EGIPAT U OXFORDU – KAZALIŠTE: JOSEPH AND THE AMAZING TECHNICOLOR DREAMCOAT, mjuzikl [osvrt Ada Jukić]

U utorak 16. srpnja 2019. gledali smo novu postavu musicala Tima Ricea i Andrewa Lloyd Webbera ‘Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat’. Radi se o gostovanju londonskog kazališta Oxfordu, u okviru nacionalne turneje koja je izazvala trijumfalne kritike, a u kojem će nastupati do 20. srpnja. Predstava je održana u New Theatre Oxford u poznatoj George ulici u središtu grada, a očekivano izazvala je oduševljenje publike.

Zvijezda predstave je Jaymi Hensley, član grupe Union J i pobjednik popularnog britanskog natjecanja talenata prije nekoliko godina (X Factor, 2013.) koji je u medjuvremenu zadržao i potencirao popularnost, a svojim glasom i energijom, uz podršku produkcijskog konteksta, ostvaruje pjevački i glumački zahtjevnu naslovnu ulogu.

Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat ; Fotografiju ustupio The New Theatre Oxford – Photo by Pamela Raith

‘Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat’ (1968.) prvo je djelo kao rezultat suradnje Tima Ricea i Andrewa Lloyda Webbera koje je javno izvedeno i prvo u nizu uspješica koje su ostvarili zajedno, među kojima su ‘Isus Krist Superstar’ (1969.-71.) i ‘Evita’ (1976.-78.). Njihovo prvo zajedničko djelo ‘The Likes of Us’ (1965.-66.) prvi put izvedeno je tek 2005. godine, a tek nakon 40 godina od nastanka postalo je dostupno na CD-u. Ostala njihova djela, međutim, postigla su takvu popularnost, da su sami autori zaključili da je ne mogu nadmašiti u istoj stvaralačkoj formaciji, pa su nastavili samostalnim karijerama.

Predstava je blještava, dinamična, ritmična i, na što upućuje sam naslov, puna boja. Ne samo u spektru Josipovog famoznog kaputa, već je šarena cijela scena cijelo vrijeme. Biblijska priča o Josipu i njegovim snovima, njegovoj braći i njegovim dogodovštinama, ropstvu u Egiptu, oslobođenju, društvenom usponu i oprostu, dala je povoda za legendarne, povijesne i maštovite scenografske i kostimografske slikovite prikaze. Tu su palme, piramide, hijeroglifi i staroegipatski idoli i simboli, tu je faraon (u liku i glasu Elvisa Prestleya!), a medju zanimljivim (malo moderniziranim) epizodnim likovima je i egipatski tajkun Potiphar (koji se obogatio dionicama izgradnje piramide!)

Prvi čin ima sedam, a drugi dvanaest scena, a svaka scena predstavlja sada već poznate i popularne napjeve predstavljene prvim stihovima. ‘Josipov san’, ‘Jadni, jadni Josip’, ‘Još jedan anđeo na nebu’, ‘Kraljeva pjesma’ (slobodan prijevod A.J.) … Jedan od najslavnijih i najpjevnijih songova, kojom i završava 18. scena, a ulazi i u Josephov Megamix finale je ‘Any Dream Will Do’ i publika ga pjevuši izlazeći iz kazališta.

I nakon pedeset godina od nastanka, predstava je uspješna i razumije se zašto. Ona je ‘stvorena za uspjeh’, ali kvalitetnih obilježja uspješnice. Bez odugovlačenja, iščekivanja, odlaganja koja naprežu publiku tragedija i opera,  nižu se pjevne melodije i zanimljive plesne scene, ritam se, uz povremena usporavanja koja naglašavaju razliku, optimistično pa čak i humoristično ubrzava, scena je dekorima i svjetlosnim efektima konstantno atraktivna, a u pogledu sadržaja, i pored iskušenja i naravoučenja puna ozbiljnosti, osiguran je vedri i raspjevani Happy End. Biblijska priča uokvirena je suvremenom ili svevremenom didaktičkom pričom o snovima i životu koju djeci prenosi naratorica (Trina Hill), koja je aktivno uključena u cjelinu predstave, kao jedna od protagonista.

Da se uspječnica učini još uspješnijom, to jest da se publici da ‘svakome ponešto’ neke glazbenoscenske dionice dobile su prepoznatljiva stilska odnosno provinijencijska obilježja, pa se Josipova braća obraćaju ocu Jakobu u izvedbi country glazbe, a nostalgična ‘Those Canaan Days’ ostvarena su tipičnom pariškom scenom s harmonikom, beretama i Eifelovim tornjem! Točka u južnoameričkom stilu asocira na atmosferu karnevala, a izveden je i ‘Benjamin Calypso’.

Osjetljivost za puls publike pokazuje se i u ponavljanju najatraktivnijih dionica, pa Faraon u odijelu i pozi Elvisa Prestleya dva puta (u dva aranžmana) priča svoj san, a pljesak dobiva i svojim nastupom dirljivog ‘King of My Heart’. Zapravo, svaku scenu ispraća aplauz, ali ne traje predugo, kako bi se psigurala dinamika (i trajanje) predstave.

Publika koja u kazalište ne dolazi proživljavati drame i doživljavati katarze, već se zabaviti na odredjenoj, visokoproduciranoj razini izvedbe sadržaja, dobiva sve zbog čega je došla. Na kraju, publika sama dobije priliku za ples (uz svoja sjedala) i srdačan oproštaj s izvođačima te u euforičnom raspoloženju napušta kazalište.

