Čovjekova potreba za divljenjem osobitim osobama i osobinama starija je od ere Supermana.  Inherentna ljudskoj prirodi, korisna je i u društvenom kontekstu, jer promovira pojednice koji se ističu u situacijama u kojima su u pitanju ciljevi ili opstanak cijele zajednice. Kad obrane svoj grad od osvajača, pastire od lavova, a putnike od testa inteligencije koju im postavlja zagonetna Sfinga ☺, najmanje što mogu očekivati mitski ili filmski junaci je ‘odlikovanje’ svojih i budućih generacija, što potiče daljnja društveno korisna zalaganja.

Kruha i igara

Ali to što je društvu bitno i korisno mijenja se, pa je danas više medijskih proslavljenih likova zbog bizarnosti ili banalnosti nego postignuća. Više ljudi prati što radi neka obitelj reality showa nego upute o zdravom načinu života. To pokazuje, s jedne strane, oslobađanje današnjeg  društva od primarnih potreba, ali i potrebu ljudi za zabavom, čak i na račun egzistencijskih prioriteta.

Potrebu za zabavom zadovoljava i film, napose nekim žanrovima, među kojima je i akcijski. U sve moćnijim tehničkim uvjetima namnožila se ‘vojska’ blockbuster junaka. Tu su, pored spomenutog Supermana, njegovi kolege Spiderman, Ironman, Aquaman… Tu su ubojiti kiborzi, alienske kombinacije i futurističke strojne transformacije, a zbog velike potražnje, mjesta imaju i mitološki i legendarni junaci 🙂 .

Skulptura u lapidariju AMZ (detalj) – Foto AJ

Junačke slabosti

Ako usporedimo filmske akcijske junake s Homerovim likovima, napose protagonistima ‘Ilijade’, možemo zaključiti da su epski supermani ‘ljudskiji’ od filmskih, ne u smislu uvjetno definirano ‘humanosti’, već nesavršenosti, to jest ljudskih slabosti.  Oni mogu oklijevati u borbi (Hektor tri puta trči oko zidova Troje dok ga progoni Ahilej (Iliada XXII pjevanje, stihovi 136-165*) , oni mogu pobjeći iz bitke (Odisej se ne odaziva na poziv Diomeda da pomognu Nestoru (VIII, 97- 98), oni mogu roniti suze (Agamemnon plače zbog vojnog gubitka, tako da dirne Zeusa ( VIII, 245), a najveći junak Ahilej plače u samosažaljenju zbog gubitka djevojke (I, 349  i 357), ali zbog tih znakova slabosti ne gube junački status.

Redundancija nasilja

Slabost je najblaža od nesavršenosti drevnih ‘junačkih karaktera’. Ono što je uznemirujuće je okrutnost, užitak koji doživljavaju u nanošenju rana neprijatelju, redundancija nasilja, i u redovitim okršajima, a napose u ispoljavanju osvetničkog poriva, osveta je ‘slađa od meda’. U nizu primjera, Homer opisuje kako prijatelj, rođak ili saveznik ubijenog ostvaruje inventivne načine kojima će nauditi onome tko je uzročnik njegove boli, odnosno onome tko su se nađe na putu kao zamjena. Najveći, najdulji i toliko pretjeran osvetnički program, da gotovo premašuje razmjere povoda, reakcija je Ahila (žestoka kao i druge njegove reakcije) na gubitak Patrokla. Shvatljivo je njegovo osobno žalovanje, jer je za Patrokla bio tako i tako dugo vezan, ali duljina patnje, mržnja prema neprijateljima, okrutnost koju pokazuje prema svima koji su na suprotnoj strani (epizoda s Likaonom), a napose orkestriranje masovnog žalovanja cijele vojske za palim prijateljem, čini se u nesrazmjeru s ulogom Patrokla u cijelom pothvatu, iako je pao u odlučnoj bitki u kojoj je vojsku predvodio. A osveta koju nastavlja pred Trojom, i koja se ne ograničava na Hektorovu smrt, već krvavi pohod na Trojance koji mu prethodi i nastavlja se mrcvarenjem mrtvaca, čini spektakularnu ratnu ‘sekvencu’  kojom Homer u završnim poglavljima svoga djela (od Dvadesetog pjevanja), nakon svih bitaka i sukoba koje je prethodno opisao, poslije krvavih poglavlja od XI i dalje (i prije), diže radnju do kulminacije napetosti doslovce u potocima, to jest rijeci (Skamandru) krvi. Ali o tome kad dođemo do Ahileja. Ali osvetoljubivost nije vezana samo za mladog bijesnog junaka koji i inače pretjeruje u reakcijama. Da čujemo što kaže mudri Nestor o sukobu u kojem nije izgubio najvećeg prijatelja, niti najdražu robinju (u XI pjevanju vinom ga poslužuje ljepokosa Hekameda,

