Interview s prof. dr. sc. Irenom Lazar, dekanicom Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem

Interview s prof. dr. sc. Irenom Lazar, dekanicom Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem

Intervju s prof. dr. Ireno Lazar, dekanjo Fakultete za humanistične študije Univerze na Primorskem.

 

Prošlo je dosta vremena od posljednjeg velikog intervjua koji smo pripremili za čitatelje portala Arheologija.hr, a u novom ekskluzivnom intervjuupredstavljamo profesionalno djelovanje prof. dr. sc. Irene Lazar, dekanice Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem, slovenske arheologinje, nagrađivane muzejske djelatnice i pedagoginje te stručnjakinje za arheološke staklene artefakte.

Minilo je kar nekaj časa od zadnjega večjega intervjuja, ki smo ga pripravili za bralce portala Arheologija.hr. V novem ekskluzivnem intervjuju predstavljamo profesionalno delovanje prof. dr. Irene Lazar, dekanje Fakultete za humanistične študije Univerze na Primorskem, slovenske arheologinje, nagrajene muzejske delavke in pedagoginje ter strokovnjakinje za arheološke steklene najdbe.

 

Diplomirani ste arheolog i doktor arheologije, a uža područja Vašeg interesa su rimska arheologija i povijest, antičko staklo i kulturna baština. Kako ste odlučili školovati se za poziv arheologa i da li je tom odabiru i odabiru specijalnosti interesa doprinijela fascinacija nekim aspektom rimske povijesti? / Ste diplomirana arheologinja in doktorica arheologije, vaše ožje področje raziskovanja pa je rimska arheologija in zgodovina, rimsko steklo in kulturna dediščina. Kaj je vplivalo na Vašo odločitev, da postanete arheologinja in ali je tej izbiri in izbiri ožjega področja raziskovanja botrovalo navdušenje nad nekim področjem rimske zgodovine?

Za arheologijo sem se odločila že zelo zgodaj, v osnovni šoli. Obiskovala sem jo v Trebnjem in tam so me prvič seznanili z ostanki rimske dobe (Praetorium Latobicorum), rimskim miljnikom, levom, nagrobniki. V tem času so na Pristavi v Trebnjem tudi potekale raziskave rimskega grobišča. Tudi v družini je vladalo zanimanje za preteklost, kulturno dediščino, še posebej oče nas je rad vodil od gradu do gradu po Dolenjski in Sloveniji, tudi če je šlo samo za ruševine. Iz tega prvega navdušenja, ko mi večina niti ni verjela, da res vem, kaj arheologija je, se je razvilo zanimanje, ki se je z branjem, ogledi samo še poglabljalo.Vendar je imela vedno prednost rimska arheologija in še posebej klasična arheologija – umetnost in arhitektura Rima ter s tem tudi rimska zgodovina. Seveda sem prešla tudi obdobje navdušenja nad Egiptom in egiptologijo, prebrala vse, kar se je našlo v knjižnici na to temo; nekaj tega pa se je ohranilo še na fakulteti, ko nam je predaval že pokojni prof. Korošec, specialist za pravo Bližnjega Vzhoda. Na naši fakulteti pa se je potem pokazala priložnost, da tudi na tem področju delamo s študenti, v sodelovanju z domačimi in tujimi strokovnjaki.

 

Za arheologiju sam se odlučila vrlo rano, još u osnovnoj školi. Posjećivala sam arheološke nalaze u Trebnju i tamo su me prvi puta upoznali s ostacima iz rimskog razdoblja (Praetorium Latobicorum), rimskim miljokazom, lavom, nadgrobnim spomenicima. U to su vrijeme na Pristavi u Trebnju trajala istraživanja rimskog groblja. I u obitelji je postojalo zanimanje za prošlost, kulturnu baštinu, a posebno nas je rado otac vodio na obilaske od dvorca do dvorca po Dolenjskoj i čitavoj Sloveniji, čak i ako se radilo samo o ruševinama. Iz tog prvog oduševljenja, kada mi većina nije niti vjerovala da zaista znam što je arheologija, razvilo se zanimanje, koje se s čitanjem, obilascima, samo još više produbljivalo. Iako je uvijek imala prednost rimska arheologija, a naročito klasična arheologija – umjetnost i arhitektura Rima te s time i rimska povijest. Naravno, prošla sam također fazu svoje fascinacije Egiptom i egiptologijom, pročitala sve što se moglo pročitati u knjižnici na tu temu; nešto od ovog zanimanja se očuvalo i na fakultetu, kad nam je predavao pokojni prof. Korošec, specijalist za pravo Bliskog Istoka. Na našem fakultetu se zatim pojavila prilika da i na tom području radimo sa studentima, u suradnji s domaćim i stranim stučnjacima.

 

Priznati ste stručnjak na području proučavanja antičkog stakla – teme s kojom ste doktorirali (Vaša disertacija Rimsko steklo Slovenije postala je temelj proučavanju antičkog stakla na području bivše Jugoslavije i šire), a proširili ste interes i na staklo kasnijih razdoblja. Koji su najveći problemi i izazovi s kojima se susrećete prilikom proučavanja arheološkog stakla, najfragilnijeg i najosjetljivijeg od svih materijala od kojih su sačinjeni arheološki artefakti? / Ste priznana strokovnjakinja na področju preučevanja rimskega stekla – teme s katero ste doktorirali (Vaša disertacija Rimsko steklo Slovenije je postala temelj preučevanja antičnega stekla na području bivše Jugoslavije in širše), a zanimanje  ste razširili tudi na steklo kasnejših obdobij. Kateri so največji problemi in izzivi, s katerimi se srečujete ob preučevanju arheološkega stekla, najbolj krhkega in najobčutljivejšega od vseh materijalov iz katerih so izdelani arheološki predmeti?

Preučevanje materialne kulture je vedno izziv svoje vrste. Začne se s predmetom kot najdbo, ki te nagovori vsakič po svoje. Včasih zelo zgovorno in neposredno, jasno, včasih pa samo postavlja vprašanja ali celo molči. Menim, da je študij materialne kulture še vedno temelj arheološkega dela, ki ga potem, še posebej na področju rimske arheologije in mlajših obdobij, lahko oz. moramo povezati in umestiti tudi v zgodovinski kontekst posameznega obdobja. Zame je največje veselje, ko lahko s pomočjo najdbe oživimo nek trenutek preteklosti, ki je ostal zamrznjen v času. Lahko ga osvetlimo s kulturnega, socialnega in zgodovinskega vidika, povežemo najdbe in podatke med seboj. Vedno znova mi je v ponos, ko arheološko najdbo stekla iz provinc lahko postavim v širši kontekst rimskega imperija, ali ko se pokaže, da se pri nekem najdišču časovne opredelitve keramike, stekla in kovine pokrijejo, kot pravimo. Najlepše in najbolj zanimivo pa je, ko naletiš na posebno najdbo – ni nujno, da je izjemna na pogled, pomembno je kakšno sporočilo nosi, kako jo lahko umestimo. To so predmeti in najdbe, ki te spodbudijo k raziskovanju neznanega ali manj poznanega in ti odkrivajo nova obzorja – v smislu predmeta, najdišča, časa, kulture in še česa. Sporočajo ti, da še vedno obstajajo neodkrite vsebine, da je potrebno znanje nadgrajevati, dopolnjevati in prav to iskanje in brskanje za neznanim je najbolj vznemirljivo in žene naprej. To je lahko npr. jagoda z vzorcem šahovnice in obraza iz Ribnice, odlomek rimske posode iz redkega rdečega stekla, koščki nove čaše bogov, ki so bili odkriti v Celju in podobno.

Med problemi in izzivi pa bi omenila še naravoslovne analize. V zadnjih desetletjih je to postalo zelo popularno in modno, čeprav mnogokrat raziskovalci niti ne razvijejo pravih vprašanj, na katere bi želeli odgovoriti. Poleg tega je steklo oz. surovo steklo rimske dobe zaradi organizacije steklarske industrije in obrti same zelo kompleksna materija, ki ne daje enostavnih odgovorov. Zato je pomembno, da se povežeta izkušen arheolog in izkušen naravoslovec. Drugače je vse skupaj le samo sebi namen.

 

Proučavanje materijalne kulture je uvijek izazov svoje vrste. Započne se s predmetom kao otkrićem koji te usmjeri svaki puta na svoj način. Ponekad vrlo rječito i neposredno, jasno, ponekad navodi na pitanja ili u potpunosti šuti. Mislim da je studij materijalne kulture još uvijek temelj arheološkog rada, kojeg zatim, posebno na području rimske arheologije i mlađih razdoblja, trebamo tj. moramo povezati i postaviti u povijesni kontekst pojedinačnog razdoblja. Najviše se radujem kad pomoću nalaza oživimo neki trenutak prošlosti, koji je ostao zamrznut u vremenu. Možemo ga osvijetliti s kulturnog, socijalnog ili povijesnog aspekta, međusobno povezati nalaze i podatke. Uvijek se iznova ponosim kad arheološki nalaz stakla iz provincije postavim u širi kontekst Rimskog Carstva, ili ako se pokaže da kod nekog nalazišta vremenska određenja keramike, stakla i metala međusobno odgovaraju, kako se pretpostavljalo. Najljepše i najzanimljivije je pronaći poseban nalaz – nije nužno da je izuzetan njegov izgled, važno je kakvu poruku nosi, kako ga možemo pozicionirati. To su predmeti i nalazi koji potiču na istraživanje nepoznatoga ili manje poznatoga i otkrivaju nove obzore – u smislu predmeta, nalazišta, vremena, kulture i drugog. Oni poručuju da još uvijek postoje neotkriveni sadržaji, da je znanje potrebno nadograđivati, dopunjavati te je upravo to traženje i pregledavanje za nepoznatim najuzbudljivije i ono nas gura naprijed. To može biti npr. perla s uzorkom šahovnice i lica iz Ribnice, ulomak rimske posude iz rijetkog crvenog stakla, komadići nove čaše bogova koji su otkriveni u Celju i slično.

Među problemima i izazovima još bih spomenula prirodoslovne analize. Tijekom posljednjih desetljeća to je postalo vrlo popularno i moderno, iako često istraživači ne razviju prava pitanja na koja bi željeli odgovoriti. Pored toga je staklo, tj. sirovo staklo rimskog razdoblja, zbog organizacije staklarske industrije i samog obrta vrlo kompleksna materija koja ne daje jednostavne odgovore. Zato je važno da se povežu iskusan arheolog i iskusan prirodoslovac. U suprotnom je to sve samo sebi svrha.

