Interview s prof. dr. sc. Irenom Lazar, dekanicom Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem

Interview s prof. dr. sc. Irenom Lazar, dekanicom Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem

Intervju s prof. dr. Ireno Lazar, dekanjo Fakultete za humanistične študije Univerze na Primorskem.

 

Prošlo je dosta vremena od posljednjeg velikog intervjua koji smo pripremili za čitatelje portala Arheologija.hr, a u novom ekskluzivnom intervjuupredstavljamo profesionalno djelovanje prof. dr. sc. Irene Lazar, dekanice Fakultete za humanističke študije Univerze na Primorskem, slovenske arheologinje, nagrađivane muzejske djelatnice i pedagoginje te stručnjakinje za arheološke staklene artefakte.

Minilo je kar nekaj časa od zadnjega večjega intervjuja, ki smo ga pripravili za bralce portala Arheologija.hr. V novem ekskluzivnem intervjuju predstavljamo profesionalno delovanje prof. dr. Irene Lazar, dekanje Fakultete za humanistične študije Univerze na Primorskem, slovenske arheologinje, nagrajene muzejske delavke in pedagoginje ter strokovnjakinje za arheološke steklene najdbe.

 

Diplomirani ste arheolog i doktor arheologije, a uža područja Vašeg interesa su rimska arheologija i povijest, antičko staklo i kulturna baština. Kako ste odlučili školovati se za poziv arheologa i da li je tom odabiru i odabiru specijalnosti interesa doprinijela fascinacija nekim aspektom rimske povijesti? / Ste diplomirana arheologinja in doktorica arheologije, vaše ožje področje raziskovanja pa je rimska arheologija in zgodovina, rimsko steklo in kulturna dediščina. Kaj je vplivalo na Vašo odločitev, da postanete arheologinja in ali je tej izbiri in izbiri ožjega področja raziskovanja botrovalo navdušenje nad nekim področjem rimske zgodovine?

Za arheologijo sem se odločila že zelo zgodaj, v osnovni šoli. Obiskovala sem jo v Trebnjem in tam so me prvič seznanili z ostanki rimske dobe (Praetorium Latobicorum), rimskim miljnikom, levom, nagrobniki. V tem času so na Pristavi v Trebnjem tudi potekale raziskave rimskega grobišča. Tudi v družini je vladalo zanimanje za preteklost, kulturno dediščino, še posebej oče nas je rad vodil od gradu do gradu po Dolenjski in Sloveniji, tudi če je šlo samo za ruševine. Iz tega prvega navdušenja, ko mi večina niti ni verjela, da res vem, kaj arheologija je, se je razvilo zanimanje, ki se je z branjem, ogledi samo še poglabljalo.Vendar je imela vedno prednost rimska arheologija in še posebej klasična arheologija – umetnost in arhitektura Rima ter s tem tudi rimska zgodovina. Seveda sem prešla tudi obdobje navdušenja nad Egiptom in egiptologijo, prebrala vse, kar se je našlo v knjižnici na to temo; nekaj tega pa se je ohranilo še na fakulteti, ko nam je predaval že pokojni prof. Korošec, specialist za pravo Bližnjega Vzhoda. Na naši fakulteti pa se je potem pokazala priložnost, da tudi na tem področju delamo s študenti, v sodelovanju z domačimi in tujimi strokovnjaki.

 

Za arheologiju sam se odlučila vrlo rano, još u osnovnoj školi. Posjećivala sam arheološke nalaze u Trebnju i tamo su me prvi puta upoznali s ostacima iz rimskog razdoblja (Praetorium Latobicorum), rimskim miljokazom, lavom, nadgrobnim spomenicima. U to su vrijeme na Pristavi u Trebnju trajala istraživanja rimskog groblja. I u obitelji je postojalo zanimanje za prošlost, kulturnu baštinu, a posebno nas je rado otac vodio na obilaske od dvorca do dvorca po Dolenjskoj i čitavoj Sloveniji, čak i ako se radilo samo o ruševinama. Iz tog prvog oduševljenja, kada mi većina nije niti vjerovala da zaista znam što je arheologija, razvilo se zanimanje, koje se s čitanjem, obilascima, samo još više produbljivalo. Iako je uvijek imala prednost rimska arheologija, a naročito klasična arheologija – umjetnost i arhitektura Rima te s time i rimska povijest. Naravno, prošla sam također fazu svoje fascinacije Egiptom i egiptologijom, pročitala sve što se moglo pročitati u knjižnici na tu temu; nešto od ovog zanimanja se očuvalo i na fakultetu, kad nam je predavao pokojni prof. Korošec, specijalist za pravo Bliskog Istoka. Na našem fakultetu se zatim pojavila prilika da i na tom području radimo sa studentima, u suradnji s domaćim i stranim stučnjacima.

 

Priznati ste stručnjak na području proučavanja antičkog stakla – teme s kojom ste doktorirali (Vaša disertacija Rimsko steklo Slovenije postala je temelj proučavanju antičkog stakla na području bivše Jugoslavije i šire), a proširili ste interes i na staklo kasnijih razdoblja. Koji su najveći problemi i izazovi s kojima se susrećete prilikom proučavanja arheološkog stakla, najfragilnijeg i najosjetljivijeg od svih materijala od kojih su sačinjeni arheološki artefakti? / Ste priznana strokovnjakinja na področju preučevanja rimskega stekla – teme s katero ste doktorirali (Vaša disertacija Rimsko steklo Slovenije je postala temelj preučevanja antičnega stekla na području bivše Jugoslavije in širše), a zanimanje  ste razširili tudi na steklo kasnejših obdobij. Kateri so največji problemi in izzivi, s katerimi se srečujete ob preučevanju arheološkega stekla, najbolj krhkega in najobčutljivejšega od vseh materijalov iz katerih so izdelani arheološki predmeti?

Preučevanje materialne kulture je vedno izziv svoje vrste. Začne se s predmetom kot najdbo, ki te nagovori vsakič po svoje. Včasih zelo zgovorno in neposredno, jasno, včasih pa samo postavlja vprašanja ali celo molči. Menim, da je študij materialne kulture še vedno temelj arheološkega dela, ki ga potem, še posebej na področju rimske arheologije in mlajših obdobij, lahko oz. moramo povezati in umestiti tudi v zgodovinski kontekst posameznega obdobja. Zame je največje veselje, ko lahko s pomočjo najdbe oživimo nek trenutek preteklosti, ki je ostal zamrznjen v času. Lahko ga osvetlimo s kulturnega, socialnega in zgodovinskega vidika, povežemo najdbe in podatke med seboj. Vedno znova mi je v ponos, ko arheološko najdbo stekla iz provinc lahko postavim v širši kontekst rimskega imperija, ali ko se pokaže, da se pri nekem najdišču časovne opredelitve keramike, stekla in kovine pokrijejo, kot pravimo. Najlepše in najbolj zanimivo pa je, ko naletiš na posebno najdbo – ni nujno, da je izjemna na pogled, pomembno je kakšno sporočilo nosi, kako jo lahko umestimo. To so predmeti in najdbe, ki te spodbudijo k raziskovanju neznanega ali manj poznanega in ti odkrivajo nova obzorja – v smislu predmeta, najdišča, časa, kulture in še česa. Sporočajo ti, da še vedno obstajajo neodkrite vsebine, da je potrebno znanje nadgrajevati, dopolnjevati in prav to iskanje in brskanje za neznanim je najbolj vznemirljivo in žene naprej. To je lahko npr. jagoda z vzorcem šahovnice in obraza iz Ribnice, odlomek rimske posode iz redkega rdečega stekla, koščki nove čaše bogov, ki so bili odkriti v Celju in podobno.

Med problemi in izzivi pa bi omenila še naravoslovne analize. V zadnjih desetletjih je to postalo zelo popularno in modno, čeprav mnogokrat raziskovalci niti ne razvijejo pravih vprašanj, na katere bi želeli odgovoriti. Poleg tega je steklo oz. surovo steklo rimske dobe zaradi organizacije steklarske industrije in obrti same zelo kompleksna materija, ki ne daje enostavnih odgovorov. Zato je pomembno, da se povežeta izkušen arheolog in izkušen naravoslovec. Drugače je vse skupaj le samo sebi namen.

