Povjesničar umjetnosti i arheolog dr. sc. Miljenko Jurković redoviti je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje nekoliko kolegija koji se odnose na kasnoatničko i ranosrednjovjekovno razdoblja s aspekta arheologije i umjetnosti. Osobito zanimanje profesora Jurkovića usmjereno je području Istre, gdje će se u listopadu 2013. godine, u organizaciji Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek, čiji je osnivač i voditelj, održati jubilarni 20. godišnji međunarodni znanstveni simpozij.
Razgovaramo s dr. sc. Miljenkom Jurkovićem o Simpoziju i općenito o njegovom stručnom radu i postignućima.
Vaša biografija objavljena je na internetskim stranicama Odsjeka za povijest umjetnosti FF u Zagrebu, ali zasigurno ima detalja koji nisu uključeni. Zanimljivo je da je Vaše školovanje na području arheologije i povijesti umjetnosti započelo pohađanjem osnovne škole u zemlji dojmljivih arheoloških spomenika – Tunisu. U kojoj je mjeri ovo početno razdoblje utjecalo na umjetničko i arheološko usmjerenje poziva?
Tih nekoliko tuniskih godina bilo je za mene prava povijesna bajka. Veći dio godine svaki smo vikend išli u Kartagu na kupanje, a vrlo često smo putovali, ne samo po cijelome Tunisu, već i susjedne zemlje. Otac, koji je bio ekspert UN, vodio je računa o tome da uvijek imamo barem neku jednostavnu literaturu o povijesnim spomenicima koje se išlo gledati, a s druge strane znali smo provoditi mnoge zimske večeri u pričama. Pričama o punskim ratovima, sjaju Kartage, Feničanima, ustancima protiv Rima, i to nekada čak i na samome terenu, gledajući livade poput one na Zani gdje se odvijala povijesna bitka.
Za mene amfiteatar u El Djemu nije bio samo amfiteatar, već poprište različitih borbi, krvavih, manje krvavih, mjesto gdje su sjedili rimski dostojanstvenici s imenom i prezimenom; Sbeitla nije bila samo skup ruševina nego popločenje Foruma po kojem su hodali ljudi od krvi i mesa, ljudi koji su mijenjali tijek povijesti. Tako je bilo i sa Djerbom, s Leptis Magna i mnogim drugima, ali najljepše je bilo u Kartagi – ona je bila moj drugi dom. Gotovo svaki vikend, dakako u sezoni kupanja, bili smo u Kartagi, i dok su se ostali izležavali na plažama, ja sam uvijek odlutao u ruševine antičke Kartage. Znao bih se vrlo često zavući u neku prostoriju kojoj su zidovi još stajali vrlo visoko, sa mozaičkim podovima, s mirisom starosti u sebi. Sjedio sam u uglu i vrtio scene iz filmova koje su upravo tada, u prvoj polovici 1960-tih, bili aktualni, Ben Hur, Herkul…, zamišljao sam kako se odvijao život u velikoj svjetskoj prijestolnici. Jednog sam dana – to nije baš uzorito za budućeg arheologa, vidio kako je more napuhalo prilično veliku plohu mozaika koja je popucala, i ja sam kao dječak od 7 godina uredno uzeo jedan komad, doduše nevelik, sakrio ga, odnio kući, i eto, još ga dan danas imam. Danas znam da je to bilo iz termi i znam točno iz koje prostorije u Kartagi.
Iz ovoga svega je jasno da sam već kao 7godišnjak odlučio da ću biti arheolog.
U Zagrebu ste pohađali jezičnu gimnaziju, po čijem završetku ste upisali studij arheologije i povijesti umjetnosti (dva A predmeta) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1979. godine primili ste nagradu Rektora Sveučilišta u Zagrebu. Da li je to bio izravan poticaj za odluku o nastavku sveučilišne karijere?
