Homerovi akcijski junaci (5): DIOMED [piše Ada Jukić]

Ime i Pojava

Diomed se prvi put spominje u Drugom pjevanju ‘Ilijade’, prvo kao ‘Tidejev sin’, u epizodi u kojoj Agamemnon poziva na gozbu izabrane ahejske starješine (II, 406), a potom vlastitim imenom u popisu ahejskih lađa, u kojem se ističe impozantnim brojem brodova, odnosno vojnom silom kojom znatno doprinosi ukupnoj grčkoj strani. Nije među ahejskim prvacima koje  Helena na početku Trećeg pjevanja predstavlja Prijamu koji s bedema promatra golemu neprijateljsku vojsku. Prepoznati su i predstavljeni Agamemnon, Odisej, Ajas i Idomenej, govori se o Menelaju, a Helena spominje, baš stoga što nisu nazočni, Kastora i Polideuka, za koje pjesnik objasni (Helena to ne zna), da više nisu među živima (III, 243-244).

Diomed – slika Vendi Jukić Buča

Diomed, međutim, kao što je u prethodnim tekstovima navedeno, dobiva značajna mjesta u nastavku ‘Ilijade’. On je posljednji od vojskovođa koje obilazi (i kritizira) Agamemnon u Četvrtom pjevanju i njegovim skokom s kola počinje sukob Grka i Trojanaca koji se do tada odugovlačio. Cijelo Peto pjevanje govori ‘ekskluzivno’ o njegovim podvizima u kojima se (čak i ranjen) sukobljava s junacima i božanstvima (uz božansku, Ateninu podršku). A antologijski (i anegdotski) njegov je susret s Glaukom u Šestom pjevanju. Najmučniji dojam, koji poništava njegov image ‘najsimpatičnijeg od svih ahejskih vojskovođa pod Trojom’ kakvim ga smatra V. Zamarovski (Junaci antičkih mitova*, Lit. 3, str. 67) u Desetom je pjevanju, kad s Odisejem, tijekom izviđanja, počini zločin nad trojanskim uhodom Dolonom i tračkim spavačima. S obzirom da se ionako smatra da je Deseto pjevanje redundantno u odnosu na cjelinu ‘Ilijade’ (koja bi ‘mogla i bez njega’), tȏ bi i Diomedu išlo u prilog. I u drugoj polovici ‘Ilijade’, Diomed je uočljiv sudionik Rata, a i jedan je od onih koji su ga preživjeli te njegova priča ne završava pod Ilijem.

Snaga i Veličina

Diomed je na čelu koalicije Arga, Tirinta, Hermione, Asine, Troizene, Ejone, Epidaura, Maseta i Egine  koji su skupili osamdeset lađa (II, 559-565). Uz njega su Stenel i Eurijal, ali Diomed je ‘glavni’, iako je, kako će se pokazati u nastavku, još mlad i neiskusan u društvenim nastupima, a što se ratnih postignuća tiče, uz pobjednička epigonska iskustva u osvajanju Tebe, najviše će se proslaviti upravo pred Trojom.

Da steknemo dojam o njegovoj poziciji u odnosu na druge vođe, usporedimo njihove flote. To neće pokazati precizne odnose jer brodovi nisu iste veličine, odnosno, nemaju isti broj posade (to onemogućuje i precizni izračun broja grčkih vojnika pod Trojom), ali može poslužiti kao orijentacija.  Dok Agamemnon, kao vrhovni vođa, dolazi sa stotinu lađa, samo Nestor ima više brodova od Diomeda, ali Nestor zbog svoje dobi ne može kandidirati za punog ‘akcijskog junaka’, već je uvaženi savjetnik (iza kojeg ne stoje samo ‘prazne riječi’).

Jedini koji se može usporediti s Diomedom je Idomenej, kretski kralj, kojemu Agamemnon i inače iskazuje osobitu čast, a i u popisu starješina koje poziva na spomenutu gozbu, Idomenej je prvi (u istom stihu uz Nestora). Slijede oba Ajasa, pa Odisej (iza Diomeda), a  Menelaj se na bratovu gozbu poziva sâm J (II, 405-409). Pjesnički redoslijed odražava hijerarhiju u kojoj se vojna moć kombinira s osobnim obilježjima vođa. Jer Odisej i salaminski Ajas dolaze samo s po dvanaest brodova, a ipak spadaju u ‘prvu ligu’ starješina.

Agamemnonov brat i čovjek koji je (bar formalno) najviše zainteresiran za ishod Pohoda predvodi šezdeset lađa, što nije malo, ali nije ‘osobito’ u usporedbi  s drugim značajnijim grčkim formacijama kao što su one koje predvode Menestej (pedeset brodova) ili Ahilej (pedeset, s po registriranih pedeset vojnika) ili arkadskih šezdeset lađa (koje im je stavio na raspolaganje Agamemnon). Lokranin Ajas (mali Ajas) veliča se vojskom od četrdeset lađa. Isti broj imaju fokejski vođe, a tolike su i Elefenorove, Megesove, Toasove, Podarkove, Polipetove, Protojeve snage. Najefektnija je usporedba ‘velikana’ s onima koji su došli s najmanjim snagama, pa su status mogli postići samo osobnim zalaganjem.

Dobro odgojeni mladić

Diomed raspolaže respektabilnim snagama, ali svoju poziciju osobno razvija i zaslužuje ne samo junačkim (i zločinačkim) pothvatima, već  i primjerenim ponašanjem u krugu sebi ravnih.  Kad prvi put u’Ilijadi’ progovori, on ne nastupa bahato s pozicija snage, već mladog čovjeka koji poštuje starije, a i kad se proslavi podvizima, obzirno se, pozivajući se na pretke, uključuje u diskusije starijih i ‘nadležnih’.

U Četrnaestom pjevanju, u dramatičnoj situaciji u kojoj Trojanci ulaze u grčki logor, ponovo pokolebani Agamemnon pozove koga s boljim savjetom od njegovog (a to je povlačenje), javlja se Diomed. I nakon svih podviga koje je učinio za grčku stranu (napose opisanih u Petom i Desetom pjevanju), on se javlja za riječ bojažljivo, ispričavajući se što se tako mlad obraća uvaženom krugu vođa. U obrazlaganju svoje ‘kvalifikacije’ za nastup, on se ne poziva na vlastita postignuća, već svoje porijeklo i ugled koji ima njegova obitelj, napose otac Tidej.

… i nek mi ne zamjera ljuto svaki,

Što sam vijekom svojim među vama najmlađi svima,

Ali se ponosim i ja, od oca čestita da sam

Tideja, kojega hum u Tebi nasuti krije.’  (XIV, 111-114)

Ponovo u skraćenoj formi pratimo put koji je Tidej prošao od rodnog Kalidona do preuzimanja pozicije u Argu. Diomed, koji je i sâm ranjen, tom prilikom savjetuje da se i drugi ranjeni vojskovođe uključe u bitku i time daju podršku vojnicima.

Kad Agamemnon u Četvrtom pjevanju obilazi vojsku i kritizira neke vojskovodje zbog neaktivnosti i nedostatka samoinicijative, pa se, među ostalim, ‘okomi’ i na Diomeda, on mirno prihvati pogrde, pa čak i nastoji umiriti i svoga suradnika Stenela, Kapanejevog sina (jedan od ‘Sedmorice protiv Tebe’), koji grubo odgovara Agamemnonu.

‘Mirno, dragane, sjedi i poslušaj besjedu moju.

Neću zamjerit ja Agamemnonu, ljudi pastiru,

Zato što nazuvčare Ahejce nagoni u boj;

Njemu će biti slava, Ahejcima l’ pođe za rukom

Pobit Trojance i grad osvojiti Ilijski sveti;

Njemu će biti tuga, Ahejci li pobiti budu.

