Razgovor s Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom u Muzeju grada Zagreba

U prilici smo ponovno voditi razgovor s gospodinom Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom i voditeljem Srednjovjekovne arheološke zbirke Muzeja grada Zagreba, ovoga puta povodom izložbe Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću, koja je u Muzeju grada Zagreba bila postavljena u razdoblju od prosinca 2015. do kraja siječnja 2016. godine.

MGZ-boris-masic

Boris Mašić uz postament na izložbi ‘Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću’. Foto: VJB.

Razmišljanja o funkcijama muzejske ustanove i iskustvima muzejskog rada izrazili ste u nekoliko prilika; može se istaknuti članak objavljen u Zborniku 4. zagrebačkog arhivskog dana (2013.) te u Predgovoru publikaciji Religijske medaljice (2014.). Što Vas je potaklo da kao arheolog artikulirate specifičnu problematiku te karakteristike i instrumente muzejske struke?

Odgovor na Vaše pitanje vrlo je jednostavan: pa ja radim u muzeju. Govoreći iz vlastitog iskustva, imao sam sreću da kustoski zanat učim od majstora muzealaca i to u vrijeme dok se prije dvadesetak i više godina pripremao novi stalni postav Muzeja grada Zagreba. Kada se prisjetim tih dana i sebe kao nadobudnog arheologa – terenca, kojemu su strogo zadani okviri i uzusi struke bili nepremostiva profesionalna granica, razumijem koliki su trud ulagali, nadasve Nada Premerl i Željka Kolveshi te arhitekt Željko Kovačić, ali i druge kolege, ne bi li me uvjerili u specifičnost muzejskog pristupa interpretaciji arheoloških nalaza. K tome, spletom sretnih okolnosti, u nekoliko navrata prisustvovao sam manifestaciji dodjele Godišnje nagrade Europskog muzejskog foruma u okviru koje se, u vidu svojevrsnog prijemnog ispita, predstavljaju nominirani muzeji. Slijedom tog iskustva ja bih sve buduće muzealce prije stručnog ispita poslao da prisustvuju jednoj takovoj sesiji jer one pružaju uvid u suvremena promišljanja – prije svega – komunikacije muzeja s njegovim korisnicima. Naime, kada fokus svog stručnog interesa preusmjerite s muzejskog predmeta na muzejskog korisnika, a to nama muzealcima nije baš lagana zadaća, otvara vam se čitav niz novih pitanja na koje, potom, odgovore nalazite u stručnoj literaturi i tek tada vidite kako su ispiti kod profesora Ive Maroevića bili pametni i svrsishodni. Tek tada vidite i da je svejedno izlažete li fibulu kasnolatenske sheme ili – ako radite primjerice u Muzeju prekinutih veza – haltere, bitno je da posjetitelju prenesete znanje o predmetu. Upravo mi posredovanje u prenošenju muzejskog znanja predstavlja najveći izazov, jer je učinak posredovanja lako provjerljiv u reakcijama posjetitelja. Rezultat svega toga je da danas stručno vodstvo kroz muzejski postav MGZ-a studentima arheologije počinjem isticanjem činjenice da se rad arheologa u muzeju bitno razlikuje od rada arheologa, primjerice, u znanstvenoj instituciji ili službi zaštite spomenika. Što dodati osim reći da zahvaljujem svima koji su mi pomogli da to shvatim – a ne izgleda baš komplicirano!

Zalažete se za izlagački pristup interpretacije konteksta kojemu je izložak poticaj, a ne samo prezentaciju putem opisivanja muzejske građe. Ovaj pristup podrazumijeva opsežan angažman autora/kustosa, ali je konačni rezultat sadržajan i posjetiocu zanimljiv. Koje sve aktivnosti podrazumijeva ovakav izlagački pristup / na koje se načine može pristupiti interpretaciji muzejske građe? Kolika je uloga kustosa, a kolika ‘opredmećenog argumenta’ – izloška (izraz koji ste Vi definirali)?

Svakom istraživaču (bio on arheolog, medicinar, botaničar, informatičar…) uvijek se nameću novinarskih pet pitanja: tko, što, kada, gdje i kako, a dodaje se i šesto „zašto“. Ako prilikom primarne muzejske obrade nekoga predmeta (a slično je i s arheološkim nalazom na terenu) ne tražimo odgovore na spomenuta pitanja, rezultat rada bit će bazična deskripcija promatranog, odnosno, podaci o dataciji, dimenzijama, sastavu, izgledu, stanju… Premda suhoparni, ti podaci predstavljaju temelj znanja o istraživanom, ali ako se to znanje ne nadograđuje odgovorima na prethodno spomenuta pitanja, s obzirom da nam je predmet interesa ljudsko djelovanje u prošlosti, mislim da nismo ispunili zadatak. Naime, kada pogledate podatak da muzeji izlažu između 2 i 7 % fundusa, znači da minimalno 93 % muzejskog sadržaja i s njime povezanoga znanja ne komuniciramo korisnicima. Veliki je to izazov i obvezujući podatak koji nagovještava burne godine koje su pred muzealcima. Kada govorimo o izazovu, riječ je o činjenici da živimo u vremenu kada industrija zabave neumoljivo konkurira muzejima nudeći posjetitelju čak i kvalitetne sadržaje, te da se sve učestalije osnivaju (često i pod nazivom muzej) interpretacijski centri koji komuniciraju baštinu. U tom kontekstu muzejski predmet, kao autentično svjedočanstvo prošlosti, postaje jedini argument kojim možete pridobiti posjetitelja, no nameće se pitanje njegove adekvatne prezentacije kojom bismo trebali nagovoriti posjetitelja da svoje slobodno vrijeme provede u muzeju. Imamo sreću baviti se „primijenjenom umjetnosti baštinske komunikacije“ i ako gledate muzej kao „kuću ideja, a ne kuću predmeta“, ne postoje granice vaše kreativnosti izuzev vaše imaginacije. Ovim temama bave se muzealci već niz desetljeća – nije to ništa novo! Imate „brdo“ literature posvećene tim pitanjima, a ako imate sreće pratiti suvremene izlagačke trendove te ako, kao ja, imate poticajno okruženje u kojem s kolegama kao što su dr. sc. Maja Šojat-Bikić, voditeljica Informatičkog odjela MGZ-a ili Željka Kolveshi, muzejska savjetnica, možete provesti sate diskutirajući o nečijem izlagačkom diskursu ili o problemu informacijskih datosti neke recentne građe, kao da je riječ o Keopsovoj piramidi, onda vam interpretacija konteksta u kojem je predmet „živio“ postaje jedini mogući vid njegove muzejske valorizacije.

Izložba Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću realizirana je na način da je izložak stavljen u drugi plan, uz isticanje konteksta vremena i prostora iz kojeg potječe. Koliku je ulogu ‘scenografija’ izložbe igrala u prezentaciji navedenog konteksta?

Ta je izložba paradigma onoga o čemu smo govorili. Naime, tijekom inventarizacije religijskih medaljica pronađenih u Remetama i na zagrebačkom Dolcu shvatio sam da vrlo malo znam o mjestima/svetištima iz kojih potječu medaljice koje nazivamo hodočasničkima. Bio je to poticaj za izložbenu eksplikaciju hodočasničkih odredišta u kojoj će medaljice biti samo materijalna potvrda o hodočašćenju u to svetište. One su tako svojevrsna – u znanstvenoj argumentaciji rekli bismo – fusnota ili bilješka. Mislim da malo kojeg posjetitelja zanimaju ove medaljice kao artefakt, odnosno, obrtnički proizvod 17. i 18. stoljeća, a njihova religijska konotacija i danas je neupitna, stoga je izlagački pristup bio inverzan: ne govoriti o medaljicama, već o mjestima iz kojih su donesene jer mi se čini da je samo manji broj od 21 hodočasničkog odrdišta poznat široj muzejskoj publici. Medaljice su bile izložene u vitrinama smještenim unutar valjkastog postamenta na kojem su se nalazili tekstovi i fotografije koji su „pričali“ o tim odredištima. Tlocrt valjka je točka pa su ti valjci bili točke na svojevrsnoj karti Europe koju smo pokušali uprizoriti u ulaznom prostoru muzeja. Od „najveće točke“, koja je predstavljala Zagreb, posjetitelju se nudilo da sam odabere u koje će svetište „hodočastiti“. Prema reakcijama posjetitelja stekao sam dojam da su zadovoljni tim načinom: znali su „kuda idu, koliko kilometara moraju pješačiti te koliko im je dana potrebno da tu kilometražu prepješače“.

Autor ste brojnih izložbenih projekata. Koje biste mogli istaknuti i koje su njihove posebnosti?

Svaka izložba je rezultat kreativnog rada pa tako i odraz autorskog pristupa. Već duže vrijeme razmišljam o tome kako bi se kod svakoga autora izložbe, kao kod slikara ili književnika, mogla prepoznati „stilska karateristika“ pa čak i „stvaralačke faze“. No, to je tema za jedan opsežan stručni članak. Izložbeni projekti u kojima sam sudjelovao raznorodni su pa me kolege često nazivaju „kustosom širokog spektra“ – naravno, aludirajući na antibiotik. Ali s obzirom da me, barem u većini slučajeva, intrigira upravo kustoski diskurs, a ne samo bazična struka, moram istaći izložbu na kojoj sam se prvi puta našao u funkciji kustosa izložbe, a riječ je o izložbi Dobro mi došel prijatel – Viki Glovacki. Tada, 2006. godine, autorice izložbe Vesna Leiner i Maja Šojat-Bikić pozvale su me da im se pridružim u realizaciji projekta. Bio sam nemalo zatečen pozivom jer ni jedan segment izložbe nije pripadao domeni moga formalnog obrazovanja. No, cijeli je koncept izložbe, kao i osobnost Vikija Glovackog, bio neformalan i intrigantan, ali i izrazito kompleksan pa nisam mogao odbiti biti sudionikom projekta. Reakcije posjetitelja na izložbu bile su više nego dobre, a cijela izložba odisala je pasatističkim duhom. Razine uloženih emocija i promišljanja izložbenog diskursa rezultirale su jednim od meni najdražih komentara posjetitelja: „Ovakvu izložbu mogao je napraviti samo netko tko jako voli Zagreb“, a ja bih dodao – i svoj posao.

Muzejsku izložbu smatrate artefaktom uvjetovanim vremenom, mjestom te društvenim kontekstom u kojem nastaje, a formu muzejskog kataloga odvajate od forme kataloga muzejske građe. Koja je temeljna razlika? Kako zabilježiti izložbu, a kako prezentirati muzejsku građu?

Kod mnogih kolega prisutna je deviza kako je izložba prolazan te prostorno i informacijski ograničen medij prenošenja muzejskoga znanja te da se treba koncentrirati na katalog kao trajniji, a količinom informacija, relativno, neograničen medij. Stoga se često dešava da su katalozi izložbe znanstvene monografije koje ne korespondiraju s izložbom. Prema podacima koje je obradila kolegica Maja Šojat-Bikić za razdoblje od 1909. godine pa do danas, na uzorku od 512 izložbi u MGZ-u, vidljivo je da su izložbe u prosjeku trajale 33 dana, stoga teza o prolaznosti nesumnjivo ima svoje uporište. Uporište ima i teza da je na izložbi teško „opredmetiti“ cjelokupno znanje o izloženom sadržaju jer je upitno koliko ga posjetitelj može percipirati, ali upravo u tome je i zahtjevnost kustoske profesije. Na izložbi kao „primarnom mediju muzejske komunikacije“ kustosu je omogućeno da vlastitim odabirom kreira specifičan vid prenošenja znanja čija kvaliteta ovisi samo o umijeću, talentu i imaginaciji autora. Stoga je, po mome mišljenju, nužno da katalog izložbe odražava izložbeni diskurs, odnosno, da on bude svojevrsna memorija toga diskursa, poglavito ako imamo u vidu da je izložba samo jedan od vidova muzejske komunikacije s korisnicima, a zbog „čari originala“ zasigurno najznačajniji i najsugestivniji.

Zahvaljujem na razgovoru.

Razgovor vodila Vendi Jukić Buča.

U Zagrebu, 15. 2. 2016.

Razgovor s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, vlasnicom tvrtke ArheoVed u Sloveniji

Razgovor s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, vlasnicom tvrtke >ArheoVed u Sloveniji. Pogovor z arheologinjo mag. Pavlo Peterle Udovič, lastnico podjetja >ArheoVed-a v Sloveniji.

