KNJIGA: KASNOANTIČKI I RANOSREDNJOVJEKOVNI NALAZI IZ ČETVRTI SV. TEODORA U PULI [osvrt Konstanta Bukovac]

Prikaz knjige

Vendi Jukić Buča, Kasnoantički i ranosrednjovjekovni nalazi iz četvrti sv. Teodora u Puli (= Late Antique and Early Medieval Finds from St Theodore’s Quarter in Pula), Katalozi i monografije 36, Arheološki muzej Istre, Pula, 2021., 280 str.

Arheološki muzej Istre je u nizu Katalozi i monografije objavio 36. svezak naslova Kasnoantički i ranosrednjovjekovni nalazi iz četvrti sv. Teodora u Puli. Autorica ove dvojezične monografije, na hrvatskom i engleskom jeziku, je dr. sc. Vendi Jukić Buča. Autorica potpisuje i grafičku obradu fotografija i oblikovanje monografije. Tekst monografije prate brojne ilustracije (fotografije, nacrti, ilustracije nalaza) na koje upućuje tekst.

Na početku monografije nalaze se Riječ autorice i Predgovor ravnatelja Arheološkog muzeja Istre u Puli, a monografija je podijeljena na devet numeriranih poglavlja: Uvod, Istra u razdoblju kasne antike i ranog srednjeg vijeka, Pula, lokalitet u četvrti sv. Teodora u Puli, Zaključak, Katalog, Appendix: table, Popis ilustracija i tabli, Popis literature i Indeks. Na kraju publikacije je kraći tekst o autorici.

U Riječ autorice (str. 7–9) ukratko je opisan tijek nastanka monografije. Među ostalim navedeno je da je monografija bazirana na autoričinoj doktorskoj disertaciji Kasnoantička i ranosrednjovjekovna arhitektura i skulptura na lokalitetu u četvrti sv. Teodora u Puli u kontekstu istodobnih nalaza u Puli i širem području Istre (2015.). Tema disertacije proizišla je iz sudjelovanja autorice u zaštitnom iskopavanju na lokalitetu u četvrti sv. Teodora u Puli od 2005. do 2009., g., pod vodstvom dr. sc. Alke Starac. Autorica navodi da su predmet disertacije bili nalazi iz kasnoantičkog i ranokršćanskog razdoblja, uglavnom ulomci crkvenog namještaja te da su dijelovi monografije objavljeni tijekom pisanja i nakon objave disertacije. Što se tiče same monografije, autorica je napisala: „Monografija se sastoji od dva dijela. Prvim su prikazane općenite povijesne i arheološke prilike u Istri i Puli tijekom kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja. Povijesni razvoj i opis karakteristika arheološke građe neophodan su kontekst pri razmatranju nalaza iz četvrti sv. Teodora u Puli. Drugi dio posvećen je samom lokalitetu i usporedbi s nalazima na području Pule, Istre i šireg područja.“ Ovaj tekst  prigodno je završen zahvalama suradnicima i obitelji. Predgovor ravnatelja Arheološkog muzeja Istre u Puli (str. 11) donosi osnovne podaci o predmetnom lokalitetu, na kojem su pronađeni nalazi od prapovijesti do modernog doba i većem od 5000 m2, autorici i monografiji.

U Uvodu (str. 13–14) autorica iznosi osnovne podatke o temi i predmetu monografije te lokalitetu te navodi da se kasnoantički i ranosrednjovjekovni materijal iz četvrti sv. Teodora u Puli uklapa u opće povijesne  prilike Istre i šireg područja. Autorica donosi kraći pregled urbanizma Pule i piše o pronađenim građevinskim ostacima i navodi da je dislocirana kamena građa pripadala crkvi prepoznatoj u pravokutnom prostoru unutar kasnoantičkog sloja ispod samostanske crkve sv. Teodora iz 15. stoljeća prema kojoj je lokalitet dobio ime.

Sljedeće poglavlje Istra u razdoblju kasne antike i ranog srednjeg vijeka (str. 15–68) autorica je podijelila na tri podnaslova. To su: Povijesni pregled, Urbanizam i Arhitektura i skulptura Istre. U Povijesnom pregledu donosi pregled prilika u Istri od 3. do 11. st. U Urbanizmu se iznosi detaljan pregled urbanističkog razvoja Istre, dok u je tekstu Arhitektura i skluptura dala osvrt na izabrane spomenike kao ilustraciju situacije u Istri. Inače su u ovom poglavlju detaljno analizirani tipovi sakralne arhitekture u Istri u razdoblju kasne antike i ranog srednjeg vijeka uz brojne i relevantne navode iz literature i opaske same autorice. Poglavlje Pula (str. 69–112) podijeljeno je na tri podnaslova: Povijesni pregled, Povijest arheoloških istraživanja, Urbanizam, Arhitektura i skulptura kasnoantičke i ranosrednjovjekovne Pule. Autorica kao i u prethodnom poglavlju iznosi podatke o povijesnom i arheološkom kontekstu u kojem je sagrađena i korištena crkva pronađena na lokalitetu u četvrti sv. Teodora.

U nastavku monografije autorica donosi poglavlje Lokalitet u četvrti sv. Teodora u Puli (113–196). Podaci izneseni u ovom poglavlju počinju podnaslovom Tijek istraživanja i arheološka razdoblja, zatim slijede  tekstovi Ranokršćanska i predromanička crkva, Skulptura i Ostala kasnoantička i predromanička i ranosrednjovjekovna građa. U tekstu Ranokršćanska i predromanička crkva autorica se priklanja stavu dr. sc. Alke Starac i pripisuje pronađene ostatke sakralne građevine crkvi sv. Lucije. Iznose se podaci da je crkva sagrađena u tom dijelu Pule nakon što su krajem 5. st. izgorjele terme. Jednostavni pravokutni oblik sv. Lucije pripisuje dvoranskoj crkvi poznatoj u ranokršćanskoj arhitekturi sjeverne Italije i šire te navodi da je bila u uporabi do karolinškog razdoblja. Podnaslov Skulptura donosi detaljnu analizu i upotrebu pronađenih ulomaka crkvenog kamenog namještaja i arhitektonskih elemenata. Autorica pretpostavlja da se namještaj crkve u više navrata mijenja te navodi da: “S obzirom na malo ostataka same crkve, nije prepoznat raspored njezinih unutrašnjih i vanjskih arhitektonskih elemenata niti položaj liturgijskog namještaja.“ Nakon toga slijedi analiza ranokršćanske skulpture (oltar i oltarna pregrada, arhitektonska skulptura, arhitektonski elementi i sepulkralna skulptura) te predromaničkog kamenog namještaja (oltarna pregrada i ciborij). Među ovim nalazima ukupno 28  izrađeno je od vapnenca, a 5 od mramora, a autorica je vrijeme njihove izrade razdvojila u nekoliko različitih faza. U nastavku poglavlja autorica donosi i analizu ostale kasnoantičke i ranosrednjovjekovne građe, a to su ulomci 6 kamenica, 15 staklenih nalaza i 6 keramičkih svjetiljki.

U Zaključku (str. 197–202) autorica jasno i precizno sumira sve naprijed izneseno na jednostavan i pregledan način. Appendix: Table (str.). Svi pokretni nalazi  obrađeni su u Katalogu (str. 203–236) koji je opremljen fotografijama predmeta, a ilustracije se nalaze u Appendix: Table (str. 237–242).

Lakše snalaženje u monografiji omogućuju Popis ilustracija i tabli (str. 243 – 248), Popis literature (str. 249 – 262) i Indeks (str. 263 – 278).

Na kraju monografije je kratki tekst O Autorici (279).

Zaključno je moguće reći da se radi o jednoj jako zanimljivoj i bogato opremljenoj publikaciji koja je posložena tako da se brzo i jednostavno s užitkom čita, a za stručnjake će biti prava poslastica.

Konstanta Bukovac
Vid, 30 6 2021

AMZ – Ljeto u Lapidariju AMZ-a: Promocija knjige ‘Hramovi oteti Nilu’ (PRESS)

3 dana za otkrivanje arheologije
18. 19. i 20. 6. 2021.
Europski dani arheologije
Ljeto u Lapidariju AMZ-a – program u organizaciji Arheološkog muzeja u Zagrebu

Arheološki muzej u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog

U subotu, 19. lipnja 2021. s početkom u 20 sati u Arheološkom muzeju u Zagrebu održat će se program „Ljeto u Lapidariju AMZ-a“ u sklopu Europskih dana arheologije.

S početkom u 20 sati u Lapidariju Arheološkog muzeja u Zagrebu održat će se dugo očekivana promocija fotomonografije „Hramovi oteti Nilu“ Daniela Rafaelića i Hrvoja Gržine. Autori su u ovoj jedinstvenoj monografiji koju je izdao Hrvatski državni arhiv, sakupili preko dvije stotine fotografija filmskog snimatelja Antuna Markića koje su nastale 1962., kada je redatelj Mate Bogdanović u Egiptu snimao dokumentarne filmove tvrtke Zora film. Bogdanović i Markić filmski su bilježili tadašnje jugoslavenske građevinske tvrtke tijekom radova na izgradnji Nasserove brane ali i, što je mnogo važnije, tijekom spašavanja te preseljenja mnogih staroegipatskih hramova kojima je prijetilo potapanje pod vodama akumulacijskog jezera. Markićeve jedinstvene fotografije, nastale na danas potopljenim arheološkim lokalitetima, zauvijek su Hrvatskoj, Egiptu ali i svijetu sačuvali njihov izvorni izgled te su time postale neprocjenjive. Ti su hramovi tada rasječeni, rastavljeni, transportirani i ponovno sastavljeni daleko od prijetećih voda Nila. Ovaj nezabilježeni slučaj u svjetskoj arheologiji snimljen je i sačuvan kako fotografski tako i filmski. Čak tri filma Mate Bogdanovića: „Hramovi oteti Nilu“, „Spomenici starog Egipta“ i „Geoistraživanja u Egiptu” objavljeni su na DVD-u koji je priložen fotomonografiji Daniela Rafaelića i Hrvoja Gržine. Nakon promocije knjige, u Lapidariju Arheološkog muzeja premijerno će se prikazati restaurirane kopije sva tri filma. Ovi filmovi su arhivsko gradivo Hrvatskog državnog arhiva – Zbirka hrvatskih kratkometražnih filmova (HR-HDA-1387). Nakon predstavljanja publikacije, posjetitelji će imati priliku kupiti knjigu.