Nego se dajmo žestine i junaštva sjetimo i mi. ‘ (IV, 412-419)

Kad Diomed skoči s kola, njegovo mjedeno oružje zastrašujuće zazveči, a snažnom metaforom morskih valova danajske čete krenu u sukob. Homerova usporedba grčke vojske (morski valovi) i ilijske (ovce u toru) čini se pristrana, ali s naznakom mogućeg uzroka ishoda Rata. Sloga i poslušnost  pobjeđuju snage saveznika koji se mogu slabo sporazumjeti. U sâmoj usporedbi danajskih četa s morskim valovima ima kontradikcije. S jedne strane, te čete naviru neprekidno i (implicitno) snažno kao valovi s pučine, s druge strane, ti valovi buče kad se pjene i udaraju o obalu, a Homer ističe da se Danajci primiču tiho, slušajući zapovjednike:

‘…koračahu mučeć, jer svojih se bojahu vođa;’ (IV, 431)

Njihovi  suparnici su glasni, oni govore, ali se ne razumiju jer govore različitim jezicima,  pa to zvuči kao blejanje ovaca (usporedba s ovcama, zbog kojih bi se danas mogao tko naljutiti, u vrijeme kad se bogatstvo mjerilo brojem stoke, a prva slova alfabeta vezala za goveda, vjerojatno nije morala biti  toliko zlonamjerna).

‘A Trojanci k’o ovce u toru kog bogataša

Kada bezbrojne stoje, mlijeko kad im se b’jelo

Muze, neprestano bleje od jagnjića čujući glase,-

Tako se Trojanska vika po širokoj vojsci razleže,

Jer svi govora jednog i jezika ne bjehu oni,

Jezik im bješe mješovit, iz različnih bjehu krajeva;’ (IV, 433-438)

Iz te različitosti proizlazi nesloga, pa Homer dobiva priliku za fantastičan opis djelovanja boginje kavge, Eride. Ljubitelji opere sjetit će se arije ‘La calunnia’ iz Rossinijeva ‘Seviljskog brijača’  kojom don Basilio zastrašujućom gradacijom predočuje rast glasina. Prirodni i društveni potresi mogu početi pianissimom neslaganja, a razviti se ubitačnim crescendom.

O Eridi, Homer:

‘Isprva sitna je ona , kad raste, al’ poslije glavu

U nebo upirat stane i tako korača po zemlji.’ (IV, 442-443)

Raspoređene u ratnoj postavi i podjarene kavgom, dvije vojske sukobljavaju se u punoj snazi i Homer svojom poetskom kamerom ostvaruje kadrove spektakularnih bitaka. S jedne strane prikazuje masovne scene u kojima tlo kojim stupaju vojnici podrhtava i natapa se krvlju, s druge su pojedinačni bojevi u kojima se imaju prilike istaknuti junaci. Diomed je jedan od njih, i to među prvima. Izostanak sudjelovanja Ahileja u okršajima do Patroklovog pada omogućuje mu protagonističku ulogu, već od sljedećeg poglavlja.

Udarni nastup

Diomed je u Petom pjevanju nedvojbeno ne samo prvi od grčkih junaka, već je u odnosu s božanstvima, s Atenom kao saveznicom, a Aresom i Afroditom kao protivnicima; negativna božanska konstanta je Apolon, na trojanskoj strani.

‘Tidejevome sinu  Atena da Diomedu

Smjelost i junaštvo tad, med Argejcima svima da bude

Ugledan on te slavu i diku sebi da steče;’ (V, 1-3)

Diomed ulazi u najveći ratnički metež  i sukobljava se s dvojicom suparnika, braćom, sinovima (Homer napominje bogatog) Hefestovog svećenika Dareta. Da naglasi Diomedovu premoć, napadači su u prednosti, na kolima, dok je Diomed pješak. Iako prvi baci koplje, Figej promaši, dok ga Diomed kopljem pogodi i sruši s kola. Njegova brata Ideja spasi Hefest (sakrije  ga u oblak), a zapravo pobjegne. Dogodi se nešto slično onome što se prethodno dogodilo s Parisom kad ga je, tijekom dvoboja s Menelajem, spasila Afrodita (III). Nestajanje s bojnog polja u oblaku magle i danas predstavlja eufemizam za bijeg, što se, kao i plač, može vezati uz lik junaka 🙂 . Hefest spašava jednog od dva sina svoga svećenika,

‘Da mu se starac ne bi u duši žalostio odveć’ (V, 24) 

Ta vrsta božanske samilosti prema roditeljima, kojima preostaje bar jedan od potomaka, pojavljuje se i u nekoliko drugih okolnosti.

Diomed se ne obazire na nestalog protivnika, već kao praktičan ratni poduzetnik preuzima plijen od poraženoga, to jest njegove konje predaje pomoćnicima da ih odvedu u grčki logor. Rezultat ovog sukoba psihološki poražavajući djeluje na Trojance, a Atena koristi taj ‘momentum’, za daljnje potkopavanje njihovog elana, koristeći se lukavošću (to jest, varkom) te iz borbe izvede Aresa. Slijedi niz pojedinačnih pobjeda grčkih vojskovođa, počevši od Agamemnona.

Homer se vraća Diomedu i pronalazi ga, sâm ne zna

Je l’ med Argejcima on il’ Trojancima.’  (V, 86),

tako su gusti redovi suparnika u kojima sudjeluje. Slijedi snažna usporedba njegova djelovanja, kojom bi bio zadovoljan i Ahilej da se ne duri 😊 u pozadini kod brodova, daleko od bitke:

‘…Po polju bojnom

Bješnjaše nabujaloj rijeci naličan  snježnoj,

Koja se lije brzo i nasipe pred sobom ruši,

Ustaviti je nijesu neprekidni nasipi kadri,

Kada iznebuha bukne, kad Zeusova udari kiša.

Mnogi se tegovi krasni pod njome uleknu ljudski.

Tako se guste trojske pometu pred Diomedom

Čete, i dočekat njega junaci ne smješe mnogi.’ (V, 86-94)

Atenin ljubimac

Ali onda ga rani strijelom Pandar, pa se čini da će se zvijezda Epizode povući pred reflektorima Epa.  Međutim Diomed se ne predaje. Hrabro izdrži postupak vađenja strijele iz ramena (u izvedbi pouzdanog Stenela). Dok mu krv curi kroz ‘pletenu košulju’, Diomed  zaziva Atenu, upravljajući strijelu na Pandara, a ona osobno dolazi i upućuje ga na šire interese od osobne osvete. Osposobi da raspozna bogove umiješane u okršaje, čak mu dâ odobrenje  za sukob s Afroditom, koja je Atenu izazvala prethodnom intervencijom na polju. Ovako ohrabren, ranjeni Diomed bori se poput lava i ruši sve (Trojance) pred sobom. Među ostalim, ubije dvojicu sinova vrača Euridamasa (koji ih nije uspio tom sposobnošću zaštititi, niti je imao božanskog zaštitnika koji bi to učinili umjesto njega, kao Hefest u prethodnoj dionici).  Suprotno tom utješnom ishodu, Diomed ubija drugu dvojicu braće i to sinova starca koji ne može imati druge djece, u primjeru potpune roditeljske tragedije. U jednoj od nevjerojatnih, konciznih, emocionalnih i ‘ekonomičnih’ digresija Homer stavi do znanja da, uz poginule nasljednike nesretnog starca Fenopa,

‘ Rođaci poslije sav  razdijeliše njegov imutak’ (V, 158) .

A to da je Diomed snažan ‘za dvojicu’  i da se bez napora  (ili gotovo kao ‘specijalnost’) obračunava s njima, pokazuje ubijanje Prijamovih sinova Ehemona i Hromija. Bacio se na njih kao lav i obojicu ih srušio s kola, ne zaboravljajući im uzeti oružje i konje. Siroti Prijam ima toliko sinova, da se čini da ga ne može pogoditi  Fenopova sudbina, ali zapravo, ima još težu sudbinu u kojoj gubi djecu u odgođenom i pruduženom procesu  koji završava konačnim i stravičnim padom.

