Knjiga ‘Kraljevstvo’ o prvim danima kršćanstva (PRESS)

Korint, Grčka, prije dvije tisuće godina. Ubogi putujući propovjednik, teško bolestan, pripovijeda priču o proroku kojeg su raspeli u Judeji, no vratio se iz mrtvih i njegov je povratak znak velike prekretnice. Poput zaraze, priča se širi gradom, zemljom, naposljetku i cijelim svijetom. ‘Kraljevstvo’ nije knjiga uspomena. Nije ni povijesni ili kulturološki esej, ni biografija ni roman. Ovaj čudesni povijesni ep govori o zagonetnim počecima kršćanstva, o životima i putovanjima apostola Pavla, evanđelista Luke i Ivana. Nastoji objasniti kako se štovanje koje je niknulo oko smrti i uskrsnuća mistika i revolucionara Isusa Krista razvilo u svjetsku religiju i pritom nas oduševljava kao nevjerojatno pristupačno vrhunsko književno djelo. Svojedobno gorljiv vjernik, Emmanuel Carrère propituje vlastitu (ne)vjeru, pita se zašto vjerujemo u uskrsnuće i što ono znači. ‘Kraljevstvo’ je remek-djelo.

‘Kraljevstvo’ proslavljenog francuskog pisca, autora žanrovski neodredivih djela na granici dokumentarnoga i fikcionalnoga, nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Ekshibicionističko i kontroverzno, majstorski disciplinirana stila, zavest će vas i odvesti u neslućene predjele između neba i zemlje, vjerovanja i skepse. Knjiga godine prema izboru vodećeg francuskog časopisa za knjigu Lire, ‘Kraljevstvo’ je osvojilo i književnu nagradu dnevnika Le Monde.

“Emmanuel Carrère jedan je od najvećih inovatora u suvremenoj francuskoj prozi.”
— Rachel Donadio, The New York Times

“Ova priča o prvim danima kršćanstva u jednakoj će vas mjeri potresti i oduševiti. Eruditska je, ironična, u isti mah trivijalna i promišljena: knjiga koja će vam promijeniti život.”
— Télérama

Informacija o knjizi:

Emmanuel Carrère
Kraljevstvo

S francuskoga prevela Vlatka Valentić
384 stranice
meki uvez s ovitkom
cijena 139 kn

Info:
Vuković&Runjić PRESS

Fraktura predstavlja: Šutnja bijeloga grada

U prvom romanu senzacionalne Trilogije bijeloga grada inspektor Unai López de Ayala zvan Kraken kreće tragom okrutnih ritualnih ubojstava koja potresaju baskijski grad Vitoriju. Uvijek dva tijela. Muško i žensko, s rukom na obrazu onoga drugog, gotovo kao dodir utjehe. Tako je bilo prije dvadeset godina, a tako je i danas, koji dan prije nego što iz zatvora treba izaći čovjek koji je za ubojstva osuđen – nekoć slavljen, a danas omražen, briljantni arheolog Tasio Ortiz de Zárate. Pred inspektorom Ayalom, mladom zvijezdom vitorijske policije, težak je zadatak: otkriti kako je Tasio nastavio ubijati iz zatvora, ili pronaći ubojicu zbog kojega je junak Krakenova djetinjstva u tamnici dva desetljeća proveo nevin.

Ali, je li itko nevin u priči koju u sebi skriva Šutnja bijeloga grada? U mističnoj atmosferi Baskije, slijedeći trag krvi, koji od drevnih dolmena i keltskih nalazišta vodi do Stare katedrale i velebnih palača Vitorije – ovaj triler furiozna tempa hvata nas u svoju mrežu i ne dopušta nam da predahnemo.

Mogu li se okajati grijesi iz prošlosti?
Može li se u srce tame dospjeti slijedeći let pčele?
I ima li odatle povratka?

Međunarodni bestseler Šutnja bijeloga grada Eve García Sáenz de Urturi napet je, elegantan krimić u kojemu se mitologija i legende, arheologija i obiteljske tajne miješaju sve do vrtoglavog raspleta koji će vas zateći nespremne.

“Prvi dio Trilogije bijeloga grada Eve García Sáenz de Urturi zavodljivo je pisano djelo impresivna dosega i dubine.”
Kirkus

“Nevjerojatno je kako te drži u neizvjesnosti. Otvarala sam tu knjigu čak i kad sam znala da imam samo deset minuta za čitanje.”
– Graciella Pisiani

“Sa strepnjom, tako sam čitala Šutnju bijeloga grada. Inteligentna, zabavna i puna iznenađenja – pročitajte je i nećete se pokajati!”
– Cristina Castro

“Čista desetka za ludo originalnu radnju! Kad počneš čitati, ne možeš prestati.”
– Carme F. Martínez

Eva García Sáenz de Urturi
Eva García Sáenz de Urturi (Vitoria, 1972.) diplomirala je optometriju, radila na nekoliko rukovodećih položaja u optičarskom sektoru, a potom se njezina karijera nastavila na Sveučilištu u Alicanteu. Slavu izvan Španjolske stekla je romanom ‘Saga o dugovječnima’ (La saga de los longevos, 2012.), koji je postao bestseler u SAD-u i Velikoj Britaniji. Godine 2014. objavila je ‘Adamove sinove’ (Los hijos de Adán) i povijesni roman ‘Putovanje na Tahiti’ (Pasaje a Tahití). Vrhunce ljestvica najprodavanijih naslova dostiže 2016., kada je u knjižare došla ‘Šutnja bijeloga grada’ – prvi dio trilogije koja slavi baskijski grad Vitoriju, a čitatelje upoznaje s Krakenom, briljantnim policijskim stručnjakom za profiliranje zločinaca. ‘Šutnja bijeloga grada’ ekranizirana je, a romani trilogije drže mjesto najprodavanijih digitalnih izdanja u Španjolskoj. Eva García Sáenz de Urturi jedna je od španjolskih spisateljica s najviše pratitelja na društvenim mrežama.

