Homerovi akcijski junaci (05): DIOMED [piše Ada Jukić]

Ime i Pojava

Diomed se prvi put spominje u Drugom pjevanju ‘Ilijade’, prvo kao ‘Tidejev sin’, u epizodi u kojoj Agamemnon poziva na gozbu izabrane ahejske starješine (II, 406), a potom vlastitim imenom u popisu ahejskih lađa, u kojem se ističe impozantnim brojem brodova, odnosno vojnom silom kojom znatno doprinosi ukupnoj grčkoj strani. Nije među ahejskim prvacima koje  Helena na početku Trećeg pjevanja predstavlja Prijamu koji s bedema promatra golemu neprijateljsku vojsku. Prepoznati su i predstavljeni Agamemnon, Odisej, Ajas i Idomenej, govori se o Menelaju, a Helena spominje, baš stoga što nisu nazočni, Kastora i Polideuka, za koje pjesnik objasni (Helena to ne zna), da više nisu među živima (III, 243-244).

Diomed – slika Vendi Jukić Buča

Diomed, međutim, kao što je u prethodnim tekstovima navedeno, dobiva značajna mjesta u nastavku ‘Ilijade’. On je posljednji od vojskovođa koje obilazi (i kritizira) Agamemnon u Četvrtom pjevanju i njegovim skokom s kola počinje sukob Grka i Trojanaca koji se do tada odugovlačio. Cijelo Peto pjevanje govori ‘ekskluzivno’ o njegovim podvizima u kojima se (čak i ranjen) sukobljava s junacima i božanstvima (uz božansku, Ateninu podršku). A antologijski (i anegdotski) njegov je susret s Glaukom u Šestom pjevanju. Najmučniji dojam, koji poništava njegov image ‘najsimpatičnijeg od svih ahejskih vojskovođa pod Trojom’ kakvim ga smatra V. Zamarovski (Junaci antičkih mitova*, Lit. 3, str. 67) u Desetom je pjevanju, kad s Odisejem, tijekom izviđanja, počini zločin nad trojanskim uhodom Dolonom i tračkim spavačima. S obzirom da se ionako smatra da je Deseto pjevanje redundantno u odnosu na cjelinu ‘Ilijade’ (koja bi ‘mogla i bez njega’), tȏ bi i Diomedu išlo u prilog. I u drugoj polovici ‘Ilijade’, Diomed je uočljiv sudionik Rata, a i jedan je od onih koji su ga preživjeli te njegova priča ne završava pod Ilijem.

Snaga i Veličina

Diomed je na čelu koalicije Arga, Tirinta, Hermione, Asine, Troizene, Ejone, Epidaura, Maseta i Egine  koji su skupili osamdeset lađa (II, 559-565). Uz njega su Stenel i Eurijal, ali Diomed je ‘glavni’, iako je, kako će se pokazati u nastavku, još mlad i neiskusan u društvenim nastupima, a što se ratnih postignuća tiče, uz pobjednička epigonska iskustva u osvajanju Tebe, najviše će se proslaviti upravo pred Trojom.

Da steknemo dojam o njegovoj poziciji u odnosu na druge vođe, usporedimo njihove flote. To neće pokazati precizne odnose jer brodovi nisu iste veličine, odnosno, nemaju isti broj posade (to onemogućuje i precizni izračun broja grčkih vojnika pod Trojom), ali može poslužiti kao orijentacija.  Dok Agamemnon, kao vrhovni vođa, dolazi sa stotinu lađa, samo Nestor ima više brodova od Diomeda, ali Nestor zbog svoje dobi ne može kandidirati za punog ‘akcijskog junaka’, već je uvaženi savjetnik (iza kojeg ne stoje samo ‘prazne riječi’).

Jedini koji se može usporediti s Diomedom je Idomenej, kretski kralj, kojemu Agamemnon i inače iskazuje osobitu čast, a i u popisu starješina koje poziva na spomenutu gozbu, Idomenej je prvi (u istom stihu uz Nestora). Slijede oba Ajasa, pa Odisej (iza Diomeda), a  Menelaj se na bratovu gozbu poziva sâm J (II, 405-409). Pjesnički redoslijed odražava hijerarhiju u kojoj se vojna moć kombinira s osobnim obilježjima vođa. Jer Odisej i salaminski Ajas dolaze samo s po dvanaest brodova, a ipak spadaju u ‘prvu ligu’ starješina.

Agamemnonov brat i čovjek koji je (bar formalno) najviše zainteresiran za ishod Pohoda predvodi šezdeset lađa, što nije malo, ali nije ‘osobito’ u usporedbi  s drugim značajnijim grčkim formacijama kao što su one koje predvode Menestej (pedeset brodova) ili Ahilej (pedeset, s po registriranih pedeset vojnika) ili arkadskih šezdeset lađa (koje im je stavio na raspolaganje Agamemnon). Lokranin Ajas (mali Ajas) veliča se vojskom od četrdeset lađa. Isti broj imaju fokejski vođe, a tolike su i Elefenorove, Megesove, Toasove, Podarkove, Polipetove, Protojeve snage. Najefektnija je usporedba ‘velikana’ s onima koji su došli s najmanjim snagama, pa su status mogli postići samo osobnim zalaganjem.

Dobro odgojeni mladić

Diomed raspolaže respektabilnim snagama, ali svoju poziciju osobno razvija i zaslužuje ne samo junačkim (i zločinačkim) pothvatima, već  i primjerenim ponašanjem u krugu sebi ravnih.  Kad prvi put u’Ilijadi’ progovori, on ne nastupa bahato s pozicija snage, već mladog čovjeka koji poštuje starije, a i kad se proslavi podvizima, obzirno se, pozivajući se na pretke, uključuje u diskusije starijih i ‘nadležnih’.

U Četrnaestom pjevanju, u dramatičnoj situaciji u kojoj Trojanci ulaze u grčki logor, ponovo pokolebani Agamemnon pozove koga s boljim savjetom od njegovog (a to je povlačenje), javlja se Diomed. I nakon svih podviga koje je učinio za grčku stranu (napose opisanih u Petom i Desetom pjevanju), on se javlja za riječ bojažljivo, ispričavajući se što se tako mlad obraća uvaženom krugu vođa. U obrazlaganju svoje ‘kvalifikacije’ za nastup, on se ne poziva na vlastita postignuća, već svoje porijeklo i ugled koji ima njegova obitelj, napose otac Tidej.

… i nek mi ne zamjera ljuto svaki,

Što sam vijekom svojim među vama najmlađi svima,

Ali se ponosim i ja, od oca čestita da sam

Tideja, kojega hum u Tebi nasuti krije.’  (XIV, 111-114)

Ponovo u skraćenoj formi pratimo put koji je Tidej prošao od rodnog Kalidona do preuzimanja pozicije u Argu. Diomed, koji je i sâm ranjen, tom prilikom savjetuje da se i drugi ranjeni vojskovođe uključe u bitku i time daju podršku vojnicima.

Kad Agamemnon u Četvrtom pjevanju obilazi vojsku i kritizira neke vojskovodje zbog neaktivnosti i nedostatka samoinicijative, pa se, među ostalim, ‘okomi’ i na Diomeda, on mirno prihvati pogrde, pa čak i nastoji umiriti i svoga suradnika Stenela, Kapanejevog sina (jedan od ‘Sedmorice protiv Tebe’), koji grubo odgovara Agamemnonu.

‘Mirno, dragane, sjedi i poslušaj besjedu moju.

Neću zamjerit ja Agamemnonu, ljudi pastiru,

Zato što nazuvčare Ahejce nagoni u boj;

Njemu će biti slava, Ahejcima l’ pođe za rukom

Pobit Trojance i grad osvojiti Ilijski sveti;

Njemu će biti tuga, Ahejci li pobiti budu.

Nego se dajmo žestine i junaštva sjetimo i mi. ‘ (IV, 412-419)

Kad Diomed skoči s kola, njegovo mjedeno oružje zastrašujuće zazveči, a snažnom metaforom morskih valova danajske čete krenu u sukob. Homerova usporedba grčke vojske (morski valovi) i ilijske (ovce u toru) čini se pristrana, ali s naznakom mogućeg uzroka ishoda Rata. Sloga i poslušnost  pobjeđuju snage saveznika koji se mogu slabo sporazumjeti. U sâmoj usporedbi danajskih četa s morskim valovima ima kontradikcije. S jedne strane, te čete naviru neprekidno i (implicitno) snažno kao valovi s pučine, s druge strane, ti valovi buče kad se pjene i udaraju o obalu, a Homer ističe da se Danajci primiču tiho, slušajući zapovjednike:

‘…koračahu mučeć, jer svojih se bojahu vođa;’ (IV, 431)

Njihovi  suparnici su glasni, oni govore, ali se ne razumiju jer govore različitim jezicima,  pa to zvuči kao blejanje ovaca (usporedba s ovcama, zbog kojih bi se danas mogao tko naljutiti, u vrijeme kad se bogatstvo mjerilo brojem stoke, a prva slova alfabeta vezala za goveda, vjerojatno nije morala biti  toliko zlonamjerna).

‘A Trojanci k’o ovce u toru kog bogataša

Kada bezbrojne stoje, mlijeko kad im se b’jelo

Muze, neprestano bleje od jagnjića čujući glase,-

Tako se Trojanska vika po širokoj vojsci razleže,

Jer svi govora jednog i jezika ne bjehu oni,

Jezik im bješe mješovit, iz različnih bjehu krajeva;’ (IV, 433-438)

Iz te različitosti proizlazi nesloga, pa Homer dobiva priliku za fantastičan opis djelovanja boginje kavge, Eride. Ljubitelji opere sjetit će se arije ‘La calunnia’ iz Rossinijeva ‘Seviljskog brijača’  kojom don Basilio zastrašujućom gradacijom predočuje rast glasina. Prirodni i društveni potresi mogu početi pianissimom neslaganja, a razviti se ubitačnim crescendom.

O Eridi, Homer:

‘Isprva sitna je ona , kad raste, al’ poslije glavu

U nebo upirat stane i tako korača po zemlji.’ (IV, 442-443)

Raspoređene u ratnoj postavi i podjarene kavgom, dvije vojske sukobljavaju se u punoj snazi i Homer svojom poetskom kamerom ostvaruje kadrove spektakularnih bitaka. S jedne strane prikazuje masovne scene u kojima tlo kojim stupaju vojnici podrhtava i natapa se krvlju, s druge su pojedinačni bojevi u kojima se imaju prilike istaknuti junaci. Diomed je jedan od njih, i to među prvima. Izostanak sudjelovanja Ahileja u okršajima do Patroklovog pada omogućuje mu protagonističku ulogu, već od sljedećeg poglavlja.

Udarni nastup

Diomed je u Petom pjevanju nedvojbeno ne samo prvi od grčkih junaka, već je u odnosu s božanstvima, s Atenom kao saveznicom, a Aresom i Afroditom kao protivnicima; negativna božanska konstanta je Apolon, na trojanskoj strani.

‘Tidejevome sinu  Atena da Diomedu

Smjelost i junaštvo tad, med Argejcima svima da bude

Ugledan on te slavu i diku sebi da steče;’ (V, 1-3)

Diomed ulazi u najveći ratnički metež  i sukobljava se s dvojicom suparnika, braćom, sinovima (Homer napominje bogatog) Hefestovog svećenika Dareta. Da naglasi Diomedovu premoć, napadači su u prednosti, na kolima, dok je Diomed pješak. Iako prvi baci koplje, Figej promaši, dok ga Diomed kopljem pogodi i sruši s kola. Njegova brata Ideja spasi Hefest (sakrije  ga u oblak), a zapravo pobjegne. Dogodi se nešto slično onome što se prethodno dogodilo s Parisom kad ga je, tijekom dvoboja s Menelajem, spasila Afrodita (III). Nestajanje s bojnog polja u oblaku magle i danas predstavlja eufemizam za bijeg, što se, kao i plač, može vezati uz lik junaka 🙂 . Hefest spašava jednog od dva sina svoga svećenika,

‘Da mu se starac ne bi u duši žalostio odveć’ (V, 24) 

Ta vrsta božanske samilosti prema roditeljima, kojima preostaje bar jedan od potomaka, pojavljuje se i u nekoliko drugih okolnosti.

Diomed se ne obazire na nestalog protivnika, već kao praktičan ratni poduzetnik preuzima plijen od poraženoga, to jest njegove konje predaje pomoćnicima da ih odvedu u grčki logor. Rezultat ovog sukoba psihološki poražavajući djeluje na Trojance, a Atena koristi taj ‘momentum’, za daljnje potkopavanje njihovog elana, koristeći se lukavošću (to jest, varkom) te iz borbe izvede Aresa. Slijedi niz pojedinačnih pobjeda grčkih vojskovođa, počevši od Agamemnona.

Homer se vraća Diomedu i pronalazi ga, sâm ne zna

Je l’ med Argejcima on il’ Trojancima.’  (V, 86),

tako su gusti redovi suparnika u kojima sudjeluje. Slijedi snažna usporedba njegova djelovanja, kojom bi bio zadovoljan i Ahilej da se ne duri 😊 u pozadini kod brodova, daleko od bitke:

‘…Po polju bojnom

Bješnjaše nabujaloj rijeci naličan  snježnoj,

Koja se lije brzo i nasipe pred sobom ruši,

Ustaviti je nijesu neprekidni nasipi kadri,

Kada iznebuha bukne, kad Zeusova udari kiša.

Mnogi se tegovi krasni pod njome uleknu ljudski.

Tako se guste trojske pometu pred Diomedom

Čete, i dočekat njega junaci ne smješe mnogi.’ (V, 86-94)

Atenin ljubimac

Ali onda ga rani strijelom Pandar, pa se čini da će se zvijezda Epizode povući pred reflektorima Epa.  Međutim Diomed se ne predaje. Hrabro izdrži postupak vađenja strijele iz ramena (u izvedbi pouzdanog Stenela). Dok mu krv curi kroz ‘pletenu košulju’, Diomed  zaziva Atenu, upravljajući strijelu na Pandara, a ona osobno dolazi i upućuje ga na šire interese od osobne osvete. Osposobi da raspozna bogove umiješane u okršaje, čak mu dâ odobrenje  za sukob s Afroditom, koja je Atenu izazvala prethodnom intervencijom na polju. Ovako ohrabren, ranjeni Diomed bori se poput lava i ruši sve (Trojance) pred sobom. Među ostalim, ubije dvojicu sinova vrača Euridamasa (koji ih nije uspio tom sposobnošću zaštititi, niti je imao božanskog zaštitnika koji bi to učinili umjesto njega, kao Hefest u prethodnoj dionici).  Suprotno tom utješnom ishodu, Diomed ubija drugu dvojicu braće i to sinova starca koji ne može imati druge djece, u primjeru potpune roditeljske tragedije. U jednoj od nevjerojatnih, konciznih, emocionalnih i ‘ekonomičnih’ digresija Homer stavi do znanja da, uz poginule nasljednike nesretnog starca Fenopa,

‘ Rođaci poslije sav  razdijeliše njegov imutak’ (V, 158) .

