EURIPIDOVE ‘BAKHE’ u ZKM-u [piše Ada Jukić]

Euripid ne tješi niti umiruje ljude, već se prema njima odnosi kao da su u stanju izdržati svoj nepodnošljiv položaj. Stoga je tako blizak našem vremenu u kojem je važnije da nas čuju nego da nam pomognu.

Redateljsko izdanje Euripidovih ‘Bakhi’ koje potpisuje Lenka Udovički, a koje je nakon prošlogodišnje premijere na Brijunima premijerno prikazano u Zagrebu 18. siječnja 2019. i ostaje na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih, naglašava suvremenost euripidovskog egzistencijskog pritiska, napose na ženskoj težišnici. Ali taj ‘ženski slučaj’ u univerzalnoj tragičkoj perspektivi prihvatljiv je samo kao metafora svih koji su u podređenom položaju.

Plakat ‘Bakhi’ na tramvajskoj stanici – Foto RJ
Problem žena u suvremenom društvu postaje opći ako ‘feminilna’ struja svijesti o pritisku reprezentira široku prugu potisnutih, pa se u njoj mogu prepoznati i drugi koji egzistiraju na društvenoj margini. Problem zapostavljenih i zlostavljenih žena traži učinkovita (ne samo ‘teatralna’) rješenja, ali ne predstavlja univerzalno rješenje. A u borbi za ‘ženska počela’ upitna je taktika isticanja nepremostivih obilježja koja druga strana ne može razumjeti.

Može li rješenje biti zamjena uloga? Što bi bilo da žene zauzmu dominantnu poziciju? Koliku kreativnu težinu nosi činjenica da su u antičkoj Grčkoj glumili samo muškarci, a u ovoj predstavi sve uloge nose glumice, a i u ukupnom autorskom timu prevladavaju žene?

Suprotnosti se ne privlače

Suprotnosti čine temelj zapleta, ali ga ne iscrpljuju. Domene razuma i nagona, racionalnog i iracionalnog, Apolona i Dionisa nisu tako jasno razgraničene. Ne možemo se opredijeliti za jednog ili drugog jer ni oni sâmi nisu ‘isključivi’. I Apolon se može ‘zanijeti’ ljubavlju ili srdžbom (čitaj Ovidija i Homera), a  Dionis ne isključuje racionalne ‘alate’ uvjeravanja. On se kandidatima za nove ‘fanove’ obraća najprije argumentima. Dolazi iz krajeva gdje ga već obožavaju (spominje Lidiju, Frigiju, Perziju…), prate ga ‘groopies’, ‘žene s Tmola, lidijske planine,’ (*, str. 14), božanski je (Zeusov) sin, ali po majci je porijeklom ‘Tebanac’, stoga u Tebu dolazi prije drugih helenskih gradova… Kad uvjeravanje ne dovede do rezultata, Dionis prelazi na metode zastrašivanja, dok na kraju ne eskalira hororskim prizorima (s elementima erotike!) pomahnitalih žena, koje se ne iživljavaju samo na onima koji su mu ‘krivi’. Bakhe trgaju stoku i ljude koji uopće ne sudjeluju u prijeporu, već su se samo našli na poprištu. U visokom ideološkom prijeporu vlastodržaca i božanskih autoriteta stradaju neupućene žrtve. Ako prihvatimo Dionisa kao predstavnika iracionalnog, može li Pentej biti primjer racionalnog autoriteta? Njegov glasnik boji se njegove ćudi, ‘nagle, lako raspaljive  i odviše navikle zna vlast’ (*, str. 48). Mlad je, nagao, nema strpljenja, ne uvažava tuđe mišljenje ni savjete.

Uz  filozofske dvojbe o prvenstvu uma i srca, u Euripidovim ‘Bakhama’ radi se o drami o borbi za moć, zamagljenoj (i)racionalizacijama. Pentej je nositelj autoriteta vlasti koju pridošlica stavlja u pitanje. A Dionis želi svjesno ‘priznanje’ svojeg prvenstva, inače bi ih sve mogao izbezumiti i podjarmiti kao pentejevu majku Agavu. Ostali čekaju rezultat njihove borbe. Nekolicina upućenih u ishod (Tiresija) ili ‘bivših’, koji više nemaju ingerencija ni snage (Kadmo), skloni su se ‘preobratiti’, ali ostale treba prisiliti na pristanak. Ako Euripid na kraju i daje ‘božansko’ razrješenje (‘Gdje nade nema, bog nađe put’.*, str. 95), to je više stoga što su bogovi jači, nego što su u pravu.

Istup Tiresije u kojem upozorava da ne traba izlaziti iz ‘ljudskih granica’ (‘mahniti’ su koji to pokušavaju) upute su čega se treba kloniti. A upute proroka o tome što treba činiti, zapravo se ne mogu primijeniti. Poziv na tradiciju ne može biti argument za uvodjenje novog običaja. Ako Grci prihvate Dionizov kult, znači da se na neki način odupiru tradiciji, da prihvaćaju promjene na najosjetljivijem području. Stoga se pozivanje na ‘tradiciju’ ne može odnositi na običaj ‘primanja tuđeg’, u ovom slučaju ‘barbarskog’, već općenito na pokornost, popuštanje, na slijed, a ne promišljanje.