El silencio de la ciudad blanca – IMDb

Informacije knjizi:

Eva García Sáenz de Urturi
Šutnja bijeloga grada

Naslov izvornika: El silencio de la ciudad blanca
Prijevod: Silvana Roglić
Datum hrvatskog izdanja: lipanj 2020.
Datum originalnog izdanja: 2016.
Jezik izvornika: španjolski
Broj stranica: 487
ISBN: 978-953358224-5
Vrsta uveza: Meki
Visina: 225 mm
Težina: 615 g
Cijena: 149,00 kn

Trailer filma snimljenog prema knjizi:

[izvor informacije Fraktura]

Knjiga: ‘Žeđ’ o Kristovim mukama na križu (PRESS)

Oduvijek sam znao da će me osuditi na smrt, počinje svoju priču protagonist ‘Žeđi’ Isus Krist. Pripovijeda kako su mu sudili, kako su ga mučili, kako je umro i uskrsnuo. Ništa novo? Svaki je roman Amélie Nothomb malo iznenađenje, no ovaj je bomba. U osebujnoj interpretaciji jednog od najpoznatijih životopisa svih vremena, omiljena francusko-belgijska autorica nadmašila je samu sebe. Sina Božjega slika kao čovjeka kojemu ništa ljudsko nije strano. Daleko od svetogrđa, govori o ljubavi, vjeri, smrti i žrtvovanju. U prvom se licu smiono uvlači Isusu pod kožu – i otkriva tijelo. Slavi fizički život koji je izvor žeđi, žeđ koja napaja život. Maštovita je, duhovita, britka kao uvijek… ali u ovom nam ambicioznom i trpkom filozofskom romanu, svom najvećem uspjehu kod francuske kritike još od početaka plodne karijere, možda najdirljivije dosad otkriva i vlastitu ranjivost.

“Knjiga je tako neočekivana i tako uspjela da će biti jedan od književnih događaja godine.” —Bernard Pivot, Le Journal du Dimanche“

Nothomb ni u jednom trenutku ne poklekne. Njoj križ nije pretežak.” —Libération

Amélie Nothomb rođena je 13. kolovoza 1967. u Kobeu, Japan. Prvu je knjigu, roman ‘Higijena ubojice’, objavila 1992. Za Strah i trepet dobila je Veliku nagradu za ro-man Francuske akademije, a hvaljeni roman ‘Ni Evina ni Adamova’ osvojio je nagradu Flore 2007. Za cjelokupno djelo 2008. je dobila Veliku nagradu Jean Giono. Djela su joj prevedena na više od trideset jezika.

Marija Paprašarovski prevela je dvadesetak proznih djela, od toga za Vuković & Runjić romane ‘Francuska suita’ (2006) Irène Némirovsky, ‘Klub nepopravljivih optimista’ (2012) Jean-Michela Guenassie, ‘Prva riječ’ (2013) Vassilisa Aleksakisa, ‘Vidimo se tamo gore’ (2015) Pierrea Lemaitrea i ‘Charlotte’ (2016) Davida Foenkinosa.

Informacija o knjizi:

Amelie Nothomb
Žeđ

S francuskoga prevela Marija Paprašarovski
ISBN 978-953-286-247-8
203 x 132 x 10 mm
112 str
Meki uvez
Cijena 99 kn

Info:
Vuković&Runjić PRESS

Homerovi akcijski junaci (5): DIOMED [piše Ada Jukić]

Ime i Pojava

Diomed se prvi put spominje u Drugom pjevanju ‘Ilijade’, prvo kao ‘Tidejev sin’, u epizodi u kojoj Agamemnon poziva na gozbu izabrane ahejske starješine (II, 406), a potom vlastitim imenom u popisu ahejskih lađa, u kojem se ističe impozantnim brojem brodova, odnosno vojnom silom kojom znatno doprinosi ukupnoj grčkoj strani. Nije među ahejskim prvacima koje  Helena na početku Trećeg pjevanja predstavlja Prijamu koji s bedema promatra golemu neprijateljsku vojsku. Prepoznati su i predstavljeni Agamemnon, Odisej, Ajas i Idomenej, govori se o Menelaju, a Helena spominje, baš stoga što nisu nazočni, Kastora i Polideuka, za koje pjesnik objasni (Helena to ne zna), da više nisu među živima (III, 243-244).

Diomed – slika Vendi Jukić Buča

Diomed, međutim, kao što je u prethodnim tekstovima navedeno, dobiva značajna mjesta u nastavku ‘Ilijade’. On je posljednji od vojskovođa koje obilazi (i kritizira) Agamemnon u Četvrtom pjevanju i njegovim skokom s kola počinje sukob Grka i Trojanaca koji se do tada odugovlačio. Cijelo Peto pjevanje govori ‘ekskluzivno’ o njegovim podvizima u kojima se (čak i ranjen) sukobljava s junacima i božanstvima (uz božansku, Ateninu podršku). A antologijski (i anegdotski) njegov je susret s Glaukom u Šestom pjevanju. Najmučniji dojam, koji poništava njegov image ‘najsimpatičnijeg od svih ahejskih vojskovođa pod Trojom’ kakvim ga smatra V. Zamarovski (Junaci antičkih mitova*, Lit. 3, str. 67) u Desetom je pjevanju, kad s Odisejem, tijekom izviđanja, počini zločin nad trojanskim uhodom Dolonom i tračkim spavačima. S obzirom da se ionako smatra da je Deseto pjevanje redundantno u odnosu na cjelinu ‘Ilijade’ (koja bi ‘mogla i bez njega’), tȏ bi i Diomedu išlo u prilog. I u drugoj polovici ‘Ilijade’, Diomed je uočljiv sudionik Rata, a i jedan je od onih koji su ga preživjeli te njegova priča ne završava pod Ilijem.

