KNJIGA: KASNOANTIČKI I RANOSREDNJOVJEKOVNI NALAZI IZ ČETVRTI SV. TEODORA U PULI [osvrt Konstanta Bukovac]

Prikaz knjige

Vendi Jukić Buča, Kasnoantički i ranosrednjovjekovni nalazi iz četvrti sv. Teodora u Puli (= Late Antique and Early Medieval Finds from St Theodore’s Quarter in Pula), Katalozi i monografije 36, Arheološki muzej Istre, Pula, 2021., 280 str.

Arheološki muzej Istre je u nizu Katalozi i monografije objavio 36. svezak naslova Kasnoantički i ranosrednjovjekovni nalazi iz četvrti sv. Teodora u Puli. Autorica ove dvojezične monografije, na hrvatskom i engleskom jeziku, je dr. sc. Vendi Jukić Buča. Autorica potpisuje i grafičku obradu fotografija i oblikovanje monografije. Tekst monografije prate brojne ilustracije (fotografije, nacrti, ilustracije nalaza) na koje upućuje tekst.

Na početku monografije nalaze se Riječ autorice i Predgovor ravnatelja Arheološkog muzeja Istre u Puli, a monografija je podijeljena na devet numeriranih poglavlja: Uvod, Istra u razdoblju kasne antike i ranog srednjeg vijeka, Pula, lokalitet u četvrti sv. Teodora u Puli, Zaključak, Katalog, Appendix: table, Popis ilustracija i tabli, Popis literature i Indeks. Na kraju publikacije je kraći tekst o autorici.

U Riječ autorice (str. 7–9) ukratko je opisan tijek nastanka monografije. Među ostalim navedeno je da je monografija bazirana na autoričinoj doktorskoj disertaciji Kasnoantička i ranosrednjovjekovna arhitektura i skulptura na lokalitetu u četvrti sv. Teodora u Puli u kontekstu istodobnih nalaza u Puli i širem području Istre (2015.). Tema disertacije proizišla je iz sudjelovanja autorice u zaštitnom iskopavanju na lokalitetu u četvrti sv. Teodora u Puli od 2005. do 2009., g., pod vodstvom dr. sc. Alke Starac. Autorica navodi da su predmet disertacije bili nalazi iz kasnoantičkog i ranokršćanskog razdoblja, uglavnom ulomci crkvenog namještaja te da su dijelovi monografije objavljeni tijekom pisanja i nakon objave disertacije. Što se tiče same monografije, autorica je napisala: „Monografija se sastoji od dva dijela. Prvim su prikazane općenite povijesne i arheološke prilike u Istri i Puli tijekom kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog razdoblja. Povijesni razvoj i opis karakteristika arheološke građe neophodan su kontekst pri razmatranju nalaza iz četvrti sv. Teodora u Puli. Drugi dio posvećen je samom lokalitetu i usporedbi s nalazima na području Pule, Istre i šireg područja.“ Ovaj tekst  prigodno je završen zahvalama suradnicima i obitelji. Predgovor ravnatelja Arheološkog muzeja Istre u Puli (str. 11) donosi osnovne podaci o predmetnom lokalitetu, na kojem su pronađeni nalazi od prapovijesti do modernog doba i većem od 5000 m2, autorici i monografiji.

U Uvodu (str. 13–14) autorica iznosi osnovne podatke o temi i predmetu monografije te lokalitetu te navodi da se kasnoantički i ranosrednjovjekovni materijal iz četvrti sv. Teodora u Puli uklapa u opće povijesne  prilike Istre i šireg područja. Autorica donosi kraći pregled urbanizma Pule i piše o pronađenim građevinskim ostacima i navodi da je dislocirana kamena građa pripadala crkvi prepoznatoj u pravokutnom prostoru unutar kasnoantičkog sloja ispod samostanske crkve sv. Teodora iz 15. stoljeća prema kojoj je lokalitet dobio ime.

Sljedeće poglavlje Istra u razdoblju kasne antike i ranog srednjeg vijeka (str. 15–68) autorica je podijelila na tri podnaslova. To su: Povijesni pregled, Urbanizam i Arhitektura i skulptura Istre. U Povijesnom pregledu donosi pregled prilika u Istri od 3. do 11. st. U Urbanizmu se iznosi detaljan pregled urbanističkog razvoja Istre, dok u je tekstu Arhitektura i skluptura dala osvrt na izabrane spomenike kao ilustraciju situacije u Istri. Inače su u ovom poglavlju detaljno analizirani tipovi sakralne arhitekture u Istri u razdoblju kasne antike i ranog srednjeg vijeka uz brojne i relevantne navode iz literature i opaske same autorice. Poglavlje Pula (str. 69–112) podijeljeno je na tri podnaslova: Povijesni pregled, Povijest arheoloških istraživanja, Urbanizam, Arhitektura i skulptura kasnoantičke i ranosrednjovjekovne Pule. Autorica kao i u prethodnom poglavlju iznosi podatke o povijesnom i arheološkom kontekstu u kojem je sagrađena i korištena crkva pronađena na lokalitetu u četvrti sv. Teodora.