Budući arheolozi već tijekom studija sudjeluju na arhološkim istraživanjima gdje se upoznaju s metodama rada, stječu radno iskustvo i financijsku potporu. Nakon diplome nadaju se pronaći zaposlenje u državnim institucijama većeg arheološkog kolektiva koje podrazumijeva stalni prihod i poziciju. Nažalost, ovakvih sigurnih mogućnosti u današnje vrijeme sve je manje. S ovim problemom susreće se sve više mladih arheologa koji po završetku studija nisu u mogućnosti raditi u struci za koju su školovani. Postoji li alternativa?

Razgovaramo s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, koja je osnovala vlastitu tvrtku i na taj način uspješno djeluje na području arheologije.

Bodoči arheologi že v času študija sodelujejo na arheoloških raziskavah, kjer se v praksi spoznajo z metodami dela, pridobijo delovne izkušnje in si tako tudi v finančnem smislu olajšajo študijska leta. Po diplomi upajo na zaposlitev v državnih službah (inštitucijah) oz. v večjem arheološkem kolektivu. V današnjih časih je takih možnosti vse manj. S tem problemom se srečuje vse več mladih arheologov, ki nimajo po zaključku študija možnosti delati v poklicu  za katerega so se šolali. Ali obstaja alternativa?

Pogovarjamo se z arheologinjo mag. Pavlo Peterle Udovič, ki je ustanovila lastno podjetje in na ta način uspešno deluje na področju arheologije.

Kad ste odlučili osnovati privatnu tvrtku? Je li to bio izravni cilj ili rezultat okolnosti  nakon stjecanja diplome? – Kdaj ste odločili ustanoviti lastno podjetje? Ali je to bil neposredni cilj ali rezultat okoliščine po pridobitvi diplome?

Za ustanovitev lastnega podjetja ArheoVed sem se odločila po nekaj letih neuspešnega iskanja službe bodisi v lastni stroki bodisi v drugih humanistično ali družboslovno usmerjenih službah in organizacijah. Odločitev je zorela nekaj let, dokončno pa je dozorela v letu 2011, po preučitvi mojih prednosti, sposobnosti, idej kot tudi slabosti. Svoje zamisli, interese sem oblikovala v poslovno idejo in jo spremenila v poslovno priložnost.

Za osnivanje vlastite tvrtke ArheoVed odlučila sam se nakon nekoliko godina neuspješnog traženja posla i u vlastitoj struci, ali i u okviru drugih humanistički ili socijalno usmjerenih poslova i organizacija. Odluka je nekoliko godina ‘sazrijevala’, a 2011. godine sazrela nakon što sam proučila svoje prednosti, sposobnosti, ideja, kao i slabosti. Svoje zamisli, interese oblikovala sam u poslovnu ideju, koju sam razvila u poslovnu priliku.

Koji su birokratski i pravni uvjeti za osnivanje tvrtke u Sloveniji? Ima li specifičnosti za ovo područje djelatnosti tvrtke? Koliko su trajale pripreme? – Kakšni so birokratski in pravni pogoji za ustanovitev podjetja v Sloveniji? Obstajajo kakšne posebnosti za to področje dejavnosti podjetja? Koliko časa so trajale priprave?

S samim ustanavljanjem podjetja nisem imela večjih težav in ovir. Udeležila sem se programa za podjetnike začetnike, kjer sem pridobila nekaj znanj s področja vodenja podjetja, računovodskih osnov ter načinov trženja. Vse te informacije so bile uporabne za ustanovitev podjetja, za njegovo vodenje in razvoj. Poleg tega sem iskala nova znanja na različnih neformalnih izobraževanjih, kar počnem še danes.

Sa samim osnivanjem tvrtke nisam imala većih problema i barijera. Pohađala sam program za poduzetnike početnike, na kojem sam dobila određeno znanje s područja rukovođenja tvrtke, osnova računovodstva i marketinga. Sve su te informacije bile korisne za osnivanje tvrtke, njezino upravljanje i razvoj. Uz navedeno, tražila sam nova znanja na različitim neformalnim obukama, što radim i danas.

 

Koje su glavne djelatnosti ArheoVeda? – Katere so glavne dejavnosti ArheoVeda?

Glavna dejavnost ArheoVeda so različne arheološke raziskave (predhodne arheološke raziskave, nadzor ob gradnji, arheološka izkopavanja, i dr.), ki jih izvajamo po Sloveniji. Poleg tega je pomembna dejavnost tudi izvajanje arheoloških delavnic. Z njimi obiskujem različne slovenske izobraževalne inštitucije (vrtce, osnovne in srednje šole) ter sodelujem na različnih kulturnih in turističnih prireditvah. Trenutno je največje zanimanje za program Arheološko opismenjevanje. Ta je v določeni meri nastal na pobudo učiteljic Osnovne šole Škofljica, ki so me vzpodbudile k razvoju arheoloških delavnic in mojem delovanju po vrtcih in šolah. V tem programu se udeleženci spoznajo z arheologijo kot vedo, poklicem arheologa, kulturno dediščino i dr.

Glavna djelatnost ArheoVeda su različita arheološka istraživanja (prethodna arheološka istraživanja, nadzor prilikom gradnje, arheološka iskopavanja i dr.), koje vršimo po Sloveniji. Pored toga važna djelatnost je izvođenje arheoloških radionica. S njima posjećujem različite slovenske obrazovne institucije (vrtiće, osnovne i srednje škole) te sudjelujem na različitim kulturnim i turističkim priredbama. Trenutno je najveće zanimanje za program Arheološko opismenjavanje. Ovaj je program u određenoj mjeri nastao na poticaj učiteljica Osnovne škole Škofljica, koje su me potaknule na razvoj arheoloških radionica i moje djelovanje po vrtićima i školama. U tom programu sudionici se upoznaju s arheologijom kao znanošću, pozivom arheologa, kulturnom baštinom i dr.

 

Koje prednosti, a koje nedostatke možete istaknuti u vezi s poslovnim mogućnostima? – Katere prednosti  in katere pomanjkljivosti lahko poudarite v zvezi s poslovnimi možnostmi?

Kot samostojna podjetnica imam možnost svobodnega delovanja, saj lahko kombiniram več različnih storitev. Po drugi strani pa je težko prodreti, uspeti in se obdržati na tržišču. Namreč v Sloveniji je zadostno število izvajalcev arheoloških raziskav, prav tako je vse širša ponudba izvajanja izkustvenih delavnic za vrtce, osnovne in srednje šole. Vendar sama menim, da je konukrenca vedno dobra, saj te le-ta vzpodbuja k še večji ustvarjalnosti, drugačnemu, sebi lastnemu in prepoznavnemu pristopu do dela in ljudi ter razvijanju novih, boljših, bolj izpopolnjenih idej in programov.

Kao samostalna poduzetnica imam mogućnost slobodnog djelovanja pa mogu kombinirati veći broj različitih djelatnosti. S druge strane, teško je prodrijeti na tržište, uspjeti i održati se. Doista, u Sloveniji  je dovoljan broj izvođača arheoloških istraživanja, a sve je šira i ponuda izvođenja iskustvenih radionica za vrtiće, osnovne i srednje škole. Ipak, osobno smatram da je konkurencija uvijek poželjna, jer upravo ona potiče na još veću kreativnost, drugačiji, vlastiti i prepoznatljiv pristup do rada i ljudi te razvijanje novih, boljih, ispunjenijih ideja i programa.

Kolika je potražnja za uslugama koje nudi ARHEOVED? Tko su tražitelji usluga? – Ali je povpraševanja za storitve, katere ponuja ARHEOVED? Kdo so iskalci storitev?

Nekaj povpraševanja je in se z leti izboljšuje, kar gre pripisati prepoznavnosti mladega podjetja. Iskalci arheoloških raziskav  so fizične osebe, javna in zasebna podjetja ter občine, medtem ko se za pedagoške programe zanimajo vrtci, šole, različna društva ipd.

Potražnje ima i poboljšava se s godinama, što se može pripisati prepoznatljivosti mlade tvrtke. Oni koji traže arheološka istraživanja su fizične osobe, javna i zasebna poduzeća te općine, a za pedagoške programe zanimaju se vrtići, škole, različita društva i sl.

Može li se ‘preživjeti’ od vlastite djelatnosti u ovom području i kakve su procjene razvoja djelatnosti? – Ali je mogoče preživeti od lastne dejavnosti na tem področju in kakšne so ocene razvoja dejavnosti?

Za sedaj je z izvajanjem storitev mogoče le preživeti in se razvijati v smislu razvoja novih idej, programov, storitev. Žal pa ni mogoče zaposlovati, kar je moja želja in cilj v prihodnosti.
Za sada je s izvođenjem ovih usluga moguće tek preživjeti i razvijati se u smislu razvoja novih ideja, programa, usluga. Nažalost, nije moguće zapošljavati, što je moja želja i cilj u budućnosti.

Koliko radnog vremena podrazumijeva rad u vlastitoj tvrtki? – Koliko delovnega časa pomeni delo v lastnemu podjetju?

Moj delovni čas ne poteka v smislu klasičnega 8 urnega delovnika. Ta traja 8 ur ali več. Včasih delam tudi pozno popoldan, zvečer ali čez vikend. Da dobiš delo ali projekt moraš biti prilagodljiv in odziven, k temu te dodatno vzpodbuja tudi konkurenca.

Moj radni dan ne traje u smislu klasičnog osmosatnog radnog dana. On traje osam sati ili više. Ponekad radim čak i do kasnih popodnevnih sati, navečer ili tijekom vikenda. Da bi se dobio posao ili projekt treba biti prilagodljiv i dostupan, k tomu potiče također konkurencija.

Koliko djelatnika ima u tvrtki i da li angažirate vanjske suradnike? – Koliko zaposlenih dela v podjetju? Ali najamete zunanje sodelavce?

V podjetju delam samo jaz. Občasno mi pri terenskih razikavah ali izvajanju delavnic pomagajo zunanji sodelavci.

U tvrtki radim samo ja. Ponekad mi prilikom terenskih istraživanja ili izvođenju radionica pomažu vanjski suradnici.

Koji su Vaši planovi za budućnost? – Kakšni so Vaši načrti za prihodnost?

Želim širiti in povečati storitve ArheoVeda. Nadaljevala bom z razvijanjem in realizacijo novih idej in programov v povezavi s popularizacijo kulturne dediščine . S tem namenom se povezujem z različnimi organizacijami, inštitucijami in posamezniki, ki delujejo ali želijo delovati na tem področju.

Želim širiti i povećati djelatnost ArheoVeda. Nastavit ću s razvijanjem i realizacijom novih ideja i programa povezanih s popularizacijom kulturne baštine. Radi toga se povezujem s različitim organizacijama, institucijama i pojedincima, koji djeluju ili žele djelovati na tom području.

Zahvaljujemo gospođi Peterle Udovič na razgovoru. Zahvaljujem gospe Peterle Udovič na razgovoru.

Ljubljana, maj – junij/ svibanj – lipanj 2015.

Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča

Prijevod: Vendi Jukić Buča, Pavla Peterle Udovič

Mag. Pavla Peterle Udovič prilikom izvođenja arheološke radionice u osnovnoj školi. Fotografiju ustupila: mag. Pavla Peterle Udovič.

Mag. Pavla Peterle Udovič prilikom izvođenja arheološke radionice u osnovnoj školi. Fotografiju ustupila: mag. Pavla Peterle Udovič.

In memoriam Boško Marijan (1956. – 2014.) [napisala Dora Ivković]

Ove godine, krajem siječnja, nakon duge i teške bolesti, napustio nas je izv.prof.dr.sc. Boško Marijan.

Boško Marijan rođen je 15. ožujka 1956. godine u Priluci kod Livna. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Livnu, a diplomirao je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1979. godine. Godine 1986. magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Kulturne grupe brončanoga doba centralno-ilirskoga područja i njihov odnos prema kasnijim ilirskim plemenima”. Doktorsku disertaciju “Željezno doba na području istočne Hercegovine” obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine.

Rješenjem Naučnog vijeća Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1989. godine, stekao je zvanje višeg kustosa, a rješenjem Hrvatskog muzejskog vijeća 1997. godine, zvanje muzejskoga savjetnika.
U Zemaljskom muzeju u Sarajevu radio je na mjestu kustosa za željezno i rano antičko doba,  te u Općinskom vijeću grada Livna na mjestu suradnika za zaštitu kulturne baštine. Od 1996. godine radio je u Zavičajnom muzeju Stjepan Gruber u Županji, na mjestu kustosa i ravnatelja. Od 1989. godine član je Hrvatskoga arheološkoga društva.
Kao član stručne ekipe, suradnik ili voditelj, sudjelovao je u više znanstveno-istraživačkih projekata. U projektu sustavnih arheoloških istraživanja, u organizaciji Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, 1979. godine sudjelovao u radu na paleolitičkom nalazištu Badanj kod Stoca, od 1982. do 1984. godine u arheološkim istraživanjima na Gradini u Ošanićima kod Stoca, a od 1984. do 1986. godine u Vranjevu selu kod Neuma. U organizaciji Općinskoga vijeća Livno i Franjevačkoga samostana na Gorici od 1993. do 1995. godine, sudjelovao je u sustavnim arheološkim istraživanjima na Groblju sv. Ive u Livnu. Tijekom 2000. godine vodio je projekt zaštitnih arheoloških istraživanja na pet lokaliteta uz južni trak autoceste Zagreb-Lipovac, poddionica Babina Greda – Županja (“Tećine”, “Ritić”, “Ritić i Jos”, “Rastovica Dolnja” i “Dubovo-Košno”).