 

Proučavanje materijalne kulture je uvijek izazov svoje vrste. Započne se s predmetom kao otkrićem koji te usmjeri svaki puta na svoj način. Ponekad vrlo rječito i neposredno, jasno, ponekad navodi na pitanja ili u potpunosti šuti. Mislim da je studij materijalne kulture još uvijek temelj arheološkog rada, kojeg zatim, posebno na području rimske arheologije i mlađih razdoblja, trebamo tj. moramo povezati i postaviti u povijesni kontekst pojedinačnog razdoblja. Najviše se radujem kad pomoću nalaza oživimo neki trenutak prošlosti, koji je ostao zamrznut u vremenu. Možemo ga osvijetliti s kulturnog, socijalnog ili povijesnog aspekta, međusobno povezati nalaze i podatke. Uvijek se iznova ponosim kad arheološki nalaz stakla iz provincije postavim u širi kontekst Rimskog Carstva, ili ako se pokaže da kod nekog nalazišta vremenska određenja keramike, stakla i metala međusobno odgovaraju, kako se pretpostavljalo. Najljepše i najzanimljivije je pronaći poseban nalaz – nije nužno da je izuzetan njegov izgled, važno je kakvu poruku nosi, kako ga možemo pozicionirati. To su predmeti i nalazi koji potiču na istraživanje nepoznatoga ili manje poznatoga i otkrivaju nove obzore – u smislu predmeta, nalazišta, vremena, kulture i drugog. Oni poručuju da još uvijek postoje neotkriveni sadržaji, da je znanje potrebno nadograđivati, dopunjavati te je upravo to traženje i pregledavanje za nepoznatim najuzbudljivije i ono nas gura naprijed. To može biti npr. perla s uzorkom šahovnice i lica iz Ribnice, ulomak rimske posude iz rijetkog crvenog stakla, komadići nove čaše bogova koji su otkriveni u Celju i slično.

Među problemima i izazovima još bih spomenula prirodoslovne analize. Tijekom posljednjih desetljeća to je postalo vrlo popularno i moderno, iako često istraživači ne razviju prava pitanja na koja bi željeli odgovoriti. Pored toga je staklo, tj. sirovo staklo rimskog razdoblja, zbog organizacije staklarske industrije i samog obrta vrlo kompleksna materija koja ne daje jednostavne odgovore. Zato je važno da se povežu iskusan arheolog i iskusan prirodoslovac. U suprotnom je to sve samo sebi svrha.

 

Objavili ste i nekoliko monografija o staklu, koje su rezultat suradnje s inozemnim suradnicima, a radi se uglavnom o staklu s područja Hrvatske (monografija o staklu nekropole u Bakru, staklo s potopljenog broda s otoka Gnalić). Koje biste hrvatske staklene artefakte/cjeline izdvojili kao najznačajnije? / Objavili ste tudi nekaj monografij o steklu, ki so rezultat sodelovanja s tujimi sodelavci, v glavnem o steklu s področja Hrvaške (monografija o steklu nekropole v Bakru, steklo s potopljene ladjez otoka Gnalić). Katere hrvaške steklene predmete bi izpostavili kot najznačilnejše?

Glede na gradivo, ki ga poznam in za katerega vem, da je na ogled ali pa se skriva po muzejskih depojih, enako kot v Sloveniji in še kje, bom težko odgovorila. Predvsem zaradi tega, ker moram priznati, da je moje poznavanje hrvaškega gradiva povezano in omejeno z vsebinami, ki sem jih raziskovala. Omeniti velja bogat fundus rimskega stekla v Arheološkem muzeju v Zagrebu, ki je seveda na eni strani rezultat arheoloških raziskav, na drugi strani pa tudi odsev zgodovine muzeja in pridobivanja gradiva z donacijami in tudi preko avkcij. Na drugi strani je tu Arheološki muzej v Splitu, ki ima to srečo, da je bila njegova direktorica dolgo časa specialistka za steklo kolegica Zrinka Buljević. Kar pomeni, da se je raziskovanje stekla tu okrepilo, razširilo in prineslo številne nove rezultate. Potem so tu novo nastale inštitucije kot sta Muzej antičnega stekla v Zadru, ki poleg Arheološkega muzeja v Zadru, hrani bogato zbirko antičnega stekla in Unesco center za podvodno arheologijo v Zadru.

Nisem govorila o predmetih, ker jih je preveč, vsak ima svoj pomen in vrednost, vsak jih tudi dojema po svoje. Ampak lahko izpostavim nekatere redke ali izjemne najdbe kot je diatreta čaša iz Daruvarja, ki je na Dunaju, steklo z zlato folijo iz Štrbincev, steklene predmete s podpisom mojstra Enniona iz Dalmacije, skodelo iz Bakra, potem so tu podvodne najdbe z brodolomov Gnalić, Koločep, Rt Stoba na Mljetu. Pri tem pa seveda sploh ne bom govorila o steklu iz mlajših obdobij, ki je bilo predstavljeno na nekaj velikih razstavah in jih hranijo MUO, Muzej Mimara in še kje. Kot sem omenila, je izpostavljanje ali poudarjanje posameznega predmeta seveda povsem subjektivna odločitev, vezana na posameznika in njegov interes. Lahko ostaja strogo znanstveni in se tam tudi konča, lahko pa sega izven tega okvira in želi rezultate posredovati dalje, širši javnosti. Ker sem skoraj dvajset let delala v muzeju kot kustos, je bila zame vedno pomembna tudi zgodba predmeta, ki jo lahko po končani raziskavi izluščim in posredujem dalje. Na ta način naše raziskovalno delo nadgradimo in približamo javnosti. To je za humanistiko oz. arheologijo in kulturno dediščino v celoti še posebej pomembno, saj naša družba zadnje čase do humanističnih ved nima pravega odnosa.

 

S obzirom na građu koju poznajem i za koju znam da je izložena ili se skriva po muzejskih depojima, kao i u Sloveniji i drugdje, teško mogu dati odgovor. Poglavito radi toga, moram priznati, što je moje poznavanje hrvatske građe povezano i ograničeno s obzirom na sadržaj koji sam proučavala. Treba spomenuti bogati fundus rimskog stakla u Arheološkom muzeju u Zagrebu, koji je, naravno, s jedne strane rezultat arheoloških istraživanja, a s druge odraz povijesti muzeja i pribavljanja građe donacijama i preko aukcija. Na drugoj strani tu je Arheološki muzej u Splitu, koji ima sreću da je njegova dugogodišnja ravnateljica bila specijalistica za staklo, kolegica Zrinka Buljević. To je omogućilo jačanje i širenje istraživanja stakla te donijelo brojne nove rezultate. Zatim su tu novonastale institucije kao što su Muzej antičkog stakla u Zadru, koji, pored Arheološkog muzeja u Zadru, čuva bogatu zbirku antičkog stakla i Unesco centar za podvodnu arheologiju u Zadru.

Nisam govorila o predmetima, jer ih je previše, svaki ima svoj značaj i svoju vrijednost, svatko ih percipira na svoj način. Ipak, mogu naglasiti neke rijetke ili izuzetne nalaze, poput diatretuma iz Daruvara, koji je u Beču, stakla sa zlatnom folijom iz Štrbinaca, staklenih predmeta s potpisom majstora Enniona iz Dalmacije, zdjele iz Bakra, zatim su tu podvodni nalazi iz brodoloma Gnalić, Koločep, Rt Stoba na Mljetu. Ovdje sam, naravno, izostavila staklo iz mlađih razoblja, koje je bilo predstavljeno na nekoliko velikih izložbi, a koje čuvaju MUO, Muzej Mimara i drugi. Kako sam spomenula, isticanje ili naglašavanje pojedinačnog predmeta je u cjelosti subjektivna odluka, vezana uz pojedinca i njegov interes. Interes može ostati strogo znanstven i s tim završava, a može se protezati izvan tog okvira sa željom da se rezultati proslijediti dalje, široj javnosti. Zato što sam skoro dvadeset godina radila u muzeju kao kustos, za mene je bila uvijek bitna priča predmeta, koju po završenom istraživanju mogu istaknuti i proslijediti dalje. Na taj se način naš istraživački rad može nadograditi i približiti javnosti. To je za humanistiku, odnosno arheologiju i kulturno naslijeđe u cjelosti, izrazito važno, budući da naše društvo u zadnje vrijeme ne gaji pravi odnos prema humanističkim znanostima.

 

Članica ste nekoliko stručnih udruženja (EAA, ICOM, ICOMOS, Slovensko arheološko društvo) te potpredsjednica međunarodnog udruženja za povijest stakla – AIHV (Association internationale pour l’histoire du verre). Ovu funkciju nosite u okviru udruge koja se bavi organizacijom kongresa i objavljivanjem publikacija vezanih uz povijest stakla i proučavanje staklenih artefakata. Koje su vaše aktivnosti i obaveze kao potpredsjednice i možete li opisati funkcioniranje ove organizacije? Godine 2012. kongres je održan u Piranu, s posjetom hrvatskim muzejima. Kakav je bio tijek i zaključak kongresa? / Ste članica nekaterih strokovnih združenj (EAA, ICOM, ICOMOS, Slovensko arheološko društvo) ter podpredsednica mednarodnega združenja za zgodovino stekla – AIHV (Association internationale pour l’histoire du verre). To funkcijo nosite v okviru združenja, ki se ukvarja z organizacijo kongresov ter objavljanjem publikacij vezanih na zgodovino stekla in preučevanje steklenih predmetov. Katere so vaše dejavnosti in obveznosti kot podpredsednice in ali lahko opišete delovanje te organizacije? Leta 2012 je bil kongres, ki je vključeval obisk hrvaških muzejev, izveden v Piranu. Kakšen je bil potek in zaključek kongresa?