S početkom u 21:45 sati prikazat će se tri video uratka Muzeja antičkog stakla – „Izrada reljefnog žiga“, „Eksperimentalna arheologija u Muzeju antičkog stakla u Zadru“ i „Eksperimentalni pristup u izradi antičkih staklenih oblika“. Ovim video uracima nastoje se prezentirati rezultati svih dosadašnjih istraživanja na polju antičkog staklarstva. U procesu izrade obuhvaćen je veliki broj metoda, tehnika i analiza. Sve vrste eksperimentalnih radnji kao što su replikacija antičkih artefakata i analiza tehnoloških procesa, zasnovane su na arheološkom materijalu otkrivenom na više lokaliteta u Hrvatskoj. Znanstveno-istraživačkim pristupom izrađen je veći broj replika antičkog stakla, korištenjem izvornih tehnika slobodnog puhanja i puhanja u kalup. Do sada su dobiveni značajni podatci o više različitih tehnika koje su bile u primjeni u antičkom razdoblju. Muzej antičkog stakla u Zadru prva je stalna ustanova u Hrvatskoj posvećena znanstvenom eksperimentiranju na polju antičkog staklarstva.

https://mcusercontent.com/f183d98a25f4557908000f5a6/images/01e1d86c-7c5e-033c-928d-53692a3273d5.jpg

Info:
AMZ PRESS

NMSL – ZLATA SLED. Ob 200-letnici prvega muzeja na Slovenskem (PRESS)

ZLATA SLED
Ob 200-letnici prvega muzeja na Slovenskem 

Narodni muzej Slovenije, Muzejska 1, Ljubljana
21. 6. 2021–2. 5. 2022

LJUBLJANA – Narodni muzej Slovenije v okviru praznovanja 200-letnice prvega muzeja na Slovenskem vabi na osrednjo razstavo Zlata sled, ki bo v muzejskem atriju na ogled od ponedeljka, 21. junija 2021. Razstava prikazuje 172 zlatih ali z zlatom okrašenih predmetov (ali skupin predmetov); poleg dragocenosti iz matičnih zbirk Narodnega muzeja Slovenije so vključeni tudi predmeti iz kar 32 slovenskih muzejev. Tako 200-letnica ni le zlati jubilej Narodnega muzeja Slovenije, naslednika Deželnega muzeja v Ljubljani, temveč jubilej vseh slovenskih muzejev, ki hranijo dediščino slovenskega naroda in Slovencev.

Zlato je ena od skupnih točk, ki povezuje vse zbirke Narodnega muzeja Slovenije in sodelujoče muzeje, zato je glavna tema osrednje razstave ob 200-letnici muzeja. Razstava predstavlja pomembna področja, ki jih na materialni in simbolni ravni zaznamuje zlato: Moč in oblast, Cerkev in sveto, Čast in slava ter Bogastvo in razkošje. Vsako od področij predstavlja del zgodbe, ki jo zaokrožata uvodni in zaključni del. V uvodnem delu se obiskovalci poučijo o zlatu kot zelo posebnem elementu in njegovih lastnostih, v zaključnem pa o mnogih konotacijah zlata na simbolni ravni.

Zlato je eden od najdragocenejših materialov, iz katerih so v preteklosti izdelovali najpomembnejše in najdragocenejše predmete, ki so utelešali moč, ugled in visok družbeni položaj lastnika ter odsevali njegovo bogastvo. To pa niso edine značilnosti tega posebnega elementa. Zlato ima tudi simbolen pomen in v prenesenem pomenu izraža določene vrednote. Tudi te, materializirane s predmeti in zgodbami, prikazuje jubilejna razstava.

Predmete iz zlata ali okrašene z zlatom, ki poudarja njihovo vrednost, lahko neposredno ali posredno povežemo z velikimi mejniki, dogodki in osebnostmi iz zgodovine slovenskega prostora. Na tej simbolni ravni jih lahko uporabimo kot zlato (»rdečo«) nit s sporočilom o dolgoživi tradiciji prebivalstva in prostora, ki je pozneje s skupnim jezikom in kulturo postal prostor slovenskega naroda.

Sodelujoči muzeji

  • Belokranjski muzej Metlika
  • Dolenjski muzej Novo mesto
  • Gorenjski muzej
  • Goriški muzej
  • Gornjesavski muzej Jesenice
  • Loški muzej Škofja Loka
  • Mednarodni grafični likovni center
  • Medobčinski muzej Kamnik
  • Mestni muzej Idrija
  • Moderna galerija, Ljubljana
  • Muzej in galerije mesta Ljubljane
  • Muzej krščanstva na Slovenskem
  • Muzej novejše zgodovine Celje
  • Muzej športa
  • Muzej za arhitekturo in oblikovanje
  • Muzeji radovljiške občine
  • Narodna galerija
  • Notranjski muzej Postojna
  • Pokrajinski muzej Celje
  • Pokrajinski muzej Kočevje
  • Pokrajinski muzej Koper
  • Pokrajinski muzej Ptuj Ormož
  • Pomorski muzej »Sergej Mašera« Piran
  • Pomurski muzej Murska Sobota
  • Posavski muzej Brežice
  • Prirodoslovni muzej Slovenije
  • Slovenski etnografski muzej
  • Slovenski gledališki inštitut – Gledališki muzej
  • Slovenski šolski muzej
  • Tehniški muzej Slovenije
  • Tolminski muzej
  • Vojaški muzej Slovenske vojske

Častni pokrovitelj dogodkov ob praznovanju 200-letnice prvega muzeja na Slovenskem je predsednik Republike Slovenije Borut Pahor.


ZLATA SLED. Ob 200-letnici prvega muzeja na Slovenskem
TRAIL OF GOLD. The 200th Anniversary of the First Museum in Slovenia

Narodni muzej Slovenije, Muzejska 1, Ljubljana
21. 6. 2021–2. 5. 2022
Avtorji: Andreja Breznik, Blaženka First, Tinka H. Selič, Darko Knez, Mateja Kos, Darija Mavrič Čeh, Alenka Miškec, Tomaž Nabergoj, Igor Ravbar, Uršula Vimer Kovaček
Koordinatorici: Mateja Kos, Alenka Miškec

Strokovni sodelavci: Pavel Car, Janka Istenič, Tomislav Kajfež, Jernej Kotar, Boštjan Laharnar, Tomaž Lazar, Maja Lozar Štamcar, Eva Menart, Gašper Oitzl, Daša Pavlovič, Jože Podpečnik, Peter Turk, Zora Žbontar
Pomagali so: Polona Bitenc, Matjaž Bizjak, Petra Grom, Grega Gutman, Matej Hreščak, Karmen Jankovič, Damjan Jesenovec, Hamid Koso, Nejc Koso, Gorazd Lemajič, Iztok Močevnik, Urša Pajk, Boštjan Pogorelc, Boris Radjenović, Barbara Ravnik, Andrej Šemrov (vsi / all Narodni muzej Slovenije); Lucija Planinc (Arhiv Republike Slovenije)

Interaktivna pot: Barbara Bogataj Kokalj, Andreja Breznik, Ariana Furlan Prijon, Miha Jeršek, Damjan Jesenovec, Darko Knez, Alenka Miškec, Ivan Mitrevski, Boris Radjenović, Igor Ravbar
Idejna zasnova: Andreja Breznik
Ilustracije: Ivan Mitrevski

Konserviranje-restavriranje: Matjaž Bizjak, Damjan Jesenovec, Irma Langus Hribar, Gorazd Lemajič, Eva Menart, Nataša Nemeček, Sonja Perovšek, Miran Pflaum, Igor Ravbar, Janja Slabe, Anita Virag (vsi Narodni muzej Slovenije)
in: Marijan Valoh; Arhiv Republike Slovenije; Restavratorski center ZVKDS; konservatorji-restavratorji sodelujočih muzejev

Urednice razstavnih besedil: Tinka H. Selič, Mateja Kos, Alenka Miškec
Jezikovni pregled: Tinka H. Selič
Prevod v angleški jezik: Urša Korošec
Jezikovni pregled angleškega jezika: Fiona Thompson

Fotografije: Tomaž Lauko, Matija Pavlovec, Blaž Gutman, Tanja Lažetić, Dragan Arrigler, Valentin Benedik, Katarina Brešan, Marko Habič, Eva Menart, Andrej Ovsec, Janez Pelko, Andrej Peunik, Sašo Šantl, Triptih restavratorski atelje Bogovčič d.o.o.

Oblikovanje: Ariana Furlan Prijon, Barbara Bogataj Kokalj, Lara Prijon

Izdelava razstavne opreme: Studio OREH d.o.o.; Lesnina MG oprema d.d.
Postavitev razstave: Gorazd Lemajič, Boris Radjenović, Studio OREH d.o.o., Rabim d.o.o., Mreža d.n.o., EAP d.o.o.