 

Objavili ste i nekoliko monografija o staklu, koje su rezultat suradnje s inozemnim suradnicima, a radi se uglavnom o staklu s područja Hrvatske (monografija o staklu nekropole u Bakru, staklo s potopljenog broda s otoka Gnalić). Koje biste hrvatske staklene artefakte/cjeline izdvojili kao najznačajnije? / Objavili ste tudi nekaj monografij o steklu, ki so rezultat sodelovanja s tujimi sodelavci, v glavnem o steklu s področja Hrvaške (monografija o steklu nekropole v Bakru, steklo s potopljene ladjez otoka Gnalić). Katere hrvaške steklene predmete bi izpostavili kot najznačilnejše?

Glede na gradivo, ki ga poznam in za katerega vem, da je na ogled ali pa se skriva po muzejskih depojih, enako kot v Sloveniji in še kje, bom težko odgovorila. Predvsem zaradi tega, ker moram priznati, da je moje poznavanje hrvaškega gradiva povezano in omejeno z vsebinami, ki sem jih raziskovala. Omeniti velja bogat fundus rimskega stekla v Arheološkem muzeju v Zagrebu, ki je seveda na eni strani rezultat arheoloških raziskav, na drugi strani pa tudi odsev zgodovine muzeja in pridobivanja gradiva z donacijami in tudi preko avkcij. Na drugi strani je tu Arheološki muzej v Splitu, ki ima to srečo, da je bila njegova direktorica dolgo časa specialistka za steklo kolegica Zrinka Buljević. Kar pomeni, da se je raziskovanje stekla tu okrepilo, razširilo in prineslo številne nove rezultate. Potem so tu novo nastale inštitucije kot sta Muzej antičnega stekla v Zadru, ki poleg Arheološkega muzeja v Zadru, hrani bogato zbirko antičnega stekla in Unesco center za podvodno arheologijo v Zadru.

Nisem govorila o predmetih, ker jih je preveč, vsak ima svoj pomen in vrednost, vsak jih tudi dojema po svoje. Ampak lahko izpostavim nekatere redke ali izjemne najdbe kot je diatreta čaša iz Daruvarja, ki je na Dunaju, steklo z zlato folijo iz Štrbincev, steklene predmete s podpisom mojstra Enniona iz Dalmacije, skodelo iz Bakra, potem so tu podvodne najdbe z brodolomov Gnalić, Koločep, Rt Stoba na Mljetu. Pri tem pa seveda sploh ne bom govorila o steklu iz mlajših obdobij, ki je bilo predstavljeno na nekaj velikih razstavah in jih hranijo MUO, Muzej Mimara in še kje. Kot sem omenila, je izpostavljanje ali poudarjanje posameznega predmeta seveda povsem subjektivna odločitev, vezana na posameznika in njegov interes. Lahko ostaja strogo znanstveni in se tam tudi konča, lahko pa sega izven tega okvira in želi rezultate posredovati dalje, širši javnosti. Ker sem skoraj dvajset let delala v muzeju kot kustos, je bila zame vedno pomembna tudi zgodba predmeta, ki jo lahko po končani raziskavi izluščim in posredujem dalje. Na ta način naše raziskovalno delo nadgradimo in približamo javnosti. To je za humanistiko oz. arheologijo in kulturno dediščino v celoti še posebej pomembno, saj naša družba zadnje čase do humanističnih ved nima pravega odnosa.

 

S obzirom na građu koju poznajem i za koju znam da je izložena ili se skriva po muzejskih depojima, kao i u Sloveniji i drugdje, teško mogu dati odgovor. Poglavito radi toga, moram priznati, što je moje poznavanje hrvatske građe povezano i ograničeno s obzirom na sadržaj koji sam proučavala. Treba spomenuti bogati fundus rimskog stakla u Arheološkom muzeju u Zagrebu, koji je, naravno, s jedne strane rezultat arheoloških istraživanja, a s druge odraz povijesti muzeja i pribavljanja građe donacijama i preko aukcija. Na drugoj strani tu je Arheološki muzej u Splitu, koji ima sreću da je njegova dugogodišnja ravnateljica bila specijalistica za staklo, kolegica Zrinka Buljević. To je omogućilo jačanje i širenje istraživanja stakla te donijelo brojne nove rezultate. Zatim su tu novonastale institucije kao što su Muzej antičkog stakla u Zadru, koji, pored Arheološkog muzeja u Zadru, čuva bogatu zbirku antičkog stakla i Unesco centar za podvodnu arheologiju u Zadru.

Nisam govorila o predmetima, jer ih je previše, svaki ima svoj značaj i svoju vrijednost, svatko ih percipira na svoj način. Ipak, mogu naglasiti neke rijetke ili izuzetne nalaze, poput diatretuma iz Daruvara, koji je u Beču, stakla sa zlatnom folijom iz Štrbinaca, staklenih predmeta s potpisom majstora Enniona iz Dalmacije, zdjele iz Bakra, zatim su tu podvodni nalazi iz brodoloma Gnalić, Koločep, Rt Stoba na Mljetu. Ovdje sam, naravno, izostavila staklo iz mlađih razoblja, koje je bilo predstavljeno na nekoliko velikih izložbi, a koje čuvaju MUO, Muzej Mimara i drugi. Kako sam spomenula, isticanje ili naglašavanje pojedinačnog predmeta je u cjelosti subjektivna odluka, vezana uz pojedinca i njegov interes. Interes može ostati strogo znanstven i s tim završava, a može se protezati izvan tog okvira sa željom da se rezultati proslijediti dalje, široj javnosti. Zato što sam skoro dvadeset godina radila u muzeju kao kustos, za mene je bila uvijek bitna priča predmeta, koju po završenom istraživanju mogu istaknuti i proslijediti dalje. Na taj se način naš istraživački rad može nadograditi i približiti javnosti. To je za humanistiku, odnosno arheologiju i kulturno naslijeđe u cjelosti, izrazito važno, budući da naše društvo u zadnje vrijeme ne gaji pravi odnos prema humanističkim znanostima.

 

Članica ste nekoliko stručnih udruženja (EAA, ICOM, ICOMOS, Slovensko arheološko društvo) te potpredsjednica međunarodnog udruženja za povijest stakla – AIHV (Association internationale pour l’histoire du verre). Ovu funkciju nosite u okviru udruge koja se bavi organizacijom kongresa i objavljivanjem publikacija vezanih uz povijest stakla i proučavanje staklenih artefakata. Koje su vaše aktivnosti i obaveze kao potpredsjednice i možete li opisati funkcioniranje ove organizacije? Godine 2012. kongres je održan u Piranu, s posjetom hrvatskim muzejima. Kakav je bio tijek i zaključak kongresa? / Ste članica nekaterih strokovnih združenj (EAA, ICOM, ICOMOS, Slovensko arheološko društvo) ter podpredsednica mednarodnega združenja za zgodovino stekla – AIHV (Association internationale pour l’histoire du verre). To funkcijo nosite v okviru združenja, ki se ukvarja z organizacijo kongresov ter objavljanjem publikacij vezanih na zgodovino stekla in preučevanje steklenih predmetov. Katere so vaše dejavnosti in obveznosti kot podpredsednice in ali lahko opišete delovanje te organizacije? Leta 2012 je bil kongres, ki je vključeval obisk hrvaških muzejev, izveden v Piranu. Kakšen je bil potek in zaključek kongresa?

AIHV je mednarodno združenje raziskovalcev stekla, ki je nastalo leta 1958 v Belgiji. Od tedaj je zraslo v najpomembnejše združenje na tem področju in vključuje raziskovalce, kustose, zbiratelje, študente, naravoslovce in še koga. Konference potekajo vsaka 3 leta v drugi državi. Združenje ima predsednika in odbor ter številne druge organe. Posamezne države imajo tudi nacionalne komiteje in nacionalna srečanja, še posebej tam, kjer je raziskovalcev veliko (Italija, Francija). Prve konference sem se udeležila leta 1998 v Benetkah in od takrat sem redna in aktivna članica. Moja skrita želja je bila, da bi lahko konferenco organizirala tudi v Sloveniji, saj bi to pomenilo veliko priznanje. Žal je naša skupina raziskovalcev stekla zelo majhna, v primerjavi z drugimi državami, in odločitev odbora in konference leta 2009 v Solunu, da organizacijo zaupajo naši Univerzi in Sloveniji, je bila brez dvoma priznanje mojemu aktivnemu raziskovalnemu delu, objavam in mednarodni prepoznavnosti. Takrat sem bila tudi izvoljena za podpredsednico združenja. Odbor skrbi za delovanje združenja, promocijo, sprejema nove člane, razpravlja o kandidaturah za nove konference, publikacijah itd. Na zadnji konferenci v Švici je bil za kongres leta 2018 izbran Istanbul; po poskusu prevrata pa so se pojavila mnoga vprašanja o varnosti ipd. O vsem tem odloča in razpravlja odbor in včasih odločitve niso enostavne.

Piranski kongres, ki smo ga popestrili z ogledi zbirk v Italiji (Aquileia) in na Hrvaškem, je bil brez dvoma zelo uspešen, to lahko sodim še danes po številnih odzivih kolegov, gostili smo skoraj 200 udeležencev z vseh celin. Leta 2015 je izšel zbornik 19. konference, v katerem sem uredila in s sodelovanjem kolegov recenzirala preko 70 člankov.

 

AIHV je međunarodno udruženje proučavatelja stakla, osnovano 1958. godine u Belgiji. Od tada se razvilo u najznačajnije udruženje na tom području i uključuje istraživače, kustose, kolekcionare, studente, prirodoslovce i druge. Konferencije se održavaju svake tri godine u drugoj državi. Udruženje ima predsjednika i odbor te brojne druge organe. Pojedinačne države imaju također nacionalne odbore i nacionalne susrete, posebice one u kojima se provodi izraziti opseg istraživačke djelatnosti (Italija, Francuska). Prvoj konferenciji prisustvovala sam 1998. godine u Veneciji i od tada sam redovita i aktivna članica. Moja skrivena želja bila je da organiziram konferenciju i u Sloveniji, jer bi to značilo veliko priznanje. Iako je, nažalost, naša skupina istraživača vrlo mala u usporedbi s drugim državama, odluka odbora i konferencije 2009. godine u Solunu da se organizacija povjeri našem Sveučilištu i Sloveniji bila je, bez sumnje, priznanje mojem aktivnom istraživačkom radu, objavama i međunarodnoj vidljivosti. Tada sam bila izabrana za podpredsjednicu udruženja.

