Interview – Dr Alexander Sturgis, the director of the Ashmolean Museum

Interview with Dr Alexander Sturgis, Director of the Ashmolean Museum of Art and Archaeology in Oxford

Introduction

Dr Alexander Sturgis is the Director of the University of Oxford‘s Ashmolean Museum. Dr. A. Sturgis was aappointed to the present position in 2014, as a respected art historian and author of numerous publications, University of Oxford alumnus, with a PhD from the Courtauld Institute in London and with an accomplished career at the National Gallery in London and the Holburne museum in Bath.

The Ashmolean is the first public museum in the UK, and most probably in the world. It was founded by Elias Ashmole in the 17th century, and a building was constructed to store its collection (today it is the Museum of History of Science). The Museum is now situated in Beaumont street (and I can see its back entrance from the corridor in front of my office at the Faculty of Classics, University of Oxford).

It is a pleasure and privilege to have an interview with the head of such an important and influential cultural institution.

Question #1

Vendi: At the beginning of the interview I refer to the Custodian Principles presentation (available online here: https://www.youtube.com/watch?v=ziHoDZz6mIE), which is both concise and comprehensive, revealing to the public your aims, principles and priorities as the head of the Museum. As if answering my first question (!), in a remarkably efficient ‘5 minute’ exposition, you explain that your primary concern is to look after the collections and to ensure that they are handed over in the best condition to the future generation. How heavy is the responsibility of a ‘Custodian Director’in one of the most famous and appreciated museums of the world?

Xa: It clearly is incredibly important. I mean, in terms of what we are and what they do clearly you are right. The first thing we have to as museum directors and curators is to care for the collections and to pass them on. And that is not as straight forward as it might seem, obviously everything is deteriorating and degrading, nothing will last forever. and so the challenge really is to strike as sensible balance as possible between preservation and conservation and accessibility. If some of members of the conservation department had their way, everything will be locked up in dark boxes and no one will be allowed to see it … the best way to preserve the collection. But of course that would be ridiculous; and actually the conservation department would think so too. But …. has to be structed. It is a very great responsibility and one that does occasionally keep you awake at night.

Question #2

Vendi: Preserving the permanent collections comprises not only conservation, but also enhancement and development, including new acquisitions. Elias Ashmole was a keen collector, and he had a huge collection prior to donating it to the University. What were the main pieces of acquisition since you became Director and are you satisfied with the conditions of these acquisitions and the rate at which they are acquired?

Xa: So yes, so The Ashmolean in common with almost every museum, certainly in the UK has very little acquisition budget, so if we want to make a really significant acquisition by buying something, we have to raise that money, and so in my time here we have had two major acquisition campaigns. One was to acquire the painting by Turner of Oxford High Street and the other was to buy a hoard of coins discovered near Watlington in Oxfordshire, from the late ninth century, so the 870, the moment when Alfred the Great was chasing the Vikings out of Wessexs. And so, those were major acquisitions requiring major raising fund effort.

But most of our acquisitions come through legacies and bequests and gifts and then within the UK there is a very important scheme called the Acceptance in Lieu scheme which allows people to leave significant works of art to public galleries and museums in lieu of inheritance tax. So that is another way that really significant things come to the museums, so again, the first acquisition under my directorship was a wonderful painting by Constable of Willy Lott’s Cottage. And that was through the Acceptance in lieu scheme. And so, and actually one of the surprises and excitements in being the director of the museum is quite how many things and really exciting things like are both left to the museum or given to the museum through the Acceptance in Lieu scheme or through the generosity of benefactors and donors.

So the collections do continue to grow in all sorts of ways. Of course, having said that, we need to be disciplined in deciding what we do accept and what we don’t. So we do have a collection strategy, and so we measure potential gifts and legacies against that strategy to see whether it is something that would really enhance the collection and increase.., Either build on a particular strength or occasionally to fill a particular gap in the collection.

Question #3

Vendi: Right.. Of course. Another essential aspect of collections custody is to communicate their value to the public. In addition to impressive permanent exhibition, the Ashmolean regularly organises special exhibitions and accompanying talks, tours, courses, workshops, and other exhibition events for visitors (e.g. families, young people, etc.). It is obvious that the Ashmolean wants to present to the public. What are the social topics and concerns that Ashmolean wishes to raise awareness about?

Xa: So you are right. Of course, looking after the collection is incredibly important. Enhancing the collection is incredibly important. But the work of the museum, its job is really where the public meets the collection and so to try and work to ensure that that encounter the public and all sorts of different people have with the objects and with the works of art in our collection and to make that as enriching and engaging and stimulating as possible.

And of course, one of the challenges is precisely the variety of the people who walk through the door. Some know lots, some know nothing. Some don’t have any idea what they are going to encounter in the museum, others are specialists coming particularly to look at their particular area of specialism and you somehow need to engage all those people.

So in broad terms what one wants to communicate is that we have here some of the great creations of humanity, from millennia B.C. to almost yesterday. And to celebrate that fact and I think also to draw connections between different cultures, between different times, to suggests actually what is fundamental and important about the human condition. Concerns now are obviously different, but then not completely different concerns people throughout the history, and to draw those connections to suggest commonalities is what museum inevitably do.

And in order to make collections come alive it’s a key element for what we need to do to suggest the relevance of historic objects to people today.

Question #4

Vendi: The Asmolean is, in your words, the ‘Teaching Museum’, founded and functioning within the University of Oxford and contains the assets which are used in researching and understanding the world. So the Museum is renowned both for its impressive collections, as well as for its research excellence. What are the major current research projects of the Museum?

Xa: We are a university museum and so and I think that brings with it particular obligations around research and around teaching. So… And teaching particularly to the undergraduate and postgraduates within the university. Of course, we teach children of all ages and teach adults of all ages as well, but as teaching is critical but so too is research and so because actually building knowledge about our collections is essential if we are to engage people with them.

So, among research projects that we have at the moment, we have a coin department, Heberden coin room, they are conducting extraordinary an research project on Roman provincial coinage and coin hoards and linking up collections, not only from art collections, but the other great coin collections of the world to create a huge sort of data base that allows one to see through the coin hoards of the Roman empire. How ideas moved how people moved, how economies changed and so it becomes a tool for understanding Roman empire.

Another completely different project for which we’ve just received European Research Council money is looking at colour in the Victorian period. Not only the technological aspect of colours so invention of new dyes and new colours in the second half of the nineteenth century but critically also the symbolic ideas around colour within Victorian literature and how that might reflect or is reflected in the art, decorative art and paintings and sculptures of the period. So, and that is going to lead to a major exhibition in 4 years time.

Vendi: That would be really colourful….

Xa: We hope so. We really excited about the exhibition in 4 years time

And then again, just to give us a sense of the range of the research projects going on, we have a project being conducted by a curator of the ancient Near East who is working with UCL, but also museums in Iraq to look at how, well really to support through research heritage professionals in Iraq to build their expertise and to develop ways in which they can engage their local population with their heritage as a means of protecting their heritage.

Vendi: Right.. That is like a current issue around the world, preservation of heritage…

Xa: Absolutely. And it is clearly a priority and it cannot be done if you like form outside. So this project is all about building both expertise and knowledge on the ground. And with expertise and knowledge comes commitment and comes a sense of ownership of one’s own heritage and therefore a way of preserving it.

Question #5

Vendi: Teaching and educating is also relevant to your own career: starting in the education department at the National Gallery in London, followed by being the curator of exhibitions and programmes for six years. Among the books you have written are Dan’s angel: a detective’s guide to the language of painting (2003), and (as a co-author) Understanding Paintings: Themes in Art Explored and Explained (2000). Understanding the value of art is essential for its appreciation and protection. After years of personal endeavors in this area, do you find it difficult to make the general public interested in the value of art rather than in the comparatively trivial monetary value of the works of art?

Xa: No, I am not going to be a pessimist about it, no, absolutely not, I mean, so… You are right. My museum career started in the education department in National Gallery and so and really that has coloured my entire career within museums. So my starting point was talking to the public, both school children who came through the door who never came in to a museum before, and also, you know, tourists and again, more informed, more engaged members of the public. And the fact is that once you get any one in front of a painting, if you are there talking to them, you can excite people with these. I mean particularly in the National gallery you can’t really help but excite people with extraordinary things, extraordinary works that they hold, and, of course, here too we have astonishing paintings and works of art from across of all sorts of periods.

I think the challenge is that most visitors don’t have someone with them to talk to ask questions of and as I suggested earlier, everyone has different questions that they will be asking of a work of art, so a challenge for a museum and that’s one we are thinking about, particularly at the moment, is how do you meet the needs of this wide variety of visitors. And one way is through exhibitions and programmes and talks so that one can do different things with the collection. But within galleries too I think we can do better than we do at the moment in terms of thinking about the different needs of different visitors and how we might meet them.

Vendi: Right but just to mention, the Ashmolean’s educational activities are really broad and of huge spectar.

Xa: They are. So I think its absolutely clear if anyone engages with our programme, they have a fantastic time.

Vendi: Absolutely.

Xa: The visitors I suppose we are worrying about a bit at the moment or thinking about is those that come when there isn’t a course, when there isn’t a family study day, or there isn’t activity, how can we make them feel at home and not feel daunted and of course, museums can be daunting places and they can be exhausting places, but they can also be, and one hopes, they will always be fantastically exciting places.

Question #6

Vendi: As an author you published a number of books, and some of them with intriguing and incentive titles. Rebels and martyrs: the image of the artist in the nineteenth century (2006) for example, I will read this book as soon as I finish my task of publishing this Interview, but can you satisfy my curiosity? Are the 19th century artists more rebels than martyrs, or both equally?

Xa: So that was a catalogue to an exhibition I curated at the National Gallery which was about really the image of the artist and how it developed, particularly in the XIX century. In fact, my original thought for the exhibition was a far broader survey of how artists depicted themselves or were thought about from the Renaissance to the modern day, but as I developed the idea for the exhibition, one became, perhaps inevitably, more and more focused on to the romantic idea of the artist, and this revolutionary idea where suddenly, a lot of things that still are familiar and indeed quite difficult to shake of: the idea of a lonely struggling artist fighting against society, alone in their attics, suffering, misunderstood, and that somehow that is linked to the creative spirit.

This is an idea that is really is born in the early XIX century and in some way one would say it’s dead now, but it actually it doesn’t go away, it is still many people’s idea of the artist is that they need to suffer, they need to be alone, they need to be misunderstood. But of course, if one looks at sort of successful artist of today, I mean we have got a Jeff Koons exhibition here at Ashomlean as I speak, I mean, one can imagine an artist less like that stereotype than Koons. So, it was thinking about that development in the role of the artist and the idea of the artist in the XIX really from the romantic period to the early XX century,  where really, the idea becomes more and more extreme, if you like, and by the end in late 1890 and early XX century artists, such as Schiele and Kokoschka, and other are painting themselves as literally as martyrs, or as Christ, and sort of being killed for their art and suffering in their way.

Question #7

Vendi: Are you preparing a new book or a publication and when can we expect it?

Xa: No, I am not right at the moment. I mean so I have some ideas for exhibitions that I would like to do, but it’s just running a museum of this scale is rather time consuming and so its finding the space in which I might be able to do that, so I am just thinking about that at the moment.

Question #8

Vendi: It was a pleasure to meet you during the GLAM staff and volunteer party in Ashmolean museum last December. In a relaxed, but inspiring atmosphere, you gave a speech about the achievements of the Museum during 2018 (at one point you became almost short of breath as there were so many topics to mention 🙂 ). Could you choose and point out some of them? Are there any particularly close to your personal focus of interest?

Xa: One of the things I felt when I arrived at the museum was that, although, whenever one met someone from the Ashmolean they talked about the extraordinary history of this museum and its role as arguably the world’s oldest public museum. And yet, within the museum itself, that story was not really embodied and not really discoverable and so one of the things I wanted to do was to create a gallery that told that story more effectively and brought some of those founding collections together and displayed in a way that was not to recreate a sort of cabinet of curiosity that Ashmole originally gave to Oxford, but at least to give a sense of it. And so that we did manage to do last year with the opening of the Ashomlean Story Gallery and so that was something I was particularly pleased to see happen.

Vendi: That’s the one on the minus one of the level of the Museum.

Xa: Yes absolutely. So that was exciting… And then I suppose… Well exhibitions are always exciting. And so in terms of last year, well, both shows were close to my heart in different ways. But the show on American modernism was an idea that I have had really and was able to make happen with the support of people who actually did all the work, particularly the curator Katie Bourguignon but I was really excited to bring those paintings, because I have always loved that period of American art. It’s one that’s not at all in known in this country, it’s very difficult to see paintings by artists such as Demuth and Sheeler and even O’Keeffe and Hopper in the UK and so, it was great to be able to bring these pictures together of that quality and show them here in Oxford.

Question #9

Vendi: The privilege to stay in a museum after hours is usually available to the staff only. But the Ashmolean organizes various outreach events during which it stays open after hours (e.g. Live Friday, Ashmolean After Hours, etc.), enabling visitors the same museum related ‘excitement’. What are the most engaging outreach projects, and what needs to be taken into consideration when organising them?

Xa: Live Fridays are wonderful events in which thousands of people teem into museum, all sorts of activities take place within the museum, and some of those unquestionably do present some challenges in terms of insuring that the collection is suitably looked after during those events. So, I mean, dance and is always slightly alarming at times, and crowds too, but, again, as I said earlier, the key, I think for museums is to strike a sensible balance between licence and prescription and allowing things to happen and ensuring that they happen in the way that is managed and careful, but not overly prescriptive. But I think that Ashmolean and I hope and I believe strikes a very good balance in that regard.