Rektorovu nagradu primio sam za rad koji je nastao poticajem moje nastavnice na studiju povijesti umjetnosti Marije Planić-Lončarić, koja je doista znala kako iz svakog studenta izvući maksimum i poticati ga na samostalni rad. Paradoksalno je to da sam s istom temom, dvije godine kasnije pisao diplomski rad kod profesora Rendića na arheologiji, a koji me nakon obrane pitao da li bih ja možda bio njegov asistent na arheologiji. Dan prije toga dogodilo se isto na Odsjeku za povijest umjetnosti gdje me je pak profesor Fisković pitao istu stvar. Ja sam dan prije rekao da, i tako je bila riješena moja sudbina, na Odsjeku za povijest umjetnosti, a ne na Odsjeku za arheologiji.
1984. godine magistrirali ste na poslijediplomskom studiju iz umjetnosti ranog srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Predromanička dekorativna skulptura na dubrovačkom području, a doktorirali na istom Fakultetu 1990. godine disertacijom Romanička sakralna arhitektura na gornjojadranskim otocima. Kako ste se zainteresirali za područje (pred)romanike, Dubrovnik i dubrovačku predromaničku skulpturu te sakralnu arhitekturu gornjojadranskih otoka?
Ovo je relativno kompleksno pitanje koje zadire u različite sfere mojih interesa. Definitivno je prvi moj interes bio rani srednji vijek, ono razdoblje što se vrlo često još uvijek zove mračno doba, a ja sam uvijek, i kao mladić, čak i bez argumenata, mislio da to nije mračno već najsvjetlije doba (što danas, nadam se, uspijevam i dokazati). Zbog toga nije bilo nikakve dvojbe da sam se htio baviti upravo ranosrednjovjekovnom baštinom, a dogodilo se da je prof. Prelog kod kojeg sam magistrirao nudio sjajnu temu Dubrovačke predromaničke skulpture koja je tada bila, zbog istraživanja nakon potresa, prilično obrađena, ali nije bila objavljena. Evo, danas mogu s priličnim ponosom reći da sam tada definirao jednu radioničku produkciju koja i danas, 30 godina poslje, stoji i dalje kao činjenica u našoj znanosti.
No, ja sam bio svjestan činjenice da čovjek vrlo lako postaje fach-idiot, i gledao sam mogućnosti kako za doktorat raditi nešto drugo, iako svi znamo da se vrlo često iz magisterija na doktorat nastavljalo s istim temema. Ja sam odlučio činiti suprotno. Umjesto ranog srednjeg vijeka, krenuo sam se baviti romanikom; umjesto skulpture, počeo sam se baviti arhitekturom, i to se sve idealno posložilo sa željama mog tadašnjeg mentora profesora Fiskovića. Jednako tako, ukoliko sam se na magisteriju bavio južnom Dalmacijom, sada sam se odlučio baviti kvarnerskim otocima. Na taj način terenski sam prošao vrlo široko područje, što je bilo vrlo korisno, a zahvatio sam široko kronološko razdoblje i više likovnih vrsta. Nadam se da je to učinilo iz mene nešto svestranijeg stručnjaka.
U tijeku magistarskog studija sudjelovali ste na poslijediplomskim tečajevima u okviru seminara za američke studije u Dubrovniku. Specijalizaciju ste proveli na Sveučilištu u Bruxellesu kod dr. sc. Carla Van de Veldea. Kakve su razlike tog sveučilišnog konteksta u odnosu na hrvatski obrazovni sustav?
Odgovor na prvu loptu je – ogromne su bile razlike. Poslijediplomski seminari u Dubrovniku su rađeni po modelu Johns Hopkins University of Indiana koji je već tada, ranih 80tih, promovirao komparativnu analizu i društvenu povijest gdje god je mogao. To je tada u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji bila novost.
U Bruxellesu profesor Van de Velde, za razliku od atributivne likovne analize koju je sam svesrdno radio, promovirao i kontekstualizaciju slike u društvenom miljeu u kojem je nastala. I to je za mene bio upravo onaj zadnji korak koji je trebao. Toga na našem sveučilištu tada naravno nismo imali u nastavi.