Odbor brine za djelovanje udruženja, promociju, prihvaća nove članove, raspravlja o kandidaturama za nove konferencije, publikacije itd. Na posljednjoj konferenciji u Švicarskoj je za kongres 2018. godine izabran Istanbul; nakon pokušaja prevrata pojavila su se brojna pitanja o sigurnosti i slično. O svemu tome odlučuje i raspravlja odbor i ponekad odluke nisu jednostavne.

Piranski kongres, kojeg smo obogatili obilaskom zbirki u Italiji (Aquileia) i Hrvatskoj, bio je vrlo uspješan – to mogu prosuditi i danas nakon brojnih odaziva kolega – ugostili smo skoro 200 sudionika sa svih kontinenata. Godine 2015. izašao je zbornik 19. konferencije, u kojem sam uredila i, uz sudjelovanje kolega, recenzirala preko 70 članaka.

 

Karijeru ste započeli kao zaposlenicana Inštitutu za arheologijo ZRC SAZU u Ljubljani, a nakon toga ste radili kao kustosica u Posavskem muzeju u Brežicamai Pokrajinskem muzeju Celje, gdje ste stekli zvanje muzejske savjetnice. Za uspjeh Vaših izložbi dva ste puta nagrađeni (1996. i 2005. godine) prestižnim Valvasorjevim priznanjem Slovenskega muzejskega društva. Kako biste opisali rad u okviru Instituta u usporedbi s radom u muzeju? Kakav je bio koncept nagrađenih izložbi? / Kariero se začeli na Inštitutu za arheologijo ZRC SAZU v Ljubljani, potem ste delali kot kustosinja v Posavskem muzeju v Brežicah ter v Pokrajinskem muzeju Celje, kjer ste pridobili naziv muzejske svetnice. Za Vaše uspešne razstave ste bili nagrajeni dvakrat (leta 1996 in 2005) s prestižnim Valvasorjevim priznanjem Slovenskega muzejskega društva. Kako bi opisali delo v okviru Inštituta v primerjavi z delom v muzeju? Kakšen je bil koncept nagrajenih razstav?

Delo, ki sem ga opravljala na inštitutu, takoj po diplomi, je bilo nadomeščanje kolegice in večinoma posvečeno arheološkemu risanju in dokumentaciji. Ker v bližnji prihodnosti na inštitutu ni bilo predvidenih novih raziskovalnih mest za obdobje, ki me je zanimalo, je bila seveda logična odločitev, da poiščem delo, kjer se bom lahko razvijala kot arheologinja in raziskovalka. Postanek v Brežicah je bil kratek, dobri dve leti, nato pa sem glavni del svojega muzejskega dela preživela v antični Celeji, ki je bila s svojim bogastvom in raznolikostjo zame pravi izziv na vseh področjih, izziv za nadgradnjo znanja, razvijanje novih področij. Še danes imam v lepem spominu številne razstave in konference, ki smo jih pripravili, publikacije, kataloge itd. Pobudo za razstavo, za katero smo bili nagrajeni leta 1996, je dala kolegica Rolanda Fugger Germadnik. Pripraviti je želela razstavo za slepe in slabovidne, njen naslov je bil Prosimo, dotikajte se predmetov. Ob predstavitvi ideje so bila mnenja zelo deljena, večinoma razstavi niso bili naklonjeni. Nazadnje smo oreh strli, našli skupni jezik in to je bila pri nas prva razstava za slepe, kjer so obiskovalci lahko vzeli v roke kopije arheoloških predmetov, kose opek, mozaikov ipd. Pripravljeni so bili napisi v brajici, tipni zemljevidi, katalog za slabovidne.Valvasorjeva komisija  je to očitno prepoznala kot inovativen in sodoben pristop. Danes je aktiven pristop do oseb s posebnimi potrebami v muzejskih hišah že skoraj stalnica, takrat pa smo orali ledino, med nami muzealci in pri slepih.

Druga razstava je bila pripravljena kot medinstitucionalno povezovanje treh pokrajinskih muzejev (Celje, Ptuj, Maribor), ki so ob vstopu Slovenije v Evropsko unijo l. 2004 pripravili projekt Rimljani – steklo, glina, kamen. Ideja je zrasla ob pripravi deželne razstave sosednje Avstrije z naslovom Die Römer. Organizatorji so si želeli iz naših muzejev izposoditi najlepše gradivo, mi pa smo jim dali nov predlog, da nastopimo enakopravno, kot partnerji. Tako smo z razstavami na avstrijskem in slovenskem Štajerskem povezali različne teme Rimljanov. Naš projekt je na koncu podprlo tudi ministrstvo za kulturo kot projekt ob našem vstopu v EU. Za tri slovenske razstave, o rimskem steklu v Celju, kamnoseštvu v Mariboru in keramiki na Ptuju, smo v Celju uredili skupni katalog, v Mariboru pa so poskrbeli za snemanje promocijskih filmov vsake razstave. Tudi za ta projekt smo bili nagrajeni kot skupina.

 

Rad, koji sam obavljala na Institutu, odmah nakon stjecanja diplome, bio je na zamjeni kolegice i uglavnom posvećen arheološkom crtanju i dokumentaciji. Zato što u bližoj budućnosti na Institutu nije bilo predviđenih novih istraživačkih mjesta za arheološko razdoblje koje me je zanimalo, donijela sam, naravno, logičnu odluku da potražim radno mjesto na kojem ću se razvijati kao arheologinja i istraživačica. Razdoblje rada u Brežicama je bilo vrlo kratko, dobre dvije godine, a zatim sam glavni dio svog muzejskog djelovanja provela u antičkoj Celeji, čija su bogatstva i raznolikost predstavljali za mene pravi izazov na svim područjima, izazov za nadogradnju znanja, razvijanje novih područja. Još danas imam u lijepoj uspomeni brojne izložbe i konferencije koje smo pripremili, publikacije, kataloge itd. Poticaj za izložbu, za koju smo 1996. godine bili nagrađeni, dala je kolegica Rolanda Fugger Germadnik. Željela je pripremiti izložbu za slijepe i slabovidne, pod naslovom ‘Molimo, dodirujte premete’. Prilikom predstavljanja ideje mišljenja su bila podijeljna, većina nije bila naklonjena izložbi. Na kraju smo ‘prelomili orah’, pronašli zajednički jezik i to je kod nas bila prva izložba za slijepe na kojoj su posjetitelji mogli uzeti u ruke kopije arheoloških predmeta, komade opeka, mozaika i slično. Pripremljeni su bili natpisi na Brailleovom pismu, taktilne karte, katalog za slabovidne. Valvasorova komisija je to očito prepoznala kao inovativan i moderan pristup. Danas je aktivan pristup prema osobama s posebnim potrebama u muzejskim kućama učestao, ali tada smo ‘orali neobrađenu zemlju’ koja se nalazila uzmeđu nas, muzealaca i osoba koje ne vide.

Druga izložba, realizirana je kao međuinstitucionalno povezivanje triju pokrajinskih muzeja (Celje, Ptuj, Maribor) kada je pri ulasku Slovenije u Europsku uniju 2004. godine priređen projekt ‘Rimljani – steklo, glina, kamen’. Ideja se razvila pri izradi pokrajinske izložbe susjedne Austrije s nazivom ‘Die Römer’. Organizatori su željeli iz naših muzeja posuditi najljepšu građu, a mi smo im dali novi prijedlog, da nastupimo jednakopravno, kao partneri. Tako smo izložbama na području austrijske i slovenske Štajerske povezali različite teme Rimljana. Naš projekt je na kraju poduprlo i Ministarstvo za kulturu kao projekt prilikom našeg ulaska u EU. Za tri slovenske izložbe, o rimskom staklu u Celju, kamenoklesarstvu u Mariboru i keramici na području Ptuja, u Celju smo uredili zajednički katalog, a u Mariboru su se pobrinuli za snimanje promotivnih filmova svake izložbe. I za taj smo projekt nagrađeni kao skupina.

 

Pitanje/Vprasanje: Vodili ste brojna arheološka istraživanja. Koji biste teren ili nalaz istaknuli? / Vodili ste številna arheološka izkopavanja. Kateri teren ali najdbo bi izpostavili?

Brez dvoma je bilo najbolj odmevno in prepoznavno izkopavanje rimske vojaške opekarne na Vranskem, ki je potekalo v okviru projekta izgradnje avtocest v Sloveniji. Odkrili smo dve peči za žganje opeke, skladišče oz. sušilnico, odpadne jame in ostanke arhitekture. Žigi na opekah so pokazali, da je šlo za opekarno, ki je delala za potrebe legijskega tabora v Ločici ob Savinji, kjer je bila v času markomanskih vojn nastanjena 2. italska legija. To izkopavanje me je ob pripravi publikacije peljalo na pot odkrivanja rimskega opekarstva, širši kontekst najdišča pa je izjemen primer kako arheološko odkritje lahko umestiš v širši zgodovinski kontekst rimskega imperija in konkretnega političnega dogodka kot so bile markomanske vojne.

Bez sumnje, najistaknutije i najprepoznatljivije bilo je iskopavanje rimske vojničke radionice opeka na Vranskem, koje se odvijalo u okviru projekta izgranje autocesta u Sloveniji. Otkrili smo dvije peći za pečenje opeke, skladište, odnosno sušionicu, otpadne jame i ostatke arhitekture. Pečati na opekama su pokazali da se radilo o radionici koja je djelovala za potrebe legionarskog logora u Ločici ob Savinji, gdje je u vremenu markomanskih ratova bila nastanjena 2. italska legija. To iskopavanje me je prilikom pripreme publikacije odvelo na put otkrivanja rimskog opekarstva, a širi kontekst nalazišta izniman je primjer kako se arheološko otkriće može postaviti u širi povijesni kontekst Rimskog Carstva i konkretnog političkog događaja kao što su bili markomanski ratovi.

 

Na Fakultetu ste zaposleni od 2004. godine, kao docentica, zatim profesorica/predavateljica te u konačnici dekanica. Kojim je arheološkim ‘događajima’ obilježen Vaš put napredovanja? / Na Fakulteti ste zaposleni od leta 2004. Sprva kot docentka, nato profesorica/predavateljica ter trenutno kot dekanja. Kateri dogodki so vplivali oziroma usmerjali potek vaše kariere?