Question # 10

Vendi: Volunteering is another important aspect in the Museum’s organisation. Volunteers help in organising and conducting various events in the Museum, contributing to its activities and gaining experience. Last year I was a volunteer at Asmolean myself, and I particularly enjoyed participating in a project organised to celebrate the Ashmolean’s acquisition of William Dobson’s painting ‘Group Portrait of Prince Rupert, Colonel William Legge and Colonel John Russell’ on the 400th anniversary of the birth of Elias Ashmole (http://www.arheologija.hr/?p=11634). Is there a possibility of utilizing the potentials of professionally qualified volunteers (archaeologists, historians of art…) by giving them more challenging tasks? Do these references increase chances for future employment in the Museum?

Xa: So volunteers are, well, incredibly important at the Ashmolean and incredibly important I think in the cultural sector and many other sectors it has to be said, throughout the country and one of the key things about volunteers is of course that they are instantly astonishing ambassadors for the museum. They are there, they are here because they love the place and they want to be engaged with it and so if one can harness those levels enthusiasm and communicate that to the visitors as they arrive, I think it’s incredibly powerful and indeed in the previous museum, the Holburne, the entire front of house staff were volunteers and that built into something really quite extraordinary, because the other element of museums and volunteers is ensuring that we give volunteers what they are looking for through their volunteering and I think what your question suggests is that volunteers have very different motivations for volunteering and so I think that one has to be alert to that. And for some its entirely social for others its about sort of giving something back but for others it is still actually developing their skills and developing their CV and developing their employability skills and one has got to recognize it as well.

There is, of course, a balance to be struck and the risk is that one starts as, essentially, exploiting the volunteers, particularly of those with professional skills, that one is using them in roles that should really be doing by the paying members of staff, so that is a balancing act that we are very conscious of, in the museum. One of the projects that we are seeking to develop this year I mean in building on the work we have already done, is to consider how we can use students and early career researches within the museum to actually, how we can support them in developing their skills while at the same time allowing them to deliver a public service through giving talks and lectures around their particular areas of expertise or their particular areas of interest. And this is something that the American university museums do very well, but it needs to be done in earnest and it needs to have the needs, if you like, of those early career researches and post graduates in mind, so that it needs to actually give them skills and can’t just, if you like, ‘exploit’ their skills. And that is something we need to get right.

Question #11

Vendi: As the director of an archaeological and art history museum, how are you personally involved with the field of archaeology? What are your favourite archaeological artefacts in the Museum?

Xa: My personal responsibilities for archaeology are very limited, except, of course, that I have these extraordinary archaeological collections within the museum. And wonderful curators and others who, some of whom are actively engaged in archaeological excavations both in this country and in Egypt and, indeed, in Turkey, as well So, Yes, I oversee, but I don’t get involved.

In terms of my favourite archaeological objects, I suppose, the most extraordinary collection here, which I was shamefully ignorant of before I arrived is the pre-dynastic Egyptian collection, collections discovered in Hierakonpolis, which are simply astonishing in their extreme age but also, their refinement of some of them. The wonderful little lapis lazuli woman still missing her feet, but it’s just an astonishing little thing.

But early in my time here the other great sort exciting discovery was ostraca, that I didn’t, again shamefully, ignorant of, these little shards of stone, just scribbled writing of the most mundane kind. There is a wonderful one downstairs in the galleries, which explains that two workmen won’t turn up because they have been bitten by scorpions, which immediately takes you straight back to ancient Egypt in that case, in the most amazing way, so because they are so mundane, they are also very immediate.

Question #12

In your spare time you are also an accomplished magician. When did that interest start? The title of your book (1994) is ‘Magic in art: tricks, perspective, illusions’, but this refers to a symbolic meaning of magic. Is your interest in ‘magic’ related to the recent exhibition ‘Spellbound’, an interesting and much praised exhibition (soon to be reviewed for Arheologija). My favourite exhibit was a mummy of a cat that fell down a chimney while chasing a mouse. But the main exhibit was ‘a witch in a bottle’ from Oxford’s Pitt Rivers Museum. How often do you collaborate with other Oxford and UK museums?

Xa: So.. Lots of questions! I have been doing magic forever. As a child I sort of did tricks and just continued doing it. So it has been a life long enthusiasm and pastime. And obviously, the happy moments when I thought where that interest and my professional life in museums has come together. So at the National gallery I did some magic shows for children introducing them to the paintings and the gallery, doing tricks with or around those paintings. But the Spellbound exhibition was another connection, but clearly, the exhibition was not about the sort of playful tricks that I do. The subject was more fundamental about the need, or our use of magical thinking and looking at the history of magic really from the Middle Ages to, I suppose, today. But, yes, as a subject it’s such an incredibly rich one and clearly my interest in tricks is not unrelated to the richness of the subject of magic.

Vendi: How often you collaborate with other Oxford’s and UK’s museums?

Xa: An enormous amount. You mentioned GLAM earlier, so the Gardens, Libraries and Museums. So there four university museums within Oxford: the Pitt Rivers, the Natural History museum, and the Museum of the History of Science, and so we work together across a whole range of activities. From exhibitions, in the case of   Spellbound, the Pitt Rivers was the largest single lender to our show and in many ways, that exhibition was a showcase of some of extraordinary things they have in their collection. We worked together with them and the Botanic gardens and the Bodleian Libraries on a whole range of things. As far as other museums in the UK and beyond, again, we are always working with colleagues. I mean one of the joys in working in a museum is that we, as a sector, we are very supportive of each other and collegial, so every exhibition depends on loans from countless lenders, from many museums, both nationally and internationally, and where possible, we work with museums on exhibitions. So our great Rafael show that we had recently was curated in partnership with the Albertina in Vienna. We’re working on a Rembrandt exhibition, in collaboration with the De Lakenhal in Leiden, and so on.

Question #13

Vendi: OK, our last question. The Ashmolean displays one artefact originating from Croatia. The magnificent marble head of the empress Livia, found in the village Vid near Metković (Dubrovnik area), was sold to Sir Arthur Evans in the 19th century, and in 2014 it was lent to the Gallery Klovićevi Dvori in Zagreb for the exhibition, to be reunited with the body, as an example of literally complementary international collaboration. Are there other ‘pieces of art’ in the Ashmolean that could possibly be assembled within similar projects of international collaboration?

Xa: That is a very good question. And I don’t know the answer to it. 🙂

But I’m sure there could be. And should be. And I would hope that will be. The other great collection assembled by A. Evans is the Bronze Age Greek collection from Crete, from Knossos. And again, we just appointed a new curator of bronze age Greece and one of the things he will be doing is working with the Greeks and Cretans and to think about how we can use our collections and those that are still in Crete and bring them together probably as the exhibition but could also be done digitally, as well.

Interview vodila: Vendi Jukić Buča

Oxford, 11. ožujka 2019.

Transkripcija: Ada Jukić

Lektura: Berislav Buča

Video: https://www.youtube.com/watch?v=T7L_t6F90L8&feature=youtu.be&fbclid=IwAR1crwCTYE6jSVURqxufKqbhwNWfk3rWRBUvyB4K3zYblFcEnAJ7etZrXMI

Xa and Vendi. Photo by Olya Baxter-Zorina @ The Ashmolean Museum.

Interview s prof. dr. sc. Irenom Lazar, dekanicom Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem

Interview s prof. dr. sc. Irenom Lazar, dekanicom Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem

Intervju s prof. dr. Ireno Lazar, dekanjo Fakultete za humanistične študije Univerze na Primorskem.

 

Prošlo je dosta vremena od posljednjeg velikog intervjua koji smo pripremili za čitatelje portala Arheologija.hr, a u novom ekskluzivnom intervjuupredstavljamo profesionalno djelovanje prof. dr. sc. Irene Lazar, dekanice Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem, slovenske arheologinje, nagrađivane muzejske djelatnice i pedagoginje te stručnjakinje za arheološke staklene artefakte.

Minilo je kar nekaj časa od zadnjega večjega intervjuja, ki smo ga pripravili za bralce portala Arheologija.hr. V novem ekskluzivnem intervjuju predstavljamo profesionalno delovanje prof. dr. Irene Lazar, dekanje Fakultete za humanistične študije Univerze na Primorskem, slovenske arheologinje, nagrajene muzejske delavke in pedagoginje ter strokovnjakinje za arheološke steklene najdbe.

 

Diplomirani ste arheolog i doktor arheologije, a uža područja Vašeg interesa su rimska arheologija i povijest, antičko staklo i kulturna baština. Kako ste odlučili školovati se za poziv arheologa i da li je tom odabiru i odabiru specijalnosti interesa doprinijela fascinacija nekim aspektom rimske povijesti? / Ste diplomirana arheologinja in doktorica arheologije, vaše ožje področje raziskovanja pa je rimska arheologija in zgodovina, rimsko steklo in kulturna dediščina. Kaj je vplivalo na Vašo odločitev, da postanete arheologinja in ali je tej izbiri in izbiri ožjega področja raziskovanja botrovalo navdušenje nad nekim področjem rimske zgodovine?

Za arheologijo sem se odločila že zelo zgodaj, v osnovni šoli. Obiskovala sem jo v Trebnjem in tam so me prvič seznanili z ostanki rimske dobe (Praetorium Latobicorum), rimskim miljnikom, levom, nagrobniki. V tem času so na Pristavi v Trebnjem tudi potekale raziskave rimskega grobišča. Tudi v družini je vladalo zanimanje za preteklost, kulturno dediščino, še posebej oče nas je rad vodil od gradu do gradu po Dolenjski in Sloveniji, tudi če je šlo samo za ruševine. Iz tega prvega navdušenja, ko mi večina niti ni verjela, da res vem, kaj arheologija je, se je razvilo zanimanje, ki se je z branjem, ogledi samo še poglabljalo.Vendar je imela vedno prednost rimska arheologija in še posebej klasična arheologija – umetnost in arhitektura Rima ter s tem tudi rimska zgodovina. Seveda sem prešla tudi obdobje navdušenja nad Egiptom in egiptologijo, prebrala vse, kar se je našlo v knjižnici na to temo; nekaj tega pa se je ohranilo še na fakulteti, ko nam je predaval že pokojni prof. Korošec, specialist za pravo Bližnjega Vzhoda. Na naši fakulteti pa se je potem pokazala priložnost, da tudi na tem področju delamo s študenti, v sodelovanju z domačimi in tujimi strokovnjaki.

 

Za arheologiju sam se odlučila vrlo rano, još u osnovnoj školi. Posjećivala sam arheološke nalaze u Trebnju i tamo su me prvi puta upoznali s ostacima iz rimskog razdoblja (Praetorium Latobicorum), rimskim miljokazom, lavom, nadgrobnim spomenicima. U to su vrijeme na Pristavi u Trebnju trajala istraživanja rimskog groblja. I u obitelji je postojalo zanimanje za prošlost, kulturnu baštinu, a posebno nas je rado otac vodio na obilaske od dvorca do dvorca po Dolenjskoj i čitavoj Sloveniji, čak i ako se radilo samo o ruševinama. Iz tog prvog oduševljenja, kada mi većina nije niti vjerovala da zaista znam što je arheologija, razvilo se zanimanje, koje se s čitanjem, obilascima, samo još više produbljivalo. Iako je uvijek imala prednost rimska arheologija, a naročito klasična arheologija – umjetnost i arhitektura Rima te s time i rimska povijest. Naravno, prošla sam također fazu svoje fascinacije Egiptom i egiptologijom, pročitala sve što se moglo pročitati u knjižnici na tu temu; nešto od ovog zanimanja se očuvalo i na fakultetu, kad nam je predavao pokojni prof. Korošec, specijalist za pravo Bliskog Istoka. Na našem fakultetu se zatim pojavila prilika da i na tom području radimo sa studentima, u suradnji s domaćim i stranim stučnjacima.

 

Priznati ste stručnjak na području proučavanja antičkog stakla – teme s kojom ste doktorirali (Vaša disertacija Rimsko steklo Slovenije postala je temelj proučavanju antičkog stakla na području bivše Jugoslavije i šire), a proširili ste interes i na staklo kasnijih razdoblja. Koji su najveći problemi i izazovi s kojima se susrećete prilikom proučavanja arheološkog stakla, najfragilnijeg i najosjetljivijeg od svih materijala od kojih su sačinjeni arheološki artefakti? / Ste priznana strokovnjakinja na področju preučevanja rimskega stekla – teme s katero ste doktorirali (Vaša disertacija Rimsko steklo Slovenije je postala temelj preučevanja antičnega stekla na području bivše Jugoslavije in širše), a zanimanje  ste razširili tudi na steklo kasnejših obdobij. Kateri so največji problemi in izzivi, s katerimi se srečujete ob preučevanju arheološkega stekla, najbolj krhkega in najobčutljivejšega od vseh materijalov iz katerih so izdelani arheološki predmeti?

