Arhelogija.hr prvi razgovor voditi s Vama, doajenom hrvatske arheolgije, akademikom i profesorom. Prvo pitanje koje bih Vam postavila odnosi se na izbor životnog poziva u kojem ste ostvarili tako visoka postignuća. Kako i kada ste se odlučili početi baviti arheologijom? Da li je bilo drugih opcija ili je arheologija bila prvi i jedini izbor?
Maturirao sam Klasičnu gimnaziju u Splitu. Učio sam 5 godina grčki i 5 godina latinski. I ostali društveni i humanistički predmeti bili su dobro zastupljeni u školskom programu. Stoga su u obzir za studiranje dolazili mnogi predmeti iz tih grupa. Međutim, dugo se nisam mogao odlučiti. Otežavala mi je odabir i činjenica što sam pri kraju gimnazije bio državni rekorder u plivanju tadašnje Jugoslavije. Bijaše to doba 1955-6. Postao sam i olimpijski kandidat (Melburn). Želio sam se dokazati u međunarodnim razmjerima, pa sam odabir i studij zakratko zapustio. Nisam se uspio kvalificirati za olimpijske igre, pa sam se odlučio za arheologiju i započeo ozbiljno studirati, a šport sam napustio. Započelo je vrijeme nekih drugih pokušaja, ali je arheologija prevladala jer su mi se otvarale mogućnosti spoznaja znanstvenog karaktera, što me je iznimno privlačilo.
Radili ste na Filozofskom fakultetu u Zadru i bili ste ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu. Kakva specifična obilježja i napore (sukladne ili komplementarne) pretpostavljaju zanimanja profesora i muzejskog djelatnika?
Muzejska i nastavnička profesija su međusobno znatno različite. Biti muzejski djelatnik (bez obzira kustos ili ravnatelj) nosi svoje posebnosti. Notorno je da se građa u muzeju čuva, obrađuje i izlaže. Nije, dakako, u muzejskoj strci inkompatibilno i da objavljuje, ali primarno joj je brinuti se za povjereni materijal (inventarizacija, zaštita, izlaganje itd.). S druge strane, profesorki posao su studijski programi, kolegiji, predavanja, seminari, ispiti, poslijediplomski i doktorski studiji. Za uspješno obavljanje profesorske uloge potrebno je sveobuhvatnije znanje, sposobnost uočavanja važnosti i estetskih vrijednosti građa zbog izlaganja. Obveza profesora su znanstveni članci, knjige, da bi se napredovalo i stjecalo profesorska zvanja. Moje muzejsko i profesorsko bavljenje se nekoliko godina međusobno preklapalo. Kad sam izabran za docenta i vanjskog suradnika Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru 1976., držao sam dva kolegija, a istodobno bio muzejski savjetnik. Od 1980. pa do 1982. bio sam i ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, tako da sam istodobno obavljao dvije odgovorne dužnosti. Bio je to veliki napor, ali sam obje s ljubavlju obavljao. No, naposljetku sam se morao opredijeliti i odabrao sam profesorsko zvanje koje mi se činilo da mi bolje odgovara. Tu sam funkciju vršio do odlaska u mirovinu godine 2007.
Kao profesor, pedagog i stručnjak predavali ste mnogim generacijama studenata u Zadru. Danas kao professor emeritus vodite poslijediplomski doktorski studij. Bili ste mentor golemom broju studenata. Kakav je Vaš odnos prema mladim ljudima u procesu stjecanja zvanja te kako mentorstvo utječe na Vašu profesionalnu karijeru?