A onda se na Diomeda uprave dva velika junaka koje ne može ‘rutinski’ pobijediti. To su Pandar, Likonov sin i slavni Eneja, čija je majka slavnija od njegovog smrtnoga oca. Pandar, ogorčen što je dva puta pogodio, ali samo ranio grčke vojskovođe, žali se Eneji što nije u rat pošao kolima kako ga je savjetovao otac, već se pouzdao u svoj luk i strijele. Enej raspolaže slavnim Trosovim konjima, pa ga pozove u kola i zajednički napad na Diomeda.  Za takve ‘jake junake’ i Diomedu treba saveznik. Stenel mu savjetuje da bježi (i ponovo pokazuje kako nije ‘na visini’ herojskog karaktera). Diomed ga, ponovo, ‘stavlja u red’.

‘Mrko ga pogleda jaki Diomed i ovo mu reče:

U bijeg ne nutkaj mene, jer nećeš me moć nagovorit;

Takav se rodio n’jesam, da uzmičem, pa da se borim.

Strašit se ne znam, a snaga u mene jošte je c’jela

U kola meni se neće; ovako ih dočekat idem

Obadva sad, a bježat Atena mi Palada ne da.’ (V, 251-256)

Diomed se hvali kako ne taktizira i ne poznaje straha, anticipirajući konture viteške etikete ratne budućnosti.  Međutim, nešto kasnije, kad susretne još slavnijeg junaka,

‘Grlati bojnik Diomed zastrepi Hektora videć,

Kao što plivanju nevješt kad ide širokim poljem

Te kod rijeke stane brzoteke, koja se lije,

U more, pjeni se, šumi, te vidjev je odskoči natrag,

Tako i Tidejev sin uzmače* i narodu reče:’ (V, 596-600)

*u Knjizi  (Lit. 1, str. 105) ‘uzače’, ispravak A.J.

Diomed objasni (prvo narodu, a poslije Ateni, koja se s Herom pojavi na bojištu kako bi neutralizirale božanske intervencije na trojanskoj strani) da se ne boji ljudi, već je razabrao Aresa na Hektorovoj strani, a on se (bez Ateninog odobrenja) ne upušta u borbu s nebeskim stanovnicima (osim ako su slabiji, kao Afrodita, primjerice). U svakom slučaju, Atena ponovo uspoređujući Diomeda s njegovim ocem, doslovce uzme uzde u ruke (odlučno gurne Stenela s kola) i upravi ih na Aresa. U opisu napada i ishoda sukoba s bogom rata čini se da sve obavi Atena. Prvo Diomeda spasi od Aresova koplja, a onda ‘potisne koplje Aresu u dno slabina’. Ne vidi se što je zapravo učinio Diomed, ali je preuzeo zasluge, a nije ni prvi ni posljednji koji je pobrao slavu za nešto što je učinio netko drugi.

Prije okršaja koje može obaviti sâm ili uz malu pomoć prijatelja, na pameti mu je plijen. Tako  Stenelu prije obračuna s Pandarom i Enejom daje upute kako će postupiti ako se domogne slavne Enejine zaprege. Diomed pobjeđuje, a udarac kopljem kojim ubije Pandara Homer opisuje jezovitim detaljima. Hitac ozlijedi oko, nos i zube, zabije se u korijen jezika,  a oštrica prođe kroz čeljust. Mrtvog Pandara brani Eneja, ali ga Diomed pogodi kamenom u kuk, pa bi i on stradao, da mu u pomoć ne pritekne majka.  A kad rani Afroditu, Diomed se ‘izdere’ na nju, tjerajući je s bojnog polja, gdje joj nije mjesto, jednako kao što bi patrijarhalni muž uputio ženu s agore, kući, za tkalački stan 🙂 .

Ako se i usudio napasti božicu ljubavi, Diomed uzmiče pred Apolonom, koji dovršava misiju spašavanja Eneje. A da ne ostane mrlja bijega na imageu budućeg Vergilijevog  junaka, Eneja se vraća u borbu i izvrši nekoliko podviga.

Krikom ranjenog Aresa  (kao ‘devet il’ deset tisuća ljudi’, a tako u drugoj prilici zvuči i Posejdon u ulozi pospješitelja bitke) te njegovim odlaskom na Olimp i oporavkom (uz Zeusove prigovore sinu), završava ‘Diomedovo’, to jest Peto pjevanje.

U tijeku ‘Ilijade’ Diomed će još jednom biti ranjen (ovaj put u nogu), ali, kao pravi junak, neće strijelcu Parisu pokazati koliko ga boli rana, već će mu se i narugati što ga nije smrtno pogodio.

Nesrazmjerna Razmjena

Diomed nastavlja ubilački pohod u Šestom pjevanju, ali u navali na Trojance uzimaju učešća i druge grčke perjanice. Živahnu digresiju od krvavog tijeka bitke Homer ostvaruje prikazom susreta Diomeda i Glauka (VI, 119-236). Nakon susreta i razmjene informacija o precima i obiteljskim stablima junaka na protivničkim stranama (u kojem pronalaze prijateljske točke, u okviru instituta ‘glavnih prijatelja), dolazi do razmjene darova, to jest oružja. Pri tome lukavi Diomed bolje prođe jer pokloni Glauku mjedeno oružje, a od njega dobije zlatno, ‘stotinu goveda vrijedno’. Homer zaključuje da je Glauku Zeus ‘uzeo pamet’, a  Diomed i u ovom duelu ostvaruje prihod.

U ovom konketstu, uočljiva je jedna Diomedova izjava koja odražava maksimalnu uvjerenost u vlastitu premoć. Prije miroljubivog zaključka susreta s Glaukom, dok još ne zna s kime ima posla, Diomed (ne samo samohvalom, već nekom vrstom dobronamjernog upozorenja), neznancu kaže:

‘Djeca nesretnih ljudi sa snagom se susreću mojom!’ (VI, 127)

Isto to će kasnije izreći Ahilej, kojemu ta samouvjerenost i više pristaje, pa je i poznavatelji ‘Ilijade’ poistovjećuju s njim, prije nego onim tko ju je prije upotrijebio.  Primjerice (i ne prvi put), u Dvadeset prvom pjevanju, u susretu s Asteropejem, Ahilej kaže:

‘Tko si i otkud si ti, te se na me usudi doći?

Djeca se nesretnih ljudi sa mojom susreću snagom’ (XXI, 150-151)

Ovo uvjerljivo zvuči iz bijesnih Ahilejevih usta, ali radi se o frazi koju su mogli rabiti, u cilju zastrašivanja, i slabiji junaci.  Što se ponavljanja efektnih formulacija tiče, Homer ih zna staviti u usta različitim akterima, pa iz druge (suprotne) perspektive mijenjaju značenje i smisao.

Jer kad Agamemnon kaže,

‘Doći će jednom dan, kad će i sveti propasti Ilij

I kralj kopljometnik Prijam i narod Prijama kralja.’ (IV, 164-165),

to za njega i one kojima govori znači nešto posve drugo nego kad to isto, kaže Hektor, u susretu s Andromahom, spremajući se za boj (VI, 448-449).

U prikazu lika Ahileja, zaustavit ćemo se na njegovom predviđanju drugog, za njega presudnog  dana,

‘ Doći će jednom jutro il’ podne iliti večer,

Te će i meni tkogod u boju uzeti život…’ (XXI, 111-112)

Vratimo se Diomedu.  U Sedmom pjevanju spreman je suočiti se s Hektorom koji je na dvoboj pozvao  najbolje grčke junake.  Ali ne odmah i ne prvi. Nakon oklijevanja i odbijanja Menelajeve prijave te Nestorovog izlaganja (u kojem, kao obično, veliča vlastite mladenačke junačke podvige i kori prisutne), javlja se devet junaka, od kojih je Diomed prvi dobrovoljac iza Agamemnona. Baca se ždrijeb, a priliku za borbu (na olakšanje sviju) dobiva Ajas.