Snaga i Veličina

Diomed je na čelu koalicije Arga, Tirinta, Hermione, Asine, Troizene, Ejone, Epidaura, Maseta i Egine  koji su skupili osamdeset lađa (II, 559-565). Uz njega su Stenel i Eurijal, ali Diomed je ‘glavni’, iako je, kako će se pokazati u nastavku, još mlad i neiskusan u društvenim nastupima, a što se ratnih postignuća tiče, uz pobjednička epigonska iskustva u osvajanju Tebe, najviše će se proslaviti upravo pred Trojom.

Da steknemo dojam o njegovoj poziciji u odnosu na druge vođe, usporedimo njihove flote. To neće pokazati precizne odnose jer brodovi nisu iste veličine, odnosno, nemaju isti broj posade (to onemogućuje i precizni izračun broja grčkih vojnika pod Trojom), ali može poslužiti kao orijentacija.  Dok Agamemnon, kao vrhovni vođa, dolazi sa stotinu lađa, samo Nestor ima više brodova od Diomeda, ali Nestor zbog svoje dobi ne može kandidirati za punog ‘akcijskog junaka’, već je uvaženi savjetnik (iza kojeg ne stoje samo ‘prazne riječi’).

Jedini koji se može usporediti s Diomedom je Idomenej, kretski kralj, kojemu Agamemnon i inače iskazuje osobitu čast, a i u popisu starješina koje poziva na spomenutu gozbu, Idomenej je prvi (u istom stihu uz Nestora). Slijede oba Ajasa, pa Odisej (iza Diomeda), a  Menelaj se na bratovu gozbu poziva sâm J (II, 405-409). Pjesnički redoslijed odražava hijerarhiju u kojoj se vojna moć kombinira s osobnim obilježjima vođa. Jer Odisej i salaminski Ajas dolaze samo s po dvanaest brodova, a ipak spadaju u ‘prvu ligu’ starješina.

Agamemnonov brat i čovjek koji je (bar formalno) najviše zainteresiran za ishod Pohoda predvodi šezdeset lađa, što nije malo, ali nije ‘osobito’ u usporedbi  s drugim značajnijim grčkim formacijama kao što su one koje predvode Menestej (pedeset brodova) ili Ahilej (pedeset, s po registriranih pedeset vojnika) ili arkadskih šezdeset lađa (koje im je stavio na raspolaganje Agamemnon). Lokranin Ajas (mali Ajas) veliča se vojskom od četrdeset lađa. Isti broj imaju fokejski vođe, a tolike su i Elefenorove, Megesove, Toasove, Podarkove, Polipetove, Protojeve snage. Najefektnija je usporedba ‘velikana’ s onima koji su došli s najmanjim snagama, pa su status mogli postići samo osobnim zalaganjem.

Dobro odgojeni mladić

Diomed raspolaže respektabilnim snagama, ali svoju poziciju osobno razvija i zaslužuje ne samo junačkim (i zločinačkim) pothvatima, već  i primjerenim ponašanjem u krugu sebi ravnih.  Kad prvi put u’Ilijadi’ progovori, on ne nastupa bahato s pozicija snage, već mladog čovjeka koji poštuje starije, a i kad se proslavi podvizima, obzirno se, pozivajući se na pretke, uključuje u diskusije starijih i ‘nadležnih’.

U Četrnaestom pjevanju, u dramatičnoj situaciji u kojoj Trojanci ulaze u grčki logor, ponovo pokolebani Agamemnon pozove koga s boljim savjetom od njegovog (a to je povlačenje), javlja se Diomed. I nakon svih podviga koje je učinio za grčku stranu (napose opisanih u Petom i Desetom pjevanju), on se javlja za riječ bojažljivo, ispričavajući se što se tako mlad obraća uvaženom krugu vođa. U obrazlaganju svoje ‘kvalifikacije’ za nastup, on se ne poziva na vlastita postignuća, već svoje porijeklo i ugled koji ima njegova obitelj, napose otac Tidej.

… i nek mi ne zamjera ljuto svaki,

Što sam vijekom svojim među vama najmlađi svima,

Ali se ponosim i ja, od oca čestita da sam

Tideja, kojega hum u Tebi nasuti krije.’  (XIV, 111-114)

Ponovo u skraćenoj formi pratimo put koji je Tidej prošao od rodnog Kalidona do preuzimanja pozicije u Argu. Diomed, koji je i sâm ranjen, tom prilikom savjetuje da se i drugi ranjeni vojskovođe uključe u bitku i time daju podršku vojnicima.

Kad Agamemnon u Četvrtom pjevanju obilazi vojsku i kritizira neke vojskovodje zbog neaktivnosti i nedostatka samoinicijative, pa se, među ostalim, ‘okomi’ i na Diomeda, on mirno prihvati pogrde, pa čak i nastoji umiriti i svoga suradnika Stenela, Kapanejevog sina (jedan od ‘Sedmorice protiv Tebe’), koji grubo odgovara Agamemnonu.

‘Mirno, dragane, sjedi i poslušaj besjedu moju.

Neću zamjerit ja Agamemnonu, ljudi pastiru,

Zato što nazuvčare Ahejce nagoni u boj;

Njemu će biti slava, Ahejcima l’ pođe za rukom

Pobit Trojance i grad osvojiti Ilijski sveti;

Njemu će biti tuga, Ahejci li pobiti budu.

Nego se dajmo žestine i junaštva sjetimo i mi. ‘ (IV, 412-419)

Kad Diomed skoči s kola, njegovo mjedeno oružje zastrašujuće zazveči, a snažnom metaforom morskih valova danajske čete krenu u sukob. Homerova usporedba grčke vojske (morski valovi) i ilijske (ovce u toru) čini se pristrana, ali s naznakom mogućeg uzroka ishoda Rata. Sloga i poslušnost  pobjeđuju snage saveznika koji se mogu slabo sporazumjeti. U sâmoj usporedbi danajskih četa s morskim valovima ima kontradikcije. S jedne strane, te čete naviru neprekidno i (implicitno) snažno kao valovi s pučine, s druge strane, ti valovi buče kad se pjene i udaraju o obalu, a Homer ističe da se Danajci primiču tiho, slušajući zapovjednike:

‘…koračahu mučeć, jer svojih se bojahu vođa;’ (IV, 431)

Njihovi  suparnici su glasni, oni govore, ali se ne razumiju jer govore različitim jezicima,  pa to zvuči kao blejanje ovaca (usporedba s ovcama, zbog kojih bi se danas mogao tko naljutiti, u vrijeme kad se bogatstvo mjerilo brojem stoke, a prva slova alfabeta vezala za goveda, vjerojatno nije morala biti  toliko zlonamjerna).