Izvedba je ocijenjena doslovce blistavo. ‘Sjajno! Blješti kao vatromet!’ (Sunday Times, slobodan prijevod A.J.), ‘A Technicolor Triumph’ (The Independent). Svojim bojama, melodijama, svjetlima, scenama, plesnim točkama i redateljskim rješenjem, ona zaslužuje ove ocjene. A razmišljala sam o opciji da nakon pola stoljeća života po ukusu publike (vidjeli su je milijuni ljudi), doživi uz standardnu, neku moderniziranu verziju, u nekom drugom aranžmanu ili s apstraktnijim ili reduciranim scenskim efektima i rekvizitima, kao rezultat neke vrste razvoja predstave u nekoj manje naglašenoj komercijalnoj alternaciji. Pretpostavljam da bi i za tog drugog  i drugačijeg ‘Josepha’ bilo publike. Živimo u vremenu koje uči prihvaćati razlike. Možda bi taj eksperiment mogao provesti osobno autor glazbe, slavni Andrew Lloyd Webber, koji, prema informaciji opsežnog instruktivnog kataloga koji prati predstavu (a koji sadrži i zanimljiv prilog o temi odnosa medju braćom!), posjeduje sedam kazališta u londonskom West Endu, u kojem se postavljaju novi musicali u razvoju.

Posebna okolnost ovog kazališnog posjeta bila je otvorenje preuređenog balkonskog bara (svaka etaža Kazališta raspolaže mjestom za osvježenje, a dopušten je unos pića u dvoranu). Ovom prigodom organiziran je za predstavnike pressa i druge uzvanike domjenak u prostoru bara koji je više od sata prethodio početku predstave te se nastavio tijekom stanke poslije prvog čina.

U okviru promocijskih aktivnosti Showa tijekom boravka u Oxfordu najavljeno je fotografiranje protagonista i to u znakovitom povijesnom kontekstu: u prostoru Egipatske zbirke Ashmolean muzeja, koji se nalazi u blizini Kazališta. Danas popodne pred novinarima i fotografima pozirat će zvijezda showa, Jaymi Hensley, obučen u svoj spektakularni kaput snova i Andrew Geater (sneni Faraon i neodoljivi Prestley).

Ada Jukić
Oxford, 17.07.2019.

Informacije o predstavi:

Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat

Tekst: Tim Rice
Glazba: Andrew Lloyd Weber
Produkcija i režija: Bill Kenwright

Uloge:
Jaymi Hensley (Joseph)
Trina Hill (Narator)
Henry Metcalfe (Jacob / Potiphar)
Andrew Geater (Pharaon / Asher)
Alex Hetherington (Benjamin)
Amber Kennedy (Mrs Potiphar / Handmaiden)
Arthur Boan (Reuben)
Ed Tunningley (Issachar / Baker)
Lewis Asquith (Simeon / Butler)
George Beet (Naphtali)
Mikey Jay-Heath (Judah)
Matt Jolly (Gad)
Corey Mitchell (Levi)
Joshua Robinson (Zebulan)
Callum Connolly (Dan)
Anna Campkin (Handmaiden)
Gemma Pipe (Handmaiden),
Jamie Jukes (Swing)

Koreografija: Henry Metcalfe (originalna)
Nova dodatna koreografija: Gary Lloyd
Scena: Sean Cavanagh
Svjetlo: Nick Richings
Zvuk: Dan Samson
Dirigent: Jeremy Wooton

Trajanje: 2h 5min


Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat

Union J star JAYMI HENSLEY dons the DREAMCOAT in his first ever major musical

Bill Kenwright’s ‘Amazing’, ’Superb’, ‘Wonderful’ and ‘Brilliant’ production of Tim Rice and Andrew Lloyd Webber’s sparkling family musical embarks on a national tour with a new Joseph, which comes to the New Theatre Oxford from July 16 – 20.

Jaymi Hensley, a member of 2013’s BBC ‘British Breakthrough Band’ of the year, will don the Technicolor Dreamcoat and lead the company in his first role in a major musical. Having risen to fame on The X Factor, Union J went on to have a top ten album and a major UK tour and Jaymi later appeared on a number of hit TV shows, including Celebrity Masterchef (BBC One).

Jaymi Hensley: “I cannot describe how excited and honoured I am to be stepping into the prestigious coloured coat! When I think of iconic roles in musical theatre Joseph was always one that I dreamt of playing growing up! And to finally say that I am going to play it is a “dream” come true! I cannot wait to meet all of the loyal Joseph Fans and bring you my take of this amazing dream role.”

Retelling the Biblical story of Joseph, his eleven brothers and the coat of many colours, Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat is the first of Tim Rice and Andrew Lloyd Webber’s musicals to be performed publicly. Seen by an estimated 26 million people, and counting, Joseph continues to enthral audiences around the world.

Full of life and colour, the magical musical features unforgettable and timeless songs including Go, Go, Go Joseph, Any Dream Will Do, Jacob and Sons and Close Every Door To Me. 

Joining Jaymi to complete the cast are: Lewis Asquith, George Beet, Arthur Boan, Callum Connolly, Andrew Geater, Alex Hetherington, Trina Hill, Mikey Jay-Heath, Matt Jolly, Jamie Jukes, Amber Kennedy, Henry Metcalfe, Corey Mitchell, Eve Norris, Gemma Pipe, Joshua Robinson and Ed Tunningley.

Tickets can be purchased from the New Theatre box office on George Street, by ringing 0844 871 3020 or by visiting our website at www.atgtickets.com/oxford (phone and internet bookings subject to booking/transaction fee. Calls are charged at 7p per minute, plus your phone company’s access charge.). For bookings of 10 or more please call 0333 009 5392 (calls are charged at local rate – for group bookings only) and for access bookings please call 0800 912 6971 and speak to a member of our dedicated booking team.