‘Koju je dobio starac, Ahilej kad oplijeni Tened,
Kći je junačine bila Arsinoja, te nju Ahejci
Obraše njemu, jer on je u vijeću prednjačio svima’ (XI, 625-627),

a i sinovi su mu još živi i ‘u akciji’, jedan od njih, Antiloh (XXIII, 301-303) sudjeluje u igrama u čast pokojnom Patroklu u predzadnjem pjevanju (i, uzgred rečeno, kompromitira se u utrci kolima, slijedeći savjete svojeg oca). Taj Nestor, grčki uzor razborita starca, u Drugom pjevanju neodlučne Ahejce upućuje da se ne vraćaju kući prije ‘negoli svaku ženu Trojanca obljubi kojeg’ (II, 355).  Naravno, ne zbog zlata ili vojničke naslade, već kako bi ‘plač Helenin tako i tugu osveti njenu’ (II, 356). Ponovo dolazimo do pitannja opravdanja svih, pa i najtežih ljudskih postupaka koje pratimo u cijelom Epu, povijesti ratova i današnjem svijetu.

Mjedeni rat

Sama praksa ‘mjedenog rata’, bez specijalnih efekata mučenja, dovoljno je zastrašujuća. Ubodi kopljima, strijelama, mačevima (i kamenjem koje se nađe  na bojnom polju pri ruci), uzrokuju takve rane i boli koje je bolje ne moći zamisliti. Ali Homer se trudi prikazati ih jer zna da to zanima slušatelje, jednako kao što današnju publiku zanimaju strašne pojedinosti u filmovima katastrofe ili ratnim filmovima. Homer se zaustavlja usred bitke i pojedinačno opisuje kako je stradao poraženi, kako ga je pogodilo koplje i kakve su rane nastale, opisane su stotine načina na koje su ljudi pali, a neki od tih prikaza izazivaju gotovo mučninu.  Homer opisuje masovne bitke i pojedinačne okršaje s takvim detaljima kao u usporenim slikama filma, još dubljim pjesničkim alatom.

Oružje junaka

Kako su naoružani sudionici Trojanskog rata možemo saznati iz niza podataka vezanih za pripreme i odvijanje bitaka koji se protežu cijelom kompozicijom Epa, a nekoliko detaljnijih opisa uključuje potpuni ‘popis’. Jedan  od najpoznatijih je opis oružja koje na molbu Tetide za Ahila izrađuje Hefest (nakon što je stari Ahilov ‘kit’, koji je posudio Patroklu, dospio u Hektorove ruke), ali pri tome se više radi o opremi (štit, oklop, šljem) i više o ‘umjetničkom aspektu’ produkcije   (XVIII, 468-615*) , s reljefima koji prikazuju tadašnji način života i običaje, nego instrumente smrti. Ranija ‘sekvenca’ posvećena oružju i opremi junaka za boj ona je u kojoj se Patroklo ‘preoblači’ u Ahileja (ali ni on ne može ponijeti njegova koplja, pa mu ga poslije Hefest ne mora izraditi).  A svi koji su pažljivo stigli do Patroklovog preodijevanja, sjetit će se da su ‘odjeću koja čini ratnika’ ‘već vidjeli’ (to jest čitali) vezanu za Parisa (III) i Agamamnona (XI pjevanje), koje je zbog digresija i najdulje, a obradit ćemo ga kad budemo govorili (pisali) o Agamemnonu. Usporedimo ‘design’ dva kraća prikaza (Paris i Patroklo). Označena su mjesta koja se razlikuju, što pokazuje Homerov smisao za pjesničko ‘recikliranje’ i filmski uvjerljive detalje!  Patroklo, dakle, u XVI pjevanju,

