U prilici smo ponovno voditi razgovor s gospodinom Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom i voditeljem Srednjovjekovne arheološke zbirke Muzeja grada Zagreba, ovoga puta povodom izložbe Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću, koja je u Muzeju grada Zagreba bila postavljena u razdoblju od prosinca 2015. do kraja siječnja 2016. godine.

MGZ-boris-masic

Boris Mašić uz postament na izložbi ‘Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću’. Foto: VJB.

Razmišljanja o funkcijama muzejske ustanove i iskustvima muzejskog rada izrazili ste u nekoliko prilika; može se istaknuti članak objavljen u Zborniku 4. zagrebačkog arhivskog dana (2013.) te u Predgovoru publikaciji Religijske medaljice (2014.). Što Vas je potaklo da kao arheolog artikulirate specifičnu problematiku te karakteristike i instrumente muzejske struke?

Odgovor na Vaše pitanje vrlo je jednostavan: pa ja radim u muzeju. Govoreći iz vlastitog iskustva, imao sam sreću da kustoski zanat učim od majstora muzealaca i to u vrijeme dok se prije dvadesetak i više godina pripremao novi stalni postav Muzeja grada Zagreba. Kada se prisjetim tih dana i sebe kao nadobudnog arheologa – terenca, kojemu su strogo zadani okviri i uzusi struke bili nepremostiva profesionalna granica, razumijem koliki su trud ulagali, nadasve Nada Premerl i Željka Kolveshi te arhitekt Željko Kovačić, ali i druge kolege, ne bi li me uvjerili u specifičnost muzejskog pristupa interpretaciji arheoloških nalaza. K tome, spletom sretnih okolnosti, u nekoliko navrata prisustvovao sam manifestaciji dodjele Godišnje nagrade Europskog muzejskog foruma u okviru koje se, u vidu svojevrsnog prijemnog ispita, predstavljaju nominirani muzeji. Slijedom tog iskustva ja bih sve buduće muzealce prije stručnog ispita poslao da prisustvuju jednoj takovoj sesiji jer one pružaju uvid u suvremena promišljanja – prije svega – komunikacije muzeja s njegovim korisnicima. Naime, kada fokus svog stručnog interesa preusmjerite s muzejskog predmeta na muzejskog korisnika, a to nama muzealcima nije baš lagana zadaća, otvara vam se čitav niz novih pitanja na koje, potom, odgovore nalazite u stručnoj literaturi i tek tada vidite kako su ispiti kod profesora Ive Maroevića bili pametni i svrsishodni. Tek tada vidite i da je svejedno izlažete li fibulu kasnolatenske sheme ili – ako radite primjerice u Muzeju prekinutih veza – haltere, bitno je da posjetitelju prenesete znanje o predmetu. Upravo mi posredovanje u prenošenju muzejskog znanja predstavlja najveći izazov, jer je učinak posredovanja lako provjerljiv u reakcijama posjetitelja. Rezultat svega toga je da danas stručno vodstvo kroz muzejski postav MGZ-a studentima arheologije počinjem isticanjem činjenice da se rad arheologa u muzeju bitno razlikuje od rada arheologa, primjerice, u znanstvenoj instituciji ili službi zaštite spomenika. Što dodati osim reći da zahvaljujem svima koji su mi pomogli da to shvatim – a ne izgleda baš komplicirano!

Zalažete se za izlagački pristup interpretacije konteksta kojemu je izložak poticaj, a ne samo prezentaciju putem opisivanja muzejske građe. Ovaj pristup podrazumijeva opsežan angažman autora/kustosa, ali je konačni rezultat sadržajan i posjetiocu zanimljiv. Koje sve aktivnosti podrazumijeva ovakav izlagački pristup / na koje se načine može pristupiti interpretaciji muzejske građe? Kolika je uloga kustosa, a kolika ‘opredmećenog argumenta’ – izloška (izraz koji ste Vi definirali)?