Program za javnost: Andreja Breznik
Odnosi z javnostmi: Petra Grom, Grega Gutman, Tinka H. Selič

ZLATO (Uvod)

Zlato nastaja v močnih vesoljskih eksplozijah. Ob tem se sprosti toliko energije, da se lažji elementi zlivajo v težje, med drugim tudi v zlato. Zlato se ne spaja z drugimi elementi, zato ga v naravi najdemo kot samorodno kovino. Zaradi svoje bleščeče barve, ki se ne spreminja, in zaradi izredne primernosti za ulivanje in kovanje so zlato vseskozi uporabljali za izdelavo nakita in dragocenih predmetov.

Zlato je izredno redka in zelo iskana kovina, zato so si ga ljudje že od nekdaj želeli umetno pridobivati. V srednjem veku so alkimisti v laboratorijih eksperimentirali z različnimi snovmi. Zlata sicer niso pridobili, iz alkimije pa se je razvila nova znanost, kemija. Danes vemo, da bi bilo ob uporabi ogromnih energij zlato mogoče izdelati.

Zaradi velike vrednosti in uporabnosti so zlato že zelo zgodaj začeli tudi posnemati in ponarejati. Ponarejevalci so drugo, manj dragoceno kovino, kot na primer medenino, obdelali tako, da je bila videti kot zlato. Lahko so zlatu dodajali druge kovine in mu tako zmanjšali vrednost, pogosto je bil predmet zlat samo na površini.

Pri pozlati pa ne gre vedno za ponarejanje, pač pa za okraševanje kovinske, keramične, steklene ali lesene površine s tankim nanosom zlata. Najbolj znan način je zlatenje z zlatimi lističi, največkrat tako zlatijo les. Zlati lističi so zelo tanki, saj je značilnost zlata, da ga je mogoče zelo stanjšati in se pri tem postopku ne deformira. Na kovini pa so uporabljali postopek zlatenja z amalgamom, ki je zmes živega srebra in zlata. Postopek je zaradi uporabe živega srebra zelo strupen, zato ga nadomešča galvanski postopek nanosa zlata.

MOČ IN OBLAST

Človek in skupnost sta od nekdaj uveljavljala moč in oblast nad drugimi, ju potrjevala in izkazovala z dejanji in gestami, z znaki in simboli. Simbolni pomen so imeli izbrani predmeti, podobe in zapisi, pa tudi običaji in obredi, v katerih so se ti materialni dokazi moči oziroma oblasti uporabljali.

Tako je bilo že v prazgodovinskih kulturah in prvih civilizacijah. Denimo, palica je kot preprost vsakdanji predmet postala znak posvetne ali religiozne moči (kot žezlo je vidna tudi na situli z Vač). Bila je simbol sodne in celo državne oblasti, npr. v starem Egiptu in antičnih kraljestvih. V srednjem veku in pozneje so palice oziroma žezla kot svoje insignije nosili vladarji, župani in sodniki, v Cerkvi papeži, opati in škofje. Škofovska »pastirska« palica (pastoral) je bila tako znak pastirske službe škofa in simbol njegove oblasti.

Pastoral na razstavi je zelo redek primer srednjeveških cerkvenih insignij iz slovenskih muzejev. Posvetnih vladarskih predmetov, kot so žezlo, krona in vladarsko jabolko, pa v naših muzejskih zbirkah ni. Na slovenskem ozemlju namreč ni bilo domačih vladarskih dinastij, vladarji so bili tujci, zato njihovih zakladnic nimamo. Tudi od najmogočnejše plemiške rodbine, grofov Celjskih, se po njihovem propadu ni ohranilo nič, čeprav so bili s porokami povezani z vrsto evropskih dinastij in so se obdali z bogastvom in bliščem. Njihovo zlato je izginilo, posesti in dragocenosti Celjskih so si prisvojili Habsburžani.

O zlatem razkošju in podobi oblastnikov iz minulih stoletij pričajo predvsem portreti, novci in medalje. Spominski predmeti, izdelani ob slovesnih dogodkih, kot sta bila kronanje ali dedni poklon dežele, pa govorijo o odnosu prebivalcev do presvetlih vladarjev, a hkrati tudi o propagandi dvora in države. Ta je imela moč in oblast urejati življenje podanikov v vojnem času in v miru, npr. z organiziranjem deželne brambe ter z zakoni in ukazi, kot jih je za vojvodino Kranjsko predpisala deželna ustava ali kot jih je potrdila dvorna pisarna s pečatom vladarja. A ko je bilo življenje hudo, ko niti vojaški šlem s pozlato niti ustava z zlato knjižno obrezo nista zagotovila dovolj zaščite in pregnala stisk, so se ljudje lahko spomnili svojega, domačega vladarja, kralja Matjaža – ta še spi s svojo vojsko v votlini, polni zlata, a ko se zbudi, bo prišel in rešil svoje slovensko ljudstvo vseh nadlog.

Denar

Denar je bil kot plačilno in menjalno sredstvo ter sredstvo za shranjevanje vrednosti ključen pri razvoju trgovine in je eden temeljnih konceptov v ekonomiji. Že od samega začetka kovanja denarja je bila kovna pravica odraz politične in ekonomske moči ter suverenosti njenega nosilca.

Posebno vlogo pa je od nekdaj igral zlat denar. Že v prazgodovini so za trgovino uporabljali zlato in zlate predmete, okoli leta 600 pr. Kr. pa so v zahodnem delu Male Azije začeli tudi kovati in uporabljati zlat denar. Od tam se je ideja o denarju hitro razširila na vzhod v Perzijo in na zahod do grških polisov in prek njihovih kolonij v Rimsko državo. V grškem svetu so uporabljali zlati stater, v rimskem sprva aureus, tega je v 4. stoletju zamenjal solidus. Ta je pod imenom besant ostal v Vzhodnem rimskem cesarstvu (Bizancu) v veljavi še naslednjih 1000 let. Na zahodnem delu so od 5. do 8. stoletja germanska ljudstva kovala zlat denar po vzoru Bizanca ali pa so uvedla svoj sistem. Od 7. stoletja so igrali pomembno vlogo v Sredozemlju tudi Arabci: ti so kovali zlatnik, imenovan dinar.

V 8. stoletju je začelo v Evropi primanjkovati zlata, zato so večinoma kovali srebrnike, sčasoma pa je denarno gospodarstvo ugasnilo. To se je v 11.–13. stoletju z nastajanjem in širjenjem mest v Evropi vrnilo. Zaradi razcveta trgovine, proizvodnje in meščanstva se je pojavila potreba po vrednejšem denarju – zlatniku. Firence so začele kovati florinte in Benetke dukate. Pomanjkanje zlata v 15. stoletju in evropska odkritja novih celin so povzročila izkoriščanje rudnikov v Afriki in Južni Ameriki.

V 19. stoletju so se z nastankom nacionalnih držav dokončno oblikovale tudi nacionalne valute. Pomemben prelom za svetovno gospodarstvo se je zgodil sredi stoletja, ko so v Kaliforniji odkrili nahajališča zlata, to pa je povzročilo tudi zlato mrzlico.

Z uvedbo bankovcev so države njihovo verodostojnost zagotavljale tako, da so v svojih nacionalnih bankah hranile zlate rezerve; zato se ta sistem imenuje zlati standard. Zaradi kritja velikih stroškov prve svetovne vojne je večina držav opustila konvertibilnost svojih valut v zlato. Vendar države po vsem svetu še vedno izdelujejo zlatnike – to so naložbeni kovanci, med njimi so najbolj znani dunajski filharmoniki, kanadski javorjev list, kitajska zlata panda in avstralski kenguru. Republika Slovenija ob pomembnih dogodkih izdaja zbirateljske kovance; ti so lahko izdelani tudi iz zlata.

CERKEV IN SVETO

Ne le v profanem svetu razkošja, prestiža in nečimrnih čudí – tudi v sakralnem okolju je zlato od nekdaj vir brezmejne fascinacije in bogatih simbolnih vsebin. Sijoča snov, ki jemlje vid in dih, je mnogo več kot le označevalec stanu in veljave ter več kot zgolj estetska srž sakralne umetnosti. Bolj kakor izraz prastare človeške prevzetosti z lepoto je sinonim za Absolutno; v svetopisemski duhovni metafori zrcali višjo in pomembnejšo resničnost. S svojo žlahtnostjo in prenesenimi pomeni ponazarja veličino Transcendence in slavi krščanski etos. Lesk zlata je simbolni odsev nebeške svetlobe in instrument za stopnjevanje Božje slave. Zlato, največja dragocenost v snovnem svetu, je smerokaz do najvišjih vrednot v duhovnem: je prispodoba za drugačen zaklad – za duhovni kapital, figurativno preveden v jezik materialne stvarnosti.

Z zlatim dekorjem je Cerkev estetsko dovršenost Božjih hiš stopnjevala do popolnosti in s sijajem ritualnega instrumentarija in umetnin ustvarjala slovesno vzdušje za »mistične predstave« svetega obredja. V bleščavi notranje opreme in bogoslužnih predmetov je posvečeni prostor zažarel kot preddverje nebes. Za zlate mojstrovine – likovne vzporednice svetih spisov – so zaslužne »zlate roke« ustvarjalcev in njihovih podpornikov: umetnikov, ki so vihteli čopiče in dleta, ter naročnikov in mecenov, ki so segali v mošnjičke. Ars sacra je bila največkrat varovanka plemiških in cerkvenih dvorov. V njihovem okrilju so nastajale stvaritve izbrušene kakovosti: likovne inkarnacije nadčutnih vsebin in moralne metafore – svarila pred človeškimi zablodami pohlepa, snovnega bogastva, posvetnih časti … Zlato je v teh prilikah pomenljiv simbol: edini primeren in dovolj dragocen približek lepote nadizkustvenega sveta in edini enakovreden prevod duhovne terminologije v tostranski, človeku razumljivi besednjak. Umetninam daje žlahten videz in visoko sporočilnost: zlati predmeti v obredni osvetljavi žarijo kot privid in slutnja paradiža, zlata ozadja slik parafrazirajo onstransko brezprostorje in brezčasje, zlati sij nadnaravne luči vnaša prvine Svetega v zemeljsko resničnost in poveličuje upodobljene like.