Bruxelles je za mene bio otkriće. Kao mladi istraživač upoznao sam velik broj svojih kolega koji su radili na različitim aspektima srednjovjekovne baštine. Sjećam se, najviše me dojmilo tada (1987.), istraživanje arhitekture, odnosno njenih zidova u elevaciji i prvi takvi rezultati ikad napravljeni, publicirani u knjizi „Wat en Leven Binen den Muren“, pokazujući što arheologija urbanizma, arheologija elevacija ili arheologija zida može postići u jednom potpuno živućem gradu poput Bruxellesa.
Sve to pokazuje razlike između obrazovnih sustava navedenih zemalja, avangardnog američkog sa suvremenim temama i tada suvremenim aspektima promatranja života i onog belgijskoga koji se duboko kontekstualizirao svojim istraživanjima u suvremeni svijet. Mi smo tada stajali na onoj povijesti koju možemo okarakterizirati kao povijest 19. stoljeća. Ovdje dakako govorim o parametrima i programima studiranja; srećom su mnogi profesori radili izvan tih zadanih okvira.Poslijediplomski seminari u Dubrovniku bavili su se temama koje nisu u fokusu moga interesa ali su mi pokazale metodološke probleme koje valja uz svaku temu razrješavati. To možemo smatrati više epizodom u mojem curriculumu, no epizodom u kojoj sam shvatio kako valja razmišljati čak i o problemima koji nisu od primarnog značaja za moj stručni i znanstveni rad.
Stipendija u Bruxellesu značila je puno više. Prof. dr. sc. Van de Velde jedan je od najvećih stručnjaka za flamanski barok, poglavito za Rubensa, pa tako sadržajno nije mogao niti trebao biti od velike pomoći. Međutim, opcije koje su se meni osobno otvorile nakon slušanja njegovih teorijskih razmišljanja bile su tako snažne da sam nužno morao isti čas probati i iskušati ih i na srednjovjekovnom materijalu. I to je bilo izuzetno uspješno. Njegova promišljanja pokazala su mi da se valja odmah i sustavno osloboditi tradicionalne povijesti umjetnosti i krenuti u probleme kontekstualizacije spomeničke baštine. To se dogodilo 1987. godine, a kada čitate literaturu o srednjem vijeku iz tog vremena nećete naći niti traga o problemu kontekstualizacije spomenika. To je bio ogroman korak naprijed.
Predstojnik ste Katedre za umjetnost antike, kasne antike i ranog srednjeg vijeka od 2001., a za redovitog profesora u trajnom zvanju izabrani ste 2007. godine. Sudjelovali ste u radu više stručnih povjerenstava na Sveučilištu, a u dva mandata bili ste dekan Filozofskog fakulteta. Kako uspijevate uskladiti nastavne, znanstvene i sveučilišne obaveze?
U administrativni svijet uključio sam se iz vrlo jednostavnoga razloga što sam vidio da se nešto može učiniti ako se to želi učiniti. I kad sam u taj svijet ušao, onda sam napravio maksimalno što sam mogao. Po onim pravilima koja su rezultat kućnoga odgoja i želje da se za zajednicu, bila uža ili šira, učini maksimalno što se može kada se već nešto radi.
Temeljitost i upornost u administrativnome poslu preslikao sam iz svoga znanstvenoga i stručnoga rada, zato što sam smatrao da i u tome angažmanu moram ostaviti fizičkoga traga, i ti tragovi postoje danas. Uspjeli smo izgraditi biblioteku Filozofskoga fakulteta, drugu po veličini u RH; uspjeli smo dobiti 300 novih radnih mjesta pruživši enormne mogućnosti mladim istraživačima; o drugim aspektima ovdje nije mjesto ni vrijeme da se govori.
Što je uvjetovalo i kako je došlo do osnivanja Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek u Motovunu pri Sveučilištu u Zagrebu, čiji ste inicijator i osnivač, a od 1993. godine voditelj i predsjednik Savjeta? Koje su aktivnosti MICKAS-a? Kada je Istra ušla u žarište Vašeg interesa?
