Razgovor s Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom u Muzeju grada Zagreba

U prilici smo ponovno voditi razgovor s gospodinom Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom i voditeljem Srednjovjekovne arheološke zbirke Muzeja grada Zagreba, ovoga puta povodom izložbe Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću, koja je u Muzeju grada Zagreba bila postavljena u razdoblju od prosinca 2015. do kraja siječnja 2016. godine.

MGZ-boris-masic

Boris Mašić uz postament na izložbi ‘Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću’. Foto: VJB.

Razmišljanja o funkcijama muzejske ustanove i iskustvima muzejskog rada izrazili ste u nekoliko prilika; može se istaknuti članak objavljen u Zborniku 4. zagrebačkog arhivskog dana (2013.) te u Predgovoru publikaciji Religijske medaljice (2014.). Što Vas je potaklo da kao arheolog artikulirate specifičnu problematiku te karakteristike i instrumente muzejske struke?

Odgovor na Vaše pitanje vrlo je jednostavan: pa ja radim u muzeju. Govoreći iz vlastitog iskustva, imao sam sreću da kustoski zanat učim od majstora muzealaca i to u vrijeme dok se prije dvadesetak i više godina pripremao novi stalni postav Muzeja grada Zagreba. Kada se prisjetim tih dana i sebe kao nadobudnog arheologa – terenca, kojemu su strogo zadani okviri i uzusi struke bili nepremostiva profesionalna granica, razumijem koliki su trud ulagali, nadasve Nada Premerl i Željka Kolveshi te arhitekt Željko Kovačić, ali i druge kolege, ne bi li me uvjerili u specifičnost muzejskog pristupa interpretaciji arheoloških nalaza. K tome, spletom sretnih okolnosti, u nekoliko navrata prisustvovao sam manifestaciji dodjele Godišnje nagrade Europskog muzejskog foruma u okviru koje se, u vidu svojevrsnog prijemnog ispita, predstavljaju nominirani muzeji. Slijedom tog iskustva ja bih sve buduće muzealce prije stručnog ispita poslao da prisustvuju jednoj takovoj sesiji jer one pružaju uvid u suvremena promišljanja – prije svega – komunikacije muzeja s njegovim korisnicima. Naime, kada fokus svog stručnog interesa preusmjerite s muzejskog predmeta na muzejskog korisnika, a to nama muzealcima nije baš lagana zadaća, otvara vam se čitav niz novih pitanja na koje, potom, odgovore nalazite u stručnoj literaturi i tek tada vidite kako su ispiti kod profesora Ive Maroevića bili pametni i svrsishodni. Tek tada vidite i da je svejedno izlažete li fibulu kasnolatenske sheme ili – ako radite primjerice u Muzeju prekinutih veza – haltere, bitno je da posjetitelju prenesete znanje o predmetu. Upravo mi posredovanje u prenošenju muzejskog znanja predstavlja najveći izazov, jer je učinak posredovanja lako provjerljiv u reakcijama posjetitelja. Rezultat svega toga je da danas stručno vodstvo kroz muzejski postav MGZ-a studentima arheologije počinjem isticanjem činjenice da se rad arheologa u muzeju bitno razlikuje od rada arheologa, primjerice, u znanstvenoj instituciji ili službi zaštite spomenika. Što dodati osim reći da zahvaljujem svima koji su mi pomogli da to shvatim – a ne izgleda baš komplicirano!

Zalažete se za izlagački pristup interpretacije konteksta kojemu je izložak poticaj, a ne samo prezentaciju putem opisivanja muzejske građe. Ovaj pristup podrazumijeva opsežan angažman autora/kustosa, ali je konačni rezultat sadržajan i posjetiocu zanimljiv. Koje sve aktivnosti podrazumijeva ovakav izlagački pristup / na koje se načine može pristupiti interpretaciji muzejske građe? Kolika je uloga kustosa, a kolika ‘opredmećenog argumenta’ – izloška (izraz koji ste Vi definirali)?

Svakom istraživaču (bio on arheolog, medicinar, botaničar, informatičar…) uvijek se nameću novinarskih pet pitanja: tko, što, kada, gdje i kako, a dodaje se i šesto „zašto“. Ako prilikom primarne muzejske obrade nekoga predmeta (a slično je i s arheološkim nalazom na terenu) ne tražimo odgovore na spomenuta pitanja, rezultat rada bit će bazična deskripcija promatranog, odnosno, podaci o dataciji, dimenzijama, sastavu, izgledu, stanju… Premda suhoparni, ti podaci predstavljaju temelj znanja o istraživanom, ali ako se to znanje ne nadograđuje odgovorima na prethodno spomenuta pitanja, s obzirom da nam je predmet interesa ljudsko djelovanje u prošlosti, mislim da nismo ispunili zadatak. Naime, kada pogledate podatak da muzeji izlažu između 2 i 7 % fundusa, znači da minimalno 93 % muzejskog sadržaja i s njime povezanoga znanja ne komuniciramo korisnicima. Veliki je to izazov i obvezujući podatak koji nagovještava burne godine koje su pred muzealcima. Kada govorimo o izazovu, riječ je o činjenici da živimo u vremenu kada industrija zabave neumoljivo konkurira muzejima nudeći posjetitelju čak i kvalitetne sadržaje, te da se sve učestalije osnivaju (često i pod nazivom muzej) interpretacijski centri koji komuniciraju baštinu. U tom kontekstu muzejski predmet, kao autentično svjedočanstvo prošlosti, postaje jedini argument kojim možete pridobiti posjetitelja, no nameće se pitanje njegove adekvatne prezentacije kojom bismo trebali nagovoriti posjetitelja da svoje slobodno vrijeme provede u muzeju. Imamo sreću baviti se „primijenjenom umjetnosti baštinske komunikacije“ i ako gledate muzej kao „kuću ideja, a ne kuću predmeta“, ne postoje granice vaše kreativnosti izuzev vaše imaginacije. Ovim temama bave se muzealci već niz desetljeća – nije to ništa novo! Imate „brdo“ literature posvećene tim pitanjima, a ako imate sreće pratiti suvremene izlagačke trendove te ako, kao ja, imate poticajno okruženje u kojem s kolegama kao što su dr. sc. Maja Šojat-Bikić, voditeljica Informatičkog odjela MGZ-a ili Željka Kolveshi, muzejska savjetnica, možete provesti sate diskutirajući o nečijem izlagačkom diskursu ili o problemu informacijskih datosti neke recentne građe, kao da je riječ o Keopsovoj piramidi, onda vam interpretacija konteksta u kojem je predmet „živio“ postaje jedini mogući vid njegove muzejske valorizacije.

Izložba Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću realizirana je na način da je izložak stavljen u drugi plan, uz isticanje konteksta vremena i prostora iz kojeg potječe. Koliku je ulogu ‘scenografija’ izložbe igrala u prezentaciji navedenog konteksta?

Ta je izložba paradigma onoga o čemu smo govorili. Naime, tijekom inventarizacije religijskih medaljica pronađenih u Remetama i na zagrebačkom Dolcu shvatio sam da vrlo malo znam o mjestima/svetištima iz kojih potječu medaljice koje nazivamo hodočasničkima. Bio je to poticaj za izložbenu eksplikaciju hodočasničkih odredišta u kojoj će medaljice biti samo materijalna potvrda o hodočašćenju u to svetište. One su tako svojevrsna – u znanstvenoj argumentaciji rekli bismo – fusnota ili bilješka. Mislim da malo kojeg posjetitelja zanimaju ove medaljice kao artefakt, odnosno, obrtnički proizvod 17. i 18. stoljeća, a njihova religijska konotacija i danas je neupitna, stoga je izlagački pristup bio inverzan: ne govoriti o medaljicama, već o mjestima iz kojih su donesene jer mi se čini da je samo manji broj od 21 hodočasničkog odrdišta poznat široj muzejskoj publici. Medaljice su bile izložene u vitrinama smještenim unutar valjkastog postamenta na kojem su se nalazili tekstovi i fotografije koji su „pričali“ o tim odredištima. Tlocrt valjka je točka pa su ti valjci bili točke na svojevrsnoj karti Europe koju smo pokušali uprizoriti u ulaznom prostoru muzeja. Od „najveće točke“, koja je predstavljala Zagreb, posjetitelju se nudilo da sam odabere u koje će svetište „hodočastiti“. Prema reakcijama posjetitelja stekao sam dojam da su zadovoljni tim načinom: znali su „kuda idu, koliko kilometara moraju pješačiti te koliko im je dana potrebno da tu kilometražu prepješače“.

Autor ste brojnih izložbenih projekata. Koje biste mogli istaknuti i koje su njihove posebnosti?

Svaka izložba je rezultat kreativnog rada pa tako i odraz autorskog pristupa. Već duže vrijeme razmišljam o tome kako bi se kod svakoga autora izložbe, kao kod slikara ili književnika, mogla prepoznati „stilska karateristika“ pa čak i „stvaralačke faze“. No, to je tema za jedan opsežan stručni članak. Izložbeni projekti u kojima sam sudjelovao raznorodni su pa me kolege često nazivaju „kustosom širokog spektra“ – naravno, aludirajući na antibiotik. Ali s obzirom da me, barem u većini slučajeva, intrigira upravo kustoski diskurs, a ne samo bazična struka, moram istaći izložbu na kojoj sam se prvi puta našao u funkciji kustosa izložbe, a riječ je o izložbi Dobro mi došel prijatel – Viki Glovacki. Tada, 2006. godine, autorice izložbe Vesna Leiner i Maja Šojat-Bikić pozvale su me da im se pridružim u realizaciji projekta. Bio sam nemalo zatečen pozivom jer ni jedan segment izložbe nije pripadao domeni moga formalnog obrazovanja. No, cijeli je koncept izložbe, kao i osobnost Vikija Glovackog, bio neformalan i intrigantan, ali i izrazito kompleksan pa nisam mogao odbiti biti sudionikom projekta. Reakcije posjetitelja na izložbu bile su više nego dobre, a cijela izložba odisala je pasatističkim duhom. Razine uloženih emocija i promišljanja izložbenog diskursa rezultirale su jednim od meni najdražih komentara posjetitelja: „Ovakvu izložbu mogao je napraviti samo netko tko jako voli Zagreb“, a ja bih dodao – i svoj posao.