A to da je Diomed snažan ‘za dvojicu’  i da se bez napora  (ili gotovo kao ‘specijalnost’) obračunava s njima, pokazuje ubijanje Prijamovih sinova Ehemona i Hromija. Bacio se na njih kao lav i obojicu ih srušio s kola, ne zaboravljajući im uzeti oružje i konje. Siroti Prijam ima toliko sinova, da se čini da ga ne može pogoditi  Fenopova sudbina, ali zapravo, ima još težu sudbinu u kojoj gubi djecu u odgođenom i pruduženom procesu  koji završava konačnim i stravičnim padom.

A onda se na Diomeda uprave dva velika junaka koje ne može ‘rutinski’ pobijediti. To su Pandar, Likonov sin i slavni Eneja, čija je majka slavnija od njegovog smrtnoga oca. Pandar, ogorčen što je dva puta pogodio, ali samo ranio grčke vojskovođe, žali se Eneji što nije u rat pošao kolima kako ga je savjetovao otac, već se pouzdao u svoj luk i strijele. Enej raspolaže slavnim Trosovim konjima, pa ga pozove u kola i zajednički napad na Diomeda.  Za takve ‘jake junake’ i Diomedu treba saveznik. Stenel mu savjetuje da bježi (i ponovo pokazuje kako nije ‘na visini’ herojskog karaktera). Diomed ga, ponovo, ‘stavlja u red’.

‘Mrko ga pogleda jaki Diomed i ovo mu reče:

U bijeg ne nutkaj mene, jer nećeš me moć nagovorit;

Takav se rodio n’jesam, da uzmičem, pa da se borim.

Strašit se ne znam, a snaga u mene jošte je c’jela

U kola meni se neće; ovako ih dočekat idem

Obadva sad, a bježat Atena mi Palada ne da.’ (V, 251-256)

Diomed se hvali kako ne taktizira i ne poznaje straha, anticipirajući konture viteške etikete ratne budućnosti.  Međutim, nešto kasnije, kad susretne još slavnijeg junaka,

‘Grlati bojnik Diomed zastrepi Hektora videć,

Kao što plivanju nevješt kad ide širokim poljem

Te kod rijeke stane brzoteke, koja se lije,

U more, pjeni se, šumi, te vidjev je odskoči natrag,

Tako i Tidejev sin uzmače* i narodu reče:’ (V, 596-600)

*u Knjizi  (Lit. 1, str. 105) ‘uzače’, ispravak A.J.

Diomed objasni (prvo narodu, a poslije Ateni, koja se s Herom pojavi na bojištu kako bi neutralizirale božanske intervencije na trojanskoj strani) da se ne boji ljudi, već je razabrao Aresa na Hektorovoj strani, a on se (bez Ateninog odobrenja) ne upušta u borbu s nebeskim stanovnicima (osim ako su slabiji, kao Afrodita, primjerice). U svakom slučaju, Atena ponovo uspoređujući Diomeda s njegovim ocem, doslovce uzme uzde u ruke (odlučno gurne Stenela s kola) i upravi ih na Aresa. U opisu napada i ishoda sukoba s bogom rata čini se da sve obavi Atena. Prvo Diomeda spasi od Aresova koplja, a onda ‘potisne koplje Aresu u dno slabina’. Ne vidi se što je zapravo učinio Diomed, ali je preuzeo zasluge, a nije ni prvi ni posljednji koji je pobrao slavu za nešto što je učinio netko drugi.

Prije okršaja koje može obaviti sâm ili uz malu pomoć prijatelja, na pameti mu je plijen. Tako  Stenelu prije obračuna s Pandarom i Enejom daje upute kako će postupiti ako se domogne slavne Enejine zaprege. Diomed pobjeđuje, a udarac kopljem kojim ubije Pandara Homer opisuje jezovitim detaljima. Hitac ozlijedi oko, nos i zube, zabije se u korijen jezika,  a oštrica prođe kroz čeljust. Mrtvog Pandara brani Eneja, ali ga Diomed pogodi kamenom u kuk, pa bi i on stradao, da mu u pomoć ne pritekne majka.  A kad rani Afroditu, Diomed se ‘izdere’ na nju, tjerajući je s bojnog polja, gdje joj nije mjesto, jednako kao što bi patrijarhalni muž uputio ženu s agore, kući, za tkalački stan 🙂 .

Ako se i usudio napasti božicu ljubavi, Diomed uzmiče pred Apolonom, koji dovršava misiju spašavanja Eneje. A da ne ostane mrlja bijega na imageu budućeg Vergilijevog  junaka, Eneja se vraća u borbu i izvrši nekoliko podviga.

Krikom ranjenog Aresa  (kao ‘devet il’ deset tisuća ljudi’, a tako u drugoj prilici zvuči i Posejdon u ulozi pospješitelja bitke) te njegovim odlaskom na Olimp i oporavkom (uz Zeusove prigovore sinu), završava ‘Diomedovo’, to jest Peto pjevanje.

U tijeku ‘Ilijade’ Diomed će još jednom biti ranjen (ovaj put u nogu), ali, kao pravi junak, neće strijelcu Parisu pokazati koliko ga boli rana, već će mu se i narugati što ga nije smrtno pogodio.

Nesrazmjerna Razmjena

Diomed nastavlja ubilački pohod u Šestom pjevanju, ali u navali na Trojance uzimaju učešća i druge grčke perjanice. Živahnu digresiju od krvavog tijeka bitke Homer ostvaruje prikazom susreta Diomeda i Glauka (VI, 119-236). Nakon susreta i razmjene informacija o precima i obiteljskim stablima junaka na protivničkim stranama (u kojem pronalaze prijateljske točke, u okviru instituta ‘glavnih prijatelja), dolazi do razmjene darova, to jest oružja. Pri tome lukavi Diomed bolje prođe jer pokloni Glauku mjedeno oružje, a od njega dobije zlatno, ‘stotinu goveda vrijedno’. Homer zaključuje da je Glauku Zeus ‘uzeo pamet’, a  Diomed i u ovom duelu ostvaruje prihod.

U ovom konketstu, uočljiva je jedna Diomedova izjava koja odražava maksimalnu uvjerenost u vlastitu premoć. Prije miroljubivog zaključka susreta s Glaukom, dok još ne zna s kime ima posla, Diomed (ne samo samohvalom, već nekom vrstom dobronamjernog upozorenja), neznancu kaže:

‘Djeca nesretnih ljudi sa snagom se susreću mojom!’ (VI, 127)

Isto to će kasnije izreći Ahilej, kojemu ta samouvjerenost i više pristaje, pa je i poznavatelji ‘Ilijade’ poistovjećuju s njim, prije nego onim tko ju je prije upotrijebio.  Primjerice (i ne prvi put), u Dvadeset prvom pjevanju, u susretu s Asteropejem, Ahilej kaže:

‘Tko si i otkud si ti, te se na me usudi doći?

Djeca se nesretnih ljudi sa mojom susreću snagom’ (XXI, 150-151)

Ovo uvjerljivo zvuči iz bijesnih Ahilejevih usta, ali radi se o frazi koju su mogli rabiti, u cilju zastrašivanja, i slabiji junaci.  Što se ponavljanja efektnih formulacija tiče, Homer ih zna staviti u usta različitim akterima, pa iz druge (suprotne) perspektive mijenjaju značenje i smisao.

Jer kad Agamemnon kaže,

‘Doći će jednom dan, kad će i sveti propasti Ilij

I kralj kopljometnik Prijam i narod Prijama kralja.’ (IV, 164-165),

to za njega i one kojima govori znači nešto posve drugo nego kad to isto, kaže Hektor, u susretu s Andromahom, spremajući se za boj (VI, 448-449).

U prikazu lika Ahileja, zaustavit ćemo se na njegovom predviđanju drugog, za njega presudnog  dana,

‘ Doći će jednom jutro il’ podne iliti večer,

Te će i meni tkogod u boju uzeti život…’ (XXI, 111-112)

Vratimo se Diomedu.  U Sedmom pjevanju spreman je suočiti se s Hektorom koji je na dvoboj pozvao  najbolje grčke junake.  Ali ne odmah i ne prvi. Nakon oklijevanja i odbijanja Menelajeve prijave te Nestorovog izlaganja (u kojem, kao obično, veliča vlastite mladenačke junačke podvige i kori prisutne), javlja se devet junaka, od kojih je Diomed prvi dobrovoljac iza Agamemnona. Baca se ždrijeb, a priliku za borbu (na olakšanje sviju) dobiva Ajas.

Suradnik i zaštitnik

U Osmom pjevanju Diomed spašava Nestora koji u naletu trojanske vojske na čelu s raspoloženim Hektorom ostaje izdvojen na bojnom polju. Naime, njegovog konja pogodi strijela, a Homerov opis ranjene životinje dirljiv je kao i prikaz ljudske patnje i umiranja. Dok pokušava odvezati ranjenog konja iz zaprege, Nestoru brzo prilazi Hektor, a Diomed to primjećuje i odlučan je pružiti mu zaštitu. U ovoj epizodi  ne može ostati nezamijećeno (ali ostaje bez posljedica)  Odisejevo ponašanje. Kad ga Diomed pozove da zajedno pomognu starcu, itački kralj pobjegne.  Ovo ne sprječava buduću suradnju Diomeda i Odiseja u izviđačkim i ubilačkim pothvatima, napose u spomenutom Desetom poglavlju u kojem ubiju čovjeka kojemu (bar neizravno) obećaju da će ga poštedjeti. Dolon je kukavica i izdajica, ali očekuje da će ga Grci poštedjeti, ako učini što traže. Znakovito je da tu odluku donosi (i provodi) Diomed, a ne Odisej, kao što bi se očekivalo od beskrupuloznog lukavca, čime se ovaj ponosi.  Iz toga možemo još štošta zaključiti.

Diomed samostalno spašava starca. Ipak, ustukne pred Hektorom, uz opravdanje da mu Zeus daje (gromo-glasne) znakove da se povuče. U toj odluci podrži ga i slatkorječivi Nestor odlučno odbijajući njegove strahove da će ga smatrati kukavicom.

‘Ajme Tideja hrabrog oj sine, što si to reko?

Ako i rekne Hektor, nejunak i plašljivac da si,

Ali mu vjerovat neće Dardanci, a ni Trojanci,’ )VIII, 152-154)

I doista, Hektor mu se tako ruga, pa se Diomed pomisli vratiti. Potrebna je ponovljena Zeusova intervencija da konačno odustane. A čim prođe izravna božanska zabrana, Diomed se medju prvima vraća u borbu u kojoj nadjačava Hektor u neposrednoj blizini grčkih lađa. Njegova uloga toliko je značajna, da u finalu Pjevanja, najavljujući sutrašnji konačni obračun s grčkim osvajačima, uspjesima obodreni Hektor  spominje baš njega kao budućeg protivnika.

‘Vidjet ću, hoće l’ Diomed, siloviti Tidejev sinak,

Mene od lađa k zidu odagnati il’ ću ja njemu

Krvavi odoru odn’jet, kad mjeđu ga svojom pos’ječem,’ (VIII, 532-534)

 Do posljednjeg daha

Kada u jednom od nastupa malodušnosti i (što hinjenih, što iskrenih) prijedloga povlačenja, u noći u kojoj trojanske vatre gore oko opkoljenih grčkih snaga, Agamemnon predloži bijeg, istupa Diomed kao prava zvijezda u krupnom planu filmskog spektakla. Najprije ukori vrhovnog vođu zbog ‘nejunaštva’ i ponudi mu da sa svojom vojskom napusti bojište. A ako odu i drugi Ahejci, Diomed se ‘busa u prsa’ da će sâm (s prijateljem Stenelom)  izvršiti ono po što su svi došli, a to je srušiti Ilij. Iako ga je do nedavno zastrašivao Zeus, Diomed je prožet uzvišenim osjećajem da je Olimp na njegov strani.

‘Al’ tu ću ostati ja i Stenel, dok Ilijskom gradu

Ne nađemo svršetak, jer s bogom dođosmo amo.’ (VIII, 48-49)

Za tim, međutim, nema potrebe, jer stari Nestor usijane glave ublažava kompromisom i prijedlogom za pripremu večere. Agamemnon nije ogorčen Diomedovom arogancijom, ali ni uvjeren u njegovo hvalisanje, pa daje sve od sebe kako bi pridobio na sudjelovanje neupitno najvećeg junaka, Ahileja.  A kad ovaj sve darove i savjete odbije, Diomed prkosno prihvaća tu činjenicu. Uvjeren je da se Grci (okrijepljeni hranom, pićem i snom) u predstojećoj bitki mogu i postojećim snagama oduprijeti Trojancima.

Zločin i kazna

Ono što čini Diomed u Desetom pjevanju, radije bih da nije učinio. Ubiti bespomoćnog zatočenika, pa bio to kukavica i izdajnik, ne uklapa se u ratničku etiku, ako etike uopće može biti u ratu (možda su baš primjeri u kojima je nema, znak da bi je moglo biti).  Da je izvršitelj bio Odisej, bilo bi više u skladu s njegovim lukavoi, prevarantskim i pragmatičnim karakterom. Odisej prestrašenom Dolonu implicitno obeća izlaz, zapravo odgađa to pitanje prije nego završi ispitivanje.  Ali Diomed je taj koji Dolonu, kad im otkrije sve što su od njega tražili,  presiječe grkljan. I obrazloži taj postupak pragmatičkim argumentima. To prema njegovom dosadašnjem ponašanju ne bismo očekivali. Diomed kao da pokazuje kako svatko u određenim okolnostima može postati zlikovac ili lukavac.  A na tu dimenziju Diomed misli unaprijed. Za pothvat iza neprijateljskih linija suradnika izabrao je Odiseja, računajući na njegove sposobnosti (lukavost i prijetvornost) koje su u ‘under cover’ pothvatu korisnije od izravnih ratničkih vještina.

Iza ubojstva Dolona, nastavlja se krvoproliće. Diomed je taj koji ubije, to jest doslovce zakolje dvanaest tračkih ratnika, a onda i njihovog kralja Resa, dok Odisej čisti put (od mrtvaca) kako bi odveli njihove konje. Čak se i poslije trinaest žrtava koje je pogubio na spavanju jedva obuzda želji da nastavi pokolj. Je li to junaštvo kojem se trebaju diviti buduće generacije? Ali za suvremenike i suradnike to je pohvalno djelo. Nestor je oduševljen kad se par uhoda vrati s plijenom i krvavim suvenirima (suparničkog uhode) koje ponosno žrtvuju Ateni. Njihova avantura završava ispiranjem krvi i znoja u moru i toplom kupkom, pa večerom, kao po povratku s kasnog noćnog izlaska.