Zanimljiv je pragmatički savjet Kadmov (bivši kralj) svom ‘mahnitom’ unuku, vlastodršcu. Ako ne vjeruje argumentima ili svjedočanstvima, neka se pravi da vjeruje u ono što mu  koristi. To je vladarska mudrost. Ako Pentej prizna Dionisa kao božanstvo, to ide u prilog cijelom njegovom rodu, uostalom, Dionis mu je, kao sin Semele, Agavine sestre, blizak rođak. Zar neće sâm dobiti poene relacijom s takvim celebritijem?

Prije Kadmovog emocionalnog istupa, Tiresija racionalnim argumentima pokušava uvjeriti mladog tebanskog kralja (kojemu je Kadmo prepustio vlast, usporedi s postupkom Kralja Leara), da uvođenje divljih svetkovina donosi koristi (oslobađa ljude briga, straha…) i nema negativnih utjecaja, osobito na moral (žena!) što uznemiruje Penteja. Razuzdanost Bakhovih procesija neće od razumnih žena napraviti bludnice. Znakovit je komentar Zbora kako se u zalaganju za Dioniza ne isključuje Feb. Apolon ne proturječi Dionisu. Ustalom, ni bez opreke s Bakhom, Feb nije samo racionalan (vidi ga u Ovidijevim Metamorfozama, napose u epizodi s Dafne).

Pentejev usud pokazuje kako oni koji nemaju sposobnosti za kompromis (ili dovoljno snage da se suprostave oponentu), pa bili i na vrhu društvene ljestvice, plaćaju danak. Ali zar kazna nije pretjerana? I Euripid postavlja to pitanje, ali ‘ispravnost’ kazne ne stavlja u pitanje. Žrtve (kao i onaj tko ih je kaznio) u Kadmovom su rodu. Ako je Pentej toliko ražestio božanskog Dionisa, pa ga je ‘s pravom’ dao raskomadati, zar je tu kaznu zaslužio kooperativni starac?  ‘Bogovi se ne smiju svetiti kao ljudi’ žali se Kadmo (*, str. 92). Zapravo, misli, ‘ne bi trebali’, jer oni sve smiju.

Ženska predstava

U prvom dijelu predstave dvanaest glumica povezanih u grupu za psihološku potporu iznosi svoje probleme, od nesigurnosti do zlostavljanja u krugu obitelji. Od početnog mirovanja (glumice leže na podu dok ulazi publika) i usporenog buđenja, do pokreta i prvih rečenica uspinje se prizor do prve kakofonije frustriranih glasova. Iza tog kaosa, uspostavlja se naoko red, postavljaju se stolice (i teorije, Urša Raukar kao psihijatar) o ženskom pitanju i muškoženskim odnosima, sudionice govore o sebi i ulaze u međusobne reakcije. Između uvodne riječi Dionisa (Katarina Bistrović Darvaš) i njegovog sljedećeg pojavljivanja, iznose se, u rasponu od suzdržanog do euforičnog izričaja, tipični, gotovo ‘tipski’ problemi koji pritišću ‘suvremenu ženu’. One su potisnute, muškarci ih potiskuju. Ali zar i muškarci nisu potisnuti drugim odnosima moći i subordinacije? Zar ti kućni tirani nisu drugačiji pred svojim šefom ili burzom za zapošljavanje? U psihoterapijski suvremeni sadržaj penetrira izvorni antički tekst koji, usložen izmjenama spolova, lica i uloga, mogu pratiti samo oni koji poznaju Euripida.

U efektnom ‘preokretu’ dvanaest glumica transformira se u muškarce, te se raspoređuju u casting glavnih likova i bakhantice kao epizode. Ivana Krizmanić uvjerljiva je u ulozi Penteja, Senka Bulić u dijagonali uloge majke koju pred djecom zlostavlja (suvremeni) muž i  okrvavljene antičke kraljice i majke (Agava) koja u rukama nosi glavu svoga sina. Ležerni, do natruha ironičkog izraz Dioniza u interpretaciji Katarine Bistrović Darvaš implicira kompleksnost odnosa, a ne istovjetnost Bakha i Dioniza, o čemu elaborira Tiresija, racionalizirajući (za Penteja neuvjerljiv) mit o inkubiranju Dionisa na Zeusovom bedru. Lucija Šerbedžija prolazi metamorfozu nesigurne suvremene žene u samouvjereni lik Tiresije. Dojmljiv je ukupni glumački ansambl, jer u minimalističkom scenografskom i kostimografskom rješenju, najveći teret nose glumci, to jest, u ovom slučaju (samo) glumice.

Predstava u trajanju od sat i četrdeset minuta nema stanku, ali nekoliko obličenih cjelina  počinju i resetiraju se ‘usporenim kadrovima’. Ostvareni su i skokovi u orgijsko i orgazmičko, ali ekstatički napon ne pogađa publiku. U tom cilju nije upravljen ni ‘hipnotički’ instrumentarij glazbe i svjetla. Kvalitetan rad dugogodišnjih Ulyssesovih glazbenika (Nigel Osborne, Davor Rocco) ostvario je dojmljivu glazbenu ilustraciju, napose  svetkovina, ali gledatelje nije ‘bacio u trans’ zaglušujućim zvukom suvremenih inačica ‘frigijskih bubnjeva’ (koje spominje Dionis) ili frigijskih frula (kojih se sjeća Hekaba u Euripidovim ‘Trojankama’) ili kuretskih bubnjeva koji su zaglušivali i mitske krikove.

