[Zürich] UZH muzeji [pišu i fotografiraju Vendi Jukić Buča i Berislav Buča]

by | May 10, 2023 | Autorski osvrti, Institucije, Istaknuto, Izložbe, Muzeji, U Europi

Zürich je s akademskog aspekta najpoznatiji kao grad u kojem se nalazi ETH (Eidgenössische Technische Hochschule), najviše rangirano sveučilište na europskom kontinentu, preciznije, odmah nakon Oxforda i Cambridgea ako brojimo i Veliku Britaniju, koja, kao i Švicarska, (više) nije u Europskoj Uniji. Sveučilište je osnovala Švicarska federalna vlada 1854. godine prema uzoru na École polytechnique u Parizu s glavnom namjerom školovanja inžinjera i znanstvenika, iako danas obuhvaća 16 odsjeka različitih disciplina. Ali uz ETH u Zürichu se nalazi još jedno sveučilište – Züriško Sveučilište (UZH – Universität Zürich), osnovano u travnju 1833. godine. Povezanost ova dva sveučilišta je evidentna – isprva su oba sveučilišta bila locirana u istoj zgradi, a i danas studenti oba sveučilišta posjećuju događanja i jednog i drugog. Zanimljivo je da je Albert Einstein studirao na ETH, ali je doktorirao i dobio zaposlenje na UZH (doktorat mu je danas izložen u zgradi UZH-a). Kasnije je napustio Švicarsku radi zaposlenja u Berlinu, ali se vratio na poziciju profesora na ETH.

UZH je najveće sveučilište u Švicarskoj, a uz fakultete, odsjeke, kampuse, knjižnice (…) pod ingerencijom ima i muzeje. Proveli smo mjesec dana u Zürichu gdje je Berislav intenzivno diskutirao i surađivao s brojnim eksperimentalnim i teoretskim fizičarima i grupama na ETH-u (posjetio je i poznati laboratorij svog suradnika znamenitog eksperimentalnog fizičara Tilmana Esslingera), a ja sam, kao i uvijek na našim putovanjima, imala priliku posjetiti muzeje i lokalne zanimljivosti (vikendom smo doduše oboje to bili u mogućnosti). U ovom tekstu predstavljeni su UZH muzeji, a drugi muzeji i lokaliteti koje smo posjetili, predstavljeni su u zasebnim člancima.

Kao i u Velikoj Britaniji, sveučilišni muzeji u Zürichu su besplatni, a poneki traže donaciju – za razliku od Velike Britanije, gdje je to pravilo i jedan od glavnih načina uprihođivanja muzeja. Prvo sam posjetila tri muzeja koji se nalaze na gotovo istoj lokaciji: Zoološki i  Paleontološki muzej te Arheološku zbirku. Nalaze se u centru Züricha, u grandioznim zgradama Sveučilišta. Očekivala sam muzeje starog kova (škripave parketne podove, rukom oslikane karte, zveckave staklene vitrine – muzeje bez previše posjetitelja namijenjene prvenstveno detaljnom studiranju izložaka). Zoološki i Paleontološki muzej krasno su prezentirani moderni muzej (jednina), dok je Arheološka zbirka starog kova, ali bez škripavih parketa 

Zoološki i Paleontološki muzej… [VJB]

… dijele isti prostor, a odijeljeni su arkadnim zidom. Smisleno da su zajedno. Glavni ulaz vodi u Zoološki muzej, koji se nalazi na dvije etaže, a dublju polovicu razizemlja zauzima Paleontološki. Unutar izložbenog prostora Zoološkog muzeja nalaze se i kino te muzejska trgovina. Izloženi su kosturi, okamine i preparirane životinje. Na etaži razizemlja izlošci su organizirani prema kategorijama. Na samom ulazu posjetitelja nadvisuje maketa dinosaura. Preparirane ptice nalaze se lijevo od makete u nekoliko velikih vitrina. Uz vitrine s pticama postavljeni su audio elementi putem kojih se pritiskom na gumb može poslušati audio zapis glasanja pojedine ptice. Nakon ptica dolaze reptili, a poseban prostor razizemlja Zoološkog muzeju posvećen je izabranim fosilima prozvanima ‘umjetninama prirode’. Puno više okamina nalazi se u prostoru Paleontološkog muzeja. U njemu se u velikim vitrinama nalaze fosili i rekonstrukcije izumrlih bića.

Stepenicama se spušta u -1 etažu Zoološkog muzeja. Ovdje su životinje organizirane prema zemljopisnim lokacijama pa svaka vitrina sadrži različite vrste određenog staništa. Većinom se radi o izlošcima prepariranih životinja, koje se, ukoliko žive na većem broju područja, ponavljaju te se može steći dobar dojam o njihovoj globalnoj rasprostranjenosti.

Muzej je jako dobro osvijetljen i prirodnim svjetlom iz velikih otkrivenih prozora te decentnim i akcentiranim umjetnim rasvjetljenjem. Uz svaku vitrinu nalazi se QR-kod putem kojeg se može pristupiti ‘Tierparcours’ aplikaciji, trenutno dostupnoj samo na njemačkom jeziku. Na području muzeja postavljene su broje ‘stanice’ za interaktivno proučavanje putem kompjutera ili mikroskopa, taktilne i audio instalacije te televizori s projekcijama. Uz vitrine su postavljene klupe, a ispred televizora fotelje. Muzejska trgovina obiluje knjigama za male i velike, plišancima, razglednicama i ostalim suvenirima, ali moguće je platiti samo gotovinom. Zanimljivo je da se u okviru UZH nalaze još i Muzej veterinarske anatomije i Muzej povijesti veterine, koje nisam bila u mogućnosti posjetiti. Također pod njihovom je ingerencija i glavna sveučilišna veterinarska klinika.

Arheološka zbirka…[VJB]

… nalazi se odmah iza ugla. Potrebno je ostaviti torbu/ruksak bilo koje veličine u pretinac, a ljubazni zaštitari voljni su posuditi kovanicu od jednog Franka (i jedan Eur bi bio u redu, ali ja sam od sitniša imala samo onu od dva). Ipak, dozvoljeno mi je bilo nositi moju praktičnu mini cross-body torbicu s dokumentima jer sam djelovala kao ozbiljni i profesionalni posjetitelj, a spomenula sam da sam po struci arheolog (među ostalim)  Zbirka je osnovana početkom 19. stoljeća kada su se počeli prikupljati gipsani odljevi antičkih skulptura. Godine 1852. profesori s UZH kupili su prvi gipsani odljev od zarade s javnih predavanja. Netom kasnije ujedinili su snage s kolegama s ETH te je tridesetak odljeva poklonjeno Sveučilištu čime je osnovana najstarija arheološka zbirka u Švicarskoj. Posvećena je području Mediterana i Bliskog Istoka. Odsjek za Klasičnu filologiju i klasičnu arheologiju osnovan je 1869. godine, a prvi predstojnik je bio Otto Bendorf. Ubrzo poslije kupljeni su prvi originalni artefakti – grčke vaze.