ČAST IN SLAVA

»Čast in slavo« v umetnosti pogosto personificira ženska, oblečena v zlato oblačilo, z zlatim vencem v eni roki in z zlato figuro ali mečem z zlatim ročajem v drugi: meč simbolizira zasluge, venec pa priznanje zanje. Čeprav sta čast in slava združeni v eno, (lahko) izhajata iz drugačnih temeljev.

Giovanni Battista Possevino je zapisal, da v tempelj Časti ne moremo vstopiti drugače kot skozi tempelj Vrlin. Samo kdor deluje v skladu z etičnimi načeli v dobro širše skupnosti, družba pa prepozna vrednost njegovega dela, je deležen posebnih priznanj, ki so »zapisana« ali vtisnjena v diplome, medalje, plakete … A vse to so zgolj »ritualni predmeti«, ki nagrajenca – še posebej če se z njih lesketa zlato – nekako povzdignejo nad omejitve prostora in časa: iz zemeljske minljivosti v presežno.

Simbolna vrednost zlata izhaja iz njegovih fizičnih značilnosti: je edina kovina, ki se s časom in pod vplivom različnih dejavnikov ne spreminja. Lahko ga oblikujemo, ne moremo ga uničiti. Kjer se pojavi, ga ne moremo spregledati.

Slava je izraz človekove izjemnosti, posebnosti, izstopanja iz standardnih družbenih okvirjev, meril in pravil. Lahko je pozitivna ali negativna, vedno pa je izraz neformalnega odziva širšega okolja. V umetnosti jo pooseblja običajno ženska figura z zlatim pokrivalom, zlatim (lovorjevim) vencem v eni roki in rogom izobilja v drugi.

BOGASTVO IN RAZKOŠJE

Bogastvo so materialne ali nematerialne dobrine, ki bogatijo življenje. Največkrat ga razumemo kot denar in dragocenosti, vendar je za marsikoga pomembnejše duhovno in intelektualno bogastvo. Materialno bogastvo se kaže v dragocenih in razkošnih predmetih in je pogojeno s socialnim statusom; za reveža je bilo lahko veliko premoženje že nekaj novčičev in skromen nakit, za bogatejše sloje so bili to zlatniki, nakit, okrasno posodje, umetniški in eksotični predmeti.

Dragocenost predmetov stanovanjske opreme pa tudi oblačil, nakita in okrasnih predmetov sta v preteklosti določala material, iz katerega so bili izdelani, in bogastvo dekoracije. Prestižni materiali so bili med kovinami zlato in srebro ter dragocene vrste lesa, porcelan in kristalno steklo. Zlasti v 17. in 18. stoletju, v obdobjih baroka in rokokoja, pa tudi v drugi polovici 19. stoletja so se bogastvo, okus in moč odražali v dragocenih materialih, zapletenih oblikah in bogatem okrasju stanovanjske opreme, okrasnih predmetov in tudi knjig.

Za oblačila premožnih so uporabili dragocene tkanine, kot sta svila ali brokat, in jih okrasili z bogatimi vezeninami z zlatimi lamelami in čipkami iz zlate filigranske niti. Nakit se je pojavil zelo zgodaj v zgodovini človeštva. Najdragocenejši kosi so izdelani iz zlata in dragih kamnov. Med sodobnimi oblikovalci nakita je nekaj svetovno znanih slovenskih oblikovalcev.

Svoje premoženje oziroma dragocenosti so ljudje že od nekdaj shranjevali za čas morebitne krize, katastrofe ali pa za potomce. V časih negotovosti, grozeče vojne nevarnosti ali pa preprosto iz vsakodnevne bojazni pred krajo ali ropom so prebivalci vseh slojev dragocenosti skrivali v prebivališčih ali pa na svojem zemljišču. O tem početju pričajo predvsem zakladne najdbe.

Dragoceni predmeti, začimbe in eksotična barvila so prihajali iz daljnih dežel, z ladjami čez oceane in s karavanami po svilni cesti. Evropsko produkcijo stanovanjske opreme in okrasnih predmetov je zelo zaznamoval vpliv Bližnjega in Daljnega vzhoda, še posebej v obdobju secesije.

Srednjeveški slikarji so uporabljali zlato za prikaz svetosti prostora, kjer so se odvijali nabožni prizori. Pozneje je podobno vlogo prevzel okvir slike, ki je s svojo bogato dekoracijo in pozlato označeval najpomembnejše portretirance in dogodke.

ZLATA SLED (Zaključek)

Zlato si je kot neposredni izraz bogastva, moči in časti v tisočletjih zagotovilo vidno mesto v vseh plasteh človeškega bivanja. Z njim pa ne označujemo le doseženega prestiža: zlato v prenesenem pomenu zaznamuje tisto najdragocenejše, največjo vrednoto ali izjemen dosežek na nekem področju. Človeku tako zelo lastna jezik in literatura sta prežeta z besedama zlató in zlat. Srečujemo ju tako v ljudskem izročilu kot v sodobni literaturi, v urbanih mitih in stalnih besednih zvezah. Z njunimi pomenskimi odtenki praviloma slikamo največjo mero dobrega ali pozitivnega: zlata doba, zlati rez, zlate roke, zlata svoboda …

Le redkim je zares dano izpolniti hrepenenje po brezskrbnem življenju v izobilju. Kdo ve, ali so bili nekoč oblastniki tisti, ki so med ljudmi zasejali prepričanje, da je sredina zlata? Ali pa so to reklo za svojo tolažbo in opravičilo pred drugimi skovali tisti, ki so bili – ne po lastni izbiri – slabo založeni s to plemenito kovino? Dejstvo je, da zlato srednjo pot kot najboljšo izbiro svetuje mnogo del domačega in tujega slovstva. Zato lahko pogosto v isti sapi preberemo tudi zanikanje zlata kot sredstva za uresničitev sanj, češ, zlata veriga ne da svobode in prebrisana glava pa pridne roke so boljše bogastvo kot zlate gore.

Od tod pa je le korak do zlata v nasprotnih kontekstih, ko bogatašem vnaprej pripisujemo nepoštenost – ni vse zlato, kar se sveti, kajti zlat ključ vsaka vrata odpre – in jim obetamo pravično usodo, saj konj za sto zlatov tudi crkne.

Vse našteto še kako drži tudi danes, ko se z zlatom za prvenstvo kosa še ena pomembna vrednota – čas. Oba pojma že dolgo nastopata skupaj: čas je zlato; rana ura, zlata ura … Zato naj ob štirikratnem zlatem jubileju muzejstva na Slovenskem velja: naj spomin pozlati preteklost!

Več o praznovanju 200-letnice

Info:
NMSL PRESS

AMI – Knjiga ‘Kasnoantički i ranosrednjovjekovni nalazi iz četvrti sv. Teodora u Puli’ (PRESS)

Arheološki muzej Istre objavio je 36. svezak publikacije iz serije „Monografije i katalozi“ pod naslovom „Kasnoantički i ranosrednjovjekovni nalazi iz četvrti sv. Teodora u Puli“ čija je autorica dr. sc. Vendi Jukić Buča.

Monografija na ukupno 280 stranica prezentira rezultate proučavanja vremenski i stilski određenog dijela nalaza otkrivenih tijekom zaštitnih istraživanja provedenih od 2005. do 2009. godine na lokalitetu u četvrti sv. Teodora u Puli.

Vendi Jukić Buča ; Foto Berislav Buča

Poznat i medijski referiran kao nalazište u Kandlerovoj ulici, lokalitet je u vrijeme provođenja istraživanja izazvao snažnu pažnju pulske, istarske te šire kulturne javnosti. U međuvremenu je lokalitet dobio ime Četvrt svetog Teodora, konzerviran je, a otkriveni arheološki materijal predmet je istraživanja, prezentacije i valorizacije u kontekstu kulturne baštine. Knjiga je rezultat osobnog sudjelovanja autorice u istraživanjima kao jedinstvenom poticaju te dugogodišnjeg znanstvenog proučavanja kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih artefakata i spomenika u širem istarskom i regionalnom kontekstu.

Predmet monografije nalazi su koji vremenski slijede brojnije i medijski eksponiranije nalaze iz rimskog razdoblja, a obuhvaćaju pretežito kamene ulomke crkvenog namještaja te artefakte vezane za liturgijsku funkciju. „Prijelazna razdoblja u odnosu na epohe koje im prethode i slijede, značajna su u održanju društvenog i kulturnog kontinuiteta. Iako fragmentirani, često bez arhitektonskog konteksta ili samo s njihovim naznakama, što je predstavilo dodatan izazov njihovom proučavanju, kasnoantički i ranosrednjovjekovni nalazi lokaliteta predstavljaju vrijedan potencijal znanstvenih hipoteza i zaključaka.“ navodi autorica Vendi Jukić Buča.