U nastavku monografije autorica donosi poglavlje Lokalitet u četvrti sv. Teodora u Puli (113–196). Podaci izneseni u ovom poglavlju počinju podnaslovom Tijek istraživanja i arheološka razdoblja, zatim slijede  tekstovi Ranokršćanska i predromanička crkva, Skulptura i Ostala kasnoantička i predromanička i ranosrednjovjekovna građa. U tekstu Ranokršćanska i predromanička crkva autorica se priklanja stavu dr. sc. Alke Starac i pripisuje pronađene ostatke sakralne građevine crkvi sv. Lucije. Iznose se podaci da je crkva sagrađena u tom dijelu Pule nakon što su krajem 5. st. izgorjele terme. Jednostavni pravokutni oblik sv. Lucije pripisuje dvoranskoj crkvi poznatoj u ranokršćanskoj arhitekturi sjeverne Italije i šire te navodi da je bila u uporabi do karolinškog razdoblja. Podnaslov Skulptura donosi detaljnu analizu i upotrebu pronađenih ulomaka crkvenog kamenog namještaja i arhitektonskih elemenata. Autorica pretpostavlja da se namještaj crkve u više navrata mijenja te navodi da: “S obzirom na malo ostataka same crkve, nije prepoznat raspored njezinih unutrašnjih i vanjskih arhitektonskih elemenata niti položaj liturgijskog namještaja.“ Nakon toga slijedi analiza ranokršćanske skulpture (oltar i oltarna pregrada, arhitektonska skulptura, arhitektonski elementi i sepulkralna skulptura) te predromaničkog kamenog namještaja (oltarna pregrada i ciborij). Među ovim nalazima ukupno 28  izrađeno je od vapnenca, a 5 od mramora, a autorica je vrijeme njihove izrade razdvojila u nekoliko različitih faza. U nastavku poglavlja autorica donosi i analizu ostale kasnoantičke i ranosrednjovjekovne građe, a to su ulomci 6 kamenica, 15 staklenih nalaza i 6 keramičkih svjetiljki.

U Zaključku (str. 197–202) autorica jasno i precizno sumira sve naprijed izneseno na jednostavan i pregledan način. Appendix: Table (str.). Svi pokretni nalazi  obrađeni su u Katalogu (str. 203–236) koji je opremljen fotografijama predmeta, a ilustracije se nalaze u Appendix: Table (str. 237–242).

Lakše snalaženje u monografiji omogućuju Popis ilustracija i tabli (str. 243 – 248), Popis literature (str. 249 – 262) i Indeks (str. 263 – 278).

Na kraju monografije je kratki tekst O Autorici (279).

Zaključno je moguće reći da se radi o jednoj jako zanimljivoj i bogato opremljenoj publikaciji koja je posložena tako da se brzo i jednostavno s užitkom čita, a za stručnjake će biti prava poslastica.

Konstanta Bukovac
Vid, 30 6 2021

Arheološkim istraživanjima na Grliću u primoštenskom zaleđu nađeno najstarije gumno na području Primoštena, a možda i u Dalmaciji (Hrvatskoj) [pišu Linda Bednjanec, Kristina Gwirtzman, Katarina Mužar]

Područje Primoštena u arheološkom je pogledu vrlo slabo istraženo, pri čemu se posebno ističe zaleđe gdje do sad nikad nisu provođena istraživanja, što je rezultiralo vrlo slabim poznavanjem prošlosti ovog kraja.

Istraživanje zaleđa detaljnim terenskim pregledom i dokumentiranjem baštine započelo je 2016. g. projektom “Revitalizacija primoštenskog zaleđa na osnovu turističko-kulturno-etnografske podloge” koji je osmislila, predložila i provela Udruga Arx novum, a financirala Općina Primošten. Tom je prilikom otkriven do tad, u narodu i struci, nepoznat lokalitet na položaju Grlić-Crnoselci, nedaleko zaseoka Grlića. Na osnovu brojnih površinskih nalaza (ulomci keramičkih posuda, amfora i crijepova – tegula) lokalitet je datiran u rimsko razdoblje. Najznačajniji nalaz, ulomak tegule s pečatom carske radionice Pansiane koja se vjerojatno nalazila negdje u blizini delte rijeke Pad, može se prilično točno datirati u doba cara Kaligule koji je vladao od 14. do 37. godine. Naime svaki je car imao svoju verziju pečata što omogućuje njihovu preciznu dataciju.

Arheološka istraživanja na lokalitetu započela su u travnju ove godine. Cilj im je, za početak, bio utvrđivanje karaktera lokaliteta i dokumentiranje vidljivih objekata te njegova zaštita od devastacije i propadanja.

Ekipa – Foto Udruga Arx Novum.

Nakon krčenja gustog raslinja, počeli su se ocrtavati ostaci objekata čiju točnu namjenu valja utvrditi daljnjim istraživanjima, no vjerojatno se radi o ostacima rimske villae rusticae tj. ladanjsko-gospodarskog imanja. Raspored i arhitektura objekata ukazuju na mogući glavni objekt stambene namjene i pomoćne gospodarske objekte. Najveće iznenađenje predstavlja otkriće gumna koje je bilo potpuno neprepoznatljivo u okolišu, obraslo gustom makijom i prekriveno višestoljetnim naslagama zemlje. Prema trenutnim pokazateljima, sa sigurnošću se može reći kako se radi o najstarijem gumnu na primoštenskom području dok će se budućim istraživanjima ispitati njegovo moguće antičko porijeklo. Potvrdi li se antička hipoteza, to će biti prvo poznato antičko gumno u Hrvatskoj.

Do kad je trajao život na ovom lokalitetu, je li postojao kontinuitet naseljavanja pa je napušten tek u doba turske opasnosti, kada su stanovnici sela u unutrašnjosti veću sigurnost potražili na obalnom području, ili pak davno prije toga ostaje još jedno pitanje na koje mogu odgovoriti samo daljnja istraživanja. Ono što je sigurno jest da je lokalitet bio posve napušten i zaboravljen do 18. st. jer nije ucrtan niti na najranijim poznatim kartama ovog područja, a sjećanje na njega posve se izgubilo.