AIHV je mednarodno združenje raziskovalcev stekla, ki je nastalo leta 1958 v Belgiji. Od tedaj je zraslo v najpomembnejše združenje na tem področju in vključuje raziskovalce, kustose, zbiratelje, študente, naravoslovce in še koga. Konference potekajo vsaka 3 leta v drugi državi. Združenje ima predsednika in odbor ter številne druge organe. Posamezne države imajo tudi nacionalne komiteje in nacionalna srečanja, še posebej tam, kjer je raziskovalcev veliko (Italija, Francija). Prve konference sem se udeležila leta 1998 v Benetkah in od takrat sem redna in aktivna članica. Moja skrita želja je bila, da bi lahko konferenco organizirala tudi v Sloveniji, saj bi to pomenilo veliko priznanje. Žal je naša skupina raziskovalcev stekla zelo majhna, v primerjavi z drugimi državami, in odločitev odbora in konference leta 2009 v Solunu, da organizacijo zaupajo naši Univerzi in Sloveniji, je bila brez dvoma priznanje mojemu aktivnemu raziskovalnemu delu, objavam in mednarodni prepoznavnosti. Takrat sem bila tudi izvoljena za podpredsednico združenja. Odbor skrbi za delovanje združenja, promocijo, sprejema nove člane, razpravlja o kandidaturah za nove konference, publikacijah itd. Na zadnji konferenci v Švici je bil za kongres leta 2018 izbran Istanbul; po poskusu prevrata pa so se pojavila mnoga vprašanja o varnosti ipd. O vsem tem odloča in razpravlja odbor in včasih odločitve niso enostavne.

Piranski kongres, ki smo ga popestrili z ogledi zbirk v Italiji (Aquileia) in na Hrvaškem, je bil brez dvoma zelo uspešen, to lahko sodim še danes po številnih odzivih kolegov, gostili smo skoraj 200 udeležencev z vseh celin. Leta 2015 je izšel zbornik 19. konference, v katerem sem uredila in s sodelovanjem kolegov recenzirala preko 70 člankov.

 

AIHV je međunarodno udruženje proučavatelja stakla, osnovano 1958. godine u Belgiji. Od tada se razvilo u najznačajnije udruženje na tom području i uključuje istraživače, kustose, kolekcionare, studente, prirodoslovce i druge. Konferencije se održavaju svake tri godine u drugoj državi. Udruženje ima predsjednika i odbor te brojne druge organe. Pojedinačne države imaju također nacionalne odbore i nacionalne susrete, posebice one u kojima se provodi izraziti opseg istraživačke djelatnosti (Italija, Francuska). Prvoj konferenciji prisustvovala sam 1998. godine u Veneciji i od tada sam redovita i aktivna članica. Moja skrivena želja bila je da organiziram konferenciju i u Sloveniji, jer bi to značilo veliko priznanje. Iako je, nažalost, naša skupina istraživača vrlo mala u usporedbi s drugim državama, odluka odbora i konferencije 2009. godine u Solunu da se organizacija povjeri našem Sveučilištu i Sloveniji bila je, bez sumnje, priznanje mojem aktivnom istraživačkom radu, objavama i međunarodnoj vidljivosti. Tada sam bila izabrana za podpredsjednicu udruženja.

Odbor brine za djelovanje udruženja, promociju, prihvaća nove članove, raspravlja o kandidaturama za nove konferencije, publikacije itd. Na posljednjoj konferenciji u Švicarskoj je za kongres 2018. godine izabran Istanbul; nakon pokušaja prevrata pojavila su se brojna pitanja o sigurnosti i slično. O svemu tome odlučuje i raspravlja odbor i ponekad odluke nisu jednostavne.

Piranski kongres, kojeg smo obogatili obilaskom zbirki u Italiji (Aquileia) i Hrvatskoj, bio je vrlo uspješan – to mogu prosuditi i danas nakon brojnih odaziva kolega – ugostili smo skoro 200 sudionika sa svih kontinenata. Godine 2015. izašao je zbornik 19. konferencije, u kojem sam uredila i, uz sudjelovanje kolega, recenzirala preko 70 članaka.

 

Karijeru ste započeli kao zaposlenicana Inštitutu za arheologijo ZRC SAZU u Ljubljani, a nakon toga ste radili kao kustosica u Posavskem muzeju u Brežicamai Pokrajinskem muzeju Celje, gdje ste stekli zvanje muzejske savjetnice. Za uspjeh Vaših izložbi dva ste puta nagrađeni (1996. i 2005. godine) prestižnim Valvasorjevim priznanjem Slovenskega muzejskega društva. Kako biste opisali rad u okviru Instituta u usporedbi s radom u muzeju? Kakav je bio koncept nagrađenih izložbi? / Kariero se začeli na Inštitutu za arheologijo ZRC SAZU v Ljubljani, potem ste delali kot kustosinja v Posavskem muzeju v Brežicah ter v Pokrajinskem muzeju Celje, kjer ste pridobili naziv muzejske svetnice. Za Vaše uspešne razstave ste bili nagrajeni dvakrat (leta 1996 in 2005) s prestižnim Valvasorjevim priznanjem Slovenskega muzejskega društva. Kako bi opisali delo v okviru Inštituta v primerjavi z delom v muzeju? Kakšen je bil koncept nagrajenih razstav?

Delo, ki sem ga opravljala na inštitutu, takoj po diplomi, je bilo nadomeščanje kolegice in večinoma posvečeno arheološkemu risanju in dokumentaciji. Ker v bližnji prihodnosti na inštitutu ni bilo predvidenih novih raziskovalnih mest za obdobje, ki me je zanimalo, je bila seveda logična odločitev, da poiščem delo, kjer se bom lahko razvijala kot arheologinja in raziskovalka. Postanek v Brežicah je bil kratek, dobri dve leti, nato pa sem glavni del svojega muzejskega dela preživela v antični Celeji, ki je bila s svojim bogastvom in raznolikostjo zame pravi izziv na vseh področjih, izziv za nadgradnjo znanja, razvijanje novih področij. Še danes imam v lepem spominu številne razstave in konference, ki smo jih pripravili, publikacije, kataloge itd. Pobudo za razstavo, za katero smo bili nagrajeni leta 1996, je dala kolegica Rolanda Fugger Germadnik. Pripraviti je želela razstavo za slepe in slabovidne, njen naslov je bil Prosimo, dotikajte se predmetov. Ob predstavitvi ideje so bila mnenja zelo deljena, večinoma razstavi niso bili naklonjeni. Nazadnje smo oreh strli, našli skupni jezik in to je bila pri nas prva razstava za slepe, kjer so obiskovalci lahko vzeli v roke kopije arheoloških predmetov, kose opek, mozaikov ipd. Pripravljeni so bili napisi v brajici, tipni zemljevidi, katalog za slabovidne.Valvasorjeva komisija  je to očitno prepoznala kot inovativen in sodoben pristop. Danes je aktiven pristop do oseb s posebnimi potrebami v muzejskih hišah že skoraj stalnica, takrat pa smo orali ledino, med nami muzealci in pri slepih.

Druga razstava je bila pripravljena kot medinstitucionalno povezovanje treh pokrajinskih muzejev (Celje, Ptuj, Maribor), ki so ob vstopu Slovenije v Evropsko unijo l. 2004 pripravili projekt Rimljani – steklo, glina, kamen. Ideja je zrasla ob pripravi deželne razstave sosednje Avstrije z naslovom Die Römer. Organizatorji so si želeli iz naših muzejev izposoditi najlepše gradivo, mi pa smo jim dali nov predlog, da nastopimo enakopravno, kot partnerji. Tako smo z razstavami na avstrijskem in slovenskem Štajerskem povezali različne teme Rimljanov. Naš projekt je na koncu podprlo tudi ministrstvo za kulturo kot projekt ob našem vstopu v EU. Za tri slovenske razstave, o rimskem steklu v Celju, kamnoseštvu v Mariboru in keramiki na Ptuju, smo v Celju uredili skupni katalog, v Mariboru pa so poskrbeli za snemanje promocijskih filmov vsake razstave. Tudi za ta projekt smo bili nagrajeni kot skupina.