[izvor informacije The New Theatre Oxford]

Tekst je prenesen s web stranice www.film-mag.net

KAZALIŠTE: JOSEPH AND THE AMAZING TECHNICOLOR DREAMCOAT, mjuzikl [osvrt Ada Jukić], ≥http://film-mag.net/wp/?p=39758. Fotografijuustupio The New Theatre Oxford – Photo by Pamela Raith

Objavljuje F.I.L.M.Srijeda, 17. srpnja 2019.

The New Theatre Oxford: Joseph stars visit Egypt exhibit

STONE the crows! Two of the stars of Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat came face to face with a selection of Egyptian artefacts when they popped over to the Ashmolean Museum.

Jaymi Hensley, who plays Joseph, and Andrew Geater, who plays Pharaoh, visited the exhibition as the Oxford institution between performances of the show, which is on at the New Theatre Oxford until Saturday (JUL20).

As part of the visit they saw the mummy and tomb of Djed Djehuty Iuef Ankh, carved panels as well as other relics and statues.

Andrew Geater and Jaymi Hensley at Ashmolean Museum ; Fotografiju ustupio The New Theatre Oxford

Jaymi said: “Being in in Oxford is a real pleasure. It’s the last week of this part of the tour, so it’s really excited to finish off here. Audiences here are really electric, so being here has been a lovely way to say goodbye to this part of the tour.”

Retelling the Biblical story of Joseph, his eleven brothers and the coat of many colours, Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat is the first of Tim Rice and Andrew Lloyd Webber’s musicals to be performed publicly. Seen by an estimated 26 million people, and counting, Joseph continues to enthral audiences around the world.

Full of life and colour, the magical musical features unforgettable and timeless songs including Go, Go, Go Joseph, Any Dream Will Do, Jacob and Sons and Close Every Door To Me. 

Tickets can be purchased from the New Theatre box office on George Street, by ringing 0844 871 3020 or by visiting our website at www.atgtickets.com/oxford (phone and internet bookings subject to booking/transaction fee. Calls are charged at 7p per minute, plus your phone company’s access charge.). For bookings of 10 or more please call 0333 009 5392 (calls are charged at local rate – for group bookings only) and for access bookings please call 0800 912 6971 and speak to a member of our dedicated booking team.

[izvor informacije The New Theatre Oxford]

KAZALIŠTE: JOSEPH AND THE AMAZING TECHNICOLOR DREAMCOAT, mjuzikl [osvrt Ada Jukić]

Tekst je prenesen s web stranice www.film-mag.net

The New Theatre Oxford: Joseph stars visit Egypt exhibit, ≥http://film-mag.net/wp/?p=39791. Fotografije ustupio The New Theatre Oxford

Objavljuje F.I.L.M.Petak, 19. srpnja 2019.

EURIPIDOVE ‘BAKHE’ u ZKM-u [piše Ada Jukić]

Euripid ne tješi niti umiruje ljude, već se prema njima odnosi kao da su u stanju izdržati svoj nepodnošljiv položaj. Stoga je tako blizak našem vremenu u kojem je važnije da nas čuju nego da nam pomognu.

Redateljsko izdanje Euripidovih ‘Bakhi’ koje potpisuje Lenka Udovički, a koje je nakon prošlogodišnje premijere na Brijunima premijerno prikazano u Zagrebu 18. siječnja 2019. i ostaje na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih, naglašava suvremenost euripidovskog egzistencijskog pritiska, napose na ženskoj težišnici. Ali taj ‘ženski slučaj’ u univerzalnoj tragičkoj perspektivi prihvatljiv je samo kao metafora svih koji su u podređenom položaju.

Plakat ‘Bakhi’ na tramvajskoj stanici – Foto RJ
Problem žena u suvremenom društvu postaje opći ako ‘feminilna’ struja svijesti o pritisku reprezentira široku prugu potisnutih, pa se u njoj mogu prepoznati i drugi koji egzistiraju na društvenoj margini. Problem zapostavljenih i zlostavljenih žena traži učinkovita (ne samo ‘teatralna’) rješenja, ali ne predstavlja univerzalno rješenje. A u borbi za ‘ženska počela’ upitna je taktika isticanja nepremostivih obilježja koja druga strana ne može razumjeti.

Može li rješenje biti zamjena uloga? Što bi bilo da žene zauzmu dominantnu poziciju? Koliku kreativnu težinu nosi činjenica da su u antičkoj Grčkoj glumili samo muškarci, a u ovoj predstavi sve uloge nose glumice, a i u ukupnom autorskom timu prevladavaju žene?

Suprotnosti se ne privlače

Suprotnosti čine temelj zapleta, ali ga ne iscrpljuju. Domene razuma i nagona, racionalnog i iracionalnog, Apolona i Dionisa nisu tako jasno razgraničene. Ne možemo se opredijeliti za jednog ili drugog jer ni oni sâmi nisu ‘isključivi’. I Apolon se može ‘zanijeti’ ljubavlju ili srdžbom (čitaj Ovidija i Homera), a  Dionis ne isključuje racionalne ‘alate’ uvjeravanja. On se kandidatima za nove ‘fanove’ obraća najprije argumentima. Dolazi iz krajeva gdje ga već obožavaju (spominje Lidiju, Frigiju, Perziju…), prate ga ‘groopies’, ‘žene s Tmola, lidijske planine,’ (*, str. 14), božanski je (Zeusov) sin, ali po majci je porijeklom ‘Tebanac’, stoga u Tebu dolazi prije drugih helenskih gradova… Kad uvjeravanje ne dovede do rezultata, Dionis prelazi na metode zastrašivanja, dok na kraju ne eskalira hororskim prizorima (s elementima erotike!) pomahnitalih žena, koje se ne iživljavaju samo na onima koji su mu ‘krivi’. Bakhe trgaju stoku i ljude koji uopće ne sudjeluju u prijeporu, već su se samo našli na poprištu. U visokom ideološkom prijeporu vlastodržaca i božanskih autoriteta stradaju neupućene žrtve. Ako prihvatimo Dionisa kao predstavnika iracionalnog, može li Pentej biti primjer racionalnog autoriteta? Njegov glasnik boji se njegove ćudi, ‘nagle, lako raspaljive  i odviše navikle zna vlast’ (*, str. 48). Mlad je, nagao, nema strpljenja, ne uvažava tuđe mišljenje ni savjete.