Preučevanje materialne kulture je vedno izziv svoje vrste. Začne se s predmetom kot najdbo, ki te nagovori vsakič po svoje. Včasih zelo zgovorno in neposredno, jasno, včasih pa samo postavlja vprašanja ali celo molči. Menim, da je študij materialne kulture še vedno temelj arheološkega dela, ki ga potem, še posebej na področju rimske arheologije in mlajših obdobij, lahko oz. moramo povezati in umestiti tudi v zgodovinski kontekst posameznega obdobja. Zame je največje veselje, ko lahko s pomočjo najdbe oživimo nek trenutek preteklosti, ki je ostal zamrznjen v času. Lahko ga osvetlimo s kulturnega, socialnega in zgodovinskega vidika, povežemo najdbe in podatke med seboj. Vedno znova mi je v ponos, ko arheološko najdbo stekla iz provinc lahko postavim v širši kontekst rimskega imperija, ali ko se pokaže, da se pri nekem najdišču časovne opredelitve keramike, stekla in kovine pokrijejo, kot pravimo. Najlepše in najbolj zanimivo pa je, ko naletiš na posebno najdbo – ni nujno, da je izjemna na pogled, pomembno je kakšno sporočilo nosi, kako jo lahko umestimo. To so predmeti in najdbe, ki te spodbudijo k raziskovanju neznanega ali manj poznanega in ti odkrivajo nova obzorja – v smislu predmeta, najdišča, časa, kulture in še česa. Sporočajo ti, da še vedno obstajajo neodkrite vsebine, da je potrebno znanje nadgrajevati, dopolnjevati in prav to iskanje in brskanje za neznanim je najbolj vznemirljivo in žene naprej. To je lahko npr. jagoda z vzorcem šahovnice in obraza iz Ribnice, odlomek rimske posode iz redkega rdečega stekla, koščki nove čaše bogov, ki so bili odkriti v Celju in podobno.

Med problemi in izzivi pa bi omenila še naravoslovne analize. V zadnjih desetletjih je to postalo zelo popularno in modno, čeprav mnogokrat raziskovalci niti ne razvijejo pravih vprašanj, na katere bi želeli odgovoriti. Poleg tega je steklo oz. surovo steklo rimske dobe zaradi organizacije steklarske industrije in obrti same zelo kompleksna materija, ki ne daje enostavnih odgovorov. Zato je pomembno, da se povežeta izkušen arheolog in izkušen naravoslovec. Drugače je vse skupaj le samo sebi namen.

 

Proučavanje materijalne kulture je uvijek izazov svoje vrste. Započne se s predmetom kao otkrićem koji te usmjeri svaki puta na svoj način. Ponekad vrlo rječito i neposredno, jasno, ponekad navodi na pitanja ili u potpunosti šuti. Mislim da je studij materijalne kulture još uvijek temelj arheološkog rada, kojeg zatim, posebno na području rimske arheologije i mlađih razdoblja, trebamo tj. moramo povezati i postaviti u povijesni kontekst pojedinačnog razdoblja. Najviše se radujem kad pomoću nalaza oživimo neki trenutak prošlosti, koji je ostao zamrznut u vremenu. Možemo ga osvijetliti s kulturnog, socijalnog ili povijesnog aspekta, međusobno povezati nalaze i podatke. Uvijek se iznova ponosim kad arheološki nalaz stakla iz provincije postavim u širi kontekst Rimskog Carstva, ili ako se pokaže da kod nekog nalazišta vremenska određenja keramike, stakla i metala međusobno odgovaraju, kako se pretpostavljalo. Najljepše i najzanimljivije je pronaći poseban nalaz – nije nužno da je izuzetan njegov izgled, važno je kakvu poruku nosi, kako ga možemo pozicionirati. To su predmeti i nalazi koji potiču na istraživanje nepoznatoga ili manje poznatoga i otkrivaju nove obzore – u smislu predmeta, nalazišta, vremena, kulture i drugog. Oni poručuju da još uvijek postoje neotkriveni sadržaji, da je znanje potrebno nadograđivati, dopunjavati te je upravo to traženje i pregledavanje za nepoznatim najuzbudljivije i ono nas gura naprijed. To može biti npr. perla s uzorkom šahovnice i lica iz Ribnice, ulomak rimske posude iz rijetkog crvenog stakla, komadići nove čaše bogova koji su otkriveni u Celju i slično.

Među problemima i izazovima još bih spomenula prirodoslovne analize. Tijekom posljednjih desetljeća to je postalo vrlo popularno i moderno, iako često istraživači ne razviju prava pitanja na koja bi željeli odgovoriti. Pored toga je staklo, tj. sirovo staklo rimskog razdoblja, zbog organizacije staklarske industrije i samog obrta vrlo kompleksna materija koja ne daje jednostavne odgovore. Zato je važno da se povežu iskusan arheolog i iskusan prirodoslovac. U suprotnom je to sve samo sebi svrha.

 

Objavili ste i nekoliko monografija o staklu, koje su rezultat suradnje s inozemnim suradnicima, a radi se uglavnom o staklu s područja Hrvatske (monografija o staklu nekropole u Bakru, staklo s potopljenog broda s otoka Gnalić). Koje biste hrvatske staklene artefakte/cjeline izdvojili kao najznačajnije? / Objavili ste tudi nekaj monografij o steklu, ki so rezultat sodelovanja s tujimi sodelavci, v glavnem o steklu s področja Hrvaške (monografija o steklu nekropole v Bakru, steklo s potopljene ladjez otoka Gnalić). Katere hrvaške steklene predmete bi izpostavili kot najznačilnejše?

Glede na gradivo, ki ga poznam in za katerega vem, da je na ogled ali pa se skriva po muzejskih depojih, enako kot v Sloveniji in še kje, bom težko odgovorila. Predvsem zaradi tega, ker moram priznati, da je moje poznavanje hrvaškega gradiva povezano in omejeno z vsebinami, ki sem jih raziskovala. Omeniti velja bogat fundus rimskega stekla v Arheološkem muzeju v Zagrebu, ki je seveda na eni strani rezultat arheoloških raziskav, na drugi strani pa tudi odsev zgodovine muzeja in pridobivanja gradiva z donacijami in tudi preko avkcij. Na drugi strani je tu Arheološki muzej v Splitu, ki ima to srečo, da je bila njegova direktorica dolgo časa specialistka za steklo kolegica Zrinka Buljević. Kar pomeni, da se je raziskovanje stekla tu okrepilo, razširilo in prineslo številne nove rezultate. Potem so tu novo nastale inštitucije kot sta Muzej antičnega stekla v Zadru, ki poleg Arheološkega muzeja v Zadru, hrani bogato zbirko antičnega stekla in Unesco center za podvodno arheologijo v Zadru.

Nisem govorila o predmetih, ker jih je preveč, vsak ima svoj pomen in vrednost, vsak jih tudi dojema po svoje. Ampak lahko izpostavim nekatere redke ali izjemne najdbe kot je diatreta čaša iz Daruvarja, ki je na Dunaju, steklo z zlato folijo iz Štrbincev, steklene predmete s podpisom mojstra Enniona iz Dalmacije, skodelo iz Bakra, potem so tu podvodne najdbe z brodolomov Gnalić, Koločep, Rt Stoba na Mljetu. Pri tem pa seveda sploh ne bom govorila o steklu iz mlajših obdobij, ki je bilo predstavljeno na nekaj velikih razstavah in jih hranijo MUO, Muzej Mimara in še kje. Kot sem omenila, je izpostavljanje ali poudarjanje posameznega predmeta seveda povsem subjektivna odločitev, vezana na posameznika in njegov interes. Lahko ostaja strogo znanstveni in se tam tudi konča, lahko pa sega izven tega okvira in želi rezultate posredovati dalje, širši javnosti. Ker sem skoraj dvajset let delala v muzeju kot kustos, je bila zame vedno pomembna tudi zgodba predmeta, ki jo lahko po končani raziskavi izluščim in posredujem dalje. Na ta način naše raziskovalno delo nadgradimo in približamo javnosti. To je za humanistiko oz. arheologijo in kulturno dediščino v celoti še posebej pomembno, saj naša družba zadnje čase do humanističnih ved nima pravega odnosa.

 

S obzirom na građu koju poznajem i za koju znam da je izložena ili se skriva po muzejskih depojima, kao i u Sloveniji i drugdje, teško mogu dati odgovor. Poglavito radi toga, moram priznati, što je moje poznavanje hrvatske građe povezano i ograničeno s obzirom na sadržaj koji sam proučavala. Treba spomenuti bogati fundus rimskog stakla u Arheološkom muzeju u Zagrebu, koji je, naravno, s jedne strane rezultat arheoloških istraživanja, a s druge odraz povijesti muzeja i pribavljanja građe donacijama i preko aukcija. Na drugoj strani tu je Arheološki muzej u Splitu, koji ima sreću da je njegova dugogodišnja ravnateljica bila specijalistica za staklo, kolegica Zrinka Buljević. To je omogućilo jačanje i širenje istraživanja stakla te donijelo brojne nove rezultate. Zatim su tu novonastale institucije kao što su Muzej antičkog stakla u Zadru, koji, pored Arheološkog muzeja u Zadru, čuva bogatu zbirku antičkog stakla i Unesco centar za podvodnu arheologiju u Zadru.

Nisam govorila o predmetima, jer ih je previše, svaki ima svoj značaj i svoju vrijednost, svatko ih percipira na svoj način. Ipak, mogu naglasiti neke rijetke ili izuzetne nalaze, poput diatretuma iz Daruvara, koji je u Beču, stakla sa zlatnom folijom iz Štrbinaca, staklenih predmeta s potpisom majstora Enniona iz Dalmacije, zdjele iz Bakra, zatim su tu podvodni nalazi iz brodoloma Gnalić, Koločep, Rt Stoba na Mljetu. Ovdje sam, naravno, izostavila staklo iz mlađih razoblja, koje je bilo predstavljeno na nekoliko velikih izložbi, a koje čuvaju MUO, Muzej Mimara i drugi. Kako sam spomenula, isticanje ili naglašavanje pojedinačnog predmeta je u cjelosti subjektivna odluka, vezana uz pojedinca i njegov interes. Interes može ostati strogo znanstven i s tim završava, a može se protezati izvan tog okvira sa željom da se rezultati proslijediti dalje, široj javnosti. Zato što sam skoro dvadeset godina radila u muzeju kao kustos, za mene je bila uvijek bitna priča predmeta, koju po završenom istraživanju mogu istaknuti i proslijediti dalje. Na taj se način naš istraživački rad može nadograditi i približiti javnosti. To je za humanistiku, odnosno arheologiju i kulturno naslijeđe u cjelosti, izrazito važno, budući da naše društvo u zadnje vrijeme ne gaji pravi odnos prema humanističkim znanostima.

 

Članica ste nekoliko stručnih udruženja (EAA, ICOM, ICOMOS, Slovensko arheološko društvo) te potpredsjednica međunarodnog udruženja za povijest stakla – AIHV (Association internationale pour l’histoire du verre). Ovu funkciju nosite u okviru udruge koja se bavi organizacijom kongresa i objavljivanjem publikacija vezanih uz povijest stakla i proučavanje staklenih artefakata. Koje su vaše aktivnosti i obaveze kao potpredsjednice i možete li opisati funkcioniranje ove organizacije? Godine 2012. kongres je održan u Piranu, s posjetom hrvatskim muzejima. Kakav je bio tijek i zaključak kongresa? / Ste članica nekaterih strokovnih združenj (EAA, ICOM, ICOMOS, Slovensko arheološko društvo) ter podpredsednica mednarodnega združenja za zgodovino stekla – AIHV (Association internationale pour l’histoire du verre). To funkcijo nosite v okviru združenja, ki se ukvarja z organizacijo kongresov ter objavljanjem publikacij vezanih na zgodovino stekla in preučevanje steklenih predmetov. Katere so vaše dejavnosti in obveznosti kot podpredsednice in ali lahko opišete delovanje te organizacije? Leta 2012 je bil kongres, ki je vključeval obisk hrvaških muzejev, izveden v Piranu. Kakšen je bil potek in zaključek kongresa?

AIHV je mednarodno združenje raziskovalcev stekla, ki je nastalo leta 1958 v Belgiji. Od tedaj je zraslo v najpomembnejše združenje na tem področju in vključuje raziskovalce, kustose, zbiratelje, študente, naravoslovce in še koga. Konference potekajo vsaka 3 leta v drugi državi. Združenje ima predsednika in odbor ter številne druge organe. Posamezne države imajo tudi nacionalne komiteje in nacionalna srečanja, še posebej tam, kjer je raziskovalcev veliko (Italija, Francija). Prve konference sem se udeležila leta 1998 v Benetkah in od takrat sem redna in aktivna članica. Moja skrita želja je bila, da bi lahko konferenco organizirala tudi v Sloveniji, saj bi to pomenilo veliko priznanje. Žal je naša skupina raziskovalcev stekla zelo majhna, v primerjavi z drugimi državami, in odločitev odbora in konference leta 2009 v Solunu, da organizacijo zaupajo naši Univerzi in Sloveniji, je bila brez dvoma priznanje mojemu aktivnemu raziskovalnemu delu, objavam in mednarodni prepoznavnosti. Takrat sem bila tudi izvoljena za podpredsednico združenja. Odbor skrbi za delovanje združenja, promocijo, sprejema nove člane, razpravlja o kandidaturah za nove konference, publikacijah itd. Na zadnji konferenci v Švici je bil za kongres leta 2018 izbran Istanbul; po poskusu prevrata pa so se pojavila mnoga vprašanja o varnosti ipd. O vsem tem odloča in razpravlja odbor in včasih odločitve niso enostavne.

Piranski kongres, ki smo ga popestrili z ogledi zbirk v Italiji (Aquileia) in na Hrvaškem, je bil brez dvoma zelo uspešen, to lahko sodim še danes po številnih odzivih kolegov, gostili smo skoraj 200 udeležencev z vseh celin. Leta 2015 je izšel zbornik 19. konference, v katerem sem uredila in s sodelovanjem kolegov recenzirala preko 70 člankov.