Nisam vodio nikakve statistike o broju studenata koji su prošli kroz moje „ruke“. To je bilo apsolutno nemoguće. Na Filozofskom fakultetu, kasnije Sveučilištu u Zadru, predavao sam predmete, odnosno kolegije iz Klasične arheologije, Starokršćanske arheologije, Poganske ikonografije, Kršćanske ikonografije na grupi arheologije. Na grupi povijesti umjetnosti Umjetnost antike. Isti sam predmet predavao i studentima Klasične filologije. Na umjetničkoj akademiji u Splitu također sam predavao Umjetnost antike. Otkad sam umirovljen predajem već više godina na grupi povijesti na Filozofskom fakultetu u Splitu, i to kolegije „Antički grad“ i „Rimski carevi i carski kult“. Predavao sam i još predajem na brojnim magistarskim i doktorskim studijima (Interuniverzitetski centar u Dubrovniku, Filozofski fakultet (Sveučilište u Zadru), Filozofski fakultet u Zagrebu, Hrvatski studiji u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet u Splitu, Filozofski fakultet u Splitu). Nisam siguran da sam sve pobrojio. Naravno da predavanja, ali i mentorstvo, oduzima vrijeme jer su studenti različiti, a različite su im i teme. Prije svega treba ljudski pomoći u trenutcima kad studentu ili kandidatu za magisterij ponestane upornosti ili se nađu pred problemima (različitog karaktera), treba naći vremena i saslušati ih i pomoći da prevladaju poteškoće. Kriznih razdoblja ima gotovo svaki student. Bez obzira na vrijeme i moje poodmakle godine, još uvijek mi je veselje pomoći. Nijemci mentora doktorskog studija nazivaju Doktorvater, što bi zapravo mentor morao i biti. Ne znam pouzdano kolikima sam bio mentor, ali ta brojka je negdje oko dvadesetak. Lanjske godine su dvoje doktorirali kod mene, a ove godine jedan kolega je pred obranom magisterija (po starom sustavu), a dvije kolegice pred obranom doktorata, ali obrana ne ovisi o meni. U ovom trenutku vodim još pet-šest doktorskih kandidata (po starom i novom Zakonu). Stalno im preporučam da što prije obave ono što se od njih traži.
Član ste Hrvatskog arheološkog društva, Centra za balkanološka ispitivanja akademije znanosti i umjetnosti Republike BiH (Sarajevo), dopisni član Deutsches Archäologisches Instituta iz Berlina, dopisni član Pontificia Commissione di Archeologia Sacra u Vatikanu, redovni član Centro di studi per l’ archeologia dell’ Adriatico Ravenna-Italija. Napisali ste 19 knjiga i oko 400 znanstvenih i stručnih radova, brojne recenzije i enciklopedijske jedinice u domaćim i svjetskim enciklopedijama te novinske članke, uredili veći broj časopisa, zbornika i znanstvenih skupova. Doima se kao da sve radite s lakoćom. Ipak, koliko to vremena i napora iziskuje?
Vrijeme koje sam utrošio za gore navedeno nisam mjerio. Angažman je kompletan. Naime, utrošio sam svo svoje vrijeme koje mi je preostajalo nakon drugih obveza. Pisanje radova obuhvaća misaoni proces koji se odvija i u slobodno vrijeme. Zbog toga sam često i dekoncentriran u društvu i neobveznim razgovorima. I predavanja studentima su u funkciji pisanja radova. Tijekom predavanja provjeravaju se saznanja do kojih je predavač došao i osluškuje studentske recepcije. Više puta mi se dogodilo da sam osjetio da izneseno ima svoj odjek, a više puta i ne. Ponekad mi se čini da i pri odmoru, pa čak i u snu, istraživač dolazi do spoznaja i rješenja, a ne samo za radnim stolom. Iako izgleda da sam puno napisao i da tobože lako pišem, ipak sve se to rodilo teško i trnovito. Nedoumice, sumnje popratna su pojava koju treba presjeći. Neke teme „prokuhavam“ godinama, a da ih ne stavljam još na papir. Mnogo vremena treba i za prikupljanje dokumentacije. Nikad u profesionalnom radu nisam imao na raspolaganju fotografa, crtača ili dokumentarista. Snalazio sam se na razne načine. Da toga nije bilo, vjerojatno bih još i više „nadrobio“, a ovako očito je da neću objaviti sve što je sazrelo za objavu.
Pridonijeli ste popularizaciji arheologije. Vaša knjiga Antika objavljena 2002. godine na zanimljiv i čitak, a s druge strane znanstveno utemeljeni način, tretira ovu temu, predstavljajući istovremeno i literaturu studentima arheologije i vodič kroz antičku baštinu Hrvatske zainteresiranim laicima. Kako uskladiti znanstveni i profesionalni pristup sa stilom koji arheološku tematiku čini zanimljivom širem krugu javnosti?