U zgradi u kojoj se nalazi Arheološka zbirka nalaze se i Arheološki institut, Povijesnoumjetnički institut te Biblioteka. Odmah do ulaza nalazi se i mala trgovina koja podsjeća na čekaonicu te način na koji funkcionira kupnja skromnog izbora knjiga, razglednica i pletenih torbi, bez prisutnog prodavača, nije jasan.

Izložbeni prostor prizemlja nije bilo dozvoljeno fotografirati jer se na njemu nalaze izloženi originali. Srećom, brojni izlošci dostupni su na liku e-kolekcije: https://archaeologische-sammlung-uzh.zetcom.net/de/

Ulaz u prostoriju s obje strane prolaza zagrađuju velike staklene vitrine s izloženim grčkim vazama. Zbirka sadrži grčke (uglavnom vaze), etrurske (reljefi), rimske (šarolik izbor), egipatske (mumija), mezopotamske (monumentalni asirski reljefi iz razdoblja Ashurnasilpala II. i Tiglath-Pilesera III.) i maloazijske (nekoliko skulptura iz Palmire) artefakte. Vremenski raspon izložaka proteže se od 4. tisućljeća prije nove ere do sredine prvog tisućljeća nove ere. Prvi kat i podrum sadrže gipsane odljeve te je fotografiranje bilo moguće. Uočila sam nekoliko poznatih skulptura: Tetrarsi iz Venecije, Laokontova grupa kakvu smo imali na Odsjeku u Zagrebu, August Primaporta (kopija kao i ona obojana iz Ashmoleana https://www.facebook.com/photo/?fbid=1622151144513496&set=a.1622149494513661 iz članka http://www.arheologija.hr/2017/12/01/dreaming-inspires-of-oxford-the-ashmolean-museum-of-art-and-archaeology-osvrt-vendi-jukic-buca/), brojne Atene, Afrodite, portreti rimskih careva, Dionizi, mikenska Lavlja vrata i mnoga druga poznata djela. Kopije su uglavnom izrađene od gipsa, ali bilo je i primjeraka od metala i drugih materijala. Kao i u Ashmoleanu (na displeju kao centralni izložak jedne od prostorija, https://www.facebook.com/photo/?fbid=1622150981180179&set=a.1622149494513661 ), i u Arheološkoj zbirci UZH nalazi se brončana kopija Zeusa (Artemizijski Zeus) koji baca munju (original je izložen u Nacionalnom muzeju u Ateni). Ime je dobio po mjestu nalaska – pronađen je u ostacima brodoloma kod Rta Artemizij. Zanimljivo je da se na prvom katu nalaze i uredi akademskih zaposlenika, a dostupni su i stolovi i stolice za rad ili odmor. Iznad se nalaze instituti. Iako je dan bio kišan, a Zoološko-paleontološki muzej prepun, gotovo uopće nije bilo posjetitelja u Arheološkoj zbirci. Prisutna je bila nekolicina studenata i zaposlenika u prolazu, te sam Zbirku, a pogotovo podrumski dio, pregledala gotovo u potpunoj samoći, u svom tempu i s punim pregledom. Baš kako volim 😀

Paviljon znanosti i Antropološki muzej…[VJB&BB]

… nalaze se unutar iste građevine na području kampusa UZH (već smo naglasili da su UZH i ETH uvelike slični – kao što ETH ima svoj kampus naslonjen na brdo, tako i UZH ima svoj kampus naslonjen na brdo, te nam je u početku bilo dosta zbunjujuće razlikovati što se gdje nalazi). Znanost zauzima prvi kat, a antropologija -1 etažu.

Paviljon znanosti podijeljen je na dva dijela, a na ulazu se nalazi recepcija s muzejskom trgovinom. Predstavljeni su izabrani znanstveni projekti koje zasebno ili u (međunarodnim) suradnjama provode znanstvenici Fakulteta znanosti UZH-a. Lijevo od recepcija predstavljeni su biološki projekti, a desno projekti s područja fizike. Razgled smo započeli lijevom stranom video projekcijom o merkatima. Slijedi izbor etnobotaničkih artefakata Hansa Schinza (1858.-1941.), osnivača Botaničkog muzeja, uz njegov portret i maksimu ‘Mann muss eben Alles sammeln’ (‘Sve se mora sakupiti’) [također maksima mog oca po pitanju blu rayeva]. Schinzu je veliki broj kolega slalo artefakte iz cijeloga svijeta te se muzej vrlo brzo popunio do situacije da je nedostajalo prostora. Posebno su ga interesirali etnobotanički artefakti – biljke i biljne izrađevine koje su u nekom obliku koristili ljudi. Među ostalim, sakupljao je girlande pokojnih drevnih Egipćana i primjerke jestivih biljaka. Izložene su drvene strelice impregnirane biljnim otrovom koje su korištene za lov, dvije igračke izrađene od vodenog oraška (Trapa natans) koje predstavljaju japanski imperijalni par te krunica izrađena od vodenih orašaca iz Appenzella (vodeni orašak izumrla je vrsta u Švicarskoj). Zbirka sadrži i arheobotaničke artefakte koje je prikupljao Oswald Herr (1809.-1883.), profesor botanike na oba sveučilišta, koji je vrlo rano shvatio važnost biljnih ostataka očuvanih u okolnostima bez kisikana arheološkim nalazištima na području jezera züriškog kantona te se smatra osnivačem arheobotanike – znanstvene grane koja i arheološkim i botaničkim metodama proučava ostatke biljnih nalaza, okolišnu i klimatsku povijest te način prehrane. Poznato je koji usjev je kultiviran i konzumiran do prije 6300 godina. Većina Herrovih primjeraka su pougljenjeli i potječu s nalazišta naselja koja su bila uništena vatrom ili su tijekom završili u ognju. Na jezeru Pfäffikon arheološka iskopavanja započeta 1858. godine otkrila su brojne arheobotaničke artefakte raznolikih žitarica. Ovdje su izloženi primjeri lana, bazge i maka s različitih lokalnih jezera. U nastavku su prezentirani snimci slikara i fotografa Josefa Handela (1865.-1940.) namijenjeni podučavanju te način na koji ih je izrađivao kombinacijom crnobijele fotografije izrađene na staklu koju je potom ručno bojao. Rezultat je fantastičan i ni po čemu se ne razlikuje od današnje fotografije. Slijedi kolekcija sjemenki, a izložen je primjerak biljke koja producira najveće sjemenke sposobne ‘letjeti’ zrakom te je predstavljen UZH profesor Alfred Ernst (1875.-1968.) koji je istraživao na području Tropa i nekoliko biljaka koje je sakupio očuvanih u alkoholu. Na kraju je objašnjeno kako su značajni prekomorski izlošci dospjeli u Muzej, a jedna biljka izložena je u originalnoj drveno-staklenoj vitrini u kojoj je stigla u Zürich.