Kao mladog znanstvenika stalno me mučilo pitanje kako to da su prostori Hrvatske, a tada smo se izdvojili iz bivše Jugoslavije i bili usred rata, uvijek neka bijela fleka na povijesno umjetničkim kartama Europe, mučilo me to pitanje kako to da nitko u Europi ne zna što generacije naših znanstvenika radi. Jezična barijera, predrasude, jesu li u pitanju bili koncepti jedne statične povijesti davno u 19. stoljeću izmišljene, meni je tada bilo svejedno; istraživanja moje generacije pokazivala su sasvim suprotne stvari i nama nikako nije bilo jasno zašto to nitko u Europi ne vidi. Rezultat tih promišljanja bio je osnutak Centra. I, kako piše u uvodu prvoga broja časopisa Hortus Aritum Medievalium, naš je cilj bio približiti pa onda inkorporirati hrvatsku baštinu srednjega vijeka onoj europskoj, ali budući da smo znali da se to ne može dogoditi bez izravnih kontakata s našim inozemnim kolegama, mi smo od prvog dana insistirali na tome da i ta ista zapadna europa dođe k nama. I ona je došla, počevši od prvoga simpozija držanoga u Motovunu, i tim je trenutkom simbioza uspostavljena. Danas nakon 20 godina nema više u povijesnim knjigama praznih bijelih prostora koji označavaju Hrvatsku, danas se zna da je Hrvatska u srednjem vijeku, počevši od kasne antike, pa sve do anžuvinske dinastije, bila jedan od aktivnih aktera europske politike. MICKAS se realizira, vrlo kratko, u tri ključna polja: međunarodna arheološka istraživanja, na strateški najvažnijim lokalitetima kasne antike i srednjega vijeka na hrvatskim prostorima, dakako uz veći dio inozemnog financiranja. Potom se realizira kroz organizaciju simpozija na kojima nije važno samo izlaganje, već diskusija nakon njega, i naposlijetku, izdavačkom politikom kroz koju je časopis Hortus Artium Medievalum tijekom vremena, od 1993. nadalje, postao aposlutno najvažnijim faktorom izučavanju kasnoantičke i srednjovjekovne baštine Europe. Ovome valja dodati i obrazovni element koji se realizira u radionicama i intenzivnoj nastavi, u okviru europskih projekata FP6 ili Erasmus IP. Istra je nužno ušla u našu sferu interesa iz dva razloga prvi je banalan – Sveučilište u Zagrebu imalo je prostor u Motovunu kojeg nam je dalo na raspolaganje. S druge strane u to je vrijeme Služba za zaštitu spomenika kulture bila izuzetno dobro organizirana, tada pod egidom Zavoda u Rijeci, pod vodstvom Ivana Matejčića, koji je, istranin porijeklom, pokrenuo čitav niz istraživanja na tome prostoru. S druge strane, Istra je s obzirom na svoju povijest i politički organiziranih istraživanja Austrije, pa Italije i potom Jugoslavije, u biti gubila na vjerodostojnosti rezultata. A tada se otvorio prazan prostor za one koji znaju i mogu raditi.
U organizaciji Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek, održat će se jubilarni 20. godišnji međunarodni znanstveni simpozij. O kakvoj je vrsti simpozija riječ i tko može sudjelovati? Što obuhvaća organizacija međunarodnog kongresa?
Da, 20ti je simpozij. Kada smo održali prvi davne 1993. nitko nije vjerovao da će se to moći održati, i kako to obično biva, drugi je imao najmanje sudionika. Bivajući svjestan trendova, u tom trenutku jako sam se potrudio angažirati svoje kolege i prijatelje u inozemstvu. Rezultat se vidio na trećem simpoziju, koji je i jedan od najuspješnjijih. Ono što želim time reći je, organizirati međunarodni simpozij može se na razne načine, doslovce uputiti javni poziv, i tko se pirjavi prijavi. I to često uspijeva. No, ja volim vidjeti rezultat kada je publiciran. Da li je koherentan ili nije koherentan. Stoga mi radimo drukčije. Simpoziji su iskjučivo pozivni. Kada se odabere tema, poziva se one stručnjake koji su upravo na toj temi najviše radili, i njih se odmah uključuje u organizaciju i pozivanje ostalih sudionika. Tako su u pravilu naši simpoziji, moglo bi se reći – „vođeni“ simpoziji. Time se dakako dobiva i dobar publicirani rezultat. Podsjetio bih samo da je dobar broj izdanja Hortusa referentna literatura za teme koje koje su u njemu obrađene. No, vratimo se pitanju kako oranizirati simpozij. Pa, nije lako. U znanstvenim ustanovama u pravilu postoje zaposlenici koji to rade, čitava administracija. Motovunski centar nema niti jednog zaposlenog. Sve se dakle radi dobrom voljom i željom u uspjeh. Prvih desetak godina sam doista sve sam radio, potom sam imao privilegiju u pomoći mojih asistenata, poglavito u doba kada sam bio na administrativnim funkcijama; sada opet sve radim sam. Kao što rekoh, kad se nešto želi sve se može učiniti.