Suradnik i zaštitnik

U Osmom pjevanju Diomed spašava Nestora koji u naletu trojanske vojske na čelu s raspoloženim Hektorom ostaje izdvojen na bojnom polju. Naime, njegovog konja pogodi strijela, a Homerov opis ranjene životinje dirljiv je kao i prikaz ljudske patnje i umiranja. Dok pokušava odvezati ranjenog konja iz zaprege, Nestoru brzo prilazi Hektor, a Diomed to primjećuje i odlučan je pružiti mu zaštitu. U ovoj epizodi  ne može ostati nezamijećeno (ali ostaje bez posljedica)  Odisejevo ponašanje. Kad ga Diomed pozove da zajedno pomognu starcu, itački kralj pobjegne.  Ovo ne sprječava buduću suradnju Diomeda i Odiseja u izviđačkim i ubilačkim pothvatima, napose u spomenutom Desetom poglavlju u kojem ubiju čovjeka kojemu (bar neizravno) obećaju da će ga poštedjeti. Dolon je kukavica i izdajica, ali očekuje da će ga Grci poštedjeti, ako učini što traže. Znakovito je da tu odluku donosi (i provodi) Diomed, a ne Odisej, kao što bi se očekivalo od beskrupuloznog lukavca, čime se ovaj ponosi.  Iz toga možemo još štošta zaključiti.

Diomed samostalno spašava starca. Ipak, ustukne pred Hektorom, uz opravdanje da mu Zeus daje (gromo-glasne) znakove da se povuče. U toj odluci podrži ga i slatkorječivi Nestor odlučno odbijajući njegove strahove da će ga smatrati kukavicom.

‘Ajme Tideja hrabrog oj sine, što si to reko?

Ako i rekne Hektor, nejunak i plašljivac da si,

Ali mu vjerovat neće Dardanci, a ni Trojanci,’ )VIII, 152-154)

I doista, Hektor mu se tako ruga, pa se Diomed pomisli vratiti. Potrebna je ponovljena Zeusova intervencija da konačno odustane. A čim prođe izravna božanska zabrana, Diomed se medju prvima vraća u borbu u kojoj nadjačava Hektor u neposrednoj blizini grčkih lađa. Njegova uloga toliko je značajna, da u finalu Pjevanja, najavljujući sutrašnji konačni obračun s grčkim osvajačima, uspjesima obodreni Hektor  spominje baš njega kao budućeg protivnika.

‘Vidjet ću, hoće l’ Diomed, siloviti Tidejev sinak,

Mene od lađa k zidu odagnati il’ ću ja njemu

Krvavi odoru odn’jet, kad mjeđu ga svojom pos’ječem,’ (VIII, 532-534)

 Do posljednjeg daha

Kada u jednom od nastupa malodušnosti i (što hinjenih, što iskrenih) prijedloga povlačenja, u noći u kojoj trojanske vatre gore oko opkoljenih grčkih snaga, Agamemnon predloži bijeg, istupa Diomed kao prava zvijezda u krupnom planu filmskog spektakla. Najprije ukori vrhovnog vođu zbog ‘nejunaštva’ i ponudi mu da sa svojom vojskom napusti bojište. A ako odu i drugi Ahejci, Diomed se ‘busa u prsa’ da će sâm (s prijateljem Stenelom)  izvršiti ono po što su svi došli, a to je srušiti Ilij. Iako ga je do nedavno zastrašivao Zeus, Diomed je prožet uzvišenim osjećajem da je Olimp na njegov strani.

‘Al’ tu ću ostati ja i Stenel, dok Ilijskom gradu

Ne nađemo svršetak, jer s bogom dođosmo amo.’ (VIII, 48-49)

Za tim, međutim, nema potrebe, jer stari Nestor usijane glave ublažava kompromisom i prijedlogom za pripremu večere. Agamemnon nije ogorčen Diomedovom arogancijom, ali ni uvjeren u njegovo hvalisanje, pa daje sve od sebe kako bi pridobio na sudjelovanje neupitno najvećeg junaka, Ahileja.  A kad ovaj sve darove i savjete odbije, Diomed prkosno prihvaća tu činjenicu. Uvjeren je da se Grci (okrijepljeni hranom, pićem i snom) u predstojećoj bitki mogu i postojećim snagama oduprijeti Trojancima.

Zločin i kazna

Ono što čini Diomed u Desetom pjevanju, radije bih da nije učinio. Ubiti bespomoćnog zatočenika, pa bio to kukavica i izdajnik, ne uklapa se u ratničku etiku, ako etike uopće može biti u ratu (možda su baš primjeri u kojima je nema, znak da bi je moglo biti).  Da je izvršitelj bio Odisej, bilo bi više u skladu s njegovim lukavoi, prevarantskim i pragmatičnim karakterom. Odisej prestrašenom Dolonu implicitno obeća izlaz, zapravo odgađa to pitanje prije nego završi ispitivanje.  Ali Diomed je taj koji Dolonu, kad im otkrije sve što su od njega tražili,  presiječe grkljan. I obrazloži taj postupak pragmatičkim argumentima. To prema njegovom dosadašnjem ponašanju ne bismo očekivali. Diomed kao da pokazuje kako svatko u određenim okolnostima može postati zlikovac ili lukavac.  A na tu dimenziju Diomed misli unaprijed. Za pothvat iza neprijateljskih linija suradnika izabrao je Odiseja, računajući na njegove sposobnosti (lukavost i prijetvornost) koje su u ‘under cover’ pothvatu korisnije od izravnih ratničkih vještina.

Iza ubojstva Dolona, nastavlja se krvoproliće. Diomed je taj koji ubije, to jest doslovce zakolje dvanaest tračkih ratnika, a onda i njihovog kralja Resa, dok Odisej čisti put (od mrtvaca) kako bi odveli njihove konje. Čak se i poslije trinaest žrtava koje je pogubio na spavanju jedva obuzda želji da nastavi pokolj. Je li to junaštvo kojem se trebaju diviti buduće generacije? Ali za suvremenike i suradnike to je pohvalno djelo. Nestor je oduševljen kad se par uhoda vrati s plijenom i krvavim suvenirima (suparničkog uhode) koje ponosno žrtvuju Ateni. Njihova avantura završava ispiranjem krvi i znoja u moru i toplom kupkom, pa večerom, kao po povratku s kasnog noćnog izlaska.

Ako usporedimo Diomedovo ponašanje uz Odiseja u ovoj dionici, s jednim drugim, slavnim pothvatom u kojem Odiseja prati drugi mladić (slavnog pretka), uočavamo dramatične razlike.  Neoptolem u Sofoklovom ‘Filoktetu’ neiskvaren je i neprijetvoran mladi ratnik, sa snažnom empatijom prema ranjeniku, razapet između osjećaja dužnosti i humanosti. Ali stoga je blokiran i ne može se odlučiti, tako da je potrebna Heraklova intervencija da pokrene stvar s ‘mrtve točke’. Diomed je u Desetom pjevanju puni partner Odiseja, djelatan i komplementaran u odnosu na njegov stil i strategiju.  Ali bilo bi bolje da je ‘preskočio to poglavlje’ u svojoj biografiji.

Diomedov  Nastavak

Diomed će do kraja ‘Ilijade’ dobiti još niz prilika da se istakne i okuša, i to ne samo na bojištu. U  prošlom nastavku ‘Homerovih akcijskih junaka’ (LINK) predstavili smo ga kao pobjednika utrke kolima prilikom natjecanja koja u čast poginulog  Patrokla organizira Ahilej.  A sudjeluje i u borbi kopljima, kao protivnik snažnom Ajasu, i u neke vrste podijeljenom rezultatu kao nagradu domogne se mača palog Sarpedona.

A najveću nagradu dobiva i kao jedan od rijetkih preživjelih junaka Trojanskog rata koji je nastavio s pustolovinama i nakon pada ‘svetog Ilija i kopljometnika Prijama’. Nije se ispunilo predviđanje Dione, Afroditine majke (u ovoj verziji njezina rođenja), koja tješi kćer koju je Diomed ranio, pa kaže:

‘Luđak je Tidejev sin i u srcu ne zna, da onom

Dugoga nema života, tko s bozima vječnim se bori, ‘ (V, 406-407).