Desno od ulaza nalazi se fizički dio izložbe koji prikazuje trenutne projekte koji se provode u međunarodnim suradnjama, pa pero prepuštam Berislavu.

Svaki projekt predstavljen je video projekcijom i velikim panelima koji objašnjavaju o čemu se radi, tko sudjeluje uz ‘take home’ poruke što bi bilo je vrijedno zapamtiti.

Projekt XENON. Galaksije nemaju dovoljno vidljive mase (utvrdivo teleskopima), što prema teoriji gravitacije upućuje da bi se trebale raspasti. Jedan mogući razlog tome da se zvijezde unutar galaksije drže na okupu je da postoji masa koja nije vidljiva. Odgovor bi dakle mogao ležati u postojanju do sada nedetektirane čestice, nazvane intrigantno ‘tamna tvar’, koja bi sadržavala nevidljivu masu galaksija. Postoje dodatni neovisni teorijski razlozi zašto bi takva čestica trebala postojati, npr. supersimetrija. Cilj XENON eksperimenta je detektirati tu ‘nevidljivu’ česticu detektorima koristeći istoimeni plin. Detektor bi na površini detektirao razne druge čestice koje dolaze iz svemira, a slabo interagirajuće bi ostale nezapažene. Iz tog razloga detektor je postavljen duboko pod zemljom. Na taj način zemljina površina služi kao filter koji će upiti većinu poznatih čestica, a detektor će detektirati one koje slabo interagiraju. Mehanizam detekcije je da kad se slabointeragirajuća čestica sudari s jezgrom ksenona, ksenon će emitirati svjetlost koja će biti zabilježena. ‘Misterij’ je koliko će se dugo čekati da se nepoznata čestica detektira, ali pretpostavlja se da će vremenski period biti dug radi same prirode slabointeragirajućih čestica.

Projekt CROWD WATER pokušava istražiti mogu li se predvidjeti prirodne katastrofe poput suše, poplave ili propasti usjeva – koji su podaci i tehnologije potrebne i kako običan čovjek može pomoći ovom istraživanju. Razina vode, vidljiva na obalama rijeka, konstantno se mijenja. Stoga su istraživačima potrebni promatrači razine i strujanja vode, ovlaženosti tla i onečišćenosti plastikom  te projekt poziva posjetitelje da se aktivno uključe. Pojedinac na ovaj način uključen u projekt nazva se ‘građaninom-znanstvenikom’.

UZH sudjeluje na LHCb projektu u CERN-u koji je dio LHC (Large Hadron Collider) aparata sudarivača hadrona (Vendi je posjetila CERN-ov muzej u Ženevi), koji su vrsta subatomskih čestica, npr. proton. Hadroni su građeni od još manjih čestica, kvarkova. Sudarajući hadrone eksperiment postiže (ogromne) energije i uvjete koje nisu postojali u Svemiru od vremena vrlo bliskih njegovom nastanku. Time dobivamo uvid u fundamentalne zakone fizike. Cilj LHCb projekta je konkretno vidjeti da li određena simetrija prirode (nepromjenjivost matematičkih zakona fizike prilikom date transformacije) opstaje na vrlo visokim energijama.

Stepenicama se silazi u prostrani prostor Antropološkog muzeja. Kao i na prvom katu, izlošci su prezentirani unutar jedinstvenog prostora kreativno odijeljenog vitrinama, projekcijskim zaslonima i panelima. Kolekcija demonstrira razvoj čovjeka od najranijih primjeraka australopiteka (između 4.1 i 3.9 milijuna godina, pronađenih u Keniji na području Kanapola, pod vodstvom paleontoantropologinje Meave Leakey 1994. godine) do današnjeg roda Homo Sapiens. Neki od fosila ranih hominida prikazanih u muzeju potječu s nalazišta s područja Švicarske. Posjetiteljima su na raspolaganju interaktivni alati za proučavanje svijeta primata, moždanih funkcija i ljudskog kostura. Na ulazu su izložene replike lubanja dosad poznatih vrsta ranih hominida, a više podataka saznaje se koristeći touch screen koji se nalazi odmah ispred. Odabirom pojedine lubanje upali se svjetlo u vitrini iznad nje te se prikaže na lenti vremena na zaslonu uz dodatna objašnjenja. Izložen je odljev otisaka australopitecina očuvan u vulkanskom pepelu nalik cementu u blizini Laetolija (Tanzanija) koji dokazuju da je uspravno hodanje postojalo prije barem 3.6 milijuna godina. Postavljene su realistične rekonstrukcije neandertalaca i primata. Rekonstruiran je i fragment nalazišta s koštanim ostacima (nisam sigurna radi li se o ukopu). Objašnjavaju se i tranzicijske forme između australopiteka i roda Homo erectus – rod Australopithecus sediba. Uz rekonstrukciju kostura roda A. sediba, u vitrinama se nalaze i suvremeni medicinski kosturi, za usporedbu. Među izlošcima nalaze se i kamene alatke iz razdoblja ranog paleolitika. Veliki poster na zidu prikazuje najdugovječniju i najvažniju kulturnu sekvencu na Bliskom Istoku – nalazište bunara ‘Bir al Hummal’ (1.6 milijuna – 60 000 godina pr. n. e.). Pronađene su životinjske kosti, a kameno oruđe i ognjišta u najranijim slojevima upućuju na obitavanje roda Homo erectus, dok su se u recentnijim slojevima nalazile forme miješanih karakteristika neandertalaca i anatomski modernih ljudi. Naglašeno je da današnji ljudi ne potječu od velikih čovjekolikih majmuna, iako je velika sličnost i više nego očita. S čimpanzama moderni ljudi dijele 98% DNK i zato se smatra da nam je zajednički predak egzistirao prije otprilike 6 milijuna godina. Na kraju izložbe nalazi se veliko ogledalo i u kojem se posjetitelji u punoj visini mogu promotriti, i uslikati, postati sami izlošci i dio izložbe, uz posljednji izložbeni tekst o anatomski modernim ljudima. Na izlazu je postavljena gomila otpada na čijem vrhu stoji moderni čovjek i izabrani primjerci čovjekovog stvaralaštva.