‘Nazuvke najprije on navuče oko goljeni,
Nazuvke krasne, što kopče od srebra spučahu kruto,
Okolo prsiju oklop navuče, koji je bio
Oklop potomka brzog Eakova, -sjajan i zvjezdan;
Metne na pleći mač sa srebrnim klincima mjeden,
Veliki i teški štit on onda u ruke uzme,
Na glavu junačku šljem krasnotvoran postavi zatim
Sa konjskim repom, i kita odozgo se tresaše strašno,
Koplja ubojna dva, što u ruci mu stajahu zgodno, ‘ (XVI, 131-139)

To nisu bila Ahijeleja koplja, uostalom Ahilovo koplje (jednina),

‘Veliko, teško i čvrsto, ni jedan nije Ahejac
Mahati mogao njim do Ahileja…’ (XVI, 141-142).

Ovo je gotovo isti opis naoružanja kao U Trećem pjevanju (u kojem se nastavlja 22. dan od početka Ilijade, Prvo pjevanje obuhvaća  21 dan, a onda jedan, to jest 22. dan zauzima pet punih pjevanja, od 2. do 6., te dio 7. pjevanja), kad se Paris sprema za dvoboj s Menelajem, uz ceremonije zakletve i žrtvovanja,  u kojima učestvuju Agamemnon i Prijam.

‘Nazuvke najprije on navuče oko goljeni,
Nazuvke krasne , što kopče od srebra spučahu kruto,
Okolo prsiju oklop navuče, i uredi ga na sebi,
Metne na pleći mač sa srebrnim klincima mjeden,
Veliki i teški štit on onda u ruke uzme,
Na glavu junačku šljem krasnotvoran postavi zatim
Sa konjskim repom, i kita odozgo se tresaše strašno,
Uzme ubojno koplje, što zgodno mu za šaku bješe,…’ (III, 330- 338).

Ali ni tako opremljen Paris nije uspio savladati protivnika (koji je isto tako opremljen, III, 339).  Ali na njegovoj strani je Afrodita koja je više nego pouzdana zaštitnica. Ne samo da je prekinula remen Parisova šljema kojim ga je Menelaj vukao (III, 369-375) , već ga je zavila maglom  i odnijela u ‘mirisnu svođenu sobu’ i dozvala Helenu da mu se pridruži (III, 380-383).

Koplje žedno mesa

Prije svečanog čina i poraza (bez posljedica) Paris je doživio još jedan poraz od Menelaja, kad je , ‘pardalsku kožu na plećima imajuć i mač i luk saviti, i dva sa mjedenim okovom koplja’ (III, 17-18), vitlajući kopljima (ima ih dva) izazvao pažnju svoga rivala.

A kako izgleda koplje i koliko dugo može biti, možemo saznati u VI pjevanju, primjerice, kad Hektor posjeti Parisa (nakon što se ovaj oporavio  u društvu s Helenom) i opet se sprema u boj.

‘Hektor uniđe tu miljenik Zeusov u ruci
Koplje držeći, jedanaest lakata dugo, na njemu
Mjedeno sjaše oštrice, zlatni ga kolut optako’ (VI, 318- 320).

‘Dugosjeno’ jasenovo koplje s mjedenom oštricom ‘žednom ljudskog mesa’ najžešći je ‘rekvizit’ tijekom cijelog Epa, a njegove atribucije i posljedice njegovih udara provlače se kroz sve ratne epizode.