Muzejsku izložbu smatrate artefaktom uvjetovanim vremenom, mjestom te društvenim kontekstom u kojem nastaje, a formu muzejskog kataloga odvajate od forme kataloga muzejske građe. Koja je temeljna razlika? Kako zabilježiti izložbu, a kako prezentirati muzejsku građu?

Kod mnogih kolega prisutna je deviza kako je izložba prolazan te prostorno i informacijski ograničen medij prenošenja muzejskoga znanja te da se treba koncentrirati na katalog kao trajniji, a količinom informacija, relativno, neograničen medij. Stoga se često dešava da su katalozi izložbe znanstvene monografije koje ne korespondiraju s izložbom. Prema podacima koje je obradila kolegica Maja Šojat-Bikić za razdoblje od 1909. godine pa do danas, na uzorku od 512 izložbi u MGZ-u, vidljivo je da su izložbe u prosjeku trajale 33 dana, stoga teza o prolaznosti nesumnjivo ima svoje uporište. Uporište ima i teza da je na izložbi teško „opredmetiti“ cjelokupno znanje o izloženom sadržaju jer je upitno koliko ga posjetitelj može percipirati, ali upravo u tome je i zahtjevnost kustoske profesije. Na izložbi kao „primarnom mediju muzejske komunikacije“ kustosu je omogućeno da vlastitim odabirom kreira specifičan vid prenošenja znanja čija kvaliteta ovisi samo o umijeću, talentu i imaginaciji autora. Stoga je, po mome mišljenju, nužno da katalog izložbe odražava izložbeni diskurs, odnosno, da on bude svojevrsna memorija toga diskursa, poglavito ako imamo u vidu da je izložba samo jedan od vidova muzejske komunikacije s korisnicima, a zbog „čari originala“ zasigurno najznačajniji i najsugestivniji.

Zahvaljujem na razgovoru.

Razgovor vodila Vendi Jukić Buča.

U Zagrebu, 15. 2. 2016.

Razgovor s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, vlasnicom tvrtke ArheoVed u Sloveniji

Razgovor s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, vlasnicom tvrtke >ArheoVed u Sloveniji. Pogovor z arheologinjo mag. Pavlo Peterle Udovič, lastnico podjetja >ArheoVed-a v Sloveniji.

Budući arheolozi već tijekom studija sudjeluju na arhološkim istraživanjima gdje se upoznaju s metodama rada, stječu radno iskustvo i financijsku potporu. Nakon diplome nadaju se pronaći zaposlenje u državnim institucijama većeg arheološkog kolektiva koje podrazumijeva stalni prihod i poziciju. Nažalost, ovakvih sigurnih mogućnosti u današnje vrijeme sve je manje. S ovim problemom susreće se sve više mladih arheologa koji po završetku studija nisu u mogućnosti raditi u struci za koju su školovani. Postoji li alternativa?

Razgovaramo s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, koja je osnovala vlastitu tvrtku i na taj način uspješno djeluje na području arheologije.

Bodoči arheologi že v času študija sodelujejo na arheoloških raziskavah, kjer se v praksi spoznajo z metodami dela, pridobijo delovne izkušnje in si tako tudi v finančnem smislu olajšajo študijska leta. Po diplomi upajo na zaposlitev v državnih službah (inštitucijah) oz. v večjem arheološkem kolektivu. V današnjih časih je takih možnosti vse manj. S tem problemom se srečuje vse več mladih arheologov, ki nimajo po zaključku študija možnosti delati v poklicu  za katerega so se šolali. Ali obstaja alternativa?

Pogovarjamo se z arheologinjo mag. Pavlo Peterle Udovič, ki je ustanovila lastno podjetje in na ta način uspešno deluje na področju arheologije.

Kad ste odlučili osnovati privatnu tvrtku? Je li to bio izravni cilj ili rezultat okolnosti  nakon stjecanja diplome? – Kdaj ste odločili ustanoviti lastno podjetje? Ali je to bil neposredni cilj ali rezultat okoliščine po pridobitvi diplome?

Za ustanovitev lastnega podjetja ArheoVed sem se odločila po nekaj letih neuspešnega iskanja službe bodisi v lastni stroki bodisi v drugih humanistično ali družboslovno usmerjenih službah in organizacijah. Odločitev je zorela nekaj let, dokončno pa je dozorela v letu 2011, po preučitvi mojih prednosti, sposobnosti, idej kot tudi slabosti. Svoje zamisli, interese sem oblikovala v poslovno idejo in jo spremenila v poslovno priložnost.

Za osnivanje vlastite tvrtke ArheoVed odlučila sam se nakon nekoliko godina neuspješnog traženja posla i u vlastitoj struci, ali i u okviru drugih humanistički ili socijalno usmjerenih poslova i organizacija. Odluka je nekoliko godina ‘sazrijevala’, a 2011. godine sazrela nakon što sam proučila svoje prednosti, sposobnosti, ideja, kao i slabosti. Svoje zamisli, interese oblikovala sam u poslovnu ideju, koju sam razvila u poslovnu priliku.

Koji su birokratski i pravni uvjeti za osnivanje tvrtke u Sloveniji? Ima li specifičnosti za ovo područje djelatnosti tvrtke? Koliko su trajale pripreme? – Kakšni so birokratski in pravni pogoji za ustanovitev podjetja v Sloveniji? Obstajajo kakšne posebnosti za to področje dejavnosti podjetja? Koliko časa so trajale priprave?

S samim ustanavljanjem podjetja nisem imela večjih težav in ovir. Udeležila sem se programa za podjetnike začetnike, kjer sem pridobila nekaj znanj s področja vodenja podjetja, računovodskih osnov ter načinov trženja. Vse te informacije so bile uporabne za ustanovitev podjetja, za njegovo vodenje in razvoj. Poleg tega sem iskala nova znanja na različnih neformalnih izobraževanjih, kar počnem še danes.

Sa samim osnivanjem tvrtke nisam imala većih problema i barijera. Pohađala sam program za poduzetnike početnike, na kojem sam dobila određeno znanje s područja rukovođenja tvrtke, osnova računovodstva i marketinga. Sve su te informacije bile korisne za osnivanje tvrtke, njezino upravljanje i razvoj. Uz navedeno, tražila sam nova znanja na različitim neformalnim obukama, što radim i danas.

 

Koje su glavne djelatnosti ArheoVeda? – Katere so glavne dejavnosti ArheoVeda?

Glavna dejavnost ArheoVeda so različne arheološke raziskave (predhodne arheološke raziskave, nadzor ob gradnji, arheološka izkopavanja, i dr.), ki jih izvajamo po Sloveniji. Poleg tega je pomembna dejavnost tudi izvajanje arheoloških delavnic. Z njimi obiskujem različne slovenske izobraževalne inštitucije (vrtce, osnovne in srednje šole) ter sodelujem na različnih kulturnih in turističnih prireditvah. Trenutno je največje zanimanje za program Arheološko opismenjevanje. Ta je v določeni meri nastal na pobudo učiteljic Osnovne šole Škofljica, ki so me vzpodbudile k razvoju arheoloških delavnic in mojem delovanju po vrtcih in šolah. V tem programu se udeleženci spoznajo z arheologijo kot vedo, poklicem arheologa, kulturno dediščino i dr.

Glavna djelatnost ArheoVeda su različita arheološka istraživanja (prethodna arheološka istraživanja, nadzor prilikom gradnje, arheološka iskopavanja i dr.), koje vršimo po Sloveniji. Pored toga važna djelatnost je izvođenje arheoloških radionica. S njima posjećujem različite slovenske obrazovne institucije (vrtiće, osnovne i srednje škole) te sudjelujem na različitim kulturnim i turističkim priredbama. Trenutno je najveće zanimanje za program Arheološko opismenjavanje. Ovaj je program u određenoj mjeri nastao na poticaj učiteljica Osnovne škole Škofljica, koje su me potaknule na razvoj arheoloških radionica i moje djelovanje po vrtićima i školama. U tom programu sudionici se upoznaju s arheologijom kao znanošću, pozivom arheologa, kulturnom baštinom i dr.

 

Koje prednosti, a koje nedostatke možete istaknuti u vezi s poslovnim mogućnostima? – Katere prednosti  in katere pomanjkljivosti lahko poudarite v zvezi s poslovnimi možnostmi?

Kot samostojna podjetnica imam možnost svobodnega delovanja, saj lahko kombiniram več različnih storitev. Po drugi strani pa je težko prodreti, uspeti in se obdržati na tržišču. Namreč v Sloveniji je zadostno število izvajalcev arheoloških raziskav, prav tako je vse širša ponudba izvajanja izkustvenih delavnic za vrtce, osnovne in srednje šole. Vendar sama menim, da je konukrenca vedno dobra, saj te le-ta vzpodbuja k še večji ustvarjalnosti, drugačnemu, sebi lastnemu in prepoznavnemu pristopu do dela in ljudi ter razvijanju novih, boljših, bolj izpopolnjenih idej in programov.

Kao samostalna poduzetnica imam mogućnost slobodnog djelovanja pa mogu kombinirati veći broj različitih djelatnosti. S druge strane, teško je prodrijeti na tržište, uspjeti i održati se. Doista, u Sloveniji  je dovoljan broj izvođača arheoloških istraživanja, a sve je šira i ponuda izvođenja iskustvenih radionica za vrtiće, osnovne i srednje škole. Ipak, osobno smatram da je konkurencija uvijek poželjna, jer upravo ona potiče na još veću kreativnost, drugačiji, vlastiti i prepoznatljiv pristup do rada i ljudi te razvijanje novih, boljih, ispunjenijih ideja i programa.

Kolika je potražnja za uslugama koje nudi ARHEOVED? Tko su tražitelji usluga? – Ali je povpraševanja za storitve, katere ponuja ARHEOVED? Kdo so iskalci storitev?

Nekaj povpraševanja je in se z leti izboljšuje, kar gre pripisati prepoznavnosti mladega podjetja. Iskalci arheoloških raziskav  so fizične osebe, javna in zasebna podjetja ter občine, medtem ko se za pedagoške programe zanimajo vrtci, šole, različna društva ipd.

Potražnje ima i poboljšava se s godinama, što se može pripisati prepoznatljivosti mlade tvrtke. Oni koji traže arheološka istraživanja su fizične osobe, javna i zasebna poduzeća te općine, a za pedagoške programe zanimaju se vrtići, škole, različita društva i sl.