Muzej voštanih mulaža… [VJB]

…vjerojatno ne bi bio svatko u stanju posjetiti. Meni osobno iskustvo je bilo vrlo ugodno. S aspekta arheologa, s iskustvom iskopavanja srednjovjekovnog groblja, bilo je vrlo zanimljivo vidjeti kako ‘na van’ izgledaju bolesti od kojih su ljudi nekoć umirali. Mnoge od njih više nisu opasne, a neke više ni ne postoje. Moulages (u hrvatskom prijevodu mulaža) su, prema enciklopedijskoj natuknici ‘obojeni voštani ili sadreni dijelovi ljudskoga tijela, napose oni na kojima su vidljive tipične patološke promjene, a načinjeni su prema odljevu s bolesnika. Upotrebljavali su se u nastavi na studiju medicine.’ Zbirka UZH čuva mulaže izrađene od voska, koje su se koristile u klinikama i privatnim institucijama od 19. stoljeća u svrhu proučavanja i dokumentiranja bolesti. Prve primjerke mulaža i materijal za nihovu izradu nabavio je Bruno Bloch, imenovan 1916. godine prvim profesorom Katedre za kožne i spolne bolesti novoosnovane Dermatološke klinike u Zürichu. Od 1918. godine za dermatološku kliniku moulaže izrađuje Lotte Volger, kojoj je recept za izradu mulažne mase ustupio njezin izumitelj Franz Kolbow. Kada je 1924. godine otvorena nova zgrada dermatološke klinike, mulaži su bili postavljeni u izložbene vitrine u neposrednoj blizini predavaonice. Tijekom vremena, a pogotvo razvojem fotografije, voštane mulaže prestale su se koristiti te su mnoge od njih uništene na području Europe za potrebe izrade svijeća u ratnim vremenima. Primjerci u Zürichu uspjeli su ostati sačuvani zahvaljujući Ruth Reutl – Willi (1919.-2004.) i Elsbeth Stiuber (1924.-2014.). Ruth, po izobrazbi umjetnica i modna ilustratorica, bila je učenica Lotte Vogler. Uz to što je izrađivala nove mulaže, Ruth se bavila i njihovom restauracijom (restaurirala je njih više od 1000 te izradila 300tinjak novih). Naslijedivši Ruth, Elsbeth je 1970tih godina prepoznala povijesnu važnost züriških mulaža, spasola ih od uništenja i posvetila svoj rad njihovom sakupljanju i očuvanju te prezentaciji kolekcije kroz organiaciju izložbi.

Smatra se da kolekcija u Zürichu sadrži najbolje očuvane i najrealističnije primjerke na svijetu. Pored mulaža koji prikazuju kožne bolesti poput raka, bolesti koje proučava medicina rada te spolno prenosivih bolesti, zbirka sadrži mulaže kožnih promjena koje su rezultat ili reakcija bolesti drugog organa, poput škrofula uzrokovanih tuberkulozom (najživopisniji opis ovog stanja, koje se nekoć smatralo zasebnom bolesti, a naknadno se utvrdilo da se radi o imunološkoj reakciji na tuberkulozu, čitala sam kod Laurence Sternea u njegovom poznatom romanu ‘Sentimentalno putovanje kroz Francusku i Italiju’). Zbirka obuhvaća i Adolf Fleischmannove mulaže kirurških zahvata, koje je otkupio Paul Clairmont, direktor Kirurgije u Zürichu. Stručnjaci su ove mulaže redovito prezentirali na internacionalnim kongresima kako bi se međusobno mogli biti u tijeku s najnovijim razvojem medicine i kirurgije. Muzejski prostor je cjelovit, a uske vitrine s izlošcima postavljene paralelno.

U jednoj vitrini prikazani su gipsani kapuli i voštani odljevi te bočice s bojama kao dio procesa proizvodnje. Vitrine na samom ulazu prikazuju mulaže koji su dokumentirali tijek alergijskih reakcija te faze u liječenju (primjerice radijacijom). Njihova veličina varira od malih mulaža gdje se prikazuje samo specifična reakcija na koži do glave, torza, ekstremiteta ili kompletnog dječjeg tijela. Mulaži su u najvećem broju slučajeva izrađivani za živim pacijentima, čiji su zabilježeni podaci ostali sačuvani. Nakon što se izradio kalup i potom odljev, pristupilo se realističnom ručnom oslikavanju prema stvarnom stanju. Legende su napisane na njemačkom jeziku, a posjetiteljima je omogućeno korištenje registratora s informacijama na engleskom, a dostupno je i nekoliko publikacija o Zbirci. Vodič po Muzeju može se preuzeti i u obliku mobilne aplikacije. Za razliku od ostalih muzeja koje smo posjetili, ovu izložbu nije dozvoljeno fotografirati bez dozvole (koja nam je dodijeljena za potrebe pisanja i objave ovog članka), ali je moguće preuzeti nekoliko besplatnih razglednica s fotografijama izložaka kao i testere različitih krema za ruke.

Bonus – Centralna zgrada UZH… [VJB&BB]

Istraživajući podatke o UZH saznala sam da se u glavnoj zgradi Sveučilišta nalazi Einsteinova doktorska diploma te smo ju odlučili pogedati i fotografirati. Za razliku od Oxforda, gdje u svakoj sveučilišnoj zgradi postoji recepcija, a ulaz izvan radnog vremena recepcije jedino moguć putem osobne elektroničke identifikacijske kartice i to samo za zaposlenike fakulteta ili odsjeka (što nam je bilo vrlo praktično pogotovo kad smo radili po noći), vrata ove sveučilišne zgrade oko 18, 19 sati bila su otvorena. Prostrani prostor atrija (Lichthof) ukrašen je brojnim antičkim reljefima i skulpturama. Naime, do 1972. služio je kao izložbeni prostor odljevima Arheokoške zbirke. Prostorom dominira odljev Nike sa Samotrake i vrlo udoban ogroman chaise! S obzirom da smo ušli ‘s boka’­­­­––––­­­ morali smo se raspitati kod studenata i profesora u prolazu kako se dolazi do glavnog ulaza. I zaista, u vitrini stoji Einsteinova diploma (na internetskim stranicama UZHa navedeno je da se radi u originalu) uz njegovu fotografiju i tekst.

Ovime smo završili naš posjet UZH, a ubrzo je i našem jednomjesečnom boravku u Zürichu došao kraj. Grad nas je fascinirao svojom otvorenošću i informativnošću te prožetošću kulturnim, muzejskim i arheološkim sadržajima.

Tekstove o drugim muzejima i znamenitostima pročitajte ovdje [USKORO]

 

Vendi Jukić Buča & Berislav Buča
Kopenhagen, 7. svibnja 2023.