Luk pa strijela

Luk strijelca Pandara, koji prekrši pogodbu Trojanaca i Helena, Homer ne samo detaljno opisuje, već priča o njemu ‘ab ovo’, to jest ‘od roga’ od kojeg je napravljen!  U sceni punoj napetosti, dok se očekuje što će se dogoditi između dviju vojski zatečenih ishodom dvoboja Parisa i menelaja, dok Pandar kojemu Atena ‘ludovu nagovori srce’ (IV, 104) vadi luk, Homer se vraća u prošlost i  priča o tome kako je zelijski strijelac, Likonov sin ‘kojemu je luk udijelio sam bog Apolon’ (II, 827) uhvatio velikog jarca, kako ga je pogodio, koliki su mu bili rogovi (16 šaka dugi) i kako ih je obradio ‘rogodjelja majstor’. Iza ‘povijesti luka’ slijede detalji o tuljcu, strijeli, (volujskim) tetivama i postupku gađanja, ukupno dvadesetak stihova  (IV, 105-126).

‘Hladno oružje’

Osim koplja, luka i strijela, te spomenutog mača, Agamemnon uvijek uza se nosi nož, koji mu služi i za ubijanje žrtvenih životinja.

‘A sin Atrejev nož povuče od boka onda,
Koji mu visaše vazda uz velike korice mača,’ (III, 271-272)

Još jednu vrstu oružja spominje Nestor, iz svojih mladenačkih dana, a to je kij (kijak), to jest topuz. Arejtoj je poznat kao kijonoša, a njegovog sina Menestija iz Arne u Sedmom pjevanju ubije Paris.

‘Priručni arsenal’

Kamenje, kao što je spomenuto, također služi kao oružje, osobito ako se koplje baci ‘uprazno’ i ‘zakaže drugo oružje’. U dvoboju Ajasa i Hektora (VII pjevanje) kamen igra ‘ključnu ulogu’. Kad mu Ajas probode štit i ozlijedi ga,

‘Hektor sjajnošljemac još ne odusta,
Već se povuče, te crn i velik i hrapav kamen
Čvrstom pograbi rukom, što na polju ležaše ondje,
I njim udari u štit sedmokožni Ajasov strašni
U kvrgu baš po sredini, te okolo sva mjed zazveči.’ (VII,  263-267)

Ali  Ajas podigne još  veći kamen, ‘kamen na žrvanj nalik’ (VII, 270)…

Kako je okončan dvoboj saznat će svi koji pročitaju tristotinjak heksametara Sedmoga pjevanja, a ‘hint’ koji možemo dati onima koji nisu gledali ‘Homerov film’ je da se tu umiješa ‘Deus ex machina’, to jest ‘Zeus ex Ida planina’ ☺, koji još nije odlučio napustiti Hektora, iako će u nastavku (Šesnaesto pjevanje) biti spreman prepustiti vlastitog sina Sarpedona smrti, uz nagovor Here i utješni ishod (pokop u rodnoj Likiji) koji osigurava uslužni Apolon.

Nesrazmjerna Razmjena

A kad smo kod Likije i oružja, zanimljivu digresiju od bitke i ubijanja  čine Diomed i Glauk u Šestom pjevanju (VI, 119-236) kojom prilikom dolazi do zamjene oružja. Pri tome lukavi Diomed bolje prođe jer pokloni Glauku mjedeno oružje, a dobiva od njega zlatno ‘stotinu goveda vrijedno’. Homer se gotovo šali kad kaže da je Glauku  Zeus ‘uzeo pamet’. I inače grčke osvajače impresioniraju trojanski saveznici po svom bogatstvu i bogatoj opremi. Jedan od vođa Karana, Nasto

‘u zlatu sav ko djevojka pošo je u boj
Ludak, al propasti jadne odvratio ne bješe time…’  (II, 872-873).