Diomed ostaje na životu i poslije pada Troje (možda i stoga što se zapravo i nije sâm suprostavljao bogovima, već su to činili jedni drugima, u njegovu prisustvu 🙂 ). Pustolovine Tidejevog potomka nastavljaju se, a jedna od teorija koje ga povezuju s nama najbližim prostorom je ona o njegovu  boravku na Palagruži ili drugom jadranskom otoku na putu prema trajnijem prebivalištu u talijanskoj grčkoj koloniji. Ali i oni koji prežive (najbolje opisane) ratove, ne čeka ‘happy end’. On se veže za područje filma, prije nego stvarnosti ili povijesti.

Ada Jukić
Zagreb, 20. srpnja 2020.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Prethodni nastavci:

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]

BLU RAY: TROJA, povijesni [piše Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]

Literarna osnova:

1 Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
2 Homer ‘Odiseja’, isto
3 Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
4 Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
5 Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
tragedije Sofokla, Eshila i Euripida
djela Platona i Aristotela
povijest umjetnosti Starog vijeka
kazalište, film, internet

[tekst je preuzet s web stranice www.film-mag.net]

Lokaliteti – Iffley Village, Oxford (piše Vendi Jukić Buča)

Grad u prirodi

Tijekom lockdowna, koji je obilježio prvu polovicu 2020. godine, mnogi su, radi dnevne rekreacije i restrikcija u pogledu putovanja, šetnjama bolje upoznali neposrednu okolicu.

U Oxfordu u kojem živimo, naš povratak prirodi uključivao je igranje badmintona na Grandpontu, branje koprive i bazge na poljanama uz rijeku Cherwell izmedju University parkova i Marstona te istraživanje šumaraka, rječica i kanala u Oxfordu i okolici. Koračali smo livadama na kojima slobodno pasu krave, prolazili pored ograđenih proplanaka za ispašu ovaca i izbjegavali potencijalno nadražene obitelji labudova, gusaka i pataka s ovogodišnjim mladuncima. Zamijetili smo i neke vrste neobičnih ptica, a jednu vitku pticu nalik rodi, iz milja, prozvali smo fancy guskom 🙂

Foto VJB

U subotu smo otkrili posebno mjesto s iznimnim spomenikom. Iffley Village nalazi se tridesetak minuta ugodne šetnje iz centra Oxforda. Prema karti, radi se o integralnom dijelu Oxforda. Tijekom šetnje južnim dijelom grada, odlučili smo nastaviti Abingdon road-om i uputiti se prema prirodnom rezervatu Iffley Meadows. Radi se o širokom polju izrasle i već požutjele trave, ispresijecanom zemljanim puteljcima, području ograđenom kanalima i Temzom. Nastojeći održati socijalnu distancu, uputili smo se desnim puteljkom, te u osobi kojoj smo željeli omogućiti dva metra osobnog prostora, prepoznali profesora (Fellow, Tutor and Associate Professor, Academic Director te Honorary Vice-President, Royal Historical Society) s  Keble koledža, s kojim smo imali priliku sjediti za visokim stolom (povišeni stol za kojim tijekom večere sjede nastavnici (fellows i tutors) koledža, dok studenti sjede za odvojenim stolovima u dvorani, vidi neke scene ‘Harry Pottera’). Srdačno nam je preporučio nastavak srednjim puteljkom te nastavak uz Temzu i posjet seocetu Iffley.

Selo u gradu

Iffley je nastao na području tri brane (eng. lock), koje su izgradjene u 17. stoljeću kao najstarije u Oxfordu. Nekada se nalazilo u neposrednoj blizini grada, a danas je integrirano u njegovu strukturu, ali izdvojeno od glavnih prometnica i okruženo kanalima i prirodom.

Iz smjera kojim smo došli, selu se pristupa preko nekolicine mostova. Jedan od njih zove se ‘Matematički’ i predstavlja repliku iz 1923. godine originala izgrađenog u 18. stoljeću u centru Cambridgea. Iako su konkurencija po pitanju prestiža sveučilišta i veslanja, ova dva grada su u srdačnom i prijateljskom odnosu. Most je u cijelosti izgrađen ravnim drvenim daskama sofisticiranog inženjerskog dizajna.

Iffley je pravo britansko slikovito selo, poput Dibleya ili Midsommera (proslavljenog televizijskim serijalom). S kućicama sa slamnatim krovovima, praznim cestama s pokojim biciklistom, cvjetnim okućnicama, ograđenim vrtovima, šarenim plotovima i velikom mjesnom crkvom.

Crkva u selu

Polusakrivena visokim stablima, crkva Svete Marije Djevice (St Mary the Virgin Church) dominira blagim uzvišenjem s razasutim kamenim grobnim spomenicima. Predstavlja najimpozatniji sačuvani primjer normanske skulpture 12. stoljeća. Prikazi protoma i glava, plošnih ljudskih figura te životinja, od kojih neke grizu dijelove vlastitog tijela, a drugima iz usta izvire dekorativna vrpca, uz određene realističke prikaze, prisutni su kao bogate kompozicije dva portala crkve te kao pojedinačni ukrasi na arkadama prozora. Uokolo crkve nalaze se kameni grobni spomenici, često nagnuti, poput stabala oblikovanih vjetrom.

Uz impozantnu arhitekturu Oxforda koju, uz nekoliko arhaičnih iznimaka, čine pretežito gradjevine u neo-stilovima, i oxfordska neposredna okolica sadrži primjere starih spomenika autentičnih stilskih izraza.

Vendi Jukić Buča
U Oxfordu, 13. lipnja 2020.

Fotografije VJB & BB

Lokaliteti – Iffley Village, Oxford (piše Vendi Jukić Buča)Uz clanak Lokaliteti – Iffley Village, Oxford (piše Vendi Jukić Buča) >http://www.arheologija.hr/?p=12972. Fotografije Vendi & Berislav Buča.

Objavljuje ArheologijaPonedjeljak, 15. lipnja 2020.

Homerovi akcijski junaci: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]

U očekivanju sljedećeg junaka, Diomeda (kojeg je odgodila ‘Corona’ :)), evo jednog uzbudljivog sadržaja ‘Ilijade’ koji možemo usporediti s napetim filmskim akcijskim scenama. U odmaklom Dvadesettrećem pjevanju, Homer opisuje igre koje organizira Ahilej u čast mrtvog Patrokla. Jedna (prva) od kategorija u kojima se ‘ogledaju’ grčki prvi junaci, utrke su kolima, opisane u stihovima 262. do 897. spomenutog Pjevanja.

Uzbudljiv sinopsis

Homer opisuje pripreme, tijek i sudionike natjecanja takvom živošću, slikovitošću, detaljima i digresijama, da epizoda Utrke djeluje kao da gledamo prizor ili kadrove filma nekog velikog redatelja. U antičkom kontekstu zamjećujemo iste ljudske osobine, porive i taktike koje prepoznajemo i danas na atletskim stazama ili timskim igralištima, a ostvareni su jedinstveni prikazi likova i njihovih odnosa.

Utrka konjima – Crtež Ada Jukić

Pravila Igre

Ahilej prije utrke pokazuje, odnosno, postavlja nagrade pred sudionike, kako bi ih motivirao. Za razliku od danas uobičajenih triju nagrada, odnosno, odlikovanja, u ovom natjecanju ima ih koliko i sudionika.  Prvu, najvredniju nagradu čine dvije ‘stavke’: žena (nije navedeno da je lijepa, već vješta poslu) i tronožac (uz naznaku veličine i obilježja). Drugoplasirani vozač dobit će kobilu (prestižnih karakteristika), a treći kotao (određene veličine i materijala). Četvrti vozač dobit će dva zlatna talenta, a posljednji, novu (nežeženu) žaru. Dakle, svi sudionici nadmetanja dobivaju darove, a razlika je u njihovoj  vrijednosti, te, naravno, slavi koju dobiva pobjednik. Za utrku prijavilo  se pet vrsnih junaka, a predstavljeni su i njihovi konji.