Uz  filozofske dvojbe o prvenstvu uma i srca, u Euripidovim ‘Bakhama’ radi se o drami o borbi za moć, zamagljenoj (i)racionalizacijama. Pentej je nositelj autoriteta vlasti koju pridošlica stavlja u pitanje. A Dionis želi svjesno ‘priznanje’ svojeg prvenstva, inače bi ih sve mogao izbezumiti i podjarmiti kao pentejevu majku Agavu. Ostali čekaju rezultat njihove borbe. Nekolicina upućenih u ishod (Tiresija) ili ‘bivših’, koji više nemaju ingerencija ni snage (Kadmo), skloni su se ‘preobratiti’, ali ostale treba prisiliti na pristanak. Ako Euripid na kraju i daje ‘božansko’ razrješenje (‘Gdje nade nema, bog nađe put’.*, str. 95), to je više stoga što su bogovi jači, nego što su u pravu.

Istup Tiresije u kojem upozorava da ne traba izlaziti iz ‘ljudskih granica’ (‘mahniti’ su koji to pokušavaju) upute su čega se treba kloniti. A upute proroka o tome što treba činiti, zapravo se ne mogu primijeniti. Poziv na tradiciju ne može biti argument za uvodjenje novog običaja. Ako Grci prihvate Dionizov kult, znači da se na neki način odupiru tradiciji, da prihvaćaju promjene na najosjetljivijem području. Stoga se pozivanje na ‘tradiciju’ ne može odnositi na običaj ‘primanja tuđeg’, u ovom slučaju ‘barbarskog’, već općenito na pokornost, popuštanje, na slijed, a ne promišljanje.

Zanimljiv je pragmatički savjet Kadmov (bivši kralj) svom ‘mahnitom’ unuku, vlastodršcu. Ako ne vjeruje argumentima ili svjedočanstvima, neka se pravi da vjeruje u ono što mu  koristi. To je vladarska mudrost. Ako Pentej prizna Dionisa kao božanstvo, to ide u prilog cijelom njegovom rodu, uostalom, Dionis mu je, kao sin Semele, Agavine sestre, blizak rođak. Zar neće sâm dobiti poene relacijom s takvim celebritijem?

Prije Kadmovog emocionalnog istupa, Tiresija racionalnim argumentima pokušava uvjeriti mladog tebanskog kralja (kojemu je Kadmo prepustio vlast, usporedi s postupkom Kralja Leara), da uvođenje divljih svetkovina donosi koristi (oslobađa ljude briga, straha…) i nema negativnih utjecaja, osobito na moral (žena!) što uznemiruje Penteja. Razuzdanost Bakhovih procesija neće od razumnih žena napraviti bludnice. Znakovit je komentar Zbora kako se u zalaganju za Dioniza ne isključuje Feb. Apolon ne proturječi Dionisu. Ustalom, ni bez opreke s Bakhom, Feb nije samo racionalan (vidi ga u Ovidijevim Metamorfozama, napose u epizodi s Dafne).

Pentejev usud pokazuje kako oni koji nemaju sposobnosti za kompromis (ili dovoljno snage da se suprostave oponentu), pa bili i na vrhu društvene ljestvice, plaćaju danak. Ali zar kazna nije pretjerana? I Euripid postavlja to pitanje, ali ‘ispravnost’ kazne ne stavlja u pitanje. Žrtve (kao i onaj tko ih je kaznio) u Kadmovom su rodu. Ako je Pentej toliko ražestio božanskog Dionisa, pa ga je ‘s pravom’ dao raskomadati, zar je tu kaznu zaslužio kooperativni starac?  ‘Bogovi se ne smiju svetiti kao ljudi’ žali se Kadmo (*, str. 92). Zapravo, misli, ‘ne bi trebali’, jer oni sve smiju.

Ženska predstava

U prvom dijelu predstave dvanaest glumica povezanih u grupu za psihološku potporu iznosi svoje probleme, od nesigurnosti do zlostavljanja u krugu obitelji. Od početnog mirovanja (glumice leže na podu dok ulazi publika) i usporenog buđenja, do pokreta i prvih rečenica uspinje se prizor do prve kakofonije frustriranih glasova. Iza tog kaosa, uspostavlja se naoko red, postavljaju se stolice (i teorije, Urša Raukar kao psihijatar) o ženskom pitanju i muškoženskim odnosima, sudionice govore o sebi i ulaze u međusobne reakcije. Između uvodne riječi Dionisa (Katarina Bistrović Darvaš) i njegovog sljedećeg pojavljivanja, iznose se, u rasponu od suzdržanog do euforičnog izričaja, tipični, gotovo ‘tipski’ problemi koji pritišću ‘suvremenu ženu’. One su potisnute, muškarci ih potiskuju. Ali zar i muškarci nisu potisnuti drugim odnosima moći i subordinacije? Zar ti kućni tirani nisu drugačiji pred svojim šefom ili burzom za zapošljavanje? U psihoterapijski suvremeni sadržaj penetrira izvorni antički tekst koji, usložen izmjenama spolova, lica i uloga, mogu pratiti samo oni koji poznaju Euripida.