Dolazimo tako do ovog jubilarnog dvadesetog. Za ovu veliku feštu učinio sam jedan mali presedan, zamolivši kolege koji su primili poziv da ga prošire na one svoje kolege koje ja možda ne poznajem, a oni smatraju da bi ti stručnjaci bili dobrodošli. Iz toga je izašao i drugi presedan. Na ovom jubilarnom simpoziju bit će nešto manje od 120 referata. To je ogroman broj i nešto što se inačne ne treba raditi ako hoćete temu dobro obraditi. Pravila za dobar pristup su jasna, nikad više od 2o-25 referenata, no ovaj put radimo veliku feštu. Radit ćemo u tri paralelne sekcije cijelo vrijeme trajanja simpozija. Naravno, velikog broja ljudi ne treba se bojati. Imali smo ih na našim simpozijima i do sada u nekoliko navrata: primjerice kada smo za temu imali Karolinšku Europu i vezali simpozij uz veliku izložbu Hrvati i Karolinzi. Možda je zgodno napomenuti da se pola simpozija održavalo u Poreču, a pola u Splitu i Sinju. I da je između te dvije lokacije u jednome danu krenula kolona od 17 prepunih automobila, sa stajanjem u Zadru, gdje su nas domaćini prekrasno primili, do svoga cilja u Sinju i da se apsolutno nitko nije izgubio niti skrenuo s puta, a aute su skoro sve vozili stranci, prvi puta na našim cestama. Ili pak kada smo organizirali zajednički simpozij našega Centra i Asocijacije Antiquité Tardive, kada je došlo 200tinjak sudionika i kada smo po prvi puta uspjeli u preuređenoj biskupskoj palači Eufrazijane, s profesorom Duvalom na tronu, održati skup kao da smo bili izravno projicirani u 6. stoljeće.
Ove godine ipak činimo posvemašnju iznimku sa najvećim do sada brojem referata, radom u više sekcija paralelno. Ali kada slavite 20 godina i javi vam se toliki broj kolega ne samo iz Europe nego i svijeta, primjerice Japana, onda je posve jasno da morate udovoljiti tim željama i tim činom zapravo pokazati koliko se u svijetu vrednuje simpozij našega Centra. Da je tomu tako pokazuje i posljednjih godina sve veći broj kolega koji šalju svoje radove za objavljivanje u Hortusu. Kada bismo ih sve prihvatili, svake godine bismo morali izdavati ne jedan nego pet brojeva.
Redovito objavljujete znanstvene radove, u domaćim i stranim časopisima. Sudjelujete u različitim odborima brojnih stranih časopisa. Doprinosite hrvatskoj izdavačkoj djelatnosti od 1995. godine utemeljenjem međunarodnog znanstvenog (A1) časopisa Hortus artium medievalium, čiji ste urednik, te serije Dissertationes et monographiae, pokrenute 2001. godine. Koje su obaveze urednika i na koji način se pribavljaju i selektiraju članci za ove publikacije?
Da, objavljujem i to puno više u inozemnima nego domaćima. Moguće da je to jedna vrsta greške jer moj rad je puno poznatiji u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Možda je trebalo postupati drugačije, i sada sam upravo počeo to činiti.
Što se tiče odbora u stranim časopisima, to je svakako velika čast ali i velika obaveza i ono što mogu reći da su me upravo sudjelovanja u tim odborima naučili da još poboljšam rad na onome što ja izdajem.