Ako usporedimo Diomedovo ponašanje uz Odiseja u ovoj dionici, s jednim drugim, slavnim pothvatom u kojem Odiseja prati drugi mladić (slavnog pretka), uočavamo dramatične razlike.  Neoptolem u Sofoklovom ‘Filoktetu’ neiskvaren je i neprijetvoran mladi ratnik, sa snažnom empatijom prema ranjeniku, razapet između osjećaja dužnosti i humanosti. Ali stoga je blokiran i ne može se odlučiti, tako da je potrebna Heraklova intervencija da pokrene stvar s ‘mrtve točke’. Diomed je u Desetom pjevanju puni partner Odiseja, djelatan i komplementaran u odnosu na njegov stil i strategiju.  Ali bilo bi bolje da je ‘preskočio to poglavlje’ u svojoj biografiji.

Diomedov  Nastavak

Diomed će do kraja ‘Ilijade’ dobiti još niz prilika da se istakne i okuša, i to ne samo na bojištu. U  prošlom nastavku ‘Homerovih akcijskih junaka’ (LINK) predstavili smo ga kao pobjednika utrke kolima prilikom natjecanja koja u čast poginulog  Patrokla organizira Ahilej.  A sudjeluje i u borbi kopljima, kao protivnik snažnom Ajasu, i u neke vrste podijeljenom rezultatu kao nagradu domogne se mača palog Sarpedona.

A najveću nagradu dobiva i kao jedan od rijetkih preživjelih junaka Trojanskog rata koji je nastavio s pustolovinama i nakon pada ‘svetog Ilija i kopljometnika Prijama’. Nije se ispunilo predviđanje Dione, Afroditine majke (u ovoj verziji njezina rođenja), koja tješi kćer koju je Diomed ranio, pa kaže:

‘Luđak je Tidejev sin i u srcu ne zna, da onom

Dugoga nema života, tko s bozima vječnim se bori, ‘ (V, 406-407).

Diomed ostaje na životu i poslije pada Troje (možda i stoga što se zapravo i nije sâm suprostavljao bogovima, već su to činili jedni drugima, u njegovu prisustvu 🙂 ). Pustolovine Tidejevog potomka nastavljaju se, a jedna od teorija koje ga povezuju s nama najbližim prostorom je ona o njegovu  boravku na Palagruži ili drugom jadranskom otoku na putu prema trajnijem prebivalištu u talijanskoj grčkoj koloniji. Ali i oni koji prežive (najbolje opisane) ratove, ne čeka ‘happy end’. On se veže za područje filma, prije nego stvarnosti ili povijesti.

Ada Jukić
Zagreb, 20. srpnja 2020.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Prethodni nastavc na Arheologija.hr:

Homerovi akcijski junaci (01) [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio (02) [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON (03) [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci: UTRKE KOLIMA (04) [piše Ada Jukić]

Prethodni nastavci na FILM-mag.net-u:

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]

BLU RAY: TROJA, povijesni [piše Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]

Literarna osnova:

1 Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
2 Homer ‘Odiseja’, isto
3 Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
4 Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
5 Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
tragedije Sofokla, Eshila i Euripida
djela Platona i Aristotela
povijest umjetnosti Starog vijeka
kazalište, film, internet

[tekst je preuzet s web stranice www.film-mag.net]

Homerovi akcijski junaci: UTRKE KOLIMA (04) [piše Ada Jukić]

U očekivanju sljedećeg junaka, Diomeda (kojeg je odgodila ‘Corona’ :)), evo jednog uzbudljivog sadržaja ‘Ilijade’ koji možemo usporediti s napetim filmskim akcijskim scenama. U odmaklom Dvadesettrećem pjevanju, Homer opisuje igre koje organizira Ahilej u čast mrtvog Patrokla. Jedna (prva) od kategorija u kojima se ‘ogledaju’ grčki prvi junaci, utrke su kolima, opisane u stihovima 262. do 897. spomenutog Pjevanja.

Uzbudljiv sinopsis

Homer opisuje pripreme, tijek i sudionike natjecanja takvom živošću, slikovitošću, detaljima i digresijama, da epizoda Utrke djeluje kao da gledamo prizor ili kadrove filma nekog velikog redatelja. U antičkom kontekstu zamjećujemo iste ljudske osobine, porive i taktike koje prepoznajemo i danas na atletskim stazama ili timskim igralištima, a ostvareni su jedinstveni prikazi likova i njihovih odnosa.

Utrka konjima – Crtež Ada Jukić

Pravila Igre

Ahilej prije utrke pokazuje, odnosno, postavlja nagrade pred sudionike, kako bi ih motivirao. Za razliku od danas uobičajenih triju nagrada, odnosno, odlikovanja, u ovom natjecanju ima ih koliko i sudionika.  Prvu, najvredniju nagradu čine dvije ‘stavke’: žena (nije navedeno da je lijepa, već vješta poslu) i tronožac (uz naznaku veličine i obilježja). Drugoplasirani vozač dobit će kobilu (prestižnih karakteristika), a treći kotao (određene veličine i materijala). Četvrti vozač dobit će dva zlatna talenta, a posljednji, novu (nežeženu) žaru. Dakle, svi sudionici nadmetanja dobivaju darove, a razlika je u njihovoj  vrijednosti, te, naravno, slavi koju dobiva pobjednik. Za utrku prijavilo  se pet vrsnih junaka, a predstavljeni su i njihovi konji.

Admetov sin Eumel iz Feresa, buduća ‘epizoda’ u Euripidovoj ‘Alkestidi’ (kao dijete koje ne može utjecati na događaje u obitelji), ovdje je snažan i vješt upravljač kolima koja će, to ćemo saznati iz Homerova ‘prijenosa’, povesti trku. Diomed upravlja glasovitim Trosovim (trojanskim) konjima koje je oteo Eneji. Menelaj je, uz Podarka, upregao kobilu Etu koju je njegov brat dobio od bogatog Ehepola iz Sikiona (kako bi izbjegao sudjelovanje u ratnom pohodu na Troju). Javio se i Nestorov sin Antiloh, mladić koji uz vlastite sposobnosti (njega su ‘mlada zavoljeli Zeus i Posidon’, III, 306) dobiva i naputke od oca, kojima može nadomjestiti činjenicu da ne raspolaže najboljim resursima. Nestor je svjestan toga da konji njegova sina nisu najbrži, ali ističe vještinu upravljača kao najvažniji čimbenik u svakom postignuću (usporedbe s drvosječom i kormilarom). Što se utrke kolima tiče, najvažnije je kako vozač upravlja konjima i Nestor daje točne upute o tome kako ih treba voditi, napose kod znaka na stazi kod kojeg se okreću. U opisu stvarnog manevra kojim Antiloh prestigne Menelaja, međutim, nije potvrđena izvedba te upute, već Antiloh izvodi opasan i po svemu čini se nepošten postupak kojim u tijesnom prostoru vozi kola paralelno sa sunatjecateljem, izlažući opasnosti i sebe i njega. Menelaj je ogorčen, on ga opominje, a na kraju utrke traži da se poništi rezultat, odnosno, da se Antiloh zakune da nije  namjerno učinio što je učinio.

Zadnji koji se spominje, a koji ima najmanje šansi za pobjedu (i doista, zauzme zadnje mjesto) je Merion, junak s Krete, pratilac Idomeneja (koji će sâm imati malu ulogu u jednom od sporednih prizora). Merionovi  konji su najsporiji, a on je najmanje vješt u upravljanju njima (to Homer, kao opravdanje, eksplicira na kraju trke (XXIII, 530-531). Merion će, međutim, biti pobjednik u jednoj drugoj kategoriji natjecanja, gađanju strijelom u kojoj će, o čemu smo već pisali, žrtva biti tek oslobođena ptica.

‘Snimka’ utrke

Nakon što je prikazao sudionike i otkrio favorite, Homer prikazuje sâm tijek natjecanja, podižući  napetost kao redatelj vrhunskog ‘akcijskog thrillera’. Nakon ždrijeba i starta, kola jurnu poljem. Izmjenjuju se krupni planovi vozača i njihovih konja sa širokim prikazom sudionika i panoramom polja, a u jednom trenutku ‘kamera’ se usmjerava i na gledalište. Konji dižu prašinu, griva im vijori na vjetru, kola u brzini skaču uvis, a upravljačima ‘pobjede željnim’ ubrzano kuca srce, dok povikuju konjima i tjeraju ih prašnim poljem. Prvi povede trku Eumel, a ‘u stopu’ ga slijedi Diomed. Trosovi konji tako su blizu Eumelovim, da

‘Činjaše ti se sveđ, da na ona će kola uzići; ( XXIII, 379)

Ali baš kad bi mogao preuzeti vodstvo, Diomed izgubi bič (odgovornim se smatra Apolon, a ne vozač :)). Diomed je toliko  gnjevan, da plače (to mu drugi ‘junaci  plačljivci’ neće zamjeriti :)). Ali pomoć mu pruža Atena, pa ne samo da mu pruži bič i osnaži konje, već izravno diskvalificira njegova protivnika. Ona ‘prelomi jaram’ na kolima Admetova sina, a Eumel padne i povrijedi se (Homer opisuje koje rane zadobiva), ostavši ne samo bez prvenstva, već mogućnosti daljnjeg sudjelovanja.

Atenina intervencija tako je žestoka, da (ponovo) moramo staviti u pitanje njenu razboritost i pravednost (pristranost uopće ne stavljamo u pitanje:)). Što se utrke, međutim, tiče, ona ne gubi na neizvjesnosti. Iako ‘uz božju pomoć’ Diomed preuzima vodstvo (to još ne vide svi, što dovodi do prepirke između Idomeneja i Ajasa), u pitanju je ukupni redoslijed, napose borba za drugo mjesto. Dolazi do epizode s Menelajem i Antilohom, u kojoj Nestorov sin, koristeći obilježja terena, prisili starijeg i opreznijeg protivnika na povlačenje. Na uskom dijelu puta, on se približi Menelejevim kolima i uz rizik (na koji ga ovaj upozorava) da se oboja kola sudare i unište, pretekne protivnika. Menelaj mu to neće zaboraviti, iako će mu oprostiti (kao što to čine  pravi junaci), ali ne bez ‘prigovora’ i moralne pouke u kojoj će veličati vlastiti postupak). Zanimljiva je Menelajeva neposredna reakcija na Antilohovo pretjecanje. On se obraća svojim konjima, kao što se ljudi obraćaju ljudima koji su nešto izgubili:

‘Nemojte prestajat tužni u duši, nemojte stajat.’  (XXIII, 143)

Ne treba odustajati, ne treba izgubiti želju za nastavkom borbe. I doista, Menelaj će izboriti svoju  ‘pravicu’. Hoće li to i svi drugi koji dožive nepravdu?

The End Utrke

Prikaz finala utrke jednako je dinamičan, snažan, slikovit. Diomed šiba konje, konji se propinju, na uzdodržu padaju ‘grudice praha’, kola jure. Na cilju, Diomed skoči s kola, a s iscrpljenih konja kapa znoj na tlo. Prilazi Stenel i (ne čekajući dolazak drugih sudionika)  preuzima darove koji pripadaju pobjedniku. Pristiže Antiloh koji,

‘Lukavstvom, a ne brzinom Menejala preteko bješe,’ (XXIII, 515).

Ali njegova prednost tako je mala, da bi je, da je trka duže potrajala, izgubio. Evo još jednog opisa koji detaljima i tempom izaziva uzbuđenje, kao radio prijenos zadnjih minuta nogometne utakmice :). Razmak između Antiloha i Menelaja je,

‘Kako je konj daleko od točka, kad gospodara
Svojega po polju vozi i vuče za sobom kola.
Skrajnje repa mu dlake dodiruju naplatak točka, …’ (XXIII, 517-519)

Slijedi opis  razvoja događaja, uz konkretnije mjere. Menelaj (u odnosu na Antiloha),

‘Najprije bješe od njega, koliko se može dobacit
Kolut, al’ brzo ga stigne, jer jakost je rasla sve više

U Agamemnonove ljepogrive kobile Ete.

Da su još dalje njih obadvojica imala trčat,
Ne bi ga stigao samo, već prestigo bio bi njega.’ (XXIII, 523-527)

Bez uzbudljivih preokreta samo je Merionova pozicija, ali ni on ne stiže zadnji, već Eumel, koji izaziva plemenitu Ahilejevu reakciju. Indikativan je stav Antiloha prema gubitniku. Dok ga Ahilej (i drugi Ahejci) žale kao žrtvu, Antiloh ga (koji je osobno zainteresirana stranka, jer je u pitanju njegova nagrada) okrivljuje. Sâm je kriv za svoj ‘peh’:

‘… Al’ bješe mu molit se vječnim
Bozima, zadnji tad ne bi brzonoge dotjero konje.’ (XXIII, 546-547)

Dilemu oko toga da li nagraditi boljeg junaka, bolje konje ili formalni rezultat, razriješit će Ahilej i to ne raspodjelom postojećih nagrada, već nesebičnim ‘dodatkom’.

Idealan domaćin

Zanimljiva je uloga Ahileja u ovoj sekvenci spektakla ‘Ilijade’, ne samo kao ‘sponzora’, odnosno, nositelja nagradnog fonda, već domaćina u punom smislu riječi, koji podiže uzbuđenje, ali i smiruje tenzije, nalazi kompromise i reagira čak i smijehom umjesto bijesom na izazove. Kao da je već doživio katarzu kojom će nas fascinirati u posljednjem poglavlju ‘Ilijade’, odnosno, susretu s Prijamom. Osjetljivi, nagli, nepomirljivi, a sad za prijateljem upravo neutješni mladić iznenađuje nas postupcima razumnog, zrelog, pomirljivog čovjeka, što ilustriraju tri njegova nastupa.

U prvom od njih, prije početka utrke, Ahilej ističe da bi u njoj sam bio favorit, jer su njegovi konji besmrtni (dar Posejdonov njegovu ocu Peleju). Upravo stoga što bi pobijedio, Ahilej neće sudjelovati, a toj odluci  doprinosi i stanje konja, koji žale za Patroklom (Ahilej ih ovom prigodom ne čini odgovornim za to djelo, u odnosu na prvi susret s njima nakon Patroklove pogibije).

U drugoj prigodi, Ahilej smiruje Idomeneja i Ojlejevog Ajasa, koji se svadjaju oko toga tko vodi utrku u njenom tijeku. Homer ne objašnjava zašto se mali Ajas okomio na Idomeneja, koji sa svoje (najviše) pozicije gleda što se događa na stazi. Idomenej nije isključiv, on ne nameće svoje mišljenje i  poziva druge da bolje pogledaju, i to u trenutku u kojem je Eumel izbačen iz utrke, a vodstvo preuzima Diomed. S druge strane, Ajas grubo reagira, kao da je osobno uvrijeđen, spočitava Idomeneju ne samo to što je star i slabije vidi, već i to da je brbljivac i time izaziva čovjeka, Krećanina, kojemu čak i najmoćniji Grk (Agamemnon) uvijek iskazuje najveće počasti. Ova digresija iz publike, koja unosi dodatnu dinamiku uz glavnu radnju na trkalištu, pokazuje kako se i onda, kao i sada, mogu razviti razmirice i zbog najbezazlenijeg povoda. Prije nego je sukob, bar verbalni, između kretskog i lokranskog vojvode eskalirao, umiješa se razumno Ahilej da ‘ohladi glave’. On ih uputi na to da pričekaju dok se sudionici ne približe i vide tko je na čelu. Zanimljivo je da isprovocirani Idomenej Ajasu ponudi mu opkladu (uz sebi sklonog Agamemnona kao svjedoka), toliko je siguran u ono u što nije bio siguran da vidi. Još jedan zajednički motiv (klađenje) koje povezuje drevna natjecanja i današnji sport (te druga nadmetanja).