U efektnom ‘preokretu’ dvanaest glumica transformira se u muškarce, te se raspoređuju u casting glavnih likova i bakhantice kao epizode. Ivana Krizmanić uvjerljiva je u ulozi Penteja, Senka Bulić u dijagonali uloge majke koju pred djecom zlostavlja (suvremeni) muž i  okrvavljene antičke kraljice i majke (Agava) koja u rukama nosi glavu svoga sina. Ležerni, do natruha ironičkog izraz Dioniza u interpretaciji Katarine Bistrović Darvaš implicira kompleksnost odnosa, a ne istovjetnost Bakha i Dioniza, o čemu elaborira Tiresija, racionalizirajući (za Penteja neuvjerljiv) mit o inkubiranju Dionisa na Zeusovom bedru. Lucija Šerbedžija prolazi metamorfozu nesigurne suvremene žene u samouvjereni lik Tiresije. Dojmljiv je ukupni glumački ansambl, jer u minimalističkom scenografskom i kostimografskom rješenju, najveći teret nose glumci, to jest, u ovom slučaju (samo) glumice.

Predstava u trajanju od sat i četrdeset minuta nema stanku, ali nekoliko obličenih cjelina  počinju i resetiraju se ‘usporenim kadrovima’. Ostvareni su i skokovi u orgijsko i orgazmičko, ali ekstatički napon ne pogađa publiku. U tom cilju nije upravljen ni ‘hipnotički’ instrumentarij glazbe i svjetla. Kvalitetan rad dugogodišnjih Ulyssesovih glazbenika (Nigel Osborne, Davor Rocco) ostvario je dojmljivu glazbenu ilustraciju, napose  svetkovina, ali gledatelje nije ‘bacio u trans’ zaglušujućim zvukom suvremenih inačica ‘frigijskih bubnjeva’ (koje spominje Dionis) ili frigijskih frula (kojih se sjeća Hekaba u Euripidovim ‘Trojankama’) ili kuretskih bubnjeva koji su zaglušivali i mitske krikove.

Primjer ekstatičkih potencijala glazbe daju koncerti na kojima publika može doći do ekstaze (bez ekstazija), oslobađajući se frustracija, kao Dionizovo vino i ples iz ‘barbarskih’ krajeva koji dolaze do ‘civilizirane’ Helade. Krajem brijunske kazališne sezone, također u blizini Pule (Tvrđava Punta Christo) održava se festival elektronske glazbe koji omogućava ‘pražnjenje’ globalnih pritisaka internet generacije. Otvorenje je u Areni i ‘električni udar’ suvremenog audiovizualnog tirsa u monumentalnom antičkom kontekstu može baciti u trans ne samo teenagere, već i (nešto mlađi ☺) par od Tiresije i Kadma u ‘Bakhama’ (vici LINK).  

Možda je razlog za suzdržanost u ekstatičkom draženju publike činjenica da je izvorna lokacija predstave fascinantna pozornica Malog Brijuna, koja sâma po sebi ostvaruje euforične efekte (uključujući romantiku ili dramatiku, ovisno o vremenskim prilikama, plovidbe do Otoka). Ali to otvara dodatne mogućnosti za razvoj predstave u novom kontekstu. Činjenica da se našla u zatvorenom kazališnom prostoru daje priliku za određene prilagodbe u uvjetno ‘kopnenu varijantu’ ljetne ambijentalne predstave. Praksa da se festivalskim projektima omogući boravak na redovnom repertoaru ekonomična je i kulturnoekološka gesta.

Druge ‘Bakhe’

Što se tiče nazočnosti ‘Bakhi’ na našem kazališnom prostoru, ako pratimo samo njihove tragove u 21. stoljeću, ovo nije prvi susret. U spomenutoj knjizi Grčkih tragedija* objavljeno je nekoliko fotografija uprizorenja ‘Bakhi’ u Gavelli 2001. godine. O šokantnoj Frljićevoj viziji i realizaciji ‘Bakhi’ u Splitu 2008. godine na internetu su ostali  ‘krvavi medijski tragovi’. Predstava Teatra Ulysses neće izazvati prijeporne društvene reakcije jer se zalaže za vrijednosti koje su načelno priznate u društvu (emancipacija žena), samo to treba realizirati u društvu. Predstava izaziva snažne reakcije publike, ali joj ne oduzima dah ni razum. A samo kad ‘izgubimo svijest’ možemo se osloboditi tjeskobe.

Potencijal Ulyssisa (koji je u nekim projektima i realiziran, ali ostaje trajno otvoren) je, uz postojeću pouzdanu posadu i kapetane, dovesti na Brijune svjetske kazališne Odiseje koji bi se upustili u rizične pustolovne kazališne plovidbe, u potrazi za neotkrivenim i neočekivanim područjima interpretacije.

Euripid ne oslobađa ljude dvojbe, već ih uznemirava višeznačnošću, drugom perspektivom ili nedostatkom perspektive. Nema formule za miran život. Nema načina na koji se mogu spriječiti posljedice. Ne može se izbjeći greška ni ako se živi ‘po pravilima’, jer ‘pravila’ se još pišu, a neka od njih međusobno se isključuju. I danas je, kao u Euripidovo vrijeme, jednako teško savladati ‘obveznu literaturu’.

Ada Jukić

Zagreb, 29. siječnja 2019.

Tekst izvorno objavljen na Portalu FILM-mag.net, dopunjen i izmijenjen za ovo izdanje

*Citati: Euripid ‘Bakhe’ iz knjige ‘Grčke tragedije’, prevela Lada Kaštelan, Mozaik knjiga d.o.o. Zagreb, 2015.