 

AIHV je međunarodno udruženje proučavatelja stakla, osnovano 1958. godine u Belgiji. Od tada se razvilo u najznačajnije udruženje na tom području i uključuje istraživače, kustose, kolekcionare, studente, prirodoslovce i druge. Konferencije se održavaju svake tri godine u drugoj državi. Udruženje ima predsjednika i odbor te brojne druge organe. Pojedinačne države imaju također nacionalne odbore i nacionalne susrete, posebice one u kojima se provodi izraziti opseg istraživačke djelatnosti (Italija, Francuska). Prvoj konferenciji prisustvovala sam 1998. godine u Veneciji i od tada sam redovita i aktivna članica. Moja skrivena želja bila je da organiziram konferenciju i u Sloveniji, jer bi to značilo veliko priznanje. Iako je, nažalost, naša skupina istraživača vrlo mala u usporedbi s drugim državama, odluka odbora i konferencije 2009. godine u Solunu da se organizacija povjeri našem Sveučilištu i Sloveniji bila je, bez sumnje, priznanje mojem aktivnom istraživačkom radu, objavama i međunarodnoj vidljivosti. Tada sam bila izabrana za podpredsjednicu udruženja.

Odbor brine za djelovanje udruženja, promociju, prihvaća nove članove, raspravlja o kandidaturama za nove konferencije, publikacije itd. Na posljednjoj konferenciji u Švicarskoj je za kongres 2018. godine izabran Istanbul; nakon pokušaja prevrata pojavila su se brojna pitanja o sigurnosti i slično. O svemu tome odlučuje i raspravlja odbor i ponekad odluke nisu jednostavne.

Piranski kongres, kojeg smo obogatili obilaskom zbirki u Italiji (Aquileia) i Hrvatskoj, bio je vrlo uspješan – to mogu prosuditi i danas nakon brojnih odaziva kolega – ugostili smo skoro 200 sudionika sa svih kontinenata. Godine 2015. izašao je zbornik 19. konferencije, u kojem sam uredila i, uz sudjelovanje kolega, recenzirala preko 70 članaka.

 

Karijeru ste započeli kao zaposlenicana Inštitutu za arheologijo ZRC SAZU u Ljubljani, a nakon toga ste radili kao kustosica u Posavskem muzeju u Brežicamai Pokrajinskem muzeju Celje, gdje ste stekli zvanje muzejske savjetnice. Za uspjeh Vaših izložbi dva ste puta nagrađeni (1996. i 2005. godine) prestižnim Valvasorjevim priznanjem Slovenskega muzejskega društva. Kako biste opisali rad u okviru Instituta u usporedbi s radom u muzeju? Kakav je bio koncept nagrađenih izložbi? / Kariero se začeli na Inštitutu za arheologijo ZRC SAZU v Ljubljani, potem ste delali kot kustosinja v Posavskem muzeju v Brežicah ter v Pokrajinskem muzeju Celje, kjer ste pridobili naziv muzejske svetnice. Za Vaše uspešne razstave ste bili nagrajeni dvakrat (leta 1996 in 2005) s prestižnim Valvasorjevim priznanjem Slovenskega muzejskega društva. Kako bi opisali delo v okviru Inštituta v primerjavi z delom v muzeju? Kakšen je bil koncept nagrajenih razstav?

Delo, ki sem ga opravljala na inštitutu, takoj po diplomi, je bilo nadomeščanje kolegice in večinoma posvečeno arheološkemu risanju in dokumentaciji. Ker v bližnji prihodnosti na inštitutu ni bilo predvidenih novih raziskovalnih mest za obdobje, ki me je zanimalo, je bila seveda logična odločitev, da poiščem delo, kjer se bom lahko razvijala kot arheologinja in raziskovalka. Postanek v Brežicah je bil kratek, dobri dve leti, nato pa sem glavni del svojega muzejskega dela preživela v antični Celeji, ki je bila s svojim bogastvom in raznolikostjo zame pravi izziv na vseh področjih, izziv za nadgradnjo znanja, razvijanje novih področij. Še danes imam v lepem spominu številne razstave in konference, ki smo jih pripravili, publikacije, kataloge itd. Pobudo za razstavo, za katero smo bili nagrajeni leta 1996, je dala kolegica Rolanda Fugger Germadnik. Pripraviti je želela razstavo za slepe in slabovidne, njen naslov je bil Prosimo, dotikajte se predmetov. Ob predstavitvi ideje so bila mnenja zelo deljena, večinoma razstavi niso bili naklonjeni. Nazadnje smo oreh strli, našli skupni jezik in to je bila pri nas prva razstava za slepe, kjer so obiskovalci lahko vzeli v roke kopije arheoloških predmetov, kose opek, mozaikov ipd. Pripravljeni so bili napisi v brajici, tipni zemljevidi, katalog za slabovidne.Valvasorjeva komisija  je to očitno prepoznala kot inovativen in sodoben pristop. Danes je aktiven pristop do oseb s posebnimi potrebami v muzejskih hišah že skoraj stalnica, takrat pa smo orali ledino, med nami muzealci in pri slepih.

Druga razstava je bila pripravljena kot medinstitucionalno povezovanje treh pokrajinskih muzejev (Celje, Ptuj, Maribor), ki so ob vstopu Slovenije v Evropsko unijo l. 2004 pripravili projekt Rimljani – steklo, glina, kamen. Ideja je zrasla ob pripravi deželne razstave sosednje Avstrije z naslovom Die Römer. Organizatorji so si želeli iz naših muzejev izposoditi najlepše gradivo, mi pa smo jim dali nov predlog, da nastopimo enakopravno, kot partnerji. Tako smo z razstavami na avstrijskem in slovenskem Štajerskem povezali različne teme Rimljanov. Naš projekt je na koncu podprlo tudi ministrstvo za kulturo kot projekt ob našem vstopu v EU. Za tri slovenske razstave, o rimskem steklu v Celju, kamnoseštvu v Mariboru in keramiki na Ptuju, smo v Celju uredili skupni katalog, v Mariboru pa so poskrbeli za snemanje promocijskih filmov vsake razstave. Tudi za ta projekt smo bili nagrajeni kot skupina.

 

Rad, koji sam obavljala na Institutu, odmah nakon stjecanja diplome, bio je na zamjeni kolegice i uglavnom posvećen arheološkom crtanju i dokumentaciji. Zato što u bližoj budućnosti na Institutu nije bilo predviđenih novih istraživačkih mjesta za arheološko razdoblje koje me je zanimalo, donijela sam, naravno, logičnu odluku da potražim radno mjesto na kojem ću se razvijati kao arheologinja i istraživačica. Razdoblje rada u Brežicama je bilo vrlo kratko, dobre dvije godine, a zatim sam glavni dio svog muzejskog djelovanja provela u antičkoj Celeji, čija su bogatstva i raznolikost predstavljali za mene pravi izazov na svim područjima, izazov za nadogradnju znanja, razvijanje novih područja. Još danas imam u lijepoj uspomeni brojne izložbe i konferencije koje smo pripremili, publikacije, kataloge itd. Poticaj za izložbu, za koju smo 1996. godine bili nagrađeni, dala je kolegica Rolanda Fugger Germadnik. Željela je pripremiti izložbu za slijepe i slabovidne, pod naslovom ‘Molimo, dodirujte premete’. Prilikom predstavljanja ideje mišljenja su bila podijeljna, većina nije bila naklonjena izložbi. Na kraju smo ‘prelomili orah’, pronašli zajednički jezik i to je kod nas bila prva izložba za slijepe na kojoj su posjetitelji mogli uzeti u ruke kopije arheoloških predmeta, komade opeka, mozaika i slično. Pripremljeni su bili natpisi na Brailleovom pismu, taktilne karte, katalog za slabovidne. Valvasorova komisija je to očito prepoznala kao inovativan i moderan pristup. Danas je aktivan pristup prema osobama s posebnim potrebama u muzejskim kućama učestao, ali tada smo ‘orali neobrađenu zemlju’ koja se nalazila uzmeđu nas, muzealaca i osoba koje ne vide.

Druga izložba, realizirana je kao međuinstitucionalno povezivanje triju pokrajinskih muzeja (Celje, Ptuj, Maribor) kada je pri ulasku Slovenije u Europsku uniju 2004. godine priređen projekt ‘Rimljani – steklo, glina, kamen’. Ideja se razvila pri izradi pokrajinske izložbe susjedne Austrije s nazivom ‘Die Römer’. Organizatori su željeli iz naših muzeja posuditi najljepšu građu, a mi smo im dali novi prijedlog, da nastupimo jednakopravno, kao partneri. Tako smo izložbama na području austrijske i slovenske Štajerske povezali različite teme Rimljana. Naš projekt je na kraju poduprlo i Ministarstvo za kulturu kao projekt prilikom našeg ulaska u EU. Za tri slovenske izložbe, o rimskom staklu u Celju, kamenoklesarstvu u Mariboru i keramici na području Ptuja, u Celju smo uredili zajednički katalog, a u Mariboru su se pobrinuli za snimanje promotivnih filmova svake izložbe. I za taj smo projekt nagrađeni kao skupina.

 

Pitanje/Vprasanje: Vodili ste brojna arheološka istraživanja. Koji biste teren ili nalaz istaknuli? / Vodili ste številna arheološka izkopavanja. Kateri teren ali najdbo bi izpostavili?

Brez dvoma je bilo najbolj odmevno in prepoznavno izkopavanje rimske vojaške opekarne na Vranskem, ki je potekalo v okviru projekta izgradnje avtocest v Sloveniji. Odkrili smo dve peči za žganje opeke, skladišče oz. sušilnico, odpadne jame in ostanke arhitekture. Žigi na opekah so pokazali, da je šlo za opekarno, ki je delala za potrebe legijskega tabora v Ločici ob Savinji, kjer je bila v času markomanskih vojn nastanjena 2. italska legija. To izkopavanje me je ob pripravi publikacije peljalo na pot odkrivanja rimskega opekarstva, širši kontekst najdišča pa je izjemen primer kako arheološko odkritje lahko umestiš v širši zgodovinski kontekst rimskega imperija in konkretnega političnega dogodka kot so bile markomanske vojne.

Bez sumnje, najistaknutije i najprepoznatljivije bilo je iskopavanje rimske vojničke radionice opeka na Vranskem, koje se odvijalo u okviru projekta izgranje autocesta u Sloveniji. Otkrili smo dvije peći za pečenje opeke, skladište, odnosno sušionicu, otpadne jame i ostatke arhitekture. Pečati na opekama su pokazali da se radilo o radionici koja je djelovala za potrebe legionarskog logora u Ločici ob Savinji, gdje je u vremenu markomanskih ratova bila nastanjena 2. italska legija. To iskopavanje me je prilikom pripreme publikacije odvelo na put otkrivanja rimskog opekarstva, a širi kontekst nalazišta izniman je primjer kako se arheološko otkriće može postaviti u širi povijesni kontekst Rimskog Carstva i konkretnog političkog događaja kao što su bili markomanski ratovi.

 

Na Fakultetu ste zaposleni od 2004. godine, kao docentica, zatim profesorica/predavateljica te u konačnici dekanica. Kojim je arheološkim ‘događajima’ obilježen Vaš put napredovanja? / Na Fakulteti ste zaposleni od leta 2004. Sprva kot docentka, nato profesorica/predavateljica ter trenutno kot dekanja. Kateri dogodki so vplivali oziroma usmerjali potek vaše kariere?

Za prehod iz muzeja na Univerzo sem se odločila predvsem zaradi raziskovalnih izzivov. Pride čas, ko imaš občutek, da se vse ponavlja, grozi stagniranje, da te okolje ne sprejema več kot sebi enakega. Takrat se je potrebno odločiti. Imela sem srečo, da sem lahko v svoji poklicni karieri izkusila več področij dela. Odločitev, da vse pustiš za seboj in greš na novo pot, ni enostavna, zahteva veliko energije, prilagajanja novemu okolju in ljudem. Brez dvoma je bil v moji karieri to privilegij, da sem se lahko večkrat odločila za novo pot, za pot naprej. Na univerzi sem začela predavati leta 2005, ves čas pa sem aktivno sodelovala z Inštitutom za dediščino Sredozemlja, ki je deloval v okviru Univerze na Primorskem in bila vključena v njihove raziskovalne projekte. Ko se je leta 2008 ponudila priložnost, da se v celoti preusmerim v raziskovalno in univerziteno delo, sem ga sprejela z velikim veseljem. Poleg raziskovanja smo nato na fakulteti začeli razvijati nove študijske programe, najprej kulturno dediščino in nato še arheologijo. Danes sta oba študija vertikalno zaokrožena do 3. stopnje. Posebnost naše arheologije na 1. stopnji pa je, da je dvopredmetna in jo lahko študenti povežejo s študijem kulturne dediščine, zgodovine, antropologije…Študij kulturne dediščine je še vedno edini te vrste pri nas in njegova interdisciplinarnost nudi študentom velike možnosti za nadaljnje specialistične usmeritve. V teku dela na fakulteti sem najprej prevzela predstojništvo oddelka in nato leta 2013 še mesto dekanje. Gre za pridobivanje izkušenj, prepoznavanje izzivov in željo, da bi nekaj izboljšali, spremenili. Če s stanjem nisi zadovoljen, ga lahko spremeniš ali izboljšaš tudi tako, da se aktivno vključiš v delo in ga usmerjaš. Pri tem je seveda pomembna ekipa, ki jo zbereš okrog sebe. Prav tako je pomembno, da s svojim delom in načinom dela poskušaš dati zgled svojim sodelavcem, dirigiranje brez sodelovanja ne prinaša rezultatov.