Za prehod iz muzeja na Univerzo sem se odločila predvsem zaradi raziskovalnih izzivov. Pride čas, ko imaš občutek, da se vse ponavlja, grozi stagniranje, da te okolje ne sprejema več kot sebi enakega. Takrat se je potrebno odločiti. Imela sem srečo, da sem lahko v svoji poklicni karieri izkusila več področij dela. Odločitev, da vse pustiš za seboj in greš na novo pot, ni enostavna, zahteva veliko energije, prilagajanja novemu okolju in ljudem. Brez dvoma je bil v moji karieri to privilegij, da sem se lahko večkrat odločila za novo pot, za pot naprej. Na univerzi sem začela predavati leta 2005, ves čas pa sem aktivno sodelovala z Inštitutom za dediščino Sredozemlja, ki je deloval v okviru Univerze na Primorskem in bila vključena v njihove raziskovalne projekte. Ko se je leta 2008 ponudila priložnost, da se v celoti preusmerim v raziskovalno in univerziteno delo, sem ga sprejela z velikim veseljem. Poleg raziskovanja smo nato na fakulteti začeli razvijati nove študijske programe, najprej kulturno dediščino in nato še arheologijo. Danes sta oba študija vertikalno zaokrožena do 3. stopnje. Posebnost naše arheologije na 1. stopnji pa je, da je dvopredmetna in jo lahko študenti povežejo s študijem kulturne dediščine, zgodovine, antropologije…Študij kulturne dediščine je še vedno edini te vrste pri nas in njegova interdisciplinarnost nudi študentom velike možnosti za nadaljnje specialistične usmeritve. V teku dela na fakulteti sem najprej prevzela predstojništvo oddelka in nato leta 2013 še mesto dekanje. Gre za pridobivanje izkušenj, prepoznavanje izzivov in željo, da bi nekaj izboljšali, spremenili. Če s stanjem nisi zadovoljen, ga lahko spremeniš ali izboljšaš tudi tako, da se aktivno vključiš v delo in ga usmerjaš. Pri tem je seveda pomembna ekipa, ki jo zbereš okrog sebe. Prav tako je pomembno, da s svojim delom in načinom dela poskušaš dati zgled svojim sodelavcem, dirigiranje brez sodelovanja ne prinaša rezultatov.

Seveda rezultati ne pridejo čez noč, pomembno je vztrajati, slediti ciljem; upam, da se bodo tudi na ravni države razmere za znanost in univerziteno izobraževanje v prihodnje izboljšale in bodo za humanistiko nastopili drugačni časi.

 

Za prijelaz iz muzeja na Sveučilište odlučila sam se prije svega zbog istraživačkih izazova. Dođe vrijeme kada se razvije osjećaj da se sve ponavlja, prijeti stagniranje, da te okolina ne smatra više kao sebi jednakog. Tada se potrebno odlučiti. Imala sam sreću da sam u svojoj profesionalnoj karijeri iskusila više područja rada. Odluka da se sve pusti za sobom i pođe na novi put nije jednostavna, zahtijeva mnogo energije, prilagođavanja novoj okolini i ljudima. Bez sumnje, u mojoj karijeri je bila privilegija da sam se mogla u više navrata odlučiti za novi put, put naprijed. Na Sveučilištu sam započela predavati 2005. godine, cijelo vrijeme aktivno sam surađivala s Institutom za nasljeđe Sredozemlja, koji je djelovao u okviru Univerze na Primorskem i bila sam uključena u njihove istraživačke projekte. Kada se 2008. godine pojavila prilika da se u potpunosti preusmjerim u istraživačko i sveučilišno područje rada, s radošću sam je prihvatila. Zatim smo, pored istraživanja, započeli na Fakultetu razvijati nove studijske programe, najprije studij kulturne baštine, a zatim još i arheologije. Danas su oba studija vertikalno zaokružena do 3. stupnja. Posebnost naše arheologije na 1. stupnju je da je dvopredmetna te ju studenti mogu povezati sa studijem kulturne baštine, povijesti, antropologije… Studij kulturne baštine je još uvijek jedini te vrste kod nas i njegova interdisciplinarnost nudi studentima velike mogućnosti za daljnja specijalistička usmjerenja. Tijekom rada na Fakultetu najprije sam preuzela predstojništvo Odsjeka i zatim 2013. godine mjesto dekanice. Radi se o stjecanju iskustva, prepoznavanje izazova i želji da bi se nešto poboljšalo, promijenilo. Ako osoba nije zadovoljna s trenutnim stanjem, može ga promijeniti ili poboljšati i na način da se aktivno uključi u rad i nato ga usmjerava. Pri tome je, naravno, važan tim koji se postavi oko sebe. Isto tako je važno, da se sa svojim radom i načinom rada pokuša dati primjer svojim suradnicima, dirigiranje bez suradnje ne donosi rezultate.

Naravno, rezultati neće prispjeti preko noći, važno je ustrajati, slijediti cilj; nadam se da će se i na razini države odredbe za znanost i sveučilišno obrazovanje u budućnosti poboljšati i da će za humanistiku nastupiti novo vrijeme.

 

Upoznala sam Vas prilikom pohađanja doktorskog studija arheologije, kada ste mi održali detaljne i svrhovite konzultacije vezane uz seminarski rad o kasnoantičkom staklu, koji je nedavno adaptiran za članak. Rad sa studentima Vam je blizak, primili ste Bartolovu nagradu za najboljeg profesora na UP FHŠ 2011. godine. Koje su, po Vašem mišljenju, karakteristike dobrog profesora arheologije? Koje su karakteristike dobrog studenta arheologije? / Spoznala sem Vas tokom mojega doktorskega študija arheologije, ko ste mi podali natančne in smiselne nasvete vezane na seminarsko nalogo o poznoantičnem steklu, ki je bil nedavno pripravljen za objavo. Delo s študenti vam je blizu, prejeli ste Bartolovo nagrado za najboljšega profesorja za UP FHŠ leta 2011. Katere so, po Vašem mnenju, lastnosti kvalitetnega profesorja arheologije? Katere so značilnosti dobrega študenta arheologije?

Dober profesor mora biti seveda najprej strokovnjak na področju arheologije, aktiven raziskovalec, ki vedno išče nove izzive, projekte. Pomembno pa je, da zna in je sposoben svoje znanje in tudi način dela, raziskovanja, prenašati na mlade. To delo ne zanima vsakega, niti ni enostavno ali dano samo po sebi. Tudi tega se je treba priučiti, razviti nove pristope, razvijati sebe v odnosu do mladih. Danes, ko imajo mladi in študenti na voljo neskončen obseg informacij, portalov in gradiva vseh vrst, bi kdo mislil, da je delo lažje. V resnici pa je po mojem mnenju težje. Ni dovolj, da prideš v predavalnico in odpredavaš temo, ki jo raziskuješ in neukim študentom 1. letnika daješ vtis kako dober si in kako široko poznaš problem. Zavedati se moramo, da moramo njihovo znanje graditi. To pomeni, da morajo najprej dobiti osnove, temelje, na katere bodo nato skozi leta študija dodajali, oblikovali in razvijali svoje znanje. Pomembno je, da jih znamo motivirati, spodbuditi, da iščemo nove načine dela, jih vključujemo v raziskovalno delo in jih vodimo. Žal te generacije niso tako samostojne in neodvisne kot bi kdo pričakoval, vsaj večina ne. Prepoznati moramo njihove posebnosti, različne sposobnosti in interese ter jim pomagati, da jih razvijejo. Izpostaviti moram tudi stalen stik s prakso, s kolegi v praksi in spodbujanje, da izkusijo mednarodne izzive s pomočjo Erasmus izmenjav in številnih poletnih šol, ki se danes ponujajo. Dober študent je po mojem mnenju motiviran, radoveden in vztrajen. Rad mora imeti arheologijo, kulturno dediščino, kajti to bo delal vse življenje in zato se je, upam, odločil za ta študij. To pa je pravzaprav bistvo vsakega poklica, da ga opravljaš z veseljem in ga imaš rad.

 

Dobar profesor mora biti, naravno, prvenstveno stručnjak na področju arheologije, aktivan istraživač koji uvijek traži nove izazove, projekte. Važno je da zna i da je sposoban svoje znanje i način rada, istraživanja, prenijeti na mlade. Taj rad ne zanima svakog niti je jednostavan ili dan sam po sebi. I to treba naučiti, razviti nove pristupe, razvijati sebe u odnosu do mladih. Danas, kada imaju mladi i studenti na volju beskonačan opseg informacija, portala i gradiva svih vrsta, moglo bi se pomisliti da je rad lakši. Zapravo, smatram da je teže. Nije dovoljno u predavaonici otvoriti temu koju istražuješ i još neukim studentima 1. godine dati dojam kako si dobar i kako široko poznaješ problem. Trebamo biti svjesni da se mora njihovo znanje graditi. To znači da se prvo trebaju prezentirati osnove, temelji na koje će studenti tijekom godina studija dodavati, oblikovati i razvijati svoje znanje. Važno je da ih se zna motivirati, potaknuti, da se istraže novi načini rada, da ih se uključi u istraživački rad i pri tome vodi. Nažalost, ove generacije nisu tako samostalne i neovisne kao što bi se moglo očekivati, barem ne većina. Prepoznati se moraju njihove posebnosti, različite sposobnosti i interesi te im pomoći da ih razviju. Istaknuti moram, također, stalan doticaj s praksom, s kolegama u praksi te poticaj da iskuse međunarodne izazove kroz Erasmus zamjene i brojne ljetne škole koje se danas nude.

Dobar student je, po mojem mišljenju, motiviran, radoznao i uporan. Mora voljeti arheologiju, kulturnu baštinu, jer će to raditi cijeli život i zato se, nadam se, odlučio za taj studij. To je zapravo bit svake profesije, da se radi s veseljm i da se to voli raditi.

 

Važnost očuvanja i prezentacije kulturne baštine prepoznata je na globalnoj i lokalnoj razini. Nedavno je okončan Projekt »AS – Arheologija za vse. Oživljanje arheološkega parka Simonov zaliv« u okviru kojeg su uspostavljeni interpretativni centar u parku i prvi podvodni arheološki park, konzervirani su i  prezentirani ostaci rimske vile i mozaika te je parkuključen u kulturnu i turističku ponudu Slovenije. Projekt se provodio u razdoblju od 2015. do 2017. godine, a vi se ste bili voditeljica. Što Vas je potaklo da se uključite u izradu i provedbu ovog projekta? Koje su akcije provedene i planiraju li se redovite aktivnosti i po završetku projekta? Koje sadržaje posjetitelji mogu doživjeti u okviru arheološkog parka Simonov zaliv? / Pomembnost ohranjanja in prezentacije kulturne dediščine je prepoznana na svetovni in lokalni ravni. V okviru nedavno dokončanega projekta »AS – Arheologija za vse. Oživljanje arheološkega parka Simonov zaliv« sta bila vzpostavljena interpretativni center v parku s konzerviranimi in prezentiranimi ostanki rimske vile in mozaika ter prvi podvodni arheološki park. Park je vključen v kulturno in turistično ponudbo Slovenije. Vodja projekta, ki je potekal v obdobju  med letoma 2015 in 2017, ste bili Vi. Kaj Vas je spodbudilo, da se vključite v osnovanje in izvedbo tega projekta? Katere aktivnosti so bile izvedene in se načrtujejo kot redne dejavnosti po zaključku projekta? Katere vsebine lahko doživijo obiskovalci v okviru arheološkega parka Simonov zaliv?