Može li se ‘preživjeti’ od vlastite djelatnosti u ovom području i kakve su procjene razvoja djelatnosti? – Ali je mogoče preživeti od lastne dejavnosti na tem področju in kakšne so ocene razvoja dejavnosti?

Za sedaj je z izvajanjem storitev mogoče le preživeti in se razvijati v smislu razvoja novih idej, programov, storitev. Žal pa ni mogoče zaposlovati, kar je moja želja in cilj v prihodnosti.
Za sada je s izvođenjem ovih usluga moguće tek preživjeti i razvijati se u smislu razvoja novih ideja, programa, usluga. Nažalost, nije moguće zapošljavati, što je moja želja i cilj u budućnosti.

Koliko radnog vremena podrazumijeva rad u vlastitoj tvrtki? – Koliko delovnega časa pomeni delo v lastnemu podjetju?

Moj delovni čas ne poteka v smislu klasičnega 8 urnega delovnika. Ta traja 8 ur ali več. Včasih delam tudi pozno popoldan, zvečer ali čez vikend. Da dobiš delo ali projekt moraš biti prilagodljiv in odziven, k temu te dodatno vzpodbuja tudi konkurenca.

Moj radni dan ne traje u smislu klasičnog osmosatnog radnog dana. On traje osam sati ili više. Ponekad radim čak i do kasnih popodnevnih sati, navečer ili tijekom vikenda. Da bi se dobio posao ili projekt treba biti prilagodljiv i dostupan, k tomu potiče također konkurencija.

Koliko djelatnika ima u tvrtki i da li angažirate vanjske suradnike? – Koliko zaposlenih dela v podjetju? Ali najamete zunanje sodelavce?

V podjetju delam samo jaz. Občasno mi pri terenskih razikavah ali izvajanju delavnic pomagajo zunanji sodelavci.

U tvrtki radim samo ja. Ponekad mi prilikom terenskih istraživanja ili izvođenju radionica pomažu vanjski suradnici.

Koji su Vaši planovi za budućnost? – Kakšni so Vaši načrti za prihodnost?

Želim širiti in povečati storitve ArheoVeda. Nadaljevala bom z razvijanjem in realizacijo novih idej in programov v povezavi s popularizacijo kulturne dediščine . S tem namenom se povezujem z različnimi organizacijami, inštitucijami in posamezniki, ki delujejo ali želijo delovati na tem področju.

Želim širiti i povećati djelatnost ArheoVeda. Nastavit ću s razvijanjem i realizacijom novih ideja i programa povezanih s popularizacijom kulturne baštine. Radi toga se povezujem s različitim organizacijama, institucijama i pojedincima, koji djeluju ili žele djelovati na tom području.

Zahvaljujemo gospođi Peterle Udovič na razgovoru. Zahvaljujem gospe Peterle Udovič na razgovoru.

Ljubljana, maj – junij/ svibanj – lipanj 2015.

Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča

Prijevod: Vendi Jukić Buča, Pavla Peterle Udovič

Mag. Pavla Peterle Udovič prilikom izvođenja arheološke radionice u osnovnoj školi. Fotografiju ustupila: mag. Pavla Peterle Udovič.

Mag. Pavla Peterle Udovič prilikom izvođenja arheološke radionice u osnovnoj školi. Fotografiju ustupila: mag. Pavla Peterle Udovič.

FILM-MAG.net: Razgovor s dr.sc. Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH [Ada Jukić]

Razgovor s dr.sc. Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, povodom Izložbe nakita iz fundusa Muzeja u Zagrebu

Na otvorenju izložbe ‘Nakit iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu’ u Muzeju Mimara u Zagrebu 31. siječnja ove godine (Noć muzeja), došli ste kao direktor ‘zatvorenog muzeja’! Možete li nam ukratko ispričati ‘povijest’ toga slučaja koji bi se mogao svrstati u kulturnu crnu kroniku.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine od svog osnutka bio je državna institucija. Nažalost, od 1996. godine nastaje problem pravne prirode, jer nema nominalnog osnivača, te i svo financiranje postaje veliki problem. Izdvajanje sredstava za redovnu djelatnost smanjeno je za 70% s državne razine, što je uzrokovalo zatvaranje institucije. Sada se nalazimo u sudskom procesu, paralelno s političkim pregovorima, iz čega će se morati iskristalizirati neki rezultat.

Zemaljski muzej osnovan je 1888. godine,  a  osnivač mu je država koja je i sama postala povijesna kategorija (Austro-ugarska monarhija). Koliko mora biti stara institucija da u naše vrijeme bude zaštićena od zatvaranja ili nestanka?

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine  formiran je 1888. godine, a sadašnje impresivno zdanje podignuto je 1913. godine. Kroz svo vrijeme postojanja nikada nije bila upitna pozicija institucije i onoga čime se ona bavi, do ovog trenutka. Starost institucije i bogatstvo onoga što ona čuva očito nikoga puno ne zanimaju.

Kako je  Muzej djelovao tijekom rata i kako su zaštićene njegove zbirke? U kojem opsegu je i poslije zatvaranja osiguran kontinuitet funkcije Muzeja? Postav Izložbe u Mimari pokazuje da ‘još živi’.

U toku rata 1992. – 1995. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine bio je na prvoj liniji fronte. Kroz njega je vojska prolazila da bi došla na položaje. Na Instituciju je palo oko 400 teških projektila, a o malom kalibru niko nije vodio niti računa. Unatoč tome, sve zbirke i kolekcije su sačuvane, njih oko 3 miliona. Ratni direktor dr. Rizo Sijarić upravo je poginuo na radnom zadatku. Sve zbirke su sklonjene u sigurne podrumske prostorije. Hvatane su mačke radi lovljenja miševa i borili smo se na različite načine da se blago sačuva i uspjeli smo u tome. Na ovu činjenicu smo posebno ponosni. I danas, iako zatvoren, Muzej nije napušten. Uposlenici obavljaju dežurstva, redovno kontroliraju kolekcije i nadljudskim naporima pokušavaju spasiti Instituciju od propasti.

U doba globalnih komunikacija, slučaj Zemaljskog muzeja postao je internacionalno poznat.  Dobivate li pomoć iz svijeta i može li ta pomoć biti supstancijalna?

Svi znaju za problem Muzeja. Upita i prijedloga za pomoć ima jako mnogo. Suština je u tome da niko drugi, nego domaće vlasti moraju osigurati sredstva za redovnu djelatnost (plaće, zdravstveno, penziono, grijanje, struja, ….) Pomoć nam se nudi za projekte, infrastrukturu, novu opremu, seminare, kongrese, ali plaće, grijanje, komunalne troškove, ne može nam obezbjediti vlada druge države. To je zadatak naših bosanskih vlasti.

Postoji li projekt pune revitalizacije Muzeja i kolike su mogućnosti za njegovu provedbu?

Postoji projekt pune revitalizacije koji iznosi oko 3, 7 miliona eura. To nije realno očekivati odjednom, ali parcijalni projekti mogu dosta pomoći. Na taj način uz pomoć naših sponzora i donatora iz Norveške, Švedske, EU uspjeli smo poopraviti krov u cijelosti, fasadu u cijelosti, hidroizolaciju zgrada te u potpunosti zgradu Odjeljenja za etnologiju.

Kao arheolog, doktor znanosti, radite na fakultetu. Kakav je interes za studij arheologije?  Kakvi su uvjeti rada u toj obrazovnoj instituciji?

Katedra za arheologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je mlada katedra, još u povojima. Polako se popunjavamo kadrovski i, nadam se, za nekoliko godina da ćemo imati popunjenu osnovnu kadrovsku strukturu. Katedra je dobila i veliki projekt preko programa TEMPUS iz kojeg smo nabavili izuzetno mnogo terenske opreme. Isto tako, velika je i zainteresiranost mladih ljudi za studij arheologije. Veliko je pitanje samo gdje će ti mladi ljudi raditi.

Što je bilo povod Vašem izboru arheologije kao životnog poziva? U odnosu na ratne i poratne prilike, koje su bile specifične okolnosti Vaše edukacije?

Studij povijesti završio sam na Univerzitetu u Sarajevu, a poslijediplomski magistarski studij i doktorsku disertaciju završio sam na Sveučilištu u Zagrebu. Oduvijek me je zanimala prošlost, tako da sam čitavo svoje formalno školovanje zaista sa zadovoljstvom završio, bez ikakve tegobe i problema. To su bile neke poratne godine, pune pozitivnog naboja i nade u bolje sutra. U tom osjećaju mi je i “proletilo” školovanje.

Koja su specijalistička područja Vašeg stručnog interesa? Na kojoj lokaciji u BiH biste inicirali ili nastavili terensko istraživanje?

Moja uža specijalnost je antička arheologija. Pokušavam u granicama svojih mogućnosti odraditi u stručnom pogledu posao, pišući izvjesne radove i djela. Nadam se da to ima barem neku svrhu i vrijednost u stručnim krugovima. Bosna i Hercegovina puna je neistraženih lokaliteta, i zaista je teško izdvojiti neki lokalitet, ali kao antičar naravno da bih uvijek preferirao neki antički lokalitet. Već nekoliko godina vodim jedno sistematsko istraživanje na višeslojnom lokalitetu u Glamoču. Rado bih nastavio tamo raditi.

Koje arheološke lokalitete i institucije bi trebao posjetiti arheolog ili strani turist zainteresiran za arheologiju koji ima samo dva dana na raspolaganju?

Slabo se što može vidjeti u samo dva dana. U svakom slučaju, preporučio  bih ‘bosanski Dubrovnik’ grad Jajce, Travnik, Srebrenik, Mostar. Puno je toga za vidjeti.

Koji biste arheološki suvenir BiH-a izabrali, stećak ili piramidu :) ?

Vrlo je malo ozbiljnih arheoloških suvenira. Ističu se, svakako, stećci. O fenomenu kvazipiramida, primitivnom lokal patriotizmu, potpunom odsustvu argumentacije, osim iznošenja obmana, kada su ‘piramide’ u pitanju, doista ne treba trošiti puno riječi i vremena.

Može li popularizacija arheoloških pitanja ili laičkih otkrića doprinijeti relevantnom zanimanju  za pitanja kulturne baštine  i  ulaganjima u to područje?