Seveda rezultati ne pridejo čez noč, pomembno je vztrajati, slediti ciljem; upam, da se bodo tudi na ravni države razmere za znanost in univerziteno izobraževanje v prihodnje izboljšale in bodo za humanistiko nastopili drugačni časi.

 

Za prijelaz iz muzeja na Sveučilište odlučila sam se prije svega zbog istraživačkih izazova. Dođe vrijeme kada se razvije osjećaj da se sve ponavlja, prijeti stagniranje, da te okolina ne smatra više kao sebi jednakog. Tada se potrebno odlučiti. Imala sam sreću da sam u svojoj profesionalnoj karijeri iskusila više područja rada. Odluka da se sve pusti za sobom i pođe na novi put nije jednostavna, zahtijeva mnogo energije, prilagođavanja novoj okolini i ljudima. Bez sumnje, u mojoj karijeri je bila privilegija da sam se mogla u više navrata odlučiti za novi put, put naprijed. Na Sveučilištu sam započela predavati 2005. godine, cijelo vrijeme aktivno sam surađivala s Institutom za nasljeđe Sredozemlja, koji je djelovao u okviru Univerze na Primorskem i bila sam uključena u njihove istraživačke projekte. Kada se 2008. godine pojavila prilika da se u potpunosti preusmjerim u istraživačko i sveučilišno područje rada, s radošću sam je prihvatila. Zatim smo, pored istraživanja, započeli na Fakultetu razvijati nove studijske programe, najprije studij kulturne baštine, a zatim još i arheologije. Danas su oba studija vertikalno zaokružena do 3. stupnja. Posebnost naše arheologije na 1. stupnju je da je dvopredmetna te ju studenti mogu povezati sa studijem kulturne baštine, povijesti, antropologije… Studij kulturne baštine je još uvijek jedini te vrste kod nas i njegova interdisciplinarnost nudi studentima velike mogućnosti za daljnja specijalistička usmjerenja. Tijekom rada na Fakultetu najprije sam preuzela predstojništvo Odsjeka i zatim 2013. godine mjesto dekanice. Radi se o stjecanju iskustva, prepoznavanje izazova i želji da bi se nešto poboljšalo, promijenilo. Ako osoba nije zadovoljna s trenutnim stanjem, može ga promijeniti ili poboljšati i na način da se aktivno uključi u rad i nato ga usmjerava. Pri tome je, naravno, važan tim koji se postavi oko sebe. Isto tako je važno, da se sa svojim radom i načinom rada pokuša dati primjer svojim suradnicima, dirigiranje bez suradnje ne donosi rezultate.

Naravno, rezultati neće prispjeti preko noći, važno je ustrajati, slijediti cilj; nadam se da će se i na razini države odredbe za znanost i sveučilišno obrazovanje u budućnosti poboljšati i da će za humanistiku nastupiti novo vrijeme.

 

Upoznala sam Vas prilikom pohađanja doktorskog studija arheologije, kada ste mi održali detaljne i svrhovite konzultacije vezane uz seminarski rad o kasnoantičkom staklu, koji je nedavno adaptiran za članak. Rad sa studentima Vam je blizak, primili ste Bartolovu nagradu za najboljeg profesora na UP FHŠ 2011. godine. Koje su, po Vašem mišljenju, karakteristike dobrog profesora arheologije? Koje su karakteristike dobrog studenta arheologije? / Spoznala sem Vas tokom mojega doktorskega študija arheologije, ko ste mi podali natančne in smiselne nasvete vezane na seminarsko nalogo o poznoantičnem steklu, ki je bil nedavno pripravljen za objavo. Delo s študenti vam je blizu, prejeli ste Bartolovo nagrado za najboljšega profesorja za UP FHŠ leta 2011. Katere so, po Vašem mnenju, lastnosti kvalitetnega profesorja arheologije? Katere so značilnosti dobrega študenta arheologije?

Dober profesor mora biti seveda najprej strokovnjak na področju arheologije, aktiven raziskovalec, ki vedno išče nove izzive, projekte. Pomembno pa je, da zna in je sposoben svoje znanje in tudi način dela, raziskovanja, prenašati na mlade. To delo ne zanima vsakega, niti ni enostavno ali dano samo po sebi. Tudi tega se je treba priučiti, razviti nove pristope, razvijati sebe v odnosu do mladih. Danes, ko imajo mladi in študenti na voljo neskončen obseg informacij, portalov in gradiva vseh vrst, bi kdo mislil, da je delo lažje. V resnici pa je po mojem mnenju težje. Ni dovolj, da prideš v predavalnico in odpredavaš temo, ki jo raziskuješ in neukim študentom 1. letnika daješ vtis kako dober si in kako široko poznaš problem. Zavedati se moramo, da moramo njihovo znanje graditi. To pomeni, da morajo najprej dobiti osnove, temelje, na katere bodo nato skozi leta študija dodajali, oblikovali in razvijali svoje znanje. Pomembno je, da jih znamo motivirati, spodbuditi, da iščemo nove načine dela, jih vključujemo v raziskovalno delo in jih vodimo. Žal te generacije niso tako samostojne in neodvisne kot bi kdo pričakoval, vsaj večina ne. Prepoznati moramo njihove posebnosti, različne sposobnosti in interese ter jim pomagati, da jih razvijejo. Izpostaviti moram tudi stalen stik s prakso, s kolegi v praksi in spodbujanje, da izkusijo mednarodne izzive s pomočjo Erasmus izmenjav in številnih poletnih šol, ki se danes ponujajo. Dober študent je po mojem mnenju motiviran, radoveden in vztrajen. Rad mora imeti arheologijo, kulturno dediščino, kajti to bo delal vse življenje in zato se je, upam, odločil za ta študij. To pa je pravzaprav bistvo vsakega poklica, da ga opravljaš z veseljem in ga imaš rad.

 

Dobar profesor mora biti, naravno, prvenstveno stručnjak na področju arheologije, aktivan istraživač koji uvijek traži nove izazove, projekte. Važno je da zna i da je sposoban svoje znanje i način rada, istraživanja, prenijeti na mlade. Taj rad ne zanima svakog niti je jednostavan ili dan sam po sebi. I to treba naučiti, razviti nove pristupe, razvijati sebe u odnosu do mladih. Danas, kada imaju mladi i studenti na volju beskonačan opseg informacija, portala i gradiva svih vrsta, moglo bi se pomisliti da je rad lakši. Zapravo, smatram da je teže. Nije dovoljno u predavaonici otvoriti temu koju istražuješ i još neukim studentima 1. godine dati dojam kako si dobar i kako široko poznaješ problem. Trebamo biti svjesni da se mora njihovo znanje graditi. To znači da se prvo trebaju prezentirati osnove, temelji na koje će studenti tijekom godina studija dodavati, oblikovati i razvijati svoje znanje. Važno je da ih se zna motivirati, potaknuti, da se istraže novi načini rada, da ih se uključi u istraživački rad i pri tome vodi. Nažalost, ove generacije nisu tako samostalne i neovisne kao što bi se moglo očekivati, barem ne većina. Prepoznati se moraju njihove posebnosti, različite sposobnosti i interesi te im pomoći da ih razviju. Istaknuti moram, također, stalan doticaj s praksom, s kolegama u praksi te poticaj da iskuse međunarodne izazove kroz Erasmus zamjene i brojne ljetne škole koje se danas nude.

Dobar student je, po mojem mišljenju, motiviran, radoznao i uporan. Mora voljeti arheologiju, kulturnu baštinu, jer će to raditi cijeli život i zato se, nadam se, odlučio za taj studij. To je zapravo bit svake profesije, da se radi s veseljm i da se to voli raditi.

 

Važnost očuvanja i prezentacije kulturne baštine prepoznata je na globalnoj i lokalnoj razini. Nedavno je okončan Projekt »AS – Arheologija za vse. Oživljanje arheološkega parka Simonov zaliv« u okviru kojeg su uspostavljeni interpretativni centar u parku i prvi podvodni arheološki park, konzervirani su i  prezentirani ostaci rimske vile i mozaika te je parkuključen u kulturnu i turističku ponudu Slovenije. Projekt se provodio u razdoblju od 2015. do 2017. godine, a vi se ste bili voditeljica. Što Vas je potaklo da se uključite u izradu i provedbu ovog projekta? Koje su akcije provedene i planiraju li se redovite aktivnosti i po završetku projekta? Koje sadržaje posjetitelji mogu doživjeti u okviru arheološkog parka Simonov zaliv? / Pomembnost ohranjanja in prezentacije kulturne dediščine je prepoznana na svetovni in lokalni ravni. V okviru nedavno dokončanega projekta »AS – Arheologija za vse. Oživljanje arheološkega parka Simonov zaliv« sta bila vzpostavljena interpretativni center v parku s konzerviranimi in prezentiranimi ostanki rimske vile in mozaika ter prvi podvodni arheološki park. Park je vključen v kulturno in turistično ponudbo Slovenije. Vodja projekta, ki je potekal v obdobju  med letoma 2015 in 2017, ste bili Vi. Kaj Vas je spodbudilo, da se vključite v osnovanje in izvedbo tega projekta? Katere aktivnosti so bile izvedene in se načrtujejo kot redne dejavnosti po zaključku projekta? Katere vsebine lahko doživijo obiskovalci v okviru arheološkega parka Simonov zaliv?

Z arheološkim najdiščem rimske obmorske vile v Simonovem zalivu, ki je arheološki spomenik nacionalnega pomena in je bil v največji meri raziskanv osemdesetih in devetdesetih letih prejšnjega stoletja, upravlja naša Univerza od leta 2006. Pobudo za to je dal prof. Mitja Guštin, kot vodja inštituta in z Občino Izola smo nato leta 2010 tudi podpisali sporazum. Kot specialistka za rimsko obdobje sem prevzela ta projekt leta 2008 in po nekaj letih se je pokazalo, da potrebujemo poleg manjših projektov in finančnih injekcij tudi večji projekt, ki bo omogočil izgradnjo infrastrukture in konservacijo najdišča. Bili smo uspešni pri prijavi na razpis finančnega mehanizma EGP (države donatorice so Islandija, Lihtenštajn in Norveška) in pridobili 1,2 milijona evrov za konserviranje mozaikov in ostankov arhitekture ter za vzpostavitev interpretacijskega centra za obiskovalce. Inštitut za arheologijo in dediščino, ki danes deluje v okviru naše fakultete pod vodstvom doc. dr. Alenke Tomaž, je projekt uspešno pripeljal do konca. Obiskovalci si danes lahko ogledajo prezentiurane ostanke vile, s konserviranimi mozaiki, v centru pa spoznajo življenje v vili in Istri na interaktiven način. Posebej velja izpostaviti, da ne predstavljamo le arheologije, ampak širše kulturno in naravno dediščino obale in zaledja. Vzpostavili smo tudi prvo podvodno arheološko pot, kjer si lahko na 10-ih točkah obiskovalci ogledajo ostanke pristanišča rimske vile. Potop poteka v spremstvu inštruktorja in pod vodstvom usposobljenih potapljačev s certifikati.

Program v vili dopolnjujejo še različne delavnice, izobraževalni kovčki za otroke, zabojniki za arheološko delo, arheološke poti po mestu in okolici, knjižnica na plaži, literarni večeri in še kaj. Posebna vodenja, oglede in učne ure pa seveda organiziramo za šole, po naročilu in tudi izven urnika. Posebej moram poudariti, da so bili v ta projekt od začetka, in so še danes, vključeni naši študenti arheologije in kulturne dediščine, pa tudi študenti drugih programov fakultete in univerze.

 

Arheološkim nalazom rimske vile uz more u Simonovem zalivu, koja je arheološki spomenik nacionalne važnosti istraživan u najvećoj mjeri osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, upravlja naše sveučilište od 2006. godine. Poticaj je dao prof. Mitja Guštin, kao vođa Instituta i s Općinom Izola smo 2010. godine potpisali sporazum. Kao specijalistica za rimsko razdoblje preuzela sam taj projekt 2008. godine i nakon nekoliko godina se pokazalo da su nam potrebni, pored manjih projekata i financijskih injekcija, i veći projekti koji bi omogućili izgradnju infrastrukture i konzervaciju nalazišta. Naša prijava na natječaj financijskog mehanizma EGP (države donatorice su Island, Lihtenštajn i Norveška) bila je uspješna i dobili smo 1,2 milijuna eura za konzerviranje mozaika i ostataka arhitekture te za osnivanje interpretacijskog centra za posjetitelje. Institut za arheologijo in dediščino, koji danas djeluje u okviru našeg fakulteta pod vodstvom doc. dr. Alenke Tomaž, uspješno je do kraja proveo projekt. Posjetitelji danas mogu pogledati prezentirane ostatke vile s konzerviranim mozaicima, u Centru mogu upoznati život u vili i Istri na interaktivan način. Posebno treba nagasiti da ne predstavljamo samo arheologiju već širu kulturnu i prirodnu baštinu obale i zaleđa. Uspostavili smo i prvu podvodnu arheološku stazu na kojoj preko 10 točaka posjetitelji mogu pregledati ostatke pristaništa rimske vile. Ronjenje se odvija u prisutnosti instruktora i pod vodstvom osposobljenih ronioca s certifikatima. Program u vili dopunjuju različite radionice, obrazovni programi za djecu, spremnici za arheološki rad, arheološke staze po mjestu i okolici, knjižnica na plaži, književne večeri i drugo.