 

Izabrana literatura
https://www.news.uzh.ch/en/articles/media/2022/Einstein.html
https://www.uzh.ch/cmsssl/en/explore/museums.html
https://www.archaeologische-sammlung.uzh.ch/de.html
https://www.brown.edu/Departments/Joukowsky_Institute/courses/greekpast/4919.html
https://www.sciencepavilion.uzh.ch/en/See/current-exhibitions.html
https://hr.wikipedia.org/wiki/Vodeni_ora%C5%A1ac
https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42345
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=18157
https://hls-dhs-dss.ch/de/articles/014319/2003-12-18/
https://www.haus-der-wissenschaft.uzh.ch/de/kunsthistorische-tour/3-lichthof.html
https://www.sciencepavilion.uzh.ch/en/See/current-exhibitions/LHCb.html

[Zürich] Lindt dom čokolade [pišu i fotografiraju Vendi Jukić Buča i Berislav Buča]

by | May 10, 2023 | Autorski osvrti, Istaknuto, Izložbe, Muzeji, U Europi

First and foremost želimo istaknuti izuzetnu dobrodošlicu u ovaj Muzej. Kako smo pisali,  UZH muzeji su besplatni, ali uz njih Zürich ima i brojne zanimljive privatne muzeje. Zasićeni posjetama standardnim muzejima, Muzej čokolade, kao jedinstvena institucija, inicijalno je bio jedini muzej koji smo, kao gurmani i čokoladoljupci, planirali posjetiti. Upravo posjet ovom muzeju, tretman koji smo kao medijski djelatnici dobili te izložbeni postav, motivirao nas je da posjetimo i izbor ostalih züriških muzeja. Ovom prilikom željeli bismo zahvaliti gospodinu Danielu Huggenbergeru, PR menadžeru Muzeja na ukazanom povjerenju i VIP tretmanu. Uz osobnu poruku u paketu dobrodošlice primili smo izbor čokolada te press materijale na engleskom jeziku i USB s fotografijama. Tek naknadno sam, detaljno istražujući inventar poklon vrećice, naišla i na gutschein za Lindtovu kavanu, što nas je potaklo da ju još jednom posjetimo za sladak završetak našeg boravka.

Lindt dom čokolade nalazi se uz jezero u Kilchbergu, izvan centralnog dijela Züricha. Do njega je moguće doći tramvajem, busom, vlakom i brodićem. Prvi puta doputovali smo vlakom i vratili se brodićem, a drugog puta dolazak je bio isti, ali smo se vratili pješice (nadali smo se večeri u restoranu na obali jezera, ali smo se ipak odlučili za provjereni tradicionalni restoran u centru). Muzej je relativno nov – gradnja zgrade dizajnirane od arhitekata Christ & Gantenbein započeta je 2017. godine, a dovršena 2020. Zanimljivo je da je u temeljima zakopana i vremenska kapsula koja sadrži čokoladu napravljenu prema originalnom receptu Rudolfa Lindta (1885.-1905.), izumitelja conching aparata (polira čokoladu i uklanja nepoželjne okuse, poput gorčine). Možemo samo zamisliti kako će se iznenaditi arheološka ekipa u dalekoj nam (potencijalno čak bezčokoladnoj) budućnosti! Kompanija Lindt je zbog posvećenosti očuvanju izvrsnosti švicarske čokoladne produkcije osnovala nekoliko godina ranije (2013.) Lindt Chocolate Competence Foundation s ciljem dugoročnog učvršćivanja pozicije Švicarske kao čokoladne destinacije, daljnju konsolidaciju švicarske ekspertize u izradi čokolade te promociju održivog razvoja i inovativnosti. Razvoj novih procesnih tehnologija i produkata odvija se u suradnji sa sveučilištima i akademskim institucijama. Ovi ciljevi jasno se reflektiraju u interaktivnom postavu Muzeja, koji je glavni projekt Fondacije te služi kao interaktivna informacijska platforma za javnost i fokusira se na sve aspekte u povezanosti s čokoladom.

Uz izložbeni i ‘okusbeni’ postav, u zgradi se nalaze istraživačko postrojenje s open-view produkcijom (iza staklene stijene), prostorije za održavanje tečajeva izrade čokolade koje provode Master Chocolatiers, Lindt Café i Lindt Trgovina. U predvorju je postavljenja gigantska 9metarska čokoladna fontana.

Izložba se nalazi na prvom katu, obilazi se uz pomoć bežičnog audio vodiča i započinje prikazom kultivacije kakaa. Kakova zrna rastu na drvetu, kakaovcu, u sjeni većih biljaka, prirodno na području vlažnog i toplog Ekvatora, a danas se kultiviraju na području Zapadne Afrike. Zrna su velikih dimenzija i žarkih boja u zreloj fazi. Video projekcije prikazuju način i različite faze uzgoja kakaovca, čije rekonstrukcije obuhvaćaju cjelovite biljke, od korijena do krošnje. Izložen je alat koji je potreban za kvalitetnu produkciju kakovih zrna. Iduća prostorija, vizualno vrlo zanimljiva i originalno dizajnirana, posvećena je povijesti razvoja čokolade. U središtu prostorije nalazi se glomazni okrugli stol s predmetima koji bi se uobičajeno nalazili na stolu, a tiču se izrade i konzumacije kakaa i čokolade (većina njih namijenjena je interaktivnom istraživanju posjetitelja), uz video projekciju s tekstualnim podacima i vizualnim demonstracijama. Cijeli okomiti zid ove kružne prostorije služi kao projekcijsko platno video projekciji. Vremenska lenta postavljena je uz zid, a sadrži legende i staklene vitrine s izlošcima. Kakao se pio na području Srednje Amerike još 4000 godina pr. n. e. Olmeci, Maje, Asteci i druge civilizacije prije dolaska Španjolaca pile su gorak napitak od kakaovca, koristile sjemenke kao valutu i prinosili ih kao žrtvu bogovima. Kakaov maslac smatrao se čudesnom supstancom koja se polagala kao prilog u grobovima njihovih kraljeva. Izložen je metate – tradicionalno kameno oruđe kojim su se mljela zrna kakaovca. I danas se koristi u srednjoameričkoj gastronomiji, a izloženi primjerak potječe iz 20. st. Kada se pomiješaju s vodom, nastane jako, gorko piće koje se naziva cacahuatl, u prijevodu ‘kakaova voda’. Faksimil Zouche-Nuttall kodeksa iz 14. stoljeća (original se nalazi u British Museum-u), jednog od osam piktografskih kodeksa Mišteka ‘preživjelih’ španjolsko osvajanje, prikazuje nevjestu koja mladoženji prinosi šalicu čokoladnog napitka. Uz kodeks, izložena je i replika posude iz kakve se pio čokoladni napitak tijekom 6. – 8. st. u Gvatemali. Tijekom svojih osvajanja čokoladu su kusali Španjolci – ‘unaprijedili’ su ga šećerom, začinima i zapjenili izrezbarenim drvenim pjenjačama (molinillo) te predstavili europskom tržištu i raširili djelovanjem dominikanaca. Isprva rezervirana samo za plemstvo i crkvenjake, srednja klasa također je razvila nepce za čokoladu. Daljnji ‘prodor’ u Europu odvio se preko religijskih odnosa, kraljevskih vjenčanja i gusarskog krijumčarenja. Na koncu je započeta masovna proizvodnja te je i radnička klasa bila u mogućnosti priuštiti sebi ovu deliciju. Ostali izlošci obuhvaćaju porculanske setove za ispijanje čokoladnih napitaka, farmaceutsku vagu za prodavanje čokolade za izradu ljekovitog tonika, mali aparat za prodaju čokolade i brojne druge. Kao priznanje općoj popularnosti kakaa, Carl Linnaeus imenovao ga je ‘Theobroma Cacao L.’, izvedeno iz grčkog izraza ‘hrana za bogove’.