U okviru studijskoga rada sudjelovao je u nekoliko značajnijih projekata. S oko 150 leksikografskih jedinica 1988. godine sudjelovao je u realizaciji projekta “Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine”. Kao urednik i autor pridonio je ostvarenju publikacije “Livanjski kraj u povijesti” (Split-Livno 1994. godine) koja je pripremljena i tiskana zahvaljući potpori Općinskoga vijeća Livno i Franjevačkoga samostana na Gorici uz vrlo dobru suradnju s Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. U radu na monografiji “Vukovarsko-srijemska županija” bio je član uredničkoga vijeća. Također sudjelovao je na više skupova HAD-a i drugih stručnih simpozija. Od ljetnoga semestra 2003./2004. godine, predavao je kolegije Prapovijest I i Prapovijest II, na studiju Arheologije i Povijesti umjetnosti na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Namještenjem u Zemaljskome muzeju u Sarajevu i kasnije u Zavičajnome muzeju u Županji, njegov rad u struci usmjeren je prema prapovijesnoj arheologiji. Prilikom obrade i interpretacije arheološkoga materijala objelodanio različitu građu s područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske u više znanstvenih, stručnih i drugih članaka, a uglavnom je riječ o temama iz pretpovijesne arheologije.

Godine 2005., stekao je zvanje  docenta iz arheologije, grane prapovijesne arheologije na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Godine 2011., postao je izvanrednim profesorom iz prapovijesne arheologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Osijeku bio je voditelj Katedre za svjetsku povijest i pomoćne povijesne predmete. Predavao je kolegije Uvod u prapovijest, Grci na istočnom Jadranu, Vjerovanja i kultovi u prapovijesti, Antika u hrvatskim zemljama, Srednje i kasno brončano doba u Slavoniji i Etnogenetski procesi u prapovijesti. Prof. Marijan bio je omiljen među studentima.

Dora Ivković, studentica diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti i Povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku

Boško Marijan. Ustupili: ISHA.

Boško Marijan. Ustupili: ISHA.

FILM-MAG.net: Razgovor s dr.sc. Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH [Ada Jukić]

Razgovor s dr.sc. Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, povodom Izložbe nakita iz fundusa Muzeja u Zagrebu

Na otvorenju izložbe ‘Nakit iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu’ u Muzeju Mimara u Zagrebu 31. siječnja ove godine (Noć muzeja), došli ste kao direktor ‘zatvorenog muzeja’! Možete li nam ukratko ispričati ‘povijest’ toga slučaja koji bi se mogao svrstati u kulturnu crnu kroniku.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine od svog osnutka bio je državna institucija. Nažalost, od 1996. godine nastaje problem pravne prirode, jer nema nominalnog osnivača, te i svo financiranje postaje veliki problem. Izdvajanje sredstava za redovnu djelatnost smanjeno je za 70% s državne razine, što je uzrokovalo zatvaranje institucije. Sada se nalazimo u sudskom procesu, paralelno s političkim pregovorima, iz čega će se morati iskristalizirati neki rezultat.

Zemaljski muzej osnovan je 1888. godine,  a  osnivač mu je država koja je i sama postala povijesna kategorija (Austro-ugarska monarhija). Koliko mora biti stara institucija da u naše vrijeme bude zaštićena od zatvaranja ili nestanka?

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine  formiran je 1888. godine, a sadašnje impresivno zdanje podignuto je 1913. godine. Kroz svo vrijeme postojanja nikada nije bila upitna pozicija institucije i onoga čime se ona bavi, do ovog trenutka. Starost institucije i bogatstvo onoga što ona čuva očito nikoga puno ne zanimaju.

Kako je  Muzej djelovao tijekom rata i kako su zaštićene njegove zbirke? U kojem opsegu je i poslije zatvaranja osiguran kontinuitet funkcije Muzeja? Postav Izložbe u Mimari pokazuje da ‘još živi’.

U toku rata 1992. – 1995. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine bio je na prvoj liniji fronte. Kroz njega je vojska prolazila da bi došla na položaje. Na Instituciju je palo oko 400 teških projektila, a o malom kalibru niko nije vodio niti računa. Unatoč tome, sve zbirke i kolekcije su sačuvane, njih oko 3 miliona. Ratni direktor dr. Rizo Sijarić upravo je poginuo na radnom zadatku. Sve zbirke su sklonjene u sigurne podrumske prostorije. Hvatane su mačke radi lovljenja miševa i borili smo se na različite načine da se blago sačuva i uspjeli smo u tome. Na ovu činjenicu smo posebno ponosni. I danas, iako zatvoren, Muzej nije napušten. Uposlenici obavljaju dežurstva, redovno kontroliraju kolekcije i nadljudskim naporima pokušavaju spasiti Instituciju od propasti.

U doba globalnih komunikacija, slučaj Zemaljskog muzeja postao je internacionalno poznat.  Dobivate li pomoć iz svijeta i može li ta pomoć biti supstancijalna?

Svi znaju za problem Muzeja. Upita i prijedloga za pomoć ima jako mnogo. Suština je u tome da niko drugi, nego domaće vlasti moraju osigurati sredstva za redovnu djelatnost (plaće, zdravstveno, penziono, grijanje, struja, ….) Pomoć nam se nudi za projekte, infrastrukturu, novu opremu, seminare, kongrese, ali plaće, grijanje, komunalne troškove, ne može nam obezbjediti vlada druge države. To je zadatak naših bosanskih vlasti.

Postoji li projekt pune revitalizacije Muzeja i kolike su mogućnosti za njegovu provedbu?

Postoji projekt pune revitalizacije koji iznosi oko 3, 7 miliona eura. To nije realno očekivati odjednom, ali parcijalni projekti mogu dosta pomoći. Na taj način uz pomoć naših sponzora i donatora iz Norveške, Švedske, EU uspjeli smo poopraviti krov u cijelosti, fasadu u cijelosti, hidroizolaciju zgrada te u potpunosti zgradu Odjeljenja za etnologiju.

Kao arheolog, doktor znanosti, radite na fakultetu. Kakav je interes za studij arheologije?  Kakvi su uvjeti rada u toj obrazovnoj instituciji?

Katedra za arheologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je mlada katedra, još u povojima. Polako se popunjavamo kadrovski i, nadam se, za nekoliko godina da ćemo imati popunjenu osnovnu kadrovsku strukturu. Katedra je dobila i veliki projekt preko programa TEMPUS iz kojeg smo nabavili izuzetno mnogo terenske opreme. Isto tako, velika je i zainteresiranost mladih ljudi za studij arheologije. Veliko je pitanje samo gdje će ti mladi ljudi raditi.

Što je bilo povod Vašem izboru arheologije kao životnog poziva? U odnosu na ratne i poratne prilike, koje su bile specifične okolnosti Vaše edukacije?

Studij povijesti završio sam na Univerzitetu u Sarajevu, a poslijediplomski magistarski studij i doktorsku disertaciju završio sam na Sveučilištu u Zagrebu. Oduvijek me je zanimala prošlost, tako da sam čitavo svoje formalno školovanje zaista sa zadovoljstvom završio, bez ikakve tegobe i problema. To su bile neke poratne godine, pune pozitivnog naboja i nade u bolje sutra. U tom osjećaju mi je i “proletilo” školovanje.

Koja su specijalistička područja Vašeg stručnog interesa? Na kojoj lokaciji u BiH biste inicirali ili nastavili terensko istraživanje?

Moja uža specijalnost je antička arheologija. Pokušavam u granicama svojih mogućnosti odraditi u stručnom pogledu posao, pišući izvjesne radove i djela. Nadam se da to ima barem neku svrhu i vrijednost u stručnim krugovima. Bosna i Hercegovina puna je neistraženih lokaliteta, i zaista je teško izdvojiti neki lokalitet, ali kao antičar naravno da bih uvijek preferirao neki antički lokalitet. Već nekoliko godina vodim jedno sistematsko istraživanje na višeslojnom lokalitetu u Glamoču. Rado bih nastavio tamo raditi.

Koje arheološke lokalitete i institucije bi trebao posjetiti arheolog ili strani turist zainteresiran za arheologiju koji ima samo dva dana na raspolaganju?

Slabo se što može vidjeti u samo dva dana. U svakom slučaju, preporučio  bih ‘bosanski Dubrovnik’ grad Jajce, Travnik, Srebrenik, Mostar. Puno je toga za vidjeti.

Koji biste arheološki suvenir BiH-a izabrali, stećak ili piramidu :) ?

Vrlo je malo ozbiljnih arheoloških suvenira. Ističu se, svakako, stećci. O fenomenu kvazipiramida, primitivnom lokal patriotizmu, potpunom odsustvu argumentacije, osim iznošenja obmana, kada su ‘piramide’ u pitanju, doista ne treba trošiti puno riječi i vremena.

Može li popularizacija arheoloških pitanja ili laičkih otkrića doprinijeti relevantnom zanimanju  za pitanja kulturne baštine  i  ulaganjima u to područje?

Laička otkrića su vrlo opasna. Naime, pobornik sam načela da svako radi ono za što je kvalificiran. Liječnik neka liječi ljude, pekar neka pravi peciva, vozač neka vozi, učitelj neka podučava djecu, a arheolozi neka se bave svojim poslom. Tako će sve biti dobro u društvu. Laičke opservacije i tumačenja najčešće više štete nego donose koristi arheologiji i spomeničkoj baštini.

Kakva su Vaša očekivanja, ima li perspektive za ‘vrijednosti prošlosti’?

Budućnost arheologije, ali i Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine nadamo se da će biti riješena. Nikada nismo sumnjali da će problem biti riješen, samo je pitanje kada i kako. Nadamo se da će to biti što prije.

Zahvaljujem na razgovoru.

Ada Jukić  

Zagreb-Sarajevo, 4.-8. veljače 2014.

Zemaljski muzej u BiH

Otvorenje Izložbe Zemaljskog muzeja u Mimari 31.01.2014.  Foto: AJ.

Otvorenje Izložbe Zemaljskog muzeja u Mimari 31.01.2014. Foto: AJ.

Interview s dr. sc. Miljenkom Jurkovićem, redovitim profesorom na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, povodom održavanja 20. međunarodnog znanstvenog simpozija Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu

Povjesničar umjetnosti i arheolog dr. sc. Miljenko Jurković redoviti je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje nekoliko kolegija koji se odnose na kasnoatničko i ranosrednjovjekovno razdoblja s aspekta arheologije i umjetnosti. Osobito zanimanje profesora Jurkovića usmjereno je području Istre, gdje će se u listopadu 2013. godine, u organizaciji Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek, čiji je osnivač i voditelj, održati jubilarni 20. godišnji međunarodni znanstveni simpozij.
Razgovaramo s dr. sc. Miljenkom Jurkovićem o Simpoziju i općenito o njegovom stručnom radu i postignućima.

Vaša biografija objavljena je na internetskim stranicama Odsjeka za povijest umjetnosti FF u Zagrebu, ali zasigurno ima detalja koji nisu uključeni. Zanimljivo je da je Vaše školovanje na području arheologije i povijesti umjetnosti započelo pohađanjem osnovne škole u zemlji dojmljivih arheoloških spomenika – Tunisu. U kojoj je mjeri ovo početno razdoblje utjecalo na umjetničko i arheološko usmjerenje poziva?

