Predstavu Jerneja Lorencija ‘Biblija, prvi poskus’ gledala sam premijerno u Ljubljani, dan prije nego su u Splitu organizirani prosvjedi protiv predstave ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ Olivera Frljića, predviđene u programu ovogodišnjih Marulićevih dana. Kada su tijekom Lorencijeve ‘Biblije’ dva glumca skinula odjeću, pa je mlađi k tome sjeo u krilo obučenom starijem kolegi, dok Boga glumi Žena, pitala sam se koje bi reakcije predstava s ovakvom scenom potaknula u Hrvatskoj. Jernej Lorenci u europskoj Ljubljani može skinuti glumca kao Adama bez smokvinog lista i posjesti ga u krilo drugog muškarca, slobodno izražavajući svoj umjetnički stil. Tako blizu.

U tri sata, koliko predstava traje s pauzom, dramaturški je predstavljeno nekoliko dijelova Starog zavjeta. Nije bilo riječi o uprizorenju cijele Biblije, a ova predstava je ionako ‘prvi poskus’, pa nije nerazumno očekivati i druge. Na pozornici je postavljeno toliko stolica koliko će se s vremenom pojaviti glumaca, a započinje ulaskom jednog od njih koji gradacijskim postupkom otpjeva dio ‘Sve ima svoje vrijeme’ iz knjige ‘Propovjednik’. Slijedi ‘Pjesma nad pjesmama’ koju izvodi nekoliko glumaca u paru, povremeno demonstrirajući tjelesne užitke i ljubavne radnje. Slijedi ‘Knjiga o Jobu’ i ‘Ezekiel’ s dramatičnim i vizualno efektnim završetkom.


Biblija, prvi poskus ; Foto: Peter Uhan / SNG Drama Ljubljana

Scenografija obuhvaća stolice, odnosno dva nasuprotno postavljena reda stolica ispred publike, dok je stražnji dio scene ispražnjen kako bi se omogućio vizualni doživljaj dubine i širine prostora. Iz najdaljeg ruba scene postupno izviru glumci, jedan po jedan ili u paru. Kostimografija je suzdržanog izraza, dominiraju crna odijela s bijelim košuljama na glumcima Jerneju Šugmanu, Gregoru Zorcu, Marku Mandiću i Janezu Škofu, a iznimka je Aljaž Jovanović koji je obučen u rozu vestu i ‘starke’, sukladno svojim godinama i sportskom izgledu. Glumice su obučene znakovito: u bijeli kombinezon (Pia Žemljič), crvenu provokativnu haljinu (Tina Vrbnjak), zlatnu raskošnu haljinu (Nina Ivanšin) te neutralnu oker (Nataša Barbara Gračner).

Glumci recitiraju različite, uvjetno rečeno, uloge koje zapravo ne postoje, već su dijalozi teksta raspodijeljeni izvođačima. Predstavljanje onoga tko progovara omogućava praćenje radnje i uvid o kome se radi. Od rekvizita prisutni su kanta i pepeo koji se istrese na pozornicu i kojim se glumci posipaju. U nekoliko scena korištena je boja (plava i crvena) te zlatna gusta tekstura namazana po licu. Posljednje scene osobito su vizualno dojmljive. Troglavi entitet sastavljen od tria glumaca, naglašen svjetlom svjetiljke spuštene na njihovu razinu, izvire iz mraka i vraća se u mrak. Tijelo je kostim sam po sebi. Obnaženi Marko Mandić izvijanjem tjelesne skupture sjedi na jednom koljenu obučenog Jerneja Šugmana, dok Tina Vrbnjak sjedi na drugom. Uz pokrov od zlata i zlatnu haljinu, omotani krznenim kožuhom i umrljanom crvenom bojom, postaju jedno. Svjetlo usmjerava pažnju gledatelja i ograničava realnost u odnosu na ono što postoji izvan vidljivog snopa. Ograničenje na detalj potencira njegovu važnost i konturira cjelinu prikaza. Impresivna je i scena u kojoj Janez Škof u zgrčenom položaju, gol, izgovarajući tekst, nekoliko minuta na stolici održava ravnotežu.

Tekst snažnih i društveno zaštićenih vrijednosti dramatiziran je minimalističkom kazališnom infrastrukturom. Scenografska osnova djeluje poput pozornice dramskog pokusa (u skladu s naslovnom natuknicom, poskus), kostimi koji su mogli biti kreativna re-kreacija kostimografskog fundusa drugih predstava. Ukupni autorski pristup težište stavlja na pojedinačne metafore i glumački izražaj.

Naprej čakamo drugi poskus.

Vendi Jukić Buča 

Ljubljana, 24. 4. 2017.

Podaci o predstavi: SNG Drama Ljubljana

256 Total Views 2 Views Today