Posebna vodstva, razgledavanje i poduke organiziramo za škole, po rezervaciji i izvan radnog vremena. Posebno moram naglasiti da su u taj projekt od početka, i još danas, uključeni naši studenti arheologije i kulturne baštine te studenti drugih programa Fakulteta i Sveučilišta.

Čime se trenutno bavite i kakvi su Vam profesionalni planovi u budućnosti? / S čim se trenutno ukvarjate in kakšni so Vaši profesionalni načrti v prihodnosti?

Ta mesec smo skupaj s ZVKDS OE Novo mesto in Posavskim muzejem Brežice pripravili manjšo razstavo o rimskem steklu Romule – Ribnice pri Jesenicah na Dolenjskem. To je najdišče, rimska postaja oziroma emporij, ki je bilo raziskano v okviru izgradnje avtocestnega križa med letoma 2002 in 2005. Prineslo je izjemno količino arheološkega gradiva in steklene najdbe po kakovosti in količini brez dvoma izstopajo v širšem merilu, izdelki so sem prihajali z vseh strani imperija in iz različnih delavnic – od Aleksandrije do Pergamona. Kažejo, kako je bila Romula vpeta v širši kontekst trgovine, ekonomije ter steklarske obrti in proizvodnje rimske dobe.

Za objavo pripravljam poročilo o steklu z najdišča Školarice pri Kopru (rimska vila), rimsko steklo z najdišča Novae v Bolgariji (rimski tabor na limesu), članek o srednjeveškem steklu v Sloveniji in sosedstvu, pripravljam se na mednarodno konferenco v Londonu. Sledila bo obdelava stekla iz Romule, Celja, upam, da bo kdaj prišla na vrsto tudi še Emona kot celota, ki je nisem vključila v svoj doktorat. Nove najdbe z območja mesta in grobne najdbe bi v skupnem kontekstu ponudile brez dvoma izjemno zanimivo sliko. Upam, da se bom v prihodnje lahko ponovno v celoti posvetila predvsem raziskovanju stekla.

 

Ovaj mjesec smo zajedno s ZVKDS OE Novo mesto i Posavskim muzejem Brežice organizirali manju izložbu o rimskom staklu Romule – Ribnice pri Jesenicah na Dolenjskem. To je nalazište, rimska postaja odnosno emporij, koje je bilo istraživano u okviru izgradnje autocestnog čvorišta u razdoblju od 2002. i 2005. godine. Donijelo je iznimnu količinu arheološke građe i stakleni se nalazi po kvaliteti i količini bez sumnje isitiču u širem mjerilu, proizvodi su ovdje dolazili sa svih strana Carstva i iz različitih raidonica – od Aleksandrije do Pergamona. Smatra se da je Romula uključena u širi kontekst trgovine, ekonomije te staklarskog obrta i proizvodnje rimskog razdoblja.

Za objavu pripremam izvješće o staklu s nalazišta Školarice pri Kopru (rimska vila), rimsko staklo s nalazišta Novae u Bugarskoj (rimski tabor na limesu), članak o srednjovjekovnom staklu u Sloveniji i susjedstvu, pripremam se za međunarodnu konferenciju u Londonu. Uslijedit će obrada stakla iz Romule, Celja, nadam se da će jednom doći na red i Emona kao cjelina, koju nisam uključila u svoj doktorat. Novi nalazi s područja grada i grobni nalazi bi u zajedničkom kontekstu ponudili zanimljivu sliku. Nadam se da ću se u budućnosti ponovno u cjelosti posvetiti prije svega istraživanju stakla.

 

Zahvaljujem profesorici Ireni Lazar na razgovoru i želim daljnji uspjeh u profesionalnim i privatnim aktivnostima.

Profesorici Ireni Lazar se zahvaljujem za pogovor in ji želim nadaljnje uspešno delo v  profesionalnem in privatnem življenju.

 

Koper – Ljubljana,

Vendi Jukić Buča

 

Prijevod pitanja na slovenski jezik/Prevod vprašanj v slovenščino: mag. Pavla Peterle Udovič.

Prijevod na hrvatski jezik/Prevod v hrvaščino: dr. sc. Vendi Jukić Buča.

 

U Zagrebu, 25. 7. 2017.

Prof. dr. sc. Irena Lazar. Fotografiju ustupila: IL.

Prof. dr. sc. Irena Lazar. Fotografiju ustupila: IL.

Razgovor s Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom u Muzeju grada Zagreba

U prilici smo ponovno voditi razgovor s gospodinom Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom i voditeljem Srednjovjekovne arheološke zbirke Muzeja grada Zagreba, ovoga puta povodom izložbe Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću, koja je u Muzeju grada Zagreba bila postavljena u razdoblju od prosinca 2015. do kraja siječnja 2016. godine.

MGZ-boris-masic

Boris Mašić uz postament na izložbi ‘Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću’. Foto: VJB.

Razmišljanja o funkcijama muzejske ustanove i iskustvima muzejskog rada izrazili ste u nekoliko prilika; može se istaknuti članak objavljen u Zborniku 4. zagrebačkog arhivskog dana (2013.) te u Predgovoru publikaciji Religijske medaljice (2014.). Što Vas je potaklo da kao arheolog artikulirate specifičnu problematiku te karakteristike i instrumente muzejske struke?

Odgovor na Vaše pitanje vrlo je jednostavan: pa ja radim u muzeju. Govoreći iz vlastitog iskustva, imao sam sreću da kustoski zanat učim od majstora muzealaca i to u vrijeme dok se prije dvadesetak i više godina pripremao novi stalni postav Muzeja grada Zagreba. Kada se prisjetim tih dana i sebe kao nadobudnog arheologa – terenca, kojemu su strogo zadani okviri i uzusi struke bili nepremostiva profesionalna granica, razumijem koliki su trud ulagali, nadasve Nada Premerl i Željka Kolveshi te arhitekt Željko Kovačić, ali i druge kolege, ne bi li me uvjerili u specifičnost muzejskog pristupa interpretaciji arheoloških nalaza. K tome, spletom sretnih okolnosti, u nekoliko navrata prisustvovao sam manifestaciji dodjele Godišnje nagrade Europskog muzejskog foruma u okviru koje se, u vidu svojevrsnog prijemnog ispita, predstavljaju nominirani muzeji. Slijedom tog iskustva ja bih sve buduće muzealce prije stručnog ispita poslao da prisustvuju jednoj takovoj sesiji jer one pružaju uvid u suvremena promišljanja – prije svega – komunikacije muzeja s njegovim korisnicima. Naime, kada fokus svog stručnog interesa preusmjerite s muzejskog predmeta na muzejskog korisnika, a to nama muzealcima nije baš lagana zadaća, otvara vam se čitav niz novih pitanja na koje, potom, odgovore nalazite u stručnoj literaturi i tek tada vidite kako su ispiti kod profesora Ive Maroevića bili pametni i svrsishodni. Tek tada vidite i da je svejedno izlažete li fibulu kasnolatenske sheme ili – ako radite primjerice u Muzeju prekinutih veza – haltere, bitno je da posjetitelju prenesete znanje o predmetu. Upravo mi posredovanje u prenošenju muzejskog znanja predstavlja najveći izazov, jer je učinak posredovanja lako provjerljiv u reakcijama posjetitelja. Rezultat svega toga je da danas stručno vodstvo kroz muzejski postav MGZ-a studentima arheologije počinjem isticanjem činjenice da se rad arheologa u muzeju bitno razlikuje od rada arheologa, primjerice, u znanstvenoj instituciji ili službi zaštite spomenika. Što dodati osim reći da zahvaljujem svima koji su mi pomogli da to shvatim – a ne izgleda baš komplicirano!

Zalažete se za izlagački pristup interpretacije konteksta kojemu je izložak poticaj, a ne samo prezentaciju putem opisivanja muzejske građe. Ovaj pristup podrazumijeva opsežan angažman autora/kustosa, ali je konačni rezultat sadržajan i posjetiocu zanimljiv. Koje sve aktivnosti podrazumijeva ovakav izlagački pristup / na koje se načine može pristupiti interpretaciji muzejske građe? Kolika je uloga kustosa, a kolika ‘opredmećenog argumenta’ – izloška (izraz koji ste Vi definirali)?

Svakom istraživaču (bio on arheolog, medicinar, botaničar, informatičar…) uvijek se nameću novinarskih pet pitanja: tko, što, kada, gdje i kako, a dodaje se i šesto „zašto“. Ako prilikom primarne muzejske obrade nekoga predmeta (a slično je i s arheološkim nalazom na terenu) ne tražimo odgovore na spomenuta pitanja, rezultat rada bit će bazična deskripcija promatranog, odnosno, podaci o dataciji, dimenzijama, sastavu, izgledu, stanju… Premda suhoparni, ti podaci predstavljaju temelj znanja o istraživanom, ali ako se to znanje ne nadograđuje odgovorima na prethodno spomenuta pitanja, s obzirom da nam je predmet interesa ljudsko djelovanje u prošlosti, mislim da nismo ispunili zadatak. Naime, kada pogledate podatak da muzeji izlažu između 2 i 7 % fundusa, znači da minimalno 93 % muzejskog sadržaja i s njime povezanoga znanja ne komuniciramo korisnicima. Veliki je to izazov i obvezujući podatak koji nagovještava burne godine koje su pred muzealcima. Kada govorimo o izazovu, riječ je o činjenici da živimo u vremenu kada industrija zabave neumoljivo konkurira muzejima nudeći posjetitelju čak i kvalitetne sadržaje, te da se sve učestalije osnivaju (često i pod nazivom muzej) interpretacijski centri koji komuniciraju baštinu. U tom kontekstu muzejski predmet, kao autentično svjedočanstvo prošlosti, postaje jedini argument kojim možete pridobiti posjetitelja, no nameće se pitanje njegove adekvatne prezentacije kojom bismo trebali nagovoriti posjetitelja da svoje slobodno vrijeme provede u muzeju. Imamo sreću baviti se „primijenjenom umjetnosti baštinske komunikacije“ i ako gledate muzej kao „kuću ideja, a ne kuću predmeta“, ne postoje granice vaše kreativnosti izuzev vaše imaginacije. Ovim temama bave se muzealci već niz desetljeća – nije to ništa novo! Imate „brdo“ literature posvećene tim pitanjima, a ako imate sreće pratiti suvremene izlagačke trendove te ako, kao ja, imate poticajno okruženje u kojem s kolegama kao što su dr. sc. Maja Šojat-Bikić, voditeljica Informatičkog odjela MGZ-a ili Željka Kolveshi, muzejska savjetnica, možete provesti sate diskutirajući o nečijem izlagačkom diskursu ili o problemu informacijskih datosti neke recentne građe, kao da je riječ o Keopsovoj piramidi, onda vam interpretacija konteksta u kojem je predmet „živio“ postaje jedini mogući vid njegove muzejske valorizacije.

Izložba Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću realizirana je na način da je izložak stavljen u drugi plan, uz isticanje konteksta vremena i prostora iz kojeg potječe. Koliku je ulogu ‘scenografija’ izložbe igrala u prezentaciji navedenog konteksta?

Ta je izložba paradigma onoga o čemu smo govorili. Naime, tijekom inventarizacije religijskih medaljica pronađenih u Remetama i na zagrebačkom Dolcu shvatio sam da vrlo malo znam o mjestima/svetištima iz kojih potječu medaljice koje nazivamo hodočasničkima. Bio je to poticaj za izložbenu eksplikaciju hodočasničkih odredišta u kojoj će medaljice biti samo materijalna potvrda o hodočašćenju u to svetište. One su tako svojevrsna – u znanstvenoj argumentaciji rekli bismo – fusnota ili bilješka. Mislim da malo kojeg posjetitelja zanimaju ove medaljice kao artefakt, odnosno, obrtnički proizvod 17. i 18. stoljeća, a njihova religijska konotacija i danas je neupitna, stoga je izlagački pristup bio inverzan: ne govoriti o medaljicama, već o mjestima iz kojih su donesene jer mi se čini da je samo manji broj od 21 hodočasničkog odrdišta poznat široj muzejskoj publici. Medaljice su bile izložene u vitrinama smještenim unutar valjkastog postamenta na kojem su se nalazili tekstovi i fotografije koji su „pričali“ o tim odredištima. Tlocrt valjka je točka pa su ti valjci bili točke na svojevrsnoj karti Europe koju smo pokušali uprizoriti u ulaznom prostoru muzeja. Od „najveće točke“, koja je predstavljala Zagreb, posjetitelju se nudilo da sam odabere u koje će svetište „hodočastiti“. Prema reakcijama posjetitelja stekao sam dojam da su zadovoljni tim načinom: znali su „kuda idu, koliko kilometara moraju pješačiti te koliko im je dana potrebno da tu kilometražu prepješače“.

Autor ste brojnih izložbenih projekata. Koje biste mogli istaknuti i koje su njihove posebnosti?