Tih nekoliko tuniskih godina bilo je za mene prava povijesna bajka. Veći dio godine svaki smo vikend išli u Kartagu na kupanje, a vrlo često smo putovali, ne samo po cijelome Tunisu, već i susjedne zemlje. Otac, koji je bio ekspert UN, vodio je računa o tome da uvijek imamo barem neku jednostavnu literaturu o povijesnim spomenicima koje se išlo gledati, a s druge strane znali smo provoditi mnoge zimske večeri u pričama. Pričama o punskim ratovima, sjaju Kartage, Feničanima, ustancima protiv Rima, i to nekada čak i na samome terenu, gledajući livade poput one na Zani gdje se odvijala povijesna bitka.
Za mene amfiteatar u El Djemu nije bio samo amfiteatar, već poprište različitih borbi, krvavih, manje krvavih, mjesto gdje su sjedili rimski dostojanstvenici s imenom i prezimenom; Sbeitla nije bila samo skup ruševina nego popločenje Foruma po kojem su hodali ljudi od krvi i mesa, ljudi koji su mijenjali tijek povijesti. Tako je bilo i sa Djerbom, s Leptis Magna i mnogim drugima, ali najljepše je bilo u Kartagi – ona je bila moj drugi dom. Gotovo svaki vikend, dakako u sezoni kupanja, bili smo u Kartagi, i dok su se ostali izležavali na plažama, ja sam uvijek odlutao u ruševine antičke Kartage. Znao bih se vrlo često zavući u neku prostoriju kojoj su zidovi još stajali vrlo visoko, sa mozaičkim podovima, s mirisom starosti u sebi. Sjedio sam u uglu i vrtio scene iz filmova koje su upravo tada, u prvoj polovici 1960-tih, bili aktualni, Ben Hur, Herkul…, zamišljao sam kako se odvijao život u velikoj svjetskoj prijestolnici. Jednog sam dana – to nije baš uzorito za budućeg arheologa, vidio kako je more napuhalo prilično veliku plohu mozaika koja je popucala, i ja sam kao dječak od 7 godina uredno uzeo jedan komad, doduše nevelik, sakrio ga, odnio kući, i eto, još ga dan danas imam. Danas znam da je to bilo iz termi i znam točno iz koje prostorije u Kartagi.
Iz ovoga svega je jasno da sam već kao 7godišnjak odlučio da ću biti arheolog.

U Zagrebu ste pohađali jezičnu gimnaziju, po čijem završetku ste upisali studij arheologije i povijesti umjetnosti (dva A predmeta) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1979. godine primili ste nagradu Rektora Sveučilišta u Zagrebu. Da li je to bio izravan poticaj za odluku o nastavku sveučilišne karijere?

Rektorovu nagradu primio sam za rad koji je nastao poticajem moje nastavnice na studiju povijesti umjetnosti Marije Planić-Lončarić, koja je doista znala kako iz svakog studenta izvući maksimum i poticati ga na samostalni rad. Paradoksalno je to da sam s istom temom, dvije godine kasnije pisao diplomski rad kod profesora Rendića na arheologiji, a koji me nakon obrane pitao da li bih ja možda bio njegov asistent na arheologiji. Dan prije toga dogodilo se isto na Odsjeku za povijest umjetnosti gdje me je pak profesor Fisković pitao istu stvar. Ja sam dan prije rekao da, i tako je bila riješena moja sudbina, na Odsjeku za povijest umjetnosti, a ne na Odsjeku za arheologiji.

1984. godine magistrirali ste na poslijediplomskom studiju iz umjetnosti ranog srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Predromanička dekorativna skulptura na dubrovačkom području, a doktorirali na istom Fakultetu 1990. godine disertacijom Romanička sakralna arhitektura na gornjojadranskim otocima. Kako ste se zainteresirali za područje (pred)romanike, Dubrovnik i dubrovačku predromaničku skulpturu te sakralnu arhitekturu gornjojadranskih otoka?

Ovo je relativno kompleksno pitanje koje zadire u različite sfere mojih interesa. Definitivno je prvi moj interes bio rani srednji vijek, ono razdoblje što se vrlo često još uvijek zove mračno doba, a ja sam uvijek, i kao mladić, čak i bez argumenata, mislio da to nije mračno već najsvjetlije doba (što danas, nadam se, uspijevam i dokazati). Zbog toga nije bilo nikakve dvojbe da sam se htio baviti upravo ranosrednjovjekovnom baštinom, a dogodilo se da je prof. Prelog kod kojeg sam magistrirao nudio sjajnu temu Dubrovačke predromaničke skulpture koja je tada bila, zbog istraživanja nakon potresa, prilično obrađena, ali nije bila objavljena. Evo, danas mogu s priličnim ponosom reći da sam tada definirao jednu radioničku produkciju koja i danas, 30 godina poslje, stoji i dalje kao činjenica u našoj znanosti.
No, ja sam bio svjestan činjenice da čovjek vrlo lako postaje fach-idiot, i gledao sam mogućnosti kako za doktorat raditi nešto drugo, iako svi znamo da se vrlo često iz magisterija na doktorat nastavljalo s istim temema. Ja sam odlučio činiti suprotno. Umjesto ranog srednjeg vijeka, krenuo sam se baviti romanikom; umjesto skulpture, počeo sam se baviti arhitekturom, i to se sve idealno posložilo sa željama mog tadašnjeg mentora profesora Fiskovića. Jednako tako, ukoliko sam se na magisteriju bavio južnom Dalmacijom, sada sam se odlučio baviti kvarnerskim otocima. Na taj način terenski sam prošao vrlo široko područje, što je bilo vrlo korisno, a zahvatio sam široko kronološko razdoblje i više likovnih vrsta. Nadam se da je to učinilo iz mene nešto svestranijeg stručnjaka.

U tijeku magistarskog studija sudjelovali ste na poslijediplomskim tečajevima u okviru seminara za američke studije u Dubrovniku. Specijalizaciju ste proveli na Sveučilištu u Bruxellesu kod dr. sc. Carla Van de Veldea. Kakve su razlike tog sveučilišnog konteksta u odnosu na hrvatski obrazovni sustav?

Odgovor na prvu loptu je – ogromne su bile razlike. Poslijediplomski seminari u Dubrovniku su rađeni po modelu Johns Hopkins University of Indiana koji je već tada, ranih 80tih, promovirao komparativnu analizu i društvenu povijest gdje god je mogao. To je tada u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji bila novost.
U Bruxellesu profesor Van de Velde, za razliku od atributivne likovne analize koju je sam svesrdno radio, promovirao i kontekstualizaciju slike u društvenom miljeu u kojem je nastala. I to je za mene bio upravo onaj zadnji korak koji je trebao. Toga na našem sveučilištu tada naravno nismo imali u nastavi.
Bruxelles je za mene bio otkriće. Kao mladi istraživač upoznao sam velik broj svojih kolega koji su radili na različitim aspektima srednjovjekovne baštine. Sjećam se, najviše me dojmilo tada (1987.), istraživanje arhitekture, odnosno njenih zidova u elevaciji i prvi takvi rezultati ikad napravljeni, publicirani u knjizi „Wat en Leven Binen den Muren“, pokazujući što arheologija urbanizma, arheologija elevacija ili arheologija zida može postići u jednom potpuno živućem gradu poput Bruxellesa.
Sve to pokazuje razlike između obrazovnih sustava navedenih zemalja, avangardnog američkog sa suvremenim temama i tada suvremenim aspektima promatranja života i onog belgijskoga koji se duboko kontekstualizirao svojim istraživanjima u suvremeni svijet. Mi smo tada stajali na onoj povijesti koju možemo okarakterizirati kao povijest 19. stoljeća. Ovdje dakako govorim o parametrima i programima studiranja; srećom su mnogi profesori radili izvan tih zadanih okvira.

Poslijediplomski seminari u Dubrovniku bavili su se temama koje nisu u fokusu moga interesa ali su mi pokazale metodološke probleme koje valja uz svaku temu razrješavati. To možemo smatrati više epizodom u mojem curriculumu, no epizodom u kojoj sam shvatio kako valja razmišljati čak i o problemima koji nisu od primarnog značaja za moj stručni i znanstveni rad.
Stipendija u Bruxellesu značila je puno više. Prof. dr. sc. Van de Velde jedan je od najvećih stručnjaka za flamanski barok, poglavito za Rubensa, pa tako sadržajno nije mogao niti trebao biti od velike pomoći. Međutim, opcije koje su se meni osobno otvorile nakon slušanja njegovih teorijskih razmišljanja bile su tako snažne da sam nužno morao isti čas probati i iskušati ih i na srednjovjekovnom materijalu. I to je bilo izuzetno uspješno. Njegova promišljanja pokazala su mi da se valja odmah i sustavno osloboditi tradicionalne povijesti umjetnosti i krenuti u probleme kontekstualizacije spomeničke baštine. To se dogodilo 1987. godine, a kada čitate literaturu o srednjem vijeku iz tog vremena nećete naći niti traga o problemu kontekstualizacije spomenika. To je bio ogroman korak naprijed.

Predstojnik ste Katedre za umjetnost antike, kasne antike i ranog srednjeg vijeka od 2001., a za redovitog profesora u trajnom zvanju izabrani ste 2007. godine. Sudjelovali ste u radu više stručnih povjerenstava na Sveučilištu, a u dva mandata bili ste dekan Filozofskog fakulteta. Kako uspijevate uskladiti nastavne, znanstvene i sveučilišne obaveze?

U administrativni svijet uključio sam se iz vrlo jednostavnoga razloga što sam vidio da se nešto može učiniti ako se to želi učiniti. I kad sam u taj svijet ušao, onda sam napravio maksimalno što sam mogao. Po onim pravilima koja su rezultat kućnoga odgoja i želje da se za zajednicu, bila uža ili šira, učini maksimalno što se može kada se već nešto radi.
Temeljitost i upornost u administrativnome poslu preslikao sam iz svoga znanstvenoga i stručnoga rada, zato što sam smatrao da i u tome angažmanu moram ostaviti fizičkoga traga, i ti tragovi postoje danas. Uspjeli smo izgraditi biblioteku Filozofskoga fakulteta, drugu po veličini u RH; uspjeli smo dobiti 300 novih radnih mjesta pruživši enormne mogućnosti mladim istraživačima; o drugim aspektima ovdje nije mjesto ni vrijeme da se govori.

Što je uvjetovalo i kako je došlo do osnivanja Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek u Motovunu pri Sveučilištu u Zagrebu, čiji ste inicijator i osnivač, a od 1993. godine voditelj i predsjednik Savjeta? Koje su aktivnosti MICKAS-a? Kada je Istra ušla u žarište Vašeg interesa?

Kao mladog znanstvenika stalno me mučilo pitanje kako to da su prostori Hrvatske, a tada smo se izdvojili iz bivše Jugoslavije i bili usred rata, uvijek neka bijela fleka na povijesno umjetničkim kartama Europe, mučilo me to pitanje kako to da nitko u Europi ne zna što generacije naših znanstvenika radi. Jezična barijera, predrasude, jesu li u pitanju bili koncepti jedne statične povijesti davno u 19. stoljeću izmišljene, meni je tada bilo svejedno; istraživanja moje generacije pokazivala su sasvim suprotne stvari i nama nikako nije bilo jasno zašto to nitko u Europi ne vidi. Rezultat tih promišljanja bio je osnutak Centra. I, kako piše u uvodu prvoga broja časopisa Hortus Aritum Medievalium, naš je cilj bio približiti pa onda inkorporirati hrvatsku baštinu srednjega vijeka onoj europskoj, ali budući da smo znali da se to ne može dogoditi bez izravnih kontakata s našim inozemnim kolegama, mi smo od prvog dana insistirali na tome da i ta ista zapadna europa dođe k nama. I ona je došla, počevši od prvoga simpozija držanoga u Motovunu, i tim je trenutkom simbioza uspostavljena. Danas nakon 20 godina nema više u povijesnim knjigama praznih bijelih prostora koji označavaju Hrvatsku, danas se zna da je Hrvatska u srednjem vijeku, počevši od kasne antike, pa sve do anžuvinske dinastije, bila jedan od aktivnih aktera europske politike. MICKAS se realizira, vrlo kratko, u tri ključna polja: međunarodna arheološka istraživanja, na strateški najvažnijim lokalitetima kasne antike i srednjega vijeka na hrvatskim prostorima, dakako uz veći dio inozemnog financiranja. Potom se realizira kroz organizaciju simpozija na kojima nije važno samo izlaganje, već diskusija nakon njega, i naposlijetku, izdavačkom politikom kroz koju je časopis Hortus Artium Medievalum tijekom vremena, od 1993. nadalje, postao aposlutno najvažnijim faktorom izučavanju kasnoantičke i srednjovjekovne baštine Europe. Ovome valja dodati i obrazovni element koji se realizira u radionicama i intenzivnoj nastavi, u okviru europskih projekata FP6 ili Erasmus IP. Istra je nužno ušla u našu sferu interesa iz dva razloga prvi je banalan – Sveučilište u Zagrebu imalo je prostor u Motovunu kojeg nam je dalo na raspolaganje. S druge strane u to je vrijeme Služba za zaštitu spomenika kulture bila izuzetno dobro organizirana, tada pod egidom Zavoda u Rijeci, pod vodstvom Ivana Matejčića, koji je, istranin porijeklom, pokrenuo čitav niz istraživanja na tome prostoru. S druge strane, Istra je s obzirom na svoju povijest i politički organiziranih istraživanja Austrije, pa Italije i potom Jugoslavije, u biti gubila na vjerodostojnosti rezultata. A tada se otvorio prazan prostor za one koji znaju i mogu raditi.

