Dr. sc. Ivan Basić održat će u sklopu Ciklusa javnih predavanja Instituta za povijest umjetnosti – Centra Cvito Fisković predavanje pod naslovom ‘Imperium i regnum u Gottschalkovoj slici Dalmacije sredinom 9. stoljeća (Historijska imagologija i tragovi bizantske carske intitulacije utraktatu Gottschalka iz Orbaisa)’.

Predavanje će se održati 4. svibnja 2015. u 11:00 sati u dvorani centra Studia Mediterranea Filozofskog fakulteta u Splitu (Poljana kraljice Jelene 3, Split).

 

Gottschalk iz Orbaisa (o. 805–868. ili 869.), benediktinski redovnik, teolog, gramatičar i pjesnik, sin saskog grofa Berna. Najpoznatiji je kao tvorac nauka o predodređenju (predestinaciji) pod utjecajem spisâ sv. Augustina. Uslijed otpora franačke crkvene hijerarhije njegovim teološkim stajalištima, prisiljen često mijenjati boravišta po Europi. Oko 846–848. gost hrvatskog kneza Trpimira na njegovu dvoru, potom u Bugarskoj. Kao heretik osuđen na nekoliko crkvenih sabora (Mainz 848., Quierzy 849.), do smrti konfiniran u samostanu Hautvillers. U kontekstu svojih teoloških nazora (razigranost konjâ prije bitke kao primjer predodređenja pobjednika, odnosno zadanosti budućih događaja) donosi i podatke o području Dalmacije i Hrvatske u Trpimirovo vrijeme. U spisu De Trina deitate tog kneza naziva kraljem Slavena (Tripemirus rex Sclavorum), opisuje njegov vojni pohod protiv „naroda Grka i njihova patricija“. Potonji događaj neki povjesničari povezuju s ratom između Bizantskog Carstva i Hrvatske; drugi smatraju da se radilo o lokalnom sukobu s vojnim odredom pod zapovjedništvom bizantskog namjesnika iz Zadra. Ujedno spominje i jezična obilježja kolokvijalnog izražavanja toga kraja:

»Tako se, dakle, za boga kaže boštvo i božanstvo. Isto tako ljudi Dalmatinci na sličan način ljudi Latini, a ipak podložni carstvu Grka, po čitavoj Dalmaciji, uistinu vrlo dugoj pokrajini, kažem, u svakodnevnome govoru kralja i cara nazivaju kraljevstvo i carstvo. Kažu naime: Bili smo kod kraljevstva i Stali smo pred carstvo i Tako nam je reklo kraljevstvo i Tako nam je govorilo carstvo« (prev. Ž. Rapanić).

Istrgnutim iz konteksta, ovim se odlomkom tumačilo da u nekadašnjoj rimskoj Dalmaciji sredinom 9. st. postoje dva odjelita kulturna entiteta, s različitim nazivima: Dalmatini (podanici Trpimira) i Latini (podanici Bizantskog Carstva). Međutim, iz nove kontekstualne i filološke analize teksta (Ž. Rapanić 2013.) proizlazi da pisac ovdje poistovjećuje Dalmatine s Latinima (odnosno latinofonim stanovnicima primorske Dalmacije), podanicima bizantskog cara, ne spominjući uopće na tom mjestu ni Slavene, niti njihova vladara. Gottschalk navodi da žitelji Bizantske Dalmacije svoga suverena nazivaju apstraktnim imenicama „kraljevstvo“ i „carstvo“. Ovo nije dalmatinska specifičnost, jer isti slučaj Gottschalk opisuje s Venecijancima (također Latini, koji svoga gospodara cara nazivaju „gospodstvo“). Isti se način izražavanja susreće već ranije u Rižanskom placitu (804.) gdje je figurativna upotreba pojedinih riječi i njihovo preneseno značenje poslužilo istarskim prosvjednicima protiv franačkog vojvode Ivana:

»Od davnog vremena, dok smo bili pod vlašću grčkoga carstva […] tko je želio imati višu čast od tribuna, odlazio je do carstva, koji ga je imenovao konzulom«.

Sva tri primjera ne odnose se na etničku, već na jezičnu pripadnost govornikâ (srednjovjekovni govorni latinski jezik). Jednako je tako moguće da se nije radilo o uobičajenom svakodnevnom govoru tamošnjeg pučanstva, već o utjecaju diplomatičkih formula iz poveljâ koje je izdavala bizantska carska kancelarija. U njima se car imenovao apersonalno i u množini, kao ἡ βασιλεία ἡμῶν („naše vladanje“, „naše veličanstvo“ ili „naše carstvo“, „naše kraljevstvo“), što odgovara latinskim izrazima dominatio nostra, imperium nostrum ili regnum nostrum, dakle apstraktnim frazama kakve se susreću kod Gottschalka. Ukoliko je ova pretpostavka opravdana, prodor tog formulaičnog jezika ukazuje da su administrativni kontakti Venecije, Istre i Dalmacije preko službenih dokumenata sa metropolom Carstva u prvoj polovici 9. st. bili prilično redoviti.

 

O predavaču

Rođen u Splitu 1982., pohađao osnovnu školu i klasičnu gimnaziju u rodnom gradu. Diplomirao povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2007. Pohađao poslijediplomski doktorski studij Medievistike pri matičnom fakultetu, na kojem je izradio doktorsku disertaciju pod naslovom Poleogeneza Splita na razmeđu kasne antike i ranog srednjeg vijeka (2013).

Na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu zaposlen je kao znanstveni novak–asistent od 2008. do 2011. (Katedra za umjetnost antike, kasne antike i ranoga srednjeg vijeka).

Od 2011. do danas zaposlen je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu (Katedra za starovjekovnu i srednjovjekovnu povijest), sada kao znanstveni suradnik, gdje izvodi nastavu iz područja srednjovjekovne hrvatske povijesti.

Autor je i koautor triju knjiga, urednik jednog zbornika radova i autor tridesetak znanstvenih radova u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima. Izlagao na dvadesetak znanstvenih skupova, domaćih i međunarodnih.

Član Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske, Hrvatskog hagiografskog društva “Hagiotheca” (član Izvršnog odbora) i Matice hrvatske.

Dobitnik Državne stipendije Ministarstva znanosti Republike Hrvatske (2001.–2007.), Rektorove nagrade koju dodjeljuje Sveučilište u Zagrebu (2004.), nagrade Franjo Marković koju dodjeljuje Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (2005.) te stipendije Kruno Prijatelj koju dodjeljuje Rotary Club–Split (2008.).

 

Izvor

Emailom dr. sv. Ivan Basić