Također valja spomenuti kako je lokalitet i danas dijelom u upotrebi kao maslinik, a u blizini se nalazi moderna uljara. Ovaj prostor od pamtivijeka slovi kao jedno od najpovoljnijih zemljišta za uzgoj maslina na području Općine pa je njegovo istraživanje od velikog značaja. Naime, potvrdi li se postojanje villae rusticae i proizvodnja maslinovog ulja u doba antike (na što već upućuju brojni ulomci amfora), takva bi spoznaja mogla pridonijeti razvoju lokalnog gospodarstva, kako kroz arheološki turizam, tako kroz daljnji razvoj višetisućljetne tradicije maslinarstva.

Unatoč ovim otkrićima, koja bacaju jedno novo svjetlo na dosad slabo poznatu i neistraženu prošlost primoštenskog kraja, Općina Primošten nije imala sluha za financiranje arheoloških istraživanja. No Udruga je, dijelom zahvaljujući financijskoj pomoći samih stanovnika, koji su za lokalitet pokazali veliki interes vidjevši u njemu budući turistički potencijal, a dijelom volonterski, ipak uspjela napraviti prvi korak i pokrenuti probna istraživanja koja su provele arheologinje Linda Bednjanec, Kristina Gwirtzman i Katarina Mužar – članice udruge.

Nastavak istraživanja planiran je u skoroj budućnosti, a njihovo trajanje i opseg ovisit će o prikupljenim financijskim sredstvima. U međuvremenu je Udruga započela novi projekt “Na gumnu” koji uključuje opsežno dokumentiranje brojnih primoštenskih gumana te anketiranje lokalnog stanovništva koje posjeduje brojna vrijedna sjećanja na danas skoro zaboravljenu, a dragocjenu etnološku baštinu.

*Gumno ili guvno je okrugli popločani prostor za vršenje žita i raznih poljoprivrednih kultura. Moglo je biti privatno (u vlasništvu jedne obitelji) ili zajedničko, seosko. Gradilo se na mjestima s dobrom protočnošću zraka. Često u sredini ima i drveni stožer oko kojega mazga, konj ili magarac ophodi i gazi žitno klasje. Svojom težinom obavlja najteži dio posla – slama ljuske. Nakon gaženja/mlaćenja zrnje se bacalo u zrak i uz pomoć vjetra odvajalo od bezvrijednih vlakana. Nedjeljom je gumno bilo mjesto okupljanja i druženja te podij za plesanje. Također su bila mjesta izvođenja rituala te su za njih vezana mnoga prastara vjerovanja.

Linda Bednjanec

Kristina Gwirtzman

Katarina Mužar

Zagreb, 15/5/2019

[SLO] Konferenca jezikovne tehnologije in digitalna humanistika [PRESS]

Spoštovani,

vabimo vas k oddaji prispevkov za konferenco »Jezikovne tehnologije in digitalna humanistika«, ki bo potekala 29. 9.–1. 10. 2016 na Filozofski fakulteti v Ljubljani.

Ob jubilejni deseti konferenci Jezikovne tehnologije smo se odločili za programsko širitev na področje digitalne humanistike, ki je kot presek digitalnih tehnologij in humanistike aktualno raziskovalno področje, kjer se na eni strani digitalne tehnologije uporabljajo pri raziskavah v humanistiki za študij jezika, družbe in kulture, na drugi pa je humanistika tudi spodbudna za razvoj novih tehnoloških rešitev.

Vabimo prispevke z naslednjih področij:

* govorne in druge eno- in večjezične jezikovne tehnologije

* digitalno jezikoslovje: prevodoslovje, korpusno jezikoslovje, leksikologija in leksikografija, standardizacija

* digitalna humanistika in zgodovinopisje, etnologija, muzikologija, kulturna dediščina, umetnost ter arheologija

* digitalna humanistika v izobraževanju in digitalna publicistika

Dobrodošli so prispevki, ki predstavijo smernice, raziskave, dobre prakse, projekte in rezultate na teh področjih.

V sklopu konference predvidevamo tudi vabljena predavanja, študentsko sekcijo ter panele o aktualnih temah, povezanih s konferenco.

Pomembni datumi

* 01. 03. 2016    oddaja razširjenega povzetka

* 01. 04. 2016    obvestilo o sprejetju povzetka

* 01. 06. 2016    oddaja celotnega prispevka oz. popravljenega povzetka

* 15. 07. 2016    obvestilo o sprejetju prispevka

* 01. 09. 2016    oddaja končnega prispevka

* 29. 09.–01. 10. 2016    konferenca

Navodila za prispevke

Najprej zbiramo razširjene povzetke, nato pa se bodo avtorji sprejetih povzetkov odločili, ali ga bodo razširili v polni prispevek, ki bo ponovno recenziran in objavljen v zborniku, ali pa bodo ostali pri razširjenem povzetku, ki bo objavljen v knjižici povzetkov.

Uradni jeziki konference so angleščina, slovenščina, hrvaščina, srbščina, bosanščina, črnogorščina in makedonščina.

Razširjeni povzetki naj bodo dolgi dve strani (brez bibliografije), polni prispevki pa 8–10 strani. Končna verzija obojih mora biti stavljena v skladu s predlogo konference, ki jo bomo objavili v kratkem.