 

Rad, koji sam obavljala na Institutu, odmah nakon stjecanja diplome, bio je na zamjeni kolegice i uglavnom posvećen arheološkom crtanju i dokumentaciji. Zato što u bližoj budućnosti na Institutu nije bilo predviđenih novih istraživačkih mjesta za arheološko razdoblje koje me je zanimalo, donijela sam, naravno, logičnu odluku da potražim radno mjesto na kojem ću se razvijati kao arheologinja i istraživačica. Razdoblje rada u Brežicama je bilo vrlo kratko, dobre dvije godine, a zatim sam glavni dio svog muzejskog djelovanja provela u antičkoj Celeji, čija su bogatstva i raznolikost predstavljali za mene pravi izazov na svim područjima, izazov za nadogradnju znanja, razvijanje novih područja. Još danas imam u lijepoj uspomeni brojne izložbe i konferencije koje smo pripremili, publikacije, kataloge itd. Poticaj za izložbu, za koju smo 1996. godine bili nagrađeni, dala je kolegica Rolanda Fugger Germadnik. Željela je pripremiti izložbu za slijepe i slabovidne, pod naslovom ‘Molimo, dodirujte premete’. Prilikom predstavljanja ideje mišljenja su bila podijeljna, većina nije bila naklonjena izložbi. Na kraju smo ‘prelomili orah’, pronašli zajednički jezik i to je kod nas bila prva izložba za slijepe na kojoj su posjetitelji mogli uzeti u ruke kopije arheoloških predmeta, komade opeka, mozaika i slično. Pripremljeni su bili natpisi na Brailleovom pismu, taktilne karte, katalog za slabovidne. Valvasorova komisija je to očito prepoznala kao inovativan i moderan pristup. Danas je aktivan pristup prema osobama s posebnim potrebama u muzejskim kućama učestao, ali tada smo ‘orali neobrađenu zemlju’ koja se nalazila uzmeđu nas, muzealaca i osoba koje ne vide.

Druga izložba, realizirana je kao međuinstitucionalno povezivanje triju pokrajinskih muzeja (Celje, Ptuj, Maribor) kada je pri ulasku Slovenije u Europsku uniju 2004. godine priređen projekt ‘Rimljani – steklo, glina, kamen’. Ideja se razvila pri izradi pokrajinske izložbe susjedne Austrije s nazivom ‘Die Römer’. Organizatori su željeli iz naših muzeja posuditi najljepšu građu, a mi smo im dali novi prijedlog, da nastupimo jednakopravno, kao partneri. Tako smo izložbama na području austrijske i slovenske Štajerske povezali različite teme Rimljana. Naš projekt je na kraju poduprlo i Ministarstvo za kulturu kao projekt prilikom našeg ulaska u EU. Za tri slovenske izložbe, o rimskom staklu u Celju, kamenoklesarstvu u Mariboru i keramici na području Ptuja, u Celju smo uredili zajednički katalog, a u Mariboru su se pobrinuli za snimanje promotivnih filmova svake izložbe. I za taj smo projekt nagrađeni kao skupina.

 

Pitanje/Vprasanje: Vodili ste brojna arheološka istraživanja. Koji biste teren ili nalaz istaknuli? / Vodili ste številna arheološka izkopavanja. Kateri teren ali najdbo bi izpostavili?

Brez dvoma je bilo najbolj odmevno in prepoznavno izkopavanje rimske vojaške opekarne na Vranskem, ki je potekalo v okviru projekta izgradnje avtocest v Sloveniji. Odkrili smo dve peči za žganje opeke, skladišče oz. sušilnico, odpadne jame in ostanke arhitekture. Žigi na opekah so pokazali, da je šlo za opekarno, ki je delala za potrebe legijskega tabora v Ločici ob Savinji, kjer je bila v času markomanskih vojn nastanjena 2. italska legija. To izkopavanje me je ob pripravi publikacije peljalo na pot odkrivanja rimskega opekarstva, širši kontekst najdišča pa je izjemen primer kako arheološko odkritje lahko umestiš v širši zgodovinski kontekst rimskega imperija in konkretnega političnega dogodka kot so bile markomanske vojne.

Bez sumnje, najistaknutije i najprepoznatljivije bilo je iskopavanje rimske vojničke radionice opeka na Vranskem, koje se odvijalo u okviru projekta izgranje autocesta u Sloveniji. Otkrili smo dvije peći za pečenje opeke, skladište, odnosno sušionicu, otpadne jame i ostatke arhitekture. Pečati na opekama su pokazali da se radilo o radionici koja je djelovala za potrebe legionarskog logora u Ločici ob Savinji, gdje je u vremenu markomanskih ratova bila nastanjena 2. italska legija. To iskopavanje me je prilikom pripreme publikacije odvelo na put otkrivanja rimskog opekarstva, a širi kontekst nalazišta izniman je primjer kako se arheološko otkriće može postaviti u širi povijesni kontekst Rimskog Carstva i konkretnog političkog događaja kao što su bili markomanski ratovi.

 

Na Fakultetu ste zaposleni od 2004. godine, kao docentica, zatim profesorica/predavateljica te u konačnici dekanica. Kojim je arheološkim ‘događajima’ obilježen Vaš put napredovanja? / Na Fakulteti ste zaposleni od leta 2004. Sprva kot docentka, nato profesorica/predavateljica ter trenutno kot dekanja. Kateri dogodki so vplivali oziroma usmerjali potek vaše kariere?

Za prehod iz muzeja na Univerzo sem se odločila predvsem zaradi raziskovalnih izzivov. Pride čas, ko imaš občutek, da se vse ponavlja, grozi stagniranje, da te okolje ne sprejema več kot sebi enakega. Takrat se je potrebno odločiti. Imela sem srečo, da sem lahko v svoji poklicni karieri izkusila več področij dela. Odločitev, da vse pustiš za seboj in greš na novo pot, ni enostavna, zahteva veliko energije, prilagajanja novemu okolju in ljudem. Brez dvoma je bil v moji karieri to privilegij, da sem se lahko večkrat odločila za novo pot, za pot naprej. Na univerzi sem začela predavati leta 2005, ves čas pa sem aktivno sodelovala z Inštitutom za dediščino Sredozemlja, ki je deloval v okviru Univerze na Primorskem in bila vključena v njihove raziskovalne projekte. Ko se je leta 2008 ponudila priložnost, da se v celoti preusmerim v raziskovalno in univerziteno delo, sem ga sprejela z velikim veseljem. Poleg raziskovanja smo nato na fakulteti začeli razvijati nove študijske programe, najprej kulturno dediščino in nato še arheologijo. Danes sta oba študija vertikalno zaokrožena do 3. stopnje. Posebnost naše arheologije na 1. stopnji pa je, da je dvopredmetna in jo lahko študenti povežejo s študijem kulturne dediščine, zgodovine, antropologije…Študij kulturne dediščine je še vedno edini te vrste pri nas in njegova interdisciplinarnost nudi študentom velike možnosti za nadaljnje specialistične usmeritve. V teku dela na fakulteti sem najprej prevzela predstojništvo oddelka in nato leta 2013 še mesto dekanje. Gre za pridobivanje izkušenj, prepoznavanje izzivov in željo, da bi nekaj izboljšali, spremenili. Če s stanjem nisi zadovoljen, ga lahko spremeniš ali izboljšaš tudi tako, da se aktivno vključiš v delo in ga usmerjaš. Pri tem je seveda pomembna ekipa, ki jo zbereš okrog sebe. Prav tako je pomembno, da s svojim delom in načinom dela poskušaš dati zgled svojim sodelavcem, dirigiranje brez sodelovanja ne prinaša rezultatov.

Seveda rezultati ne pridejo čez noč, pomembno je vztrajati, slediti ciljem; upam, da se bodo tudi na ravni države razmere za znanost in univerziteno izobraževanje v prihodnje izboljšale in bodo za humanistiko nastopili drugačni časi.

 

Za prijelaz iz muzeja na Sveučilište odlučila sam se prije svega zbog istraživačkih izazova. Dođe vrijeme kada se razvije osjećaj da se sve ponavlja, prijeti stagniranje, da te okolina ne smatra više kao sebi jednakog. Tada se potrebno odlučiti. Imala sam sreću da sam u svojoj profesionalnoj karijeri iskusila više područja rada. Odluka da se sve pusti za sobom i pođe na novi put nije jednostavna, zahtijeva mnogo energije, prilagođavanja novoj okolini i ljudima. Bez sumnje, u mojoj karijeri je bila privilegija da sam se mogla u više navrata odlučiti za novi put, put naprijed. Na Sveučilištu sam započela predavati 2005. godine, cijelo vrijeme aktivno sam surađivala s Institutom za nasljeđe Sredozemlja, koji je djelovao u okviru Univerze na Primorskem i bila sam uključena u njihove istraživačke projekte. Kada se 2008. godine pojavila prilika da se u potpunosti preusmjerim u istraživačko i sveučilišno područje rada, s radošću sam je prihvatila. Zatim smo, pored istraživanja, započeli na Fakultetu razvijati nove studijske programe, najprije studij kulturne baštine, a zatim još i arheologije. Danas su oba studija vertikalno zaokružena do 3. stupnja. Posebnost naše arheologije na 1. stupnju je da je dvopredmetna te ju studenti mogu povezati sa studijem kulturne baštine, povijesti, antropologije… Studij kulturne baštine je još uvijek jedini te vrste kod nas i njegova interdisciplinarnost nudi studentima velike mogućnosti za daljnja specijalistička usmjerenja. Tijekom rada na Fakultetu najprije sam preuzela predstojništvo Odsjeka i zatim 2013. godine mjesto dekanice. Radi se o stjecanju iskustva, prepoznavanje izazova i želji da bi se nešto poboljšalo, promijenilo. Ako osoba nije zadovoljna s trenutnim stanjem, može ga promijeniti ili poboljšati i na način da se aktivno uključi u rad i nato ga usmjerava. Pri tome je, naravno, važan tim koji se postavi oko sebe. Isto tako je važno, da se sa svojim radom i načinom rada pokuša dati primjer svojim suradnicima, dirigiranje bez suradnje ne donosi rezultate.

