KNJIGA: GOSPA IZ VJEČNOG GRADA [osvrt Robert Jukić]

Kate Quinn
Lady of the Eternal City, 2015.
Prijevod Mladen Jurčić
Stranica 586
Znanje, 2019.

Pisanje povijesnih romana podrazumijeva temeljito i uporno istraživanje činjenica, a nakon istraživanja treba ih ukomponirati u privlačnu fikciju budućem čitatelju. U tome je uspješna američka spisateljica Kate Quinn. Glavni lik povijesnog romana ‘Gospa iz vječnog grada’ rimska je carica Sabina, supruga rimskog cara Hadrijana (latinski Publius Aelius Hadrianus 24. 01. 76. –10. 07. 138.), koji vladao od 117. do 138. godine nove ere. Hadrijan spada u pet ‘dobrih’ careva, dinastije Nerva – Antonina, koji su svoju vladavinu obilježili stabilnošću i učvršćivanjem granica države (Pax Romana). To su Nerva (96. – 98.), Trajan (98. – 117.), Hadrijan, Antonin Pio (138. – 161.) i Marko Aurelije (161. -180.), te uvijetno i Komod (180. – 192.) kao Aurelijev nasljednik.

Carica Sabina samo je naizgled glavni lik, jer uz nju i cara Hadrijana kroz roman ‘provlači’ se još nekoliko likova, a od kojih je bivši vojnik i Carev osobni čuvar Crveni Vercingetoriks, skraćeno Vix, koji u prvom licu govori o događajima. Uz Sabinu i Vercingetoriksa tu je još i Anija, djevojčica čije odrastanje pratimo kao i njezin utjecaj na neke bitne dogašaje koji će odrediti budućeg cara. A možda i najbitniji lik je Antinoj, Vercigetoriksov sin, ili točnije posinak, koji će postati Carev miljenik i ljubavnik. On mu postaje toliko bitan, da će u njegovu slavu diljem Rimskog carstva narediti izradu mnoštva kipova, a u Egiptu po njegovom imenu osnovati grad.

Roman započinje Hadrijanovim povratkom u Vječni grad, i njegovim obračunom s petoricom neistomišljenika. Jedan od njih izvući će živu glavu, dok će ostala četvorica nastradati, iako će Hadrijan tvrditi kako nije izdao naredbu za njihovim smaknućem, već su ga njegovi podređeni pogrešno shvatili. Čangrizav i nepredviljiv, opasan je najviše za svoje najbliže suradnike, Hadrijan želi ostati zabilježen u povijesti kao vladar koji je prenio slavu Rima u budućnost. Započet će neke od projekata koji su ga obilježili sve do danas, kao što je, primjerice, Hadrijanov zid u Velikoj Britaniji…

Kate Quinn dobro kombinira povijesne činjenice sa svojim viđenjem onoga što se moglo dogoditi. Na kraju knjige navedeno je koji su povijesni likovi, a koji plod njezine mašte. A u Povijesnoj bilješci daje zanimljive podatke o kontekstu događaja koji su se odigrali, kao i opservacije o likovima koji se pojavljuju u romanu. Hadrijan je bio zaslužan za ustoličenje budućih careva, od kojih je Antonin Pio (138. – 161.) slučajem postao car, i vladao 23 godine, dok je Marko Aurelije (161. – 180.) bio njegov ciljani nasljednik, ali u trenutku kada ga je odredio bio je premlad da zasjedne na prijestolje.

‘Gospa iz vječnog grada’ knjiga je koja vas može potaknuti na proučavanje povijesti, pa ako još pratite Mary Bierd i njezine opservacije o povijesti Rima, osvjedočit ćete se koliko je to zanimljiva materija te koliko se suvremena povijest malo razlikuje od antičke. Jer ljudska priroda nije se za dvije tisuće godina promijenila.

Robert Jukić, Oxford, 02.08.2019.

Popis rinskih careva – Wikipedija
Hadrijan – Wikipedija

Tekst je prenesen s portala www.film-mag.net

In memoriam Boško Marijan (1956. – 2014.) [napisala Dora Ivković]

Ove godine, krajem siječnja, nakon duge i teške bolesti, napustio nas je izv.prof.dr.sc. Boško Marijan.