Prispevke zbiramo preko platforme EasyChair na naslovu https://easychair.org/conferences/?conf=jtdh2016

Avtorji prispevkov naj označijo ali gre za študentski prispevek, pri katerem morajo biti vsi soavtorji do- ali podiplomski študentje. Ti prispevki bodo na konferenci imeli svojo sekcijo, najboljši študentski prispevek pa bo nagrajen.

Knjižica povzetkov in zbornik prispevkov bosta dostopna na spletu ob začetku konference.

Več informacij o konferenci najdete na domači strani konference: http://www.sdjt.si/jtdh-2016/

Izvor

E-mailom Benjamin Štular

Lokaliteti – Antički brodolomi dalmatinskog arhipelaga [autor Ante Granić]

ANTIČKI BRODOLOMI DALMATINSKOG ARHIPELAGA

Brojni su oni među vama dragi čitatelji koji su s našim morem još od najranijih dana uspostavili poseban, prisan odnos. Opojan sklad, varljiva ćud i tajanstvenost Jadrana malo će koga ostaviti ravnodušnim. Naravno, svatko privrženost moru izražava na svoj način. Jadransko more sa svojih 718 otoka i otočića, 389 hridi i 79 grebena nudi čitav niz mogućnosti kojim mu čovjek može izraziti zasluženo poštovanje. Sportski ili rekreacijski ribolov, plivanje, ronjenje ili brodarenje (nautika) samo su neke od aktivnosti koje nas uspješno odvraćaju od stresne svakodnevnice istovremeno nas povezujući s ovim jedinstvenim biserom prirode. Međutim, unatoč svojoj prividnoj blagonaklonosti, Jadran u svojim dubinama ljubomorno čuva uspomenu na mnoge sudbine koje od paleolitika naovamo svjedoče dinamičnu i nikada prekinutu nit čovjekove prisutnosti na njegovim obalama. Ovim ću tekstom nastojati ukratko predstaviti razvoj podmorske arheologije kod nas s osvrtom na antičke brodolome u podmorju dalmatinskog arhipelaga, odnosno zadarskog, šibenskog i splitskog akvatorija.

1.     Podmorska arheologija – najstariji izvori i prvo podvodno istraživanje u Hrvatskoj

Podatke o prvim arheološkim nalazima u tzv. „plitkom moru“ jadranskog podmorja nalazimo u djelu istarskog kartografa Petra Kopića (tal. Pietro Coppo, lat. Pietrus Coppus) – Del sito de Listria (O Istri) tiskanom 1540. godine u Veneciji. Osim opisa podmorskih nalaza na području Simonovog zaljeva, Savudrije, Vrsara i uvale Barbariga, ovaj nam prominentni građanin talijanskog podrijetla u nasljeđe ostavlja i prvi regionalni opis, te kartografski prikaz istarskog poluotoka. Nešto više od stotinu godina poslije, 1655. njegova je zapažanja potvrdio i novigradski biskup Giacomo Filippo Tommasini. Pionire arheoloških istraživanja istarskog podmorja u to vrijeme predstavljaju obrazovani pojedinci iz visokih društvenih slojeva koji nadahnuti renesansnim duhom u pronađenim predmetima prepoznaju određenu kulturnu, ali i materijalnu vrijednost. Diljem obale istočnog Jadrana, te u rijekama i jezerima njene unutrašnjosti, ljudi uočavaju antičke ulomke sakralnih i javnih građevina – vila, rezidencijalnih zgrada, industrijskih postrojenja, zatim grobnih mjesta (sarkofazi), itd. Potopljeni djelovi arhitekture mamili su poglede mnogih prolaznika kroz stoljeća. Ti su lokaliteti, nažalost, postali plijenom različitog profila ljudi. Prva sustavna, protoznanstvena istraživanja podmorja sjevernog Jadrana, nakon renesasnog perioda, imamo tek u XIX., te početkom XX. stoljeća. Naime, sve veći broj lako uočljivih potopljenih antičkih nalaza i lokaliteta pobuđivao je maštu mnogih rezultirajući pritom bogatom znanstvenom produkcijom na temu. Iz spomenutog perioda posebno se ističu Pietro Kandler, Anton Gnirs, te Attilio Degrassi. Ovaj posljednji uspijeva obići, popisati i opisati većinu istarskih podvodnih lokaliteta, dokumentirajući ih pritom u studiji pod nazivom I porti romani dell Istria (Rimske luke u Istri).

AS - Ronjenje na području arheoparka Simonov zaliv. Ustupio: AS PRESS.

AS – Ronjenje na području arheoparka Simonov zaliv. Ustupio: AS PRESS. Uz članak (SLO) AS – Poziv za ronjenje na području arheoparka Simonov zaliv (PRESS)
>http://www.arheologija.hr/?p=7399.