‘A Trojanci k’o ovce u toru kog bogataša

Kada bezbrojne stoje, mlijeko kad im se b’jelo

Muze, neprestano bleje od jagnjića čujući glase,-

Tako se Trojanska vika po širokoj vojsci razleže,

Jer svi govora jednog i jezika ne bjehu oni,

Jezik im bješe mješovit, iz različnih bjehu krajeva;’ (IV, 433-438)

Iz te različitosti proizlazi nesloga, pa Homer dobiva priliku za fantastičan opis djelovanja boginje kavge, Eride. Ljubitelji opere sjetit će se arije ‘La calunnia’ iz Rossinijeva ‘Seviljskog brijača’  kojom don Basilio zastrašujućom gradacijom predočuje rast glasina. Prirodni i društveni potresi mogu početi pianissimom neslaganja, a razviti se ubitačnim crescendom.

O Eridi, Homer:

‘Isprva sitna je ona , kad raste, al’ poslije glavu

U nebo upirat stane i tako korača po zemlji.’ (IV, 442-443)

Raspoređene u ratnoj postavi i podjarene kavgom, dvije vojske sukobljavaju se u punoj snazi i Homer svojom poetskom kamerom ostvaruje kadrove spektakularnih bitaka. S jedne strane prikazuje masovne scene u kojima tlo kojim stupaju vojnici podrhtava i natapa se krvlju, s druge su pojedinačni bojevi u kojima se imaju prilike istaknuti junaci. Diomed je jedan od njih, i to među prvima. Izostanak sudjelovanja Ahileja u okršajima do Patroklovog pada omogućuje mu protagonističku ulogu, već od sljedećeg poglavlja.

Udarni nastup

Diomed je u Petom pjevanju nedvojbeno ne samo prvi od grčkih junaka, već je u odnosu s božanstvima, s Atenom kao saveznicom, a Aresom i Afroditom kao protivnicima; negativna božanska konstanta je Apolon, na trojanskoj strani.

‘Tidejevome sinu  Atena da Diomedu

Smjelost i junaštvo tad, med Argejcima svima da bude

Ugledan on te slavu i diku sebi da steče;’ (V, 1-3)

Diomed ulazi u najveći ratnički metež  i sukobljava se s dvojicom suparnika, braćom, sinovima (Homer napominje bogatog) Hefestovog svećenika Dareta. Da naglasi Diomedovu premoć, napadači su u prednosti, na kolima, dok je Diomed pješak. Iako prvi baci koplje, Figej promaši, dok ga Diomed kopljem pogodi i sruši s kola. Njegova brata Ideja spasi Hefest (sakrije  ga u oblak), a zapravo pobjegne. Dogodi se nešto slično onome što se prethodno dogodilo s Parisom kad ga je, tijekom dvoboja s Menelajem, spasila Afrodita (III). Nestajanje s bojnog polja u oblaku magle i danas predstavlja eufemizam za bijeg, što se, kao i plač, može vezati uz lik junaka 🙂 . Hefest spašava jednog od dva sina svoga svećenika,

‘Da mu se starac ne bi u duši žalostio odveć’ (V, 24) 

Ta vrsta božanske samilosti prema roditeljima, kojima preostaje bar jedan od potomaka, pojavljuje se i u nekoliko drugih okolnosti.

Diomed se ne obazire na nestalog protivnika, već kao praktičan ratni poduzetnik preuzima plijen od poraženoga, to jest njegove konje predaje pomoćnicima da ih odvedu u grčki logor. Rezultat ovog sukoba psihološki poražavajući djeluje na Trojance, a Atena koristi taj ‘momentum’, za daljnje potkopavanje njihovog elana, koristeći se lukavošću (to jest, varkom) te iz borbe izvede Aresa. Slijedi niz pojedinačnih pobjeda grčkih vojskovođa, počevši od Agamemnona.

Homer se vraća Diomedu i pronalazi ga, sâm ne zna

Je l’ med Argejcima on il’ Trojancima.’  (V, 86),

tako su gusti redovi suparnika u kojima sudjeluje. Slijedi snažna usporedba njegova djelovanja, kojom bi bio zadovoljan i Ahilej da se ne duri 😊 u pozadini kod brodova, daleko od bitke:

‘…Po polju bojnom

Bješnjaše nabujaloj rijeci naličan  snježnoj,

Koja se lije brzo i nasipe pred sobom ruši,

Ustaviti je nijesu neprekidni nasipi kadri,

Kada iznebuha bukne, kad Zeusova udari kiša.

Mnogi se tegovi krasni pod njome uleknu ljudski.

Tako se guste trojske pometu pred Diomedom

Čete, i dočekat njega junaci ne smješe mnogi.’ (V, 86-94)

Atenin ljubimac

Ali onda ga rani strijelom Pandar, pa se čini da će se zvijezda Epizode povući pred reflektorima Epa.  Međutim Diomed se ne predaje. Hrabro izdrži postupak vađenja strijele iz ramena (u izvedbi pouzdanog Stenela). Dok mu krv curi kroz ‘pletenu košulju’, Diomed  zaziva Atenu, upravljajući strijelu na Pandara, a ona osobno dolazi i upućuje ga na šire interese od osobne osvete. Osposobi da raspozna bogove umiješane u okršaje, čak mu dâ odobrenje  za sukob s Afroditom, koja je Atenu izazvala prethodnom intervencijom na polju. Ovako ohrabren, ranjeni Diomed bori se poput lava i ruši sve (Trojance) pred sobom. Među ostalim, ubije dvojicu sinova vrača Euridamasa (koji ih nije uspio tom sposobnošću zaštititi, niti je imao božanskog zaštitnika koji bi to učinili umjesto njega, kao Hefest u prethodnoj dionici).  Suprotno tom utješnom ishodu, Diomed ubija drugu dvojicu braće i to sinova starca koji ne može imati druge djece, u primjeru potpune roditeljske tragedije. U jednoj od nevjerojatnih, konciznih, emocionalnih i ‘ekonomičnih’ digresija Homer stavi do znanja da, uz poginule nasljednike nesretnog starca Fenopa,

‘ Rođaci poslije sav  razdijeliše njegov imutak’ (V, 158) .