Primjer ekstatičkih potencijala glazbe daju koncerti na kojima publika može doći do ekstaze (bez ekstazija), oslobađajući se frustracija, kao Dionizovo vino i ples iz ‘barbarskih’ krajeva koji dolaze do ‘civilizirane’ Helade. Krajem brijunske kazališne sezone, također u blizini Pule (Tvrđava Punta Christo) održava se festival elektronske glazbe koji omogućava ‘pražnjenje’ globalnih pritisaka internet generacije. Otvorenje je u Areni i ‘električni udar’ suvremenog audiovizualnog tirsa u monumentalnom antičkom kontekstu može baciti u trans ne samo teenagere, već i (nešto mlađi ☺) par od Tiresije i Kadma u ‘Bakhama’ (vici LINK).  

Možda je razlog za suzdržanost u ekstatičkom draženju publike činjenica da je izvorna lokacija predstave fascinantna pozornica Malog Brijuna, koja sâma po sebi ostvaruje euforične efekte (uključujući romantiku ili dramatiku, ovisno o vremenskim prilikama, plovidbe do Otoka). Ali to otvara dodatne mogućnosti za razvoj predstave u novom kontekstu. Činjenica da se našla u zatvorenom kazališnom prostoru daje priliku za određene prilagodbe u uvjetno ‘kopnenu varijantu’ ljetne ambijentalne predstave. Praksa da se festivalskim projektima omogući boravak na redovnom repertoaru ekonomična je i kulturnoekološka gesta.

Druge ‘Bakhe’

Što se tiče nazočnosti ‘Bakhi’ na našem kazališnom prostoru, ako pratimo samo njihove tragove u 21. stoljeću, ovo nije prvi susret. U spomenutoj knjizi Grčkih tragedija* objavljeno je nekoliko fotografija uprizorenja ‘Bakhi’ u Gavelli 2001. godine. O šokantnoj Frljićevoj viziji i realizaciji ‘Bakhi’ u Splitu 2008. godine na internetu su ostali  ‘krvavi medijski tragovi’. Predstava Teatra Ulysses neće izazvati prijeporne društvene reakcije jer se zalaže za vrijednosti koje su načelno priznate u društvu (emancipacija žena), samo to treba realizirati u društvu. Predstava izaziva snažne reakcije publike, ali joj ne oduzima dah ni razum. A samo kad ‘izgubimo svijest’ možemo se osloboditi tjeskobe.

Potencijal Ulyssisa (koji je u nekim projektima i realiziran, ali ostaje trajno otvoren) je, uz postojeću pouzdanu posadu i kapetane, dovesti na Brijune svjetske kazališne Odiseje koji bi se upustili u rizične pustolovne kazališne plovidbe, u potrazi za neotkrivenim i neočekivanim područjima interpretacije.

Euripid ne oslobađa ljude dvojbe, već ih uznemirava višeznačnošću, drugom perspektivom ili nedostatkom perspektive. Nema formule za miran život. Nema načina na koji se mogu spriječiti posljedice. Ne može se izbjeći greška ni ako se živi ‘po pravilima’, jer ‘pravila’ se još pišu, a neka od njih međusobno se isključuju. I danas je, kao u Euripidovo vrijeme, jednako teško savladati ‘obveznu literaturu’.

Ada Jukić

Zagreb, 29. siječnja 2019.

Tekst izvorno objavljen na Portalu FILM-mag.net, dopunjen i izmijenjen za ovo izdanje

*Citati: Euripid ‘Bakhe’ iz knjige ‘Grčke tragedije’, prevela Lada Kaštelan, Mozaik knjiga d.o.o. Zagreb, 2015.

Detalji o Predstavi:

Režija: Lenka Udovički
Prijevod: Lada Kaštelan
Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
Pokret i koreografija: Staša Zurovac
Glazba: Nigel Osborne, Davor Rocco
Kostimografija i scenografija: Bjanka Adžić Ursulov
Dizajn svjetla: Andrej Hajdinjak
Stručni suradnik – psihijatar, psihoanalitičar: Stanislav Matačić
Asistentica režije: Sendi Bakotić
Korepetitorica: Valnea Žauhar

Podjela uloga:
Dionis: Katarina Bistrović Darvaš
Pentej: Ivana Krizmanić
Kadmo: Dubravka Miletić
Tiresija: Lucija Šerbedžija
Agava: Senka Bulić

Bakhe:

Lucija Barišić
Hrvojka Begović
Milica Manojlović
Dora Polić Vitez
Barbara Prpić
Urša Raukar
Anđela Ramljak

[izvor informacije Ulysses Theatre]

Bakhe u ZKM-u

Neki od objavljenih tekstova autorice o Kazalištu Ulysses
KAZALIŠTE: SHAKESPEARE U KREMLJU
KAZALIŠTE: ‘POKOJNIK’ na Brijunima
KAZALIŠTE: Ručak sa Staljinom

KAZALIŠTE: 'BAKHE' TEATAR ULYSSES u ZKM-u [piše Ada Jukić], ≥http://film-mag.net/wp/?p=38163. Foto RJ

Objavljuje F.I.L.M.Srijeda, 23. siječnja 2019.