Boško Marijan rođen je 15. ožujka 1956. godine u Priluci kod Livna. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Livnu, a diplomirao je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1979. godine. Godine 1986. magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Kulturne grupe brončanoga doba centralno-ilirskoga područja i njihov odnos prema kasnijim ilirskim plemenima”. Doktorsku disertaciju “Željezno doba na području istočne Hercegovine” obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine.

Rješenjem Naučnog vijeća Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1989. godine, stekao je zvanje višeg kustosa, a rješenjem Hrvatskog muzejskog vijeća 1997. godine, zvanje muzejskoga savjetnika.
U Zemaljskom muzeju u Sarajevu radio je na mjestu kustosa za željezno i rano antičko doba,  te u Općinskom vijeću grada Livna na mjestu suradnika za zaštitu kulturne baštine. Od 1996. godine radio je u Zavičajnom muzeju Stjepan Gruber u Županji, na mjestu kustosa i ravnatelja. Od 1989. godine član je Hrvatskoga arheološkoga društva.
Kao član stručne ekipe, suradnik ili voditelj, sudjelovao je u više znanstveno-istraživačkih projekata. U projektu sustavnih arheoloških istraživanja, u organizaciji Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, 1979. godine sudjelovao u radu na paleolitičkom nalazištu Badanj kod Stoca, od 1982. do 1984. godine u arheološkim istraživanjima na Gradini u Ošanićima kod Stoca, a od 1984. do 1986. godine u Vranjevu selu kod Neuma. U organizaciji Općinskoga vijeća Livno i Franjevačkoga samostana na Gorici od 1993. do 1995. godine, sudjelovao je u sustavnim arheološkim istraživanjima na Groblju sv. Ive u Livnu. Tijekom 2000. godine vodio je projekt zaštitnih arheoloških istraživanja na pet lokaliteta uz južni trak autoceste Zagreb-Lipovac, poddionica Babina Greda – Županja (“Tećine”, “Ritić”, “Ritić i Jos”, “Rastovica Dolnja” i “Dubovo-Košno”).

U okviru studijskoga rada sudjelovao je u nekoliko značajnijih projekata. S oko 150 leksikografskih jedinica 1988. godine sudjelovao je u realizaciji projekta “Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine”. Kao urednik i autor pridonio je ostvarenju publikacije “Livanjski kraj u povijesti” (Split-Livno 1994. godine) koja je pripremljena i tiskana zahvaljući potpori Općinskoga vijeća Livno i Franjevačkoga samostana na Gorici uz vrlo dobru suradnju s Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. U radu na monografiji “Vukovarsko-srijemska županija” bio je član uredničkoga vijeća. Također sudjelovao je na više skupova HAD-a i drugih stručnih simpozija. Od ljetnoga semestra 2003./2004. godine, predavao je kolegije Prapovijest I i Prapovijest II, na studiju Arheologije i Povijesti umjetnosti na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Namještenjem u Zemaljskome muzeju u Sarajevu i kasnije u Zavičajnome muzeju u Županji, njegov rad u struci usmjeren je prema prapovijesnoj arheologiji. Prilikom obrade i interpretacije arheološkoga materijala objelodanio različitu građu s područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske u više znanstvenih, stručnih i drugih članaka, a uglavnom je riječ o temama iz pretpovijesne arheologije.

Godine 2005., stekao je zvanje  docenta iz arheologije, grane prapovijesne arheologije na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Godine 2011., postao je izvanrednim profesorom iz prapovijesne arheologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Osijeku bio je voditelj Katedre za svjetsku povijest i pomoćne povijesne predmete. Predavao je kolegije Uvod u prapovijest, Grci na istočnom Jadranu, Vjerovanja i kultovi u prapovijesti, Antika u hrvatskim zemljama, Srednje i kasno brončano doba u Slavoniji i Etnogenetski procesi u prapovijesti. Prof. Marijan bio je omiljen među studentima.

Dora Ivković, studentica diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti i Povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku

Boško Marijan. Ustupili: ISHA.

Boško Marijan. Ustupili: ISHA.