A to da je Diomed snažan ‘za dvojicu’  i da se bez napora  (ili gotovo kao ‘specijalnost’) obračunava s njima, pokazuje ubijanje Prijamovih sinova Ehemona i Hromija. Bacio se na njih kao lav i obojicu ih srušio s kola, ne zaboravljajući im uzeti oružje i konje. Siroti Prijam ima toliko sinova, da se čini da ga ne može pogoditi  Fenopova sudbina, ali zapravo, ima još težu sudbinu u kojoj gubi djecu u odgođenom i pruduženom procesu  koji završava konačnim i stravičnim padom.

A onda se na Diomeda uprave dva velika junaka koje ne može ‘rutinski’ pobijediti. To su Pandar, Likonov sin i slavni Eneja, čija je majka slavnija od njegovog smrtnoga oca. Pandar, ogorčen što je dva puta pogodio, ali samo ranio grčke vojskovođe, žali se Eneji što nije u rat pošao kolima kako ga je savjetovao otac, već se pouzdao u svoj luk i strijele. Enej raspolaže slavnim Trosovim konjima, pa ga pozove u kola i zajednički napad na Diomeda.  Za takve ‘jake junake’ i Diomedu treba saveznik. Stenel mu savjetuje da bježi (i ponovo pokazuje kako nije ‘na visini’ herojskog karaktera). Diomed ga, ponovo, ‘stavlja u red’.

‘Mrko ga pogleda jaki Diomed i ovo mu reče:

U bijeg ne nutkaj mene, jer nećeš me moć nagovorit;

Takav se rodio n’jesam, da uzmičem, pa da se borim.

Strašit se ne znam, a snaga u mene jošte je c’jela

U kola meni se neće; ovako ih dočekat idem

Obadva sad, a bježat Atena mi Palada ne da.’ (V, 251-256)

Diomed se hvali kako ne taktizira i ne poznaje straha, anticipirajući konture viteške etikete ratne budućnosti.  Međutim, nešto kasnije, kad susretne još slavnijeg junaka,

‘Grlati bojnik Diomed zastrepi Hektora videć,

Kao što plivanju nevješt kad ide širokim poljem

Te kod rijeke stane brzoteke, koja se lije,

U more, pjeni se, šumi, te vidjev je odskoči natrag,

Tako i Tidejev sin uzmače* i narodu reče:’ (V, 596-600)

*u Knjizi  (Lit. 1, str. 105) ‘uzače’, ispravak A.J.

Diomed objasni (prvo narodu, a poslije Ateni, koja se s Herom pojavi na bojištu kako bi neutralizirale božanske intervencije na trojanskoj strani) da se ne boji ljudi, već je razabrao Aresa na Hektorovoj strani, a on se (bez Ateninog odobrenja) ne upušta u borbu s nebeskim stanovnicima (osim ako su slabiji, kao Afrodita, primjerice). U svakom slučaju, Atena ponovo uspoređujući Diomeda s njegovim ocem, doslovce uzme uzde u ruke (odlučno gurne Stenela s kola) i upravi ih na Aresa. U opisu napada i ishoda sukoba s bogom rata čini se da sve obavi Atena. Prvo Diomeda spasi od Aresova koplja, a onda ‘potisne koplje Aresu u dno slabina’. Ne vidi se što je zapravo učinio Diomed, ali je preuzeo zasluge, a nije ni prvi ni posljednji koji je pobrao slavu za nešto što je učinio netko drugi.

Prije okršaja koje može obaviti sâm ili uz malu pomoć prijatelja, na pameti mu je plijen. Tako  Stenelu prije obračuna s Pandarom i Enejom daje upute kako će postupiti ako se domogne slavne Enejine zaprege. Diomed pobjeđuje, a udarac kopljem kojim ubije Pandara Homer opisuje jezovitim detaljima. Hitac ozlijedi oko, nos i zube, zabije se u korijen jezika,  a oštrica prođe kroz čeljust. Mrtvog Pandara brani Eneja, ali ga Diomed pogodi kamenom u kuk, pa bi i on stradao, da mu u pomoć ne pritekne majka.  A kad rani Afroditu, Diomed se ‘izdere’ na nju, tjerajući je s bojnog polja, gdje joj nije mjesto, jednako kao što bi patrijarhalni muž uputio ženu s agore, kući, za tkalački stan 🙂 .

Ako se i usudio napasti božicu ljubavi, Diomed uzmiče pred Apolonom, koji dovršava misiju spašavanja Eneje. A da ne ostane mrlja bijega na imageu budućeg Vergilijevog  junaka, Eneja se vraća u borbu i izvrši nekoliko podviga.

Krikom ranjenog Aresa  (kao ‘devet il’ deset tisuća ljudi’, a tako u drugoj prilici zvuči i Posejdon u ulozi pospješitelja bitke) te njegovim odlaskom na Olimp i oporavkom (uz Zeusove prigovore sinu), završava ‘Diomedovo’, to jest Peto pjevanje.

U tijeku ‘Ilijade’ Diomed će još jednom biti ranjen (ovaj put u nogu), ali, kao pravi junak, neće strijelcu Parisu pokazati koliko ga boli rana, već će mu se i narugati što ga nije smrtno pogodio.