Laička otkrića su vrlo opasna. Naime, pobornik sam načela da svako radi ono za što je kvalificiran. Liječnik neka liječi ljude, pekar neka pravi peciva, vozač neka vozi, učitelj neka podučava djecu, a arheolozi neka se bave svojim poslom. Tako će sve biti dobro u društvu. Laičke opservacije i tumačenja najčešće više štete nego donose koristi arheologiji i spomeničkoj baštini.

Kakva su Vaša očekivanja, ima li perspektive za ‘vrijednosti prošlosti’?

Budućnost arheologije, ali i Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine nadamo se da će biti riješena. Nikada nismo sumnjali da će problem biti riješen, samo je pitanje kada i kako. Nadamo se da će to biti što prije.

Zahvaljujem na razgovoru.

Ada Jukić  

Zagreb-Sarajevo, 4.-8. veljače 2014.

Zemaljski muzej u BiH

Otvorenje Izložbe Zemaljskog muzeja u Mimari 31.01.2014.  Foto: AJ.

Otvorenje Izložbe Zemaljskog muzeja u Mimari 31.01.2014. Foto: AJ.

Razgovor – Irena Šinkovec, viša kustosica za prapovijest Mestnega muzeja u Ljubljani i autorica izložbe ‘KOLO, 5200 let’

Povodom otvorenja izložbe Mestnega muzeja u Ljubljani ‘KOLO, 5200 let’ razgovaramo s autoricom izložbe, gospođom Irenom Šinkovec, višom kustosicom za prapovijest Mestnega muzeja.

Eneolitički kotač pronađen u Ljubjanskom barju, kao najstarije datirani kotač, od izuzetne je važnosti za slovensku i svjetsku arheologiju. Izložba na kojoj se, poslije dugogodišnjeg postupka konzerviranja, kotač predstavlja javnosti, očekivana je s izuzetnim stručnim i medijskim zanimanjem. Da li je to za Vas kao autoricu koncepcije izložbe predstavljao dodatni poticaj ili određeni pritisak?

Od odkritja kolesa z osjo je minilo že 11 let, v muzej smo ga prevzeli leta 2003. Prva skrb je bila seveda namenjena njegovi ohranitvi, hkrati pa smo ga kar najhitreje želeli predstaviti tudi najširši javnosti. Zato smo ga že istega leta še v mokrem stanju razstavili za en dan in odziv obiskovalcev je bil presenetljiv, obiskalo nas je kar 3000 ljudi iz cele Slovenije. To je za nas nedvomno predstavljalo dodaten izziv in hkrati motivacijo za pripravo sedanje razstave. Težko bi govorila o pritisku, morda prej o navdušenju in seveda odgovornosti tako do obiskovalcev, kot tudi do dediščine, ki jo predstavljamo.Nekoliko drugačen je bil tokrat predvsem izziv, kako postaviti to izjemno najdbo svetovnega pomena v kompleksno razstavo, da ne bo nagovarjala le z interpretacijo predmeta v času in prostoru, kjer je nastal, temveč predvsem spomenom izuma kot takega za celotno človeštvo. Morda nekoliko nenavaden izziv za nas muzealce, z mojega osebnega vidika pa nujno potreben za  širjenje dostopnosti do dediščine in znanja. Dodatna motivacija ali izziv je bila priložnost za  povezovanje med različnimi strokami, ustanovami in dejavnostmi, ki se že kaže kot izjemno uspešna.

Od otkrića kotača s osi prošlo je već 11 godina, u muzej smo ga preuzeli godine 2003. Prva briga bila je, naravno, namijenjena njegovom očuvanju, a istovremeno smo ga čim prije htjeli predstaviti i najširoj javnosti. Zato smo ga već iste godine, još u mokrom stanju, izložili na jedan dan i odaziv posjetitelja je bio iznenađujući, posjetilo nas je čak 3000 ljudi iz cijele Slovenije. To je za nas, bez sumnje, predstavljalo dodatan izazov te istovremeno i motivaciju za pripremu sadašnje izložbe. Teško mogu govoriti o pritisku, možda više o entuzijazmu i, naravno, odgovornosti kako prema posjetiteljima, tako i prema nasljeđu koje predstavljamo. Donekle drugačiji bio je tada prije svega izazov, kako postaviti taj izuzetan nalaz svjetskog značaja unutar kompleksne izložbe, koja će se baviti ne samo tumačenjem predmeta (kotača, op. a.) u vremenu i prostoru gdje je nastao, već prije svega važnošću izuma kao takvog za cijelo čovječanstvo. Možda neobičan izazov za nas muzealce, s mojeg osobnog aspekta nužno potreban za širenje dostupnosti nasljeđa i znanja. Dodatna motivacija ili izazov bila je prilika za povezivanje različitih struka, ustanova i djelatnosti, kakve su se već pokazale izuzetno uspješnima.

Što je temeljna odrednica koncepta izložbe i što ste posebno željeli naglasiti?

Koncept razstave je nastal že pred leti, ko je bilo kolo še v konservaciji: izjemno najdbo predstaviti vsebinsko večplastno, saj tudi  vsak muzejski predmet s prihodom v muzej zamenja svoj primarni kontekst in začne novo »življenje«. S svojo podobo, materialom, tehniko izdelave, simbolom pripoveduje različne zgodbe ter navdihuje in ustvarja potenciale za bodoče generacije.

Želeli smo, da predmet ne ostane »zamrznjen« v preteklosti, zato se iz polja klasične muzejske postavitve širi v koncept celostne predstavitve z razvejano mrežo partnerjev. Predstavljen je skozi tri glavne vsebinske preseke, ki združujejo dediščino, znanost in umetnost ter posamezne manjše tematske poudarke, ki dopolnjujejo nosilne zgodbe. Prvi sklop predstavlja kolo v primarnem kontekstu -prostoru in času kolišč na Ljubljanskem barju. Rezultati raziskav kolišča na Špici leta 2010 in skupinska razglasitev kolišč okoli Alp (Švica, Nemčija, Francija, Italija, Avstrija in Slovenija) na svetovni sezam kulturne dediščine UNESCO leta 2011 sta perspektivo muzejske razstave še močno nadgradila. Drugi sklop razstave predstavlja kolo kot enega najpomembnejših tehnoloških izumov, ki je bistveno spremenil gospodarski, znanstveni, politični in širši družbeni razvoj zahodne civilizacije predvsem v obdobjuod industrijske revolucije dalje. Tretji sklop razstave sega v drugo razsežnost prostora in časa. Človekova želja po znanju, raziskovanju in ustvarjalnosti je neustavljiva in že dolgo posega tudi onkraj matičnega planeta. Kaj je daleč in kaj blizu, kaj pomeni premagovanje razdalj in kako relativen je pojem časa, kje, če sploh, so meje človekovih potencialov ter ne nazadnje kaj nas čaka čez 5000 let, je le nekaj vprašanj, ki nas spremljajo ob zaključku razstave.

Morda bi temeljno sporočilo lahko zaokrožila z mislijo, da so meje samo v naših glavah, namazan del kruha pa ni nujno vedno zgoraj. Odvisno pač s katere strani ga pogledaš….

Koncept izložbe nastao je prije nekoliko godina, dok je kotač još bilo na konzervaciji: izuzetan nalaz predstaviti slojevitim sadržajem, kao što svaki muzejski predmet dolaskom u muzej mijenja svoj primarni kontekst i započinje novi ‘život’. Svojim izgledom, materijalom, tehnikom izrade, simbolom pripovijeda različite priče te inspirira i stvara potencijale za buduće generacije.

Željeli smo da predmet ne ostane ‘zamrznut’ u prošlosti, zato se iz polja klasičnog muzejskog postava širi u koncept cjelovitog predstavljanja s razvijenom mrežom partnera. Predstavljen je kroz tri glavna sadržajna presjeka, koja povezuju nasljeđe, znanost i umjetnost te pojedinačne manje tematske naglaske, koji dopunjuju glavnu priču. Prvi dio predstavlja kotač u primarnom kontekstu – prostoru i vremenu sojenica na Ljubljanskem barju. Rezultati istraživanja sojenica na Špici 2010. godine i zajednička objava sojenica na području Alpa (Švicarska, Njemačka, Francuska, Italija, Austrija i Slovenija) na svjetsku listu kulturnog naslijeđa UNESCO-a 2011. godine uvelike je unaprijedila perspektivu muzejskih izložbi.  Drugi dio izložbe predstavlja kotač kao jednog od najznačajnijih tehničkih izuma, koji je bitno promijenio gospodarski, znanstveni, politički i širi društveni razvoj zapadne civilizacije, prije svega u razdoblju od industrijske revolucije nadalje. Treći se dio izložbe proteže u drugu dimenziju prostora i vremena. Čovjekova želja za znanjem, istraživanjem i stvaranjem je nezaustavljiva i već dugo dopire i izvan matičnog planeta. Što je daleko, a što blizu, što znači svladavanje udaljenosti i koliko je relativan pojam vremena, gdje su, ako uopće postoje, granice ljudskog potencijala te posljednje, ali ne i najmanje važno, što nas čeka za 5000 godina, tek je nekoliko pitanja koja nas prate prema kraju izložbe.

Možda bih glavnu poruku zaključila uz misao, da su granice samo u našim glavama, namazan dio kruha nije uvijek nužno na gornjoj strani. Ovisno s koje strane ga pogledaš…

Koliko je zahtjevno postavljanje ovakve moderne i interaktivne izložbe? Koliko su trajale pripreme i što sve uključuje organizacija?

Najbolj zahtevna je idejna zasnova, kako tako kompleksen koncept spraviti v materialno obliko, ki bo dostopna res najširši javnosti. Naslednji odločujoči moment je dobra ekipa, tiste »iskrice v očeh« na prvem skupnem sestanku. Od tu naprej gre vse lažje…V zadnjih letih sem delala na kar nekaj kompleksnih razstavnih projektih z izjemno ekipo strokovnjakov za posamezna področja, kar mi je bistveno olajšalo delo tudi pri tej razstavi. Ne gre samo za razmerje med avtorjem in sodelavci, naročnikom in izvajalcem, temveč za resnično timsko delo z ogromno entuziazma in želje po dobro opravljenem delu, kar pa se prav gotovoodraža tudi v rezultatu. Tisti manj priljubljeni del vsakega projekta je omejenost s financami, časom, prostorom, s katerimi se v današnjih časih srečujemo vsi in je morda zato manj zanimiv za bralce.