(SLO) NMS – Otvorenje izložbe ‘Tinka Tonka Flavtofonka in neandertalčeva piščal iz Divjih bab’ (PRESS)

NMS vabi na grad Snežnik, na ogled predstave in razstave Tinka Tonka Flavtofonka in neandertalčeva piščal iz Divjih bab
Glasbenica Tinkara Kovač in ilustratorka Kiki Klimt bosta predstavili svojo prvo skupno knjigo iz serije Flavtofonija. Na ogled bodo izvirne ilustracije in ob tej priložnosti bomo lahko uživali tudi v krajšem koncertu oziroma predstavi o Tinki Tonki.
Prisrčno vabljeni!
Vstop prost.
Razstava bo na gradu Snežnik na ogled do 31. avgusta 2018.
http://www.nms.si/images/stories/NMS/Dogodki/Sneznik/tinkatonka.jpg
Izvor
NSM PRESS

[SLO] Drama SNG – ANTIGONA (osvrt Ada Jukić)

Antigona je tako istaknuto djelo kazališnog repertoara, da svaka njena nova postava autorima nameće dramatičnu odgovornost. Kazališno djelo čija vrijednost prelazi iz ‘vlastite vrste’ u kategoriju najvećih ljudskih dostignuća, pred izvođače postavlja zahtjeve kao Beethovenova Deveta simfonija pred orkestar ili njegova posljednja klavirska sonata pred pijanista. S jedne strane, vrhunsko djelo novoj izvedbi osigurava pažnju publike i kritike, s druge strane, očekivanja su tako visoka, da ih je teško ostvariti.

Nina Ivanišin Foto: Peter Uhan ; Ustupila SNG Drama Ljubljana

Antigona u Ljubljani

Nakon toliko interpretacija, postava i pristupa Sofoklovoj Antigoni, što može donijeti nova predstava, što želi naglasiti u složenoj strukturi djela koje nije niti može biti iscrpljeno, ali  ne isključuje ponavljanja? U knjižici Predstave čija je premijera održana 28. siječnja ove godine u SNG LJubljana, dramaturginja Žanina Mirčevska otkriva da su dramaturško-redateljske ishodišne točke bile pitanja zašto je Antigona dva puta pokopala brata te što znači ime Antigona. Ovo ukazuje na finu obradu detalja i značenja unutar poznatih i promišljenih odnosa. Antigonino dvostruko izlaganje opasnosti predstavlja provokaciju, ona se želi suočiti s Kreontom, a njeno ime (anti, gone) ukazuje na neukrotivost, ali i odbijanje materinstva kao obvezujuće kategorije ženskosti i potomstva koje ne može izbjeći tragičnu sudbinu. Uočen je i otklon Antigoninih motiva od ‘čistog’ izvršavanja božjih zapovijesti, ona sama otkriva da krši zakon samo zbog brata, to ne bi učinila ni za sina ni muža te obrazlaže zašto su ovi ‘zamjenjivi’, a brat jedinstven. U drugom tekstu (Mirt Komel, Antigonine Antigonoge…) razmišlja se na drugačiji način o etimologiji imena Antigona, njenom odnosu prema precima i nositeljima suprotnih stavova. Metaforički rečeno, Antigona hoda s ‘nogama u nebu’, za razliku od onih koji čvrsto koračaju zemljom.

Antigona Eduarda Milera i Žanine Mirčevske u klasični Sofoklov tekst unosi sadržajne i interpretativne promjene i učinkovito reducira casting. Uvodni prizor čini glazbena točka s temom odnosa prema mrtvima. Prazninu pozornice na kojoj su postavljeni mikrofoni oživljavaju videoprojekcije neodređenih pejzažnih oblika i povremenih poruka i ispisa. Lik Zbora nosi glazbenik s gitarom u ruci (Damir Avdić) koji tijekom cijele predstave daje ritmičku podlogu prizorima, a povremeno je i glumački aktivan u međudjelovanju s drugim likovima, napose Antigonom. Vokalno-instrumentalna dimenzija daje suvremene i svevremenske komentare, a završni samostalni glazbeni nastup poruka je oca sinu.

Antigona (Nina Ivanišin) crveno je strasna, kontradiktorno samosvjesna izuzetne uloge koju joj je namijenila sudbina, njen rod trpi zločine i sramotu, ali to ga čini  izuzetnim, a time i nju. Uz originalne  replike, Antigona sudjeluje i u nastupima Zbora, usložavajući svoj položaj interpretacijom okolnosti kojima je izložena. Odnos Kreonta prema nećakinji u nekoliko poza asocira incestuozni potencijal, kao refleksiju Edipova grijeha i njenog incestuoznog začeća. Milerova Izmena (Iva Babić) nije povučena, tiha i slaba žena. Ona podiže glas, svoje stavove izriče energično i time  smanjuje izražajni raspon u odnosu na Antigonu, koju gotovo zasjenjuje snažni Kreontov lik (i glas) Jurija Zrneca. Zanimljivu interpretaciju Stražara, koji svojim oprezom i komunikacijskom taktikom u tragički kontekst unosi dozu humora, ostvarila je Vanja Plut.