Nesrazmjerna Razmjena

Diomed nastavlja ubilački pohod u Šestom pjevanju, ali u navali na Trojance uzimaju učešća i druge grčke perjanice. Živahnu digresiju od krvavog tijeka bitke Homer ostvaruje prikazom susreta Diomeda i Glauka (VI, 119-236). Nakon susreta i razmjene informacija o precima i obiteljskim stablima junaka na protivničkim stranama (u kojem pronalaze prijateljske točke, u okviru instituta ‘glavnih prijatelja), dolazi do razmjene darova, to jest oružja. Pri tome lukavi Diomed bolje prođe jer pokloni Glauku mjedeno oružje, a od njega dobije zlatno, ‘stotinu goveda vrijedno’. Homer zaključuje da je Glauku Zeus ‘uzeo pamet’, a  Diomed i u ovom duelu ostvaruje prihod.

U ovom konketstu, uočljiva je jedna Diomedova izjava koja odražava maksimalnu uvjerenost u vlastitu premoć. Prije miroljubivog zaključka susreta s Glaukom, dok još ne zna s kime ima posla, Diomed (ne samo samohvalom, već nekom vrstom dobronamjernog upozorenja), neznancu kaže:

‘Djeca nesretnih ljudi sa snagom se susreću mojom!’ (VI, 127)

Isto to će kasnije izreći Ahilej, kojemu ta samouvjerenost i više pristaje, pa je i poznavatelji ‘Ilijade’ poistovjećuju s njim, prije nego onim tko ju je prije upotrijebio.  Primjerice (i ne prvi put), u Dvadeset prvom pjevanju, u susretu s Asteropejem, Ahilej kaže:

‘Tko si i otkud si ti, te se na me usudi doći?

Djeca se nesretnih ljudi sa mojom susreću snagom’ (XXI, 150-151)

Ovo uvjerljivo zvuči iz bijesnih Ahilejevih usta, ali radi se o frazi koju su mogli rabiti, u cilju zastrašivanja, i slabiji junaci.  Što se ponavljanja efektnih formulacija tiče, Homer ih zna staviti u usta različitim akterima, pa iz druge (suprotne) perspektive mijenjaju značenje i smisao.

Jer kad Agamemnon kaže,

‘Doći će jednom dan, kad će i sveti propasti Ilij

I kralj kopljometnik Prijam i narod Prijama kralja.’ (IV, 164-165),

to za njega i one kojima govori znači nešto posve drugo nego kad to isto, kaže Hektor, u susretu s Andromahom, spremajući se za boj (VI, 448-449).

U prikazu lika Ahileja, zaustavit ćemo se na njegovom predviđanju drugog, za njega presudnog  dana,

‘ Doći će jednom jutro il’ podne iliti večer,

Te će i meni tkogod u boju uzeti život…’ (XXI, 111-112)

Vratimo se Diomedu.  U Sedmom pjevanju spreman je suočiti se s Hektorom koji je na dvoboj pozvao  najbolje grčke junake.  Ali ne odmah i ne prvi. Nakon oklijevanja i odbijanja Menelajeve prijave te Nestorovog izlaganja (u kojem, kao obično, veliča vlastite mladenačke junačke podvige i kori prisutne), javlja se devet junaka, od kojih je Diomed prvi dobrovoljac iza Agamemnona. Baca se ždrijeb, a priliku za borbu (na olakšanje sviju) dobiva Ajas.

Suradnik i zaštitnik

U Osmom pjevanju Diomed spašava Nestora koji u naletu trojanske vojske na čelu s raspoloženim Hektorom ostaje izdvojen na bojnom polju. Naime, njegovog konja pogodi strijela, a Homerov opis ranjene životinje dirljiv je kao i prikaz ljudske patnje i umiranja. Dok pokušava odvezati ranjenog konja iz zaprege, Nestoru brzo prilazi Hektor, a Diomed to primjećuje i odlučan je pružiti mu zaštitu. U ovoj epizodi  ne može ostati nezamijećeno (ali ostaje bez posljedica)  Odisejevo ponašanje. Kad ga Diomed pozove da zajedno pomognu starcu, itački kralj pobjegne.  Ovo ne sprječava buduću suradnju Diomeda i Odiseja u izviđačkim i ubilačkim pothvatima, napose u spomenutom Desetom poglavlju u kojem ubiju čovjeka kojemu (bar neizravno) obećaju da će ga poštedjeti. Dolon je kukavica i izdajica, ali očekuje da će ga Grci poštedjeti, ako učini što traže. Znakovito je da tu odluku donosi (i provodi) Diomed, a ne Odisej, kao što bi se očekivalo od beskrupuloznog lukavca, čime se ovaj ponosi.  Iz toga možemo još štošta zaključiti.

Diomed samostalno spašava starca. Ipak, ustukne pred Hektorom, uz opravdanje da mu Zeus daje (gromo-glasne) znakove da se povuče. U toj odluci podrži ga i slatkorječivi Nestor odlučno odbijajući njegove strahove da će ga smatrati kukavicom.

‘Ajme Tideja hrabrog oj sine, što si to reko?

Ako i rekne Hektor, nejunak i plašljivac da si,

Ali mu vjerovat neće Dardanci, a ni Trojanci,’ )VIII, 152-154)

I doista, Hektor mu se tako ruga, pa se Diomed pomisli vratiti. Potrebna je ponovljena Zeusova intervencija da konačno odustane. A čim prođe izravna božanska zabrana, Diomed se medju prvima vraća u borbu u kojoj nadjačava Hektor u neposrednoj blizini grčkih lađa. Njegova uloga toliko je značajna, da u finalu Pjevanja, najavljujući sutrašnji konačni obračun s grčkim osvajačima, uspjesima obodreni Hektor  spominje baš njega kao budućeg protivnika.