Obsežnejša konceptualna in vsebinska dela za razstavo so potekala zadnja tri leta, konkretno pa smo za zasnovo postavitve in realizacijo potrebovali približno pol leta. Pri tako kompleksni postavitvi sta organizacija in terminski načrt ključnega pomena, saj se aktivnosti številne ekipe prepletajo, zelo hitro lahko pride tudi do domino efekta (nepravočasno opravljeno delo posameznega sklopa onemogoča nadaljevanje del na drugem sklopu…). Pri konkretni postavitvi je bil poseben izziv še izvedba fleksibilnosti opreme, ki bo omogočala racionalen in varen transport razstave v druge države (sestavljivi moduli, ki niso pogojeni z razstavnim prostorom) ter možnost prilagoditve za različne jezikovne variante (uporaba ekranov na dotik, ki so prvenstveno namenjeni možnosti izbire glede na zanimanje obiskovalcev, hkrati pa omogočajo enostavno nadgradnjo).

V imenu celotne ekipe lahko rečem, da je takšna postavitev kljub tehnični zahtevnosti bistveno zanimivejša od klasičnih postavitev. Ob številnih izzivih in tudi nujnih prilagoditvah in improvizacijah smo se vsi naučili veliko novega, pri delu pa kljub nekaj neprespanih noči neizmerno uživali. Ves trud bo seveda poplačan, če bodo zadovoljni tudi naši obiskovalci.

Najzahtjevniji je idejni projekt, kako tako kompleksan koncept materijalno uobličiti, da bude pristupačan i najširoj javnosti. Sljedeći odlučujući trenutak je dobra ekipa, te ‘iskrice u očima’ na prvom zajedničkom sastanku. Od tog trenutka naprijed ide sve lakše… Zadnjih godina radila sam na nekoliko kompleksnih izložbenih projekata s iznimnom ekipom stručnjaka za pojedinačna područja, što mi je uveliko olakšalo rad i pri ovoj izložbu. To nije samo odnos između autora i suradnika, naručitelja i izvođača, već stvarni timski rad s ogromnim entuzijazmom i željama za dobro izvršeni posao, što se odražava i u rezultatu. Manje omiljeni dio svakog projekta je ograničenje u financijama, vremenu, prostoru s kojima se u današnje vrijeme susrećemo svi i zato je možda manje zanimljiv čitateljima.

Opsežniji konceptualni i materijalni radovi za izložbu trajali su protekle tri godine, konkretno smo za dizajn i realizaciju trebali otprilike pola godine. Kod tako kompleksnom postavu  organizacija i vremenski raspored od ključne su važnosti, jer se aktivnosti brojne ekipe isprepliću, vrlo brzo nastane i domino efekt (rad koji nije učinjen na vrijeme onemogućuje nastavak rada na drugom području…). Kod konkretnog postavljanja poseban izazov predstavljala je izvedba fleksibilnosti opreme, koja bi omogućavala racionalan i zaštićen transport izložbe u druge države (sastavljivi moduli, nezavisni o izložbenom prostoru) te mogućnost prilagođavanja za različite jezične varijante (upotreba ekrana na dodir, koji su prvenstveno namijenjeni mogućnosti izbora s obzirom na zanimanje posjetitelja, istovremeno omogućavaju jednostavnu nadogradnju).

U ime cijele ekipe mogu reći da je ovakav postav, usprkos tehničkoj zahtijevnosti, značajno zanimljiviji od klasičnog postava. Kroz brojne izazove te nužne prilagodbe i improvizacije svi smo naučili mnogo toga novog, a pri radu smo, usprkos neprospavanih noći, neizmjerno uživali. Čitav trud bit će plaćen, ako budu zadovoljni i naši posjetitelji.

S kojim ste stručnjacima za pojedine aspekte izložbe surađivali i da li ste, zbog tehničkih ili financijskih razloga, bili prisiljeni odustati od nekih ideja?

Kar nekaj idej res nismo uspeli realizirati, največ zaradi finančnih omejitev, ki pa so v teh kriznih časih seveda razumljive. V okviru danih možnosti nam je bilo pomembno predvsem to, da ohranimo celovitost zasnove in koncepta razstave, kar nam je tudi uspelo. Nerealizirane dobre ideje pa bomo uporabili pri prihodnjih projektih…

Sodelavcev pri projektu je bilo veliko, vključevali so se v različnih fazah priprave. Prvi dolgotrajnejši del je obsegal vsebinski sklop, konservacijo predmetov, obdelavo dokumentacije in izdelavo slikovnega gradiva. Tu gre predvsem za dejavnosti, ki so nujni predpogoj za kvalitetne vsebine. Med njimi naj še posebej izpostavim konservacijo kolesa ter drugih predmetov in vzorcev iz mokrega lesa. Sodelovanje s kolegi iz RGZM Mainz in dolgotrajni napori slovenskih konservatorjev so že obrodili sadove – prvo konservatorsko delavnico za obdelavo mokrega lesa v Sloveniji (Restavratorski center ZVKDS).  Nekatere dejavnosti, ki se kasneje na razstavi mogoče sploh ne opazijo, pač potrebujejo svoj čas. Kot primer naj omenim izdelavo slikarskih upodobitev rekonstrukcij, ki so nastajale kar tri leta (študije detajlov, sodobnih analogij, eksperimenti…).

Drugi del je obsegal izvedbo razstave od zasnove do postavitve. Ta je omejen na krajše projektno obdobje, ko je definiran terminski plan in so na razpolago finančna sredstva. Vključuje sodelovanje avtorjev in vsebinskih sodelavcev, konservatorjev, oblikovalcev, programerjev, snemalcev, konstruktorjev in izvajalcev razstavne opreme,… Vzporedno je potekala zasnova in priprava pedagoških in andragoških programov ter popularizacije in promocije razstave.

Posebnost te razstave so tudi partnerstva in povezovanje s številnimi ustanovami, podjetji, posamezniki in dejavnostmi, ki presegajo klasične muzejske okvire in so prvenstveno namenjene širjenju dostopnosti do dediščine, znanosti in umetnosti. Med njimi naj izpostavim vsaj Kulturno središče evropskih vesoljskih tehnologij, RTV Slovenije, Restavratorski center ZVKDS, Javni zavod Ljubljanski grad, Krajinski park Ljubljansko barje, Kinoteko in številne druge, ki sodelujejo pri pripravi spremljevalnih razstav, programov in dogodkov.

Nekoliko ideja nismo uspjeli realizirati, najviše zbog financijskih ograničenja, koja su u ovim kriznim vremenima razumljiva. U okviru danih mogućnosti bilo nam je važno prije svega da sačuvamo cjelovitost ideje i koncepta izložbe, u čemu smo uspjeli. Nerealizirane dobre ideje ćemo upotrijebiti u okviru budućih projekata…

Suradnici projekta bili su brojni, uključivali su se u različitim fazama izrade. Prvi dugotrajni dio obuhvaćao je sadržajni dio, konzervaciju predmeta, obradu dokumentacije i izradu slikovnog gradiva. Radi se, prije svega, o djelatnostima koje su nužni preduvjet za kvalitetan sadržaj. Među njima bih posebno naglasila konzervaciju kotača te drugih predmeta i uzoraka mokrog drveta. Suradnja s kolegama iz RGZM Mainz i dugotrajni napori slovenskih konzervatora već su urodili plodom – prvom konzervatorskom radionicom za obradu mokrog drveta u Sloveniji (Restauratorski centar ZVKDS). Za neke djelatnosti, koje se kasnije na izložbi možda nisu ni uočile, trebalo je više vremena. Kao primjer, spomenula bih izradu slikarskih prikaza rekonstrukcija, koje su nastajale čak tri godine (studije detalja, suvremene analogije, eksperimenti…).

Drugi dio obuhvaćao je realizaciju izložbe od idejnog osnutka do postavljanja. Bio je ograničen na kraće vremensko razdoblje, nakon što su definirani termini i dobivena financijska sredstva na raspolaganje. Uključivao je suradnju autora i sadržajnih suradnika, konzervatora, dizajnera, programera, snimatelja, konstruktora i izvođača izložbene opreme… Usporedno je trajalo osnivanje i pripremanje pedagoških i andragoških programa te popularizacija i promocija izložbe.

Posebnost ove izložbe su također partnerstva i povezivanje s brojnim ustanovama, poduzećima, pojedincima i djelatnostima, koja prelaze klasnične muzejske okvire i prvenstveno su namijenjene širenju dostupnosti nasljeđa, znanosti i umjetnosti. Među njima bih naglasila Kulturno središte europskih svemirskih tehnologija, RTV SLovenije, Restauratorski centar ZVKDS, Javni zavod Ljubljanski grad, Krajinski park Ljubljansko barje, Kinoteku i brojne druge, koji susjeluju prilikom izrade pratećih izložbi, programa i događaja.

Od koga su preuzeti izlošci (ustanova/zbirka) i što obuhvaćaju?

Razstavljenih je skoraj 300 predmetov z različnih najdišč z Ljubljanskega barja. Poseben poudarek smo namenili novim, še neobjavljenim predmetom, predvsem s kolišča na Špici v središču Ljubljane, kjer so zavarovalne arheološke raziskave potekale leta 2010 in iz Zbirke družine Potočnik, ki obsega številne predmete iz reke Ljubljanice in jih v muzej prevzemamo v zadnjih treh letih. Glavnino razstavljenega gradiva hrani naš muzej, ki kot pooblaščeni muzej skrbi za območje Ljubljanskega barja s kolišči. Nekaj zanimivih predmetov smo si izposodili tudi iz Narodnega muzeja Slovenije, ki hrani gradivo iz t.im. Dežmanovih kolišč, ki so bila raziskana konec 19. stoletja.  Kriteriji pri izboru predmetov so bili: časovna pokritost, prostorska pokritost, raznovrstnost, zanimivost ter ne nazadnje prostorske kapacitete razstavišča.