Admetov sin Eumel iz Feresa, buduća ‘epizoda’ u Euripidovoj ‘Alkestidi’ (kao dijete koje ne može utjecati na događaje u obitelji), ovdje je snažan i vješt upravljač kolima koja će, to ćemo saznati iz Homerova ‘prijenosa’, povesti trku. Diomed upravlja glasovitim Trosovim (trojanskim) konjima koje je oteo Eneji. Menelaj je, uz Podarka, upregao kobilu Etu koju je njegov brat dobio od bogatog Ehepola iz Sikiona (kako bi izbjegao sudjelovanje u ratnom pohodu na Troju). Javio se i Nestorov sin Antiloh, mladić koji uz vlastite sposobnosti (njega su ‘mlada zavoljeli Zeus i Posidon’, III, 306) dobiva i naputke od oca, kojima može nadomjestiti činjenicu da ne raspolaže najboljim resursima. Nestor je svjestan toga da konji njegova sina nisu najbrži, ali ističe vještinu upravljača kao najvažniji čimbenik u svakom postignuću (usporedbe s drvosječom i kormilarom). Što se utrke kolima tiče, najvažnije je kako vozač upravlja konjima i Nestor daje točne upute o tome kako ih treba voditi, napose kod znaka na stazi kod kojeg se okreću. U opisu stvarnog manevra kojim Antiloh prestigne Menelaja, međutim, nije potvrđena izvedba te upute, već Antiloh izvodi opasan i po svemu čini se nepošten postupak kojim u tijesnom prostoru vozi kola paralelno sa sunatjecateljem, izlažući opasnosti i sebe i njega. Menelaj je ogorčen, on ga opominje, a na kraju utrke traži da se poništi rezultat, odnosno, da se Antiloh zakune da nije  namjerno učinio što je učinio.

Zadnji koji se spominje, a koji ima najmanje šansi za pobjedu (i doista, zauzme zadnje mjesto) je Merion, junak s Krete, pratilac Idomeneja (koji će sâm imati malu ulogu u jednom od sporednih prizora). Merionovi  konji su najsporiji, a on je najmanje vješt u upravljanju njima (to Homer, kao opravdanje, eksplicira na kraju trke (XXIII, 530-531). Merion će, međutim, biti pobjednik u jednoj drugoj kategoriji natjecanja, gađanju strijelom u kojoj će, o čemu smo već pisali, žrtva biti tek oslobođena ptica.

‘Snimka’ utrke

Nakon što je prikazao sudionike i otkrio favorite, Homer prikazuje sâm tijek natjecanja, podižući  napetost kao redatelj vrhunskog ‘akcijskog thrillera’. Nakon ždrijeba i starta, kola jurnu poljem. Izmjenjuju se krupni planovi vozača i njihovih konja sa širokim prikazom sudionika i panoramom polja, a u jednom trenutku ‘kamera’ se usmjerava i na gledalište. Konji dižu prašinu, griva im vijori na vjetru, kola u brzini skaču uvis, a upravljačima ‘pobjede željnim’ ubrzano kuca srce, dok povikuju konjima i tjeraju ih prašnim poljem. Prvi povede trku Eumel, a ‘u stopu’ ga slijedi Diomed. Trosovi konji tako su blizu Eumelovim, da

‘Činjaše ti se sveđ, da na ona će kola uzići; ( XXIII, 379)

Ali baš kad bi mogao preuzeti vodstvo, Diomed izgubi bič (odgovornim se smatra Apolon, a ne vozač :)). Diomed je toliko  gnjevan, da plače (to mu drugi ‘junaci  plačljivci’ neće zamjeriti :)). Ali pomoć mu pruža Atena, pa ne samo da mu pruži bič i osnaži konje, već izravno diskvalificira njegova protivnika. Ona ‘prelomi jaram’ na kolima Admetova sina, a Eumel padne i povrijedi se (Homer opisuje koje rane zadobiva), ostavši ne samo bez prvenstva, već mogućnosti daljnjeg sudjelovanja.

Atenina intervencija tako je žestoka, da (ponovo) moramo staviti u pitanje njenu razboritost i pravednost (pristranost uopće ne stavljamo u pitanje:)). Što se utrke, međutim, tiče, ona ne gubi na neizvjesnosti. Iako ‘uz božju pomoć’ Diomed preuzima vodstvo (to još ne vide svi, što dovodi do prepirke između Idomeneja i Ajasa), u pitanju je ukupni redoslijed, napose borba za drugo mjesto. Dolazi do epizode s Menelajem i Antilohom, u kojoj Nestorov sin, koristeći obilježja terena, prisili starijeg i opreznijeg protivnika na povlačenje. Na uskom dijelu puta, on se približi Menelejevim kolima i uz rizik (na koji ga ovaj upozorava) da se oboja kola sudare i unište, pretekne protivnika. Menelaj mu to neće zaboraviti, iako će mu oprostiti (kao što to čine  pravi junaci), ali ne bez ‘prigovora’ i moralne pouke u kojoj će veličati vlastiti postupak). Zanimljiva je Menelajeva neposredna reakcija na Antilohovo pretjecanje. On se obraća svojim konjima, kao što se ljudi obraćaju ljudima koji su nešto izgubili:

‘Nemojte prestajat tužni u duši, nemojte stajat.’  (XXIII, 143)

Ne treba odustajati, ne treba izgubiti želju za nastavkom borbe. I doista, Menelaj će izboriti svoju  ‘pravicu’. Hoće li to i svi drugi koji dožive nepravdu?

The End Utrke

Prikaz finala utrke jednako je dinamičan, snažan, slikovit. Diomed šiba konje, konji se propinju, na uzdodržu padaju ‘grudice praha’, kola jure. Na cilju, Diomed skoči s kola, a s iscrpljenih konja kapa znoj na tlo. Prilazi Stenel i (ne čekajući dolazak drugih sudionika)  preuzima darove koji pripadaju pobjedniku. Pristiže Antiloh koji,

‘Lukavstvom, a ne brzinom Menejala preteko bješe,’ (XXIII, 515).

Ali njegova prednost tako je mala, da bi je, da je trka duže potrajala, izgubio. Evo još jednog opisa koji detaljima i tempom izaziva uzbuđenje, kao radio prijenos zadnjih minuta nogometne utakmice :). Razmak između Antiloha i Menelaja je,

‘Kako je konj daleko od točka, kad gospodara
Svojega po polju vozi i vuče za sobom kola.
Skrajnje repa mu dlake dodiruju naplatak točka, …’ (XXIII, 517-519)

Slijedi opis  razvoja događaja, uz konkretnije mjere. Menelaj (u odnosu na Antiloha),

‘Najprije bješe od njega, koliko se može dobacit
Kolut, al’ brzo ga stigne, jer jakost je rasla sve više

U Agamemnonove ljepogrive kobile Ete.

Da su još dalje njih obadvojica imala trčat,
Ne bi ga stigao samo, već prestigo bio bi njega.’ (XXIII, 523-527)

Bez uzbudljivih preokreta samo je Merionova pozicija, ali ni on ne stiže zadnji, već Eumel, koji izaziva plemenitu Ahilejevu reakciju. Indikativan je stav Antiloha prema gubitniku. Dok ga Ahilej (i drugi Ahejci) žale kao žrtvu, Antiloh ga (koji je osobno zainteresirana stranka, jer je u pitanju njegova nagrada) okrivljuje. Sâm je kriv za svoj ‘peh’:

‘… Al’ bješe mu molit se vječnim
Bozima, zadnji tad ne bi brzonoge dotjero konje.’ (XXIII, 546-547)

Dilemu oko toga da li nagraditi boljeg junaka, bolje konje ili formalni rezultat, razriješit će Ahilej i to ne raspodjelom postojećih nagrada, već nesebičnim ‘dodatkom’.