Kostimi izravnom simbolikom boja predstavljaju likove. Antigona je u crvenoj haljini, Izmena i Hemon su u bijelom, a ostali likovi u crnini, pred sivom podlogom dinamične videokulise. Ništa ne ukazuje na katarzično svjetlo izlaza i perspektivu. Pa kad Tiresija (Saša Pavček) proriče Kreontu crnu sudbinu, može li se to uopćiti na budućnost čovječanstva?

‘Antički Hamlet’

Antigona je po kazališnoj slavi ravna Shakespearovom Hamletu. I oni koji ne čitaju Shakespearea i nisu čuli za Sofokla, znaju za Hamleta i Antigonu. U tom smislu Antigona je ‘antički Hamlet’. Po slavi, po glasu, ‘popularnosti’, kako kažu danas, a ne po karakteru lika. Zapravo ove zvijezde kazališne literature oprečni su likovi. Postavljaju jednako univerzalna i nerješiva pitanja, ali prema izazovima se različito odnose. Hamlet je sav oklijevanje, muče ga dvojbe, usporava neodlučnost, njegovo ‘Biti ili ne biti’ upućuje na one koji promišljaju prije nego što učine u uvjerenju ili strasti. Antigona nema tih sumnji. Ona apsolutno zna što treba učiniti u koliziji normi, ona ne promišlja niti drugima daje vremena da promisle, to je napose vidljivo u odnosu na Izmenu. Antigona je nestrpljiva i ne koristi argumente kojima bi nagovorila sestru da joj se pridruži, ona kratko i jasno stavlja do znanja što od nje očekuje i kao da jedva dočeka njeno odbijanje. Svako sestrino nastojanje da se opravda rasplamsava prezir i mržnju prema njoj. Antigona ne želi njeno suosjećanje, ne želi ni njenu solidarnost kad upadne u nevolju, sama želi biti junakinja svoga podviga i to takvim načinom kao oni kojima je slava na prvom mjestu, a ne principi.

Antigonino samouvjerenje razvija se u oholost, a Zeus, kako upozorava i Sofoklo, ne trpi oholost kod ljudi i kažnjava one koji to zaborave. Upravo je neposredno pred Antigonin čin Zeus gromom kaznio oholog vojskovođu (jednog od sedam napadača na Tebu, koji se s bakljom popeo na gradski zid), a Zbor u Antigoni spominje to kao upozorenje. Zeusov gnjev bio bi redundantan u odnosu na Antigonu, jer joj je tragična sudbina određena od rođenja, ali njen primjer potvrđuje pravilo o granicama ljudskog.

Damir Avdić i Nina Ivanišin Foto: Peter Uhan ; Ustupila SNG Drama Ljubljana

Antigona Celebrity

U nizu interpretacija Antigonine uloge, njenog političkog stava, aktivizma, suprostavljanja tiraniji, jednoumlju, strahovlasti i zalaganja za tradicijske, obiteljske, božje, prirodne zakone, meni je uočljiva njena eksplicitna težnja za slavom. Žudnja za slavom ‘legitimna’ je i u staroj Grčkoj, kao društveno prihvaćena i društveno korisna potreba, to je motivacija za Ahilove podvige  i podvig na Maratonu, ali Antigona ne može ići u rat. Ona ima ograničene resurse za ulazak u mit ili povijest. Spremna  je na smrt kao ulog u vlastitu besmrtnost i u njoj ne želi sudionike.

Taj aspekt častohlepnosti, ta žudnja za slavom koja iracionalizira Antigonu, može se živo usporediti s današnjom tragičnom žudnjom za slavom, jednako snažnom kod  talentiranih velikana i onih koji su spremni za trenutak slave izložiti se poniženju ili preziru svijeta.

U strasnom predsmrtnom govoru, kao politički kandidat na predizbornom skupu, Antigona naglašava svoju ulogu i negira bilo kakvu podršku. Time pokazuje nezasluženi prezir prema onima kojima je stalo do nje i koji to pokazuju na svoj način i u ‘svoje vrijeme’. S tog aspekta su Izmena i Hemon, zapravo, najtragičniji likovi. Doduše, Izmena izbjegne smrt, ali kao uzgred, slučajno, Kreont se u zadnji čas sjeti njene nedužnosti kao sitnice. I njegova žena Euridika, strada, ali njen majčinski lik  može biti i izostavljen, kao u ovoj u predstavi.

Sporedni likovi 

Epizodisti plaćaju jednaku cijenu i jednako gube kao glavni lik, a ne dobivaju ništa. Oni ne stradaju zbog vlastitih principa ili ostvarujući svoj cilj, već zbog svoje veze s nekim tko ih ostvaruje ili onim tko je stradao zbog njih. Njihova tragična empatija predstavlja potpuni gubitak. I Kreont gubi, ali pripada glavnim likovima. On se borio za svoja uvjerenja, potpuno uvjeren da je u pravu, kao svi ‘rođeni vlastodršci’. Borio se za ‘svoju stvar’. I izgubio. Mali gubitnici, međutim, koji se žrtvuju za ‘nekoga’, a ne ‘Nešto’, gube i u kazališnoj podjeli.