Nisam siguran da sam uspio na način kako to navodite. Najčešće su to rečenice koje su se s mukom rađale i koje su višekratno pročešljavane. Ni kad su objavljene nisam uvjeren da sam ih dobro predočio javnosti. Kod pisanja nema recepta, osim ustrajnog rada na tekstovima. Neprijatelji protočnosti teksta često su rokovi, ali da nema rokova, pitam se bi li uopće što dovršio. Na mome radnom stolu preda mnom uvijek je ispisana agenda, rijetko sam kad ispustio rokove.
Godine 2002. izabrani ste za redovnog člana Akademije u I. razredu (Razred za društvene znanosti). Koje su Vaše obaveze kao člana Akademije?
Sada sam upravo 10 godina redovni član I. razreda za društvene znanosti HAZU. Godine 1992. bio sam izabran za člana suradnika istog razreda. Tako sam ukupno 20 godina u članstvu HAZU. Moje zadaće su pisanje radova za časopise HAZU (u prvom redu Rad i Arheološki radovi i rasprave). Prvome sam član uredništva, a drugome glavni urednik. Tu su objavljeni i neki moji važni radovi. Održao sam i nekoliko predavanja od kojih je objavljena monografija „Je li Dioklecijan, utemeljitelj Splita, morao bolje proći u projektu uređenja splitske Rive godine 2006/2007.?“ Uredio sam spomenicu preminulim akademicima (Mate Suić). Nedavno sam održao i predavanje „Arheologija i HAZU“, nadam se da ću smoći snage prirediti tekst za tiskanje. Kao član sudjelujem u raznim tijelima HAZU. Zadužen sam pisanje recenzija iz struke. Ima i mnogo drugih manjih zadaća. Nedavno sam izabran za predstavnika HAZU u svjetskoj uniji akademija kojoj je sjedište u Bruxellesu.
Bili ste predsjednik Nacionalnog odbora XIII. Međunarodnoga kongresa za starokršćansku arheologiju (Split-Poreč) godine 1994. Od tada ste član Commitato promotore dei Congressi internazionali per l’ arheologia Cristiana sa sjedištem u Vatikanu, koji se brine za održavanje kongresa za starokršćansku arheologiju. Koliko je zahtjevna organizacija međunarodnog znanstvenog skupa?
Mnogo je teže organizirati međunarodne nego nacionalne skupove. Organizacija je duža, zahtjevnija i složenija. Korespondencija je na raznim jezicima. Pitanje je i teme koja ima značenje i za međunarodnu znanstvenu javnost. Veća je odgovornost, jer se domaća znanost prezentira stranim znanstvenicima. Naši radovi na hrvatskom jeziku teško se čitaju. Sažetci su nedovoljni za sliku o radu. Stoga su međunarodni skupovi pravo mjesto za prezentiranje domaće javnosti svjetskoj znanstvenoj javnosti. Potrebno je osigurati izvrsnu suradnju, reciprocitet dobrih stranih i domaćih predavača itd. Međutim, posebno je složeno izdavanje, a to je neophodno, radova s tih skupova. Bez toga je skup sam po sebi besmislen. Osim gore navedenoga, organizirao sam ili u suradnji s nekim drugim kolegama nekoliko arheološko-povijesnih skupova na manifestaciji Knjiga Mediterana koju svake godine organizira Književni krug. Tako sam bio jedan od znanstvenih organizatora skupa „Kulturna animalistika“ godine 1995; „Grčki utjecaj na istočnom Jadranu“ godine 1998, „Dioklecijan Dioklecijanova palača. O 1700. Obljetnici utemeljenja Splita“ godine 2005, „Nadgrobna umjetnost zapadnog Ilirika i susjednih područaja“ godine 2009. Potonji nije još tiskan, ali se na njemu intenzivo radi i najesen će biti predstavljen. Objavljeni zbornici sa skupova mjerilo su uspješnosti takvih pokušaja.