Inače, obveze urednika su onakve kakve si ih urednik sam postavi. Može sve prepustiti drugima, a može, kao što ja činim, sudjelovati u svim fazama izdavačkog procesa.
Kada je riječ o meni osobno i HAMu, prvo što treba naglasiti da je danas taj časopis jedini iz RH koji je dobio najvišu svjetsku kategorizaciju u našim strukama, a to zasigurno nije postignuto bez ozbiljnog koncepta rada. To je dakako jako puno posla, koji je, kao što se iz rezultata vidi, isplativ i pruža zadovoljstvo.
Članci za objavu se selektiraju na dva načina. U prvom redu, u svakom je broju jedna tema, ona koja je bila izlagana na simpoziju prethodne godine. Tako se prvi recenzentski postupak zapravo provodi još na simpoziju, u plodnim diskusijama. Za drugi blok, Varia, radovi pristižu sa svih strana. No, recenzentski postupak je rigorozan, i objave se samo najbolji radovi. Primjećuje se zadnjih godina, upravo zbog novih europskih klasifikacija časopisa, sve veći priljev radova. Konačno, i kolege iz Italije, Francuske i Španjolske su mi rekli da je za njihove izbore izuzetno važno publicirati u Hortusu.
Voditelj ste više domaćih i međunarodnih istraživačkih projekata -Istra¬živanje kompleksa Vele Gospe kraj Bala u Istri u suradnji s Sveučilištima Paris IV Sorbonne i Paris X Nanterre; Srednjovjekovno naselje Guran i njegove crkve u suradnji sa Sveučilištem u Ženevi; Kaštelina na Rabu u suradnji sa Sveučilištem u Padovi i Lille III; u suradnji sa Sveučilištem u Besançonu Istraživanja benediktinskoga samostana i crkve Sv. Petra u Osoru. Voditelj ste i koordinator europskog projekta Corpus architecturae religiosae europeae u kojem sudjeluje petnaestak europskih zemalja. Glavni ste hrvatski partner u projektu Interreg III Adriatico. Kakvo je Vaše iskustvo međunarodne suradnje?
Projekti arheološkog karaktera potaknuti su iz jednostavnog razloga što s jedne strane, u RH nikad nema dovoljno novaca za istraživanje, a s drugog, metodologija arheološkog istraživanja nije svugdje ista. Arheološki projekti koje spominjete su svi paradigmatski. Rezultati jasno pokazuju, to su projekti koji definitivno mijenjaju ne samo viziju tih spomenika koji se istražuju nego puno šire probleme svoga konkretnog vremena i prostora. Mogli bismo ovjdje ići u detalje. Primjerice, crkva i samostan Vele Gospe kod Bala je jedan od najranijih uređenih karolinških samostana, a o unikatnosti njezinih kapitela ne treba više trošiti riječi. Samostan svetog Petra u Osoru sa svojom dekoracijom fasade jedan je od najljepših primjera rane romanike 11. stoljeća. Rimska vila na Kaštelini pokazuje transformacije antičkoga u kasnoantički svijet s fortificiranjem jednog ladanjskog prostora. Ranosrednjovjekovno naselje Guran jedino je takvo. građeno od kamena, koje se uopće istražuje u Europi.
Drugi međunarodni projekti koje sam vodio ili u njima sudjelovao naučili su me širokom timskom radu što je izuzetno važno, jedni, poput INTERREGa u komparativnim izučavanjima, drugi, poput IRCLAME o strukturiranju jednog znanstveno-istraživačkog centra izvrsnosti. No, projekt Corpusa nadmašuje sve ostalo. To je zalogaj za koji je stvarno trebalo imati hrabrosti započeti ga. Neka si čitatelji samo zamisle kako bi to izgledalo kada bi sjedeći u svome uredu vadili s polica knjigu po knjigu ili stisnuli jednu od tipki na kompjuteru i pronašli sve, ama baš sve crkve od 4. Do 10. stoljeća u Europi, obrađene i katalogizirane na potpuno isti način; kada bi dobili nacrte iscrtane u istome mjerilu, na potpuno identičan način, i kada bi dobili već gotove tabele komparativnog materijala za bilo koji prostor u Europi. To je nešto o čemu smo dosada samo mogli sanjati. To je nešto što će ubrzo biti realnost, a ja imam sreću i čast da uz prof. Brogiola budem glavni koordinator tog europskog projekta.