Izloženo je skoro 300 predmeta s različitih nalazišta s područja Ljubljanskog barja. Poseban naglasak namijenili smo novim, još neobjavljenim predmetima, prije svega s područja sojenica na Špici u centru Ljubljane, gdje su zaštitna arheološka istraživanja provedena 2010. godine te iz Zbirke obitelji Potočnik, koja obuhvaća brojne predmete iz rijeke Ljubljanice, koje u muzej preuzimamo zadnje tri godine. Većinu izložene građe čuva naš muzej (Mestni muzej, op. a.), koji kao ovlašteni muzej skrbi za područje Muzejskog barja sa sojenicama. Neke zanimljive predmete posudili smo iz Narodnog muzeja Slovenije, koji čuva građu iz tzv. Dežmanovih sojenica, koje su bile istraživane krajem 19. st. Kriteriji za izbor predmeta bili su: vremenska pokrivenost, prostorna pokrivenost, raznovrsnost, zanimljivost te zadnje, ali ne nevažno, prostorni kapacitet izložbenog prostora.

Koji sadržaji i aktivnosti prate izložbu ‘Kolo, 5200 let’?

Kot interpretativni in izkustveni del razstave smo pripravili t. im. eksperimentalno sobo, ki je namenjena vsem obiskovalcem, hkrati pa služi za izvajanje učnih programov za vrtce in šole. In že navdušuje mlade in stare…V sklopu razstave potekajo tudi novi in prenovljeni pedagoški programi za različne starostne skupine. Kombinacija ogleda razstave in izkustvenih dejavnosti v eksperimentalni sobi se je izkazala za izjemno učinkovito.

Razstavo spremlja 12 manjših mesečnih tematskih razstav v sodelovanju s številnimi partnerji in na različnih lokacijah. Namenjene so detajlnejši predstavitvi posameznih tem in popularizaciji. Ob njih potekajo še različni dogodki za posamezne ciljne publike (festivali, delavnice, predavanja, demonstracije,…).

Posebni programi so namenjeni še družinam, odraslim, starostnikom in ranljivim skupinam. V sklopu projekta usposabljanja gluhih in naglušnih bo izvedenih več delavnic in ena od spremljevalnih razstav z namenom aktivnega vključevanja ranljivih skupin, ki bodo načrtovane dejavnosti tudi sami izvajali. Aktivno vključevanje poteka tudi s sodelovanjem Srednje šole za oblikovanje in fotografijo, ki je locirana v neposredni bližini muzeja. Dijaki so v tem šolskem letu ustvarjali oblikovalske izdelke iz keramike po navdihu iz preteklosti (koliščarski ornamenti) in žgali z redukcijskim postopkom (obujanje starih obrti, ki so pred izumrtjem). Razstavili so jih na prvi spremljevalni razstavi, skupaj z oblikovanjem, izdelavo videa in glasbe so resnično presegli vsa naša pričakovanja.

Sodelujemo še pri nastanku filma KOLO, ki ga snema RTV Slovenija (polurni dokumentarno/ art film, ki sledi konceptu razstave). Snemanja potekajo na različnih lokacijah doma in v tujini. Film bo na ogled v jesenskih mesecih.

Vzporedno poteka še cel kup popularizacijskih in promocijskih akcij, celoten program lahko spremljate na naši spletni strani.

Kao interpretativni i iskustveni dio izložbe pripremili smo tzv. eksperimentalnu sobu, koja je namijenjena svim posjetiteljima, a ujedno služi za provođenje obrazovnih programa za vrtiće i škole. A još oduševljava i mlade i starije… U okviru izložbe odvijaju se novi i obnovljeni pedagoški programi za različite starosne skupine. Kombinacija razgleda izložbe i iskustvenih aktivnosti u eksperimentalnoj sobi pokazala se kao izuzetno učinkovita.

Izložbu prati 12 manjih mjesečnih izložbi u suradnji s brojnim partnerima i na različitim lokacijama Namijenjene su detaljnijem predstavljanju pojedinačnih tema i popularizaciji. Uz njih se odvijaju i različiti događaji za pojedinačne ciljne skupine (festivali, radionice, predavanja, demonstracije,…).

Posebni programi namijenjeni su obiteljima, odraslima, starijima i osjetljivim skupinama. U okviru projekta osposobljavanja gluhih i nagluhih bit će proveden veći broj radionica i jedna od pratećih izložbi s namjerom aktivnog uključicanja osjetljivih skupina, koji će sami provoditi planirane aktivnosti. Aktivno uključivanje odvija se također u suradnji sa Srednjom školom za dizajn i fotogradiju, koja je locirana u neposrednoj blizini muzeja. Učenici su tokom ove školske godine izradili dizjanerske proizvode iz keramike inspirirane prošlošću (ornamenti sojenica) i pekli redukcijskim postupkom (oživljavanje starih zanata, koji su pred izumiranjem). Izložili su ih na prvoj pratećoj izložbi, zajedno s dizajnom, izradom videa i glazbe zaista su nadmašili sva naša očekivanja.

Surađujemo još pri nastanku filma KOLO, koji snima RTV Slovenija (polusatni dokumentarno-umjetnički film, koji prati koncept izložbe). Snimanja se odvijaju na različitim lokacijama u zemlji i inozemstvu. Film će biti objavljen tokom jesenskih mjeseci.

Usporedno traje veliki broj popularizacijskih i promocijskih akcija, cjelokupan program dostupan je na našoj internetskoj stranici.

Da li je kronologija (koja se ističe u naslovu izložbe) determinirala koncepciju postava?

Naslov razstave KOLO, 5200 let definira starost kolesa, vendar je uporabljen predvsem kot ponazoritev razsežnosti časa ter dinamike razvoja  (zato tudi ni zapisan z absolutno letnico 3200 BC). Temeljno sporočilo, ki ga nosi je, kam smo v pet tisoč letih prišli, kje smo danes in kam želimo v naslednjih pet tisočih letih. Morda se sliši preveč abstraktno in simbolno, pa vendar živimo v času globalizacije, ko nas sodobne tehnologije, predvsem pa človekov potencial za nova odkritja in izume postavljajo pred neomejene možnosti za prihodnost. Hkrati pa smo prišli do točke, ko je potreben tudi razmislek kako naprej, saj je to tudi časmasovne potrošnjeter neverjetne, prekomerne želje po materialnem, kar vse je pripeljalo doogromnega nesorazmerja med revnimi in bogatimi, prekomernega števila prebivalcev na določenih območjih našega planeta, ekoloških katastrof, popolnega nadzora posameznih inštitucij nad našim življenjem in še bi lahko naštevala. Posledice se občutijo viskanju hitrih »instant« rešitev in vsesplošnemu populizmu, ki se v zadnjih letih kažejo tudi v kulturni sferi in prezentaciji dediščine. Prav zato želimo, da imajo obiskovalci naše razstave možnost lastnega razmišljanja, izbire, raziskovanja, igranja, iskanja odgovorov, brez v naprej pripravljenih enostavnih in všečnih rešitev, ki temeljijona udobnem in hitrem zadovoljevanju potreb(po današnjih standardih vsesplošne potrošnje). To je seveda naša dolgoročnain pozitivno usmerjena naložba, ki ji kot javni zavod, ki je financiran z javnim denarjem, po mojem mnenju moramo slediti tudi v prihodnje.

Naslov izložbe KOLO, 5200 godina definira starost kotača, ali je upotrebljen prije svega kao vizualizacija dimenzije vremena i dinamike razvoja (iz tog razloga nije zapisan s apsolutnom godinom 3200 pr. n. e.). Glavna poruka koju nosi je – kamo smo dospjeli u pet tisuća godina, gdje smo danas i kamo želimo u idućih pet tisuća goodina. Možda djeluje previše apstraktno i simbolički, iako živimo u vremenu globalizacije, u kojem nas suvremene tehnologije, prije svega ljudski potencijal za nova otkrića i izume, postavljaju pred neograničene mogućnosti budućnosti.

Ujedno smo došli do točke u kojoj je potrebno razmisliti kako naprijed, jer je to takošer vrijeme masovne potrošnje te nevjerojatne, prekomjerne želje za materijalnim, što je sve dovelo do ogromnog nesrazmjera između siromašnih i bogatih, prekomjernog broja stanovnika na određenim prostorima naše planete, ekoloških katastrofa, potpunog nadzora pojedinačnih institucija nad našim životom, mogla bih i dalje nabrajati. Posljedice se osjete u traženju brzih ‘instant’ rješenja i svepovršnom populizmu, vidljivog zadnjih godina i u kulturnoj sferi i prezentaciji nasljeđa. Upravo zato želimo da posjetitelji naše izložbe imaju mogućnost vlastitog razmišljanja, izbora, istraživanja, igranja, traženja odgovora, bez unaprijed pripremljenih jednostavnih i poželjnih rješenja, temeljenih na udobnom i brzom zadovoljavanju potreba (po današnjim standardima ukupne potrošnje). To je, naravno, naš dugoročna i pozitivno usmjerna uloga,  koju kao javni zavod, koji je financiran javnim novcem, po mojem mišljenju, moramo slijediti i u budućnosti.

Planira li se da se Izložba, zvog svoje važnosti, predstavi i izvan granica Slovenije i da li će se, u tom slučaju, koncepcija prilagođavati konkretnom kontekstu (prostoru) u kojem će se održati?

Naša želja je, da bi razstavo videlo kar največ ljudi tudi izven Slovenije. Nosi namreč tako univerzalno sporočilo, da ne potrebuje dodatnih razlag, hkrati pa omogoča večjo prepoznavnost kulturne dediščine ter znanstvenih dosežkov, ki so lastni nam vsem. Najprej načrtujemo gostovanje razstave v državah partnericah na Unescovem seznamu dediščine, kjer bi jo bilo v kontekstu kolišč mogoče nadgraditi z gradivom vsake od gostiteljic, skupno pa bi se potem predstavili še npr. v Bruslju ali na sedežu Unesca v Parizu. Kasneje želimo razstavo predstaviti še v drugih evropskih državah, tudi na Hrvaškem.

Naša želja je da izložbu vidi što više ljudi, također i izvan Slovenije. Nosi doista takvu univerzalnu poruku, da ne treba dodatnih obrazloženja, ujedno omogućava veću prepoznatljivost kulturnog naslijeđa i znanstvenih dosega, koje posjedujemo svi. Najprije planiramo gostovanje izložbe u državama partnericama na UNESCO-voj listi nasljeđa, u kojima bi se mogla, u kontekstu sojenica, nadograditi građom svake od domaćina, zajednički bi se potom predstavili još u npr. Briselu, ili u sjedištu UNESC-a u Parizu. Kasnije želimo izložbu predstaviti i u drugim europskim državama, također i u Hrvatskoj.