Dokumentacija arheoloških lokaliteta južnog dijela Jadrana u razdoblju prije XVIII. stoljeća ne postoji. Njihovi su prvi opisi zabilježeni su tek 1716. godine na inicijativu dubrovačkog nadbiskupa Ivana Krstitelja Konvetata (tal. Giovanni Battista Conventati), a odnosili su se na antički Epidaur (Cavtat). Vitaliano Donati, talijanski prirodoslovac koji se zanimao za jadransku floru i faunu u svom djelu Della storia naturale marina dell Adriatico (Povijest morskog života u Jadranu) usputno nabraja lokalitete plitkog mora u Diklu, Zadru, Stupici na Žirju, Visu i dr. Donatov učenik Alberto Fortis u djelu Viaggio in Dalmazia (Put po Dalmaciji) tiskanom 1774. godine u Veneciji, spominje antičke nalaze u Zadru, Ninu, Prevlaci, Prukljanskom jezeru, Makarskoj i selu Vid nedaleko Metkovića. Osim što je prvi opisao konkretan nalaz pronađen u dubinama neke hrvatske rijeke (mramorni arhitrav iz Krke), spomenuti Padovljanin ostavio nam je i prvi detaljni opis antičkog brodoloma koji je s teretom amfora završio na dnu mora nedaleko Sućurja na Hvaru. John Strange, britanski prirodoslovac i arheolog, koristi Fortisove bilješke, te ih u vidu dvaju znanstvenih članaka objavljuje 1775. i 1779. u prvom britanskom arheološkom časopisu Archaeologia u izdanju londonskog društva za starine (Society of Antiquaries of London). Članak koji je Strange objavio u prvom broju bavio se analizom nalaza potopljenog rimskog pločnika u Zadru i već spomenutog arhitrava iz Krke. Taj je članak ujedno i prvi objavljeni tekst o hrvatskim podvodnim nalazima u nekom arheološkom časopisu.

Frane Bulić, vjerojatno naš najzaslužniji arheolog, čovjek koji je čitav život posvetio proučavanju hrvatskih starina, još u svojstvu ravnatelja splitskog Arheološkog muzeja primjećuje i detaljno opisuje podmorske nalaze kod Novalje i Caske na Pagu, Ugljanu, uvali Splitskoj na Braču, u rijeci Cetini (neolitska sjekira, zbog rijetkosti posebno vrijedan nalaz), te one u salonitanskom zaljevu. Nakon što je Anton Steinbuchel von Rheinwall, profesor arheologije i ravnatelj carskog muzeja u Beču još 1818. opisao antičke sarkofage u plitkom moru uz zapadnu obalu Vranjica, Frane Bulić od Središnje pomorske uprave u Trstu 1899. traži da mu se na raspolaganje dadne – ronioc. S obzirom da je prvo ronilačko odjelo načinjeno 1865. (Francuzi Benoit Rouquayrol i August Denayrouze), Bulićeva inicijativa predstavlja prvi pravi pokušaj znanstvenog istraživanja podmorskih arheoloških nalaza u Hrvatskoj. Tim se istraživanjem nastojalo utvrditi dokaze za tezu o kontinuiranom poniranju istočne obale Jadrana, a kako od antičkih vremena nisu premještani, pronađeni i opisani sarkofazi itekako su poslužili svrsi.

U vremenu pred, te neposredno nakon svjetskih ratova (1918.-1945.) nije bilo značajnijih arheoloških intervencija pod morem. Njihov uzlet je očekivano primjetan tek od šezdesetih godina prošlog stoljeća kada razvoj podmorske tehnologije omogućava brži i lakši pristup lokalitetima. Upravo se u tom razdoblju počelo s prvim koordiniranim akcijama zaštite kulturne baštine u dubinama hrvatskog Jadrana.

2.     Antički brodolomi zadarskog, šibenskog i splitskog akvatorija

Broj od nekoliko stotina do sada detektiranih antičkih olupina u našem podmorju ne iznenađuje. Intezivne ekonomske, političke i kulturne veze koje stanovnici jadranskih obala i otoka njeguju još od najstarijih vremena, dobrim se dijelom potvrđuju upravo kroz pomorske havarije, odnosno brodolome. Neovisno o razdoblju, tipu broda, karakteru tereta koji je prenosio ili okolnostima pod kojima je završio na dnu mora, svaki je brodolom jedinstven izvor podataka o plovidbenim rutama, kulturnim utjecajima, navalnoj tehnologiji, graditeljstvu i pomorstvu uopće. S obzirom da je tema ovog članka prije svega antički brodolom, korisno je čitatelju reći da se radi o nalazima uglavnom ilirske, grčke i rimske provinijencije iz perioda od 1200. pr.n.e. do oko 500. n.e. U tipičan asortiman arheoloških nalaza na koji nailazimo istražujući antičke brodolome spadaju dijelovi brodskih konstrukcija (uglavnom se radi o drvenim kosturima s ostacima olovne oplate, čavala i sl.), plovidbeni pribor (sidra i olovne prečke, dijelovi olovnih pumpi, balastno kamenje, dubinomjeri), brodsko naoružanje, kuhinjska oprema (keramičke peći, žrvnjevi, roštilji, ostaci brodskih ognjišta, te kuhinjsko uporabno posuđe), sekundarni pribor (žrtvenici, olovni utezi za ribolov, tesarski alati), te raznovrsni teret (amfore, tegule, kameni blokovi, sarkofazi, statue, uporabno i stolno posuđe). Nažalost, u hrvatskom dijelu Jadrana samo je desetak antičkih brodoloma odoljelo zubu vremena i nesavjesnim pljačkašima, dok ih je najveći broj devastiran.