Iduća prostorija posvećena je povijesti tehnologije produkcije čokolade. Predstavljeni su brojni švicarski izumi (npr. namatanje aluminijske folije, ciferšlus). Saznajemo da je Cailler najstariji švicarski čokoladni brend koji je još uvijek aktivan. Osnovan je 1819. u malom mjestu Vevey (Ženevsko jezero), u kojem je osnovano još sedam drugih tvornica čokolade. Među ostalim farmaceut Henri Nestlé je ovdje izumio ‘dječje brašno’, smjesu dvopeka i kondenziranog mlijeka (bebi papa), što je inspiriralo Daniela Petera da kondenzirano mlijeko pomiješa s čokoladom izumivši mliječnu čokoladu. Suchard se proslavio pametnim reklamiranjem, a u suradnji s Theodorom Toblerom izrađeni su posteri koji se danas nalaze izloženi u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (u NY putujemo krajem godine te ćemo se potruditi da specijalno razgledamo ove postere). Najistaknutiji izložak je conching aparat u funkciji, s pravom čokoladom. Aparat se nalazi na podiju koji kruži tako da ga sa svih strana možete razgledati stojeći na jednom mjestu. Ovaj proces revolucionarizirao je izradu čokolade. Lindtu je uspjelo ‘pretvoriti’ krhku i lomljivu masu poznatu pod nazivom čokolada u tekuću masu te ju formirati u glatke sjajne štangle. Züriški slastičar Rudolf Sprüngli-Ammann prepoznao je potencijal Lindtovog izuma te je, otkupivši ga, započeo proizvodnju čokolade u Kilchbergu.

Niz postera i izložaka u idućoj prostoriji prikazuju razvoj čokolade kroz desetljeća. Prepoznajemo neke dobro poznate kalupe (npr. Lindtov uskršnji zeko) i limene kutije, omote čokolada i bombonijera, pakovanja kakaa i dr. Nekoliko okruglih postaja detaljno demonstrira proces izrade čokolade, od zrna do konačnog proizvoda i vodi do dugo očekivanih postaja za degustaciju. Bilo je moguće probati tri vrste tekuće čokolade i komadiće tamne čokolade s različitim dodacima koja je svježe izlomljena ispadala iz posebnih visećih staklenih aparata u kojima je bio vidljiv proces lomljenja. Gužva je bila neviđena. I djeca i odrasli ‘borili’ su se da dođu do čim više ulomaka izlomljene čokolade. Moram pohvaliti razinu higijene – dostupne su bile posebno upakirane žličice i dezinficijens (koji je osim nas rijetko tko koristio) te maramice i posebni otvori za ubacivanje iskorištenog pribora. Brojni vodiči i zaposlenici objašnjavali su proces proizvodnje i čistili degustacijske postaje. Radi velike gužve, opskrbivši se čokoladicama, brzo smo produžili u posljednju prostoriju izložbe – Čokoladni svemir. Berislava je najviše zanimao zaslon detektorom pokreta. Pikazana je digitalna karta Švicarske s lokacijama proizvođača čokolade, globusi s ‘pojasom kakaa’ i ‘svijetom reklame’ te kugle s utjecajem održive kultivacije kakaovca. Ali degustacijama nije bio kraj! Na samom kraju dočekalo nas je more Lindor čokoladnih bombica u svim postojećim okusima kojih se na licu mjesta može pojesti koliko oči vide, srce želi, a želudac može primiti. Ukoliko ih želite degustirati izvan prostorije, dozvoljeno je preuzeti po primjerak od svake vrste.

Nakon što smo obišli izložbu ponovo smo se našli na prvom katu gdje je iza staklene stijene nalazi Laboratorij inovacija gdje eksperti i specijalisti razvijaju najnovije čokoladne kreacije i bave se pitanjem razvoja i čokoladne industrije. Posljednje iznenađenje prije završetka izložbe bio je aparat koji skeniranjem ulaznice kombinacijom fizičke i virtualne mašinerije producira čokoladicu. S obzirom da je u trenutku našeg obilaska bio u kvaru, čokoladicu nam je ustupila hostesa.

Iako smo znali da nas i na kraju izložbe očekuje degustacija, jedva smo čekali posjetiti Café. Ponuda nije izrazito široka, ali je zato ono što se nudi vrhunsko: vafli, vruća čokolada, sladoled, domaći korneti, razne druge slastice i poneki slani zalogaj te odličan kapučino s hrpom mlijeka i čokoladnim bombonom (ovo je najbolji kapučino u Zürichu, a i najpovoljniji). Začuđujuće, u ponudi nema čokoladnog fondua, iako čokolada teče na sve strane. Najoduševljeniji smo bili upravo šalicom tekuće čokolade (kakva se nekad mogla naručiti i u Krašu u Ilici) koju smo dodatno prelijevali preko sladoleda i vafli.

U Lindt trgovini moguće je kupiti sve vrste Lindt čokolada, kao i personalizirati kupnju – primjerice napisati ime na bloku čokolade, a izložena je i još jedna mala fontana. Mi smo potražili artikle koji nisu uobičajeno dostupni u prodavaonicama i pronašli premaz, vruću čokoladu i preljev za sladoled koji je fantastičan. Postoji sekcija s popustima lom čokolade ili velikih pakiranja. Gotovo svaki posjetitelj Muzeja po izlasku je viđen s prepoznatljivom smeđom većom ili manjom Lindt papirnom vrećicom. Kao što sam napomenula na početku teksta, mi smo se u Café vratili dvaput, za čokoladni i početak i kraj boravka u Zürichu.

Brojčani podaci

  • Investirano više od 100 milijuna CHF
  • Impozantna zgrada muzeja je dovršena u rekordnih 36 mjeseci
  • Izložba se prostire na 1500 kvadratnih metara
  • Očekivna posjeta od preko 350000 ljubitelja čokolade iz Švicarske i globano
  • Najveća Lindt čokoladna trgovina na svijetu
  • Najviša čokoladna fontana – 9 metara
  • Švicarci su najveći konzumenti čokolade na svijetu – godišnje u prosjeku konzumiraju 10,4 kg (uvjerena sam da su naše osobne brojke više)

 

Vendi Jukić Buča & Berislav Buča
Kopenhagen, 9. svibnja 2023.