Monografija je konceptualno podijeljena na dva dijela, diskusiju i katalog. Diskusijski dio podijeljen je dedukcijskom metodom na poglavlja koja se prvo tiču Istre, kao najšireg konteksta za znanstvenu analizu, zatim Pule te naposljetku samog lokaliteta. Katalogom su prezentirani nalazi iz četvrti sv. Teodora, koji su predmet same analize. Ovom metodološkom provedbom, knjiga daje doprinos proučavanju specifičnog segmenta povijesnog, sakralnog i umjetničkog izražaja lokaliteta te kontinuiteta društvenog i kulturnog života u Puli i Istri.

Znanstvenom argumentacijom knjiga je upućena stručnjacima i studentima u području arheologije, povijesti, povijesti umjetnosti i arhitekture u cilju daljnjeg proučavanja, a jasno izražen i strukturiran te vizualno dojmljivo ilustriran sadržaj otvara je široj kulturnoj javnosti. Mogućnost korištenja faktografije, analize i zaključaka o predmetu u međunarodnom znanstvenom i kulturnom kontekstu ostvarena je objavljivanjem teksta na hrvatskom i engleskom jeziku.

U skladu s autorskom koncepcijom djela, u okviru zadane forme izdavačkog serijala, autorica teksta ujedno je grafički oblikovala knjigu.

„Cjelovitim prikazom ranokršćanskog i predromaničkog razdoblja Pule i Istre, objedinjavajući arhivske podatke, teško dostupne starije objave, aktualnu literaturu te analizu novootkrivenog materijala, ova monografija predstavlja sveobuhvatnu studiju ove tematike“ ističe ravnatelj Arheološkog muzeja Istre, Darko Komšo, u predgovoru knjige kojom Muzej, i u tijeku temeljite rekonstrukcije matičnog prostora, kontinuira zahtjevnu nakladničku djelatnost.

O autorici

Vendi Jukić Buča rođena je 21. travnja 1983. godine u Zagrebu, Hrvatska, gdje je, kao stipendistica Grada Zagreba i Sveučilišta u Zagrebu, diplomirala prva u generaciji i najbolja u klasi te doktorirala arheologiju. Od 2005. godine, kao studentica, sudjelovala je na arheološkim istraživanjima u organizaciji Arheološkog muzeja Istre u Puli, a u razdoblju od 2008. do 2010. bila je zaposlena u AMI-ju na mjestu kustosice pripravnice te kustosice.

Od 2017. godine živi i radi u Oxfordu, Velika Britanija. Postdoktorska je istraživačica na projektu Fakulteta za klasične studije (Faculty of Classics) Sveučilišta u Oxfordu. Tajnica je društva Oxfordskog centra za kasnu antiku (Oxford Centre for Late Antiquity) i vanjska predavačica na Oxford Brookes Sveučilištu.

Uže područje znanstvenog interesa joj je kasna antika i rani srednji vijek, s izdvojenim motivom crkvene arhitekture, kamene skulpture te keramičkih i staklenih svjetiljki toga razdoblja. Od dolaska na Oxford, bavi se proučavanjem prikaza odjevnih predmeta na crkvenoj arhitekturi i skulpturi te freskama.

Uz arheologiju, zanima je područje grafičkog i umjetničkog dizajna te kostimografije, napose rekonstrukcija antičke odjeće. Magistrirala je 2014. na Naravoslovnotehniškoj fakulteti u Ljubljani, Slovenija. Kolekcije rekonstrukcije rimske odjeće predstavljene su na internetskoj stranici Archaeorobe.com, a njezin modni rad na VendiConcept.co.uk.

Osnivačica je internet portala Arheologija.hr.

Udana je za Berislava Buču, doktora teorijske fizike zaposlenog na Oxfordskom sveučilištu na poziciji postdoktorskog istraživača na Odsjeku za fiziku (Department of Physics) te predavača na Keble Collegeu. Oboje čuvaju i vole mačka Pulcija, koji motivira i stimulira njihov rad.

Info:
Ami PRESS

NMSL – Katalogi in monografije – KiM 44 (PRESS)

Katalogi in monografije
Catalogi et monographiae

Serija, ki izhaja od leta 1955, predstavlja sintetične predstavitve arheološkega gradiva različnih obdobij s pomembnih slovenskih arheoloških najdišč. Vse publikacije so prevedene v enega od svetovnih jezikov.

KiM 44
Biba TERŽAN, Matija ČREŠNAR
s sodelavci: Teja Gerbec, Lucija Grahek, Mihela Kajzer, Vesna Koprinik, Bine Kramberger, Tamara Leskovar, Mira Strmčnik Gulič, Iztok Štamfelj, Jayne-Leigh Thomas, Tatjana Tomazo Ravnik, Borut Toškan, Rafko Urankar

Pohorsko Podravje pred tremi tisočletji. Tradicija in inovativnost v pozni bronasti in starejši železni dobi

Pohorsko Podravje three millenia ago. Tradition and Innovation in the Late Bronze and Early Iron Ages

Izdajatelja: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani in Narodni muzej Slovenije.
2021, 589 str., 25 x 33,5 cm, trda vezava, besedilo teče vzporedno v slovenskem in angleškem jeziku, ISBN 978-961-06-0418-1.

Cena: 59 €

KiM 44: pdf (41.0 MB)

To delo je ponujeno pod licenco Creative Commons Priznanje avtorstva – Deljenje pod enakimi pogoji 4.0 Mednarodna licenca (izjema so fotografije). Pdf monografije lahko prenesete na svojo napravo. Grafične priloge v veliki ločljivosti so dostopne v tiskani izdaji, ki jo lahko naročite na e-naslovu blagajna@nms.si.

Info:
NMSL PEESS

Homerovi akcijski junaci (05): DIOMED [piše Ada Jukić]

Ime i Pojava

Diomed se prvi put spominje u Drugom pjevanju ‘Ilijade’, prvo kao ‘Tidejev sin’, u epizodi u kojoj Agamemnon poziva na gozbu izabrane ahejske starješine (II, 406), a potom vlastitim imenom u popisu ahejskih lađa, u kojem se ističe impozantnim brojem brodova, odnosno vojnom silom kojom znatno doprinosi ukupnoj grčkoj strani. Nije među ahejskim prvacima koje  Helena na početku Trećeg pjevanja predstavlja Prijamu koji s bedema promatra golemu neprijateljsku vojsku. Prepoznati su i predstavljeni Agamemnon, Odisej, Ajas i Idomenej, govori se o Menelaju, a Helena spominje, baš stoga što nisu nazočni, Kastora i Polideuka, za koje pjesnik objasni (Helena to ne zna), da više nisu među živima (III, 243-244).

Diomed – slika Vendi Jukić Buča

Diomed, međutim, kao što je u prethodnim tekstovima navedeno, dobiva značajna mjesta u nastavku ‘Ilijade’. On je posljednji od vojskovođa koje obilazi (i kritizira) Agamemnon u Četvrtom pjevanju i njegovim skokom s kola počinje sukob Grka i Trojanaca koji se do tada odugovlačio. Cijelo Peto pjevanje govori ‘ekskluzivno’ o njegovim podvizima u kojima se (čak i ranjen) sukobljava s junacima i božanstvima (uz božansku, Ateninu podršku). A antologijski (i anegdotski) njegov je susret s Glaukom u Šestom pjevanju. Najmučniji dojam, koji poništava njegov image ‘najsimpatičnijeg od svih ahejskih vojskovođa pod Trojom’ kakvim ga smatra V. Zamarovski (Junaci antičkih mitova*, Lit. 3, str. 67) u Desetom je pjevanju, kad s Odisejem, tijekom izviđanja, počini zločin nad trojanskim uhodom Dolonom i tračkim spavačima. S obzirom da se ionako smatra da je Deseto pjevanje redundantno u odnosu na cjelinu ‘Ilijade’ (koja bi ‘mogla i bez njega’), tȏ bi i Diomedu išlo u prilog. I u drugoj polovici ‘Ilijade’, Diomed je uočljiv sudionik Rata, a i jedan je od onih koji su ga preživjeli te njegova priča ne završava pod Ilijem.

Snaga i Veličina

Diomed je na čelu koalicije Arga, Tirinta, Hermione, Asine, Troizene, Ejone, Epidaura, Maseta i Egine  koji su skupili osamdeset lađa (II, 559-565). Uz njega su Stenel i Eurijal, ali Diomed je ‘glavni’, iako je, kako će se pokazati u nastavku, još mlad i neiskusan u društvenim nastupima, a što se ratnih postignuća tiče, uz pobjednička epigonska iskustva u osvajanju Tebe, najviše će se proslaviti upravo pred Trojom.

Da steknemo dojam o njegovoj poziciji u odnosu na druge vođe, usporedimo njihove flote. To neće pokazati precizne odnose jer brodovi nisu iste veličine, odnosno, nemaju isti broj posade (to onemogućuje i precizni izračun broja grčkih vojnika pod Trojom), ali može poslužiti kao orijentacija.  Dok Agamemnon, kao vrhovni vođa, dolazi sa stotinu lađa, samo Nestor ima više brodova od Diomeda, ali Nestor zbog svoje dobi ne može kandidirati za punog ‘akcijskog junaka’, već je uvaženi savjetnik (iza kojeg ne stoje samo ‘prazne riječi’).

Jedini koji se može usporediti s Diomedom je Idomenej, kretski kralj, kojemu Agamemnon i inače iskazuje osobitu čast, a i u popisu starješina koje poziva na spomenutu gozbu, Idomenej je prvi (u istom stihu uz Nestora). Slijede oba Ajasa, pa Odisej (iza Diomeda), a  Menelaj se na bratovu gozbu poziva sâm J (II, 405-409). Pjesnički redoslijed odražava hijerarhiju u kojoj se vojna moć kombinira s osobnim obilježjima vođa. Jer Odisej i salaminski Ajas dolaze samo s po dvanaest brodova, a ipak spadaju u ‘prvu ligu’ starješina.