Svakom istraživaču (bio on arheolog, medicinar, botaničar, informatičar…) uvijek se nameću novinarskih pet pitanja: tko, što, kada, gdje i kako, a dodaje se i šesto „zašto“. Ako prilikom primarne muzejske obrade nekoga predmeta (a slično je i s arheološkim nalazom na terenu) ne tražimo odgovore na spomenuta pitanja, rezultat rada bit će bazična deskripcija promatranog, odnosno, podaci o dataciji, dimenzijama, sastavu, izgledu, stanju… Premda suhoparni, ti podaci predstavljaju temelj znanja o istraživanom, ali ako se to znanje ne nadograđuje odgovorima na prethodno spomenuta pitanja, s obzirom da nam je predmet interesa ljudsko djelovanje u prošlosti, mislim da nismo ispunili zadatak. Naime, kada pogledate podatak da muzeji izlažu između 2 i 7 % fundusa, znači da minimalno 93 % muzejskog sadržaja i s njime povezanoga znanja ne komuniciramo korisnicima. Veliki je to izazov i obvezujući podatak koji nagovještava burne godine koje su pred muzealcima. Kada govorimo o izazovu, riječ je o činjenici da živimo u vremenu kada industrija zabave neumoljivo konkurira muzejima nudeći posjetitelju čak i kvalitetne sadržaje, te da se sve učestalije osnivaju (često i pod nazivom muzej) interpretacijski centri koji komuniciraju baštinu. U tom kontekstu muzejski predmet, kao autentično svjedočanstvo prošlosti, postaje jedini argument kojim možete pridobiti posjetitelja, no nameće se pitanje njegove adekvatne prezentacije kojom bismo trebali nagovoriti posjetitelja da svoje slobodno vrijeme provede u muzeju. Imamo sreću baviti se „primijenjenom umjetnosti baštinske komunikacije“ i ako gledate muzej kao „kuću ideja, a ne kuću predmeta“, ne postoje granice vaše kreativnosti izuzev vaše imaginacije. Ovim temama bave se muzealci već niz desetljeća – nije to ništa novo! Imate „brdo“ literature posvećene tim pitanjima, a ako imate sreće pratiti suvremene izlagačke trendove te ako, kao ja, imate poticajno okruženje u kojem s kolegama kao što su dr. sc. Maja Šojat-Bikić, voditeljica Informatičkog odjela MGZ-a ili Željka Kolveshi, muzejska savjetnica, možete provesti sate diskutirajući o nečijem izlagačkom diskursu ili o problemu informacijskih datosti neke recentne građe, kao da je riječ o Keopsovoj piramidi, onda vam interpretacija konteksta u kojem je predmet „živio“ postaje jedini mogući vid njegove muzejske valorizacije.

Izložba Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću realizirana je na način da je izložak stavljen u drugi plan, uz isticanje konteksta vremena i prostora iz kojeg potječe. Koliku je ulogu ‘scenografija’ izložbe igrala u prezentaciji navedenog konteksta?

Ta je izložba paradigma onoga o čemu smo govorili. Naime, tijekom inventarizacije religijskih medaljica pronađenih u Remetama i na zagrebačkom Dolcu shvatio sam da vrlo malo znam o mjestima/svetištima iz kojih potječu medaljice koje nazivamo hodočasničkima. Bio je to poticaj za izložbenu eksplikaciju hodočasničkih odredišta u kojoj će medaljice biti samo materijalna potvrda o hodočašćenju u to svetište. One su tako svojevrsna – u znanstvenoj argumentaciji rekli bismo – fusnota ili bilješka. Mislim da malo kojeg posjetitelja zanimaju ove medaljice kao artefakt, odnosno, obrtnički proizvod 17. i 18. stoljeća, a njihova religijska konotacija i danas je neupitna, stoga je izlagački pristup bio inverzan: ne govoriti o medaljicama, već o mjestima iz kojih su donesene jer mi se čini da je samo manji broj od 21 hodočasničkog odrdišta poznat široj muzejskoj publici. Medaljice su bile izložene u vitrinama smještenim unutar valjkastog postamenta na kojem su se nalazili tekstovi i fotografije koji su „pričali“ o tim odredištima. Tlocrt valjka je točka pa su ti valjci bili točke na svojevrsnoj karti Europe koju smo pokušali uprizoriti u ulaznom prostoru muzeja. Od „najveće točke“, koja je predstavljala Zagreb, posjetitelju se nudilo da sam odabere u koje će svetište „hodočastiti“. Prema reakcijama posjetitelja stekao sam dojam da su zadovoljni tim načinom: znali su „kuda idu, koliko kilometara moraju pješačiti te koliko im je dana potrebno da tu kilometražu prepješače“.