Idealan domaćin

Zanimljiva je uloga Ahileja u ovoj sekvenci spektakla ‘Ilijade’, ne samo kao ‘sponzora’, odnosno, nositelja nagradnog fonda, već domaćina u punom smislu riječi, koji podiže uzbuđenje, ali i smiruje tenzije, nalazi kompromise i reagira čak i smijehom umjesto bijesom na izazove. Kao da je već doživio katarzu kojom će nas fascinirati u posljednjem poglavlju ‘Ilijade’, odnosno, susretu s Prijamom. Osjetljivi, nagli, nepomirljivi, a sad za prijateljem upravo neutješni mladić iznenađuje nas postupcima razumnog, zrelog, pomirljivog čovjeka, što ilustriraju tri njegova nastupa.

U prvom od njih, prije početka utrke, Ahilej ističe da bi u njoj sam bio favorit, jer su njegovi konji besmrtni (dar Posejdonov njegovu ocu Peleju). Upravo stoga što bi pobijedio, Ahilej neće sudjelovati, a toj odluci  doprinosi i stanje konja, koji žale za Patroklom (Ahilej ih ovom prigodom ne čini odgovornim za to djelo, u odnosu na prvi susret s njima nakon Patroklove pogibije).

U drugoj prigodi, Ahilej smiruje Idomeneja i Ojlejevog Ajasa, koji se svadjaju oko toga tko vodi utrku u njenom tijeku. Homer ne objašnjava zašto se mali Ajas okomio na Idomeneja, koji sa svoje (najviše) pozicije gleda što se događa na stazi. Idomenej nije isključiv, on ne nameće svoje mišljenje i  poziva druge da bolje pogledaju, i to u trenutku u kojem je Eumel izbačen iz utrke, a vodstvo preuzima Diomed. S druge strane, Ajas grubo reagira, kao da je osobno uvrijeđen, spočitava Idomeneju ne samo to što je star i slabije vidi, već i to da je brbljivac i time izaziva čovjeka, Krećanina, kojemu čak i najmoćniji Grk (Agamemnon) uvijek iskazuje najveće počasti. Ova digresija iz publike, koja unosi dodatnu dinamiku uz glavnu radnju na trkalištu, pokazuje kako se i onda, kao i sada, mogu razviti razmirice i zbog najbezazlenijeg povoda. Prije nego je sukob, bar verbalni, između kretskog i lokranskog vojvode eskalirao, umiješa se razumno Ahilej da ‘ohladi glave’. On ih uputi na to da pričekaju dok se sudionici ne približe i vide tko je na čelu. Zanimljivo je da isprovocirani Idomenej Ajasu ponudi mu opkladu (uz sebi sklonog Agamemnona kao svjedoka), toliko je siguran u ono u što nije bio siguran da vidi. Još jedan zajednički motiv (klađenje) koje povezuje drevna natjecanja i današnji sport (te druga nadmetanja).

Treća neočekivana reakcija Ahileja je kad se nasmije, umjesto da se naljuti zbog  Antilohove reakcije na svoj prijedlog, a i sâm njegov prijedlog odaje blagu i suosjećajnu dušu. Naime, kad Eumel (kojemu je, u korist Diomeda, naškodila Atena), na kraju utrke dolazi sâm vukući kola i tjerajući konje, Ahilej odluči drugu nagradu, to jest kobilu, dodijeliti njemu. Na to se oštro pobuni Antiloh, koji pretendira na drugo mjesto, odnosno tu nagradu. Njegov istup korespondira (u blažoj formi) nastupu sâmog Ahileja kad mu Agamamnon zaprijeti da će mu oduzeti Briseidu. Ali Ahilej rado pristane na Antilohov zahtjev i osigura zamjensku nagradu Eumelu (mjedeni oklop, možda još vredniji od prvotnog dara).

Ovo pokazuje još jedan pomak od današnjih rigoroznih pravila natjecanja i nagrađivanja. Bez obzira na slučajnosti koje mogu uzrokovati slab plasman najboljih sudionika, rijetko imaju šanse za ‘ispravak nepravde’ ili utješnu nagradu. Najteže je biti četvrti.

Uzgred, ni Antiloh neće jednostavno doći do nagrade zbog koje je riskirao  Ahilovu ljutnju. Jer u postupku koji povede Menelaj, kao oštećena stranka tijekom opasnog pretjecanja, Antiloh popusti i implicitno prizna svoj postupak, prepuštajući mu nagradu. U još jednom obratu plemenitog opraštanja, Menelaj mu vraća kobilu, ali uz to da se zna da je ona njegova, pa mu je dakle, poklanja, a to trebaju uočiti i drugi.

Zanimljivo je da u svečanom postupku suđenja na koje poziva Menelaj, a uključuje visoke sudionike (argejske čelovođe), simbolične rekvizite  (skeptar u rukama tužitelja) i postupke  (optuženi drži bič i dotiče konje dok se kune Posejdonom), Antiloh, kako god se poziva na svoju mladost  i ‘slabu pamet’, ipak uspijeva izbjeći izravno priznanje svojeg grijeha i više pozivanjem na općenite stavove i  komplimentiranjem Menelaju kao starijem i ‘boljem’ te spremnošću da se odrekne koristi koju je želio pribaviti svojim postupkom  izbjegava posljedice kao spretan političar.

Kad podmiri Meriona, u Ahilejevu natjecanju ostane i višak nagradnog fonda, koji taktično i empatično predaje sudioniku koji ne može pretendirati na nagradu u bilo kojoj kategoriji igara. To je Nestor, koji i ovu priliku koristi ne samo da pohvali darovatelja, već i sâmoga sebe, pa detaljno opisuje slijed nadmetanje sličnim povodom u svojim mladim danima u kojima je bio pobjednik, te obrazlaže zašto (samo) u jednoj od kategorija nije bio prvi. Onda, kao i danas, svaka dodjela nagrade (i bez natjecanja), prilika je za dobitnički govor.

Nastavak Igara

Poslije utrke na kolima slijede natjecanja u šakanju, hrvanju, trčanju, borbi kopljima, bacanju koluta i koplja te (prije ‘kopljoboja’) spomenuto natjecanje strijelaca. Svaka od kategorija ima svoje pobjednike i sljednike, a sve otkrivaju jedinstvene a univerzalne junake ljudske prirode.

Ada Jukić
Zagreb, 4. svibnja 2020.

Prethodni nastavci:

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON [piše Ada Jukić]

BLU RAY: TROJA, povijesni [piše Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]

Literatura:
Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987., preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić

Napomena: Tekst je preuzet s portala www.film-mag.net

KNJIGA: GOSPA IZ VJEČNOG GRADA [osvrt Robert Jukić]

Kate Quinn
Lady of the Eternal City, 2015.
Prijevod Mladen Jurčić
Stranica 586
Znanje, 2019.

Pisanje povijesnih romana podrazumijeva temeljito i uporno istraživanje činjenica, a nakon istraživanja treba ih ukomponirati u privlačnu fikciju budućem čitatelju. U tome je uspješna američka spisateljica Kate Quinn. Glavni lik povijesnog romana ‘Gospa iz vječnog grada’ rimska je carica Sabina, supruga rimskog cara Hadrijana (latinski Publius Aelius Hadrianus 24. 01. 76. –10. 07. 138.), koji vladao od 117. do 138. godine nove ere. Hadrijan spada u pet ‘dobrih’ careva, dinastije Nerva – Antonina, koji su svoju vladavinu obilježili stabilnošću i učvršćivanjem granica države (Pax Romana). To su Nerva (96. – 98.), Trajan (98. – 117.), Hadrijan, Antonin Pio (138. – 161.) i Marko Aurelije (161. -180.), te uvijetno i Komod (180. – 192.) kao Aurelijev nasljednik.