Naravno, rezultati neće prispjeti preko noći, važno je ustrajati, slijediti cilj; nadam se da će se i na razini države odredbe za znanost i sveučilišno obrazovanje u budućnosti poboljšati i da će za humanistiku nastupiti novo vrijeme.

 

Upoznala sam Vas prilikom pohađanja doktorskog studija arheologije, kada ste mi održali detaljne i svrhovite konzultacije vezane uz seminarski rad o kasnoantičkom staklu, koji je nedavno adaptiran za članak. Rad sa studentima Vam je blizak, primili ste Bartolovu nagradu za najboljeg profesora na UP FHŠ 2011. godine. Koje su, po Vašem mišljenju, karakteristike dobrog profesora arheologije? Koje su karakteristike dobrog studenta arheologije? / Spoznala sem Vas tokom mojega doktorskega študija arheologije, ko ste mi podali natančne in smiselne nasvete vezane na seminarsko nalogo o poznoantičnem steklu, ki je bil nedavno pripravljen za objavo. Delo s študenti vam je blizu, prejeli ste Bartolovo nagrado za najboljšega profesorja za UP FHŠ leta 2011. Katere so, po Vašem mnenju, lastnosti kvalitetnega profesorja arheologije? Katere so značilnosti dobrega študenta arheologije?

Dober profesor mora biti seveda najprej strokovnjak na področju arheologije, aktiven raziskovalec, ki vedno išče nove izzive, projekte. Pomembno pa je, da zna in je sposoben svoje znanje in tudi način dela, raziskovanja, prenašati na mlade. To delo ne zanima vsakega, niti ni enostavno ali dano samo po sebi. Tudi tega se je treba priučiti, razviti nove pristope, razvijati sebe v odnosu do mladih. Danes, ko imajo mladi in študenti na voljo neskončen obseg informacij, portalov in gradiva vseh vrst, bi kdo mislil, da je delo lažje. V resnici pa je po mojem mnenju težje. Ni dovolj, da prideš v predavalnico in odpredavaš temo, ki jo raziskuješ in neukim študentom 1. letnika daješ vtis kako dober si in kako široko poznaš problem. Zavedati se moramo, da moramo njihovo znanje graditi. To pomeni, da morajo najprej dobiti osnove, temelje, na katere bodo nato skozi leta študija dodajali, oblikovali in razvijali svoje znanje. Pomembno je, da jih znamo motivirati, spodbuditi, da iščemo nove načine dela, jih vključujemo v raziskovalno delo in jih vodimo. Žal te generacije niso tako samostojne in neodvisne kot bi kdo pričakoval, vsaj večina ne. Prepoznati moramo njihove posebnosti, različne sposobnosti in interese ter jim pomagati, da jih razvijejo. Izpostaviti moram tudi stalen stik s prakso, s kolegi v praksi in spodbujanje, da izkusijo mednarodne izzive s pomočjo Erasmus izmenjav in številnih poletnih šol, ki se danes ponujajo. Dober študent je po mojem mnenju motiviran, radoveden in vztrajen. Rad mora imeti arheologijo, kulturno dediščino, kajti to bo delal vse življenje in zato se je, upam, odločil za ta študij. To pa je pravzaprav bistvo vsakega poklica, da ga opravljaš z veseljem in ga imaš rad.

 

Dobar profesor mora biti, naravno, prvenstveno stručnjak na področju arheologije, aktivan istraživač koji uvijek traži nove izazove, projekte. Važno je da zna i da je sposoban svoje znanje i način rada, istraživanja, prenijeti na mlade. Taj rad ne zanima svakog niti je jednostavan ili dan sam po sebi. I to treba naučiti, razviti nove pristupe, razvijati sebe u odnosu do mladih. Danas, kada imaju mladi i studenti na volju beskonačan opseg informacija, portala i gradiva svih vrsta, moglo bi se pomisliti da je rad lakši. Zapravo, smatram da je teže. Nije dovoljno u predavaonici otvoriti temu koju istražuješ i još neukim studentima 1. godine dati dojam kako si dobar i kako široko poznaješ problem. Trebamo biti svjesni da se mora njihovo znanje graditi. To znači da se prvo trebaju prezentirati osnove, temelji na koje će studenti tijekom godina studija dodavati, oblikovati i razvijati svoje znanje. Važno je da ih se zna motivirati, potaknuti, da se istraže novi načini rada, da ih se uključi u istraživački rad i pri tome vodi. Nažalost, ove generacije nisu tako samostalne i neovisne kao što bi se moglo očekivati, barem ne većina. Prepoznati se moraju njihove posebnosti, različite sposobnosti i interesi te im pomoći da ih razviju. Istaknuti moram, također, stalan doticaj s praksom, s kolegama u praksi te poticaj da iskuse međunarodne izazove kroz Erasmus zamjene i brojne ljetne škole koje se danas nude.

Dobar student je, po mojem mišljenju, motiviran, radoznao i uporan. Mora voljeti arheologiju, kulturnu baštinu, jer će to raditi cijeli život i zato se, nadam se, odlučio za taj studij. To je zapravo bit svake profesije, da se radi s veseljm i da se to voli raditi.

 

Važnost očuvanja i prezentacije kulturne baštine prepoznata je na globalnoj i lokalnoj razini. Nedavno je okončan Projekt »AS – Arheologija za vse. Oživljanje arheološkega parka Simonov zaliv« u okviru kojeg su uspostavljeni interpretativni centar u parku i prvi podvodni arheološki park, konzervirani su i  prezentirani ostaci rimske vile i mozaika te je parkuključen u kulturnu i turističku ponudu Slovenije. Projekt se provodio u razdoblju od 2015. do 2017. godine, a vi se ste bili voditeljica. Što Vas je potaklo da se uključite u izradu i provedbu ovog projekta? Koje su akcije provedene i planiraju li se redovite aktivnosti i po završetku projekta? Koje sadržaje posjetitelji mogu doživjeti u okviru arheološkog parka Simonov zaliv? / Pomembnost ohranjanja in prezentacije kulturne dediščine je prepoznana na svetovni in lokalni ravni. V okviru nedavno dokončanega projekta »AS – Arheologija za vse. Oživljanje arheološkega parka Simonov zaliv« sta bila vzpostavljena interpretativni center v parku s konzerviranimi in prezentiranimi ostanki rimske vile in mozaika ter prvi podvodni arheološki park. Park je vključen v kulturno in turistično ponudbo Slovenije. Vodja projekta, ki je potekal v obdobju  med letoma 2015 in 2017, ste bili Vi. Kaj Vas je spodbudilo, da se vključite v osnovanje in izvedbo tega projekta? Katere aktivnosti so bile izvedene in se načrtujejo kot redne dejavnosti po zaključku projekta? Katere vsebine lahko doživijo obiskovalci v okviru arheološkega parka Simonov zaliv?

Z arheološkim najdiščem rimske obmorske vile v Simonovem zalivu, ki je arheološki spomenik nacionalnega pomena in je bil v največji meri raziskanv osemdesetih in devetdesetih letih prejšnjega stoletja, upravlja naša Univerza od leta 2006. Pobudo za to je dal prof. Mitja Guštin, kot vodja inštituta in z Občino Izola smo nato leta 2010 tudi podpisali sporazum. Kot specialistka za rimsko obdobje sem prevzela ta projekt leta 2008 in po nekaj letih se je pokazalo, da potrebujemo poleg manjših projektov in finančnih injekcij tudi večji projekt, ki bo omogočil izgradnjo infrastrukture in konservacijo najdišča. Bili smo uspešni pri prijavi na razpis finančnega mehanizma EGP (države donatorice so Islandija, Lihtenštajn in Norveška) in pridobili 1,2 milijona evrov za konserviranje mozaikov in ostankov arhitekture ter za vzpostavitev interpretacijskega centra za obiskovalce. Inštitut za arheologijo in dediščino, ki danes deluje v okviru naše fakultete pod vodstvom doc. dr. Alenke Tomaž, je projekt uspešno pripeljal do konca. Obiskovalci si danes lahko ogledajo prezentiurane ostanke vile, s konserviranimi mozaiki, v centru pa spoznajo življenje v vili in Istri na interaktiven način. Posebej velja izpostaviti, da ne predstavljamo le arheologije, ampak širše kulturno in naravno dediščino obale in zaledja. Vzpostavili smo tudi prvo podvodno arheološko pot, kjer si lahko na 10-ih točkah obiskovalci ogledajo ostanke pristanišča rimske vile. Potop poteka v spremstvu inštruktorja in pod vodstvom usposobljenih potapljačev s certifikati.