Agamemnonov brat i čovjek koji je (bar formalno) najviše zainteresiran za ishod Pohoda predvodi šezdeset lađa, što nije malo, ali nije ‘osobito’ u usporedbi  s drugim značajnijim grčkim formacijama kao što su one koje predvode Menestej (pedeset brodova) ili Ahilej (pedeset, s po registriranih pedeset vojnika) ili arkadskih šezdeset lađa (koje im je stavio na raspolaganje Agamemnon). Lokranin Ajas (mali Ajas) veliča se vojskom od četrdeset lađa. Isti broj imaju fokejski vođe, a tolike su i Elefenorove, Megesove, Toasove, Podarkove, Polipetove, Protojeve snage. Najefektnija je usporedba ‘velikana’ s onima koji su došli s najmanjim snagama, pa su status mogli postići samo osobnim zalaganjem.

Dobro odgojeni mladić

Diomed raspolaže respektabilnim snagama, ali svoju poziciju osobno razvija i zaslužuje ne samo junačkim (i zločinačkim) pothvatima, već  i primjerenim ponašanjem u krugu sebi ravnih.  Kad prvi put u’Ilijadi’ progovori, on ne nastupa bahato s pozicija snage, već mladog čovjeka koji poštuje starije, a i kad se proslavi podvizima, obzirno se, pozivajući se na pretke, uključuje u diskusije starijih i ‘nadležnih’.

U Četrnaestom pjevanju, u dramatičnoj situaciji u kojoj Trojanci ulaze u grčki logor, ponovo pokolebani Agamemnon pozove koga s boljim savjetom od njegovog (a to je povlačenje), javlja se Diomed. I nakon svih podviga koje je učinio za grčku stranu (napose opisanih u Petom i Desetom pjevanju), on se javlja za riječ bojažljivo, ispričavajući se što se tako mlad obraća uvaženom krugu vođa. U obrazlaganju svoje ‘kvalifikacije’ za nastup, on se ne poziva na vlastita postignuća, već svoje porijeklo i ugled koji ima njegova obitelj, napose otac Tidej.

… i nek mi ne zamjera ljuto svaki,

Što sam vijekom svojim među vama najmlađi svima,

Ali se ponosim i ja, od oca čestita da sam

Tideja, kojega hum u Tebi nasuti krije.’  (XIV, 111-114)

Ponovo u skraćenoj formi pratimo put koji je Tidej prošao od rodnog Kalidona do preuzimanja pozicije u Argu. Diomed, koji je i sâm ranjen, tom prilikom savjetuje da se i drugi ranjeni vojskovođe uključe u bitku i time daju podršku vojnicima.

Kad Agamemnon u Četvrtom pjevanju obilazi vojsku i kritizira neke vojskovodje zbog neaktivnosti i nedostatka samoinicijative, pa se, među ostalim, ‘okomi’ i na Diomeda, on mirno prihvati pogrde, pa čak i nastoji umiriti i svoga suradnika Stenela, Kapanejevog sina (jedan od ‘Sedmorice protiv Tebe’), koji grubo odgovara Agamemnonu.

‘Mirno, dragane, sjedi i poslušaj besjedu moju.

Neću zamjerit ja Agamemnonu, ljudi pastiru,

Zato što nazuvčare Ahejce nagoni u boj;

Njemu će biti slava, Ahejcima l’ pođe za rukom

Pobit Trojance i grad osvojiti Ilijski sveti;

Njemu će biti tuga, Ahejci li pobiti budu.

Nego se dajmo žestine i junaštva sjetimo i mi. ‘ (IV, 412-419)

Kad Diomed skoči s kola, njegovo mjedeno oružje zastrašujuće zazveči, a snažnom metaforom morskih valova danajske čete krenu u sukob. Homerova usporedba grčke vojske (morski valovi) i ilijske (ovce u toru) čini se pristrana, ali s naznakom mogućeg uzroka ishoda Rata. Sloga i poslušnost  pobjeđuju snage saveznika koji se mogu slabo sporazumjeti. U sâmoj usporedbi danajskih četa s morskim valovima ima kontradikcije. S jedne strane, te čete naviru neprekidno i (implicitno) snažno kao valovi s pučine, s druge strane, ti valovi buče kad se pjene i udaraju o obalu, a Homer ističe da se Danajci primiču tiho, slušajući zapovjednike:

‘…koračahu mučeć, jer svojih se bojahu vođa;’ (IV, 431)

Njihovi  suparnici su glasni, oni govore, ali se ne razumiju jer govore različitim jezicima,  pa to zvuči kao blejanje ovaca (usporedba s ovcama, zbog kojih bi se danas mogao tko naljutiti, u vrijeme kad se bogatstvo mjerilo brojem stoke, a prva slova alfabeta vezala za goveda, vjerojatno nije morala biti  toliko zlonamjerna).

‘A Trojanci k’o ovce u toru kog bogataša

Kada bezbrojne stoje, mlijeko kad im se b’jelo

Muze, neprestano bleje od jagnjića čujući glase,-

Tako se Trojanska vika po širokoj vojsci razleže,

Jer svi govora jednog i jezika ne bjehu oni,

Jezik im bješe mješovit, iz različnih bjehu krajeva;’ (IV, 433-438)

Iz te različitosti proizlazi nesloga, pa Homer dobiva priliku za fantastičan opis djelovanja boginje kavge, Eride. Ljubitelji opere sjetit će se arije ‘La calunnia’ iz Rossinijeva ‘Seviljskog brijača’  kojom don Basilio zastrašujućom gradacijom predočuje rast glasina. Prirodni i društveni potresi mogu početi pianissimom neslaganja, a razviti se ubitačnim crescendom.

O Eridi, Homer:

‘Isprva sitna je ona , kad raste, al’ poslije glavu

U nebo upirat stane i tako korača po zemlji.’ (IV, 442-443)

Raspoređene u ratnoj postavi i podjarene kavgom, dvije vojske sukobljavaju se u punoj snazi i Homer svojom poetskom kamerom ostvaruje kadrove spektakularnih bitaka. S jedne strane prikazuje masovne scene u kojima tlo kojim stupaju vojnici podrhtava i natapa se krvlju, s druge su pojedinačni bojevi u kojima se imaju prilike istaknuti junaci. Diomed je jedan od njih, i to među prvima. Izostanak sudjelovanja Ahileja u okršajima do Patroklovog pada omogućuje mu protagonističku ulogu, već od sljedećeg poglavlja.

Udarni nastup

Diomed je u Petom pjevanju nedvojbeno ne samo prvi od grčkih junaka, već je u odnosu s božanstvima, s Atenom kao saveznicom, a Aresom i Afroditom kao protivnicima; negativna božanska konstanta je Apolon, na trojanskoj strani.

‘Tidejevome sinu  Atena da Diomedu

Smjelost i junaštvo tad, med Argejcima svima da bude

Ugledan on te slavu i diku sebi da steče;’ (V, 1-3)

Diomed ulazi u najveći ratnički metež  i sukobljava se s dvojicom suparnika, braćom, sinovima (Homer napominje bogatog) Hefestovog svećenika Dareta. Da naglasi Diomedovu premoć, napadači su u prednosti, na kolima, dok je Diomed pješak. Iako prvi baci koplje, Figej promaši, dok ga Diomed kopljem pogodi i sruši s kola. Njegova brata Ideja spasi Hefest (sakrije  ga u oblak), a zapravo pobjegne. Dogodi se nešto slično onome što se prethodno dogodilo s Parisom kad ga je, tijekom dvoboja s Menelajem, spasila Afrodita (III). Nestajanje s bojnog polja u oblaku magle i danas predstavlja eufemizam za bijeg, što se, kao i plač, može vezati uz lik junaka 🙂 . Hefest spašava jednog od dva sina svoga svećenika,

‘Da mu se starac ne bi u duši žalostio odveć’ (V, 24) 

Ta vrsta božanske samilosti prema roditeljima, kojima preostaje bar jedan od potomaka, pojavljuje se i u nekoliko drugih okolnosti.

Diomed se ne obazire na nestalog protivnika, već kao praktičan ratni poduzetnik preuzima plijen od poraženoga, to jest njegove konje predaje pomoćnicima da ih odvedu u grčki logor. Rezultat ovog sukoba psihološki poražavajući djeluje na Trojance, a Atena koristi taj ‘momentum’, za daljnje potkopavanje njihovog elana, koristeći se lukavošću (to jest, varkom) te iz borbe izvede Aresa. Slijedi niz pojedinačnih pobjeda grčkih vojskovođa, počevši od Agamemnona.

Homer se vraća Diomedu i pronalazi ga, sâm ne zna

Je l’ med Argejcima on il’ Trojancima.’  (V, 86),

tako su gusti redovi suparnika u kojima sudjeluje. Slijedi snažna usporedba njegova djelovanja, kojom bi bio zadovoljan i Ahilej da se ne duri 😊 u pozadini kod brodova, daleko od bitke:

‘…Po polju bojnom

Bješnjaše nabujaloj rijeci naličan  snježnoj,

Koja se lije brzo i nasipe pred sobom ruši,

Ustaviti je nijesu neprekidni nasipi kadri,

Kada iznebuha bukne, kad Zeusova udari kiša.

Mnogi se tegovi krasni pod njome uleknu ljudski.