     2.1. Podmorski lokaliteti zadarskog akvatorija

Zadarski je akvatorij s istočne strane omeđen slabo razvedenom obalnom linijom (iznimke su manje potopljene udoline poput Stare luke ili Foše), a  sa zapadne arhipelagom s nešto više od stotinu većih i manjih otoka – Ugljana, Pašmana, Dugog otoka, Rave, Iža, Zverinca, Sestrunja, Oliba, Silbe, Ista, Molata, Premude i dr. Primorsko područje ovog akvatorija, građeno od tercijarnog vapnenca i nepropusnih flišnih naslaga, u antičkom dobu predstavlja jedno od infrastrukturno najrazvijenih dijelova starog svijeta. Dinamični društveni odnosi preslikavaju se kroz prizmu materijalne ostavštine željeznodobnih etničkih grupa poput Liburna i Rimljana koji su itekako prepoznali topografske prednosti ovog kraja. Naime, zahvaljujući spomenutim narodima i tragičnim sudbinama njihovih moreplovaca možemo naslutiti razmjere trgovačke razmjene, ali i rekonstruirati glavne prometne pravce, odnosno plovidbene rute u zadarskom akvatoriju.

Zasluge za zaštitu, prezentaciju i znanstvenu valorizaciju podmorskih nalaza zadarskog akvatorija pripadaju prije svega Arheološkom muzeju i Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru od kojih svakako treba istaći pionira podmorskih istraživanja u nas – dr.sc. Zdenka Brusića. Dotični je arheolog 1966. godine otkrio dvije olupine antičkih brodoloma iz II. st.n.e. kod rta Kremenjače u Zatonu. Tom je prilikom ubicirana i luka antičke Aenone (Nin), inače važnog rimskog uporišta u sjevernoj Dalmaciji. Na lokalitetu su pronađeni brojni nalazi poput knidske keramike, staklenih boca, gema, keramičkih svjetiljki, drvenih češljeva, nakita i novca, a posebnu pozornost privlači izvrsno očuvan drveni koloturnik.

Otoci sjevernog dijela zadarskog akvatorija poput Molata, Kamenjaka, Silbe i Premude predstavljaju važnu skupinu lokaliteta s vrlo atraktivnim nalazima. U podmorju uvale Pocukmarak na Silbi pronađena je grupa sarkofaga iz IV. st.n.e. Petrokemijska analiza kamenih uzoraka daje naslutiti kako spomenuti sarkofazi potječu s otoka Brača. Iako je većina potopljenih sarkofaga sačuvana fragmetarno, neki su od njih gotovo netaknuti. Njihov današnji položaj na dnu uvale struka objašnjava naknadnom intervencijom u kasnijem razdoblju kada su ti sarkofazi poslužili kao građevinski materijal za izgradnju manjeg gata. Na Grebenima kod Silbe pronađen je 2000. godine na 34 m dubine rimski teretni brod iz prvog stoljeća n.e. Zaštitna istraživanja ovog lokaliteta izvedena su pod vodstvom ravnatelja zadarskog Arheološkog muzeja i dugogodišnjeg voditelja Odsjeka za podvodnu arheologiju FF-a u Zadru dr.sc. Smiljana Gluščevića. Nalaz je značajan stoga što predstavlja najbolje uščuvanu olupinu antičkog brodoloma u Jadranu. Naime, od kostura broda za koji se pretpostavlja da je bio dug oko 20-ak metara, istraženo je prvih petnaest metara od pramca i tom je prilikom pronađeno oko pedeset odlično sačuvanih rebara brodske konstrukcije čiji gust raspored daje naslutiti teretnu funkciju plovila. Osim toga, pronađen je dio vanjske i unutrašnje oplate, baza jarbola ili potporanj palube, olovni dubinometar, ostaci brodske crpke, te brodski teret sačinjen od gomile lomljenog kamena i amfora tipa Dressel i Kingshole. Nadalje, u podmorju kod naselja Brgulje na Molatu pronađen je brodolom s teretom građevinskog materijala za izradu krovnih konstrukcija, odnosno tegula i imbreksa. Na širem području zadarskog akvatorija, podmorje čuva još nekoliko sličnih nalazišta.

Posebnu pozornost u ovom dijelu našeg podmorja privlači najveće rimsko naselje nedaleko Caske na Pagu – stara Cissa. Podmorje unaokolo ovog, u antičko doba vjerojatno hodočasničkog punkta, obiluje arheološkim materijalom među kojim se ističe brodolom tzv. šivane brodice (izraz koji označava tehniku spajanja drvenih platica na oplati broda metodom šivanja). Šivana brodica iz Caske očuvana je u dužini od osam metara na dubini od 1,8 m. Nalazište je zadnji put istraženo 2010. godine pod vodstvom dr.sc. Irene Radić Rossi s Odsjeka za arheologiju FF-a u Zadru, te Giulie Boetto iz francuskog CNRS-a – Centre Camille Jullian. Prilikom istraživanja pronađen je dobro očuvan dio brodskog trupa s teretom od lomljenog kamena, te drveno sidro – izniman i vrlo rjedak nalaz i na širem području Mediterana. Osim do sad opisanih podmorskih lokaliteta valja spomeniti i onaj u uvali Vlaška Mala na istočnoj obali Paga (Podvelebitski kanal) gdje je bivši Župan Ličko-senjske Županije Dražen Peranić, 2004. godine slučajno otkrio brodolom s oko stotinu amfora tipa Lamboglia. Osim spomenutih amfora, lokalitet datiran u razdoblje I. st.n.e. iznjedrio je na svjetlo dana i olovne prečke sidra, dubinomjer, žrvanj za pšenicu, te različito uporabno posuđe.