Z arheološkim najdiščem rimske obmorske vile v Simonovem zalivu, ki je arheološki spomenik nacionalnega pomena in je bil v največji meri raziskanv osemdesetih in devetdesetih letih prejšnjega stoletja, upravlja naša Univerza od leta 2006. Pobudo za to je dal prof. Mitja Guštin, kot vodja inštituta in z Občino Izola smo nato leta 2010 tudi podpisali sporazum. Kot specialistka za rimsko obdobje sem prevzela ta projekt leta 2008 in po nekaj letih se je pokazalo, da potrebujemo poleg manjših projektov in finančnih injekcij tudi večji projekt, ki bo omogočil izgradnjo infrastrukture in konservacijo najdišča. Bili smo uspešni pri prijavi na razpis finančnega mehanizma EGP (države donatorice so Islandija, Lihtenštajn in Norveška) in pridobili 1,2 milijona evrov za konserviranje mozaikov in ostankov arhitekture ter za vzpostavitev interpretacijskega centra za obiskovalce. Inštitut za arheologijo in dediščino, ki danes deluje v okviru naše fakultete pod vodstvom doc. dr. Alenke Tomaž, je projekt uspešno pripeljal do konca. Obiskovalci si danes lahko ogledajo prezentiurane ostanke vile, s konserviranimi mozaiki, v centru pa spoznajo življenje v vili in Istri na interaktiven način. Posebej velja izpostaviti, da ne predstavljamo le arheologije, ampak širše kulturno in naravno dediščino obale in zaledja. Vzpostavili smo tudi prvo podvodno arheološko pot, kjer si lahko na 10-ih točkah obiskovalci ogledajo ostanke pristanišča rimske vile. Potop poteka v spremstvu inštruktorja in pod vodstvom usposobljenih potapljačev s certifikati.

Program v vili dopolnjujejo še različne delavnice, izobraževalni kovčki za otroke, zabojniki za arheološko delo, arheološke poti po mestu in okolici, knjižnica na plaži, literarni večeri in še kaj. Posebna vodenja, oglede in učne ure pa seveda organiziramo za šole, po naročilu in tudi izven urnika. Posebej moram poudariti, da so bili v ta projekt od začetka, in so še danes, vključeni naši študenti arheologije in kulturne dediščine, pa tudi študenti drugih programov fakultete in univerze.

 

Arheološkim nalazom rimske vile uz more u Simonovem zalivu, koja je arheološki spomenik nacionalne važnosti istraživan u najvećoj mjeri osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, upravlja naše sveučilište od 2006. godine. Poticaj je dao prof. Mitja Guštin, kao vođa Instituta i s Općinom Izola smo 2010. godine potpisali sporazum. Kao specijalistica za rimsko razdoblje preuzela sam taj projekt 2008. godine i nakon nekoliko godina se pokazalo da su nam potrebni, pored manjih projekata i financijskih injekcija, i veći projekti koji bi omogućili izgradnju infrastrukture i konzervaciju nalazišta. Naša prijava na natječaj financijskog mehanizma EGP (države donatorice su Island, Lihtenštajn i Norveška) bila je uspješna i dobili smo 1,2 milijuna eura za konzerviranje mozaika i ostataka arhitekture te za osnivanje interpretacijskog centra za posjetitelje. Institut za arheologijo in dediščino, koji danas djeluje u okviru našeg fakulteta pod vodstvom doc. dr. Alenke Tomaž, uspješno je do kraja proveo projekt. Posjetitelji danas mogu pogledati prezentirane ostatke vile s konzerviranim mozaicima, u Centru mogu upoznati život u vili i Istri na interaktivan način. Posebno treba nagasiti da ne predstavljamo samo arheologiju već širu kulturnu i prirodnu baštinu obale i zaleđa. Uspostavili smo i prvu podvodnu arheološku stazu na kojoj preko 10 točaka posjetitelji mogu pregledati ostatke pristaništa rimske vile. Ronjenje se odvija u prisutnosti instruktora i pod vodstvom osposobljenih ronioca s certifikatima. Program u vili dopunjuju različite radionice, obrazovni programi za djecu, spremnici za arheološki rad, arheološke staze po mjestu i okolici, knjižnica na plaži, književne večeri i drugo.

Posebna vodstva, razgledavanje i poduke organiziramo za škole, po rezervaciji i izvan radnog vremena. Posebno moram naglasiti da su u taj projekt od početka, i još danas, uključeni naši studenti arheologije i kulturne baštine te studenti drugih programa Fakulteta i Sveučilišta.

Čime se trenutno bavite i kakvi su Vam profesionalni planovi u budućnosti? / S čim se trenutno ukvarjate in kakšni so Vaši profesionalni načrti v prihodnosti?

Ta mesec smo skupaj s ZVKDS OE Novo mesto in Posavskim muzejem Brežice pripravili manjšo razstavo o rimskem steklu Romule – Ribnice pri Jesenicah na Dolenjskem. To je najdišče, rimska postaja oziroma emporij, ki je bilo raziskano v okviru izgradnje avtocestnega križa med letoma 2002 in 2005. Prineslo je izjemno količino arheološkega gradiva in steklene najdbe po kakovosti in količini brez dvoma izstopajo v širšem merilu, izdelki so sem prihajali z vseh strani imperija in iz različnih delavnic – od Aleksandrije do Pergamona. Kažejo, kako je bila Romula vpeta v širši kontekst trgovine, ekonomije ter steklarske obrti in proizvodnje rimske dobe.

Za objavo pripravljam poročilo o steklu z najdišča Školarice pri Kopru (rimska vila), rimsko steklo z najdišča Novae v Bolgariji (rimski tabor na limesu), članek o srednjeveškem steklu v Sloveniji in sosedstvu, pripravljam se na mednarodno konferenco v Londonu. Sledila bo obdelava stekla iz Romule, Celja, upam, da bo kdaj prišla na vrsto tudi še Emona kot celota, ki je nisem vključila v svoj doktorat. Nove najdbe z območja mesta in grobne najdbe bi v skupnem kontekstu ponudile brez dvoma izjemno zanimivo sliko. Upam, da se bom v prihodnje lahko ponovno v celoti posvetila predvsem raziskovanju stekla.

 

Ovaj mjesec smo zajedno s ZVKDS OE Novo mesto i Posavskim muzejem Brežice organizirali manju izložbu o rimskom staklu Romule – Ribnice pri Jesenicah na Dolenjskem. To je nalazište, rimska postaja odnosno emporij, koje je bilo istraživano u okviru izgradnje autocestnog čvorišta u razdoblju od 2002. i 2005. godine. Donijelo je iznimnu količinu arheološke građe i stakleni se nalazi po kvaliteti i količini bez sumnje isitiču u širem mjerilu, proizvodi su ovdje dolazili sa svih strana Carstva i iz različitih raidonica – od Aleksandrije do Pergamona. Smatra se da je Romula uključena u širi kontekst trgovine, ekonomije te staklarskog obrta i proizvodnje rimskog razdoblja.

Za objavu pripremam izvješće o staklu s nalazišta Školarice pri Kopru (rimska vila), rimsko staklo s nalazišta Novae u Bugarskoj (rimski tabor na limesu), članak o srednjovjekovnom staklu u Sloveniji i susjedstvu, pripremam se za međunarodnu konferenciju u Londonu. Uslijedit će obrada stakla iz Romule, Celja, nadam se da će jednom doći na red i Emona kao cjelina, koju nisam uključila u svoj doktorat. Novi nalazi s područja grada i grobni nalazi bi u zajedničkom kontekstu ponudili zanimljivu sliku. Nadam se da ću se u budućnosti ponovno u cjelosti posvetiti prije svega istraživanju stakla.

 

Zahvaljujem profesorici Ireni Lazar na razgovoru i želim daljnji uspjeh u profesionalnim i privatnim aktivnostima.

Profesorici Ireni Lazar se zahvaljujem za pogovor in ji želim nadaljnje uspešno delo v  profesionalnem in privatnem življenju.

 

Koper – Ljubljana,

Vendi Jukić Buča

 

Prijevod pitanja na slovenski jezik/Prevod vprašanj v slovenščino: mag. Pavla Peterle Udovič.

Prijevod na hrvatski jezik/Prevod v hrvaščino: dr. sc. Vendi Jukić Buča.

 

U Zagrebu, 25. 7. 2017.

Prof. dr. sc. Irena Lazar. Fotografiju ustupila: IL.

Prof. dr. sc. Irena Lazar. Fotografiju ustupila: IL.

John Romer ‘Zgodovina starega Egipta: od prvih kmetovalcev do Velike piramide’ / ‘Povijest starog Egipta: od prvih poljoprivrednika do Velike piramide’ (osvrt Pavla Peterle Udovič)

Tip: monografija
Avtor/Autor: John Romer
Prevedel/Preveo: Uroš Gabrijelčič
Zunanja oprema/Vanjska oprema: Lučka Pavare
Založba/Izdavač: Slovenska matica, 2016
Za založbo/Za izdavača: Milček Komelj
Prelom in priprava/Prijelom i priprema: Setzer, Danilo Radanovič s.p.
Tisk/Tisak: Tisk Žnidarič d.o.o.
Jezik: slovenski
ISBN 978-961-213-260-6
Fizični opis/Fizički opis: XXXII, 384 str.; 25 cm
Naklada: 800 izvodov/izvoda

Galerija fotografij/Galerija fotografija [autor VJB]

John Romer ‘Zgodovina starega Egipta: od prvih kmetovalcev do Velike piramide’ / ‘Povijest starog Egipta: od prvih poljoprivrednika do Velike piramide’.

 

Knjiga je prvi del zgodovine v treh delih, ki jo je napisal eden najpomembnejših in najvplivnejših egiptologov John Romer. Zgodovina je najnovejši tovrstni pregled starega Egipta, ki vključuje najnovejše raziskave, dognanja arheologov in zgodovinarjev ter v marsičem revidira naše poglede na stari Egipt.