Svaka izložba je rezultat kreativnog rada pa tako i odraz autorskog pristupa. Već duže vrijeme razmišljam o tome kako bi se kod svakoga autora izložbe, kao kod slikara ili književnika, mogla prepoznati „stilska karateristika“ pa čak i „stvaralačke faze“. No, to je tema za jedan opsežan stručni članak. Izložbeni projekti u kojima sam sudjelovao raznorodni su pa me kolege često nazivaju „kustosom širokog spektra“ – naravno, aludirajući na antibiotik. Ali s obzirom da me, barem u većini slučajeva, intrigira upravo kustoski diskurs, a ne samo bazična struka, moram istaći izložbu na kojoj sam se prvi puta našao u funkciji kustosa izložbe, a riječ je o izložbi Dobro mi došel prijatel – Viki Glovacki. Tada, 2006. godine, autorice izložbe Vesna Leiner i Maja Šojat-Bikić pozvale su me da im se pridružim u realizaciji projekta. Bio sam nemalo zatečen pozivom jer ni jedan segment izložbe nije pripadao domeni moga formalnog obrazovanja. No, cijeli je koncept izložbe, kao i osobnost Vikija Glovackog, bio neformalan i intrigantan, ali i izrazito kompleksan pa nisam mogao odbiti biti sudionikom projekta. Reakcije posjetitelja na izložbu bile su više nego dobre, a cijela izložba odisala je pasatističkim duhom. Razine uloženih emocija i promišljanja izložbenog diskursa rezultirale su jednim od meni najdražih komentara posjetitelja: „Ovakvu izložbu mogao je napraviti samo netko tko jako voli Zagreb“, a ja bih dodao – i svoj posao.

Muzejsku izložbu smatrate artefaktom uvjetovanim vremenom, mjestom te društvenim kontekstom u kojem nastaje, a formu muzejskog kataloga odvajate od forme kataloga muzejske građe. Koja je temeljna razlika? Kako zabilježiti izložbu, a kako prezentirati muzejsku građu?

Kod mnogih kolega prisutna je deviza kako je izložba prolazan te prostorno i informacijski ograničen medij prenošenja muzejskoga znanja te da se treba koncentrirati na katalog kao trajniji, a količinom informacija, relativno, neograničen medij. Stoga se često dešava da su katalozi izložbe znanstvene monografije koje ne korespondiraju s izložbom. Prema podacima koje je obradila kolegica Maja Šojat-Bikić za razdoblje od 1909. godine pa do danas, na uzorku od 512 izložbi u MGZ-u, vidljivo je da su izložbe u prosjeku trajale 33 dana, stoga teza o prolaznosti nesumnjivo ima svoje uporište. Uporište ima i teza da je na izložbi teško „opredmetiti“ cjelokupno znanje o izloženom sadržaju jer je upitno koliko ga posjetitelj može percipirati, ali upravo u tome je i zahtjevnost kustoske profesije. Na izložbi kao „primarnom mediju muzejske komunikacije“ kustosu je omogućeno da vlastitim odabirom kreira specifičan vid prenošenja znanja čija kvaliteta ovisi samo o umijeću, talentu i imaginaciji autora. Stoga je, po mome mišljenju, nužno da katalog izložbe odražava izložbeni diskurs, odnosno, da on bude svojevrsna memorija toga diskursa, poglavito ako imamo u vidu da je izložba samo jedan od vidova muzejske komunikacije s korisnicima, a zbog „čari originala“ zasigurno najznačajniji i najsugestivniji.

Zahvaljujem na razgovoru.

Razgovor vodila Vendi Jukić Buča.

U Zagrebu, 15. 2. 2016.

Razgovor s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, vlasnicom tvrtke ArheoVed u Sloveniji

Razgovor s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, vlasnicom tvrtke >ArheoVed u Sloveniji. Pogovor z arheologinjo mag. Pavlo Peterle Udovič, lastnico podjetja >ArheoVed-a v Sloveniji.

Budući arheolozi već tijekom studija sudjeluju na arhološkim istraživanjima gdje se upoznaju s metodama rada, stječu radno iskustvo i financijsku potporu. Nakon diplome nadaju se pronaći zaposlenje u državnim institucijama većeg arheološkog kolektiva koje podrazumijeva stalni prihod i poziciju. Nažalost, ovakvih sigurnih mogućnosti u današnje vrijeme sve je manje. S ovim problemom susreće se sve više mladih arheologa koji po završetku studija nisu u mogućnosti raditi u struci za koju su školovani. Postoji li alternativa?

Razgovaramo s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, koja je osnovala vlastitu tvrtku i na taj način uspješno djeluje na području arheologije.

Bodoči arheologi že v času študija sodelujejo na arheoloških raziskavah, kjer se v praksi spoznajo z metodami dela, pridobijo delovne izkušnje in si tako tudi v finančnem smislu olajšajo študijska leta. Po diplomi upajo na zaposlitev v državnih službah (inštitucijah) oz. v večjem arheološkem kolektivu. V današnjih časih je takih možnosti vse manj. S tem problemom se srečuje vse več mladih arheologov, ki nimajo po zaključku študija možnosti delati v poklicu  za katerega so se šolali. Ali obstaja alternativa?

Pogovarjamo se z arheologinjo mag. Pavlo Peterle Udovič, ki je ustanovila lastno podjetje in na ta način uspešno deluje na področju arheologije.

Kad ste odlučili osnovati privatnu tvrtku? Je li to bio izravni cilj ili rezultat okolnosti  nakon stjecanja diplome? – Kdaj ste odločili ustanoviti lastno podjetje? Ali je to bil neposredni cilj ali rezultat okoliščine po pridobitvi diplome?

Za ustanovitev lastnega podjetja ArheoVed sem se odločila po nekaj letih neuspešnega iskanja službe bodisi v lastni stroki bodisi v drugih humanistično ali družboslovno usmerjenih službah in organizacijah. Odločitev je zorela nekaj let, dokončno pa je dozorela v letu 2011, po preučitvi mojih prednosti, sposobnosti, idej kot tudi slabosti. Svoje zamisli, interese sem oblikovala v poslovno idejo in jo spremenila v poslovno priložnost.

Za osnivanje vlastite tvrtke ArheoVed odlučila sam se nakon nekoliko godina neuspješnog traženja posla i u vlastitoj struci, ali i u okviru drugih humanistički ili socijalno usmjerenih poslova i organizacija. Odluka je nekoliko godina ‘sazrijevala’, a 2011. godine sazrela nakon što sam proučila svoje prednosti, sposobnosti, ideja, kao i slabosti. Svoje zamisli, interese oblikovala sam u poslovnu ideju, koju sam razvila u poslovnu priliku.

Koji su birokratski i pravni uvjeti za osnivanje tvrtke u Sloveniji? Ima li specifičnosti za ovo područje djelatnosti tvrtke? Koliko su trajale pripreme? – Kakšni so birokratski in pravni pogoji za ustanovitev podjetja v Sloveniji? Obstajajo kakšne posebnosti za to področje dejavnosti podjetja? Koliko časa so trajale priprave?

S samim ustanavljanjem podjetja nisem imela večjih težav in ovir. Udeležila sem se programa za podjetnike začetnike, kjer sem pridobila nekaj znanj s področja vodenja podjetja, računovodskih osnov ter načinov trženja. Vse te informacije so bile uporabne za ustanovitev podjetja, za njegovo vodenje in razvoj. Poleg tega sem iskala nova znanja na različnih neformalnih izobraževanjih, kar počnem še danes.

Sa samim osnivanjem tvrtke nisam imala većih problema i barijera. Pohađala sam program za poduzetnike početnike, na kojem sam dobila određeno znanje s područja rukovođenja tvrtke, osnova računovodstva i marketinga. Sve su te informacije bile korisne za osnivanje tvrtke, njezino upravljanje i razvoj. Uz navedeno, tražila sam nova znanja na različitim neformalnim obukama, što radim i danas.

 

Koje su glavne djelatnosti ArheoVeda? – Katere so glavne dejavnosti ArheoVeda?

Glavna dejavnost ArheoVeda so različne arheološke raziskave (predhodne arheološke raziskave, nadzor ob gradnji, arheološka izkopavanja, i dr.), ki jih izvajamo po Sloveniji. Poleg tega je pomembna dejavnost tudi izvajanje arheoloških delavnic. Z njimi obiskujem različne slovenske izobraževalne inštitucije (vrtce, osnovne in srednje šole) ter sodelujem na različnih kulturnih in turističnih prireditvah. Trenutno je največje zanimanje za program Arheološko opismenjevanje. Ta je v določeni meri nastal na pobudo učiteljic Osnovne šole Škofljica, ki so me vzpodbudile k razvoju arheoloških delavnic in mojem delovanju po vrtcih in šolah. V tem programu se udeleženci spoznajo z arheologijo kot vedo, poklicem arheologa, kulturno dediščino i dr.

Glavna djelatnost ArheoVeda su različita arheološka istraživanja (prethodna arheološka istraživanja, nadzor prilikom gradnje, arheološka iskopavanja i dr.), koje vršimo po Sloveniji. Pored toga važna djelatnost je izvođenje arheoloških radionica. S njima posjećujem različite slovenske obrazovne institucije (vrtiće, osnovne i srednje škole) te sudjelujem na različitim kulturnim i turističkim priredbama. Trenutno je najveće zanimanje za program Arheološko opismenjavanje. Ovaj je program u određenoj mjeri nastao na poticaj učiteljica Osnovne škole Škofljica, koje su me potaknule na razvoj arheoloških radionica i moje djelovanje po vrtićima i školama. U tom programu sudionici se upoznaju s arheologijom kao znanošću, pozivom arheologa, kulturnom baštinom i dr.

 

Koje prednosti, a koje nedostatke možete istaknuti u vezi s poslovnim mogućnostima? – Katere prednosti  in katere pomanjkljivosti lahko poudarite v zvezi s poslovnimi možnostmi?

Kot samostojna podjetnica imam možnost svobodnega delovanja, saj lahko kombiniram več različnih storitev. Po drugi strani pa je težko prodreti, uspeti in se obdržati na tržišču. Namreč v Sloveniji je zadostno število izvajalcev arheoloških raziskav, prav tako je vse širša ponudba izvajanja izkustvenih delavnic za vrtce, osnovne in srednje šole. Vendar sama menim, da je konukrenca vedno dobra, saj te le-ta vzpodbuja k še večji ustvarjalnosti, drugačnemu, sebi lastnemu in prepoznavnemu pristopu do dela in ljudi ter razvijanju novih, boljših, bolj izpopolnjenih idej in programov.

Kao samostalna poduzetnica imam mogućnost slobodnog djelovanja pa mogu kombinirati veći broj različitih djelatnosti. S druge strane, teško je prodrijeti na tržište, uspjeti i održati se. Doista, u Sloveniji  je dovoljan broj izvođača arheoloških istraživanja, a sve je šira i ponuda izvođenja iskustvenih radionica za vrtiće, osnovne i srednje škole. Ipak, osobno smatram da je konkurencija uvijek poželjna, jer upravo ona potiče na još veću kreativnost, drugačiji, vlastiti i prepoznatljiv pristup do rada i ljudi te razvijanje novih, boljih, ispunjenijih ideja i programa.

Kolika je potražnja za uslugama koje nudi ARHEOVED? Tko su tražitelji usluga? – Ali je povpraševanja za storitve, katere ponuja ARHEOVED? Kdo so iskalci storitev?

Nekaj povpraševanja je in se z leti izboljšuje, kar gre pripisati prepoznavnosti mladega podjetja. Iskalci arheoloških raziskav  so fizične osebe, javna in zasebna podjetja ter občine, medtem ko se za pedagoške programe zanimajo vrtci, šole, različna društva ipd.

Potražnje ima i poboljšava se s godinama, što se može pripisati prepoznatljivosti mlade tvrtke. Oni koji traže arheološka istraživanja su fizične osobe, javna i zasebna poduzeća te općine, a za pedagoške programe zanimaju se vrtići, škole, različita društva i sl.

Može li se ‘preživjeti’ od vlastite djelatnosti u ovom području i kakve su procjene razvoja djelatnosti? – Ali je mogoče preživeti od lastne dejavnosti na tem področju in kakšne so ocene razvoja dejavnosti?

Za sedaj je z izvajanjem storitev mogoče le preživeti in se razvijati v smislu razvoja novih idej, programov, storitev. Žal pa ni mogoče zaposlovati, kar je moja želja in cilj v prihodnosti.
Za sada je s izvođenjem ovih usluga moguće tek preživjeti i razvijati se u smislu razvoja novih ideja, programa, usluga. Nažalost, nije moguće zapošljavati, što je moja želja i cilj u budućnosti.

Koliko radnog vremena podrazumijeva rad u vlastitoj tvrtki? – Koliko delovnega časa pomeni delo v lastnemu podjetju?

Moj delovni čas ne poteka v smislu klasičnega 8 urnega delovnika. Ta traja 8 ur ali več. Včasih delam tudi pozno popoldan, zvečer ali čez vikend. Da dobiš delo ali projekt moraš biti prilagodljiv in odziven, k temu te dodatno vzpodbuja tudi konkurenca.

Moj radni dan ne traje u smislu klasičnog osmosatnog radnog dana. On traje osam sati ili više. Ponekad radim čak i do kasnih popodnevnih sati, navečer ili tijekom vikenda. Da bi se dobio posao ili projekt treba biti prilagodljiv i dostupan, k tomu potiče također konkurencija.

Koliko djelatnika ima u tvrtki i da li angažirate vanjske suradnike? – Koliko zaposlenih dela v podjetju? Ali najamete zunanje sodelavce?

V podjetju delam samo jaz. Občasno mi pri terenskih razikavah ali izvajanju delavnic pomagajo zunanji sodelavci.

U tvrtki radim samo ja. Ponekad mi prilikom terenskih istraživanja ili izvođenju radionica pomažu vanjski suradnici.

Koji su Vaši planovi za budućnost? – Kakšni so Vaši načrti za prihodnost?