Kakvi su bili Vaši prvi osobni dojmovi u ‘bliskom susretu’ s predmetom  koji dolazi iz drugog vremena (istog prostora!) i koji fascinira svim svojim atributima?

Morda se arheologi v resnici niti ne zavedamo, kakšno izjemno priložnost imamo, da se po nekaj tisoč letih »počivanja« pod zemljo ali vodo lahko prvi spet dotaknemo predmetov, ki so jih zapustili naši davni predniki. Ob rutinskem in zahtevnem terenskem delu so naše skrbi usmerjene predvsem v tehnične podrobnosti: kako bomo predmet dvignili, zaščitili, dokumentirali,… Prav zato je odkritje takšnih izjemnih najdb kot je kolo tudi nagrada in spodbuda za nadaljnje delo. Odkritje kolesa nas je navduševalo v več fazah. Najprej prav gotovo kolege arheologe z Inštituta za arheologijo ZRC SAZU, ki so ga odkrili pri vzorčenju lesa v enem od barjanskih drenažnih jarkov. Nato znanstvenike, konservatorje, muzealce in ne nazadnje končno tudi obiskovalce, ki si ga lahko ogledajo na naši razstavi. Z neizmernim spoštovanjem do ljudi, ki so bili sposobni izdelati tehnološko tako dovršen predmet, želimo da navdušuje in navdihuje tudi bodoče generacije.

Možda mi arheolozi uistinu i nismo svjesni kakvu izuzetnu priliku imamo da se nakon nekoliko tisuća godina ‘počivanja’ pod zemljom ili vodom prvi opet dotaknemo predmeta, koje su napustili naši davni pretci. Prilikom rutinskog i zahtjevnog terenskog rada naše su brige usmjerene prije svega na tehničke detalje: kako ćemo predmet podignuti, zaštititi, dokumentirati,… Upravo zato je otkriće takvih izuzetnih nalaza, kao što je kotač, također nagrada i poticaj za daljnji rad. Otkriće kotača nas je inspiriralo u više faza. Prvo, sigurno kolege iz Instituta za arheologiju, koji su ga otkrili prilikom uzorkovanja drveta u jednom od barjanskih jarkova. Potom znanstvenike, konzervatore, muzealce i u konačnici posjetitelje, koji ga mogu pogledati na našoj izložbi. S neizmjernim poštovanjem prema ljudima, koji su bili sposobni izraditi tako tehnološki dovršen predmet, želimo da inspirira i potakne buduće generacije.

Vabljeni na ogled!

Zahvaljujem na razgovoru.

Čitatelje pozivam na razgled Izložbe i posjet linkovima koji se na nju odnose

www.kolo5200.si
www.mgml.si
MGML – Otvorenje izložbe ‘KOLO, 5200 let’ [Osvrt Vendi Jukić Buča]
MGML – Postavljanje izložbe ‘KOLO, 5200 let’ [Osvrt Vendi Jukić Buča]

Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča

Prijevod: VJB

U Ljubljani, 6 9 2013.

Irena Šinkovec uz postav izložbe 'Kolo: 5200 let': Foto: VJB.

Irena Šinkovec uz postav izložbe ‘Kolo: 5200 let’: Foto: VJB.

Irena Šinkovec uz vitrinu s kotačem izložbe 'KOLO: 5200 let'. Foto: VJB.

Irena Šinkovec uz vitrinu s kotačem izložbe ‘KOLO: 5200 let’. Foto: VJB.

Razgovor s gospodinom Nikšom Vujnovićem, autorom ‘Kratkog vodiča kroz povijest općine Sućuraj’

Razgovor vodimo s povjesničarom i arheologom Nikšom Vujnovićem povodom objavljivanja povijesno-arheološkog Kratkog vodiča po općini Sućuraj.

Surađivali ste na provođenju brojnih terenskih istraživanja u Sloveniji i Hrvatskoj. O kakvim se istraživanjima najčešće radilo i koje biste lokalitete mogli izdvojiti?

Da, surađivao sam na velikom broju arheoloških projekata u Italiji, Sloveniji i Hrvatskoj. Uglavnom se radilo o terenskim arheološkim istraživanjima, odnosno, arheološkim iskopavanjima i rekognosciranjima. U Sloveniji i Hrvatskoj sam najviše vremena proveo na terenskim istraživanjima koja su prethodila izgradnjama autocesta i plinovoda. Arheologija na velikim infrastrukturnim radovima u Sloveniji i Hrvatskoj je „iznjedrila“  veliki broj privatnih tvrtki za arheološka istraživanja. U Sloveniji sam radio za tvrtku „Arhej“ d.o.o., a u Hrvatskoj za „Kaducej“ d.o.o iz Splita. U Hrvatskoj posebno ističem moje sudjelovanje na projektima: „Hvar – arheologija mediteranskog predjela“ i „ Adriatic Island Project“ gdje sam radio sa velikim brojem arheologa iz čitavog svijeta. Rezultat toga rada su i tri knjige u kojima je objavljen registar arheoloških nalazišta srednjodalmatinskih otoka. Upravo taj moj angažman na izradi karte nalazišta želim posebno izdvojiti, jer arheološku topografiju smatram bazičnim arheološkim poslom. Ove tri spomenute knjige kao i knjige sličnog sadržaja iz sjeverozapadne Hrvatske i Cetinske krajine skoro dva desetljeća potiču na razmišljanje da se ozbiljno pokrene, već započeta, izrada arheološke karte Hrvatske. Na odgovornima u Ministarstvu kulture RH i Hrvatskom arheološkom društvu je da poguraju te procese.

Kratki vodič kroz povijest općine Sućuraj obuhvaća kronološki opis arheološke i povijesne situacije na području općine Sućuraj. Što Vas je potaklo da sami objavite vodič i na taj način popularizirate arheologiju ovog dijela Hrvatske?

Ovaj vodič je nastao kao rezultat mojega rada na terenu općine Sućuraj u proteklih 40 godina. Obimna arheološko povijesna građa koju sam prikupio tijekom istraživanja sama od sebe se nametnula, pa sam odlučio da rezultate prikažem javnosti u obliku manjeg vodiča i tako populariziram baštinu rodnoga kraja. Ujedno napominjem da sam poticaj našao i u činjenici što sam rođen u Bogomolju, odakle mi je majka, a kako živim u Sućurju tu je i moja osobna želja prevladala da poklonim zavičaju vodič.

Vodič je pisan razumljivim i jednostavnim stilom, preveden na nekoliko svjetskih jezika. Kome je namijenjen?

Prvo, namijenjen je lokalnom stanovništvu, posebno mlađim naraštajima, stoga sam kroz tekst namjerno navodio nazive lokaliteta koji  ih uvode i ujedno upozoravaju na važnost određenih kulturno povijesnih vrijednosti. Sve je to popraćeno kartom nalazišta na kraju vodiča. Drugo, namijenjen je također i turistima, pa je preveden na engleski jezik, koji se mogu informirati o povijesno kulturnim procesima na ovom prostoru otoka Hvara. Također, uz kartu nalazišta  na kraju vodiča bolje će sagledati procese razvoja naselja u kojima su na odmoru.

Što sve obuhvaća proces publiciranja ovakvog profila u vlastitom aranžmanu?

Osim pripreme teksta i slikovnog materijala u samom procesu publiciranja važan je dobar i koordiniran rad s dizajnerom i tiskarom. Stoga je potrebna redovita kontrola obavljenog posla kako bi se izbjegle greške, kao na primjer greške u tekstu i na karti nalazišta. No, to istovremeno poskupljuje rad, pa je najvažnije osigurati novčana sredstva za učinkovitije obavljanje posla.

Koliko, po Vašem mišljenju, kulturna i umjetnička otkrića iz prošlosti Sućurja mogu doprinijeti njegovoj budućnosti?

Kulturna i umjetnička baština pridonosi budućnosti određene zajednice, ali ostaje glavno pitanje koliko se ta zajednica, na lokalnom i državnom nivou, brine o uključivanju baštine u interesu razvoja za budućnost. U općini Sućuraj je u proteklih dvadesetak godina objavljeno više publikacija i znanstvenih članaka iz kulturne baštine, dok sama općina, kao osnovni društveni nosilac kulture, još uvijek nije ozbiljnije pristupila osmišljavanju kulturne politike u interesu razvoja za budućnost.

 

Zahvaljujem na razgovoru.

Vendi Jukić Buča

Zagreb | Ljubljana, 18. lipnja 2013.

Nikša Vujnović (desno) autor vodiča i promotor akademik Radoslav Tomić (lijevo) na promociji vodiča u Sućurju.

Nikša Vujnović (desno) autor vodiča i promotor akademik Radoslav Tomić (lijevo) na promociji vodiča u Sućurju.

Razgovor s Aleksandrom Bugar i Borisom Mašićem, višim kustosima Muzeja grada Zagreba i autorima izložbe ‘U službi arheologije’

Povodom posjeta izložbi ‘U službi arheologije’ postavljenoj u Muzeju Grada Zagreba razgovaramo s autorima – Aleksandrom Bugar, višom kustosicom, voditeljicom Antičke zbirke te Borisom Mašićem, višim kustosom, voditeljem Srednjovjekovne arheološke zbirke Muzeja.

Izložba naglašava aspekte primjene spektra različitih znanstvenih disciplina s ciljem sveobuhvatnijeg i detaljnijeg interpretiranja arheoloških nalaza. U kojim okolnostima je potrebno primijeniti ove discipline? Može li se danas uopće voditi arheološko istraživanje bez njihove primjene?