‘Vidjet ću, hoće l’ Diomed, siloviti Tidejev sinak,

Mene od lađa k zidu odagnati il’ ću ja njemu

Krvavi odoru odn’jet, kad mjeđu ga svojom pos’ječem,’ (VIII, 532-534)

 Do posljednjeg daha

Kada u jednom od nastupa malodušnosti i (što hinjenih, što iskrenih) prijedloga povlačenja, u noći u kojoj trojanske vatre gore oko opkoljenih grčkih snaga, Agamemnon predloži bijeg, istupa Diomed kao prava zvijezda u krupnom planu filmskog spektakla. Najprije ukori vrhovnog vođu zbog ‘nejunaštva’ i ponudi mu da sa svojom vojskom napusti bojište. A ako odu i drugi Ahejci, Diomed se ‘busa u prsa’ da će sâm (s prijateljem Stenelom)  izvršiti ono po što su svi došli, a to je srušiti Ilij. Iako ga je do nedavno zastrašivao Zeus, Diomed je prožet uzvišenim osjećajem da je Olimp na njegov strani.

‘Al’ tu ću ostati ja i Stenel, dok Ilijskom gradu

Ne nađemo svršetak, jer s bogom dođosmo amo.’ (VIII, 48-49)

Za tim, međutim, nema potrebe, jer stari Nestor usijane glave ublažava kompromisom i prijedlogom za pripremu večere. Agamemnon nije ogorčen Diomedovom arogancijom, ali ni uvjeren u njegovo hvalisanje, pa daje sve od sebe kako bi pridobio na sudjelovanje neupitno najvećeg junaka, Ahileja.  A kad ovaj sve darove i savjete odbije, Diomed prkosno prihvaća tu činjenicu. Uvjeren je da se Grci (okrijepljeni hranom, pićem i snom) u predstojećoj bitki mogu i postojećim snagama oduprijeti Trojancima.

Zločin i kazna

Ono što čini Diomed u Desetom pjevanju, radije bih da nije učinio. Ubiti bespomoćnog zatočenika, pa bio to kukavica i izdajnik, ne uklapa se u ratničku etiku, ako etike uopće može biti u ratu (možda su baš primjeri u kojima je nema, znak da bi je moglo biti).  Da je izvršitelj bio Odisej, bilo bi više u skladu s njegovim lukavoi, prevarantskim i pragmatičnim karakterom. Odisej prestrašenom Dolonu implicitno obeća izlaz, zapravo odgađa to pitanje prije nego završi ispitivanje.  Ali Diomed je taj koji Dolonu, kad im otkrije sve što su od njega tražili,  presiječe grkljan. I obrazloži taj postupak pragmatičkim argumentima. To prema njegovom dosadašnjem ponašanju ne bismo očekivali. Diomed kao da pokazuje kako svatko u određenim okolnostima može postati zlikovac ili lukavac.  A na tu dimenziju Diomed misli unaprijed. Za pothvat iza neprijateljskih linija suradnika izabrao je Odiseja, računajući na njegove sposobnosti (lukavost i prijetvornost) koje su u ‘under cover’ pothvatu korisnije od izravnih ratničkih vještina.

Iza ubojstva Dolona, nastavlja se krvoproliće. Diomed je taj koji ubije, to jest doslovce zakolje dvanaest tračkih ratnika, a onda i njihovog kralja Resa, dok Odisej čisti put (od mrtvaca) kako bi odveli njihove konje. Čak se i poslije trinaest žrtava koje je pogubio na spavanju jedva obuzda želji da nastavi pokolj. Je li to junaštvo kojem se trebaju diviti buduće generacije? Ali za suvremenike i suradnike to je pohvalno djelo. Nestor je oduševljen kad se par uhoda vrati s plijenom i krvavim suvenirima (suparničkog uhode) koje ponosno žrtvuju Ateni. Njihova avantura završava ispiranjem krvi i znoja u moru i toplom kupkom, pa večerom, kao po povratku s kasnog noćnog izlaska.

Ako usporedimo Diomedovo ponašanje uz Odiseja u ovoj dionici, s jednim drugim, slavnim pothvatom u kojem Odiseja prati drugi mladić (slavnog pretka), uočavamo dramatične razlike.  Neoptolem u Sofoklovom ‘Filoktetu’ neiskvaren je i neprijetvoran mladi ratnik, sa snažnom empatijom prema ranjeniku, razapet između osjećaja dužnosti i humanosti. Ali stoga je blokiran i ne može se odlučiti, tako da je potrebna Heraklova intervencija da pokrene stvar s ‘mrtve točke’. Diomed je u Desetom pjevanju puni partner Odiseja, djelatan i komplementaran u odnosu na njegov stil i strategiju.  Ali bilo bi bolje da je ‘preskočio to poglavlje’ u svojoj biografiji.

Diomedov  Nastavak

Diomed će do kraja ‘Ilijade’ dobiti još niz prilika da se istakne i okuša, i to ne samo na bojištu. U  prošlom nastavku ‘Homerovih akcijskih junaka’ (LINK) predstavili smo ga kao pobjednika utrke kolima prilikom natjecanja koja u čast poginulog  Patrokla organizira Ahilej.  A sudjeluje i u borbi kopljima, kao protivnik snažnom Ajasu, i u neke vrste podijeljenom rezultatu kao nagradu domogne se mača palog Sarpedona.

A najveću nagradu dobiva i kao jedan od rijetkih preživjelih junaka Trojanskog rata koji je nastavio s pustolovinama i nakon pada ‘svetog Ilija i kopljometnika Prijama’. Nije se ispunilo predviđanje Dione, Afroditine majke (u ovoj verziji njezina rođenja), koja tješi kćer koju je Diomed ranio, pa kaže:

‘Luđak je Tidejev sin i u srcu ne zna, da onom

Dugoga nema života, tko s bozima vječnim se bori, ‘ (V, 406-407).

Diomed ostaje na životu i poslije pada Troje (možda i stoga što se zapravo i nije sâm suprostavljao bogovima, već su to činili jedni drugima, u njegovu prisustvu 🙂 ). Pustolovine Tidejevog potomka nastavljaju se, a jedna od teorija koje ga povezuju s nama najbližim prostorom je ona o njegovu  boravku na Palagruži ili drugom jadranskom otoku na putu prema trajnijem prebivalištu u talijanskoj grčkoj koloniji. Ali i oni koji prežive (najbolje opisane) ratove, ne čeka ‘happy end’. On se veže za područje filma, prije nego stvarnosti ili povijesti.