Avtor izjemnega znanja se spoštljivo loteva obravnanja civilizacije ob Nilu, ki je zaznamovala in vplivala na vse poznejše civilizacije in kulture. Gre za civilizacijo, ki je izumila nacionalno državo in iznašla hieroglifno pisavo s katero so beležili tisto, kar jim je bilo pomembno. V njej so se rojevale vede, ki so danes ustrezno preoblikovane in nam pomagajo razumeti svet. Knjige nam približujejo kulturo starega Egipta, ki nam je s svojim značilnim razumevanjem sveta pogosto tuja in neustavljivo privlačna.

V prvem delu Zgodovine s podnaslovom ‘Od prvih kmetovalcev do Velike piramide’ avtor predstavlja začetke kulture, ki segajo v peto tisočletje pr. Kr., v čas prvih kmetovalcev. Pregled pa zaključuje z gradnjo piramide v Gizi, znane tudi kot Keopsova piramida. Slednja je v resnici piramida faraona Kufuja.

U prvom dijelu Povijesti s podnaslovom ‘Od prvih poljoprivrednika do Velike piramide’ autor predstavlja početke kulture u 5. tisućljeću pr. n. e., odnosno vremena prvih poljoprivrednika. Pregled se zaključuje s gradnjom piramide u Gizi, poznate također kao Keopsova piramida, koja zapravo piramida faraona Kufuja.

Delo je razdeljeno na pet delov:

  • prvi del: Nastanek kulture (5000-3000 PK),
  • drugi del: Stvarjenje faraona (3200-3000 PK),
  • tretji del: Nastanek kraljestva (3000-2650 PK),
  • četrti del: Stopničasta piramida (2675-2650 PK),
  • peti del: Oblikovanje starega Egipta (2650-2550 PK).

Njegov bogat in slikovit jezik ponuja bralcu zanimivo in nazorno branje.

“Prav ganljivo si je danes ogledovati to zgovorno črto svetlobe vzdolž ostrega roba neolitskega srpa s Srednjega vzhoda, ta edinstveni lesk, posledico stika kremena z neštetimi stebelci dozorelega žita, ki jih je predzgodovinski kmet upogibal, da jih je lahko požel.” (Romer, 2016, poglavje Sijaj srpa, 15 s).

“Gradnja Sneferujevih dveh piramid v Dahshuru je bila in je še danes primer človeškega napora, kakršnega še ni bilo, količina kamenja in ambicij, ki so bile potrebne, pa je bila naravnost gargatuanska.” (Romer 2016, poglavje Strast do gradnje, 307 s).

Knjiga je opremljena s številnimi risbami, zemljevidi, grafikoni in fotografijami, ki so vključene v skladu z avtorjevim prepričanjem in pogledi na stari Egipt. Zaključuje se z obširno bibliografijo, ki nam omogočajo nadaljne poglobljene študije te teme.

Narodnemu muzeju Slovenije se zahvaljujemo za promocijski izvod kataloga.

***

Knjiga je prvi dio povijesti u tri dijela, koju je napisao jedan od najvažnijih i najutjecajnijih egiptologa John Romer. ‘Povijest Starog Egipta: od prvih poljoprivrednika do Velike piramide’ je najnoviji pregled starog vijeka ove vrste, koji uključuje najnovija istraživanja, dostignuća arheologa i povjesničara te u brojnim slučajevima revidira naše poglede na stari Egipat.

Autor iznimnog znanja s poštovanjem prezentira civilizaciju na području Nila, koja je obilježila i utjecala na sve kasnije civilizacije i kulture. Radi se o civilizaciji, koja je izumila nacionalnu državu i koncipirala hijeroglifsko pismo s kojem su bilježili ono što je smatrano važno. U njoj su se rađala znanja, koja su danas prigodno preoblikovana i koja nam pomažu razumijeti svijet. Knjige nam približuju kulturu starog Egipta, koja nam je sa svojim značajnim razumijevanjem svijeta često strana i nezaustavljivo privlačna.

U prvom dijelu Povijesti s podnaslovom ‘Od prvih poljoprivrednika do Velike piramide’ autor predstavlja početke kulture u 5. tisućljeću pr. n. e., odnosno vremena prvih poljoprivrednika. Pregled se zaključuje s gradnjom piramide u Gizi, poznate također kao Keopsova piramida, a koja je zapravo piramida faraona Kufuja.

Monografija je podijeljena na pet dijelova:

  • prvi dio: Nastanak kulture (5000-3000 PK),
  • drugi dio: Stvaranje faraona (3200-3000 PK),
  • treći dio: Postanak kraljevstva (3000-2650 PK),
  • četvrti dio: Stepeničasta piramida (2675-2650 PK),
  • peti dio: Oblikovanje starog Egipta (2650-2550 PK).

Autorov bogat i slikovit jezik nudi čitatelju zanimljivo i jasno čitanje.

‘Upravo je dirljivo danas opažati tu rječitu liniju svjetlosti uzduž oštrog ruba neolitskog srpa s Bliskog Istoka, taj jedinstveni odsjaj, posljedicu kontakta kremena s nebrojenim stabljikama dozrelog žita, koje je prapovijesni poljoprivrednik savijao, da ih je mogao požnjeti.’ (Romer, 2016., poglavlje ‘Sjaj srpa’, 15. str.).

‘Gradnja Sneferujeve dvije piramide u Dahshuru je bila i još je uvijek danas primjer ljudskog napora, kakvog do tada nije bilo, količina kamenja i ambicija, koje su bile potrebne, bila je gargatuanska.’ (Romer 2016., poglavlje ‘Strast do gradnje’, 307. str.).

Knjiga je opremljena s brojnim crtežima, zemljovidima, grafikonima i fotografijama, koji su uključeni u skladu s autorovim uvjerenjem i pogledima na stari Egipar. Zaključuje se s opširnom bibliografijom, koja omoguća daljnje detaljno studiranje ove teme.

Zahvaljujemo Narodnom muzeju Slovenije na ustupljenom recenzentskom primjerku monografije.

 

Pavla Peterle Udovič
V/U Ljubljani, 15. 5. 2017.

Prijevod na hrvatski: VJB.

[SLO] DMNM – Praznik situl – festival prazgodovinskega življenja in kulinarike 2017. (osvrt Pavla Peterle Udovič)

arheologija, delavnica, otroci, kulturna dediščina

Izdelava prazgodovinske stene iz prepleta in gline.

V soboto, 24. junija 2017, je v Novem mestu drugič zapovrstjo potekal Praznik situl. Dogodek sta organizirala Mestna občina Novo mesto in Dolenjski muzej Novo mesto, ki je vsebine dopolnil z zunanjimi sodelavci. Ti so na stojnicah predstavljali različne obrti, veščine, znanja ter izdelke, ki so bili del vsakdanjega življenja prebivalcev železnodobne naselbine na Marofu. Scenarij za Praznik situl je oblikoval Svitar, Zavod za oblikovanje prostora, zgodovino in umetnost.

arheologija, delavnica, otroci, kulturna dediščina

Prikaz obdelovanja jantarja.

Letošnja prireditev je bila v znamenju praznovanja Jantarnega leta, zato so si obiskovalci lahko ogledali sodobno obdelovanje jantarja, dragocene smole, ki se je pred več kot 2500 leti uporabljala za izdelavo jagod, nanizanih v dragocene ogrlice. Te so bile sestavljene lahko tudi iz raznobarvnih in umetelno izdelanih steklenih jagod. Na kakšen način so bile izdelane, je s sodobnimi pripomočki prikazala Taja Kukec. Veliko zanimanja je v že tako vročem dnevu pritegnil kovač Borimir Čudovan, ki je predstavil način kovanja, kot so ga morda uporabljali mojstri na rečnem okljuku Krke. Kako so izdelovali posodje iz gline in s čim so ga okrasili, je nazorno prikazal lončar Igor Bahor. Zgodovinska uprizoritvena skupina Alauni je poleg železnodobnih arheoloških najdb sabo prinesla in postavila na ogled tudi različne vrste soli, ki so bile dragoceno trgovsko blago v prazgodovini.

arheologija, delavnica, otroci, kulturna dediščina

Delavnica izdelovanja miniaturne situle.

Najmlajši obiskovalci so se udeležili delavnice Dolenjskega muzeja, kjer so izdelali miniaturne situle iz pločevine ter ArheoVedove izkustvene delavnice, kjer so gradili maketo stene iz prepleta in gline. Pri delu so morali med seboj sodelovati, saj je bila tudi gradnja bivališč v preteklosti skupinsko delo. Zanimivo je bilo opazovati otroke, ki se niso ustrašili “umazanije” in so se vračali ter z gradnjo vztrajali v pozne večerne ure.

Na nekaterih stojnicah so imeli obiskovalci tudi priložnost kupovati različno nakitje, zeliščne čaje, ročno pletene košare, pletene pasove ter celo naravno krzno in ustrojene kože, ki so nekoč predstavljali del železnodobne oblačilne kulture. Okrepčali pa so se ob pestri gostinski ponudbi s pridihom kulinarike, kot so jo poznali v starejši železni dobi.

arheologija, delavnica, otroci, kulturna dediščina

Knez in kneginja s spremstvom.

Na glavnem delu prizorišča, kjer je potekal slovesni sprejem halštatskih gostov (Alauni – nemška zgodovinska – uprizoritvena skupina) pri novomeškem knežjem paru, so dogajanje dodatno popestrili plesni nastop Folklornega društva Kres in glasbeni nastop skupine Cantlon na temo glasbe in plesa halštatske dobe. Festival se je zaključil z dvema dogodkoma: z ogledom situlskih spomenikov ob strokovnem vodstvu arheologa in kustosa Boruta Križa v Dolenjskem muzeju ter v ritmih tradicionalne keltske, irske in škotske glasbe, v izvedbi Beer Belly na Glavnem trgu.

O novem prazniku oživljanja kulturne dediščine piše:

mag. Pavla Peterle Udovič, univ. dipl. arheologinja

Foto: Erik Udovič

Video: Miran Klevišar

Več o dogodku.

 

arheologija, delavnica, otroci, kulturna dediščina

Prikaz izdelave steklenih jagod s sodobnimi pripomočki.

Kovaški mojster, vajen vročine.

Kovaški mojster, vajen vročine.

Alauni z dragocenim trgovskim blagom - soljo.

Alauni z dragocenim trgovskim blagom – soljo.

Prazgodovinski načini in vzorci tkanja.

Prazgodovinski načini in vzorci tkanja.

Priprava lesenega ogrodja.

Priprava lesenega prepleta za izdelavo makete prazgodovinske stene.

Katere sestavine potrebujemo za izdelavo mešanice.

Katere sestavine potrebujemo za izdelavo glinene mešanice?

Sledi ji priprava glinene mešanice - ometa.