Treća neočekivana reakcija Ahileja je kad se nasmije, umjesto da se naljuti zbog  Antilohove reakcije na svoj prijedlog, a i sâm njegov prijedlog odaje blagu i suosjećajnu dušu. Naime, kad Eumel (kojemu je, u korist Diomeda, naškodila Atena), na kraju utrke dolazi sâm vukući kola i tjerajući konje, Ahilej odluči drugu nagradu, to jest kobilu, dodijeliti njemu. Na to se oštro pobuni Antiloh, koji pretendira na drugo mjesto, odnosno tu nagradu. Njegov istup korespondira (u blažoj formi) nastupu sâmog Ahileja kad mu Agamamnon zaprijeti da će mu oduzeti Briseidu. Ali Ahilej rado pristane na Antilohov zahtjev i osigura zamjensku nagradu Eumelu (mjedeni oklop, možda još vredniji od prvotnog dara).

Ovo pokazuje još jedan pomak od današnjih rigoroznih pravila natjecanja i nagrađivanja. Bez obzira na slučajnosti koje mogu uzrokovati slab plasman najboljih sudionika, rijetko imaju šanse za ‘ispravak nepravde’ ili utješnu nagradu. Najteže je biti četvrti.

Uzgred, ni Antiloh neće jednostavno doći do nagrade zbog koje je riskirao  Ahilovu ljutnju. Jer u postupku koji povede Menelaj, kao oštećena stranka tijekom opasnog pretjecanja, Antiloh popusti i implicitno prizna svoj postupak, prepuštajući mu nagradu. U još jednom obratu plemenitog opraštanja, Menelaj mu vraća kobilu, ali uz to da se zna da je ona njegova, pa mu je dakle, poklanja, a to trebaju uočiti i drugi.

Zanimljivo je da u svečanom postupku suđenja na koje poziva Menelaj, a uključuje visoke sudionike (argejske čelovođe), simbolične rekvizite  (skeptar u rukama tužitelja) i postupke  (optuženi drži bič i dotiče konje dok se kune Posejdonom), Antiloh, kako god se poziva na svoju mladost  i ‘slabu pamet’, ipak uspijeva izbjeći izravno priznanje svojeg grijeha i više pozivanjem na općenite stavove i  komplimentiranjem Menelaju kao starijem i ‘boljem’ te spremnošću da se odrekne koristi koju je želio pribaviti svojim postupkom  izbjegava posljedice kao spretan političar.

Kad podmiri Meriona, u Ahilejevu natjecanju ostane i višak nagradnog fonda, koji taktično i empatično predaje sudioniku koji ne može pretendirati na nagradu u bilo kojoj kategoriji igara. To je Nestor, koji i ovu priliku koristi ne samo da pohvali darovatelja, već i sâmoga sebe, pa detaljno opisuje slijed nadmetanje sličnim povodom u svojim mladim danima u kojima je bio pobjednik, te obrazlaže zašto (samo) u jednoj od kategorija nije bio prvi. Onda, kao i danas, svaka dodjela nagrade (i bez natjecanja), prilika je za dobitnički govor.

Nastavak Igara

Poslije utrke na kolima slijede natjecanja u šakanju, hrvanju, trčanju, borbi kopljima, bacanju koluta i koplja te (prije ‘kopljoboja’) spomenuto natjecanje strijelaca. Svaka od kategorija ima svoje pobjednike i sljednike, a sve otkrivaju jedinstvene a univerzalne junake ljudske prirode.

Ada Jukić
Zagreb, 4. svibnja 2020.

Prethodni nastavci:

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON [piše Ada Jukić]

BLU RAY: TROJA, povijesni [piše Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]

Literatura:
Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987., preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić

Napomena: Tekst je preuzet s portala www.film-mag.net

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON (03) [piše Ada Jukić]

Poslije uvodne ‘špice’, prijeđimo na konkretna imena ‘castinga’ Ilijade. Koga ćemo prvo ‘obraditi’?
Kad je u pitanju redoslijed junaka, nameće se Ahilej, ali on se razvija tijekom epa i najdojmljiviji je na kraju, pa ćemo ga i ostaviti za kraj. Tko bi drugi mogao biti prvi?
Hektor je najveći junak, ali pobijedjene strane, pa gubi i ovu bitku.
Odisej je od Homera dobio zasebni ep.
Diomed ima svoje poglavlje u Ilijadi.
Ajasov image je da je jači nego pametniji, iako sve što kaže ‘stoji’, a ne govori puno (pročitaj Sofoklovog ‘Ajanta’, u kojem zapažen nastup dobiva njegov polubrat Teukar).
Menelaj se ‘upinje’ opravdati bratovo povjerenje i očekivanja ratnika koji su mu došli vratiti suprugu, ali nije junak ‘prve lige’.
Stoga ćemo se prvo upoznati s Agamemnonom, ne zato što je prvi ‘po abecedi’, već što je ‘prvi Ahejac’, vrhovni zapovjednik grčkih snaga, koji se spominje već pri dozivanju Muza, ‘Atrejev sin, junacima kralj’ (I, 7)*.

Agamemnon – Naslikao Efthymios Rizos

Prvi među Ahejcima

Homer Agamemnona uspoređuje sa Zeusom, a dodaje i atribute koji ga vežu s drugim božanstvima ‘posebnih nadležnosti’:

‘…među njima kralj Agamemnon
Gromovnom Zeusu glavom i očima svojima sličan,  
Aresu pojasom sličan, a prsima bi <Posidonu.’ (II, 477-479)

Ali, kao da to nije  vrhunac usporedbe, u sljedećem stihu uspoređuje ga s predvodnikom iz životinjskog svijeta, čime ‘poentira’ obilježja njegova statusa.

‘Kako je u stadu bik od sviju goveda drugih
Poglavitiji mnogo, med skupljenim govedma viđen,
Tako je taj dan Zeus učinio Atreju sina
Viđena, poglavita u skupu mnogih junaka.’ (II, 480-483)

Tako je Agamamomnon ‘viđen’, tako ga vide kao predvodnika moćne vojske, tu osobnu veličinu daju mu snage kojima upravlja. Kao što se danas doživljavaju vođe velikih sila i snažnih ekonomija. Bez obzira kako sami izgledali, vođe svjetskih sila izgledaju impozantno. Jedini koji ga tako ne vidi je Ahilej jer za usporedbu uzima kriterij koji njemu samom odgovara, a to je osobna snaga, a u kojoj mu nema ravna.

Kraljevski stav

Iako nije ni najveći ni najjači ni najljepši među Grcima (ni najplećatiji ni ‘najglavatiji’, kao Odisej J), Agamemnon je uočljiv kao vođa. Atrejev stariji sin ima kraljevski stav. On je samosvjestan kao najjači igrač, lider, sudionik koji raspolaže najjačim snagama. Sâm je pribavio stotinu lađa (i pomogao Arkađanima u pomorskom transportu),  njegov brat raspolaže s respektabilnih šezdeset brodova, ali presudno je da ga je Zeus izabrao za vrhovnog vođu. Činjenica je da je i sâm, kako nas upoznaje Euripid (replika Menelaja u ‘Ifigeniji u Aulidi’),  sudjelovao u tom izboru (ne očekuje se ni danas od kandidata za visoke pozicije da sjede skrštenih ruku J ), ali bez više sile ne bi uspio. Agamemnon je pobijedio i postavljen je na čelo znatnih vojnih snaga, a kao predstavnika vrhovne vlasti  i Homer ga vidi kao Zeusa među drugim božanstvima.  Ali tako ne misle svi.

U očima protivnika

‘Predični Atrejev sine, od sviju lakomče prvi’ (I, 122)
kaže Agamemnonu Ahilej, i to prije nego se doista na njega naljutio. A onda pojačava,
‘Lakomče, bestidniče okorjeli…’ (I, 149),
sve do kulminacije vrijeđanja (koje mu je odobrila Atena, u zamjenu za ‘fizički obračun’ s Agamemnonom koji žele izbjeći i ona i Hera):
”Teška o popilico, u tebe pasje su oči,
K tome jelenje srce! Ta nikada smio nijesi
Oružje metnuvši na se s vojnicima krenuti u boj
Niti u zasjedu kad s prvacima ahejskim zaći;’ (I, 225-228).

Prema ovoj interpretaciji, Agamamnon je puno ‘lošiji’ nego što jest po Homeru, što će pokazati u sljedećim pjevanjima. Častohlepni vrhovni grčki vođa dobit će priliku da se pokaje, ispravi, pa čak i ratnički proslavi (napose u Jedanaestom pjevanju). Ali daleko od toga da je idealan lik.

Negativni predznak

Agamemnon počinje kao negativac. Posvađao se s Ahilejem i pogrdio je Apolonova svećenika Hrisa, a  time uzrokovao kugu koja uništava ahejske snage.  Nije mu predao kćer uz otkupninu, što je bila uobičajena praksa, i što odobravaju drugi Ahejci, a karakterističan je način na koji je ‘otpravio’ starca. Zastrašio ga je i ponizio, izravno  poništavajući božanske simbole na koje se starac pozivao.

 ‘Nego ga otpusti hudo i riječ mu doda žestoku:’ (I,25).

A tu ‘žestoku riječ’, to jest oštru zapovijed koja ne prihvaća pogovora, upućuje i svojim glasnicima Taltibiju i Euribatu, kad ih šalje Ahileju da mu dovedu Briseidu.

U dražesnoj epizodi, po strani velikih  tema i junačkih podviga, u opisu ponašanja glasnika koji su svjesni Ahilejeve snage i (ne)raspoloženja, a ipak prisiljeni poslušati kralja, Homer psihološki uvjerljivo i duhovito opisuje i danas  prepoznatljive  crte ljudske prirode.  Dvojica oklijevaju i ‘nerado’ idu  prema mirmidonskim šatorima, a kad vide Ahileja, stanu, uplašeni, ali plaše se i neumoljivog kralja. Napetu situaciju razrješava Ahilej u jednoj od par neočekivanih ‘blagosti’ koje upriličuje u Ilijadi (drugi primjer je u Devetom pjevanju, kad ‘lijepo dočeka poslanike’). Ahilej umiri Agamemnonove ljude i pozove:

‘Zdravo, o poslanici, o glasnici Zeusa i ljudi!
Dođite, vi mi krivi nijeste, već Agamemnon, ‘ (I,334-335). 

Zločin i kazna

Agamemnon je kriv ne samo za ono što mu zamjera Ahilej, već za zločin koji je učinio prije dolaska pod Troju. O tome govori Euripid, odnosno njegova tragedija ‘Ifigenija u Aulidi’. Ifigenija je Agamemnonova kći, a on dozvoli da je žrtvuju, kako bi osigurao povoljan vjetar za plovidbu grčke flote.  Radi se o Artemidinim zahtjevima koji povezuju djevičanske principe s lovačkom okrutnošću (sjeti se Akteona). Artemida u zadnji čas  spasi djevojku (umjesto nje strada srna), ali činjenica da je Agamemnon bio spreman to učiniti, postavlja njegov lik u monstruoznu vizuru. Agamemnon, po Euripidu, ne samo da pristaje žrtvovati dijete, već se služi varkom kako bi je s majkom (Klitemnestrom) svojevoljno dozvao u Aulidu, a u to upliće i Ahileja (nesvjesnog da je umiješan u podlu igru).

Argumenti koje razmjenjuje Agamemnon s bratom, ženom, kćerkom i samim sobom i situacije u kojima se koleba i opravdava odluku zastrašujuće su projekcije ljudske psihe u tragičkom povećalu. Vrhovni vođa opravdava se time da nema izbora, a Menelaj ga podsjeća da je sam htio doći u odlučujuću poziciju. Natjecao se za vodstvo, pa kao vođa mora napraviti ono što se od njega očekuje.  Kao digresija u toj strašnoj dvojbi Menelaj svome bratu spočitava način na koji je izborio ‘mandat’. Pa kao da gledamo prijenos suvremenih izbornih kampanja, kaže kako se rukovao sa svima, kako je bio dostupan svima, kako je razgovarao sa svakim,

‘A kad dokopa se časti, onda drugu uze ćud’ (Euripid, Ifigenija u Aulidi, Drugi čin).

Kao da slušamo suvremene birače koji se žale da poslije izbora ne mogu prepoznati svojeg kandidata. Ništa novog u izbornoj etici (epici)! Poslije Menelaj ‘omekša’ i podrži brata u odluci da odustane od strašne nakane, ali ovaj se boji da ga ne porazi razjarena vojska.

Najjače argumente protiv Agamemonove odluke daje mu žena, Klitemnestra, koja u svom nabrajanju ključnih točaka njihova braka, iznosi još jedan, još stariji Agamemnonov zločin. On ju je oteo prvom mužu, Tantalu (ne ‘onom’ Tantalu, već drugom), i ubio ne samo njega, već i njihovo dijete, otrgnuo je dojenče s majčinih grudi i udario njime o zemlju!  Zar to već ne bi bilo dovoljno za Klitemnestrinu mržnju i zločin koji je poslije počinila? Ali ona mu je oprostila taj put. Prije nego je uzela sjekiru u ruke (ili predala krvavi posao Egistu, po drugim izvještajima), pomirila se sa sudbinom, bila vjerna supruga i rodila tri kćeri i sina nasljednika, dakle, učinila sve što se od žene u to doba očekivalo. Bilo je potrebna nova faza Agamemnonove okrutnosti da ‘plati’ za ‘sve skupa’, a pored ključnog razloga (Ifigenija), tu je i Kasandra koja kod zakonite žene (koja se u međuvremenu povezala s drugim partnerom) izaziva ljubomoru. O uzroci, o posljedice!

Na kraju, Agamemnona (a i Ahileja koji se gentlemanski ponudio braniti djevojku pred pomahnitalim mnoštvom) te sve druge umiješane, rasterećuje krivnje sâma Ifigenija, koja ‘prihvaća nuždu’ i okreće je, paradoksalno rečeno, ‘na svoju stranu’. Kad već ne može izazvati sućut, kad ne pomažu molbe i suze, kad shvati da se ne može spasiti, ona samovoljno prihvaća žrtvu, pri tome naglašavajući  veličinu svoje uloge. Ona se žrtvuje kao zaštitnica Helade i njenih žena koje više neće otimati barbari. Pri tome se zanemaruju argumenti iz drugih epskih interpretacija (Euripidove ‘Trahinjanke’, ‘Hekaba’, a to j4e i Herodotovo mišljenje J) po kojima je Helena svojevoljno otišla s privlačnim kraljevićem.