Zaštita junaka

U ratničkoj opremi osobito je važan štit. On brani ratnike od koplja i strijela, ali ako doista vrši svoju funkciju, nije lak, pa njegova veličina odražava snagu vlasnika. A kad se pojedinačni štitovi sastave, čine neprobojni zid. Tako je Patroklu, kad

‘…okolo sina
Stojeć Menetijeva  Ahejci jednoga srca
Mjedenim štitima  svi se ogradiše;’ (XVII, 266-268).

Jedan od najistaknutijih štitova ‘pod Trojom’ Ajasov je štit. Ajas (Ajant), rođak Ahilejev (oba su Eakovi potomci, Ahil Pelejev sin, a Ajas Telamonov), drugi je po snazi, poslije svoga bratića, odnosno, prvi, kad se ovaj povuče iz bitke.

‘…Ajas, što djelima svojim i licem
Za Ahilejem bješe nezazornim Danajac prvi.’ (XVII, 279-280),

Ali u ‘Katalogu brodova’ u Drugom pjevanju, to jest popisu ahejske vojske, koji zauzima tri stotine stihova  (II, 484-877), dok je za Trojance i njihove saveznike (ne samo da ih ima manje, već govore različitim jezicima i nisu toliko motivirani za borbu, jer su im žene i ‘luda dječica’ daleko), dovoljno manje od  sto stihova (II, 786-877), u tom, dakle, popisu zaraćenih strana, među Grcima spominje se ime Nireja koji je pod Troju doveo najmanje lađa. Homer Nireja spominje toliko (tri) puta koliko je doveo lađa, a i za njega kaže da je ‘pod Ilijem od svih junaka iza nezazornog Ahileja Danajac prvi’ (II, 671-674).  S obzirom da je doveo tako malo vojske, Nirej ‘bijaše slab’, pa mu Homer, poslije početnog (osobnog) priznanja, ne obraća pažnju, a poziciju ‘deuteragonista’ prepušta Ajasu.

Ajasov štit ima sedam koža pokrivenih mjedenom pločom (VII, 219-224), a u sredini ima kvrgu (zato se štitovi zovu ‘kvrgaši’). Podrazumijeva se da je potrebna velika snaga držati tako težak štit.   Ali to nije sve. Ajasov štit ima i svoga autora, to jest, zna se tko ga je napravio (evo još jednog, ali najmanje raširenog načina za postizanje slave , a to je znanje i rad ☺) :

… , sa trudom ga  izradi njemu
Tihije,  najbolji od svih kožara živeć u Hili;’ (VII, 220-221).

Još jedan grčki junak zove se Ajas, Ojlejev sin. On je malen rastom, ali nije slab ni nebitan u odvijanju radnje i nije došao sa zanemarivom silom. Vođa Lokrana skupio je četrdeset lađa. Za usporedbu, njegov imenjak sa Salamine doveo ih je tuce, jednako kao i slavni Odisej!

Brojevi brodova

Kad smo već kod brojeva, razumljivo je da je Agamemnon došao s najvećom silom, stotinu lađa. Njegov brat Menelaj, glavna stranka u sukobu (jer je izgubio blago i ženu), prikupio je manje, ali još uvijek respektabilnih šezdeset, manje od mladog Diomeda, Tidejevog potomka, koji dolazi s njih osamdeset. Ahilej je u ‘zlatnoj sredini’ po broju brodova, to jest pedeset, a smjestio se na kraju grčkog tabora, uzdajući se (ne u svoje brze noge ☺), već u svoju snagu.  To isto je učinio i snažni Ajas, postavio je svoje snage na kraj logora, koji je najosjetljiviji u odnosu na napade protivnika. Za usporedbu, Odisej je u sredini, kako bi ga i jedna i druga strana čula (a on uvijek ima što za reći 🙂 ). Ali i tu ima konkurenciju, jer ako itko voli savjetovati i govoriti, a napose o svojim mladim danima i ranim radovima, to je Nestor koji u trećoj (ne dobi), već ljudskoj generaciji, ima o čemu pričati.