Detalji o Predstavi:

Režija: Lenka Udovički
Prijevod: Lada Kaštelan
Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
Pokret i koreografija: Staša Zurovac
Glazba: Nigel Osborne, Davor Rocco
Kostimografija i scenografija: Bjanka Adžić Ursulov
Dizajn svjetla: Andrej Hajdinjak
Stručni suradnik – psihijatar, psihoanalitičar: Stanislav Matačić
Asistentica režije: Sendi Bakotić
Korepetitorica: Valnea Žauhar

Podjela uloga:
Dionis: Katarina Bistrović Darvaš
Pentej: Ivana Krizmanić
Kadmo: Dubravka Miletić
Tiresija: Lucija Šerbedžija
Agava: Senka Bulić

Bakhe:

Lucija Barišić
Hrvojka Begović
Milica Manojlović
Dora Polić Vitez
Barbara Prpić
Urša Raukar
Anđela Ramljak

[izvor informacije Ulysses Theatre]

Bakhe u ZKM-u

Neki od objavljenih tekstova autorice o Kazalištu Ulysses
KAZALIŠTE: SHAKESPEARE U KREMLJU
KAZALIŠTE: ‘POKOJNIK’ na Brijunima
KAZALIŠTE: Ručak sa Staljinom

KAZALIŠTE: 'BAKHE' TEATAR ULYSSES u ZKM-u [piše Ada Jukić], ≥http://film-mag.net/wp/?p=38163. Foto RJ

Objavljuje F.I.L.M.Srijeda, 23. siječnja 2019.

(SLO) NMS – Otvorenje izložbe ‘Tinka Tonka Flavtofonka in neandertalčeva piščal iz Divjih bab’ (PRESS)

NMS vabi na grad Snežnik, na ogled predstave in razstave Tinka Tonka Flavtofonka in neandertalčeva piščal iz Divjih bab
Glasbenica Tinkara Kovač in ilustratorka Kiki Klimt bosta predstavili svojo prvo skupno knjigo iz serije Flavtofonija. Na ogled bodo izvirne ilustracije in ob tej priložnosti bomo lahko uživali tudi v krajšem koncertu oziroma predstavi o Tinki Tonki.
Prisrčno vabljeni!
Vstop prost.
Razstava bo na gradu Snežnik na ogled do 31. avgusta 2018.
http://www.nms.si/images/stories/NMS/Dogodki/Sneznik/tinkatonka.jpg
Izvor
NSM PRESS

[SLO] Drama SNG – ANTIGONA (osvrt Ada Jukić)

Antigona je tako istaknuto djelo kazališnog repertoara, da svaka njena nova postava autorima nameće dramatičnu odgovornost. Kazališno djelo čija vrijednost prelazi iz ‘vlastite vrste’ u kategoriju najvećih ljudskih dostignuća, pred izvođače postavlja zahtjeve kao Beethovenova Deveta simfonija pred orkestar ili njegova posljednja klavirska sonata pred pijanista. S jedne strane, vrhunsko djelo novoj izvedbi osigurava pažnju publike i kritike, s druge strane, očekivanja su tako visoka, da ih je teško ostvariti.

Nina Ivanišin Foto: Peter Uhan ; Ustupila SNG Drama Ljubljana

Antigona u Ljubljani

Nakon toliko interpretacija, postava i pristupa Sofoklovoj Antigoni, što može donijeti nova predstava, što želi naglasiti u složenoj strukturi djela koje nije niti može biti iscrpljeno, ali  ne isključuje ponavljanja? U knjižici Predstave čija je premijera održana 28. siječnja ove godine u SNG LJubljana, dramaturginja Žanina Mirčevska otkriva da su dramaturško-redateljske ishodišne točke bile pitanja zašto je Antigona dva puta pokopala brata te što znači ime Antigona. Ovo ukazuje na finu obradu detalja i značenja unutar poznatih i promišljenih odnosa. Antigonino dvostruko izlaganje opasnosti predstavlja provokaciju, ona se želi suočiti s Kreontom, a njeno ime (anti, gone) ukazuje na neukrotivost, ali i odbijanje materinstva kao obvezujuće kategorije ženskosti i potomstva koje ne može izbjeći tragičnu sudbinu. Uočen je i otklon Antigoninih motiva od ‘čistog’ izvršavanja božjih zapovijesti, ona sama otkriva da krši zakon samo zbog brata, to ne bi učinila ni za sina ni muža te obrazlaže zašto su ovi ‘zamjenjivi’, a brat jedinstven. U drugom tekstu (Mirt Komel, Antigonine Antigonoge…) razmišlja se na drugačiji način o etimologiji imena Antigona, njenom odnosu prema precima i nositeljima suprotnih stavova. Metaforički rečeno, Antigona hoda s ‘nogama u nebu’, za razliku od onih koji čvrsto koračaju zemljom.

Antigona Eduarda Milera i Žanine Mirčevske u klasični Sofoklov tekst unosi sadržajne i interpretativne promjene i učinkovito reducira casting. Uvodni prizor čini glazbena točka s temom odnosa prema mrtvima. Prazninu pozornice na kojoj su postavljeni mikrofoni oživljavaju videoprojekcije neodređenih pejzažnih oblika i povremenih poruka i ispisa. Lik Zbora nosi glazbenik s gitarom u ruci (Damir Avdić) koji tijekom cijele predstave daje ritmičku podlogu prizorima, a povremeno je i glumački aktivan u međudjelovanju s drugim likovima, napose Antigonom. Vokalno-instrumentalna dimenzija daje suvremene i svevremenske komentare, a završni samostalni glazbeni nastup poruka je oca sinu.