Program v vili dopolnjujejo še različne delavnice, izobraževalni kovčki za otroke, zabojniki za arheološko delo, arheološke poti po mestu in okolici, knjižnica na plaži, literarni večeri in še kaj. Posebna vodenja, oglede in učne ure pa seveda organiziramo za šole, po naročilu in tudi izven urnika. Posebej moram poudariti, da so bili v ta projekt od začetka, in so še danes, vključeni naši študenti arheologije in kulturne dediščine, pa tudi študenti drugih programov fakultete in univerze.

 

Arheološkim nalazom rimske vile uz more u Simonovem zalivu, koja je arheološki spomenik nacionalne važnosti istraživan u najvećoj mjeri osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, upravlja naše sveučilište od 2006. godine. Poticaj je dao prof. Mitja Guštin, kao vođa Instituta i s Općinom Izola smo 2010. godine potpisali sporazum. Kao specijalistica za rimsko razdoblje preuzela sam taj projekt 2008. godine i nakon nekoliko godina se pokazalo da su nam potrebni, pored manjih projekata i financijskih injekcija, i veći projekti koji bi omogućili izgradnju infrastrukture i konzervaciju nalazišta. Naša prijava na natječaj financijskog mehanizma EGP (države donatorice su Island, Lihtenštajn i Norveška) bila je uspješna i dobili smo 1,2 milijuna eura za konzerviranje mozaika i ostataka arhitekture te za osnivanje interpretacijskog centra za posjetitelje. Institut za arheologijo in dediščino, koji danas djeluje u okviru našeg fakulteta pod vodstvom doc. dr. Alenke Tomaž, uspješno je do kraja proveo projekt. Posjetitelji danas mogu pogledati prezentirane ostatke vile s konzerviranim mozaicima, u Centru mogu upoznati život u vili i Istri na interaktivan način. Posebno treba nagasiti da ne predstavljamo samo arheologiju već širu kulturnu i prirodnu baštinu obale i zaleđa. Uspostavili smo i prvu podvodnu arheološku stazu na kojoj preko 10 točaka posjetitelji mogu pregledati ostatke pristaništa rimske vile. Ronjenje se odvija u prisutnosti instruktora i pod vodstvom osposobljenih ronioca s certifikatima. Program u vili dopunjuju različite radionice, obrazovni programi za djecu, spremnici za arheološki rad, arheološke staze po mjestu i okolici, knjižnica na plaži, književne večeri i drugo.

Posebna vodstva, razgledavanje i poduke organiziramo za škole, po rezervaciji i izvan radnog vremena. Posebno moram naglasiti da su u taj projekt od početka, i još danas, uključeni naši studenti arheologije i kulturne baštine te studenti drugih programa Fakulteta i Sveučilišta.

Čime se trenutno bavite i kakvi su Vam profesionalni planovi u budućnosti? / S čim se trenutno ukvarjate in kakšni so Vaši profesionalni načrti v prihodnosti?

Ta mesec smo skupaj s ZVKDS OE Novo mesto in Posavskim muzejem Brežice pripravili manjšo razstavo o rimskem steklu Romule – Ribnice pri Jesenicah na Dolenjskem. To je najdišče, rimska postaja oziroma emporij, ki je bilo raziskano v okviru izgradnje avtocestnega križa med letoma 2002 in 2005. Prineslo je izjemno količino arheološkega gradiva in steklene najdbe po kakovosti in količini brez dvoma izstopajo v širšem merilu, izdelki so sem prihajali z vseh strani imperija in iz različnih delavnic – od Aleksandrije do Pergamona. Kažejo, kako je bila Romula vpeta v širši kontekst trgovine, ekonomije ter steklarske obrti in proizvodnje rimske dobe.

Za objavo pripravljam poročilo o steklu z najdišča Školarice pri Kopru (rimska vila), rimsko steklo z najdišča Novae v Bolgariji (rimski tabor na limesu), članek o srednjeveškem steklu v Sloveniji in sosedstvu, pripravljam se na mednarodno konferenco v Londonu. Sledila bo obdelava stekla iz Romule, Celja, upam, da bo kdaj prišla na vrsto tudi še Emona kot celota, ki je nisem vključila v svoj doktorat. Nove najdbe z območja mesta in grobne najdbe bi v skupnem kontekstu ponudile brez dvoma izjemno zanimivo sliko. Upam, da se bom v prihodnje lahko ponovno v celoti posvetila predvsem raziskovanju stekla.

 

Ovaj mjesec smo zajedno s ZVKDS OE Novo mesto i Posavskim muzejem Brežice organizirali manju izložbu o rimskom staklu Romule – Ribnice pri Jesenicah na Dolenjskem. To je nalazište, rimska postaja odnosno emporij, koje je bilo istraživano u okviru izgradnje autocestnog čvorišta u razdoblju od 2002. i 2005. godine. Donijelo je iznimnu količinu arheološke građe i stakleni se nalazi po kvaliteti i količini bez sumnje isitiču u širem mjerilu, proizvodi su ovdje dolazili sa svih strana Carstva i iz različitih raidonica – od Aleksandrije do Pergamona. Smatra se da je Romula uključena u širi kontekst trgovine, ekonomije te staklarskog obrta i proizvodnje rimskog razdoblja.

Za objavu pripremam izvješće o staklu s nalazišta Školarice pri Kopru (rimska vila), rimsko staklo s nalazišta Novae u Bugarskoj (rimski tabor na limesu), članak o srednjovjekovnom staklu u Sloveniji i susjedstvu, pripremam se za međunarodnu konferenciju u Londonu. Uslijedit će obrada stakla iz Romule, Celja, nadam se da će jednom doći na red i Emona kao cjelina, koju nisam uključila u svoj doktorat. Novi nalazi s područja grada i grobni nalazi bi u zajedničkom kontekstu ponudili zanimljivu sliku. Nadam se da ću se u budućnosti ponovno u cjelosti posvetiti prije svega istraživanju stakla.

 

Zahvaljujem profesorici Ireni Lazar na razgovoru i želim daljnji uspjeh u profesionalnim i privatnim aktivnostima.

Profesorici Ireni Lazar se zahvaljujem za pogovor in ji želim nadaljnje uspešno delo v  profesionalnem in privatnem življenju.

 

Koper – Ljubljana,

Vendi Jukić Buča

 

Prijevod pitanja na slovenski jezik/Prevod vprašanj v slovenščino: mag. Pavla Peterle Udovič.

Prijevod na hrvatski jezik/Prevod v hrvaščino: dr. sc. Vendi Jukić Buča.

 

U Zagrebu, 25. 7. 2017.

Prof. dr. sc. Irena Lazar. Fotografiju ustupila: IL.

Prof. dr. sc. Irena Lazar. Fotografiju ustupila: IL.

Razgovor s Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom u Muzeju grada Zagreba

U prilici smo ponovno voditi razgovor s gospodinom Borisom Mašićem, muzejskim savjetnikom i voditeljem Srednjovjekovne arheološke zbirke Muzeja grada Zagreba, ovoga puta povodom izložbe Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću, koja je u Muzeju grada Zagreba bila postavljena u razdoblju od prosinca 2015. do kraja siječnja 2016. godine.

MGZ-boris-masic

Boris Mašić uz postament na izložbi ‘Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću’. Foto: VJB.

Razmišljanja o funkcijama muzejske ustanove i iskustvima muzejskog rada izrazili ste u nekoliko prilika; može se istaknuti članak objavljen u Zborniku 4. zagrebačkog arhivskog dana (2013.) te u Predgovoru publikaciji Religijske medaljice (2014.). Što Vas je potaklo da kao arheolog artikulirate specifičnu problematiku te karakteristike i instrumente muzejske struke?