Predsjednik ste udruge kulturnih radnika Književni krug Split, koja je osnovana u svrhu proučavanja i objavljivanja hrvatske kulturne pisane baštine, poticanja stvaralačkog rada na području književnosti, znanosti i umjetnosti. U okviru svoje nakladne djelatnosti izdaje djela relevantna za znanost, kulturu, književnost i umjetnost. Koji su kriteriji za objavljivanje radova i kolika je zastupljenost izdanja arheološke tematike?
Otkad sam na čelu Književnog kruga, a tu zadaću obavljam na volonterskoj bazi, arheologija je sve zastupljenija u programu i realizaciji. Naravno da podržavam dobre radove i nastojim da se za njih osiguraju sredstva. Koliki ih je broj, ne znam. To se može provjeriti u katalozima Književnog kruga. Ponekad osjećam grižnju savjesti da je tobože arheologija privilegirana. Osobno sam objavio, po mome mišljenju, pet-šest važnih naslova u okviru izdavačke djelatnosti Književnog kruga. Trenutno su u radu dva naslova: spomenuti Zbornik “Nadgrobna umjetnost zapadnog Ilirika“ i „Plinije Stariji, Knjige o umjetnosti“ (prijevod i komentar). Moj komentar ima gotovo 200 strana. Objavljuju se i naslovi iz povijesti i povijesti umjetnosti. Međutim, ja se moram boriti za svoju struku, a drugi kolege za svoje. Ponekad i moj stečeni ugled pomaže kod dobijanja državnih, regionalnih i gradskih sredstava jer je posljedica minulog rada koji je jamac kvalitete. Nastojim da se realiziraju knjige i radovi iz drugih struka. Tome su namijenjene razne biblioteke, časopisi i osobito manifestacije. Imamo desetgodišnji plan. U stvaranju godišnjih i višegodišnjih planova sudjeluju i drugi članovi Književnog kruga. Moglo bi se i znatno više, ali restrikcije sredstava u kriznim vremenima ograničavajući su faktor kojega se ne moći tako lako preskočiti. Ipak, dobar znanstveni rad ili vrsno književno djelo kad li tad li dobije sredstva i ugleda svjetlo dana.
Kakve su Vaše sadašnje obveze i planovi? Imate li vremena za odmor u zasluženoj mirovini ili neumorno nastavljate s istraživanjem i radom?
Obveze su beskrajne. Pred realizacijom je međunarodni znanstveni skup o Podstrani odnosno ulozi Lucija Artorija Kasta (Lucius Artorius Castus) u stvaranju legende o kralju Arturu (radni naslov). Najesen su još dva skupa. Posebno je važan skup posvećen 700. Obljetnici Splitskog Statuta. Imam referat pod naslovom „Salona, Lukan, Toma Arhiđakon, Splitski Statu“. U pripremi su knjige o antičkom kiparstvu i knjiga o Dioklecijanu (nastale na temelju mojih nedavnih radova). Završio sam i knjigu (Zbornik radova pokojnog profesora Branimira Gabričevića) za koju su pristigla prva srdstva, ali još nije dovoljno, pa treba i dalje kucati na razna vrata. Možda se neka otvore. Upravo završavamo, moji učenici (Miroslav Glavičić, Željko Miletić, Joško Zaninović) i ja, katalog izložbe o papirnatom naovcu s arheološkim motivima i temama raznih sredozemnih zemalja. Tu zbirku prikupio je još Zaninović, a mi obrađujemo. Katalog ima oko 400 strana. Tema je periferno arheološka, ali ne biste vjerovali koliko je zanimljiva i u kolikoj je mjeri arheologija imala udjela u gospodastvu odnosnih zemalja. Tu su i terenska istraživanja i tako dalje. Planova je više nego raspoloživog vremena.
Zahvaljujem na odzivu i odgovorima i želim uspjeh i ugodu u profesionalnim i privatnim aktivnostima.
Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča.
U razgovoru s akademikom Nenadom Cambjem. Autor: Silvana Petešić.
Split, Pula, Zagreb, ljeto 2011. – proljeće 2012.