O svemu tome  u ‘Ilijadi’ nema govora, odnosno, Agamemnon to samo implicira (nije mu u interesu vraćati se na događaj) kad Kalhantu u Prvom pjevanju kaže:

‘Ti mi, zloslutni vraču, još nikada dobra ne reče;’ (I, 106).

Ovaj put to se odnosi na proročanstvo da mora vratiti Hriseidu ocu, čemu se Agamemnnon, osvjedočeni ženoljubac, žestoko opire.

A o tome kakvu je sudbinu dočekao, to jest, kako se Klitemnestra osvetila, govori prva tragedija od jedine sačuvane organske trilogije antičkog svijeta, Eshilove ‘Orestije’, koja nosi Agamemnonovo ime.  Da li je zločinom zbog kojeg se zgražaju patrijarhalna tisućljeća  ‘platio’ svoje zločine,  ostaje pitanje. Ima zločina za koje ne postoje dovoljne kazne.

UnHappy End

Što se Homera tiče, Agamemnonov kraj opisan je u ‘Odiseji’. I to na nekoliko mjesta.  Prvo Atena spominje Telemahu Orestov ‘podvig’.

‘Ne znaš li, kakva je slava Oresta zapala divnog
Među ljudima svim, što  ubilca  očeva smače,
Podmuklog onog Egista, što oca mu dičnoga ubi?’ (Odiseja, I, 298-300). 

Zatim Nestor priča Telemahu kako se to zbilo.

Onda Menelaj prenosi što je čuo o svom bratu od morskog starine Proteja, dok je još bio u Egiptu (kamo je dolutao poslije pada Troje).

A da ne ostane samo na  ‘rekla-kazala’, svoj slučaj iznosi sâm Agamemnon, odnosno njegov duh, koga u Hadu susretne Odisej. Mišljenje mikenskog kralja o ženama tako je negativno, da upozorava  i Laertovog sina na to, iako zna da kakve osobine krase Penelopu.

Obilježja moći

Agamemnon je samovoljan, žestok i tvrdoglav, kako samo mogu biti oni u kojih je ‘najjača sila’.  Čini se da je sklon bogatstvu, gomilanju plijena, i Nestor spominje kako su mu šatori i lađe puni (pa je red da ugošćuje svoje suradnike). Ali razlog ne mora biti (samo) njegova pohlepa, već pravila raspodjele u kojoj sudjeluju svi sudionici  pljačkaških pothvata, a neki su pri podjeli ‘jednakiji’ od drugih.

Agamamnon kao vrhovni vođa dobiva prvi i najviše, bez obzira na svoj ‘učinak’ u pribavljanju plijena, on je dobitnik zbog statusa, a to muči Ahileja, koji bi po zaslugama trebao dobiti najveći dio plijena. To što se on najviše ‘trudi’, a prima skromnu nagradu trajno ga  frustrira, pa se  zahtjev za Briseidom koja mu je dodijeljena kao plijen čini kao kap koja prevršuje mjeru.

Ali ‘jednako’ ne znači svima ‘isto’, već razmjerno. Homer nije egalitarist, u svakoj prilici ističe one koji vode i one koji slušaju, one koji se ističu i one koji slijede. On Odiseju daje palicu kojom udara napasitog Tersita (svima mrskog ne zato što ‘nema dlake na jeziku’, već što je i ružan). Zanimljivo je da Odisejev postupak odobravaju i drugi koji su u sličnoj poziciji s Tersitom. Jer taj grbavac  pronicljivo otkriva odnose elite prema masi, i zapravo se zalaže za njene interese (ali masu je i u ‘herojsko doba’ bilo moguće manipulirati). Odisej ne ‘izbija’ Tersitove argumente, već mu ‘izbija’ leđa (i to  nakon što mu je zaprijetio da će to tek sljedeći put učiniti).

Uzgred, zanimljiv je odnos Odiseja i Agamemnona. U pravilu, oni su na istoj strani, Odisej je pouzdani suradnik i savjetnik vrhovne vlasti te izvršitelj konkretnih Agamemnonovih naloga (pregovori s Trojancima, delegacija Hrisu, poslanstvo Ahileju…). Ali ipak doza kritičnosti i zajedljivosti koja povremeno izbija  upućuje na to da su im interesi sličniji od karaktera. U Četvrtom pjevanju, dok obilazi vojskovođe pred bitku i jedne hvali, a druge kudi, Odiseju (koji stoji uz atenskog vođu Menesteja) kaže:

‘I ti lakomče jedan, prijevara opakih puni,’ (IV, 339).

Agamemnon ih ukorava jer su na  gozbi prvi, a čekaju da započne bitka. Ali kad mu Odisej srdito odvrati, Agamemnon ‘porekne besjedu svoju’ i ovako mu se obrati:

‘Potomče Zeusov, domišljat Odiseju, sine Laertov,’ (IV, 358).

Evo kako se preformuliraju titule u interesu viših ciljeva, pa se Agamemnon pokaže jednako domišljat kao i Odisej, kako bi se nastavio koristiti njegovim resursima J.

Među Agamemnonove ‘bolje karakteristike’ spada spremnost da prizna grešku i povuče krive odluke, ali tek kad se nađe u krajnjim teškoćama. On, dakle, prvi ‘popušta’ u razmirici s Ahilejem,  prizna da je bio u krivu (ali Zeus ga je naveo na to J), a spreman je i platiti za svoju krivnju, u vidu golemih darova koje obećaje dati Ahileju, ako se vrati u borbu.

Spreman je i na suradnju i savjete, ali ne od svih. Njegov najmiliji savjetnik je Nestor koji samim svojim  godinama zaslužuje poštovanje,  a njegovi savjeti teže za smirivanjem konflikata osoba. Tu je i Odisej sa svojim ‘inventivnim rješenjima’ i tradicionalnim društvenim  stavovima, koji odgovaraju vlastodršcu. A u par zgoda svojim istakne se i mladi Diomed, s družnim poštovanjem prema starijima, ali mladenačkom energijom.

Od saveznika napose je blizak s kretskog kneza Idomeneja, kojeg pohvaljuje u svakoj prigodi, a koji svojim ratničkim doprinosom zaslužuje njegovu pohvalu.

Agamemnon se brine za ‘svoj narod’, za one koje predvodi. On nije neosjetljiv na stanje u kojem se nalaze njegovi podanici. Spomenuli smo već kako plače, a njegove suze Homer uspoređuje s tamnim planinskim vodopadima.

U Desetom pjevanju, nakon što jue Ahilej odbio njegovu ispriku i velikodušnu nagradu kako bi se vratio u borbu, dok trojanske vatre okružuju ahejski logor, Agamemnon ne može zaspati, već jeca i čupa kosu.

‘Tako je gusto  kralj Agamemnon jeco u grudma
Iz dna duše svoje, u njemu je drhtalo srce’ (X, 9-10)

Ovo ‘drhtanje srca’ osjeća i Vergilije u apostrofi Didoni kad je napušta Eneja, još jedna poetska poveznica s Trojom.

Ali to nije znak slabosti, već osjetljivosti, pa uskoro Agamemnon kreće u akciju: obuče se (Homer opisuje detalje njegove garderobe), dâ svome bratu (koji također bdije) upute (kako da obilazi stražu), a sâm ode (Nestoru) po savjet:

‘Viči kud hodio budeš, govori im, budni nek budu
Svakog junaka po ocu, po plemenu njegovu zovi
Hvaleć ih sve, a u srcu svom ponosit se nemoj,…’ (X, 67-69)

Agamemnon je rođeni diplomat.  Osobito u kriznim situacijama.

Borbene scene

Najveće junačke pothvate Agamemnon ostvaruje u Jedanaestom pjevanju u kojem ga Homer uspoređuje s lavom (primjerena usporedba s ‘kraljem životinja’). Ali ovaj lav proždire košutinu mladunčad, a ne bikove ili životinje koje se mogu mjeriti s njegovom snagom. Ne vjerujem da je Homer imao namjeru poniziti Agamemnona, već se usporedba više odnosi na Trojance koji bespomoćno bježe pred njim, kao košuta kojoj lav proždire mlade.

Druga usporedba Agamemnona sa šumskim požarem još je prestižnija.

‘kako putošnik oganj kad u šumu drveća punu
Padne, i vjetar njega posvuda raznosi, valja,
Od sile gonjene te se i stabla s kor’jenjem ruše,
Tako je Atrejev sin Agamemnon rušio glave
Trojanaca u bijegu:…’ (XI, 155-159).

Ovime se potpuno poništavaju Ahilejeve optužbe Agamemnona kao kukavice i čovjeka koji izbjegava borbu. Zapravo su Ahilejeve objede izravno demantirane već ranije, u prvoj polovici Četvrtog pjevanja, kad Homer eksplicira:

‘ Tad Agamemnona divnog da dr’jema vidio n’jesi
Ni da se skriva gdje, ni da mu se bneće u borbu,’ (IV, 223-224)

Da zasluži junačke ‘pohvale’, grčki vrhovnik mora ubiti niz protivnika te pokazati kako nema milosti  prema onima koje ne ubije ‘iz prve ruke’. Ne ubija ‘jednog po jednog’, već po dvojicu! Prvo Bijenora, ‘ljudma pastira’  i njegova ‘druga Oileja igrikonjića’ (ne pobrkati s Oilejem, ocem manjeg Ajasa koji je uz velika junaštva počinio i zločin zbog koga će se na Ahejce naljutiti Atena). Nakon ubojstva slijedi oduzimanje oružja i drugih vrijednosti s mrtvaca, toga se ne odriče ni visokopozicionirani sudionik bitke. Grke osobito ‘iritira’ bogata odjeća i nakit barbara, koje ne propuštaju s njih skinuti. Pitanje je kako superjunaci, koji u jednom mahu svladavaju nekoliko (i desetak) protivnika, uspiju skupiti sve te teške stvari i nastaviti s borbom. Homer u nekoliko primjera opisuje postupak oduzimanja oružja, konja ili drugih dragocjenosti od palih junaka. Plijen se predaje pomoćnicima, suborcima, katkada upravljačima bojnih kola, koji to onda odnose u logor, ostavljajući glavnim akterima ‘slobodne ruke’. Kako to usporava kretanje vojske na ratištu, u kritičnim okolnostima iskusni strateg Nestor savjetuje da se odgodi pljačka mrtvaca, iako ne misli da se treba odreći plijena.  U situaciji u kojoj nema razloga za žurbu i odricanje od ratnih uzanci, Agamemnon obavlja i taj dio posla, pa ide od ubijenih

‘Košulje skinuvši sa njih, nek sjaju sjaju se gole im prsi.’ (XI, 100).

Iza toga Agamemnon ubija dva Prijamova sina, Isa i Antifa,  koje prepoznaje jer su neko vrijeme kao Ahilejevi zarobljenici bili u ahejskom logoru. Homer opisuje kako su stradali:

‘Kralj širokovladni jednog povrh sise u prsi kopljem
Zgodi, a Antifa mačem pos’ječe kod uha i njeg
Iz kola sruši. I jureć s obojice oružje krasno
Skine poznajuć njih…’ (XI,108-111)

Slijede dva Antimahova sina, Pisandar i Hipoloh, također članovi visokog trojanskog društva. Oni ispuste uzde iz ruku, poplaše im se konji, a Agamemnona zamole (uobičajenom formulom stihova) da ih poštedi u zamjenu za otkupninu (‘ucjenu’) koju će dobiti od njihovog oca.

‘Tako plačići oni progovore r’ječima milim
Kralju, al’ nemilu oni od njega besjedu čuju:’ (XI, 136-137).

Agamemnonovo uporište za neumoljiv stav prema mladićima osveta je njihovom ocu koji je kao član trojanskog vijeća, prilikom dolaska grčke delegacije i pregovora za povrat Helene, nagovarao Trojance da ubiju Menelaja, a Agamemnon je osobito osjetljiv kad mu je u pitanju mlađi brat.  Nema poštede. Sinovi plaćaju za očeva djela. Agamemnon sruši Pisandra kopljem, a Hipolohu mačem odreže ruke i glavu,

‘onda je hiti, ko valjak po vojsci nek se kotrlja.’ (XI, 147).

Još jedan primjer okrutnosti koju  čine i proslavljeni junaci.  A najslavniji junak Ilijade, Ahilej, počinit će u bijesu zbog Patroklove smrti najokrutnija djela. Ne mislim samo na odnos prema Hektoru, to jest njegovu mrtvom tijelu, već epizodi s Likaonom,  jednoj od najdirljivijih i filmskim rječnikom najnapetijih scena, koju ćemo obraditi u nastavku posvećenom Ahileju.  Homer se u pravilu ‘suzdržava od komentara’, ali ne izostavlja uznemirujuće detalje opisa borbe: udaraca, uboda, rana,  krvi te ubojitih replika koje razmjenjuju protivnici.  U Hektorovom slučaju,  međutim, Homer ne može ostati suzdržan. To što Ahil i Grci rade su ‘sramotna djela’.

Ahejski kralj nije  usamljen u primjerima junačke bešćutnosti, a nije ni najokrutniji od svih, ali jasno je da njegove najbolje strane ne treba tražiti u ovom području.

U ‘Jedanaestercu’ epa (XI pjevanju) Agamemnon se toliko ‘raspalio’, da Zeus poručuje čak i Hektoru da ga se kloni.  Kralj svih Grka u nastavku pohoda svlada Ifidamasa (o kojem Homer daje opširan CV, uključujući podatak da je oženjen svojom tetkom i koliko je ‘uložio’ u svadbu u kojoj nije stigao uživati). Čak i kad ga rani Ifidamasov brat Koon, s rukom iz koje kaplje krv, on se nastavlja boriti i smakne protivnika. Tek kad mu bol u ruci (kad se krv osuši) postane tako jaka kao rodiljini trudovi, Agamemnon se povlači iz bitke, ali ne prije nego da upute suborcima da nastave borbu.

Ovo je vrhunac Agamemnonovog junačkog imagea, a svoje će borilačke i vladarske  sposobnosti  imati prilike pokazati  i kasnije.

U Dvadeset trećem pjevanju, u prikazu igara koje se organiziraju u čast pokojniku, Patroklu, u natjecanju u bacanju koplja koje dolazi na kraju (počelo je utrkom na kolima, a slijedilo je šakanje, hrvanje, utrkivanje, pa borba kopljima, bacanje koluta i strijeljanje), Agamemnon je predstavljen kao favorit. To mu osobno priznaje Ahilje, organizator igara koji ujedno osigurava i nagrade pobjednicima. S obzirom da su se u ovoj kategoriji javila samo dva natjecatelja, Ahilej odluči dodijeliti nagrade bez njihova sučeljavanja, po vlastitom izboru.