     2.2. Podmorski lokaliteti šibenskog akvatorija

Za razliku od zadarskog, šibenski akvatorij karakterizira vrlo razvedena obala koja omeđuje njegov istočni dio, te otoci i otočne skupine – Kornati, Zlarin, Žirje, Prvić, Kaprije, Krapanj, Murter, Tijat i dr. Brdsko-planinski prostor izgrađen uglavnom od vapnenca i krednih dolomita, od kraja brončanog i sve u željezno doba dominantno nastanjuju ilirski narod Dalmata, koji je zbog svog otpora romanizaciji postao eponim balkanske provincije Dalmacije, te naravno Rimljani. Intezivne trgovačke veze i značaj plovidbenih pravaca u ovom akvatoriju potvrđene su, jednako kao u slučaju zadarskog akvatorija, desecima brodoloma i ostalom arheološkom građom. Nažalost, razvoj spužarstva i koraljarstva krajem XIX. st. i početkom XX. st. na Murteru, Krapnju i Zlarinu rezultirao je devastacijom najvećeg broja podmorskih lokaliteta u šibenskom akvatoriju. Spužvari i koraljari opremljeni skafanderima sa gumenom cijevi za dovod zraka bili su tako prvi svjedoci bogatstva murterskog podmorja, koji su u teškim, olovnim cipelama, nijemo koračali po morskom dnu na dubini i do 60 m. Oni su, kao prvi glasnici o podmorskoj arheološkoj baštini započeli i s često pretjeranim opisima viđenih predmeta koji su kod drugih pobuđivale maštu o basnoslovnom blagu. Jedno od tih, devastiranih nalazišta, je i ono kod rta Plavac na istočnoj obali otoka Zlarina. Uz pomoć lokalnog stanovništva, pokrenuto je 1971., na inicijativu Muzeja grada Šibenika, arheološko istraživanje tog dijela zlarinskog podmorja. Na dubini od trideset metara pronađen je drveni brod dužine 30 metara datiran na početak I. st.n.e. Prilikom istaživanja otkriveni su ostatci brodske konstrukcije, opreme – dva inkrustrirana željezna sidra, koloturi, olovni utezi za mjerenje dubine, te teret od hispanskih amfora tipa Dressel. Osim toga, pronađeni su i brojni ulomci kvalitetnog, aretinskog posuđa uvezenog iz Italije tzv. terra sigillata, te nekoliko uljanica. Ništa bolje od zlarinskog, nisu prošli ni lokaliteti u podmorju kod hridi Čavline i plićine Mijoke. Roneći u podmorju murterskog mora, njemački je državljanin sasvim slučajno 1998. otkrio, te nadležnim institucijama odmah i prijavio brodolom kod Čavline. Zaštitna istraživanja trajala su punih pet godina, a lokalitet je u potpunosti dokumentiran i istražen 2005. Tijekom rekognosciranja lokaliteta pronađeno je 59 amfora tipa Lamboglia, jedna punska amfora tipa Dressel, te jedna južnoitalska tipa Brindisi. Osim amfori pronađen je brodski žrvanj, olovne prečke sidra, fina keramika uporabnog posuđa i teret broda koji su činila tri velika, željezna sidra. Na zaključak da je brod prenosio sidra upućuje njihov položaj u odnosu na olupinu. Najinteresantniji nalaz pronađen na ovom lokalitetu je brončana aplika sa stiliziranom glavom patke. Oba su nalazišta, Čavline i Mijoke, sustavno pljačkana desetljećima, a što se plićine Mijoke tiče, osim drvene konstrukcije broda i pojedinih dijelova brodske opreme nije ostalo mnogo. Na svu sreću, u uvali Koromašna na otoku Žirju pronađen je 2006. odlično sačuvan brodolom iz II. st.n.e. s teretom amfora tipa Dressel i Riley. Zbog izvanrednog stanja očuvanosti lokaliteta, voditelj istraživanja dr.sc. Mario Jurišić, a uz pomoć Ministarstva kulture, uspijeva zaštititi ovo nalazište podvodnom, željeznom ogradom. Trenutno u podmorju pod jurisdikcijom Republike Hrvatske, postoji ukupno osam zaštićenih podmorskih lokaliteta.