Autor ste izložbi znanstvenog i kulturološkog karaktera, a za sudjelovanja u međunarodnim projektima primili ste nagrade i odlikovanja. Koliko je zahtjevna organizacija i realizacija izložbi?
Da, riječ je o nekoliko velikih izložbi: Hrvati i karolinzi, Europa Anžuvinaca, Hrvatska renesansa. To su dakako izuzetno zahtjevni projekti. Postoje različiti tipovi izložbi, no ja radim, kada dobijem priliku, isključivo one sinteznog karaktera, bazirane na analitičkim pokazateljima. A pri tom je strašno bitno vizualno riješiti izložbu da bude primamljiva publici, ali i da joj ne podilazi. Mislim da smo s te tri izložbe to uspjeli napraviti. Osim toga, ono do čega je meni stalo jest pokazati svijetu ne ljepuškastu izložbu s odabranim materijalom negoli prikazati u prvom redu znanstvenoj, pa tek onda široj publici stanje istraživanja određenog razdoblja, a najviše me veseli to što smo redom pokazali karolinško razdoblje, odnosno rani srednji vijek, potom anžuvinsko doba i iza toga renesansu. I što nam zapravo fali jest kasna antika, bizant, i onda barok. Ako to do penzije uspijem zaokružiti, bit ću jako sretan.
O zahtijevnosti organizacije izložbe takvoga karaktera, moglo bi se dugo govoriti; to su preozbiljni poslovi: u prvom naletu to je osmišljavanje načina na koji će se pristupačno predočiti pravo stanje stvari a ne dati samo izbor lijepih predmeta; potom, tu je sva tehnika, i bez uhodanih ekipa poput one iz Klovićevih dvora koju treba uvijek pohvaliti, to nisu lako izvedive stvari; o važnosti postave ne treba ni govoriti, i zato je svaka izložba timski rad. O značaju tih izložbi zapravo govore podaci o posjećenosti. Ukoliko se dobro sjećam, Hrvate i Karolinge, kada su bili u Bresci, posjetilo je 179 000 ljudi. Izložbu Anžuvinaca u Fontevraudu posjetilo je otprilike isti broj, a to su ogromne brojke. U nas su do nedavno bile skoro neshvatljive. No, ono što je još važnije od izložaba samih su katalozi. Napravljeni po znanstvenim uzusima, svi su referentna literatura, ali i obavezna na mnogim studijima u Europi.
Uz redovite predavačke obaveze na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za povijest umjetnosti te doktorskim studijima povijesti umjetnosti, hrvatske kulture i Medievistike, predavali ste i predajete na nekoliko domaćih i europskih sveučilišta. Koje ustanove biste istaknuli i o kakvim se temama radi?
Na studiju Dizajna i na studiju Krajobrazne arhitekture kao i na Likovnoj akademiji, sve sa zagrebačkog sveučilišta, predajem od njihova osnutka i to mi nekako dođe kao udomaćena stvar. No, puno su dakako važniji angažmani na inozemnim sveučilištima. Predavati na Ecole Pratique des Hautes Etudes u Parizu je stvar prestiža, ne samo za nekoga iz Hrvatske već i za Francuze same. Predavati na Centre d’Etudes Supérieures de Civilisation Médiévale u Poitiersu za svakog medievista izuzetna je čast. Predavao sam i na drugim sveučilištima poput onoga u Udinama, Amiensu, Padovi, da ne govorimo o nizu pojedinačnih gostujućih predavanja u Americi, Aziji, Europi, od kojih su najvažnija ona u Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Ecole des chartes u Parizu, na Sorbonnei. Svi ti pozivi govore o tome koliko kolege cijene vaš istraživački rad. Na sveučilištima gdje sam duže predavao, više mjeseci ili semestar, pozivan sam da predajem vrlo precizno određene teme. Među njima bih izdvojio Stoljeće oko tisućite, Crkvene reforme 11. stoljeća – arhitektura i liturgija, Klesarske radionice ranog srednjeg vijeka – metodologija istraživanja, uz brojne druge. U svakom od tih slučajeva činjenica je da naši kolege u inozemstvu smatraju da mogu nešto naučiti od nas, u ovom slučaju od mene, i da je naša struka itekako konkurentna.