U organizaciji Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek, održat će se jubilarni 20. godišnji međunarodni znanstveni simpozij. O kakvoj je vrsti simpozija riječ i tko može sudjelovati? Što obuhvaća organizacija međunarodnog kongresa?

Da, 20ti je simpozij. Kada smo održali prvi davne 1993. nitko nije vjerovao da će se to moći održati, i kako to obično biva, drugi je imao najmanje sudionika. Bivajući svjestan trendova, u tom trenutku jako sam se potrudio angažirati svoje kolege i prijatelje u inozemstvu. Rezultat se vidio na trećem simpoziju, koji je i jedan od najuspješnjijih. Ono što želim time reći je, organizirati međunarodni simpozij može se na razne načine, doslovce uputiti javni poziv, i tko se pirjavi prijavi. I to često uspijeva. No, ja volim vidjeti rezultat kada je publiciran. Da li je koherentan ili nije koherentan. Stoga mi radimo drukčije. Simpoziji su iskjučivo pozivni. Kada se odabere tema, poziva se one stručnjake koji su upravo na toj temi najviše radili, i njih se odmah uključuje u organizaciju i pozivanje ostalih sudionika. Tako su u pravilu naši simpoziji, moglo bi se reći – „vođeni“ simpoziji. Time se dakako dobiva i dobar publicirani rezultat. Podsjetio bih samo da je dobar broj izdanja Hortusa referentna literatura za teme koje koje su u njemu obrađene. No, vratimo se pitanju kako oranizirati simpozij. Pa, nije lako. U znanstvenim ustanovama u pravilu postoje zaposlenici koji to rade, čitava administracija. Motovunski centar nema niti jednog zaposlenog. Sve se dakle radi dobrom voljom i željom u uspjeh. Prvih desetak godina sam doista sve sam radio, potom sam imao privilegiju u pomoći mojih asistenata, poglavito u doba kada sam bio na administrativnim funkcijama; sada opet sve radim sam. Kao što rekoh, kad se nešto želi sve se može učiniti.
Dolazimo tako do ovog jubilarnog dvadesetog. Za ovu veliku feštu učinio sam jedan mali presedan, zamolivši kolege koji su primili poziv da ga prošire na one svoje kolege koje ja možda ne poznajem, a oni smatraju da bi ti stručnjaci bili dobrodošli. Iz toga je izašao i drugi presedan. Na ovom jubilarnom simpoziju bit će nešto manje od 120 referata. To je ogroman broj i nešto što se inačne ne treba raditi ako hoćete temu dobro obraditi. Pravila za dobar pristup su jasna, nikad više od 2o-25 referenata, no ovaj put radimo veliku feštu. Radit ćemo u tri paralelne sekcije cijelo vrijeme trajanja simpozija. Naravno, velikog broja ljudi ne treba se bojati. Imali smo ih na našim simpozijima i do sada u nekoliko navrata: primjerice kada smo za temu imali Karolinšku Europu i vezali simpozij uz veliku izložbu Hrvati i Karolinzi. Možda je zgodno napomenuti da se pola simpozija održavalo u Poreču, a pola u Splitu i Sinju. I da je između te dvije lokacije u jednome danu krenula kolona od 17 prepunih automobila, sa stajanjem u Zadru, gdje su nas domaćini prekrasno primili, do svoga cilja u Sinju i da se apsolutno nitko nije izgubio niti skrenuo s puta, a aute su skoro sve vozili stranci, prvi puta na našim cestama. Ili pak kada smo organizirali zajednički simpozij našega Centra i Asocijacije Antiquité Tardive, kada je došlo 200tinjak sudionika i kada smo po prvi puta uspjeli u preuređenoj biskupskoj palači Eufrazijane, s profesorom Duvalom na tronu, održati skup kao da smo bili izravno projicirani u 6. stoljeće.
Ove godine ipak činimo posvemašnju iznimku sa najvećim do sada brojem referata, radom u više sekcija paralelno. Ali kada slavite 20 godina i javi vam se toliki broj kolega ne samo iz Europe nego i svijeta, primjerice Japana, onda je posve jasno da morate udovoljiti tim željama i tim činom zapravo pokazati koliko se u svijetu vrednuje simpozij našega Centra. Da je tomu tako pokazuje i posljednjih godina sve veći broj kolega koji šalju svoje radove za objavljivanje u Hortusu. Kada bismo ih sve prihvatili, svake godine bismo morali izdavati ne jedan nego pet brojeva.

Redovito objavljujete znanstvene radove, u domaćim i stranim časopisima. Sudjelujete u različitim odborima brojnih stranih časopisa. Doprinosite hrvatskoj izdavačkoj djelatnosti od 1995. godine utemeljenjem međunarodnog znanstvenog (A1) časopisa Hortus artium medievalium, čiji ste urednik, te serije Dissertationes et monographiae, pokrenute 2001. godine. Koje su obaveze urednika i na koji način se pribavljaju i selektiraju članci za ove publikacije?

Da, objavljujem i to puno više u inozemnima nego domaćima. Moguće da je to jedna vrsta greške jer moj rad je puno poznatiji u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Možda je trebalo postupati drugačije, i sada sam upravo počeo to činiti.
Što se tiče odbora u stranim časopisima, to je svakako velika čast ali i velika obaveza i ono što mogu reći da su me upravo sudjelovanja u tim odborima naučili da još poboljšam rad na onome što ja izdajem.
Inače, obveze urednika su onakve kakve si ih urednik sam postavi. Može sve prepustiti drugima, a može, kao što ja činim, sudjelovati u svim fazama izdavačkog procesa.
Kada je riječ o meni osobno i HAMu, prvo što treba naglasiti da je danas taj časopis jedini iz RH koji je dobio najvišu svjetsku kategorizaciju u našim strukama, a to zasigurno nije postignuto bez ozbiljnog koncepta rada. To je dakako jako puno posla, koji je, kao što se iz rezultata vidi, isplativ i pruža zadovoljstvo.
Članci za objavu se selektiraju na dva načina. U prvom redu, u svakom je broju jedna tema, ona koja je bila izlagana na simpoziju prethodne godine. Tako se prvi recenzentski postupak zapravo provodi još na simpoziju, u plodnim diskusijama. Za drugi blok, Varia, radovi pristižu sa svih strana. No, recenzentski postupak je rigorozan, i objave se samo najbolji radovi. Primjećuje se zadnjih godina, upravo zbog novih europskih klasifikacija časopisa, sve veći priljev radova. Konačno, i kolege iz Italije, Francuske i Španjolske su mi rekli da je za njihove izbore izuzetno važno publicirati u Hortusu.

Voditelj ste više domaćih i međunarodnih istraživačkih projekata -Istra¬živanje kompleksa Vele Gospe kraj Bala u Istri u suradnji s Sveučilištima Paris IV Sorbonne i Paris X Nanterre; Srednjovjekovno naselje Guran i njegove crkve u suradnji sa Sveučilištem u Ženevi; Kaštelina na Rabu u suradnji sa Sveučilištem u Padovi i Lille III; u suradnji sa Sveučilištem u Besançonu Istraživanja benediktinskoga samostana i crkve Sv. Petra u Osoru. Voditelj ste i koordinator europskog projekta Corpus architecturae religiosae europeae u kojem sudjeluje petnaestak europskih zemalja. Glavni ste hrvatski partner u projektu Interreg III Adriatico. Kakvo je Vaše iskustvo međunarodne suradnje?

Projekti arheološkog karaktera potaknuti su iz jednostavnog razloga što s jedne strane, u RH nikad nema dovoljno novaca za istraživanje, a s drugog, metodologija arheološkog istraživanja nije svugdje ista. Arheološki projekti koje spominjete su svi paradigmatski. Rezultati jasno pokazuju, to su projekti koji definitivno mijenjaju ne samo viziju tih spomenika koji se istražuju nego puno šire probleme svoga konkretnog vremena i prostora. Mogli bismo ovjdje ići u detalje. Primjerice, crkva i samostan Vele Gospe kod Bala je jedan od najranijih uređenih karolinških samostana, a o unikatnosti njezinih kapitela ne treba više trošiti riječi. Samostan svetog Petra u Osoru sa svojom dekoracijom fasade jedan je od najljepših primjera rane romanike 11. stoljeća. Rimska vila na Kaštelini pokazuje transformacije antičkoga u kasnoantički svijet s fortificiranjem jednog ladanjskog prostora. Ranosrednjovjekovno naselje Guran jedino je takvo. građeno od kamena, koje se uopće istražuje u Europi.
Drugi međunarodni projekti koje sam vodio ili u njima sudjelovao naučili su me širokom timskom radu što je izuzetno važno, jedni, poput INTERREGa u komparativnim izučavanjima, drugi, poput IRCLAME o strukturiranju jednog znanstveno-istraživačkog centra izvrsnosti. No, projekt Corpusa nadmašuje sve ostalo. To je zalogaj za koji je stvarno trebalo imati hrabrosti započeti ga. Neka si čitatelji samo zamisle kako bi to izgledalo kada bi sjedeći u svome uredu vadili s polica knjigu po knjigu ili stisnuli jednu od tipki na kompjuteru i pronašli sve, ama baš sve crkve od 4. Do 10. stoljeća u Europi, obrađene i katalogizirane na potpuno isti način; kada bi dobili nacrte iscrtane u istome mjerilu, na potpuno identičan način, i kada bi dobili već gotove tabele komparativnog materijala za bilo koji prostor u Europi. To je nešto o čemu smo dosada samo mogli sanjati. To je nešto što će ubrzo biti realnost, a ja imam sreću i čast da uz prof. Brogiola budem glavni koordinator tog europskog projekta.

Autor ste izložbi znanstvenog i kulturološkog karaktera, a za sudjelovanja u međunarodnim projektima primili ste nagrade i odlikovanja. Koliko je zahtjevna organizacija i realizacija izložbi?

Da, riječ je o nekoliko velikih izložbi: Hrvati i karolinzi, Europa Anžuvinaca, Hrvatska renesansa. To su dakako izuzetno zahtjevni projekti. Postoje različiti tipovi izložbi, no ja radim, kada dobijem priliku, isključivo one sinteznog karaktera, bazirane na analitičkim pokazateljima. A pri tom je strašno bitno vizualno riješiti izložbu da bude primamljiva publici, ali i da joj ne podilazi. Mislim da smo s te tri izložbe to uspjeli napraviti. Osim toga, ono do čega je meni stalo jest pokazati svijetu ne ljepuškastu izložbu s odabranim materijalom negoli prikazati u prvom redu znanstvenoj, pa tek onda široj publici stanje istraživanja određenog razdoblja, a najviše me veseli to što smo redom pokazali karolinško razdoblje, odnosno rani srednji vijek, potom anžuvinsko doba i iza toga renesansu. I što nam zapravo fali jest kasna antika, bizant, i onda barok. Ako to do penzije uspijem zaokružiti, bit ću jako sretan.
O zahtijevnosti organizacije izložbe takvoga karaktera, moglo bi se dugo govoriti; to su preozbiljni poslovi: u prvom naletu to je osmišljavanje načina na koji će se pristupačno predočiti pravo stanje stvari a ne dati samo izbor lijepih predmeta; potom, tu je sva tehnika, i bez uhodanih ekipa poput one iz Klovićevih dvora koju treba uvijek pohvaliti, to nisu lako izvedive stvari; o važnosti postave ne treba ni govoriti, i zato je svaka izložba timski rad. O značaju tih izložbi zapravo govore podaci o posjećenosti. Ukoliko se dobro sjećam, Hrvate i Karolinge, kada su bili u Bresci, posjetilo je 179 000 ljudi. Izložbu Anžuvinaca u Fontevraudu posjetilo je otprilike isti broj, a to su ogromne brojke. U nas su do nedavno bile skoro neshvatljive. No, ono što je još važnije od izložaba samih su katalozi. Napravljeni po znanstvenim uzusima, svi su referentna literatura, ali i obavezna na mnogim studijima u Europi.

Uz redovite predavačke obaveze na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za povijest umjetnosti te doktorskim studijima povijesti umjetnosti, hrvatske kulture i Medievistike, predavali ste i predajete na nekoliko domaćih i europskih sveučilišta. Koje ustanove biste istaknuli i o kakvim se temama radi?