Vse materiale je potrebno temeljito pregnesti, da nastane kvaliteten glinen omet.

Vztrajanje na delavnici do poznih večernih ur.

Vztrajanje na delavnici do poznih večernih ur.

 

Kostumi so delo Lavre Fabjan, muzejske pedagoginje.

Kostumi so narejeni po zasnovi in delni izvedbi Lavre Fabjan, muzejske pedagoginje.

Pavla Peterle Udovič
29. 6. 2017.

[IT] Museo Archeologico Nazionale di Venezia | Arheološki muzej u Veneciji (osvrt Vendi Jukić Buča)

Arheološki muzej u Veneciji (Museo Archeologico Nazionale di Venezia) osnovao je 1523. godine talijanski plemić, teolog i kardinal Domenico Grimani (1461. – 1523). Danas djeluje u okviru institucije Soprintendenza Speciale per il Patrimonio storico, artistico ed etnoantropologico e per il Polo Museale della città di Venezia e dei comuni della Gronda lagunare  koja obuhvaća više muzeja na ovoj i drugim lokacijama pod zajedničkim imenom I Musei di Piazza San Marco (Palazzo Ducale, Museo Correr, Museo Archeologico Nazionale i Stanze Monumentali della Biblioteca Marciana). Svojim postavom Arheološki muzej zaokuplja jedno krilo prvog kata građevine Procuratie Nuove, koja s južne strane ograđuje Trg Svetog Marka (Piazza San Marco).

Najveći broj izložaka odnosi se na grčke i rimske kamene skulpture, a prezentirani su keramički i numizmatički artefakti, oružje, oruđe te artefakti egipatske provenijencije. Nalazi potječu iz nekadašnjih zbirki venecijanskih obitelji iz razdoblja od 16. stoljeća nadalje, a prezentirani su i arheološka zbirka Muzeja Correr te artefakti iz nekadašnjeg muzeja u crkvi sv. Donata u Zadru, koji su Arheološkom muzeju u Veneciji dodijeljeni poslijeratnim dogovorom između Italije i Jugoslavije 1961. godine.

Muzej obuhvaća sedamnaest izložbenih prostorija koje su međusobno povezane.

U prvoj prostoriji izloženi su kameni spomenici koji sadrže grčke inskripcije i dekrete sa spomenom kretskih gradova iz 2. st. pr. n. e. te rimski mramorni spomenici, među kojima se ističu grandiozno stopalo nekadašnje kolosalne skulpture kasnog rimskog razdoblja i reljef s prikazom Mitre koji ubija bika iz 2. stoljeća.

Druga i sedma prostorija su povezane, a sadrže dvije vitrine. U prvoj su izloženi nalazi iz brončanog i željeznog razdoblja, koji su pronađeni na području Treviza te etrušćanski i rimski artefakti datirani u razdoblje od 5. st. pr. n. e. do 3. stoljeća. Do nje nalazi se vitrina s rimskim i bizantskim dragocjenostima izrađenima od bjelokosti, geme i kameje te veći dio numizmatičke kolekcije koja obuhvaća grčki novac, novac iz spomenute zadarske zbirke, rimski republikanski i carski te barbarski i bizantski novac. Prezentiran je sadržaj ostava novca iz Martellaga i Meola, pronađenih 1916. i 1937. godine.

U trećoj prostoriji izložene su kopije grčkih originala iz prve polovice 5. st. pr. n. e. Ističu se glava Hermesa i Kore, skulptura hodajuće Artemide (1. st. pr. n. e.) te dvije karijatide.

U središtu velike četvrte prostorije postavljena je Ara Grimani, nekoć vjerojatno baza skulpture, ukrašena floralnim reljefima te prikazom nimfi i satira iz 1. st. pr. n. e. U prostoriji su također izloženi grčki portreti iz Anatolije (Asia Minor) i Egipta.

Peta prostorija sadrži rimske replike grčkih majstora, primjerice Praksitelovog tzv. Apollōna Lukeiosa, grčke originale iz Atike, među kojima se treba istaknuti dvije glave Atene te originalne grčke votivne i pogrebne reljefe iz 5. i 4. st. pr. n. e.

U šestoj prostoriji nalaze se originali grčkih ženskih skulptura datiranih u razdoblje od 5. do sredine 4. st. pr. n. e., Atena, Demetra, Perzefona, koje potječu s područja Anatolije i egejskih otoka. Od izloženih, najpoznatiji kip je tzv. Abbondanza Grimani, koju je prvi proučavao poznati njemački arheolog Adolf Furtwängler.

Osma prostorija sadrži rimske kopije helenističkih skulptura, a najznačajnije su skulpture Uliksa (Odiseja) i i tri Galatejca, kopije grčke škole u Pergamu (3. – 2. st. pr. n. e.) te kip muze, kopija grčkog originala s područja Anatolije iz 2. st. pr. n. e., nazvane Kleopatrom zbog renesansne restauracije koja se atribuira radionici Tullia Lombarda.

U devetoj prostoriji prezentirani su rimski portreti Augusta capite velato, Tiberija, Trajana, Hadrijana i Domicijana te renesansne kopije rimskih originala, od kojih se može izdvojiti tzv. Karakala Farnese, i moderni radovi koja nalikuju antičkim.

Prostorije deset i jedanaest su povezane, a sadrže muške i ženske rimske portrete (Karakala, Lucije Ver, dva ženska flavijevska portreta).

Na kraju jedanaeste sobe nalazi se posebno ograđen prostor u kojem je prezentiran relikvijar iz Samagera kod Pule iz 5. stoljeća (iz zadarske kolekcije). Relikvijar je od posebne važnosti jer, osim što je izrađen od srebra, sadrži reljefne prikaze kršćanskog života i važan je za proučavanje ranokršćanskog razdoblja na području Istre. Na zidovima ovih prostorija postavljeni su reljefi iz rimskog razdoblja, mramori koji su bili dijelom tzv. Saturnovog trona (1. st.) te ulomak sarkofaga s prikazom otmice Perzefone iz 2. stoljeća, ulomak reljefa s prikazom masakra Niobida (2. st.) i  ulomak atičkog sarkofaga s prikazom pomorske bitke.

Sobe trinaest i četrnaest također su povezane. U hodniku su prikazani pogrebni artefakti – reljefi te vaze, urne, oltari koji su sadržavali pepeo pokojnika. Uočavaju se urna bračnog para, pogrebni oltar s malim stupovima u uglovima i nadgrobna ploča s prikazom mita o Kleobisu i Bitonu (2. st.).

Petnaesta soba sadrži vitrine u kojima su izloženi grčki i rimski keramički artefakti datirani u razdoblje od 9. do 3. st. pr. n. e. Kao najvažniji mogu se istaknuti vilanovanska pogrebna urna, etrurska polirana crna bucchero keramika te crvenofiguralne atičke i južnoitalske vaze. Izložene posude uglavnom su se koristile za posluživanje pića i jela te za čuvanje parfemskih ulja, a postavljale su se unutar grobnica kao dio pogrebne opreme. U istoj prostoriji nalaze se rimski oltari i pogrebne ploče.

Posljednja cjelina odnosi se na tri povezane sobe – sedamnaestu, osamnaestu i dvadesetu. U njima se nalaze skulpture – rimske kopije grčkih originala, primjerice glava Hermesa (Hermes Propylaios) iz 5. st. pr. n. e., Aresa iz Leptis Magne (2. st.). Ističu se glave iz rimskog Egipta izrađene od bazalta te grčki originali iz 4. st. pr. n. e. – skulptura muze i Artemide iz kolekcije Francesca Morosinija (17. stoljeće). U prostorijama sedamnaest i dvadeset nalaze se egipatski i artefakti – skulpture, dvije mumije iz razdoblja 1./2. stoljeća, ulomci papirusa, kanope te asirski artefakti, koji se odnose na reljefe iz carskih palača Ninive i Kalhua (danas Nimrud) s prizorima procesije, rata i lova (9. – 6. st. pr. n. e.).

Osim stalnog postava, Muzej organizira povremene izložbe, koje ne moraju nužno biti arheološke tematike. U vrijeme našeg postava bila je postavljena izložba posvećena migrantima i ratnim izbjeglicama, koja je zaokupljala prostor između izložaka u nekoliko muzejskih prostorija.

Izlošci su u Muzeju organizirani na jednostavan i klasični način, a prezentacija koja se zasniva na zidnim panelima, kratkim opisima koji se nalaze uz izloške te višejezične opise A4 formata upotpunjena je LCD zaslonima uz pojedine grupe izložaka. Iako Muzej nije velik, njegove zbirke su izrazito sadržajne i potrebno je provesti nekoliko sati u detaljnom obilasku.

U atriju Muzeja nalaze se brojni ranokršćanski spomenici, pretežito sarkofazi i kamene ploče koje su mogle biti dijelom oltarne pregrade ili sarkofaga s prikazima križa, križa pod arkadama i kristograma, te jedan predromanički ulomak s kvalitetno klesanim prepletom, koji se može povezati s istarskim predromaničkim spomenicima – dekoriran je u stilu pluteja iz Bala te sadrži prikaz niza motiva kružića unutar kružnica (occhi di dado), za koje se smatra da simboliziraju drago kamenje na kamenim spomenicima, a kakvi se nalaze i na Mauricijevom ciboriju iz Novigrada te novootrkivenim predromaničkim kamenim spomenicima s područja Pule (koje sam analizirala u doktorskoj disertaciji, čija se objava planira iduće godine).

Zahvaljujem Arheološkom muzeju u Veneciji i direktorici muzeja, dr. sc. Annamariji Larese, na mogućnosti obilaska i fotografiranja Muzeja.

>Galerija fotografija (autor Vendi Jukić Buča)

Vendi Jukić Buča

U Ljubljani, 24. 6. 2017.

[SLO] NMS – Otvorenje izložbe ‘ARHEOMUZIKA’ (osvrt Vendi Jukić Buča)

U nedjelju, 11. lipnja 2017. godine, ispred Narodnog muzeja Slovenije – Prešernova, održano je svečano otvorenje izložbe ‘ARHEOMUZIKA’.

Otvorenje je započeto demonstracijom sviranja na replici keltske vojničke trube karniks iz godine 100. pr. n. e. koju je izveo Patrick Kenny. Prigodne govore održali su ravnateljica NMS-a mag. Barbara Ravnik, autor izložbe dr. Arnd Adje Both i državna sekretarka na Ministarstu za kultutu gospođa Damjana Pečnik, koja je izložbu službeno otvorila. Na kraju smo još jednom čuli zvuk arheoinstrumenata; na replici neandertalske frule iz Divjih Baba zasvirao je Boštjan Gombač, a s replike rimske vojne trube/roga Gaetano Delfini.