Odgovor na Vaše pitanje vrlo je jednostavan: pa ja radim u muzeju. Govoreći iz vlastitog iskustva, imao sam sreću da kustoski zanat učim od majstora muzealaca i to u vrijeme dok se prije dvadesetak i više godina pripremao novi stalni postav Muzeja grada Zagreba. Kada se prisjetim tih dana i sebe kao nadobudnog arheologa – terenca, kojemu su strogo zadani okviri i uzusi struke bili nepremostiva profesionalna granica, razumijem koliki su trud ulagali, nadasve Nada Premerl i Željka Kolveshi te arhitekt Željko Kovačić, ali i druge kolege, ne bi li me uvjerili u specifičnost muzejskog pristupa interpretaciji arheoloških nalaza. K tome, spletom sretnih okolnosti, u nekoliko navrata prisustvovao sam manifestaciji dodjele Godišnje nagrade Europskog muzejskog foruma u okviru koje se, u vidu svojevrsnog prijemnog ispita, predstavljaju nominirani muzeji. Slijedom tog iskustva ja bih sve buduće muzealce prije stručnog ispita poslao da prisustvuju jednoj takovoj sesiji jer one pružaju uvid u suvremena promišljanja – prije svega – komunikacije muzeja s njegovim korisnicima. Naime, kada fokus svog stručnog interesa preusmjerite s muzejskog predmeta na muzejskog korisnika, a to nama muzealcima nije baš lagana zadaća, otvara vam se čitav niz novih pitanja na koje, potom, odgovore nalazite u stručnoj literaturi i tek tada vidite kako su ispiti kod profesora Ive Maroevića bili pametni i svrsishodni. Tek tada vidite i da je svejedno izlažete li fibulu kasnolatenske sheme ili – ako radite primjerice u Muzeju prekinutih veza – haltere, bitno je da posjetitelju prenesete znanje o predmetu. Upravo mi posredovanje u prenošenju muzejskog znanja predstavlja najveći izazov, jer je učinak posredovanja lako provjerljiv u reakcijama posjetitelja. Rezultat svega toga je da danas stručno vodstvo kroz muzejski postav MGZ-a studentima arheologije počinjem isticanjem činjenice da se rad arheologa u muzeju bitno razlikuje od rada arheologa, primjerice, u znanstvenoj instituciji ili službi zaštite spomenika. Što dodati osim reći da zahvaljujem svima koji su mi pomogli da to shvatim – a ne izgleda baš komplicirano!

Zalažete se za izlagački pristup interpretacije konteksta kojemu je izložak poticaj, a ne samo prezentaciju putem opisivanja muzejske građe. Ovaj pristup podrazumijeva opsežan angažman autora/kustosa, ali je konačni rezultat sadržajan i posjetiocu zanimljiv. Koje sve aktivnosti podrazumijeva ovakav izlagački pristup / na koje se načine može pristupiti interpretaciji muzejske građe? Kolika je uloga kustosa, a kolika ‘opredmećenog argumenta’ – izloška (izraz koji ste Vi definirali)?

Svakom istraživaču (bio on arheolog, medicinar, botaničar, informatičar…) uvijek se nameću novinarskih pet pitanja: tko, što, kada, gdje i kako, a dodaje se i šesto „zašto“. Ako prilikom primarne muzejske obrade nekoga predmeta (a slično je i s arheološkim nalazom na terenu) ne tražimo odgovore na spomenuta pitanja, rezultat rada bit će bazična deskripcija promatranog, odnosno, podaci o dataciji, dimenzijama, sastavu, izgledu, stanju… Premda suhoparni, ti podaci predstavljaju temelj znanja o istraživanom, ali ako se to znanje ne nadograđuje odgovorima na prethodno spomenuta pitanja, s obzirom da nam je predmet interesa ljudsko djelovanje u prošlosti, mislim da nismo ispunili zadatak. Naime, kada pogledate podatak da muzeji izlažu između 2 i 7 % fundusa, znači da minimalno 93 % muzejskog sadržaja i s njime povezanoga znanja ne komuniciramo korisnicima. Veliki je to izazov i obvezujući podatak koji nagovještava burne godine koje su pred muzealcima. Kada govorimo o izazovu, riječ je o činjenici da živimo u vremenu kada industrija zabave neumoljivo konkurira muzejima nudeći posjetitelju čak i kvalitetne sadržaje, te da se sve učestalije osnivaju (često i pod nazivom muzej) interpretacijski centri koji komuniciraju baštinu. U tom kontekstu muzejski predmet, kao autentično svjedočanstvo prošlosti, postaje jedini argument kojim možete pridobiti posjetitelja, no nameće se pitanje njegove adekvatne prezentacije kojom bismo trebali nagovoriti posjetitelja da svoje slobodno vrijeme provede u muzeju. Imamo sreću baviti se „primijenjenom umjetnosti baštinske komunikacije“ i ako gledate muzej kao „kuću ideja, a ne kuću predmeta“, ne postoje granice vaše kreativnosti izuzev vaše imaginacije. Ovim temama bave se muzealci već niz desetljeća – nije to ništa novo! Imate „brdo“ literature posvećene tim pitanjima, a ako imate sreće pratiti suvremene izlagačke trendove te ako, kao ja, imate poticajno okruženje u kojem s kolegama kao što su dr. sc. Maja Šojat-Bikić, voditeljica Informatičkog odjela MGZ-a ili Željka Kolveshi, muzejska savjetnica, možete provesti sate diskutirajući o nečijem izlagačkom diskursu ili o problemu informacijskih datosti neke recentne građe, kao da je riječ o Keopsovoj piramidi, onda vam interpretacija konteksta u kojem je predmet „živio“ postaje jedini mogući vid njegove muzejske valorizacije.

Izložba Sveta mjesta starih Zagrepčana – hodočasnička odredišta Zagrepčana u 17. i 18. stoljeću realizirana je na način da je izložak stavljen u drugi plan, uz isticanje konteksta vremena i prostora iz kojeg potječe. Koliku je ulogu ‘scenografija’ izložbe igrala u prezentaciji navedenog konteksta?

Ta je izložba paradigma onoga o čemu smo govorili. Naime, tijekom inventarizacije religijskih medaljica pronađenih u Remetama i na zagrebačkom Dolcu shvatio sam da vrlo malo znam o mjestima/svetištima iz kojih potječu medaljice koje nazivamo hodočasničkima. Bio je to poticaj za izložbenu eksplikaciju hodočasničkih odredišta u kojoj će medaljice biti samo materijalna potvrda o hodočašćenju u to svetište. One su tako svojevrsna – u znanstvenoj argumentaciji rekli bismo – fusnota ili bilješka. Mislim da malo kojeg posjetitelja zanimaju ove medaljice kao artefakt, odnosno, obrtnički proizvod 17. i 18. stoljeća, a njihova religijska konotacija i danas je neupitna, stoga je izlagački pristup bio inverzan: ne govoriti o medaljicama, već o mjestima iz kojih su donesene jer mi se čini da je samo manji broj od 21 hodočasničkog odrdišta poznat široj muzejskoj publici. Medaljice su bile izložene u vitrinama smještenim unutar valjkastog postamenta na kojem su se nalazili tekstovi i fotografije koji su „pričali“ o tim odredištima. Tlocrt valjka je točka pa su ti valjci bili točke na svojevrsnoj karti Europe koju smo pokušali uprizoriti u ulaznom prostoru muzeja. Od „najveće točke“, koja je predstavljala Zagreb, posjetitelju se nudilo da sam odabere u koje će svetište „hodočastiti“. Prema reakcijama posjetitelja stekao sam dojam da su zadovoljni tim načinom: znali su „kuda idu, koliko kilometara moraju pješačiti te koliko im je dana potrebno da tu kilometražu prepješače“.

Autor ste brojnih izložbenih projekata. Koje biste mogli istaknuti i koje su njihove posebnosti?

Svaka izložba je rezultat kreativnog rada pa tako i odraz autorskog pristupa. Već duže vrijeme razmišljam o tome kako bi se kod svakoga autora izložbe, kao kod slikara ili književnika, mogla prepoznati „stilska karateristika“ pa čak i „stvaralačke faze“. No, to je tema za jedan opsežan stručni članak. Izložbeni projekti u kojima sam sudjelovao raznorodni su pa me kolege često nazivaju „kustosom širokog spektra“ – naravno, aludirajući na antibiotik. Ali s obzirom da me, barem u većini slučajeva, intrigira upravo kustoski diskurs, a ne samo bazična struka, moram istaći izložbu na kojoj sam se prvi puta našao u funkciji kustosa izložbe, a riječ je o izložbi Dobro mi došel prijatel – Viki Glovacki. Tada, 2006. godine, autorice izložbe Vesna Leiner i Maja Šojat-Bikić pozvale su me da im se pridružim u realizaciji projekta. Bio sam nemalo zatečen pozivom jer ni jedan segment izložbe nije pripadao domeni moga formalnog obrazovanja. No, cijeli je koncept izložbe, kao i osobnost Vikija Glovackog, bio neformalan i intrigantan, ali i izrazito kompleksan pa nisam mogao odbiti biti sudionikom projekta. Reakcije posjetitelja na izložbu bile su više nego dobre, a cijela izložba odisala je pasatističkim duhom. Razine uloženih emocija i promišljanja izložbenog diskursa rezultirale su jednim od meni najdražih komentara posjetitelja: „Ovakvu izložbu mogao je napraviti samo netko tko jako voli Zagreb“, a ja bih dodao – i svoj posao.

Muzejsku izložbu smatrate artefaktom uvjetovanim vremenom, mjestom te društvenim kontekstom u kojem nastaje, a formu muzejskog kataloga odvajate od forme kataloga muzejske građe. Koja je temeljna razlika? Kako zabilježiti izložbu, a kako prezentirati muzejsku građu?