Ada Jukić
u Ljubljani, 9. lipnja 2017.

Informacije o predstavi:

Naslov izvirnika:
Αντιγόνη

Režiser
Eduard Miler

Igrajo

Nina Ivanišin – Antigona
Jurij Zrnec – Kreon
Iva Babić – Ismena
Nik Škrlec – Hajmon
Saša Pavček – Tejrezias
Vanja Plut – Stražar
Damir Avdić – Zbor

Prevajalec
Kajetan Gantar

Avtorica priredbe in dramaturginja
Žanina Mirčevska

Scenograf
Branko Hojnik

Kostumografinja
Jelena Proković

Skladatelj
Damir Avdić

Glasbeni opremljevalec
Eduard Miler

Oblikovalec luči
Andrej Hajdinjak

Oblikovalec videa
Atej Tutta

Lektor
Jože Faganel

Asistentka kostumografinje
Neli Štrukelj

[izvor informacije SNG Drama Ljubljana]

[SLO] SNG DRAMA – Premijera predstave ‘BIBLIJA, PRVI POSKUS’ [piše Vendi Jukić Buča]

Predstavu Jerneja Lorencija ‘Biblija, prvi poskus’ gledala sam premijerno u Ljubljani, dan prije nego su u Splitu organizirani prosvjedi protiv predstave ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ Olivera Frljića, predviđene u programu ovogodišnjih Marulićevih dana. Kada su tijekom Lorencijeve ‘Biblije’ dva glumca skinula odjeću, pa je mlađi k tome sjeo u krilo obučenom starijem kolegi, dok Boga glumi Žena, pitala sam se koje bi reakcije predstava s ovakvom scenom potaknula u Hrvatskoj. Jernej Lorenci u europskoj Ljubljani može skinuti glumca kao Adama bez smokvinog lista i posjesti ga u krilo drugog muškarca, slobodno izražavajući svoj umjetnički stil. Tako blizu.

U tri sata, koliko predstava traje s pauzom, dramaturški je predstavljeno nekoliko dijelova Starog zavjeta. Nije bilo riječi o uprizorenju cijele Biblije, a ova predstava je ionako ‘prvi poskus’, pa nije nerazumno očekivati i druge. Na pozornici je postavljeno toliko stolica koliko će se s vremenom pojaviti glumaca, a započinje ulaskom jednog od njih koji gradacijskim postupkom otpjeva dio ‘Sve ima svoje vrijeme’ iz knjige ‘Propovjednik’. Slijedi ‘Pjesma nad pjesmama’ koju izvodi nekoliko glumaca u paru, povremeno demonstrirajući tjelesne užitke i ljubavne radnje. Slijedi ‘Knjiga o Jobu’ i ‘Ezekiel’ s dramatičnim i vizualno efektnim završetkom.


Biblija, prvi poskus ; Foto: Peter Uhan / SNG Drama Ljubljana

Scenografija obuhvaća stolice, odnosno dva nasuprotno postavljena reda stolica ispred publike, dok je stražnji dio scene ispražnjen kako bi se omogućio vizualni doživljaj dubine i širine prostora. Iz najdaljeg ruba scene postupno izviru glumci, jedan po jedan ili u paru. Kostimografija je suzdržanog izraza, dominiraju crna odijela s bijelim košuljama na glumcima Jerneju Šugmanu, Gregoru Zorcu, Marku Mandiću i Janezu Škofu, a iznimka je Aljaž Jovanović koji je obučen u rozu vestu i ‘starke’, sukladno svojim godinama i sportskom izgledu. Glumice su obučene znakovito: u bijeli kombinezon (Pia Žemljič), crvenu provokativnu haljinu (Tina Vrbnjak), zlatnu raskošnu haljinu (Nina Ivanšin) te neutralnu oker (Nataša Barbara Gračner).

Glumci recitiraju različite, uvjetno rečeno, uloge koje zapravo ne postoje, već su dijalozi teksta raspodijeljeni izvođačima. Predstavljanje onoga tko progovara omogućava praćenje radnje i uvid o kome se radi. Od rekvizita prisutni su kanta i pepeo koji se istrese na pozornicu i kojim se glumci posipaju. U nekoliko scena korištena je boja (plava i crvena) te zlatna gusta tekstura namazana po licu. Posljednje scene osobito su vizualno dojmljive. Troglavi entitet sastavljen od tria glumaca, naglašen svjetlom svjetiljke spuštene na njihovu razinu, izvire iz mraka i vraća se u mrak. Tijelo je kostim sam po sebi. Obnaženi Marko Mandić izvijanjem tjelesne skupture sjedi na jednom koljenu obučenog Jerneja Šugmana, dok Tina Vrbnjak sjedi na drugom. Uz pokrov od zlata i zlatnu haljinu, omotani krznenim kožuhom i umrljanom crvenom bojom, postaju jedno. Svjetlo usmjerava pažnju gledatelja i ograničava realnost u odnosu na ono što postoji izvan vidljivog snopa. Ograničenje na detalj potencira njegovu važnost i konturira cjelinu prikaza. Impresivna je i scena u kojoj Janez Škof u zgrčenom položaju, gol, izgovarajući tekst, nekoliko minuta na stolici održava ravnotežu.