Autor ste brojnih izložbenih projekata. Koje biste mogli istaknuti i koje su njihove posebnosti?

Svaka izložba je rezultat kreativnog rada pa tako i odraz autorskog pristupa. Već duže vrijeme razmišljam o tome kako bi se kod svakoga autora izložbe, kao kod slikara ili književnika, mogla prepoznati „stilska karateristika“ pa čak i „stvaralačke faze“. No, to je tema za jedan opsežan stručni članak. Izložbeni projekti u kojima sam sudjelovao raznorodni su pa me kolege često nazivaju „kustosom širokog spektra“ – naravno, aludirajući na antibiotik. Ali s obzirom da me, barem u većini slučajeva, intrigira upravo kustoski diskurs, a ne samo bazična struka, moram istaći izložbu na kojoj sam se prvi puta našao u funkciji kustosa izložbe, a riječ je o izložbi Dobro mi došel prijatel – Viki Glovacki. Tada, 2006. godine, autorice izložbe Vesna Leiner i Maja Šojat-Bikić pozvale su me da im se pridružim u realizaciji projekta. Bio sam nemalo zatečen pozivom jer ni jedan segment izložbe nije pripadao domeni moga formalnog obrazovanja. No, cijeli je koncept izložbe, kao i osobnost Vikija Glovackog, bio neformalan i intrigantan, ali i izrazito kompleksan pa nisam mogao odbiti biti sudionikom projekta. Reakcije posjetitelja na izložbu bile su više nego dobre, a cijela izložba odisala je pasatističkim duhom. Razine uloženih emocija i promišljanja izložbenog diskursa rezultirale su jednim od meni najdražih komentara posjetitelja: „Ovakvu izložbu mogao je napraviti samo netko tko jako voli Zagreb“, a ja bih dodao – i svoj posao.

Muzejsku izložbu smatrate artefaktom uvjetovanim vremenom, mjestom te društvenim kontekstom u kojem nastaje, a formu muzejskog kataloga odvajate od forme kataloga muzejske građe. Koja je temeljna razlika? Kako zabilježiti izložbu, a kako prezentirati muzejsku građu?

Kod mnogih kolega prisutna je deviza kako je izložba prolazan te prostorno i informacijski ograničen medij prenošenja muzejskoga znanja te da se treba koncentrirati na katalog kao trajniji, a količinom informacija, relativno, neograničen medij. Stoga se često dešava da su katalozi izložbe znanstvene monografije koje ne korespondiraju s izložbom. Prema podacima koje je obradila kolegica Maja Šojat-Bikić za razdoblje od 1909. godine pa do danas, na uzorku od 512 izložbi u MGZ-u, vidljivo je da su izložbe u prosjeku trajale 33 dana, stoga teza o prolaznosti nesumnjivo ima svoje uporište. Uporište ima i teza da je na izložbi teško „opredmetiti“ cjelokupno znanje o izloženom sadržaju jer je upitno koliko ga posjetitelj može percipirati, ali upravo u tome je i zahtjevnost kustoske profesije. Na izložbi kao „primarnom mediju muzejske komunikacije“ kustosu je omogućeno da vlastitim odabirom kreira specifičan vid prenošenja znanja čija kvaliteta ovisi samo o umijeću, talentu i imaginaciji autora. Stoga je, po mome mišljenju, nužno da katalog izložbe odražava izložbeni diskurs, odnosno, da on bude svojevrsna memorija toga diskursa, poglavito ako imamo u vidu da je izložba samo jedan od vidova muzejske komunikacije s korisnicima, a zbog „čari originala“ zasigurno najznačajniji i najsugestivniji.

Zahvaljujem na razgovoru.

Razgovor vodila Vendi Jukić Buča.

U Zagrebu, 15. 2. 2016.

1284 Total Views 4 Views Today