Antigona (Nina Ivanišin) crveno je strasna, kontradiktorno samosvjesna izuzetne uloge koju joj je namijenila sudbina, njen rod trpi zločine i sramotu, ali to ga čini  izuzetnim, a time i nju. Uz originalne  replike, Antigona sudjeluje i u nastupima Zbora, usložavajući svoj položaj interpretacijom okolnosti kojima je izložena. Odnos Kreonta prema nećakinji u nekoliko poza asocira incestuozni potencijal, kao refleksiju Edipova grijeha i njenog incestuoznog začeća. Milerova Izmena (Iva Babić) nije povučena, tiha i slaba žena. Ona podiže glas, svoje stavove izriče energično i time  smanjuje izražajni raspon u odnosu na Antigonu, koju gotovo zasjenjuje snažni Kreontov lik (i glas) Jurija Zrneca. Zanimljivu interpretaciju Stražara, koji svojim oprezom i komunikacijskom taktikom u tragički kontekst unosi dozu humora, ostvarila je Vanja Plut.

Kostimi izravnom simbolikom boja predstavljaju likove. Antigona je u crvenoj haljini, Izmena i Hemon su u bijelom, a ostali likovi u crnini, pred sivom podlogom dinamične videokulise. Ništa ne ukazuje na katarzično svjetlo izlaza i perspektivu. Pa kad Tiresija (Saša Pavček) proriče Kreontu crnu sudbinu, može li se to uopćiti na budućnost čovječanstva?

‘Antički Hamlet’

Antigona je po kazališnoj slavi ravna Shakespearovom Hamletu. I oni koji ne čitaju Shakespearea i nisu čuli za Sofokla, znaju za Hamleta i Antigonu. U tom smislu Antigona je ‘antički Hamlet’. Po slavi, po glasu, ‘popularnosti’, kako kažu danas, a ne po karakteru lika. Zapravo ove zvijezde kazališne literature oprečni su likovi. Postavljaju jednako univerzalna i nerješiva pitanja, ali prema izazovima se različito odnose. Hamlet je sav oklijevanje, muče ga dvojbe, usporava neodlučnost, njegovo ‘Biti ili ne biti’ upućuje na one koji promišljaju prije nego što učine u uvjerenju ili strasti. Antigona nema tih sumnji. Ona apsolutno zna što treba učiniti u koliziji normi, ona ne promišlja niti drugima daje vremena da promisle, to je napose vidljivo u odnosu na Izmenu. Antigona je nestrpljiva i ne koristi argumente kojima bi nagovorila sestru da joj se pridruži, ona kratko i jasno stavlja do znanja što od nje očekuje i kao da jedva dočeka njeno odbijanje. Svako sestrino nastojanje da se opravda rasplamsava prezir i mržnju prema njoj. Antigona ne želi njeno suosjećanje, ne želi ni njenu solidarnost kad upadne u nevolju, sama želi biti junakinja svoga podviga i to takvim načinom kao oni kojima je slava na prvom mjestu, a ne principi.

Antigonino samouvjerenje razvija se u oholost, a Zeus, kako upozorava i Sofoklo, ne trpi oholost kod ljudi i kažnjava one koji to zaborave. Upravo je neposredno pred Antigonin čin Zeus gromom kaznio oholog vojskovođu (jednog od sedam napadača na Tebu, koji se s bakljom popeo na gradski zid), a Zbor u Antigoni spominje to kao upozorenje. Zeusov gnjev bio bi redundantan u odnosu na Antigonu, jer joj je tragična sudbina određena od rođenja, ali njen primjer potvrđuje pravilo o granicama ljudskog.

Damir Avdić i Nina Ivanišin Foto: Peter Uhan ; Ustupila SNG Drama Ljubljana

Antigona Celebrity

U nizu interpretacija Antigonine uloge, njenog političkog stava, aktivizma, suprostavljanja tiraniji, jednoumlju, strahovlasti i zalaganja za tradicijske, obiteljske, božje, prirodne zakone, meni je uočljiva njena eksplicitna težnja za slavom. Žudnja za slavom ‘legitimna’ je i u staroj Grčkoj, kao društveno prihvaćena i društveno korisna potreba, to je motivacija za Ahilove podvige  i podvig na Maratonu, ali Antigona ne može ići u rat. Ona ima ograničene resurse za ulazak u mit ili povijest. Spremna  je na smrt kao ulog u vlastitu besmrtnost i u njoj ne želi sudionike.

Taj aspekt častohlepnosti, ta žudnja za slavom koja iracionalizira Antigonu, može se živo usporediti s današnjom tragičnom žudnjom za slavom, jednako snažnom kod  talentiranih velikana i onih koji su spremni za trenutak slave izložiti se poniženju ili preziru svijeta.

U strasnom predsmrtnom govoru, kao politički kandidat na predizbornom skupu, Antigona naglašava svoju ulogu i negira bilo kakvu podršku. Time pokazuje nezasluženi prezir prema onima kojima je stalo do nje i koji to pokazuju na svoj način i u ‘svoje vrijeme’. S tog aspekta su Izmena i Hemon, zapravo, najtragičniji likovi. Doduše, Izmena izbjegne smrt, ali kao uzgred, slučajno, Kreont se u zadnji čas sjeti njene nedužnosti kao sitnice. I njegova žena Euridika, strada, ali njen majčinski lik  može biti i izostavljen, kao u ovoj u predstavi.

Sporedni likovi 

Epizodisti plaćaju jednaku cijenu i jednako gube kao glavni lik, a ne dobivaju ništa. Oni ne stradaju zbog vlastitih principa ili ostvarujući svoj cilj, već zbog svoje veze s nekim tko ih ostvaruje ili onim tko je stradao zbog njih. Njihova tragična empatija predstavlja potpuni gubitak. I Kreont gubi, ali pripada glavnim likovima. On se borio za svoja uvjerenja, potpuno uvjeren da je u pravu, kao svi ‘rođeni vlastodršci’. Borio se za ‘svoju stvar’. I izgubio. Mali gubitnici, međutim, koji se žrtvuju za ‘nekoga’, a ne ‘Nešto’, gube i u kazališnoj podjeli.

Ada Jukić
u Ljubljani, 9. lipnja 2017.