Tekst snažnih i društveno zaštićenih vrijednosti dramatiziran je minimalističkom kazališnom infrastrukturom. Scenografska osnova djeluje poput pozornice dramskog pokusa (u skladu s naslovnom natuknicom, poskus), kostimi koji su mogli biti kreativna re-kreacija kostimografskog fundusa drugih predstava. Ukupni autorski pristup težište stavlja na pojedinačne metafore i glumački izražaj.

Naprej čakamo drugi poskus.

Vendi Jukić Buča 

Ljubljana, 24. 4. 2017.

Podaci o predstavi: SNG Drama Ljubljana

[SLO] SNG Drama – ‘Biblija, prvi poskus’ Jerneja Lorencija

Drama program sezone 2016/17, ki se osredotoča na velike utopije človeštva, zaokrožuje s krstno uprizoritvijo priredbe »knjige vseh knjig«.

V sredo, 19. aprila, ob 20.00 bo na velikem odru Drame premierno uprizorjena priredba Biblije, ene najbolj branih in največkrat prevajanih knjig vseh časov, ki je pomembno zaznamovala zgodovino človeštva, oziroma še danes pomembno vpliva na kontekste družbenega in individualnega v najrazličnejših kulturah širom sveta.

Ustvarjalna ekipa režiserja Jerneja Lorencija, ki avtorsko podpisuje odrsko priredbo tako imenovane »knjige vseh knjig«, si je pri poskusu uprizarjanja Biblije za izhodišče vzela zelo raznolika svetopisemska besedila. Med njimi so Visoka pesem, Pridigar ali Kohelet, Ezekiel in Jobova knjiga. Besedila iz Biblije so zelo raznolika. Vsako odpira svoja vprašanja, probleme, vsako lahko na svoj način izzove ustvarjalce pri postavljanju na gledališki oder. Ali se kje skriva kakšno univerzalno sporočilo? Morda neskončna potreba človeka po bližnjem, njegovo večno hrepenenje, krhkost, potreba po sprejetju, spoštovanju, cenjenosti, po tem da ne ostane sam, njegov odnos do boga, do drugega …

Krstno uprizoritev Biblija, prvi poskus odlikujeta izjemen igralski ansambel, ki ga v vlogi oziroma vlogah Igralcev sestavljajo Janez Škof, Marko Mandić, Nina Ivanišin, Nataša Barbara Gračner, Gregor Zorc, Jernej Šugman, Pia Zemljič, Aljaž Jovanović in Tina Vrbnjak, ter ekipa sodelavcev režiserja Lorencija: scenograf Branko Hojnik, kostumografinja Belinda Radulović, skladatelj Branko Rožman, oblikovalec luči Pascal Mérat, lektorica Tatjana Stanič in koreografinja Kaja Lorenci.

»O Bibliji je precej težje govoriti, kot poskusiti jo uprizoriti v sodelovanju z enkratno ekipo. V samem izhodišču študija nisem imel neke velike in motivirane ideje, nobenega posebnega uvida ali velikega spoznanja, ki bi me premočrtno gnalo v ta projekt. Bolj občutek, da gre za logično nadaljevanje dosedanjih ustvarjanj, in odziv na privlačnost vseh teh starih kanonskih besedil, ki so me vznemirjala že dolgo časa. Primerjati to, kar je bilo ‘na začetku’ – kar je bilo kasneje znova in znova prevajano in zapisano –, z današnjimi zapisi, se osredotočiti na razlike in podobnosti. Zanimal me je kontekst. Ta je danes najpomembnejši, ne samo v teatru. Zdi se mi, da je dobro premešati vsebine, ki naj bi na prvi pogled sodile nekam. Vsa ta sveta besedila so poskusi. Skupaj s soavtorji uprizoritve si prizadevamo, iščemo ključ, kako zaustaviti trenutek, ustvarjati zdaj. In tudi to je poskus,” je proces nastajanja uprizoritve Biblija, prvi poskus razložil režiser Jernej Lorenci.

»Dramsko besedilo uprizoritve Biblija, prvi poskus je nastalo iz segmentov, ki so jih sestavili igralci. V tem procesu smo pregledali, primerjali in deloma uporabili vse prevode Biblije, od Dalmatinovega do standardnega, najnovejše verzije. Besedila, ki jih igralci pripovedujejo, upoštevajo poetične elemente biblične naracije in žanrske razlike vsake posamezne zgodbe,” je na novinarski konferenci povedala lektorica Tatjana Stanič.