”Atrejev sine, znamo, koliko nadilaziš druge,
I koliko si snagom i gađanjem prvi od sviju,’ (XXIII, 890-891)

Zanimljivo je, pri tome, da nagradu koja se čini primjerenija najboljem kopljaniku, to jest  ‘dugosjeno koplje’ namijeni Merionu, kretskom junaku, a Agamemnonu nudi kotao, doduše ‘vola vrijedan, nežežen, iskićen cvijećem’ (XXIII, 885). Nismo sigurni bi li to bio Agamemnonov izbor nagrade, ali on prihvati taj prijedlog. Čini se da su i nakon što su se pomirili, kod Ahileja prema grčkom kralju ostali, bar podsvjesno, neki ‘hard feelings’ J.  Ili je to samo nastojanje Ahileja, koji i u drugim kategorijama arbitrira u dodjeli nagrada, privede igre kraju.

Sitne mane

Čini se da je Agamemnon sklon  piću (koje mu dovoze lađe iz Trakije) i ženama (to će ga doći glave, ali ne prije pada Troje). On otvoreno uspoređuje Hriseidu sa svojom zakonitom ženom (Klitemnestrom), i traži Briseidu kao zamjenu, iako je Ahileju do nje toliko stalo. Na kraju se zaljubi u Kasandru, što ga, što saznamo iz drugih djela (čitaj  Euripida) učini donekle humanijim u odnosu na preživjele iz pobijeđene Troje. Primjerice, on se zalaže za poštedu Poliksene od žrtvovanja u počast Ahileju te  pokušava intervenirati u korist Hekabe, kad joj preostane samo trun osvetničke životne snage (‘Trojanke’, ‘Hekaba’).

Agamemnon je sklon gomilanju blaga, ali u tome nije usamljen, uostalom cilj cijelog pothvata je plijen i da barbari imaju manje zlata, manje bi bili izloženi moralnim osudama ‘civiliziranih’ osvajača.

Agamemnon je žestok, ohol, sklon ljutnji.  A ljutnja moćnika sprječava otvoreno ponašanje njegovih podanika. Kalhant se boji reći istinu pred skupštinom koja je sazvana zbog gubitaka  grčke vojske uzrokovanih kugom.  Ahilej mora osobno zajamčiti sigurnost proroku koji se boji da će svojim odgovorom razljutiti moćnika. On zna da

‘Svagda  bo jači je kralj, kad se na prostog čovjeka srdi;
Jer da još isti dan i priduši ljutinu svoju,
Al’ dok ne izvrši gnjeva, u grudma ga i daklje krije.’ (I, 80-82)

A ako i jest takav, Agamemnon nije jedini moćnik koji ne zaboravlja tko mu se zamjerio i u nedostatku suvremenih Ahileja, mnogi Kalhanti i Tersiti i drugi ‘obični ljudi’, šute J.

Agamemnon je častoljubiv. On osjeća adrenalin ‘glavne zvijezde’ akcijskog spektakla i stoga su mu osobito odbojni konkurenti za glavnu rolu (Ahilej, na primjer). Odiseju prepušta značajani nastup jer je svjestan da ‘performance’ itačkog Supermana ide u njegovu korist.

Kako god ga Homer predstavljao, budući pjesnici ne doživljavaju ga u ulozi beskompromisnog junaka.   Euripid ga ‘Ifigeniji na Aulidi’ predstavlja kao vlastodršca koji priznaje da se da se boji vlastite vojske  ako povuče svoju odluku o žrtvovanju kćeri, a u ‘Hekabi’ obećava da će  podržati slomljenu trojansku kraljicu tako da se ne zna da joj daje podršku. Taktike pretvaranja i  ‘kalkulacije’ ne odnose se na klasični pojam junaštva, ali za uspon i ostanak na vlasti nisu dovoljni mišići.

Agamamnon nije ni kukavica. Niti je zbog vlasti izgubio ljudskost. U odnosu na mlađeg brata pokazuje gotovo nježnu brigu. Odlučno ga odgovara od odluke da se sukobi s Hektorom, kad ovaj izazove na dvoboj ahejske junake (VII pjevanje). Pri tome odahnu i Menelajevi prijatelji i drugi Grci jer je svima jasno da nije dorastao Hektoru (za razliku od Parisa od kojega je jači).

Ali to je isti Agamemnon koji odbija molbe Antimahovih sinova da ih poštedi, a i kad je Menelaj u prigodi biti milostiv prema poraženom suparniku, Agamemnon ga odvrati od toga i sâm slavodobitno dokrajči zarobljenika.

Snažnu empatiju u Agamemnona izaziva sudbina njegovih boraca, prema kojima se, kad se nađu u teškim okolnostima, odnosi  očinski i pun nadležne odgovornosti. On nekoliko puta plače kad vidi grčku vojsku u jadnom stanju, a njegove suze mogu dirnuti i Zeusa. Nitko od drugih junaka ne bi mu zamjerio takvu osjećajnost, uostalom, kao što smo spomenuli na početku priče o Homerovim junacima, i najjači mogu plakati bez ustručavanja.

Motivacija i stimulacija

Agamemnonova sposobnost poticanja borbenog duha vojske odvija se u rasponu od pohvala do  ljutnje, ruganja i omalovažavanja.  Cijeli jedan odjeljak Četvrtog pjevanja opisuje njegov pristup vojskovođama prije bitke, pri čemu naizmjence izražava svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo njihovim borbenim stavom.  Dizanje bojnog morala presudno je za ishod bitke, a prevage jedne ili druge vojske u tom pogledu objašnjavaju se kao izravno uplitanje božanstava  na pojedinoj strani. Stoga je zadatak vojskovođin ne samo boriti se  sa svojim ljudima, već ih ‘sokoliti’, učiniti sve da se sjete ‘ratne žestine’. Agamemnon je spreman učiniti i više. U jednom trenutku on obećava ‘brda i doline’ Ajantovom polubratu koji se (zaštićen Ajantovim štitom) ističe kao strijelac i pogađa nekoliko trojanskih odličnika. Teukar kaže da mu nisu potrebne ‘stimulacije’, već je i sam motiviran, a napose želi pogoditi Hektora, što mu, zna se, neće uspjeti!

Prednost antičkih epova pred osvrtom na novi akcijski film je da znamo kako će završiti, pa možemo slobodno pisati o ishodu. A zapravo znamo kako će završiti i akcijski  blockbusteri. Neće završiti, jer će se snimiti nastavak J. Kad bolje promislimo, znamo i što će se dogoditi s holivudskim akcijskim junacima. Sigurno će pobijediti. A ako padnu u scenariju nastavka, na raspolaganju su im prequeli. Filmski akcijski junaci su vječni J…

Porijeklo Agamamnona

U kontekstu njegove uloge na čelu vojske te osobnog (samo)uvjerenja, Agamemnon je prvak grčkog junaštva.  On se ponaša kao nadmeni grčki izdanak koji s prezirom gleda na barbare. A zapravo je potomak jednog Frižanina. Na to ga u podsjeća Teukar kojemu se Agamemnon obraća s kraljevske visine. ‘tvog oca otac, onaj Pelop, ne znaš li

Starinom barbarin da bješe, – Frižanin?( Sofoklo ‘Ajant’, Šesti čin).

Pelop je sin lidijskog kralja,  a na mitski je način postao grčki zet (ubojstvo Enomaja, izdaja Mirtila, žena Hipodamija). Dakle samo par generacija od barbarskog pretka, Agamemnon se diči što je  potpuni Helen i prezire sve koji to nisu. A Teukar, koga Agamemnon naziva sinom robinje, kraljevski je trojanski potomak, Laomedonov unuk po majci Hesioni. Najbolji strijelac grčke vojske, koji strasno ubija protivnike, neposredno je trojansko ‘koljeno’. Dok ga štiti Ajasov štit, Teukar čini masakr među trojanskim prvacima, među kojima žudi pogoditi Hektora, Prijamova sina. A Prijam je Laomedonov sin!  Kako se, kad su interesi u pitanju, kidaju rođačke vez. Bliski srodnici mogu biti smrtni protivnici! A postoji povijest bliskih ‘ubojitih veza’!

U krupnom planu

Iz svega rečenog o Agamemnonu, to jest onoga što o njemu pjesnici i pisci misle i pišu, radi se o složenom,  ambicioznom, častoljubivom, naglom, ali pragmatičnom, kontradiktornom, ali uvjerljivom, punom liku koji profiliraju snažne genetske i sociološke determinante.

Njegov energični temperament pojačava  se u sinergiji s visokom društvenom pozicijom, ali racionalnošću interesa obuzdava apsolutističke  strasti.

Iskusni vođa zna  što sve treba učiniti  za pobjedu, ali ono što i on (kao i svi natjecatelji) nemaju stalno na umu (uzalud ih pjesnici opominju J), to je da među smrtnicima nema pobjednika. U parafrazi A. Huxleyja: Svi smo mi gubitnici, samo kad bismo to znali 🙂 .

U nastavku… Diomed

Ada Jukić
Zagreb, 12. lipnja 2019.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Literarna osnova:

Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987., preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Homer: Odiseja, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987., preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Sabrane grčke tragedije: preveli Koloman Rac i Nikola Majnarić, AIZ Dosije, Beograd:
Eshil: Orestija, Agamemnon
Sofoklo: Ajant
Elektra
Euripid: Ifigenija u Aulidi
Trojanke
 Hekaba
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan

Contents

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, Agamemnon (piše Ada Jukić). 1</a
Prvi među Ahejcima. 1
Kraljevski stav. 2
U očima protivnika. 2
Negativni predznak. 3
Zločin i kazna. 3
UnHappy End. 5
Obilježja moći 5
Borbene scene. 7
Sitne mane. 10
Motivacija i stimulacija. 11
Porijeklo Agamamnona. 12
U krupnom planu. 12

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio (02) [piše Ada Jukić]

Čovjekova potreba za divljenjem osobitim osobama i osobinama starija je od ere Supermana.  Inherentna ljudskoj prirodi, korisna je i u društvenom kontekstu, jer promovira pojednice koji se ističu u situacijama u kojima su u pitanju ciljevi ili opstanak cijele zajednice. Kad obrane svoj grad od osvajača, pastire od lavova, a putnike od testa inteligencije koju im postavlja zagonetna Sfinga ☺, najmanje što mogu očekivati mitski ili filmski junaci je ‘odlikovanje’ svojih i budućih generacija, što potiče daljnja društveno korisna zalaganja.

Kruha i igara

Ali to što je društvu bitno i korisno mijenja se, pa je danas više medijskih proslavljenih likova zbog bizarnosti ili banalnosti nego postignuća. Više ljudi prati što radi neka obitelj reality showa nego upute o zdravom načinu života. To pokazuje, s jedne strane, oslobađanje današnjeg  društva od primarnih potreba, ali i potrebu ljudi za zabavom, čak i na račun egzistencijskih prioriteta.

Potrebu za zabavom zadovoljava i film, napose nekim žanrovima, među kojima je i akcijski. U sve moćnijim tehničkim uvjetima namnožila se ‘vojska’ blockbuster junaka. Tu su, pored spomenutog Supermana, njegovi kolege Spiderman, Ironman, Aquaman… Tu su ubojiti kiborzi, alienske kombinacije i futurističke strojne transformacije, a zbog velike potražnje, mjesta imaju i mitološki i legendarni junaci 🙂 .

Skulptura u lapidariju AMZ (detalj) – Foto AJ

Junačke slabosti

Ako usporedimo filmske akcijske junake s Homerovim likovima, napose protagonistima ‘Ilijade’, možemo zaključiti da su epski supermani ‘ljudskiji’ od filmskih, ne u smislu uvjetno definirano ‘humanosti’, već nesavršenosti, to jest ljudskih slabosti.  Oni mogu oklijevati u borbi (Hektor tri puta trči oko zidova Troje dok ga progoni Ahilej (Iliada XXII pjevanje, stihovi 136-165*) , oni mogu pobjeći iz bitke (Odisej se ne odaziva na poziv Diomeda da pomognu Nestoru (VIII, 97- 98), oni mogu roniti suze (Agamemnon plače zbog vojnog gubitka, tako da dirne Zeusa ( VIII, 245), a najveći junak Ahilej plače u samosažaljenju zbog gubitka djevojke (I, 349  i 357), ali zbog tih znakova slabosti ne gube junački status.

Redundancija nasilja

Slabost je najblaža od nesavršenosti drevnih ‘junačkih karaktera’. Ono što je uznemirujuće je okrutnost, užitak koji doživljavaju u nanošenju rana neprijatelju, redundancija nasilja, i u redovitim okršajima, a napose u ispoljavanju osvetničkog poriva, osveta je ‘slađa od meda’. U nizu primjera, Homer opisuje kako prijatelj, rođak ili saveznik ubijenog ostvaruje inventivne načine kojima će nauditi onome tko je uzročnik njegove boli, odnosno onome tko su se nađe na putu kao zamjena. Najveći, najdulji i toliko pretjeran osvetnički program, da gotovo premašuje razmjere povoda, reakcija je Ahila (žestoka kao i druge njegove reakcije) na gubitak Patrokla. Shvatljivo je njegovo osobno žalovanje, jer je za Patrokla bio tako i tako dugo vezan, ali duljina patnje, mržnja prema neprijateljima, okrutnost koju pokazuje prema svima koji su na suprotnoj strani (epizoda s Likaonom), a napose orkestriranje masovnog žalovanja cijele vojske za palim prijateljem, čini se u nesrazmjeru s ulogom Patrokla u cijelom pothvatu, iako je pao u odlučnoj bitki u kojoj je vojsku predvodio. A osveta koju nastavlja pred Trojom, i koja se ne ograničava na Hektorovu smrt, već krvavi pohod na Trojance koji mu prethodi i nastavlja se mrcvarenjem mrtvaca, čini spektakularnu ratnu ‘sekvencu’  kojom Homer u završnim poglavljima svoga djela (od Dvadesetog pjevanja), nakon svih bitaka i sukoba koje je prethodno opisao, poslije krvavih poglavlja od XI i dalje (i prije), diže radnju do kulminacije napetosti doslovce u potocima, to jest rijeci (Skamandru) krvi. Ali o tome kad dođemo do Ahileja. Ali osvetoljubivost nije vezana samo za mladog bijesnog junaka koji i inače pretjeruje u reakcijama. Da čujemo što kaže mudri Nestor o sukobu u kojem nije izgubio najvećeg prijatelja, niti najdražu robinju (u XI pjevanju vinom ga poslužuje ljepokosa Hekameda,

‘Koju je dobio starac, Ahilej kad oplijeni Tened,
Kći je junačine bila Arsinoja, te nju Ahejci
Obraše njemu, jer on je u vijeću prednjačio svima’ (XI, 625-627),

a i sinovi su mu još živi i ‘u akciji’, jedan od njih, Antiloh (XXIII, 301-303) sudjeluje u igrama u čast pokojnom Patroklu u predzadnjem pjevanju (i, uzgred rečeno, kompromitira se u utrci kolima, slijedeći savjete svojeg oca). Taj Nestor, grčki uzor razborita starca, u Drugom pjevanju neodlučne Ahejce upućuje da se ne vraćaju kući prije ‘negoli svaku ženu Trojanca obljubi kojeg’ (II, 355).  Naravno, ne zbog zlata ili vojničke naslade, već kako bi ‘plač Helenin tako i tugu osveti njenu’ (II, 356). Ponovo dolazimo do pitannja opravdanja svih, pa i najtežih ljudskih postupaka koje pratimo u cijelom Epu, povijesti ratova i današnjem svijetu.