U Katalogu su i drugi podaci o broju brodova, ali i vojskovođama, područjima i gradovima iz kojih dolaze Grci, s dragocjenim podacima o prostorima i stanovnicima, ali po tome ne možemo izravno doći do ukupnog broja sudionika jer je u brodovima različit broj mornara. Dok je, primjerice, u lađama koje dolaze iz Beotije (prvi na popisu), a došlo je pedeset lađa,  u svakoj ‘sto i dvadeset bješe momaka beotskih mladih’, u Ahijelevim lađama je (to saznamo kad pokrene Mirmidonce na borbu, na čelu s Patroklom), po pedeset mornara. Iznenađenje na drugom mjestu po broju lađa može prirediti starina Nestor, koji je poveo ‘devedeset prostranih lađa’!

Uz Ahileja i dva Ajasa, Velikog i malog, na grčkoj strani protagonisti su Diomed (napose u Petom pjevanju u kojem ranjava Afroditu i Aresa) te ostala postava ‘rtnika’ (istaknuti borci) kao što su Agamemnon, Menelaj, Odisej, razumije se, Patroklo, Idomenej, kretski kralj, i njegov pratilac Merion, kojeg Homer uvijek spominje uz atrubut koji upućuje na Aresa (Enijalili nalik), a ja ga uvijek zamišljam kako strijelom pogađa onu golubicu koja je živa meta u jednom od Ahijelevih natjecanja povodom Patroklove smrti. Kad Teukar strijelom presiječe uzicu kojom je vazana i ptica poleti u zrak i slobodu,  Merion mu istrgne luk iz ruku i pogodi strijelom pticu koja u dirljivom padu

Htjede na katarku  se mrkokljune spustiti lađe,
Ali obori vrat, i krila gusta joj klonu,
Brzo iz uda joj život izleti, daleko odande
Padne,’ (XXIII,  878-881)

Umjesto empatije, prekaljeni ratnici  ‘… motrahu svi to i svi se divljahu tome.‘ (XXIII, 881)

Štit od štita

Masivni mjedeni i kvrgavi štitovi mogu sâmi pozlijediti onoga tko ih nosi, pa ih nešto treba i od toga štititi. Nazuvci  štite donji dio nogu (goljeni) od rubova štita, a mogu poslužiti i za obranu od predmeta s protivničke strane (kamenja, strijela i mačeva, kad su u pitanju ‘niski udarci’). Kao što smo citirali, nezuvcima počinje oblačenje junaka, pa ih Homer ne zaboravlja spomenuti, iako nisu prvi po vrijednosti ni veličini.

Šljem glavu čuva

U mirnodopskoj poslovici ‘kapa glavu čuva’, a u ratno doba, metalno pokrivalo, šljem.  Spomenuta je Parisova kaciga (i na njegovoj glavi i u Menelajevim rukama), a spominju se i drugi sjajni ‘oklopi za glavu ‘s konjskim grivama na vrhu, ali najpoznatija i najpoetskija je ona Hektorova, koja pri susretu junaka sa suprugom Andromahom uplaši njihovog malog  sina Astijanaksa, pa je nježni otac skine. Posljednji osmijeh i obiteljski susret prije poraza i pada najvećeg junaka na gubitničkoj strani, kao dio lektire, možda je Homerova najšire ‘praćena’ epizoda.

Nastavit će se…

Ada Jukić
Zagreb, 5. ožujka 2019.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Literarna osnova:
U tekstu (i svakodnevnom životu i radu ☺) koristim Homerovu ‘Ilijadu’ i ‘Odiseju’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987. obje knjige preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić

Ostali izvori:
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Sofoklo ‘Filoktet’, GZH, Zagreb 1980.
Sofoklo ‘Antigona’, Školska knjiga Zagreb 1989.
Tragedije Eshila i Euripida
Djela Platona, Aristotela
povijest umjetnosti Starog vijeka, opće gimnazijsko znanje, putovanja, predavanja, kazalište, film, internet…