Želim širiti in povečati storitve ArheoVeda. Nadaljevala bom z razvijanjem in realizacijo novih idej in programov v povezavi s popularizacijo kulturne dediščine . S tem namenom se povezujem z različnimi organizacijami, inštitucijami in posamezniki, ki delujejo ali želijo delovati na tem področju.

Želim širiti i povećati djelatnost ArheoVeda. Nastavit ću s razvijanjem i realizacijom novih ideja i programa povezanih s popularizacijom kulturne baštine. Radi toga se povezujem s različitim organizacijama, institucijama i pojedincima, koji djeluju ili žele djelovati na tom području.

Zahvaljujemo gospođi Peterle Udovič na razgovoru. Zahvaljujem gospe Peterle Udovič na razgovoru.

Ljubljana, maj – junij/ svibanj – lipanj 2015.

Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča

Prijevod: Vendi Jukić Buča, Pavla Peterle Udovič

Mag. Pavla Peterle Udovič prilikom izvođenja arheološke radionice u osnovnoj školi. Fotografiju ustupila: mag. Pavla Peterle Udovič.

Mag. Pavla Peterle Udovič prilikom izvođenja arheološke radionice u osnovnoj školi. Fotografiju ustupila: mag. Pavla Peterle Udovič.

In memoriam Boško Marijan (1956. – 2014.) [napisala Dora Ivković]

Ove godine, krajem siječnja, nakon duge i teške bolesti, napustio nas je izv.prof.dr.sc. Boško Marijan.

Boško Marijan rođen je 15. ožujka 1956. godine u Priluci kod Livna. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Livnu, a diplomirao je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1979. godine. Godine 1986. magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Kulturne grupe brončanoga doba centralno-ilirskoga područja i njihov odnos prema kasnijim ilirskim plemenima”. Doktorsku disertaciju “Željezno doba na području istočne Hercegovine” obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine.

Rješenjem Naučnog vijeća Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1989. godine, stekao je zvanje višeg kustosa, a rješenjem Hrvatskog muzejskog vijeća 1997. godine, zvanje muzejskoga savjetnika.
U Zemaljskom muzeju u Sarajevu radio je na mjestu kustosa za željezno i rano antičko doba,  te u Općinskom vijeću grada Livna na mjestu suradnika za zaštitu kulturne baštine. Od 1996. godine radio je u Zavičajnom muzeju Stjepan Gruber u Županji, na mjestu kustosa i ravnatelja. Od 1989. godine član je Hrvatskoga arheološkoga društva.
Kao član stručne ekipe, suradnik ili voditelj, sudjelovao je u više znanstveno-istraživačkih projekata. U projektu sustavnih arheoloških istraživanja, u organizaciji Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, 1979. godine sudjelovao u radu na paleolitičkom nalazištu Badanj kod Stoca, od 1982. do 1984. godine u arheološkim istraživanjima na Gradini u Ošanićima kod Stoca, a od 1984. do 1986. godine u Vranjevu selu kod Neuma. U organizaciji Općinskoga vijeća Livno i Franjevačkoga samostana na Gorici od 1993. do 1995. godine, sudjelovao je u sustavnim arheološkim istraživanjima na Groblju sv. Ive u Livnu. Tijekom 2000. godine vodio je projekt zaštitnih arheoloških istraživanja na pet lokaliteta uz južni trak autoceste Zagreb-Lipovac, poddionica Babina Greda – Županja (“Tećine”, “Ritić”, “Ritić i Jos”, “Rastovica Dolnja” i “Dubovo-Košno”).

U okviru studijskoga rada sudjelovao je u nekoliko značajnijih projekata. S oko 150 leksikografskih jedinica 1988. godine sudjelovao je u realizaciji projekta “Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine”. Kao urednik i autor pridonio je ostvarenju publikacije “Livanjski kraj u povijesti” (Split-Livno 1994. godine) koja je pripremljena i tiskana zahvaljući potpori Općinskoga vijeća Livno i Franjevačkoga samostana na Gorici uz vrlo dobru suradnju s Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. U radu na monografiji “Vukovarsko-srijemska županija” bio je član uredničkoga vijeća. Također sudjelovao je na više skupova HAD-a i drugih stručnih simpozija. Od ljetnoga semestra 2003./2004. godine, predavao je kolegije Prapovijest I i Prapovijest II, na studiju Arheologije i Povijesti umjetnosti na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Namještenjem u Zemaljskome muzeju u Sarajevu i kasnije u Zavičajnome muzeju u Županji, njegov rad u struci usmjeren je prema prapovijesnoj arheologiji. Prilikom obrade i interpretacije arheološkoga materijala objelodanio različitu građu s područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske u više znanstvenih, stručnih i drugih članaka, a uglavnom je riječ o temama iz pretpovijesne arheologije.

Godine 2005., stekao je zvanje  docenta iz arheologije, grane prapovijesne arheologije na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Godine 2011., postao je izvanrednim profesorom iz prapovijesne arheologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Osijeku bio je voditelj Katedre za svjetsku povijest i pomoćne povijesne predmete. Predavao je kolegije Uvod u prapovijest, Grci na istočnom Jadranu, Vjerovanja i kultovi u prapovijesti, Antika u hrvatskim zemljama, Srednje i kasno brončano doba u Slavoniji i Etnogenetski procesi u prapovijesti. Prof. Marijan bio je omiljen među studentima.

Dora Ivković, studentica diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti i Povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku

Boško Marijan. Ustupili: ISHA.

Boško Marijan. Ustupili: ISHA.

FILM-MAG.net: Razgovor s dr.sc. Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH [Ada Jukić]

Razgovor s dr.sc. Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, povodom Izložbe nakita iz fundusa Muzeja u Zagrebu

Na otvorenju izložbe ‘Nakit iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu’ u Muzeju Mimara u Zagrebu 31. siječnja ove godine (Noć muzeja), došli ste kao direktor ‘zatvorenog muzeja’! Možete li nam ukratko ispričati ‘povijest’ toga slučaja koji bi se mogao svrstati u kulturnu crnu kroniku.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine od svog osnutka bio je državna institucija. Nažalost, od 1996. godine nastaje problem pravne prirode, jer nema nominalnog osnivača, te i svo financiranje postaje veliki problem. Izdvajanje sredstava za redovnu djelatnost smanjeno je za 70% s državne razine, što je uzrokovalo zatvaranje institucije. Sada se nalazimo u sudskom procesu, paralelno s političkim pregovorima, iz čega će se morati iskristalizirati neki rezultat.

Zemaljski muzej osnovan je 1888. godine,  a  osnivač mu je država koja je i sama postala povijesna kategorija (Austro-ugarska monarhija). Koliko mora biti stara institucija da u naše vrijeme bude zaštićena od zatvaranja ili nestanka?

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine  formiran je 1888. godine, a sadašnje impresivno zdanje podignuto je 1913. godine. Kroz svo vrijeme postojanja nikada nije bila upitna pozicija institucije i onoga čime se ona bavi, do ovog trenutka. Starost institucije i bogatstvo onoga što ona čuva očito nikoga puno ne zanimaju.

Kako je  Muzej djelovao tijekom rata i kako su zaštićene njegove zbirke? U kojem opsegu je i poslije zatvaranja osiguran kontinuitet funkcije Muzeja? Postav Izložbe u Mimari pokazuje da ‘još živi’.

U toku rata 1992. – 1995. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine bio je na prvoj liniji fronte. Kroz njega je vojska prolazila da bi došla na položaje. Na Instituciju je palo oko 400 teških projektila, a o malom kalibru niko nije vodio niti računa. Unatoč tome, sve zbirke i kolekcije su sačuvane, njih oko 3 miliona. Ratni direktor dr. Rizo Sijarić upravo je poginuo na radnom zadatku. Sve zbirke su sklonjene u sigurne podrumske prostorije. Hvatane su mačke radi lovljenja miševa i borili smo se na različite načine da se blago sačuva i uspjeli smo u tome. Na ovu činjenicu smo posebno ponosni. I danas, iako zatvoren, Muzej nije napušten. Uposlenici obavljaju dežurstva, redovno kontroliraju kolekcije i nadljudskim naporima pokušavaju spasiti Instituciju od propasti.

U doba globalnih komunikacija, slučaj Zemaljskog muzeja postao je internacionalno poznat.  Dobivate li pomoć iz svijeta i može li ta pomoć biti supstancijalna?

Svi znaju za problem Muzeja. Upita i prijedloga za pomoć ima jako mnogo. Suština je u tome da niko drugi, nego domaće vlasti moraju osigurati sredstva za redovnu djelatnost (plaće, zdravstveno, penziono, grijanje, struja, ….) Pomoć nam se nudi za projekte, infrastrukturu, novu opremu, seminare, kongrese, ali plaće, grijanje, komunalne troškove, ne može nam obezbjediti vlada druge države. To je zadatak naših bosanskih vlasti.

Postoji li projekt pune revitalizacije Muzeja i kolike su mogućnosti za njegovu provedbu?

Postoji projekt pune revitalizacije koji iznosi oko 3, 7 miliona eura. To nije realno očekivati odjednom, ali parcijalni projekti mogu dosta pomoći. Na taj način uz pomoć naših sponzora i donatora iz Norveške, Švedske, EU uspjeli smo poopraviti krov u cijelosti, fasadu u cijelosti, hidroizolaciju zgrada te u potpunosti zgradu Odjeljenja za etnologiju.

Kao arheolog, doktor znanosti, radite na fakultetu. Kakav je interes za studij arheologije?  Kakvi su uvjeti rada u toj obrazovnoj instituciji?

Katedra za arheologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je mlada katedra, još u povojima. Polako se popunjavamo kadrovski i, nadam se, za nekoliko godina da ćemo imati popunjenu osnovnu kadrovsku strukturu. Katedra je dobila i veliki projekt preko programa TEMPUS iz kojeg smo nabavili izuzetno mnogo terenske opreme. Isto tako, velika je i zainteresiranost mladih ljudi za studij arheologije. Veliko je pitanje samo gdje će ti mladi ljudi raditi.

Što je bilo povod Vašem izboru arheologije kao životnog poziva? U odnosu na ratne i poratne prilike, koje su bile specifične okolnosti Vaše edukacije?

Studij povijesti završio sam na Univerzitetu u Sarajevu, a poslijediplomski magistarski studij i doktorsku disertaciju završio sam na Sveučilištu u Zagrebu. Oduvijek me je zanimala prošlost, tako da sam čitavo svoje formalno školovanje zaista sa zadovoljstvom završio, bez ikakve tegobe i problema. To su bile neke poratne godine, pune pozitivnog naboja i nade u bolje sutra. U tom osjećaju mi je i “proletilo” školovanje.

Koja su specijalistička područja Vašeg stručnog interesa? Na kojoj lokaciji u BiH biste inicirali ili nastavili terensko istraživanje?

Moja uža specijalnost je antička arheologija. Pokušavam u granicama svojih mogućnosti odraditi u stručnom pogledu posao, pišući izvjesne radove i djela. Nadam se da to ima barem neku svrhu i vrijednost u stručnim krugovima. Bosna i Hercegovina puna je neistraženih lokaliteta, i zaista je teško izdvojiti neki lokalitet, ali kao antičar naravno da bih uvijek preferirao neki antički lokalitet. Već nekoliko godina vodim jedno sistematsko istraživanje na višeslojnom lokalitetu u Glamoču. Rado bih nastavio tamo raditi.

Koje arheološke lokalitete i institucije bi trebao posjetiti arheolog ili strani turist zainteresiran za arheologiju koji ima samo dva dana na raspolaganju?

Slabo se što može vidjeti u samo dva dana. U svakom slučaju, preporučio  bih ‘bosanski Dubrovnik’ grad Jajce, Travnik, Srebrenik, Mostar. Puno je toga za vidjeti.

Koji biste arheološki suvenir BiH-a izabrali, stećak ili piramidu :) ?

Vrlo je malo ozbiljnih arheoloških suvenira. Ističu se, svakako, stećci. O fenomenu kvazipiramida, primitivnom lokal patriotizmu, potpunom odsustvu argumentacije, osim iznošenja obmana, kada su ‘piramide’ u pitanju, doista ne treba trošiti puno riječi i vremena.

Može li popularizacija arheoloških pitanja ili laičkih otkrića doprinijeti relevantnom zanimanju  za pitanja kulturne baštine  i  ulaganjima u to područje?

Laička otkrića su vrlo opasna. Naime, pobornik sam načela da svako radi ono za što je kvalificiran. Liječnik neka liječi ljude, pekar neka pravi peciva, vozač neka vozi, učitelj neka podučava djecu, a arheolozi neka se bave svojim poslom. Tako će sve biti dobro u društvu. Laičke opservacije i tumačenja najčešće više štete nego donose koristi arheologiji i spomeničkoj baštini.

Kakva su Vaša očekivanja, ima li perspektive za ‘vrijednosti prošlosti’?

Budućnost arheologije, ali i Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine nadamo se da će biti riješena. Nikada nismo sumnjali da će problem biti riješen, samo je pitanje kada i kako. Nadamo se da će to biti što prije.

Zahvaljujem na razgovoru.

Ada Jukić  

Zagreb-Sarajevo, 4.-8. veljače 2014.

Zemaljski muzej u BiH

Otvorenje Izložbe Zemaljskog muzeja u Mimari 31.01.2014.  Foto: AJ.

Otvorenje Izložbe Zemaljskog muzeja u Mimari 31.01.2014. Foto: AJ.