Na studiju Dizajna i na studiju Krajobrazne arhitekture kao i na Likovnoj akademiji, sve sa zagrebačkog sveučilišta, predajem od njihova osnutka i to mi nekako dođe kao udomaćena stvar. No, puno su dakako važniji angažmani na inozemnim sveučilištima. Predavati na Ecole Pratique des Hautes Etudes u Parizu je stvar prestiža, ne samo za nekoga iz Hrvatske već i za Francuze same. Predavati na Centre d’Etudes Supérieures de Civilisation Médiévale u Poitiersu za svakog medievista izuzetna je čast. Predavao sam i na drugim sveučilištima poput onoga u Udinama, Amiensu, Padovi, da ne govorimo o nizu pojedinačnih gostujućih predavanja u Americi, Aziji, Europi, od kojih su najvažnija ona u Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Ecole des chartes u Parizu, na Sorbonnei. Svi ti pozivi govore o tome koliko kolege cijene vaš istraživački rad. Na sveučilištima gdje sam duže predavao, više mjeseci ili semestar, pozivan sam da predajem vrlo precizno određene teme. Među njima bih izdvojio Stoljeće oko tisućite, Crkvene reforme 11. stoljeća – arhitektura i liturgija, Klesarske radionice ranog srednjeg vijeka – metodologija istraživanja, uz brojne druge. U svakom od tih slučajeva činjenica je da naši kolege u inozemstvu smatraju da mogu nešto naučiti od nas, u ovom slučaju od mene, i da je naša struka itekako konkurentna.

Za zalaganja u aktiviranju studenata u znanstveno-istraživačkom radu primili ste 2006. godine zahvalnicu i proglašeni počasnim članom Kluba studenata povijesti umjetnosti. Ovo je priznanje Vašeg načina rada s mladim kolegama. Kako, s druge strane, osobno doživljavate mentorstvo i u kojoj mjeri ono utječe na Vašu profesionalnu karijeru?

Pa, to priznanje studenata je bila jedna draga epizoda u mojem životu, koje se doista rado sjećam. Sa studentima, ako mogu tako reći, sam razvio jedan specifičan odnos. U prvom redu, ja volim predavati, i nadam se da se to osjeti. S druge strane, mene su školovanja u inozemstvu, pa onda i predavanja na inozemnim sveučilištima naučila da osim osnovnog rada sa studentima treba dublje i intenzivnije raditi sa onima koje materijal koji predajete i istražujete zanima. Stoga sam se uvijek trudio da te studente vodim na terene, da sudjeluju u arheloškim istraživanjima. Radim često i nešto što se, barem kod nas, rijetko čini. Na izbornim kolegijima vrlo često studentima dajem da napišu osvrt na neku knjigu koju su pročitali. Ali vrlo ozbiljan osvrt, pa se onda to malo prodiskutira, pa ako je dobro učinjeno, onda to objavim u Hortusu, a ako je na hrvatskome jeziku, pošaljem u druge časopise. Ne trebam vam reći koliko studentima znači da još za vrijeme studija objave neki svoj rad. Koristim također svaku priliku da ponajbolje studente povedem na simpozije našeg centra. Jest da se oni tamo itekako narade, ali iskustvo koje steknu, predavanja inozemnih predavača koje čuju, diskusije kojima prisustvuju izuzetno su važni za formiranje načina razmišljanja. Konačno, s ponajboljim studentima inzistiram na pisanju istraživačkih seminarskih radova. Rezultat toga je da je pod mojim mentorstvom osam studeanta dobilo rektorovu nagradu.
A za diplomske radove primam samo one koji će izraditi diplomski rad koji, ako nije potpuno istraživački, onda barem u većem dijelu jest. Uvijek sam mislio da je to nešto što studenta može i treba inspirirati. Konačno, s ponosom mogu istaknuti da je najveći broj studenata koji su kod mene diplomirali našao posao u struci i to relativno brzo nakon diplomiranja.
Koliko mislim da se sa studentima mora raditi, i obavezno im omogućiti da slušaju inozemne profesore, ne zato što bi oni bili bolji, nego zato da se vide različite metodologije, različiti načini nastavnog rada, različiti didaktički modeli, pokazuje primjerice i to da sam ove godine na europskom natječaju dobio (jedini iz Hrvatske) sredstva za Erasmus Intensive Programme. Slijedeće, 2014 godine 15 dana će se odvijati na Rabu intenzivna nastava na kojoj će sudjelovati po 10 studenata i po 2-3 profesora sa Sveučilišta u Padovi, Clermont Ferrand, Pariz XII i naših studenata, ne isljučvo povjesničara umjetnosti, već i arheloga, povjesničara i sociologa. Tako nešto svakom studentu mora biti san tijekom studija, kao i obavezan odlazak u inozemstvo barem na semestar.

Zahvaljujem profesoru Miljenku Jurkoviću na razgovoru i želim daljnji uspjeh u  profesionalnim i privatnim aktivnostima.

Zagreb – Ljubljana, 1 10 2013
Vendi Jukić Buča

Prof. dr. sc. Miljenko Jurković u kabinetu. Foto: VJB.

Prof. dr. sc. Miljenko Jurković u kabinetu. Foto: VJB.

Razgovor – Irena Šinkovec, viša kustosica za prapovijest Mestnega muzeja u Ljubljani i autorica izložbe ‘KOLO, 5200 let’

Povodom otvorenja izložbe Mestnega muzeja u Ljubljani ‘KOLO, 5200 let’ razgovaramo s autoricom izložbe, gospođom Irenom Šinkovec, višom kustosicom za prapovijest Mestnega muzeja.

Eneolitički kotač pronađen u Ljubjanskom barju, kao najstarije datirani kotač, od izuzetne je važnosti za slovensku i svjetsku arheologiju. Izložba na kojoj se, poslije dugogodišnjeg postupka konzerviranja, kotač predstavlja javnosti, očekivana je s izuzetnim stručnim i medijskim zanimanjem. Da li je to za Vas kao autoricu koncepcije izložbe predstavljao dodatni poticaj ili određeni pritisak?

Od odkritja kolesa z osjo je minilo že 11 let, v muzej smo ga prevzeli leta 2003. Prva skrb je bila seveda namenjena njegovi ohranitvi, hkrati pa smo ga kar najhitreje želeli predstaviti tudi najširši javnosti. Zato smo ga že istega leta še v mokrem stanju razstavili za en dan in odziv obiskovalcev je bil presenetljiv, obiskalo nas je kar 3000 ljudi iz cele Slovenije. To je za nas nedvomno predstavljalo dodaten izziv in hkrati motivacijo za pripravo sedanje razstave. Težko bi govorila o pritisku, morda prej o navdušenju in seveda odgovornosti tako do obiskovalcev, kot tudi do dediščine, ki jo predstavljamo.Nekoliko drugačen je bil tokrat predvsem izziv, kako postaviti to izjemno najdbo svetovnega pomena v kompleksno razstavo, da ne bo nagovarjala le z interpretacijo predmeta v času in prostoru, kjer je nastal, temveč predvsem spomenom izuma kot takega za celotno človeštvo. Morda nekoliko nenavaden izziv za nas muzealce, z mojega osebnega vidika pa nujno potreben za  širjenje dostopnosti do dediščine in znanja. Dodatna motivacija ali izziv je bila priložnost za  povezovanje med različnimi strokami, ustanovami in dejavnostmi, ki se že kaže kot izjemno uspešna.

Od otkrića kotača s osi prošlo je već 11 godina, u muzej smo ga preuzeli godine 2003. Prva briga bila je, naravno, namijenjena njegovom očuvanju, a istovremeno smo ga čim prije htjeli predstaviti i najširoj javnosti. Zato smo ga već iste godine, još u mokrom stanju, izložili na jedan dan i odaziv posjetitelja je bio iznenađujući, posjetilo nas je čak 3000 ljudi iz cijele Slovenije. To je za nas, bez sumnje, predstavljalo dodatan izazov te istovremeno i motivaciju za pripremu sadašnje izložbe. Teško mogu govoriti o pritisku, možda više o entuzijazmu i, naravno, odgovornosti kako prema posjetiteljima, tako i prema nasljeđu koje predstavljamo. Donekle drugačiji bio je tada prije svega izazov, kako postaviti taj izuzetan nalaz svjetskog značaja unutar kompleksne izložbe, koja će se baviti ne samo tumačenjem predmeta (kotača, op. a.) u vremenu i prostoru gdje je nastao, već prije svega važnošću izuma kao takvog za cijelo čovječanstvo. Možda neobičan izazov za nas muzealce, s mojeg osobnog aspekta nužno potreban za širenje dostupnosti nasljeđa i znanja. Dodatna motivacija ili izazov bila je prilika za povezivanje različitih struka, ustanova i djelatnosti, kakve su se već pokazale izuzetno uspješnima.

Što je temeljna odrednica koncepta izložbe i što ste posebno željeli naglasiti?

Koncept razstave je nastal že pred leti, ko je bilo kolo še v konservaciji: izjemno najdbo predstaviti vsebinsko večplastno, saj tudi  vsak muzejski predmet s prihodom v muzej zamenja svoj primarni kontekst in začne novo »življenje«. S svojo podobo, materialom, tehniko izdelave, simbolom pripoveduje različne zgodbe ter navdihuje in ustvarja potenciale za bodoče generacije.

Želeli smo, da predmet ne ostane »zamrznjen« v preteklosti, zato se iz polja klasične muzejske postavitve širi v koncept celostne predstavitve z razvejano mrežo partnerjev. Predstavljen je skozi tri glavne vsebinske preseke, ki združujejo dediščino, znanost in umetnost ter posamezne manjše tematske poudarke, ki dopolnjujejo nosilne zgodbe. Prvi sklop predstavlja kolo v primarnem kontekstu -prostoru in času kolišč na Ljubljanskem barju. Rezultati raziskav kolišča na Špici leta 2010 in skupinska razglasitev kolišč okoli Alp (Švica, Nemčija, Francija, Italija, Avstrija in Slovenija) na svetovni sezam kulturne dediščine UNESCO leta 2011 sta perspektivo muzejske razstave še močno nadgradila. Drugi sklop razstave predstavlja kolo kot enega najpomembnejših tehnoloških izumov, ki je bistveno spremenil gospodarski, znanstveni, politični in širši družbeni razvoj zahodne civilizacije predvsem v obdobjuod industrijske revolucije dalje. Tretji sklop razstave sega v drugo razsežnost prostora in časa. Človekova želja po znanju, raziskovanju in ustvarjalnosti je neustavljiva in že dolgo posega tudi onkraj matičnega planeta. Kaj je daleč in kaj blizu, kaj pomeni premagovanje razdalj in kako relativen je pojem časa, kje, če sploh, so meje človekovih potencialov ter ne nazadnje kaj nas čaka čez 5000 let, je le nekaj vprašanj, ki nas spremljajo ob zaključku razstave.

Morda bi temeljno sporočilo lahko zaokrožila z mislijo, da so meje samo v naših glavah, namazan del kruha pa ni nujno vedno zgoraj. Odvisno pač s katere strani ga pogledaš….

Koncept izložbe nastao je prije nekoliko godina, dok je kotač još bilo na konzervaciji: izuzetan nalaz predstaviti slojevitim sadržajem, kao što svaki muzejski predmet dolaskom u muzej mijenja svoj primarni kontekst i započinje novi ‘život’. Svojim izgledom, materijalom, tehnikom izrade, simbolom pripovijeda različite priče te inspirira i stvara potencijale za buduće generacije.

Željeli smo da predmet ne ostane ‘zamrznut’ u prošlosti, zato se iz polja klasičnog muzejskog postava širi u koncept cjelovitog predstavljanja s razvijenom mrežom partnera. Predstavljen je kroz tri glavna sadržajna presjeka, koja povezuju nasljeđe, znanost i umjetnost te pojedinačne manje tematske naglaske, koji dopunjuju glavnu priču. Prvi dio predstavlja kotač u primarnom kontekstu – prostoru i vremenu sojenica na Ljubljanskem barju. Rezultati istraživanja sojenica na Špici 2010. godine i zajednička objava sojenica na području Alpa (Švicarska, Njemačka, Francuska, Italija, Austrija i Slovenija) na svjetsku listu kulturnog naslijeđa UNESCO-a 2011. godine uvelike je unaprijedila perspektivu muzejskih izložbi.  Drugi dio izložbe predstavlja kotač kao jednog od najznačajnijih tehničkih izuma, koji je bitno promijenio gospodarski, znanstveni, politički i širi društveni razvoj zapadne civilizacije, prije svega u razdoblju od industrijske revolucije nadalje. Treći se dio izložbe proteže u drugu dimenziju prostora i vremena. Čovjekova želja za znanjem, istraživanjem i stvaranjem je nezaustavljiva i već dugo dopire i izvan matičnog planeta. Što je daleko, a što blizu, što znači svladavanje udaljenosti i koliko je relativan pojam vremena, gdje su, ako uopće postoje, granice ljudskog potencijala te posljednje, ali ne i najmanje važno, što nas čeka za 5000 godina, tek je nekoliko pitanja koja nas prate prema kraju izložbe.