Za zalaganja u aktiviranju studenata u znanstveno-istraživačkom radu primili ste 2006. godine zahvalnicu i proglašeni počasnim članom Kluba studenata povijesti umjetnosti. Ovo je priznanje Vašeg načina rada s mladim kolegama. Kako, s druge strane, osobno doživljavate mentorstvo i u kojoj mjeri ono utječe na Vašu profesionalnu karijeru?
Pa, to priznanje studenata je bila jedna draga epizoda u mojem životu, koje se doista rado sjećam. Sa studentima, ako mogu tako reći, sam razvio jedan specifičan odnos. U prvom redu, ja volim predavati, i nadam se da se to osjeti. S druge strane, mene su školovanja u inozemstvu, pa onda i predavanja na inozemnim sveučilištima naučila da osim osnovnog rada sa studentima treba dublje i intenzivnije raditi sa onima koje materijal koji predajete i istražujete zanima. Stoga sam se uvijek trudio da te studente vodim na terene, da sudjeluju u arheloškim istraživanjima. Radim često i nešto što se, barem kod nas, rijetko čini. Na izbornim kolegijima vrlo često studentima dajem da napišu osvrt na neku knjigu koju su pročitali. Ali vrlo ozbiljan osvrt, pa se onda to malo prodiskutira, pa ako je dobro učinjeno, onda to objavim u Hortusu, a ako je na hrvatskome jeziku, pošaljem u druge časopise. Ne trebam vam reći koliko studentima znači da još za vrijeme studija objave neki svoj rad. Koristim također svaku priliku da ponajbolje studente povedem na simpozije našeg centra. Jest da se oni tamo itekako narade, ali iskustvo koje steknu, predavanja inozemnih predavača koje čuju, diskusije kojima prisustvuju izuzetno su važni za formiranje načina razmišljanja. Konačno, s ponajboljim studentima inzistiram na pisanju istraživačkih seminarskih radova. Rezultat toga je da je pod mojim mentorstvom osam studeanta dobilo rektorovu nagradu.
A za diplomske radove primam samo one koji će izraditi diplomski rad koji, ako nije potpuno istraživački, onda barem u većem dijelu jest. Uvijek sam mislio da je to nešto što studenta može i treba inspirirati. Konačno, s ponosom mogu istaknuti da je najveći broj studenata koji su kod mene diplomirali našao posao u struci i to relativno brzo nakon diplomiranja.
Koliko mislim da se sa studentima mora raditi, i obavezno im omogućiti da slušaju inozemne profesore, ne zato što bi oni bili bolji, nego zato da se vide različite metodologije, različiti načini nastavnog rada, različiti didaktički modeli, pokazuje primjerice i to da sam ove godine na europskom natječaju dobio (jedini iz Hrvatske) sredstva za Erasmus Intensive Programme. Slijedeće, 2014 godine 15 dana će se odvijati na Rabu intenzivna nastava na kojoj će sudjelovati po 10 studenata i po 2-3 profesora sa Sveučilišta u Padovi, Clermont Ferrand, Pariz XII i naših studenata, ne isljučvo povjesničara umjetnosti, već i arheloga, povjesničara i sociologa. Tako nešto svakom studentu mora biti san tijekom studija, kao i obavezan odlazak u inozemstvo barem na semestar.
Zahvaljujem profesoru Miljenku Jurkoviću na razgovoru i želim daljnji uspjeh u profesionalnim i privatnim aktivnostima.
Zagreb – Ljubljana, 1 10 2013
Vendi Jukić Buča
Prof. dr. sc. Miljenko Jurković u kabinetu. Foto: VJB.