Mjedeni rat

Sama praksa ‘mjedenog rata’, bez specijalnih efekata mučenja, dovoljno je zastrašujuća. Ubodi kopljima, strijelama, mačevima (i kamenjem koje se nađe  na bojnom polju pri ruci), uzrokuju takve rane i boli koje je bolje ne moći zamisliti. Ali Homer se trudi prikazati ih jer zna da to zanima slušatelje, jednako kao što današnju publiku zanimaju strašne pojedinosti u filmovima katastrofe ili ratnim filmovima. Homer se zaustavlja usred bitke i pojedinačno opisuje kako je stradao poraženi, kako ga je pogodilo koplje i kakve su rane nastale, opisane su stotine načina na koje su ljudi pali, a neki od tih prikaza izazivaju gotovo mučninu.  Homer opisuje masovne bitke i pojedinačne okršaje s takvim detaljima kao u usporenim slikama filma, još dubljim pjesničkim alatom.

Oružje junaka

Kako su naoružani sudionici Trojanskog rata možemo saznati iz niza podataka vezanih za pripreme i odvijanje bitaka koji se protežu cijelom kompozicijom Epa, a nekoliko detaljnijih opisa uključuje potpuni ‘popis’. Jedan  od najpoznatijih je opis oružja koje na molbu Tetide za Ahila izrađuje Hefest (nakon što je stari Ahilov ‘kit’, koji je posudio Patroklu, dospio u Hektorove ruke), ali pri tome se više radi o opremi (štit, oklop, šljem) i više o ‘umjetničkom aspektu’ produkcije   (XVIII, 468-615*) , s reljefima koji prikazuju tadašnji način života i običaje, nego instrumente smrti. Ranija ‘sekvenca’ posvećena oružju i opremi junaka za boj ona je u kojoj se Patroklo ‘preoblači’ u Ahileja (ali ni on ne može ponijeti njegova koplja, pa mu ga poslije Hefest ne mora izraditi).  A svi koji su pažljivo stigli do Patroklovog preodijevanja, sjetit će se da su ‘odjeću koja čini ratnika’ ‘već vidjeli’ (to jest čitali) vezanu za Parisa (III) i Agamamnona (XI pjevanje), koje je zbog digresija i najdulje, a obradit ćemo ga kad budemo govorili (pisali) o Agamemnonu. Usporedimo ‘design’ dva kraća prikaza (Paris i Patroklo). Označena su mjesta koja se razlikuju, što pokazuje Homerov smisao za pjesničko ‘recikliranje’ i filmski uvjerljive detalje!  Patroklo, dakle, u XVI pjevanju,

‘Nazuvke najprije on navuče oko goljeni,
Nazuvke krasne, što kopče od srebra spučahu kruto,
Okolo prsiju oklop navuče, koji je bio
Oklop potomka brzog Eakova, -sjajan i zvjezdan;
Metne na pleći mač sa srebrnim klincima mjeden,
Veliki i teški štit on onda u ruke uzme,
Na glavu junačku šljem krasnotvoran postavi zatim
Sa konjskim repom, i kita odozgo se tresaše strašno,
Koplja ubojna dva, što u ruci mu stajahu zgodno, ‘ (XVI, 131-139)

To nisu bila Ahijeleja koplja, uostalom Ahilovo koplje (jednina),

‘Veliko, teško i čvrsto, ni jedan nije Ahejac
Mahati mogao njim do Ahileja…’ (XVI, 141-142).

Ovo je gotovo isti opis naoružanja kao U Trećem pjevanju (u kojem se nastavlja 22. dan od početka Ilijade, Prvo pjevanje obuhvaća  21 dan, a onda jedan, to jest 22. dan zauzima pet punih pjevanja, od 2. do 6., te dio 7. pjevanja), kad se Paris sprema za dvoboj s Menelajem, uz ceremonije zakletve i žrtvovanja,  u kojima učestvuju Agamemnon i Prijam.

‘Nazuvke najprije on navuče oko goljeni,
Nazuvke krasne , što kopče od srebra spučahu kruto,
Okolo prsiju oklop navuče, i uredi ga na sebi,
Metne na pleći mač sa srebrnim klincima mjeden,
Veliki i teški štit on onda u ruke uzme,
Na glavu junačku šljem krasnotvoran postavi zatim
Sa konjskim repom, i kita odozgo se tresaše strašno,
Uzme ubojno koplje, što zgodno mu za šaku bješe,…’ (III, 330- 338).

Ali ni tako opremljen Paris nije uspio savladati protivnika (koji je isto tako opremljen, III, 339).  Ali na njegovoj strani je Afrodita koja je više nego pouzdana zaštitnica. Ne samo da je prekinula remen Parisova šljema kojim ga je Menelaj vukao (III, 369-375) , već ga je zavila maglom  i odnijela u ‘mirisnu svođenu sobu’ i dozvala Helenu da mu se pridruži (III, 380-383).

Koplje žedno mesa

Prije svečanog čina i poraza (bez posljedica) Paris je doživio još jedan poraz od Menelaja, kad je , ‘pardalsku kožu na plećima imajuć i mač i luk saviti, i dva sa mjedenim okovom koplja’ (III, 17-18), vitlajući kopljima (ima ih dva) izazvao pažnju svoga rivala.

A kako izgleda koplje i koliko dugo može biti, možemo saznati u VI pjevanju, primjerice, kad Hektor posjeti Parisa (nakon što se ovaj oporavio  u društvu s Helenom) i opet se sprema u boj.

‘Hektor uniđe tu miljenik Zeusov u ruci
Koplje držeći, jedanaest lakata dugo, na njemu
Mjedeno sjaše oštrice, zlatni ga kolut optako’ (VI, 318- 320).

‘Dugosjeno’ jasenovo koplje s mjedenom oštricom ‘žednom ljudskog mesa’ najžešći je ‘rekvizit’ tijekom cijelog Epa, a njegove atribucije i posljedice njegovih udara provlače se kroz sve ratne epizode.

Luk pa strijela

Luk strijelca Pandara, koji prekrši pogodbu Trojanaca i Helena, Homer ne samo detaljno opisuje, već priča o njemu ‘ab ovo’, to jest ‘od roga’ od kojeg je napravljen!  U sceni punoj napetosti, dok se očekuje što će se dogoditi između dviju vojski zatečenih ishodom dvoboja Parisa i menelaja, dok Pandar kojemu Atena ‘ludovu nagovori srce’ (IV, 104) vadi luk, Homer se vraća u prošlost i  priča o tome kako je zelijski strijelac, Likonov sin ‘kojemu je luk udijelio sam bog Apolon’ (II, 827) uhvatio velikog jarca, kako ga je pogodio, koliki su mu bili rogovi (16 šaka dugi) i kako ih je obradio ‘rogodjelja majstor’. Iza ‘povijesti luka’ slijede detalji o tuljcu, strijeli, (volujskim) tetivama i postupku gađanja, ukupno dvadesetak stihova  (IV, 105-126).

‘Hladno oružje’

Osim koplja, luka i strijela, te spomenutog mača, Agamemnon uvijek uza se nosi nož, koji mu služi i za ubijanje žrtvenih životinja.

‘A sin Atrejev nož povuče od boka onda,
Koji mu visaše vazda uz velike korice mača,’ (III, 271-272)

Još jednu vrstu oružja spominje Nestor, iz svojih mladenačkih dana, a to je kij (kijak), to jest topuz. Arejtoj je poznat kao kijonoša, a njegovog sina Menestija iz Arne u Sedmom pjevanju ubije Paris.

‘Priručni arsenal’

Kamenje, kao što je spomenuto, također služi kao oružje, osobito ako se koplje baci ‘uprazno’ i ‘zakaže drugo oružje’. U dvoboju Ajasa i Hektora (VII pjevanje) kamen igra ‘ključnu ulogu’. Kad mu Ajas probode štit i ozlijedi ga,

‘Hektor sjajnošljemac još ne odusta,
Već se povuče, te crn i velik i hrapav kamen
Čvrstom pograbi rukom, što na polju ležaše ondje,
I njim udari u štit sedmokožni Ajasov strašni
U kvrgu baš po sredini, te okolo sva mjed zazveči.’ (VII,  263-267)

Ali  Ajas podigne još  veći kamen, ‘kamen na žrvanj nalik’ (VII, 270)…

Kako je okončan dvoboj saznat će svi koji pročitaju tristotinjak heksametara Sedmoga pjevanja, a ‘hint’ koji možemo dati onima koji nisu gledali ‘Homerov film’ je da se tu umiješa ‘Deus ex machina’, to jest ‘Zeus ex Ida planina’ ☺, koji još nije odlučio napustiti Hektora, iako će u nastavku (Šesnaesto pjevanje) biti spreman prepustiti vlastitog sina Sarpedona smrti, uz nagovor Here i utješni ishod (pokop u rodnoj Likiji) koji osigurava uslužni Apolon.

Nesrazmjerna Razmjena

A kad smo kod Likije i oružja, zanimljivu digresiju od bitke i ubijanja  čine Diomed i Glauk u Šestom pjevanju (VI, 119-236) kojom prilikom dolazi do zamjene oružja. Pri tome lukavi Diomed bolje prođe jer pokloni Glauku mjedeno oružje, a dobiva od njega zlatno ‘stotinu goveda vrijedno’. Homer se gotovo šali kad kaže da je Glauku  Zeus ‘uzeo pamet’. I inače grčke osvajače impresioniraju trojanski saveznici po svom bogatstvu i bogatoj opremi. Jedan od vođa Karana, Nasto

‘u zlatu sav ko djevojka pošo je u boj
Ludak, al propasti jadne odvratio ne bješe time…’  (II, 872-873).

Zaštita junaka

U ratničkoj opremi osobito je važan štit. On brani ratnike od koplja i strijela, ali ako doista vrši svoju funkciju, nije lak, pa njegova veličina odražava snagu vlasnika. A kad se pojedinačni štitovi sastave, čine neprobojni zid. Tako je Patroklu, kad

‘…okolo sina
Stojeć Menetijeva  Ahejci jednoga srca
Mjedenim štitima  svi se ogradiše;’ (XVII, 266-268).

Jedan od najistaknutijih štitova ‘pod Trojom’ Ajasov je štit. Ajas (Ajant), rođak Ahilejev (oba su Eakovi potomci, Ahil Pelejev sin, a Ajas Telamonov), drugi je po snazi, poslije svoga bratića, odnosno, prvi, kad se ovaj povuče iz bitke.

‘…Ajas, što djelima svojim i licem
Za Ahilejem bješe nezazornim Danajac prvi.’ (XVII, 279-280),

Ali u ‘Katalogu brodova’ u Drugom pjevanju, to jest popisu ahejske vojske, koji zauzima tri stotine stihova  (II, 484-877), dok je za Trojance i njihove saveznike (ne samo da ih ima manje, već govore različitim jezicima i nisu toliko motivirani za borbu, jer su im žene i ‘luda dječica’ daleko), dovoljno manje od  sto stihova (II, 786-877), u tom, dakle, popisu zaraćenih strana, među Grcima spominje se ime Nireja koji je pod Troju doveo najmanje lađa. Homer Nireja spominje toliko (tri) puta koliko je doveo lađa, a i za njega kaže da je ‘pod Ilijem od svih junaka iza nezazornog Ahileja Danajac prvi’ (II, 671-674).  S obzirom da je doveo tako malo vojske, Nirej ‘bijaše slab’, pa mu Homer, poslije početnog (osobnog) priznanja, ne obraća pažnju, a poziciju ‘deuteragonista’ prepušta Ajasu.

Ajasov štit ima sedam koža pokrivenih mjedenom pločom (VII, 219-224), a u sredini ima kvrgu (zato se štitovi zovu ‘kvrgaši’). Podrazumijeva se da je potrebna velika snaga držati tako težak štit.   Ali to nije sve. Ajasov štit ima i svoga autora, to jest, zna se tko ga je napravio (evo još jednog, ali najmanje raširenog načina za postizanje slave , a to je znanje i rad ☺) :

… , sa trudom ga  izradi njemu
Tihije,  najbolji od svih kožara živeć u Hili;’ (VII, 220-221).

Još jedan grčki junak zove se Ajas, Ojlejev sin. On je malen rastom, ali nije slab ni nebitan u odvijanju radnje i nije došao sa zanemarivom silom. Vođa Lokrana skupio je četrdeset lađa. Za usporedbu, njegov imenjak sa Salamine doveo ih je tuce, jednako kao i slavni Odisej!

Brojevi brodova

Kad smo već kod brojeva, razumljivo je da je Agamemnon došao s najvećom silom, stotinu lađa. Njegov brat Menelaj, glavna stranka u sukobu (jer je izgubio blago i ženu), prikupio je manje, ali još uvijek respektabilnih šezdeset, manje od mladog Diomeda, Tidejevog potomka, koji dolazi s njih osamdeset. Ahilej je u ‘zlatnoj sredini’ po broju brodova, to jest pedeset, a smjestio se na kraju grčkog tabora, uzdajući se (ne u svoje brze noge ☺), već u svoju snagu.  To isto je učinio i snažni Ajas, postavio je svoje snage na kraj logora, koji je najosjetljiviji u odnosu na napade protivnika. Za usporedbu, Odisej je u sredini, kako bi ga i jedna i druga strana čula (a on uvijek ima što za reći 🙂 ). Ali i tu ima konkurenciju, jer ako itko voli savjetovati i govoriti, a napose o svojim mladim danima i ranim radovima, to je Nestor koji u trećoj (ne dobi), već ljudskoj generaciji, ima o čemu pričati.

U Katalogu su i drugi podaci o broju brodova, ali i vojskovođama, područjima i gradovima iz kojih dolaze Grci, s dragocjenim podacima o prostorima i stanovnicima, ali po tome ne možemo izravno doći do ukupnog broja sudionika jer je u brodovima različit broj mornara. Dok je, primjerice, u lađama koje dolaze iz Beotije (prvi na popisu), a došlo je pedeset lađa,  u svakoj ‘sto i dvadeset bješe momaka beotskih mladih’, u Ahijelevim lađama je (to saznamo kad pokrene Mirmidonce na borbu, na čelu s Patroklom), po pedeset mornara. Iznenađenje na drugom mjestu po broju lađa može prirediti starina Nestor, koji je poveo ‘devedeset prostranih lađa’!