Tako se guste trojske pometu pred Diomedom

Čete, i dočekat njega junaci ne smješe mnogi.’ (V, 86-94)

Atenin ljubimac

Ali onda ga rani strijelom Pandar, pa se čini da će se zvijezda Epizode povući pred reflektorima Epa.  Međutim Diomed se ne predaje. Hrabro izdrži postupak vađenja strijele iz ramena (u izvedbi pouzdanog Stenela). Dok mu krv curi kroz ‘pletenu košulju’, Diomed  zaziva Atenu, upravljajući strijelu na Pandara, a ona osobno dolazi i upućuje ga na šire interese od osobne osvete. Osposobi da raspozna bogove umiješane u okršaje, čak mu dâ odobrenje  za sukob s Afroditom, koja je Atenu izazvala prethodnom intervencijom na polju. Ovako ohrabren, ranjeni Diomed bori se poput lava i ruši sve (Trojance) pred sobom. Među ostalim, ubije dvojicu sinova vrača Euridamasa (koji ih nije uspio tom sposobnošću zaštititi, niti je imao božanskog zaštitnika koji bi to učinili umjesto njega, kao Hefest u prethodnoj dionici).  Suprotno tom utješnom ishodu, Diomed ubija drugu dvojicu braće i to sinova starca koji ne može imati druge djece, u primjeru potpune roditeljske tragedije. U jednoj od nevjerojatnih, konciznih, emocionalnih i ‘ekonomičnih’ digresija Homer stavi do znanja da, uz poginule nasljednike nesretnog starca Fenopa,

‘ Rođaci poslije sav  razdijeliše njegov imutak’ (V, 158) .

A to da je Diomed snažan ‘za dvojicu’  i da se bez napora  (ili gotovo kao ‘specijalnost’) obračunava s njima, pokazuje ubijanje Prijamovih sinova Ehemona i Hromija. Bacio se na njih kao lav i obojicu ih srušio s kola, ne zaboravljajući im uzeti oružje i konje. Siroti Prijam ima toliko sinova, da se čini da ga ne može pogoditi  Fenopova sudbina, ali zapravo, ima još težu sudbinu u kojoj gubi djecu u odgođenom i pruduženom procesu  koji završava konačnim i stravičnim padom.

A onda se na Diomeda uprave dva velika junaka koje ne može ‘rutinski’ pobijediti. To su Pandar, Likonov sin i slavni Eneja, čija je majka slavnija od njegovog smrtnoga oca. Pandar, ogorčen što je dva puta pogodio, ali samo ranio grčke vojskovođe, žali se Eneji što nije u rat pošao kolima kako ga je savjetovao otac, već se pouzdao u svoj luk i strijele. Enej raspolaže slavnim Trosovim konjima, pa ga pozove u kola i zajednički napad na Diomeda.  Za takve ‘jake junake’ i Diomedu treba saveznik. Stenel mu savjetuje da bježi (i ponovo pokazuje kako nije ‘na visini’ herojskog karaktera). Diomed ga, ponovo, ‘stavlja u red’.

‘Mrko ga pogleda jaki Diomed i ovo mu reče:

U bijeg ne nutkaj mene, jer nećeš me moć nagovorit;

Takav se rodio n’jesam, da uzmičem, pa da se borim.

Strašit se ne znam, a snaga u mene jošte je c’jela

U kola meni se neće; ovako ih dočekat idem

Obadva sad, a bježat Atena mi Palada ne da.’ (V, 251-256)

Diomed se hvali kako ne taktizira i ne poznaje straha, anticipirajući konture viteške etikete ratne budućnosti.  Međutim, nešto kasnije, kad susretne još slavnijeg junaka,

‘Grlati bojnik Diomed zastrepi Hektora videć,

Kao što plivanju nevješt kad ide širokim poljem

Te kod rijeke stane brzoteke, koja se lije,

U more, pjeni se, šumi, te vidjev je odskoči natrag,

Tako i Tidejev sin uzmače* i narodu reče:’ (V, 596-600)

*u Knjizi  (Lit. 1, str. 105) ‘uzače’, ispravak A.J.

Diomed objasni (prvo narodu, a poslije Ateni, koja se s Herom pojavi na bojištu kako bi neutralizirale božanske intervencije na trojanskoj strani) da se ne boji ljudi, već je razabrao Aresa na Hektorovoj strani, a on se (bez Ateninog odobrenja) ne upušta u borbu s nebeskim stanovnicima (osim ako su slabiji, kao Afrodita, primjerice). U svakom slučaju, Atena ponovo uspoređujući Diomeda s njegovim ocem, doslovce uzme uzde u ruke (odlučno gurne Stenela s kola) i upravi ih na Aresa. U opisu napada i ishoda sukoba s bogom rata čini se da sve obavi Atena. Prvo Diomeda spasi od Aresova koplja, a onda ‘potisne koplje Aresu u dno slabina’. Ne vidi se što je zapravo učinio Diomed, ali je preuzeo zasluge, a nije ni prvi ni posljednji koji je pobrao slavu za nešto što je učinio netko drugi.

Prije okršaja koje može obaviti sâm ili uz malu pomoć prijatelja, na pameti mu je plijen. Tako  Stenelu prije obračuna s Pandarom i Enejom daje upute kako će postupiti ako se domogne slavne Enejine zaprege. Diomed pobjeđuje, a udarac kopljem kojim ubije Pandara Homer opisuje jezovitim detaljima. Hitac ozlijedi oko, nos i zube, zabije se u korijen jezika,  a oštrica prođe kroz čeljust. Mrtvog Pandara brani Eneja, ali ga Diomed pogodi kamenom u kuk, pa bi i on stradao, da mu u pomoć ne pritekne majka.  A kad rani Afroditu, Diomed se ‘izdere’ na nju, tjerajući je s bojnog polja, gdje joj nije mjesto, jednako kao što bi patrijarhalni muž uputio ženu s agore, kući, za tkalački stan 🙂 .

Ako se i usudio napasti božicu ljubavi, Diomed uzmiče pred Apolonom, koji dovršava misiju spašavanja Eneje. A da ne ostane mrlja bijega na imageu budućeg Vergilijevog  junaka, Eneja se vraća u borbu i izvrši nekoliko podviga.

Krikom ranjenog Aresa  (kao ‘devet il’ deset tisuća ljudi’, a tako u drugoj prilici zvuči i Posejdon u ulozi pospješitelja bitke) te njegovim odlaskom na Olimp i oporavkom (uz Zeusove prigovore sinu), završava ‘Diomedovo’, to jest Peto pjevanje.

U tijeku ‘Ilijade’ Diomed će još jednom biti ranjen (ovaj put u nogu), ali, kao pravi junak, neće strijelcu Parisu pokazati koliko ga boli rana, već će mu se i narugati što ga nije smrtno pogodio.

Nesrazmjerna Razmjena

Diomed nastavlja ubilački pohod u Šestom pjevanju, ali u navali na Trojance uzimaju učešća i druge grčke perjanice. Živahnu digresiju od krvavog tijeka bitke Homer ostvaruje prikazom susreta Diomeda i Glauka (VI, 119-236). Nakon susreta i razmjene informacija o precima i obiteljskim stablima junaka na protivničkim stranama (u kojem pronalaze prijateljske točke, u okviru instituta ‘glavnih prijatelja), dolazi do razmjene darova, to jest oružja. Pri tome lukavi Diomed bolje prođe jer pokloni Glauku mjedeno oružje, a od njega dobije zlatno, ‘stotinu goveda vrijedno’. Homer zaključuje da je Glauku Zeus ‘uzeo pamet’, a  Diomed i u ovom duelu ostvaruje prihod.

U ovom konketstu, uočljiva je jedna Diomedova izjava koja odražava maksimalnu uvjerenost u vlastitu premoć. Prije miroljubivog zaključka susreta s Glaukom, dok još ne zna s kime ima posla, Diomed (ne samo samohvalom, već nekom vrstom dobronamjernog upozorenja), neznancu kaže:

‘Djeca nesretnih ljudi sa snagom se susreću mojom!’ (VI, 127)

Isto to će kasnije izreći Ahilej, kojemu ta samouvjerenost i više pristaje, pa je i poznavatelji ‘Ilijade’ poistovjećuju s njim, prije nego onim tko ju je prije upotrijebio.  Primjerice (i ne prvi put), u Dvadeset prvom pjevanju, u susretu s Asteropejem, Ahilej kaže:

‘Tko si i otkud si ti, te se na me usudi doći?

Djeca se nesretnih ljudi sa mojom susreću snagom’ (XXI, 150-151)

Ovo uvjerljivo zvuči iz bijesnih Ahilejevih usta, ali radi se o frazi koju su mogli rabiti, u cilju zastrašivanja, i slabiji junaci.  Što se ponavljanja efektnih formulacija tiče, Homer ih zna staviti u usta različitim akterima, pa iz druge (suprotne) perspektive mijenjaju značenje i smisao.

Jer kad Agamemnon kaže,

‘Doći će jednom dan, kad će i sveti propasti Ilij

I kralj kopljometnik Prijam i narod Prijama kralja.’ (IV, 164-165),

to za njega i one kojima govori znači nešto posve drugo nego kad to isto, kaže Hektor, u susretu s Andromahom, spremajući se za boj (VI, 448-449).

U prikazu lika Ahileja, zaustavit ćemo se na njegovom predviđanju drugog, za njega presudnog  dana,

‘ Doći će jednom jutro il’ podne iliti večer,

Te će i meni tkogod u boju uzeti život…’ (XXI, 111-112)

Vratimo se Diomedu.  U Sedmom pjevanju spreman je suočiti se s Hektorom koji je na dvoboj pozvao  najbolje grčke junake.  Ali ne odmah i ne prvi. Nakon oklijevanja i odbijanja Menelajeve prijave te Nestorovog izlaganja (u kojem, kao obično, veliča vlastite mladenačke junačke podvige i kori prisutne), javlja se devet junaka, od kojih je Diomed prvi dobrovoljac iza Agamemnona. Baca se ždrijeb, a priliku za borbu (na olakšanje sviju) dobiva Ajas.