Možda bih glavnu poruku zaključila uz misao, da su granice samo u našim glavama, namazan dio kruha nije uvijek nužno na gornjoj strani. Ovisno s koje strane ga pogledaš…

Koliko je zahtjevno postavljanje ovakve moderne i interaktivne izložbe? Koliko su trajale pripreme i što sve uključuje organizacija?

Najbolj zahtevna je idejna zasnova, kako tako kompleksen koncept spraviti v materialno obliko, ki bo dostopna res najširši javnosti. Naslednji odločujoči moment je dobra ekipa, tiste »iskrice v očeh« na prvem skupnem sestanku. Od tu naprej gre vse lažje…V zadnjih letih sem delala na kar nekaj kompleksnih razstavnih projektih z izjemno ekipo strokovnjakov za posamezna področja, kar mi je bistveno olajšalo delo tudi pri tej razstavi. Ne gre samo za razmerje med avtorjem in sodelavci, naročnikom in izvajalcem, temveč za resnično timsko delo z ogromno entuziazma in želje po dobro opravljenem delu, kar pa se prav gotovoodraža tudi v rezultatu. Tisti manj priljubljeni del vsakega projekta je omejenost s financami, časom, prostorom, s katerimi se v današnjih časih srečujemo vsi in je morda zato manj zanimiv za bralce.

Obsežnejša konceptualna in vsebinska dela za razstavo so potekala zadnja tri leta, konkretno pa smo za zasnovo postavitve in realizacijo potrebovali približno pol leta. Pri tako kompleksni postavitvi sta organizacija in terminski načrt ključnega pomena, saj se aktivnosti številne ekipe prepletajo, zelo hitro lahko pride tudi do domino efekta (nepravočasno opravljeno delo posameznega sklopa onemogoča nadaljevanje del na drugem sklopu…). Pri konkretni postavitvi je bil poseben izziv še izvedba fleksibilnosti opreme, ki bo omogočala racionalen in varen transport razstave v druge države (sestavljivi moduli, ki niso pogojeni z razstavnim prostorom) ter možnost prilagoditve za različne jezikovne variante (uporaba ekranov na dotik, ki so prvenstveno namenjeni možnosti izbire glede na zanimanje obiskovalcev, hkrati pa omogočajo enostavno nadgradnjo).

V imenu celotne ekipe lahko rečem, da je takšna postavitev kljub tehnični zahtevnosti bistveno zanimivejša od klasičnih postavitev. Ob številnih izzivih in tudi nujnih prilagoditvah in improvizacijah smo se vsi naučili veliko novega, pri delu pa kljub nekaj neprespanih noči neizmerno uživali. Ves trud bo seveda poplačan, če bodo zadovoljni tudi naši obiskovalci.

Najzahtjevniji je idejni projekt, kako tako kompleksan koncept materijalno uobličiti, da bude pristupačan i najširoj javnosti. Sljedeći odlučujući trenutak je dobra ekipa, te ‘iskrice u očima’ na prvom zajedničkom sastanku. Od tog trenutka naprijed ide sve lakše… Zadnjih godina radila sam na nekoliko kompleksnih izložbenih projekata s iznimnom ekipom stručnjaka za pojedinačna područja, što mi je uveliko olakšalo rad i pri ovoj izložbu. To nije samo odnos između autora i suradnika, naručitelja i izvođača, već stvarni timski rad s ogromnim entuzijazmom i željama za dobro izvršeni posao, što se odražava i u rezultatu. Manje omiljeni dio svakog projekta je ograničenje u financijama, vremenu, prostoru s kojima se u današnje vrijeme susrećemo svi i zato je možda manje zanimljiv čitateljima.

Opsežniji konceptualni i materijalni radovi za izložbu trajali su protekle tri godine, konkretno smo za dizajn i realizaciju trebali otprilike pola godine. Kod tako kompleksnom postavu  organizacija i vremenski raspored od ključne su važnosti, jer se aktivnosti brojne ekipe isprepliću, vrlo brzo nastane i domino efekt (rad koji nije učinjen na vrijeme onemogućuje nastavak rada na drugom području…). Kod konkretnog postavljanja poseban izazov predstavljala je izvedba fleksibilnosti opreme, koja bi omogućavala racionalan i zaštićen transport izložbe u druge države (sastavljivi moduli, nezavisni o izložbenom prostoru) te mogućnost prilagođavanja za različite jezične varijante (upotreba ekrana na dodir, koji su prvenstveno namijenjeni mogućnosti izbora s obzirom na zanimanje posjetitelja, istovremeno omogućavaju jednostavnu nadogradnju).

U ime cijele ekipe mogu reći da je ovakav postav, usprkos tehničkoj zahtijevnosti, značajno zanimljiviji od klasičnog postava. Kroz brojne izazove te nužne prilagodbe i improvizacije svi smo naučili mnogo toga novog, a pri radu smo, usprkos neprospavanih noći, neizmjerno uživali. Čitav trud bit će plaćen, ako budu zadovoljni i naši posjetitelji.

S kojim ste stručnjacima za pojedine aspekte izložbe surađivali i da li ste, zbog tehničkih ili financijskih razloga, bili prisiljeni odustati od nekih ideja?

Kar nekaj idej res nismo uspeli realizirati, največ zaradi finančnih omejitev, ki pa so v teh kriznih časih seveda razumljive. V okviru danih možnosti nam je bilo pomembno predvsem to, da ohranimo celovitost zasnove in koncepta razstave, kar nam je tudi uspelo. Nerealizirane dobre ideje pa bomo uporabili pri prihodnjih projektih…

Sodelavcev pri projektu je bilo veliko, vključevali so se v različnih fazah priprave. Prvi dolgotrajnejši del je obsegal vsebinski sklop, konservacijo predmetov, obdelavo dokumentacije in izdelavo slikovnega gradiva. Tu gre predvsem za dejavnosti, ki so nujni predpogoj za kvalitetne vsebine. Med njimi naj še posebej izpostavim konservacijo kolesa ter drugih predmetov in vzorcev iz mokrega lesa. Sodelovanje s kolegi iz RGZM Mainz in dolgotrajni napori slovenskih konservatorjev so že obrodili sadove – prvo konservatorsko delavnico za obdelavo mokrega lesa v Sloveniji (Restavratorski center ZVKDS).  Nekatere dejavnosti, ki se kasneje na razstavi mogoče sploh ne opazijo, pač potrebujejo svoj čas. Kot primer naj omenim izdelavo slikarskih upodobitev rekonstrukcij, ki so nastajale kar tri leta (študije detajlov, sodobnih analogij, eksperimenti…).

Drugi del je obsegal izvedbo razstave od zasnove do postavitve. Ta je omejen na krajše projektno obdobje, ko je definiran terminski plan in so na razpolago finančna sredstva. Vključuje sodelovanje avtorjev in vsebinskih sodelavcev, konservatorjev, oblikovalcev, programerjev, snemalcev, konstruktorjev in izvajalcev razstavne opreme,… Vzporedno je potekala zasnova in priprava pedagoških in andragoških programov ter popularizacije in promocije razstave.

Posebnost te razstave so tudi partnerstva in povezovanje s številnimi ustanovami, podjetji, posamezniki in dejavnostmi, ki presegajo klasične muzejske okvire in so prvenstveno namenjene širjenju dostopnosti do dediščine, znanosti in umetnosti. Med njimi naj izpostavim vsaj Kulturno središče evropskih vesoljskih tehnologij, RTV Slovenije, Restavratorski center ZVKDS, Javni zavod Ljubljanski grad, Krajinski park Ljubljansko barje, Kinoteko in številne druge, ki sodelujejo pri pripravi spremljevalnih razstav, programov in dogodkov.

Nekoliko ideja nismo uspjeli realizirati, najviše zbog financijskih ograničenja, koja su u ovim kriznim vremenima razumljiva. U okviru danih mogućnosti bilo nam je važno prije svega da sačuvamo cjelovitost ideje i koncepta izložbe, u čemu smo uspjeli. Nerealizirane dobre ideje ćemo upotrijebiti u okviru budućih projekata…

Suradnici projekta bili su brojni, uključivali su se u različitim fazama izrade. Prvi dugotrajni dio obuhvaćao je sadržajni dio, konzervaciju predmeta, obradu dokumentacije i izradu slikovnog gradiva. Radi se, prije svega, o djelatnostima koje su nužni preduvjet za kvalitetan sadržaj. Među njima bih posebno naglasila konzervaciju kotača te drugih predmeta i uzoraka mokrog drveta. Suradnja s kolegama iz RGZM Mainz i dugotrajni napori slovenskih konzervatora već su urodili plodom – prvom konzervatorskom radionicom za obradu mokrog drveta u Sloveniji (Restauratorski centar ZVKDS). Za neke djelatnosti, koje se kasnije na izložbi možda nisu ni uočile, trebalo je više vremena. Kao primjer, spomenula bih izradu slikarskih prikaza rekonstrukcija, koje su nastajale čak tri godine (studije detalja, suvremene analogije, eksperimenti…).

Drugi dio obuhvaćao je realizaciju izložbe od idejnog osnutka do postavljanja. Bio je ograničen na kraće vremensko razdoblje, nakon što su definirani termini i dobivena financijska sredstva na raspolaganje. Uključivao je suradnju autora i sadržajnih suradnika, konzervatora, dizajnera, programera, snimatelja, konstruktora i izvođača izložbene opreme… Usporedno je trajalo osnivanje i pripremanje pedagoških i andragoških programa te popularizacija i promocija izložbe.

Posebnost ove izložbe su također partnerstva i povezivanje s brojnim ustanovama, poduzećima, pojedincima i djelatnostima, koja prelaze klasnične muzejske okvire i prvenstveno su namijenjene širenju dostupnosti nasljeđa, znanosti i umjetnosti. Među njima bih naglasila Kulturno središte europskih svemirskih tehnologija, RTV SLovenije, Restauratorski centar ZVKDS, Javni zavod Ljubljanski grad, Krajinski park Ljubljansko barje, Kinoteku i brojne druge, koji susjeluju prilikom izrade pratećih izložbi, programa i događaja.

Od koga su preuzeti izlošci (ustanova/zbirka) i što obuhvaćaju?

Razstavljenih je skoraj 300 predmetov z različnih najdišč z Ljubljanskega barja. Poseben poudarek smo namenili novim, še neobjavljenim predmetom, predvsem s kolišča na Špici v središču Ljubljane, kjer so zavarovalne arheološke raziskave potekale leta 2010 in iz Zbirke družine Potočnik, ki obsega številne predmete iz reke Ljubljanice in jih v muzej prevzemamo v zadnjih treh letih. Glavnino razstavljenega gradiva hrani naš muzej, ki kot pooblaščeni muzej skrbi za območje Ljubljanskega barja s kolišči. Nekaj zanimivih predmetov smo si izposodili tudi iz Narodnega muzeja Slovenije, ki hrani gradivo iz t.im. Dežmanovih kolišč, ki so bila raziskana konec 19. stoletja.  Kriteriji pri izboru predmetov so bili: časovna pokritost, prostorska pokritost, raznovrstnost, zanimivost ter ne nazadnje prostorske kapacitete razstavišča.

Izloženo je skoro 300 predmeta s različitih nalazišta s područja Ljubljanskog barja. Poseban naglasak namijenili smo novim, još neobjavljenim predmetima, prije svega s područja sojenica na Špici u centru Ljubljane, gdje su zaštitna arheološka istraživanja provedena 2010. godine te iz Zbirke obitelji Potočnik, koja obuhvaća brojne predmete iz rijeke Ljubljanice, koje u muzej preuzimamo zadnje tri godine. Većinu izložene građe čuva naš muzej (Mestni muzej, op. a.), koji kao ovlašteni muzej skrbi za područje Muzejskog barja sa sojenicama. Neke zanimljive predmete posudili smo iz Narodnog muzeja Slovenije, koji čuva građu iz tzv. Dežmanovih sojenica, koje su bile istraživane krajem 19. st. Kriteriji za izbor predmeta bili su: vremenska pokrivenost, prostorna pokrivenost, raznovrsnost, zanimljivost te zadnje, ali ne nevažno, prostorni kapacitet izložbenog prostora.

Koji sadržaji i aktivnosti prate izložbu ‘Kolo, 5200 let’?

Kot interpretativni in izkustveni del razstave smo pripravili t. im. eksperimentalno sobo, ki je namenjena vsem obiskovalcem, hkrati pa služi za izvajanje učnih programov za vrtce in šole. In že navdušuje mlade in stare…V sklopu razstave potekajo tudi novi in prenovljeni pedagoški programi za različne starostne skupine. Kombinacija ogleda razstave in izkustvenih dejavnosti v eksperimentalni sobi se je izkazala za izjemno učinkovito.