Uz Ahileja i dva Ajasa, Velikog i malog, na grčkoj strani protagonisti su Diomed (napose u Petom pjevanju u kojem ranjava Afroditu i Aresa) te ostala postava ‘rtnika’ (istaknuti borci) kao što su Agamemnon, Menelaj, Odisej, razumije se, Patroklo, Idomenej, kretski kralj, i njegov pratilac Merion, kojeg Homer uvijek spominje uz atrubut koji upućuje na Aresa (Enijalili nalik), a ja ga uvijek zamišljam kako strijelom pogađa onu golubicu koja je živa meta u jednom od Ahijelevih natjecanja povodom Patroklove smrti. Kad Teukar strijelom presiječe uzicu kojom je vazana i ptica poleti u zrak i slobodu,  Merion mu istrgne luk iz ruku i pogodi strijelom pticu koja u dirljivom padu

Htjede na katarku  se mrkokljune spustiti lađe,
Ali obori vrat, i krila gusta joj klonu,
Brzo iz uda joj život izleti, daleko odande
Padne,’ (XXIII,  878-881)

Umjesto empatije, prekaljeni ratnici  ‘… motrahu svi to i svi se divljahu tome.‘ (XXIII, 881)

Štit od štita

Masivni mjedeni i kvrgavi štitovi mogu sâmi pozlijediti onoga tko ih nosi, pa ih nešto treba i od toga štititi. Nazuvci  štite donji dio nogu (goljeni) od rubova štita, a mogu poslužiti i za obranu od predmeta s protivničke strane (kamenja, strijela i mačeva, kad su u pitanju ‘niski udarci’). Kao što smo citirali, nezuvcima počinje oblačenje junaka, pa ih Homer ne zaboravlja spomenuti, iako nisu prvi po vrijednosti ni veličini.

Šljem glavu čuva

U mirnodopskoj poslovici ‘kapa glavu čuva’, a u ratno doba, metalno pokrivalo, šljem.  Spomenuta je Parisova kaciga (i na njegovoj glavi i u Menelajevim rukama), a spominju se i drugi sjajni ‘oklopi za glavu ‘s konjskim grivama na vrhu, ali najpoznatija i najpoetskija je ona Hektorova, koja pri susretu junaka sa suprugom Andromahom uplaši njihovog malog  sina Astijanaksa, pa je nježni otac skine. Posljednji osmijeh i obiteljski susret prije poraza i pada najvećeg junaka na gubitničkoj strani, kao dio lektire, možda je Homerova najšire ‘praćena’ epizoda.

Nastavit će se…

Ada Jukić
Zagreb, 5. ožujka 2019.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Literarna osnova:
U tekstu (i svakodnevnom životu i radu ☺) koristim Homerovu ‘Ilijadu’ i ‘Odiseju’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987. obje knjige preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić

Ostali izvori:
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Sofoklo ‘Filoktet’, GZH, Zagreb 1980.
Sofoklo ‘Antigona’, Školska knjiga Zagreb 1989.
Tragedije Eshila i Euripida
Djela Platona, Aristotela
povijest umjetnosti Starog vijeka, opće gimnazijsko znanje, putovanja, predavanja, kazalište, film, internet…

Homerovi akcijski junaci (01) [piše Ada Jukić]

Kad danas gledamo filmove u kojima se za box office rezultate bore akcijski junaci,  možemo se upitati kakvi su bili junaci prije ‘filmske ere’. Kakvi su bili najstariji junaci koji su stekli literarnu slavu?  Težnja k besmrtnosti ugrađena je u ljudsku civilizaciju. Kakvi su oni koji su uspjeli u tome? Tko uživa u slavi koja traje tisućama godina, a ne samo televizijskoj sezoni?

Upamćeno ime najbliže je besmrtnosti

Žudnja za slavom ispunjavala je mitološke junake i određivala njihove postupke,  imali su stalno na umu što će o njima misliti sljedeće generacije. Jesu li s tim ciljem bili besprijekorni junaci? Jesu li protagonisti prvih epova i saga bili pravedni i dosljedni, jesu li makar bili uvijek hrabri? I nepobjedivi, kao filmski akcijski junaci?

Što stariji to bolji

Prije je bilo bolje, kažu čak i oni u ‘najboljim godinama’. Bilo je lakše naći posao, hamburgeri su bili deblji, ljudi su znali što hoće… I Platon žali za ‘zlatnim vremenima’ iz svoje idealističke perspektive. Pa jesu li i prošli junaci bili bolji od današnjih?  Uzori koje naše junačke generacije ne mogu dosegnuti? Ili su se promijenili kriteriji po kojima netko postaje junakom? Već stari Nestor kuka za junacima svoje mladosti, kojima nisu ravni ni najveći ratnici pod Trojom. Što je Ahil u odnosu na Herakla?

Ahilej – Crtež Vendi Jukić Buča

Izvori znanja prije ‘guglanja’

Dok kližemo internetom, nitko nam ne priječi uzeti u ruke knjigu. Od opjevanih  junaka zapadne povijesti odabrala sam neke Homerove likove, dakle, sretnike koji su dospjeli u ‘najbolje književno izdanje’.  Većina junaka koje ću predstaviti dolaze iz ‘Ilijade’, a među njima je i naslovni junak ‘Odiseje’, pa dotičemo oba Homerova djela, a preko Eneje možemo i do Vergilija i Rima ☺ Nema kraja povijesnim junačkim podvizima!. Uz Homerova djela kao literarnu osnovu, kao izvor na raspolaganju je i Herodotova  ‘Povijest’, uzbudljiva kao pustolovna serija, s epizodama horora i spektakla. Tu su i djela grčkih i rimskih filozofa i tragičara te drugi izvori koje sam koristila, a s druge strane akcijska  ‘filmska ‘literatura’ (vidi Popis literature). A u temeljima epskih, lirskih, povijesnih, pa u naše vrijeme filmskih obrada su grčki mitovi, kao široka ‘knjiga snimanja’ o ljudskoj prirodi i društvu.

Tko je mogao postati slavan prije Big Brothera

Kako se prije kvizova i talent showova moglo postati zvijezdom? Ni tada nije manjkalo onih koji su bili spremni učiniti sve da se domognu slave. Samo što im nije bilo dovoljno ‘pet minuta’, niti su mogli postati popularni dok ih gledaju na televiziji. Ne znači da su stari slavoljupci bili talentiraniji niti boljih namjera. Jedan od njih bio je u stanju zapaliti i hram kako bi mu se zapamtilo ime. Neću ga spomenuti, jer ne treba udovoljiti očekivanjima destruktivaca. Kad bismo svim negativcima u povijesti namjerno zaboravili ime, možda bi bilo manje kandidata za tu kategoriju!

Junaci mitova nisu samo junaci

Na vrhu junačkog castinga bila su božanstva koja, skrojena po čovjekovom liku i duhu, nisu pokazivala odlike savršenstva. Najjači je Zeus, i to sâm ističe čak i u ‘obiteljskom krugu’. Na početku osmog pjevanja ‘Ilijade’ Zeus od bogova traži pokornost, argumentirajući to svojom snagom, a ne snagom svojih argumenata. Onog ga ne posluša,

‘Taj će udaren ružno na Olimp vratiti se natrag,

Ili ću zgrabiti njega i baciti u mračni Tartar (VIII,12-13)*

Zanimljivo je kako svoju snagu uspoređuje ne samo s podređenima pojedinačno, već njihovim udruženim snagama (zna kakve kakve sve spletke mogu koristiti protiv vlasti ☺). A i kad ga razljuti žena, prijeti joj fizičkom kaznom. Zeus svoj nadmoćni položaj ne koristi samo za političke ciljeve, već  osobne zavodničke pohode, a onda slabo štiti ljepotice koje je osvojio milom ili silom. Poslovična je njegova popustljivost prema ljubomornoj Heri koja proganja ljubavnice svoga muža i potomke tih veza, a jednome od njih svojom mržnjom osigurala je slavu. Heraklo je protagonist tuceta ‘best-tellera’ (uspješnica usmenim izdanjem) po Herinom, odnosno Euristejevom scenariju. Zeus je tipični primjer popustljivog moćnika koji izbjegava gnjavažu više nego se zalaže za pravdu. Ali, on je bio ‘glavni’, nadležan za ‘opće stanje stvari’. Što je sa specijaliziranim mandatarima, primjerice onima zaduženim za razum, razbor, mudrost?

Atena, Zeusova kći, u ‘Ilijadi’ je na strani Ahejaca, iako joj je i u Troji posvećen hram. Božica mudrosti služi se lažima, prevarama i obmanama kako bi osigurala pobjedu ‘svojoj momčadi’. A protivnica je Trojanaca ne zato što su učinili zločin protiv razuma ili antičko ‘etničko čišćenje’, već zato što jedan Trojanac (Prijamov Paris) u natjecanju ljepote nije nju (već Afroditu) proglasio najljepšom!? Toliko o ženskim prioritetima, pa makar bile i mudrih glava :).

Kraljevi krvavih prijestolja

Popularni su bili i kraljevi, osnivači gradova, država i dinastija, koji su na različite (obično krvave) načine postizali svoje pozicije, te njihovi rođaci koje su ubijali ili protjerivali prije nego bi ovi ubili njih. To pokazuje da slavni postaju ne samo zaslužni i pohvalni, već okrutnici i nasilnici, ako u akciji za postizanje ciljeva postignu ‘specijalne efekte’. Uzmimo, na primjer, Atreja, oca dvojice istaknutih Homerovih Grka pod Trojom, Agamemnona i Menelaja, koji su se kao braća, začudo, dobro slagali. Imali su na raspolaganju svaki svoj grad državu, jedan Mikenu, drugi Spartu, a pod Trojom je bilo jasno razgraničenje funkcija (Agamemnon je bio glavni). Uostalom, Agamemnon je pohodom na Troju zastupao interese svojega brata koji je ostao bez žene (ljepotice Helene), ali za njega (i druge grčke sudionike pohoda na Troju)  to je značilo i priliku za osvajanje, razaranje i pljačku, pa i otmicu žena. Jednom takvom otmicom (Hriseide), pa Apolonovom intervencijom na molbu njenog oca (Apolonova svećenika) i počinje zaplet u Ilijadi.

Glavne ženske uloge

I žene su mogle postati slavne, većinom kao majke ili supruge slavnih muškaraca, ali neke su se proslavile vlastitim djelima.  Na čelu im je Medeja, koja je sve učinila za Jasona, a onda mu sve uzela, uključivo i zajedničku djecu.

Puno blaže reagirala je prevarena Arijadna koju je ostavio Tezej nakon  što mu je pomoću genijalne ideje i svoje ‘niti’ omogućila izlazak iz kretskog labirinta i pobjedu Minotaura. Na putu kući ostavio ju je na otoku Naksosu, gdje je žalovala dok joj se nije ‘posrećilo’ (kako bi komentirala predatorica iz ‘Seksa i grada’). Ne samo da je našla novog muža, već je to bio zanosni Dionis, pa je i njoj sâmoj pribavio božanske privilegije.

Besmrtni zbog smrti

Besmrtnost su mogli postići i oni koji bi umrli ‘prije vremena’.  Nakon napornog pothvata koji su učinili za svoju majku, Herinu svećenicu (vukli su njena kola umjesto volova) braća Biton i Kleob nagradjeni su ‘slatkom smrću u cvijetu mladosti’. Zanimljivo je da je to bio rezultat majčine molbe bogovima da im da najbolje što se čovjeku može dati i eto, vidimo, što je to. Ovaj primjer navodi kao drugi izbor u kategoriji sretnika Solon za vrijeme posjete Sardu, kad ga je Krez upitao za mišljenje o najsretnijem čovjeku na svijetu (prvi ‘najsretnik po Solonu’ nije celebrity, već obični čovjek iz atenskog naroda koji je umro prije svojih potomaka, a za zasluge u domovinskom ratu dobio pokop na državni trošak. O tome piše Herodot, a vidi se kakve su mogućnosti za ljudski ‘Happy End’ :).

Slava se mogla postići i na atletskom natjecanju.  Ali ipak najveći podvizi vezani su za prigode u kojima je ulog život, dakle u ratnim sukobima ili sukobima sa zvjerima. Većina obračuna s hidrama, lavovima i veprovima obavljena je u mitološko doba, a većinu poslova čišćenja (i u doslovnom smislu, čitaj Euristejeve štale) obavio je kasnije divinizirani Heraklo, a primjer Tezeja i Jazona pokazuje kako su dosta toga postigli uz pomoć žena, kojima kasnije nisu pokazali zahvalnost.

Ahil  kontra Hektora

Što se tiče aktualne ‘druge generacije’ junaka o kojima piše ‘Ilijada’, a koji su, kako kaže starački pristrani Nestor, slabiji od junaka iz njegove mladosti, oni su se najprije mogli iskazati u ratu. A i u Homerovo vrijeme za rat se moralo naći opravdanje. To nije bio interes za osvajanje teritorija, pljačku  ili porobljavanje, već je to morala biti moralna potreba, po mogućnosti osveta za učinjenu nepravdu. Grabež jedne ljepoptice (pa i najljepše na svijetu), uzrokovao je takvu povredu časti grčkih plemena, da su krenuli u pohod na bogatu maloazijsku Troju kao da je svakom od sto tisuća razdraženih vojnika oteta žena.  Ali nije to bilo samo nadahnuće i unutrašnji poriv. ‘Moralnu motiviranost’ pojačali su i penali za nesudjelovanje, kako bi se osigurala brojnost napadača, a neki od glavnih junaka Trojanskog rata s grčke strane tu su pokazali, bilo vlastitom odlukom ili utjecajem drugih, prve naznake svoje (ne)junačke prirode, to jest nesklonost borbi. Kako bi izbjegli ‘vojnu obvezu’, Odisej se pravio ludim, a Ahilej se skrivao preobučen u djevojku.  Za najvećeg grčkog junaka moglo se naći opravdanje, a to je da ga je na to prisilila brižna besmrtna mati, Tetida, koja je znala (iz epskog serijala o ‘moći sudbine’) što će mu se tamo dogoditi. Ali, on je odabrao slavu pred opcijama dugovječnog i nezamjetnog života. Tko od smrtnika ima mogućnost takvog izbora?

Na cijeni je bila sposobnost pronalaženja opravdanja za bijeg, strah, malodušnost i odustajanje, što nisu tipične karakteristike junaka:), ali stvar je i onda bila u interpretaciji:)

Nastavak slijedi.

Ada Jukić

Zagreb, 26. prosinca 2018.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21: (I, 17-21)

Literatura:

Homer  ‘Ilijada’ Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Homer ‘Odiseja’ Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Sofoklo ‘Filoktet’  Grafički zavod Hrtvatske, Zagreb 1980.
Sofoklo ‘Antigona’, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Publije Vergilije Naron ‘Eneida’ Zora, Matica hrvatska, Zagreb 1970.
Djela Eshila, Euripida, Platona, Aristotela…

Filmska ‘literatura’:

Troja (Troy; 2004.), redatelj Wolfgang Petersen (BLU RAY izdanje)
Helena Trojanska (Helen of Troy; 1956.), redatelj Robert Wise (DVD izdanje)
Sudar Titana (Clash of Titans; 2010.), redatelj Louis Leterrier (BLU RAY izdanje)
Bijes Titana (Wrath of the Titans; 2012.), redatelj Jonathan Liebsman (BLU RAY izdanje)
Filmovi  o superjunacima
Akcijski i povijesni filmovi

Ostali izvori:

studij povijesti umjetnosti i sociologije, opće gimnazijsko znanje, kazalište,  putovanja, predavanja, Internet