O Bibliji je napisanih morje razprav, knjiga pa je spodbudila tudi preštevilne interpretacije in akademske razprave, celo spore. Sveta knjiga ene od dominantnih svetovnih religij je prevedena v več kot 2400 jezikov. V imenu enega in edinega boga se je v človeški zgodovini zgodilo marsikaj, tako dobrega kot hudega. »Biblija je postopoma dosegla in si pridobila široke množice bralcev oziroma poslušalcev. Na začetku svoje poti, ko je bila še preganjana in osovražena, so njeni bralci in oznanjevalci zanjo tvegali in tudi izgubljali lastna življenja. Biblija je prehodila dolgo pot skozi človeško zgodovino in v sebi združuje vse, kar je človeškega: najbolj krhko osamljenost, izgubljenost in duševno stisko, človeški eros, hrepenenje in potrebo po ljubezni, potrebo po dopolnitvi v drugem, bolj popolnem, in po drugi strani najbolj okrutno nasilje, sovraštvo in zatiranje drugega ali samega sebe. Uprizarjanje Biblije je samo po sebi nekaj megalomanskega. Interpretacija manjših delov in fokus na posamezne motive se ne more izogniti razmisleku o celoti, ki je v primeru Biblije kot svete knjige zahodne kulture nekaj zares vseobsegajočega,« zapiše Tjaša Mislej v članku z naslovom Človek je bitje, ki gleda navzgor, objavljenem v gledališkem listu, ki ga je Drama pripravila ob krstni uprizoritvi.

Po besedah Nine Ivanišin vsaka uprizoritev zahteva neko svojo atmosfero, vsaka prikliče nekaj drugega. »Ta vseobsegajoči stari tekst pa je izzval čisto drugačno prisotnost v primerjavi z drugimi, saj delamo skromno, in z veseljem bi zadržala ta občutek,« je povedala na novinarski konferenci. Marko Mandić študijski proces primerja z delovanjem zbora: »Na vajah smo večkrat prebirali Biblijo in jo študirali, da bi prišli do točke, ko se lahko odpremo najprej sami pred seboj, nato na odru pred soigralci in nenazadnje pred gledalci v dvorani.« Tina Vrbnjak dodaja, da Biblije pred pričetkom študija ni nikoli brala, saj je besedilo ni pritegnilo. Tudi zdaj ugotavlja, da je ta knjiga v mnogih pogledih izrazito funkcionalno usmerjena. Pritegnil pa jo je proces ustvarjanja predstave, v katerem so s kolegi iskali in našli v Bibliji številne zelo lepe stvari in spoznanja o odnosu med človekom in bogom. Aljaž Jovanović pa kreativno energijo na odru opisuje kot intimo, »ki se je ustvarila in se še ustvarja; iskrenost in občutek, da je najbolj prav in najlepše, ko se človek prepusti in si dovoli, da je«.

V procesu nastajanja uprizoritve sta študijsko sodelovala tudi asistenta režiserja Dorian Šilec Petek in Jan Krmelj.

Izvajalci posnete glasbe v uprizoritvi so Branko Rožman, Štefica Stipančević (sopran), Eva Jurgec (oboa, kljunaste flavte) in Kaja Novosel (flavta).

PREDPREMIERA: v torek, 18. aprila, ob 19.30 na velikem odru PREMIERA: v sredo, 19. aprila, ob 20.00 na velikem odru PRVE PONOVITVE: 20. in 24. aprila ter 3., 8., 12. in 13. maja ob 19.30 na velikem odru, 4. maja ob 17.00

Foto: Peter Uhan/SNG Drama Ljubljana

Izvor
DRAMA PRESS

[SLO] Drama – Dogodek cikla Družabno – družbeno z naslovom O Utopii, Arheologiji raja [PRESS]

Utopia

Vabimo vas na pogovor z ustvarjalci Utopie, Arheologije raja. Uprizoritev je hommage in pozdrav Fernandu Arrabalu, v Španiji rojenemu dramatiku, ki je z Alejandrom Jodorowskim in Rolandom Toporjem ustanovil panično gibanje, nekakšno pozno vejo nadrealizma – hommage in pozdrav videnju in razgaljanju sveta skozi disfunkcionalnost, tujost, razliko.

O Utopii se bodo pogovarjali režiser uprizoritve Jan Krmelj, profesorica španske književnosti na Filozofski fakulteti Univerze v Ljubljani dr. Maja Šabec, pesnik, umetnostni zgodovinar, prevajalec in pisec številnih teoretskih razprav dr. Miklavž Komelj in dramaturginja uprizoritve Katja Markič, ki bo pogovor tudi povezovala, svoja razmišljanja o nastajanju uprizoritve pa vam bodo predstavili tudi igralci.

Pridružite se nam na pogovoru v torek, 11. oktobra, po predstavi Utopia (okrog 21.45) v Mali drami. Vstop je prost.

Foto: Peter Uhan / Oblikovanje: Danijela Grgić

KAKO DO NAS

Parkirišča v bližini
Parkirišča v bližini

Mestni avtobus
Mestni avtobus

Zemljevid
Zemljevid

KONTAKT

telefon_.png
01 252 14 62

Mail
info@drama.si

Domov
Slovensko narodno gledališče
Drama Ljubljana
Erjavčeva 1, 1000 Ljubljana

BLAGAJNA

Telefon
01 252 15 11

Delovni čas

Vsak delavnik
od 11.00 do 20.00,
ob sobotah
od 18.00 do 20.00
ali uro pred predstavo
oziroma drugim dogodkom

Izvor

DRAMA PRESS