Razstavo spremlja 12 manjših mesečnih tematskih razstav v sodelovanju s številnimi partnerji in na različnih lokacijah. Namenjene so detajlnejši predstavitvi posameznih tem in popularizaciji. Ob njih potekajo še različni dogodki za posamezne ciljne publike (festivali, delavnice, predavanja, demonstracije,…).

Posebni programi so namenjeni še družinam, odraslim, starostnikom in ranljivim skupinam. V sklopu projekta usposabljanja gluhih in naglušnih bo izvedenih več delavnic in ena od spremljevalnih razstav z namenom aktivnega vključevanja ranljivih skupin, ki bodo načrtovane dejavnosti tudi sami izvajali. Aktivno vključevanje poteka tudi s sodelovanjem Srednje šole za oblikovanje in fotografijo, ki je locirana v neposredni bližini muzeja. Dijaki so v tem šolskem letu ustvarjali oblikovalske izdelke iz keramike po navdihu iz preteklosti (koliščarski ornamenti) in žgali z redukcijskim postopkom (obujanje starih obrti, ki so pred izumrtjem). Razstavili so jih na prvi spremljevalni razstavi, skupaj z oblikovanjem, izdelavo videa in glasbe so resnično presegli vsa naša pričakovanja.

Sodelujemo še pri nastanku filma KOLO, ki ga snema RTV Slovenija (polurni dokumentarno/ art film, ki sledi konceptu razstave). Snemanja potekajo na različnih lokacijah doma in v tujini. Film bo na ogled v jesenskih mesecih.

Vzporedno poteka še cel kup popularizacijskih in promocijskih akcij, celoten program lahko spremljate na naši spletni strani.

Kao interpretativni i iskustveni dio izložbe pripremili smo tzv. eksperimentalnu sobu, koja je namijenjena svim posjetiteljima, a ujedno služi za provođenje obrazovnih programa za vrtiće i škole. A još oduševljava i mlade i starije… U okviru izložbe odvijaju se novi i obnovljeni pedagoški programi za različite starosne skupine. Kombinacija razgleda izložbe i iskustvenih aktivnosti u eksperimentalnoj sobi pokazala se kao izuzetno učinkovita.

Izložbu prati 12 manjih mjesečnih izložbi u suradnji s brojnim partnerima i na različitim lokacijama Namijenjene su detaljnijem predstavljanju pojedinačnih tema i popularizaciji. Uz njih se odvijaju i različiti događaji za pojedinačne ciljne skupine (festivali, radionice, predavanja, demonstracije,…).

Posebni programi namijenjeni su obiteljima, odraslima, starijima i osjetljivim skupinama. U okviru projekta osposobljavanja gluhih i nagluhih bit će proveden veći broj radionica i jedna od pratećih izložbi s namjerom aktivnog uključicanja osjetljivih skupina, koji će sami provoditi planirane aktivnosti. Aktivno uključivanje odvija se također u suradnji sa Srednjom školom za dizajn i fotogradiju, koja je locirana u neposrednoj blizini muzeja. Učenici su tokom ove školske godine izradili dizjanerske proizvode iz keramike inspirirane prošlošću (ornamenti sojenica) i pekli redukcijskim postupkom (oživljavanje starih zanata, koji su pred izumiranjem). Izložili su ih na prvoj pratećoj izložbi, zajedno s dizajnom, izradom videa i glazbe zaista su nadmašili sva naša očekivanja.

Surađujemo još pri nastanku filma KOLO, koji snima RTV Slovenija (polusatni dokumentarno-umjetnički film, koji prati koncept izložbe). Snimanja se odvijaju na različitim lokacijama u zemlji i inozemstvu. Film će biti objavljen tokom jesenskih mjeseci.

Usporedno traje veliki broj popularizacijskih i promocijskih akcija, cjelokupan program dostupan je na našoj internetskoj stranici.

Da li je kronologija (koja se ističe u naslovu izložbe) determinirala koncepciju postava?

Naslov razstave KOLO, 5200 let definira starost kolesa, vendar je uporabljen predvsem kot ponazoritev razsežnosti časa ter dinamike razvoja  (zato tudi ni zapisan z absolutno letnico 3200 BC). Temeljno sporočilo, ki ga nosi je, kam smo v pet tisoč letih prišli, kje smo danes in kam želimo v naslednjih pet tisočih letih. Morda se sliši preveč abstraktno in simbolno, pa vendar živimo v času globalizacije, ko nas sodobne tehnologije, predvsem pa človekov potencial za nova odkritja in izume postavljajo pred neomejene možnosti za prihodnost. Hkrati pa smo prišli do točke, ko je potreben tudi razmislek kako naprej, saj je to tudi časmasovne potrošnjeter neverjetne, prekomerne želje po materialnem, kar vse je pripeljalo doogromnega nesorazmerja med revnimi in bogatimi, prekomernega števila prebivalcev na določenih območjih našega planeta, ekoloških katastrof, popolnega nadzora posameznih inštitucij nad našim življenjem in še bi lahko naštevala. Posledice se občutijo viskanju hitrih »instant« rešitev in vsesplošnemu populizmu, ki se v zadnjih letih kažejo tudi v kulturni sferi in prezentaciji dediščine. Prav zato želimo, da imajo obiskovalci naše razstave možnost lastnega razmišljanja, izbire, raziskovanja, igranja, iskanja odgovorov, brez v naprej pripravljenih enostavnih in všečnih rešitev, ki temeljijona udobnem in hitrem zadovoljevanju potreb(po današnjih standardih vsesplošne potrošnje). To je seveda naša dolgoročnain pozitivno usmerjena naložba, ki ji kot javni zavod, ki je financiran z javnim denarjem, po mojem mnenju moramo slediti tudi v prihodnje.

Naslov izložbe KOLO, 5200 godina definira starost kotača, ali je upotrebljen prije svega kao vizualizacija dimenzije vremena i dinamike razvoja (iz tog razloga nije zapisan s apsolutnom godinom 3200 pr. n. e.). Glavna poruka koju nosi je – kamo smo dospjeli u pet tisuća godina, gdje smo danas i kamo želimo u idućih pet tisuća goodina. Možda djeluje previše apstraktno i simbolički, iako živimo u vremenu globalizacije, u kojem nas suvremene tehnologije, prije svega ljudski potencijal za nova otkrića i izume, postavljaju pred neograničene mogućnosti budućnosti.

Ujedno smo došli do točke u kojoj je potrebno razmisliti kako naprijed, jer je to takošer vrijeme masovne potrošnje te nevjerojatne, prekomjerne želje za materijalnim, što je sve dovelo do ogromnog nesrazmjera između siromašnih i bogatih, prekomjernog broja stanovnika na određenim prostorima naše planete, ekoloških katastrofa, potpunog nadzora pojedinačnih institucija nad našim životom, mogla bih i dalje nabrajati. Posljedice se osjete u traženju brzih ‘instant’ rješenja i svepovršnom populizmu, vidljivog zadnjih godina i u kulturnoj sferi i prezentaciji nasljeđa. Upravo zato želimo da posjetitelji naše izložbe imaju mogućnost vlastitog razmišljanja, izbora, istraživanja, igranja, traženja odgovora, bez unaprijed pripremljenih jednostavnih i poželjnih rješenja, temeljenih na udobnom i brzom zadovoljavanju potreba (po današnjim standardima ukupne potrošnje). To je, naravno, naš dugoročna i pozitivno usmjerna uloga,  koju kao javni zavod, koji je financiran javnim novcem, po mojem mišljenju, moramo slijediti i u budućnosti.

Planira li se da se Izložba, zvog svoje važnosti, predstavi i izvan granica Slovenije i da li će se, u tom slučaju, koncepcija prilagođavati konkretnom kontekstu (prostoru) u kojem će se održati?

Naša želja je, da bi razstavo videlo kar največ ljudi tudi izven Slovenije. Nosi namreč tako univerzalno sporočilo, da ne potrebuje dodatnih razlag, hkrati pa omogoča večjo prepoznavnost kulturne dediščine ter znanstvenih dosežkov, ki so lastni nam vsem. Najprej načrtujemo gostovanje razstave v državah partnericah na Unescovem seznamu dediščine, kjer bi jo bilo v kontekstu kolišč mogoče nadgraditi z gradivom vsake od gostiteljic, skupno pa bi se potem predstavili še npr. v Bruslju ali na sedežu Unesca v Parizu. Kasneje želimo razstavo predstaviti še v drugih evropskih državah, tudi na Hrvaškem.

Naša želja je da izložbu vidi što više ljudi, također i izvan Slovenije. Nosi doista takvu univerzalnu poruku, da ne treba dodatnih obrazloženja, ujedno omogućava veću prepoznatljivost kulturnog naslijeđa i znanstvenih dosega, koje posjedujemo svi. Najprije planiramo gostovanje izložbe u državama partnericama na UNESCO-voj listi nasljeđa, u kojima bi se mogla, u kontekstu sojenica, nadograditi građom svake od domaćina, zajednički bi se potom predstavili još u npr. Briselu, ili u sjedištu UNESC-a u Parizu. Kasnije želimo izložbu predstaviti i u drugim europskim državama, također i u Hrvatskoj.

Kakvi su bili Vaši prvi osobni dojmovi u ‘bliskom susretu’ s predmetom  koji dolazi iz drugog vremena (istog prostora!) i koji fascinira svim svojim atributima?

Morda se arheologi v resnici niti ne zavedamo, kakšno izjemno priložnost imamo, da se po nekaj tisoč letih »počivanja« pod zemljo ali vodo lahko prvi spet dotaknemo predmetov, ki so jih zapustili naši davni predniki. Ob rutinskem in zahtevnem terenskem delu so naše skrbi usmerjene predvsem v tehnične podrobnosti: kako bomo predmet dvignili, zaščitili, dokumentirali,… Prav zato je odkritje takšnih izjemnih najdb kot je kolo tudi nagrada in spodbuda za nadaljnje delo. Odkritje kolesa nas je navduševalo v več fazah. Najprej prav gotovo kolege arheologe z Inštituta za arheologijo ZRC SAZU, ki so ga odkrili pri vzorčenju lesa v enem od barjanskih drenažnih jarkov. Nato znanstvenike, konservatorje, muzealce in ne nazadnje končno tudi obiskovalce, ki si ga lahko ogledajo na naši razstavi. Z neizmernim spoštovanjem do ljudi, ki so bili sposobni izdelati tehnološko tako dovršen predmet, želimo da navdušuje in navdihuje tudi bodoče generacije.

Možda mi arheolozi uistinu i nismo svjesni kakvu izuzetnu priliku imamo da se nakon nekoliko tisuća godina ‘počivanja’ pod zemljom ili vodom prvi opet dotaknemo predmeta, koje su napustili naši davni pretci. Prilikom rutinskog i zahtjevnog terenskog rada naše su brige usmjerene prije svega na tehničke detalje: kako ćemo predmet podignuti, zaštititi, dokumentirati,… Upravo zato je otkriće takvih izuzetnih nalaza, kao što je kotač, također nagrada i poticaj za daljnji rad. Otkriće kotača nas je inspiriralo u više faza. Prvo, sigurno kolege iz Instituta za arheologiju, koji su ga otkrili prilikom uzorkovanja drveta u jednom od barjanskih jarkova. Potom znanstvenike, konzervatore, muzealce i u konačnici posjetitelje, koji ga mogu pogledati na našoj izložbi. S neizmjernim poštovanjem prema ljudima, koji su bili sposobni izraditi tako tehnološki dovršen predmet, želimo da inspirira i potakne buduće generacije.

Vabljeni na ogled!

Zahvaljujem na razgovoru.

Čitatelje pozivam na razgled Izložbe i posjet linkovima koji se na nju odnose

www.kolo5200.si
www.mgml.si
MGML – Otvorenje izložbe ‘KOLO, 5200 let’ [Osvrt Vendi Jukić Buča]
MGML – Postavljanje izložbe ‘KOLO, 5200 let’ [Osvrt Vendi Jukić Buča]

Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča

Prijevod: VJB

U Ljubljani, 6 9 2013.

Irena Šinkovec uz postav izložbe 'Kolo: 5200 let': Foto: VJB.

Irena Šinkovec uz postav izložbe ‘Kolo: 5200 let’: Foto: VJB.

Irena Šinkovec uz vitrinu s kotačem izložbe 'KOLO: 5200 let'. Foto: VJB.

Irena Šinkovec uz vitrinu s kotačem izložbe ‘KOLO: 5200 let’. Foto: VJB.