Arheološko istraživanje uvijek je svojevrstan put u prošlost, bilo da je riječ o terenskom ili kabinetskom radu. Svaki arheološki nalaz kao i svaki arhivski dokument ili povijesni izvor koji nam pomaže u interpretaciji sadrže niz informacija pomoću kojih dolazimo do podataka o prošlosti i ljudskom djelovanju u toj prošlosti. Što više informacija o predmetu posjedujemo lakše ćemo interpretirati tu prošlost. Stoga se analize koje dobivamo iz drugih, većinom prirodnih znanosti, nameću kao nužnost u toj interpretaciji. Nadalje, prilikom terenskog istraživanja otvara nam se čitav niz pitanja i nedoumica koje samo takve znanstvene analize mogu potvrditi, ali i negirati prvotne pretpostavke – bilo tijekom iskopavanja, bilo za vrijeme postterenske obrade lokaliteta. Na izložbi i u katalogu istaknuta je važnost odgovornosti arheologa u prikupljanju i bilježenju svih podataka na temelju kojih se nalaz interpretira. Stoga je i skupljanje što većeg broja uzoraka podobnih za analize nužnost koje moramo biti svjesni kada istražujemo neki lokalitet. Neki uzorci danas nam se mogu činiti irelevanti, a za desetak godina možda će ih biti moguće analizirati nekim nama nepoznatim metodama i tehnikama. Bio je to dijelom i cilj ove izložbe. Naime, potrebno je upoznati što širi krug korisnika s mogućnostima koje nam pružaju sve znanstvene discipline tematizirane na izložbi, a koje arheologu mogu koristiti pri interpretaciji nalaza. Naravno, broj analiza koje se naručuju ovisi o čitavom nizu faktora. Od poznavanje mogućnosti i ograničenja pojedinih instrumentalnih analitičkih tehnika do financijskih mogućnosti. No, bitna je činjenica prepoznati problematske nalaze, ključne za sagledavanje slike o lokalitetu i njih treba znanstveno argumentirati. Argumentacija se može temeljiti na arheološkom kontekstu nalaza, na povijesnim izvorima, odnosno, na korištenju arheologiji srodnih disciplina kao što su, primjerice, numizmatika ili epigrafija, ali vrlo često je nužno izvršiti i arheometrijske analize kako bi određena interpretacija bila vjerodostojna, a nalaz adekvatno valoriziran.

Svaka znanstvena disciplina opisana je i objašnjena te su navedeni konkretni primjeri njezine upotrebe prilikom arheoloških istraživanja koje je proveo MGZ. Koliko se interdiciplinarni pristup koristi tijekom samog arheološkog istraživanja, a koliko naknadno, tijekom interpretacije pronađenih artefakata?

Prije svega, nužno je naglasiti kako su na izložbi predstavljene one znanstvene discipline koje su arheolozi Muzeja grada Zagreba koristili u svojim istraživanjima i, naravno, da to nisu sve arheometrijske discipline. Koncepcijski su na izložbi predstavljene: geofizika, geodezija, geologija, znanost o drvu, kronometrija, radiografija, kemija, botanika, zoologija te antropologija i to kroz povijest njihove primjene u arheologiji te, potom, kroz korištenje njihovih metoda i tehnika na odabranim nalazima s naših terenskih istraživanja. Pojedine od tih disciplina, poput geofizike i, poglavito, geodezije usko su vezane uz terensko istraživanje. Za pojedine bi bilo izvanredno kada bi stručnjaci poput geologa, antropologa, zoologa, botaničara i sl., bili sastavni dio terenske ekipe te da već tijekom iskopavanja vrše ekspertize i, na neki način, čak i usmjeravaju pojedine segmente istraživanja. No, kako to najčešće nije slučaj, njihova znanja koriste se većinom po završetku terenskog istraživanja – ovisno o vrsti i brojnosti nalaza i uzoraka. Neke od instrumentalnih metoda (radiologija, dendrokronologija, analitička kemija, radiokarbonsko datiranje i sl.) moguće je kotistiti samo nakon istraživanja jer su analize dugotrajne i vezane su uz specifičnu laboratorijsku metodologiju. Potreba za određenim analizma nametne se, ponekad, tek pri kabinetskom radu, kada određene nalaze treba dodatno argumentirati zbog kvalitetnije interpretacije. Tako smo, primjerice, kemijske analize stabilnih izotopa naknadno izvršili na pojedinim kosturnim ostacima pokojnika kako bi ukazale na vrstu prehrane i podneblje u kojem su te osobe živjele, a kako bi rasvjetlili priču o metalurškoj djelatnosti na jednom od istraženih lokaliteta, izvršene su spektrometrijske analize kojima je utvrđeno da je bila riječ o proizvodnji željeza.

Interdisciplinarne metode proširuju kontekst arheološkog zbivanja, a svojim razvojem  pridonose otkrivaju konkretnijih podataka. Koji je segment arheološke znanosti jedistven i samodostatan?

Bez terenskog istraživanja nemoguće je doći do materijalnih svjedočanstava prošlosti i utoliko je ono nezamjenjivo, ali svaki lokalitet ili nalaz nužno je interpretirati, a za to nisu uvijek dostatna samo arheološka znanja. Premda je svaki arheološki lokalitet jedinstven – predstavlja novu priču, novu spoznaju – metodološki pristup mora biti sustavan i što egzaktniji. Podrazumijeva se kako sva slojevitost i kompleksnost lokaliteta mora biti adekvatno dokumentirana te kroz terensku dokumentaciju sačuvana i provjerljiva svakom budućem istraživaču. Naime, samo je arheologu na terenu vidljiv izvorni kontekst nalaza – originalan i neponovljiv – koji je ujedno i temelj na kojem se gradi interpretacija. Neki novi kontekst nalaza može potvrditi ili opovrgnuti dotadašnje spoznaje te je nužno umanjiti faktor subjektivnosti pri njegovoj obradi, interpretaciji i valorizaciji. Premda nam nove tehnologije, kako je dijelom razvidno na izložbi, značajno pomažu u tome, važnu, gotovo presudnu ulogu u interpretaciji konteksta nalaza imaju iskustvo i znanje arheologa – jedinog moderatora svih dobivenih podataka. U terenskoj praksi je, dakako, riječ o vrlo složenom procesu prepoznavanja različitih slojeva, pokretnih i nepokretnih nalaza i njihovih međusobnih odnosa. Isključivo na arheologu, dakle, leži odgovornost za prepoznavanje sve slojevitosti i kompleksnosti nekoga lokaliteta ili nalaza na temelju kojih se dolazi do novih spoznaja.

Mogu li neke od prezentiranih metoda samostalno koristiti arheolozi ili su za njihovo provođenje uvijek potrebni vanjski stručni timovi i tvrtke?

Nova dostignuća u zananosti rađaju specijalizirana znanja. Danas je nemoguće biti „renesansni znanstvenik“. Sami moramo biti svjesni svojih znanja i ograničenja. Izvrsno je kada se arheolog specijalizira u nekoj od arheometrijskih disciplina. Možemo se priučiti, primjerice, korištenju nekih geodetskih mjernih instrumenata ili primjeni računalnih grafičkih programa i slično, ali postoji niz disciplina i tehnika u kojima su specijalizacije nužne pa tako i angažiranje stručnjaka za određena područja. Upravo je potreba za dijalogom između arheologije i arheometrijskih disciplina naglašena na izložbi kroz svojevrstan amblem izložbe – dvije sučeljene, stilizirane lubanje –  koji prati sve sadržajne elemente izložbe, od izložbenih legendi i kataloga do promidžbenog materijala. Naime, kreativnim dijalogom uvijek dolazimo do kvalitetnijih rješenja. Nadamo se kako je to moguće prepoznati kroz izloženi sadržaj te kroz rješenje prostornog oblikovanja izložbe i njezina vizualnog identiteta za koje su zaslužne Adriana Čulek i Iva Marochini.

Koliko je trajala priprema Izložbe i koliko zanimanje je izazvala?

Vrlo je komplicirano odgovoriti na pitanje o trajanju pripremnih radova za izložbu. Brojni segmenti arheološkog i muzejskog djelovanja utjecali su na to da izložba, ovakva kakva jest, bude predstavljena javnosti. Svaka muzejska izložba prezentacija je određenih znanja o temi koju obrađuje, pa tako možemo reći da su na ovoj izložbi ugrađena i znanja stečena još tijekom fakultetskog obrazovanja. Istina, službeno su pripremni radovi za izložbu započeli još 2011. godine kada je osmišljen idejni koncept izložbe u kojem smo odlučili, kao glavne eksponate, izložiti rezultate arheometrijskih analiza te kroz njihovu interpretaciju predstaviti neke od naših nalaza. Vremenom smo se i oduševili spoznajom, kako osim vanrednog miljokaza pronađenog u Ježdovcu, većina eksponata, vjerojatno, nikada ne bi dospjela u vitrinu, a u ovom ekspografskom kontekstu slikovito zrcale prošlost Zagreba, od drvene oplate bunara, preko čeljusti izumrlog goveda – tura, do karboniziranih sjemenki iz paljevinskih grobova te lubanje pokojnice pokopane između 1224. i 1239. godine na današnjem Trgu sv. Marka. Bilo je zanimljivo kreirati izložbeni scenarij u kojem su udarni eksponati rezultati znanstvenih analiza te u istaknutoj vitrini izložiti 39 elborata na kojima se temelji izloženi sadržaj. K tome, bilo je potrebno puno vremena kako bi se iz već ranije izvršenih analiza odabrale one signifikantne za pojedinu temu, dok su se rezultati nekih dugotrajnih analiza čekale sve do ove godine. Sve je to pozornom gledatelju vidljivo na jednoj od izložbenih legendi, gdje je popis svih elaborata rađenih u razdoblju od 1994. do 2013. godine. Izuzetno zanimanje za izložbu iskazao je HRT, (Znanstveni program, Redakcija za kulturu, Dobro jutro Hrvatska), dok je broj posjetitelja koji su u Muzej grada Zagreba došli samo zbog izložbe gotovo nemoguće egzaktno iskazati. Naime, u Muzeju su, uz stalni postav, trenutno otvorene tri izložbe, a izložba U službi arheologije je zbog tehničkih razloga postavljena u ulaznom prostoru muzeja kroz koji moraju proći svi korisnici. Tako je, na naše zadovoljstvo, broj onih koji su vidjeli izložbu zasigurno veći nego što bi bio da je izložba postavljena u nekom izdvojenom izložbenom prostoru.

Zahvaljujem na razgovoru.

Vendi Jukić Buča

Zagreb, 7. lipnja 2013.

 

MGZ - Aleksandra Bugar i Boris Mašić u prostoru izložbe 'U službi arheologije'. Foto: VJB.

MGZ - Aleksandra Bugar i Boris Mašić u prostoru izložbe 'U službi arheologije'. Foto: VJB.

MGZ - Aleksandra Bugar i Boris Mašić uz miljokaz iz Ježdovca. Foto: VJB.

MGZ - Aleksandra Bugar i Boris Mašić uz miljokaz iz Ježdovca. Foto: VJB.