Putujuća izložba ostvarena je u okviru dugogodišnjeg sveeuropskog projekta EMAP (The European Music Archaeology Project). U Narodnom muzeju Slovenije postavljena je nakon gostovanja u Ystadu u Švedskoj i Valladolidu u Španjolskoj, a nakon boravka u Ljubljani, predstavit će se u Rimu.

Namjena izložbe je kroz suvremen i interaktivan način predočiti najstarija razdoblja glazbenog stvaranja, od starijeg kamenog doba do rimskog razdoblja i srednjeg vijeka.

Arheo(loška)muzika je izložbom ilustrirana kroz prezentaciju najstarijih artefakata u obliku dokaza za postojanje glazbe i proizvodnju zvuka. Koncipirana je na način da se prati razvoj glazbala unutar pojedine grupe glazbenih instrumenata.  S obzirom na vrijednost i osjetljivost originala, izložene su kvalitetne replike, raspoređene po vitrinama, ali i postavljene slobodno u prostoru i na panoima.

NMS - Izložba 'Arheomuzika'. Foto: VJB.

NMS – Izložba ‘Arheomuzika’. Foto: VJB.

Obuhvaćene su tri izložbene teme/cjeline koje se međusobno isprepliću.

U okviru cjeline Prvi zvukovi čovječanstva prezentirana su znanja o glazbi u razdoblju kamenog doba. Pregledno je prikazan razvoj glazbala u razdoblju paleolitika, mezolitika i neolitika – razdoblja koja obuhvaćaju vremenski period od približno 60000 godina do 2500 godina pr. n. e. Iz tog vremena očuvali su se artefakti izrađeni od kosti, školjaka, zubiju i rogovlja. Instrumenti, koji su izrađeni od ovih materijala, podrazumijevaju, primjerice, frule izrađene od kostiju pričjih krila ili mamutovih kljova, zvečke izrađene od školjaka ili zubiju te strugaljke od rogovlja jelena. Dakako, važno mjesto među izlošcima pripada replici koštane frule iz Divjih Baba (svjetski poznatog slovenskog lokaliteta, o kojemu smo pisali na Portalu, http://www.arheologija.hr/?p=5072), koja se smatra najstarijim instrumentom na svijetu. Iz razdoblja neolitika potječu instrumenti izrađeni od gline – bubnjevi, zvečke i puhački instrumenti (flaute).

U dijelu izložbenog prostora posvećenog cjelini Glazbila skozi čas, prezentirani su razvoj glazbala i glazbeni utjecaji  među pripadnicima različitih kultura, u brončanom i željeznom dobu do kraja antike. Predstavljeni su njihovi odnosi i glazbeno znanje, koje dijele skoro sve europske kulture. Izlošci podrazumijevaju drevne gudačke instrumente, rogove, dvojne frule (…). Izložena su također i srednjovjekovna i suvremena glazbala, koja su porijeklom iz starih glazbenih tradicija. Europski zemljevid piščali prikazuje raznolikost tradicionalnih keramičkih frula, koje se i danas izrađuju na području Europe, a potječu od glazbala starijih od 7000 godina.

Glasba za ljudi – glasba za bogove, cjelina je u okviru koje su prezentirani upotreba glazbala, način na koji se na njima sviralo te značenje koje se pripisuje njihovom zvuku na razini društva. Na slikovan su način prikazana antička glazbena natjecanja i predstave te pogrebni obredi, koji su uključivali izvođenje glazbe. Važnu ulogu glazba je imala i u oblikovanju antičkih mitova i legenda, kao i prilikom izvođenja vjerskih obreda. Istaknuti su nesvakidašnji artefakti pronađeni u Pompejima, koji dokazuju da je glazba bila nezaobilazan dio zvučne slike rimskog mjesta.

Neke izložene instrumente moguće je dirati i isprobati, što je obilježeno oznakom, a označeni su i oni pri kojih to nije moguće. Osim mogućnosti sviranja na za to predviđenim replikama, izloženima  na brojnim mjestima prostora izložne, kao i okupljenima unutar izdvojene prostorije Raziskovalnice namijenjene njihovom istraživanju, moguće je svirati i na digitalnim instrumentima koji vjerno reproduciraju zvuk pojedinog glazbala. Iako prostorom izložbe odzvanjaju različiti zvukovi sa zvučnika i proizvedeni od korištenja testnih instrumenata od strane posjetitelja te se već njihovim slušanjem stječe dojam o ranoj glazbi, preporuča se upotreba audiovodiča, s obzirom da je za svaki pojedini artefakt/instrument snimljen zvuk koji proizvodi kako se niti jedan ne bi propustio.

U izložbenom prostoru nalazi se tamnim zastorima omeđeno područje, Zvočna vrata (Soundgate), s projekcijama na zakrivljenom ekranom u funkciji ‘vremenskog stroja’ – simulacije različnih povijesnih područja i akustike. Osim ove instalacije, posjetitljima su omogućeni interaktivni zasloni s informacijama o samom projektu, kao i mogućnost sviranja instrumenata preko video igre.

Izložba će biti postavljena do 24. 9. 2017. godine.

>Galerija fotografija (autor Vendi Jukić Buča)

U Ljubljani, 20. 6. 2017.

Vendi Jukić Buča

 

FILM: Mumija, akcijski horor (osvrt Robert Jukić)

Mumija
The Mummy (2017.)
Universal Pictures, Dark Universe, Perfect World Pictures, 2017.
Trajanje: 98 min.
Format: 2.35 : 1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital | Auro 11.1 | Dolby Atmos | Dolby Surround 7.1
Redatelj: Alex Kurtzman
Glume: Tom Cruise, Russell Crowe, Annabelle Wallis, Sofia Boutella, Jake Johnson, Courtney B. Vance, Marwan Kenzari, Simon Atherton, Stephen Thompson, James Arama, Matthew Wilkas, Sohm Kapila, Sean Cameron Michael, Rez Kempton, Erol Ismail

Mumija – Movie Site
The Mummy – IMDb

Universal studio je, kao odgovor drugim studijima (Foy, Disney Warner Bros) na akcijske franšize sa superjunacima, započeo svoju franšizu s malo drugačijim superjunacima. S obzirom da nema autorska prava za Marvel ili DC Comics, polaže autorska prava na vlastite superjunake ili supernegativce, i može ih varirati do beskonačnosti. Prvi u seriji filmova je ‘Mumija’ s Tomom Cruisom u glavnoj ulozi, ne ulozi Mumije, nego lovca na blago koji će otvoriti svojevrsnu Pandorinu kutiju, i na kraju steći božanske (superjunačke) moći.

Mogu se istaknuti dvije zanimljivosti ovog filma. Prva – Studio unaprijed nameće za razdoblje narednog desetljeća ukus filmske poblike kroz jednu novu franšizu, ali uz njezin upitni opstanak jer je već došlo do zasićenja s ovom vrstom filmova koji jedan na drugog liče kao jaje jajetu, a osobnost kao da se izgubila u masovnoj konzumaciji franšiznih sadržaja. Drugo je to da se Tom Cruise opet pojavljuje kao glavni lik, jer je očigledno da je njegova karijera filmske zvijezde u padu pa je to još jedan od pokušaja da se održi na površini filmske slave. Čini se da Jack Reacher (junak Lee Childeovog serijala o samotnom umirovljenom policajcu koji diljem Amerike provodi pravdu na sebi svojstven način) nije polučio nadani uspjeh, Tom Cruise nije na najbolji način ‘ušao’ u taj karizmatični lik, a nešto slično dogodilo mu se i u ‘Mumij’.

Nick Morton (Tom Cruise) u ratom zahvaćenom Iraku s prijateljem Vailom (Jake Johnson) traži arheološke artefakte koje preporodaje bogatim kolekcionarima. Na jednom mjestu sukoba naiđu na, kako su pomislili u prvom trenutku, grobnicu, u kojoj je mumija zaboravljene egipatske princeze Ahmanet (Sofia Boutella). Već i sama činjenica da je egipatska princeza sahranjena u Iraku izaziva znatiželju kod znanstvenice Jenny Halsey (Annabelle Wallis), koja se nalazi u misiji na ratom zahvaćenim područjima. Stvar je složenija, jer Ahmanet nije sahranjena, već je  zatočena u svojevrsnom zatvoru zbog pakta s egipatskim bogom Setom, kako bi stekla neograničene moći na ovom svjetu. Sada joj se pruža jedinstvena prilika za oslobođenje, a ima i sredstvo kojim će to postići, a to je nitko drugi do Nick Morton…

Akcijski horori imaju nedostatak da težište stavljaju na akciju, pa tako se i uloga Toma Cruisea doima kao da odrađuje svoju ulogu akcijskog junaka koju ni sam ne može ozbilno prihvatiti pa se akcijske scene doimaju kao dio neke akcijske komedije. Kao što je i rečeno, Ahmanet će u već viđenom stilu akcijskih SF frašiza pokušati pokoriti ovaj svijet, ali uvijek postoji netko tko će je u tome zasutaviti, uz obveznu jurnjavu koja više nalikuje kao videoigri nego filmu. Jedan od likova koji u filmu ima presudnu ulogu je doktor Henry Jekyll, a glumi ga Russell Crowe. Dobro ste pročitali, to je doktor Jekyll iz poznate priče ‘Doktor Jekyll i Mister Hyde’ Roberta Luisa Stevensona, jedan od likova koji će se pojavljivati u sljedećim nastavcima ove franšize. Doktor Jekyll je na čelu znanstvenog tima koji skuplja razna čudovišta, a jedno od njih je i mumija koju želi imati u svojoj kolekciji.

Spomenimo još da se prva Universalova ‘Mumija’ pojavila već 1932. u režiji Karla Freunda, a mumiju je utjelovio Boris Karlof. Poznata akcijska trilogija započeta je 1999. godine u režiji Stephena Sommersa, a mumija je bio Arnold Vosloo kao Imhotep, s time da je Brendan Fraser vodio bitku protiv nadnaravnih sila. Dvije godine kasnije isti redatelj snima ‘Povratak mumije’, a 2008. Rob Cohen zaslužan je za ‘Mumiju: Grobnicu zmajskog cara’. Neka vas ne zbunjuje što se radnja ovih filmova odvija u različitim svemirima, uz mumiju, bilo žensku ili mušku, kao poveznicu između njih. A prava egipatska povijest interpretirana je na holivudski način ili, bolje rečeno, nema veze s poviješću starog Egipta.

Robert Jukić, Zagreb, 15.06.2017.