Informacije o predstavi:

Naslov izvirnika:
Αντιγόνη

Režiser
Eduard Miler

Igrajo

Nina Ivanišin – Antigona
Jurij Zrnec – Kreon
Iva Babić – Ismena
Nik Škrlec – Hajmon
Saša Pavček – Tejrezias
Vanja Plut – Stražar
Damir Avdić – Zbor

Prevajalec
Kajetan Gantar

Avtorica priredbe in dramaturginja
Žanina Mirčevska

Scenograf
Branko Hojnik

Kostumografinja
Jelena Proković

Skladatelj
Damir Avdić

Glasbeni opremljevalec
Eduard Miler

Oblikovalec luči
Andrej Hajdinjak

Oblikovalec videa
Atej Tutta

Lektor
Jože Faganel

Asistentka kostumografinje
Neli Štrukelj

[izvor informacije SNG Drama Ljubljana]

[SLO] SNG DRAMA – Premijera predstave ‘BIBLIJA, PRVI POSKUS’ [piše Vendi Jukić Buča]

Predstavu Jerneja Lorencija ‘Biblija, prvi poskus’ gledala sam premijerno u Ljubljani, dan prije nego su u Splitu organizirani prosvjedi protiv predstave ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ Olivera Frljića, predviđene u programu ovogodišnjih Marulićevih dana. Kada su tijekom Lorencijeve ‘Biblije’ dva glumca skinula odjeću, pa je mlađi k tome sjeo u krilo obučenom starijem kolegi, dok Boga glumi Žena, pitala sam se koje bi reakcije predstava s ovakvom scenom potaknula u Hrvatskoj. Jernej Lorenci u europskoj Ljubljani može skinuti glumca kao Adama bez smokvinog lista i posjesti ga u krilo drugog muškarca, slobodno izražavajući svoj umjetnički stil. Tako blizu.

U tri sata, koliko predstava traje s pauzom, dramaturški je predstavljeno nekoliko dijelova Starog zavjeta. Nije bilo riječi o uprizorenju cijele Biblije, a ova predstava je ionako ‘prvi poskus’, pa nije nerazumno očekivati i druge. Na pozornici je postavljeno toliko stolica koliko će se s vremenom pojaviti glumaca, a započinje ulaskom jednog od njih koji gradacijskim postupkom otpjeva dio ‘Sve ima svoje vrijeme’ iz knjige ‘Propovjednik’. Slijedi ‘Pjesma nad pjesmama’ koju izvodi nekoliko glumaca u paru, povremeno demonstrirajući tjelesne užitke i ljubavne radnje. Slijedi ‘Knjiga o Jobu’ i ‘Ezekiel’ s dramatičnim i vizualno efektnim završetkom.


Biblija, prvi poskus ; Foto: Peter Uhan / SNG Drama Ljubljana

Scenografija obuhvaća stolice, odnosno dva nasuprotno postavljena reda stolica ispred publike, dok je stražnji dio scene ispražnjen kako bi se omogućio vizualni doživljaj dubine i širine prostora. Iz najdaljeg ruba scene postupno izviru glumci, jedan po jedan ili u paru. Kostimografija je suzdržanog izraza, dominiraju crna odijela s bijelim košuljama na glumcima Jerneju Šugmanu, Gregoru Zorcu, Marku Mandiću i Janezu Škofu, a iznimka je Aljaž Jovanović koji je obučen u rozu vestu i ‘starke’, sukladno svojim godinama i sportskom izgledu. Glumice su obučene znakovito: u bijeli kombinezon (Pia Žemljič), crvenu provokativnu haljinu (Tina Vrbnjak), zlatnu raskošnu haljinu (Nina Ivanšin) te neutralnu oker (Nataša Barbara Gračner).

Glumci recitiraju različite, uvjetno rečeno, uloge koje zapravo ne postoje, već su dijalozi teksta raspodijeljeni izvođačima. Predstavljanje onoga tko progovara omogućava praćenje radnje i uvid o kome se radi. Od rekvizita prisutni su kanta i pepeo koji se istrese na pozornicu i kojim se glumci posipaju. U nekoliko scena korištena je boja (plava i crvena) te zlatna gusta tekstura namazana po licu. Posljednje scene osobito su vizualno dojmljive. Troglavi entitet sastavljen od tria glumaca, naglašen svjetlom svjetiljke spuštene na njihovu razinu, izvire iz mraka i vraća se u mrak. Tijelo je kostim sam po sebi. Obnaženi Marko Mandić izvijanjem tjelesne skupture sjedi na jednom koljenu obučenog Jerneja Šugmana, dok Tina Vrbnjak sjedi na drugom. Uz pokrov od zlata i zlatnu haljinu, omotani krznenim kožuhom i umrljanom crvenom bojom, postaju jedno. Svjetlo usmjerava pažnju gledatelja i ograničava realnost u odnosu na ono što postoji izvan vidljivog snopa. Ograničenje na detalj potencira njegovu važnost i konturira cjelinu prikaza. Impresivna je i scena u kojoj Janez Škof u zgrčenom položaju, gol, izgovarajući tekst, nekoliko minuta na stolici održava ravnotežu.

Tekst snažnih i društveno zaštićenih vrijednosti dramatiziran je minimalističkom kazališnom infrastrukturom. Scenografska osnova djeluje poput pozornice dramskog pokusa (u skladu s naslovnom natuknicom, poskus), kostimi koji su mogli biti kreativna re-kreacija kostimografskog fundusa drugih predstava. Ukupni autorski pristup težište stavlja na pojedinačne metafore i glumački izražaj.

Naprej čakamo drugi poskus.

Vendi Jukić Buča 

Ljubljana, 24. 4. 2017.

Podaci o predstavi: SNG Drama Ljubljana