Carica Sabina samo je naizgled glavni lik, jer uz nju i cara Hadrijana kroz roman ‘provlači’ se još nekoliko likova, a od kojih je bivši vojnik i Carev osobni čuvar Crveni Vercingetoriks, skraćeno Vix, koji u prvom licu govori o događajima. Uz Sabinu i Vercingetoriksa tu je još i Anija, djevojčica čije odrastanje pratimo kao i njezin utjecaj na neke bitne dogašaje koji će odrediti budućeg cara. A možda i najbitniji lik je Antinoj, Vercigetoriksov sin, ili točnije posinak, koji će postati Carev miljenik i ljubavnik. On mu postaje toliko bitan, da će u njegovu slavu diljem Rimskog carstva narediti izradu mnoštva kipova, a u Egiptu po njegovom imenu osnovati grad.

Roman započinje Hadrijanovim povratkom u Vječni grad, i njegovim obračunom s petoricom neistomišljenika. Jedan od njih izvući će živu glavu, dok će ostala četvorica nastradati, iako će Hadrijan tvrditi kako nije izdao naredbu za njihovim smaknućem, već su ga njegovi podređeni pogrešno shvatili. Čangrizav i nepredviljiv, opasan je najviše za svoje najbliže suradnike, Hadrijan želi ostati zabilježen u povijesti kao vladar koji je prenio slavu Rima u budućnost. Započet će neke od projekata koji su ga obilježili sve do danas, kao što je, primjerice, Hadrijanov zid u Velikoj Britaniji…

Kate Quinn dobro kombinira povijesne činjenice sa svojim viđenjem onoga što se moglo dogoditi. Na kraju knjige navedeno je koji su povijesni likovi, a koji plod njezine mašte. A u Povijesnoj bilješci daje zanimljive podatke o kontekstu događaja koji su se odigrali, kao i opservacije o likovima koji se pojavljuju u romanu. Hadrijan je bio zaslužan za ustoličenje budućih careva, od kojih je Antonin Pio (138. – 161.) slučajem postao car, i vladao 23 godine, dok je Marko Aurelije (161. – 180.) bio njegov ciljani nasljednik, ali u trenutku kada ga je odredio bio je premlad da zasjedne na prijestolje.

‘Gospa iz vječnog grada’ knjiga je koja vas može potaknuti na proučavanje povijesti, pa ako još pratite Mary Bierd i njezine opservacije o povijesti Rima, osvjedočit ćete se koliko je to zanimljiva materija te koliko se suvremena povijest malo razlikuje od antičke. Jer ljudska priroda nije se za dvije tisuće godina promijenila.

Robert Jukić, Oxford, 02.08.2019.

Popis rinskih careva – Wikipedija
Hadrijan – Wikipedija

Tekst je prenesen s portala www.film-mag.net

Izašla je prva knjiga o gumnima u Hrvatskoj! (piše Kristina Gwirtzman)

Primoštenska gumna u prošlosti i sadašnjosti prva je knjiga u Hrvatskoj koja obrađuje tematiku gumana. Nastala je u sklopu projekta „Na guvnu – baština kao pokretač razvoja“ kojeg je osmislila udruga Arx Novum, a financirala Općina Primošten. Bio je ovo prilično opsežan, iako vremenski relativno kratak projekt, koji je za cilj imao detaljno dokumentirati (fotografirati, izmjeriti, locirati,  pokušati datirati) primoštenska gumna i prikupiti što više informacija kroz razgovore i anketiranje starijeg lokalnog stanovništva koje se još uvijek sjeća tradicionalnog načina života i izvođenja poljoprivrednih radova prije uvođenja mehanizacije. Uz knjigu, u sklopu istog projekta, snimljeni su i kratki dokumentarni filmovi koji prikazuju rekonstrukciju tradicionalne primoštenske žetve, tijekom koje se ne koristi srp već se žito čupa s korijenom, te višenamjensku ulogu gumna u primoštenskom kraju. Vizualni materijali iz filmova korišteni su i u pojedinim poglavljima ove knjige (filmovi su dostupni na You Tube kanalu Udruge Arx Novum).

Knjiga „Primoštenska gumna u prošlosti i sadašnjosti“ na 136 stranica i kroz 13 poglavlja obrađuje razne teme vezane uz gumna, daje im arheološki i povijesni kontekst, prikazuje višenamjenski značaj gumana kroz prostor i vrijeme, opisuje njihove graditeljske značajke s obzirom na specifičan geografski prostor u kojem se nalaze, iznosi osobitosti i karakteristike primoštenskih gumana te običaje i tradicije vezanih uz njih, a kako bi se prikazala njihova forma i raznolikost. Najznačajnija primoštenska  gumna prezentirana su i u vidu kataloga koji se nalazi na kraju knjige. Kroz knjigu se može upratiti koliko su zapravo oblik i način gradnje gumana kroz tisućljeća i stoljeća ostali nepromijenjeni. Sva su poglavlja bogato popraćena fotografijama, ilustracijama, grafičkim prilozima i kartama. Knjigu je priredila i uredila Kristina Gwirtzman, a uz Gwirtzman autorice tekstova i suradnice na projektu bile su Linda Bednjanec i Katarina Mužar. Za kvalitetu i sadržajnost ove knjige ključna je bila i interdisciplinarnost te iznimno dobra suradnja s lokalnim stanovništvom jer relevantne literature na ovu temu još uvijek nema.

Ideju za projekt i knjigu potaklo je neočekivano arheološko otkriće gumna na dosad nepoznatom lokalitetu u blizini zaseoka Grlić. Ono, prema dosadašnjim pokazateljima, datira u antiku, a na njemu su arheologinje iz udruge Arx Novum ovo proljeće započele istraživanja. Potvrdi li se, daljnjim istraživanjima, antička hipoteza, bit će ovo najstarije poznato gumno u Hrvatskoj.

Općina Primošten, ponajprije poznata po svojoj obali i plažama, sada se može istaknuti te prezentirati i vrlo velikim brojem dobro očuvanih gumana u svome zaleđu, a vjerojatno i najstarijem gumnu u široj okolici. Gumna nisu samo vizualno atraktivan i vrijedan element tradicijske arhitekture, već i pokazatelj gospodarskih prilika prije pojave turizma. Naime, iznimno velik broj gumana ukazuje da su Primoštenci egzistencijalno puno više bili vezani za poljoprivredu i polja, nego za ribarstvo i more, što bi bilo za očekivati s obzirom na obalnu lokaciju Općine.

Na kraju, jedan od krajnjih ciljeva projekta poticanje je i ravnomjernijeg razvoja turizma kroz revitalizaciju, promociju te popularizaciju manje poznatih lokaliteta primoštenskog zaleđa u želji za boljim očuvanjem baštne te izvorne prostorne strukture sela.

Kristina Gwirtzman

ArheoKalendar© 2020.

Arheologija.hr

Projekt: ArheoKalendar© 2020.

Kom al-Ahmer i Kom Wasit arheološki projekt

U suradnji s projektom arheološkog istraživanja egipatskih nalazišta Kom al-Ahmer i Kom Wasit (u organizaciji Dipartimento dei Beni culturali: archeologia, storia dell’arte, del cinema e della musica; Università di Padova; Centro archaeologico italo-egiziano), kreirali smo ArheoKaledar u formi kataloga.

Fotografije artefakata pronađenih na nalazištima Kom al-Ahmer i Kom Wasit ilustriraju njihovu raznovrsnost. Lokaliteti se nalaze na području Delte, pozicionirani između Aleksandrije i Rosette.

Facebook projekta: https://www.facebook.com/komahmer/

ArheoKalendar© objavljujemo na engleskom jeziku.

Sve fotografije su autorske | Sva prava rezervirana

Tekst: Urška Furlan.

Oblikovanje: Vendi Jukić Buča

Kalendar je izrađen u verziji formata A4 panorama

Kalendar

Čestitka 2020. u znaku je ArheoKalendara©.

Oxford, 25. 12. 2018.

Glavni i odgovorni urednik

Vendi Jukić Buča

0. Naslovnica
1. Siječanj
2. Veljača
2. Ožujak
4. Travanj
5. Svibanj
6. Lipanj
7. Srpanj
8. Kolovoz
9. Rujan
10. Listopad
11. Studeni
12. Prosinac