     2.3. Podmorski lokaliteti splitskog akvatorija

Broj od nekoliko desetaka relativno dobro očuvanih antičkih brodoloma u podmorju splitskog akvatorija upućuje na vrlo dinamičnu pomorsku tradiciju ovog kraja. Plovidbeni pravci koji su tekli usporedno s razvedenom obalom u oba smjera prolazili su vrlo atraktivnim arhipelagom sačinjenim od vapnenačkih, laporastih i pješčanih otoka – Šolte, Čiova, Brača, Hvara, Visa, Korčule i dr. Za razliku od zadarskog i šibenskog akvatorija, ovaj splitski, osim Ilira – Dalmata i Rimljana, od IV. st.pr.n.e. naseljavaju i Grci. Nalazi keramike, novca i drugih predmeta helenske produkcije daju naslutiti da našim morem ovaj narod plovi još od VII. st.pr.n.e. Najviše antičkih brodoloma pronađenih u podmorju splitskog akvatorija nalazi se u neposrednoj blizini lučkih središta i kamenoloma. Uvala Sutivan na Braču skrivala je do 2008. godine, rimski brodolom iz I. st.n.e. na dubini od 32 m. Na lokalitetu veličine 40 m² pronađeno je sedam sarkofaga, dva kamena poklopca, jedna kamenica s vidljivom perforacijom, devet kamenih blokova, te jedan stup kružnog presjeka. Pretpostavlja se, s obzirom na situaciju in situ, da je većina pronađenog tereta bila jednako raspoređena i onda kada ga se ukrcalo na brod, s iznimkom kamenice koja se prilikom potonuća broda jednostavno otkotrljala. Drvena konstrukcija brodoloma, kao ni ostali popratni nalazi koji bi poslužili za vjerodostojniju dataciju lokaliteta površinskim rekognosciranjem 2008. nisu pronađeni, međutim u kasnijim istraživanjima ovog nalazišta proveden u razdoblju od 2010. do 2012. u dubljem su sloju mulja nađeni konkretni nalazi od kojih se posebno ističu manja nadgrobna ploča tzv. stela i koštana kockica za bacanje. Ronioci podvodno-istraživačkog kluba „Mornar“ iz Splita su 2012., uz neizbježnu suglasnost splitskog Odjela za zaštitu i očuvanje povijesne baštine Ministarstva kulture RH, izvadili nekoliko amfori pronađenih u podmorju kod Crkve Gospe od Prizidnice na južnoj strani Čiova. Taj je brodolom poznat još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je pod vodstvom dr.sc. Nenada Cambija iz splitskog Arheološkog muzeja, provedeno i zaštitno istraživanje. Nadalje, u splitskoj uvali Spinut pronađene su 1958. hispanske amfore tipa Dressel, a naknadnim sondiranjem lokaliteta otkriveno je da se radi o ostacima antičke obale. Naime, u antičko su doba ostatke keramičkog posuđa često koristili za drenažu terena. Antički brodolomi u splitskom akvatoriju pronađeni su još kod otočića Šćedra i u uvali Stori Stoni na Paklenim otocima kod Hvara, zatim kod rta Izmetišća, u uvali Petrov bok zapadno od grada Hvara, te u uvali Dubokoj kod Jelse. Brodolom s kraja II. i početka I. st.n.e., pronađen u uvali Veloj Svitnji na Visu, najveći je do danas istražen podmorski lokalitet u Hrvatskoj. Prva istraživanja, koja od 1972. godine vodi Arheološki muzej u Splitu, rezultirala su pronalaskom velikog broja arheološkog materijala. Na dubini od 35 metara pronađen je izvrsno očuvan rimski brod dužine 16 metara s potpuno čitavim teretom amfora. Naime, s morskog je dna prilikom posljednje ekspedicije izvađeno 548 amfora tipa grčko-italskog i Lamboglia, te mnoštvo cijelih, keramičkih posuda, dvije uljanice, brončana posudica na dugačkom dršku, dva loše sačuvana primjerka rimskog, brončanog novca i tri olovna utega. Sveukupan broj nalaza na ovom podmorskom lokalitetu broji oko tisuću amfora čiji se veći dio danas može vidjeti izložen u prostorijama viškog Arheološkog muzeja u tvrđavi Batarija.

Literatura:

Dasen Vrsalović, Istraživanja i zaštita podmorskih arheoloških spomenika u SR Hrvatskoj, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Zagreb.

Igor Miholjek, Igor Mihajlović, Antički brodolomi s teretom sarkofaga na području Dalmacije, Godišnjak hrvatskog restauratorskog zavoda 2, 2011.

Irena Radić Rossi, Hidroarheologija ili podvodna arheologija; O nekim problemima arheološke terminologije, Illyrica Antiqua, ab honorem Duje Rendić-Miočević, Radovi s međunarodnoga skupa o problemima antičke arheologije, 2003.

Irena Radić Rossi, Razvoj i postignuća podvodne arheologije u Hrvatskoj, u J.Balen – B. Čečuk (ur.), Hrvatska arheologija u XX. stoljeću, Zbornik radova, Matica hrvatska, Zagreb.

Irena Radić Rossi (ur.), Skriveno blago Novalje, Podvodna baština 1, Grad Novalja – Hrvatski ronilački savez.

Marinko Petrić, Kulturno-povijesna baština hvarskog podmorja. Istraživanja, nalazišta, stanje. Prilozi povijesti otoka Hvara XII, 2014.

Mario Jurišić, Hrid Čavlin, Hrvatski arheološki godišnjak 2, 2005.

Vesna Zmaić, Plićina Mijoka, Hrvatski arheološki godišnjak 3, 2006.

Web stranice:

Međunarodni centar za podvodna istraživanja u Zadru; http://icua.hr/hr/arheoloskiprojekti/102-antiki-brodolom-sa-sarkofazima-kod-sutivana-na-otoku-brau

Scribd; https://bs.scribd.com/doc/37040390/PODVODNA-ARHEOLOGIJA

U Splitu, 24. 10. 2015.

Ante Granić, mag.hist./mag.educ.hist.

Orginalna lokacija članka: http://www.podvodni.hr/more/prilozi/1691-anticki-brodolomi-dalmatinskog-arhipelaga [na portalu Arheologija.hr objavljeno na inicijativu Autora]

AMI – Otvorenje izložbe ‘Ljubićeva pećina, arheološka istraživanja’

Otvorenje izložbe LJUBIĆEVA PEĆINA, arheološka istraživanja,održat će se u srijedu 26. studenog 2014. u 12,00 sati u Galeriji C8, Carrarina 8 u Puli.

Izvor

AMI PRESS

AMI - Plakat izložbe 'Ljubićeva pećina, arheološka istraživanja'. Ustupio: AMI PRESS.

AMI – Plakat izložbe ‘Ljubićeva pećina, arheološka istraživanja’. Ustupio: AMI PRESS.

AMI - Pozivnica na otvorenje izložbe 'Ljubićeva pećina, arheološka istraživanja'. Ustupio: AMI PRESS.

AMI – Pozivnica na otvorenje izložbe ‘Ljubićeva pećina, arheološka istraživanja’. Ustupio: AMI PRESS.