Izabrana litaratura
https://www.lindt-spruengli.com/about-us/history/rodolphe-lindt
https://en.wikipedia.org/wiki/Conching
https://www.britishmuseum.org/collection/object/E_Am1902-0308-1
https://www.jstor.org/stable/23760087
https://chocosuisse.ch

 

Festival svjetla u Kopenhagenu [pišu i fotografiraju* Vendi Jukić Buča i Berislav Buča]

by | Apr 9, 2023 | Autorski osvrti, Events, Istaknuto

Slavljenje svjetla ima duboke korijene u ljudskoj prošlosti jer je povezano s prirodnim ciklusom proljetnog ekvinocija kojim se duljina dana izjednačava s duljinom noći, a nakon kojeg dani postaju duži i topliji nakon duge i tamne zime. Ovo se dešava u trenutku kada je zemljin ekvator točno u ravnini zraka sunca. Primjerice, smatra se da se prakticiralo slavljenje ekvinocija u Stonehengeu (3000 god. pr. n. e.), gdje se i danas ljudi okupljaju u istu svrhu. U Chichen Itzi (Meksiko, 7.-13. st.) piramida posvećena Kukulcánu služi kao vizualni simbol dana i noći. Svakog ekvinocija sunčane zrake kasnog popodneva stvaraju iluziju zmije koja se spušta sa sjevernog stepeništa. U Machu Picchu (Peru, 15. st.) na vrhu svete planine iznad Urubamba doline, nalazi se veliki ritualni kamen Intihuatana, što u prijevodu znači ‘mjesto gdje se sunce veže’ a postavljen je na način da njegova četiri ugla ukazuju na jednu od strana svijeta. Smatra se da predstavlja astronomski sat kalendara Inka. Poziciran je tako da točno u podne na dan proljetnog i jesenskog ekvinocija sjena nestane.

Suvremeni festivali svjetla organizirani u gradovima diljem Europe organizirani su iz različitih razloga ili imaju svoje začetke u povijesnim događajima. Primjerice, Festival Svjetla u Berlinu (od 2005.) održava se tijekom rujna i listopada i svake godine ima različitu temu na koju se doslovce svjetlosnim efektima želi skrenuti pozornost. Lyonski festival korijene vuče iz lokalnog povijesnog događaja. Naime, 1852. godine, usprkos socijalnih nemira, konstatnih poplava i radikanih urbanističkih promjena, odlučeno je podignuti kip Djevice Marije na brdu Fourvière. Iako je inauguracija zakazana za 8. rujna, odgođena je zbog poplava za 8. prosinca, na datum Proslave Bezgrešnog Začeća, ali zbog vemenskih nepogoda i taj datum je otkazan. Građani Lyona spontano su počeli paliti svijeće na prozorima i balkonima kao simbol zajedništva i solidarnosti te je taj dan odabran za održavanje Festivala svjetla.

Kopenhaški Festival Svjetla (KFS) godišnja je priredba kojom se svjetlosnim instalacijama transformira ‘tiha i hladna zimska tama u jedinstvenu svečanost umjetnosti svjetla, dizajna osvjetljavanja i iluminacije u centru Kopenhagena’. Festival se organizira u veljači, tijekom posljednja tri tjedna, a mi smo prisustvovali kanalskoj vožnji posljednjeg dana održavanja Festivala. KFS je neprofitna udruga koju je osnovalo nekoliko institucija: Tivoli, Stromma, VNR.tv i Louis Poulsen / D Studio Copenhagen. Vožnja brodićem s vodičem u organizaciji je Stromme, jedne od najvećih agencija za turizam i ekskurzije na području sjeverne Europe, koja redovito tijekom godine organizira Canal Tours, Copenhagen City Sightseeing, Copenhagen Panorama Excursions i Hop On – Hop Off u Kopenhagenu.  Lokacije svjetlosnih instalacija su besplatne i mnogobrojne na području cijelog Kopenhagena i njegove okolice, ali vožnja brodićem, koja se plaća, omogućava pogled s kanala na brojne instalacije duž njegove obale, a neke, primjerice one ispod mostova, jedino je moguće doživjeti na ovoj jedinstvenoj plovidbi. Mi smo putovali predzadnjim terminom, a popunjenonst je bila maksimalna. Mjesta se mogu zauzeti unutar brodića, ali i izvan, na pramcu i krmi, a potonja, iako neugodnija zbog ustrajne zimske hladnoće, pruža izravniji i obuhvatniji pogled na instalacije. Svaki prolazak ispod mostova osvjetljen je drugom bojom određene simbolike. Najzanimljiviji trenutak doživjeli smo na samom kraju, kada je ruta završena prolazom ispod, nama, najdojmljivije instalacije ‘Fragments of reality’ talijanskog umjetnika Alessandra Lupija. Izrađena je od mnoštva ulomaka ogledala postavljenih na ribarskoj mreži. Prethodno smo je vidjeli šećući gradom s mosta, ali prolazak ispod nje i zvjezdanog noćnog neba pozadini intezivirao je dojam.

Fragments of Reality. Fotografija: Kopenhaški Festival Svjetla.

Na području grada tijekom KFS-a postavljene su brojn skulpture, instalacije, projekcije i iluminacije kreirane od strane etabliranih i novih svjetlosnih umjetnika, dizajnera svjetla, studenata i organizacija. Gradski prostori, ulice, trgovi, fasade, mostovi, groblja, parkovi i skrivene pozicije transformirani su na nove i zanimljive načine. Instalacije su uglavnom statične i fiksirane za određenu lokaciju, ali postoje i mobilne – poput iluminiranog vagona na kotačima za piće (‘From here to Eternity’ dizajnirao Arthur van der Zaag).

Caffe. Fotografija: Kopenhaški Festival Svjetla.

Dojmile su nas se i instalacije ispod mostova te skulpture ‘Nautilus’ Markusa Andersa iz Austrije, ‘Waves’ grupe Theaterpixels v. Frederik D. Hougaard i Claus Boysen iz Danske te ‘White Beams’ emitirane s tornja Gradske Vijećnice (Rådhus) KFSa, Båll & Brand i Arkitekturhovedstad 2023.

Nautilus. Fotografija: Kopenhaški Festival Svjetla.

Waves. Fotografija: Kopenhaški Festival Svjetla.

White Beams. Fotografija: Kopenhaški Festival Svjetla.