Ada Jukić
Zagreb, 20. srpnja 2020.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Prethodni nastavci:

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio [piše Ada Jukić]
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]

BLU RAY: TROJA, povijesni [piše Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]

Literarna osnova:

1 Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
2 Homer ‘Odiseja’, isto
3 Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
4 Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
5 Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
tragedije Sofokla, Eshila i Euripida
djela Platona i Aristotela
povijest umjetnosti Starog vijeka
kazalište, film, internet

[tekst je preuzet s web stranice www.film-mag.net]

Knjiga: ‘Svadba Kadma i Harmonije’ Roberta Calassoa o olimpijskim bogovima (PRESS)

Da su mnogi suvremeni romani, pa i onaj najpoznatiji, oblikovani na matrici grčko-rimske mitologije nije ništa neobično, ali način na koji je Roberto Callaso u ‘Svadbi Kadma i Harmonije’ preoblikovao klasičnu mitologiju oduzima dah. Širokog raspona poput olimpskih bogova koje opisuje, Calasso se bez napora kreće između legendi i djela pjesnika i pisaca poput Homera, Ovidija i Sofokla koji su dali svoje viđenje mitova.

“Ne znam je li Roberto Calasso genij, ali znam da je ‘Svadba Kadma i Harmonije’ djelo čijem savršenstvu nema premca.”
— Gore Vidal
“Ova će se knjiga čitati i prečitavati ne kao studija, nego kao izvanredna priča o izvorima samosvijesti Zapada.”
— Simon Schama
“Knjiga kakvu nađete tek jednom ili dvaput u životu.”
— Josif Brodski

Roberto Calasso, rođen 1941. u Firenci, talijanski je pisac i nakladnik. Od samog osnutka 1962. radi za Adelphi Edizioni, a 1999. godine postao je i predsjednik te milanske izdavačke kuće. Nakon uspješne karijere u izdavaštvu, svrstao se među vodeće talijanske intelektualce. ‘Svadba Kadma i Harmonije’ (1988.) druga je knjiga ciklusa djela koje je teško žanrovski svrstati, a uključuje naslove ‘La rovina di Kasch’ (“o Talleyrandu . . . i svemu ostalome”, 1983.), ‘Ka’ (o hinduskoj mitologiji, 1996.), ‘K.’ (o Franzu Kafki, 2002.), ‘Tiepolova ružičasta’ (o slikaru Giambattisti Tiepolu, 2006.), ‘La Folie Baudelaire’ (o francuskim umjetnicima druge polovice 19. st., 2008.) i zasad posljednji naslov ‘L’ardore’ (o vedskoj filozofiji, 2010.). Usto, Calasso je autor romana ‘L’impuro folle’ (1974.) te četiriju zbirka eseja: ‘I quarantanove gradini’ (1991.), ‘La letteratura e gli dèi’ (2001.), ‘La follia che viene dalle Ninfe’ (2005.), i ‘Cento lettere a uno sconosciuto’ (2003.).

Informacija o knjizi:

Roberto Calasso
Svadba Kadma i Harmonije

Prijevod: Tanja Čale
Vuković & Runjić
05/2016.
456 str.
Meki šivani uvez
ISBN 9789532861037
Cijena: 149.00 kn

Info:
Vuković&Runjić PRESS

V.B.Z. predstavlja: Ilijada

Bitke, ubojstva, nasilje, mučenja, odrubljene glave, izdaje. Herojstva, oružje, strateški planovi, dobrovoljci, ultimatumi, objave. Iz neke dubine, za koju smo vjerovali da je dobro zapečaćena, čitav jedan užasan i sjajan instrumentarij koji je od pamtivijeka bio dio ratničkog čovječanstva.

Da budem jasan, želio bih reći da je Ilijada ratna priča, ona je to u potpunosti: i da je stvorena kako bi opjevala ratničko čovječanstvo, i kako bi to učinila na jedan tako upečatljiv način da potraje vječno i dopre i do posljednjeg potomka, nastavljajući opjevavati uzvišenu ljepotu, i nezamjenjiv osjećaj, koji je nekada rat bio i uvijek će biti.

U školi je, možda, tumače drugačije. Ali srž je ta. Ilijada je spomenik ratu. Ono što u Ilijadi začuđuje jest snaga, usudio bih se reći samilost, kojom su iskazani razlozi poraženih. To je priča koju su pisali pobjednici, pa ipak u našem sjećanju ostaju, ako ne i prije svega, ljudski likovi Trojanaca. Prijam, Hektor, Andromaha.

Ovu nadljudsku sposobnost da netko bude glas čitavog čovječanstva, a ne samo sebe samoga, pronašao sam radeći na tekstu, i otkrivši da su Grci u Ilijadi, između redaka jednog spomenika ratu, iznijeli sjećanje na neslomljivu ljubav prema miru. Na prvi pogled, zaslijepljeni sjajem oružja i junaka, to ne primjećujemo. Ali u odrazu tog blijeska, izranja jedna neočekivana Ilijada. Mislim na žensku stranu Ilijade.

Često su žene te koje, bez okolišanja, izražavaju želju za mirom. Protjerane na margine borbe, utjelovljuju postojanu i gotovo potajnu pretpostavku jednog drukčijeg društva, oslobođenog ratne obaveze. Uvjerene su da se može živjeti drugačije i to otvoreno govore.

Informacije o knjizi:

Alessandro Baricco
Ilijada

ISBN: 9789532017199
Izdavač: V.B.Z. d.o.o
Područje: Proza
Uvez: Tvrdi uvez
SKU: VBZ-984303
Kategorija: Proza
Oznake Homer, psihologija ratovanja, rat, Stara Grčka, žena
Jezik: Hrvatski
Biblioteka: Ambrozija
Godina izdanja: 2007
Format: 12*20
Broj stranica: 160

Info:
V.B.Z. PRESS