Suradnik i zaštitnik

U Osmom pjevanju Diomed spašava Nestora koji u naletu trojanske vojske na čelu s raspoloženim Hektorom ostaje izdvojen na bojnom polju. Naime, njegovog konja pogodi strijela, a Homerov opis ranjene životinje dirljiv je kao i prikaz ljudske patnje i umiranja. Dok pokušava odvezati ranjenog konja iz zaprege, Nestoru brzo prilazi Hektor, a Diomed to primjećuje i odlučan je pružiti mu zaštitu. U ovoj epizodi  ne može ostati nezamijećeno (ali ostaje bez posljedica)  Odisejevo ponašanje. Kad ga Diomed pozove da zajedno pomognu starcu, itački kralj pobjegne.  Ovo ne sprječava buduću suradnju Diomeda i Odiseja u izviđačkim i ubilačkim pothvatima, napose u spomenutom Desetom poglavlju u kojem ubiju čovjeka kojemu (bar neizravno) obećaju da će ga poštedjeti. Dolon je kukavica i izdajica, ali očekuje da će ga Grci poštedjeti, ako učini što traže. Znakovito je da tu odluku donosi (i provodi) Diomed, a ne Odisej, kao što bi se očekivalo od beskrupuloznog lukavca, čime se ovaj ponosi.  Iz toga možemo još štošta zaključiti.

Diomed samostalno spašava starca. Ipak, ustukne pred Hektorom, uz opravdanje da mu Zeus daje (gromo-glasne) znakove da se povuče. U toj odluci podrži ga i slatkorječivi Nestor odlučno odbijajući njegove strahove da će ga smatrati kukavicom.

‘Ajme Tideja hrabrog oj sine, što si to reko?

Ako i rekne Hektor, nejunak i plašljivac da si,

Ali mu vjerovat neće Dardanci, a ni Trojanci,’ )VIII, 152-154)

I doista, Hektor mu se tako ruga, pa se Diomed pomisli vratiti. Potrebna je ponovljena Zeusova intervencija da konačno odustane. A čim prođe izravna božanska zabrana, Diomed se medju prvima vraća u borbu u kojoj nadjačava Hektor u neposrednoj blizini grčkih lađa. Njegova uloga toliko je značajna, da u finalu Pjevanja, najavljujući sutrašnji konačni obračun s grčkim osvajačima, uspjesima obodreni Hektor  spominje baš njega kao budućeg protivnika.

‘Vidjet ću, hoće l’ Diomed, siloviti Tidejev sinak,

Mene od lađa k zidu odagnati il’ ću ja njemu

Krvavi odoru odn’jet, kad mjeđu ga svojom pos’ječem,’ (VIII, 532-534)

 Do posljednjeg daha

Kada u jednom od nastupa malodušnosti i (što hinjenih, što iskrenih) prijedloga povlačenja, u noći u kojoj trojanske vatre gore oko opkoljenih grčkih snaga, Agamemnon predloži bijeg, istupa Diomed kao prava zvijezda u krupnom planu filmskog spektakla. Najprije ukori vrhovnog vođu zbog ‘nejunaštva’ i ponudi mu da sa svojom vojskom napusti bojište. A ako odu i drugi Ahejci, Diomed se ‘busa u prsa’ da će sâm (s prijateljem Stenelom)  izvršiti ono po što su svi došli, a to je srušiti Ilij. Iako ga je do nedavno zastrašivao Zeus, Diomed je prožet uzvišenim osjećajem da je Olimp na njegov strani.

‘Al’ tu ću ostati ja i Stenel, dok Ilijskom gradu

Ne nađemo svršetak, jer s bogom dođosmo amo.’ (VIII, 48-49)

Za tim, međutim, nema potrebe, jer stari Nestor usijane glave ublažava kompromisom i prijedlogom za pripremu večere. Agamemnon nije ogorčen Diomedovom arogancijom, ali ni uvjeren u njegovo hvalisanje, pa daje sve od sebe kako bi pridobio na sudjelovanje neupitno najvećeg junaka, Ahileja.  A kad ovaj sve darove i savjete odbije, Diomed prkosno prihvaća tu činjenicu. Uvjeren je da se Grci (okrijepljeni hranom, pićem i snom) u predstojećoj bitki mogu i postojećim snagama oduprijeti Trojancima.

Zločin i kazna

Ono što čini Diomed u Desetom pjevanju, radije bih da nije učinio. Ubiti bespomoćnog zatočenika, pa bio to kukavica i izdajnik, ne uklapa se u ratničku etiku, ako etike uopće može biti u ratu (možda su baš primjeri u kojima je nema, znak da bi je moglo biti).  Da je izvršitelj bio Odisej, bilo bi više u skladu s njegovim lukavoi, prevarantskim i pragmatičnim karakterom. Odisej prestrašenom Dolonu implicitno obeća izlaz, zapravo odgađa to pitanje prije nego završi ispitivanje.  Ali Diomed je taj koji Dolonu, kad im otkrije sve što su od njega tražili,  presiječe grkljan. I obrazloži taj postupak pragmatičkim argumentima. To prema njegovom dosadašnjem ponašanju ne bismo očekivali. Diomed kao da pokazuje kako svatko u određenim okolnostima može postati zlikovac ili lukavac.  A na tu dimenziju Diomed misli unaprijed. Za pothvat iza neprijateljskih linija suradnika izabrao je Odiseja, računajući na njegove sposobnosti (lukavost i prijetvornost) koje su u ‘under cover’ pothvatu korisnije od izravnih ratničkih vještina.

Iza ubojstva Dolona, nastavlja se krvoproliće. Diomed je taj koji ubije, to jest doslovce zakolje dvanaest tračkih ratnika, a onda i njihovog kralja Resa, dok Odisej čisti put (od mrtvaca) kako bi odveli njihove konje. Čak se i poslije trinaest žrtava koje je pogubio na spavanju jedva obuzda želji da nastavi pokolj. Je li to junaštvo kojem se trebaju diviti buduće generacije? Ali za suvremenike i suradnike to je pohvalno djelo. Nestor je oduševljen kad se par uhoda vrati s plijenom i krvavim suvenirima (suparničkog uhode) koje ponosno žrtvuju Ateni. Njihova avantura završava ispiranjem krvi i znoja u moru i toplom kupkom, pa večerom, kao po povratku s kasnog noćnog izlaska.

Ako usporedimo Diomedovo ponašanje uz Odiseja u ovoj dionici, s jednim drugim, slavnim pothvatom u kojem Odiseja prati drugi mladić (slavnog pretka), uočavamo dramatične razlike.  Neoptolem u Sofoklovom ‘Filoktetu’ neiskvaren je i neprijetvoran mladi ratnik, sa snažnom empatijom prema ranjeniku, razapet između osjećaja dužnosti i humanosti. Ali stoga je blokiran i ne može se odlučiti, tako da je potrebna Heraklova intervencija da pokrene stvar s ‘mrtve točke’. Diomed je u Desetom pjevanju puni partner Odiseja, djelatan i komplementaran u odnosu na njegov stil i strategiju.  Ali bilo bi bolje da je ‘preskočio to poglavlje’ u svojoj biografiji.

Diomedov  Nastavak

Diomed će do kraja ‘Ilijade’ dobiti još niz prilika da se istakne i okuša, i to ne samo na bojištu. U  prošlom nastavku ‘Homerovih akcijskih junaka’ (LINK) predstavili smo ga kao pobjednika utrke kolima prilikom natjecanja koja u čast poginulog  Patrokla organizira Ahilej.  A sudjeluje i u borbi kopljima, kao protivnik snažnom Ajasu, i u neke vrste podijeljenom rezultatu kao nagradu domogne se mača palog Sarpedona.

A najveću nagradu dobiva i kao jedan od rijetkih preživjelih junaka Trojanskog rata koji je nastavio s pustolovinama i nakon pada ‘svetog Ilija i kopljometnika Prijama’. Nije se ispunilo predviđanje Dione, Afroditine majke (u ovoj verziji njezina rođenja), koja tješi kćer koju je Diomed ranio, pa kaže:

‘Luđak je Tidejev sin i u srcu ne zna, da onom

Dugoga nema života, tko s bozima vječnim se bori, ‘ (V, 406-407).

Diomed ostaje na životu i poslije pada Troje (možda i stoga što se zapravo i nije sâm suprostavljao bogovima, već su to činili jedni drugima, u njegovu prisustvu 🙂 ). Pustolovine Tidejevog potomka nastavljaju se, a jedna od teorija koje ga povezuju s nama najbližim prostorom je ona o njegovu  boravku na Palagruži ili drugom jadranskom otoku na putu prema trajnijem prebivalištu u talijanskoj grčkoj koloniji. Ali i oni koji prežive (najbolje opisane) ratove, ne čeka ‘happy end’. On se veže za područje filma, prije nego stvarnosti ili povijesti.

Ada Jukić
Zagreb, 20. srpnja 2020.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Prethodni nastavc na Arheologija.hr:

Homerovi akcijski junaci (01) [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio (02) [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON (03) [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci: UTRKE KOLIMA (04) [piše Ada Jukić]

Prethodni nastavci na FILM-mag.net-u:

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]

BLU RAY: TROJA, povijesni [piše Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]

Literarna osnova:

1 Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
2 Homer ‘Odiseja’, isto
3 Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
4 Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
5 Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
tragedije Sofokla, Eshila i Euripida
djela Platona i Aristotela
povijest umjetnosti Starog vijeka
kazalište, film, internet

[tekst je preuzet s web stranice www.film-mag.net]