Tijekom festivala organizirana su popratna interaktivna i digitalna događanja, dostupna također kroz aplikaciju, poput lova na blago održanog 18. veljače s nagradama, tijekom kojeg je cilj obići 25 instalacija (nagrade se podižu u vagonu). Put je bio dugačak 8 kilometara te predstavlja vjerojatno najdulji danski događaj s tematikom svjetla. Ovogodišnji festival suradjivao je s Disnelyand Paris koji su ove godine slavili 30. godišnjicu osnutka – interaktivna aplikacija omogućavala je upload (vlastite) fotografije koja je zatim bila projicirana na Disneyjev zamak.

Program Festivala također je interaktivno dostupan na linku https://copenhagenlightfestival.org/wp-content/uploads/2023/01/CLF_program_2023.pdf a bio je i putem aplikacije Within 10 minutes tijekom trajanja Festivala.

Mnoge novije zgrade, kako stambene tako poslovne, izgrađene su visokim standardom s fasadama koje gotovo kompletno čine prozori, pogotovo na području Južne i Sjeverne luke, te su se svojim osvjetljenjem uklopile u grad osvjetljen festivalskim svjetlima i čak se doimale dijelom Festivala proširivši njegov areal više od predviđenog.

Vendi Jukić Buča i Berislav Buča
U Zurichu, 7. travnja 2023.

Izabrane reference
https://copenhagenlightfestival.org/what-is-cph-light-festival/
https://www.almanac.com/content/ancient-sites-aligned-solstice-and-equinox
https://en.wikipedia.org/wiki/Intihuatana
https://festival-of-lights.de/en/
https://www.fetedeslumieres.lyon.fr/en/page/story-behind-festival

*S obzirom da je teško bilo fotografirati tijekom noći na brodiću u kretnji, uključili smo u tekst i nekoliko službenih close-up fotografija.

Rubensova kuća u Antwerpenu [pišu i fotografiraju Vendi Jukić Buča & Berislav Buča]

by | Mar 15, 2023 | Autorski osvrti, Istaknuto, Izložbe, Muzeji, U Europi

U zadnji čas, posljednjeg dana našeg boravka u Antwerpenu, uspjeli smo posjetiti Rubensovu kuću. Neposredno nakon našeg obilaska, Kuća je zatvorena radi renovacija. Može se obići virtualno na službenim stranicama (https://rubenshuis.be/en/content/rubens-house), iako, čini se, 3D i video prezentacije sadrže tekstove i audio zapise samo na nizozemskom. Naši dojmovi opisani su u nastavku.

Nismo imali puno vremena za uživanje u Rubensovim umjetninama – manje od jednog sata proveli smo u Kući dok bi za sveobuhvatni doživljaj bili potrebni dani. Zanimljivo je da je upravo Rubens dizajnirao i opremio svoju kuću te nisu impresivne i zanimljive samo u njoj pohranjene umjetnine, već cjelokupna arhitektura i skulptura ove prostrane jednokatnice smještene u centru Antwerpena. Prostor trga pred kućom bio je u renovacijama. Muzejski shop i prodavaonica karata moderna je prizemnica ispred Kuće izgrađena većinom od staklenih stijena kako bi se sadržaj trgovine mogao razgledati u bilo koje doba dana ili noći.

U Kuću se ulazi kroz portal direktno s trga. Rubens je osobno dizajnirao proširenje kuće i opremio umjetninama zamamni portik i vrtni paviljon – nije ih bilo moguće obići u vrijeme našeg posjeta, ali se pogled na njih pružao s nekoliko prozora i pozicija iz unutrašnjosti kuće.

Kolekcija sadrži Rubensove slike i umjetnine, ali i one njegovih kolega te suvremenika koje je Rubens posjedovao baveći se otkupom i prodajom umjetnina. Većina ovih umjetnina izložena je u Galeriji slika. U svom studiju naslikao je većinu slika, a mnoge su i dalje u njemu izložene. Kolekcija skulptura izložena je u polukružnoj prostoriji s kupolom.

Peter Paul Rubens neosporno se cijeni kao jedan od najvećih umjetnika 16./17. stoljeća te vjerojatno najpoznatiji slikar nizozemskog dijela Belgije. Iznimne riječi hvale navedene su upravo na internetskim stranicama Kuće.

He was capable of everything and knew everything. He was a brilliant and versatile artist, run a large studio, spoke several languages, collected art, designed his own home, travelled around Europe as a diplomat and was interested in science. Rubens was well-versed in almost everything. (https://rubenshuis.be/en/content/rubens)

Slikao je mitološke reprezentacije, krajolike, scene lova, portrete, dizajnirao je skulpture, naslovnice i tapiserije. Ono što ga čini posebnim u odnosu na druge znamenite autore, su vještine zapažanja i apliciranja različitih umjetničkih tehnika. Bio je željan učenja, stoga je strastveno sakupljao knjige. Poznavao je brojne znanstvenike diljem Europe. Bio je inteligentan istraživač koji nije prestao eksperimentirati tijekom svoje karijere. Na Rubensa je najveći utjecaj imao Otto van Veen, pogotovo u vidu izražavanja simbolizmom, u čemu je postao ekspert.

Rubens je rijetko je slikao autoportrete, a jedan je izložen upravo u Kući.

Kuću je upio 1610. godine, zajedno sa svojom prvom suprugom Isabellom Brant, za 8,960 guildera i jednu autorsku sliku. Nakon 1750-tih kuća je u značajnoj mjeri podvrgnuta renovacijama, ali uglavnom originalni su ostali portik u vidu trijumfalnog luka (inspiriran Michelangelovom Porta Piom u Rimu) te vrtni paviljon. Za javnost, Kuća je otvorena 1946. godine. Kuća se obilazi u jednom smjeru, uz obilježja smjera kretanja. Prostor Studija namijenjen je zadržavanju posjetitelja, kao i u galerijama – postavljeni su sjedeći blokovi i nije određeno vrijeme u kojem se prostorija mora napustiti. Prostor je ispunjen slikama i umjetninama. I ostali dijelovi Kuće sadrže umjetnine, ali i privatne uporabne predmete i namještaj. Posebno je zanimljiva drvena postelja vrlo kratkih dimenzija. Čak su i brojni kamini umjetnička djela. S obzirom da slike uglavnom prikazuju tada suvremenu tematiku, posjetitelj dobiva dojam putovanja kroz vrijeme u prostor koji govori o intimnom životu, ali i vanjskom okolišu te ondašnjem svijetu znamenitog pojedinca.

Kuća se trenutno renovira kako bi ju se učinilo održivom, sigurnom i ekonomičnom. Odmah uz Kuću sagradit će se nova zgrada za recepciju koju su dizajnirali Robbrecht and Daem Architects te novi ulaz kao startna pozicija nove i pristupačne posjetiteljske rute kroz kuću i vrt. Renovirani muzej će se udvostručiti u veličini.

Vendi Jukić Buča i Berislav Buča
Kopenhagen, 14. ožujka 2023.