Kod mnogih kolega prisutna je deviza kako je izložba prolazan te prostorno i informacijski ograničen medij prenošenja muzejskoga znanja te da se treba koncentrirati na katalog kao trajniji, a količinom informacija, relativno, neograničen medij. Stoga se često dešava da su katalozi izložbe znanstvene monografije koje ne korespondiraju s izložbom. Prema podacima koje je obradila kolegica Maja Šojat-Bikić za razdoblje od 1909. godine pa do danas, na uzorku od 512 izložbi u MGZ-u, vidljivo je da su izložbe u prosjeku trajale 33 dana, stoga teza o prolaznosti nesumnjivo ima svoje uporište. Uporište ima i teza da je na izložbi teško „opredmetiti“ cjelokupno znanje o izloženom sadržaju jer je upitno koliko ga posjetitelj može percipirati, ali upravo u tome je i zahtjevnost kustoske profesije. Na izložbi kao „primarnom mediju muzejske komunikacije“ kustosu je omogućeno da vlastitim odabirom kreira specifičan vid prenošenja znanja čija kvaliteta ovisi samo o umijeću, talentu i imaginaciji autora. Stoga je, po mome mišljenju, nužno da katalog izložbe odražava izložbeni diskurs, odnosno, da on bude svojevrsna memorija toga diskursa, poglavito ako imamo u vidu da je izložba samo jedan od vidova muzejske komunikacije s korisnicima, a zbog „čari originala“ zasigurno najznačajniji i najsugestivniji.

Zahvaljujem na razgovoru.

Razgovor vodila Vendi Jukić Buča.

U Zagrebu, 15. 2. 2016.

Razgovor s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, vlasnicom tvrtke ArheoVed u Sloveniji

Razgovor s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, vlasnicom tvrtke >ArheoVed u Sloveniji. Pogovor z arheologinjo mag. Pavlo Peterle Udovič, lastnico podjetja >ArheoVed-a v Sloveniji.

Budući arheolozi već tijekom studija sudjeluju na arhološkim istraživanjima gdje se upoznaju s metodama rada, stječu radno iskustvo i financijsku potporu. Nakon diplome nadaju se pronaći zaposlenje u državnim institucijama većeg arheološkog kolektiva koje podrazumijeva stalni prihod i poziciju. Nažalost, ovakvih sigurnih mogućnosti u današnje vrijeme sve je manje. S ovim problemom susreće se sve više mladih arheologa koji po završetku studija nisu u mogućnosti raditi u struci za koju su školovani. Postoji li alternativa?

Razgovaramo s arheologinjom mag. Pavlom Peterle Udovič, koja je osnovala vlastitu tvrtku i na taj način uspješno djeluje na području arheologije.

Bodoči arheologi že v času študija sodelujejo na arheoloških raziskavah, kjer se v praksi spoznajo z metodami dela, pridobijo delovne izkušnje in si tako tudi v finančnem smislu olajšajo študijska leta. Po diplomi upajo na zaposlitev v državnih službah (inštitucijah) oz. v večjem arheološkem kolektivu. V današnjih časih je takih možnosti vse manj. S tem problemom se srečuje vse več mladih arheologov, ki nimajo po zaključku študija možnosti delati v poklicu  za katerega so se šolali. Ali obstaja alternativa?

Pogovarjamo se z arheologinjo mag. Pavlo Peterle Udovič, ki je ustanovila lastno podjetje in na ta način uspešno deluje na področju arheologije.

Kad ste odlučili osnovati privatnu tvrtku? Je li to bio izravni cilj ili rezultat okolnosti  nakon stjecanja diplome? – Kdaj ste odločili ustanoviti lastno podjetje? Ali je to bil neposredni cilj ali rezultat okoliščine po pridobitvi diplome?

Za ustanovitev lastnega podjetja ArheoVed sem se odločila po nekaj letih neuspešnega iskanja službe bodisi v lastni stroki bodisi v drugih humanistično ali družboslovno usmerjenih službah in organizacijah. Odločitev je zorela nekaj let, dokončno pa je dozorela v letu 2011, po preučitvi mojih prednosti, sposobnosti, idej kot tudi slabosti. Svoje zamisli, interese sem oblikovala v poslovno idejo in jo spremenila v poslovno priložnost.

Za osnivanje vlastite tvrtke ArheoVed odlučila sam se nakon nekoliko godina neuspješnog traženja posla i u vlastitoj struci, ali i u okviru drugih humanistički ili socijalno usmjerenih poslova i organizacija. Odluka je nekoliko godina ‘sazrijevala’, a 2011. godine sazrela nakon što sam proučila svoje prednosti, sposobnosti, ideja, kao i slabosti. Svoje zamisli, interese oblikovala sam u poslovnu ideju, koju sam razvila u poslovnu priliku.

Koji su birokratski i pravni uvjeti za osnivanje tvrtke u Sloveniji? Ima li specifičnosti za ovo područje djelatnosti tvrtke? Koliko su trajale pripreme? – Kakšni so birokratski in pravni pogoji za ustanovitev podjetja v Sloveniji? Obstajajo kakšne posebnosti za to področje dejavnosti podjetja? Koliko časa so trajale priprave?

S samim ustanavljanjem podjetja nisem imela večjih težav in ovir. Udeležila sem se programa za podjetnike začetnike, kjer sem pridobila nekaj znanj s področja vodenja podjetja, računovodskih osnov ter načinov trženja. Vse te informacije so bile uporabne za ustanovitev podjetja, za njegovo vodenje in razvoj. Poleg tega sem iskala nova znanja na različnih neformalnih izobraževanjih, kar počnem še danes.

Sa samim osnivanjem tvrtke nisam imala većih problema i barijera. Pohađala sam program za poduzetnike početnike, na kojem sam dobila određeno znanje s područja rukovođenja tvrtke, osnova računovodstva i marketinga. Sve su te informacije bile korisne za osnivanje tvrtke, njezino upravljanje i razvoj. Uz navedeno, tražila sam nova znanja na različitim neformalnim obukama, što radim i danas.

 

Koje su glavne djelatnosti ArheoVeda? – Katere so glavne dejavnosti ArheoVeda?

Glavna dejavnost ArheoVeda so različne arheološke raziskave (predhodne arheološke raziskave, nadzor ob gradnji, arheološka izkopavanja, i dr.), ki jih izvajamo po Sloveniji. Poleg tega je pomembna dejavnost tudi izvajanje arheoloških delavnic. Z njimi obiskujem različne slovenske izobraževalne inštitucije (vrtce, osnovne in srednje šole) ter sodelujem na različnih kulturnih in turističnih prireditvah. Trenutno je največje zanimanje za program Arheološko opismenjevanje. Ta je v določeni meri nastal na pobudo učiteljic Osnovne šole Škofljica, ki so me vzpodbudile k razvoju arheoloških delavnic in mojem delovanju po vrtcih in šolah. V tem programu se udeleženci spoznajo z arheologijo kot vedo, poklicem arheologa, kulturno dediščino i dr.

Glavna djelatnost ArheoVeda su različita arheološka istraživanja (prethodna arheološka istraživanja, nadzor prilikom gradnje, arheološka iskopavanja i dr.), koje vršimo po Sloveniji. Pored toga važna djelatnost je izvođenje arheoloških radionica. S njima posjećujem različite slovenske obrazovne institucije (vrtiće, osnovne i srednje škole) te sudjelujem na različitim kulturnim i turističkim priredbama. Trenutno je najveće zanimanje za program Arheološko opismenjavanje. Ovaj je program u određenoj mjeri nastao na poticaj učiteljica Osnovne škole Škofljica, koje su me potaknule na razvoj arheoloških radionica i moje djelovanje po vrtićima i školama. U tom programu sudionici se upoznaju s arheologijom kao znanošću, pozivom arheologa, kulturnom baštinom i dr.

 

Koje prednosti, a koje nedostatke možete istaknuti u vezi s poslovnim mogućnostima? – Katere prednosti  in katere pomanjkljivosti lahko poudarite v zvezi s poslovnimi možnostmi?

Kot samostojna podjetnica imam možnost svobodnega delovanja, saj lahko kombiniram več različnih storitev. Po drugi strani pa je težko prodreti, uspeti in se obdržati na tržišču. Namreč v Sloveniji je zadostno število izvajalcev arheoloških raziskav, prav tako je vse širša ponudba izvajanja izkustvenih delavnic za vrtce, osnovne in srednje šole. Vendar sama menim, da je konukrenca vedno dobra, saj te le-ta vzpodbuja k še večji ustvarjalnosti, drugačnemu, sebi lastnemu in prepoznavnemu pristopu do dela in ljudi ter razvijanju novih, boljših, bolj izpopolnjenih idej in programov.

Kao samostalna poduzetnica imam mogućnost slobodnog djelovanja pa mogu kombinirati veći broj različitih djelatnosti. S druge strane, teško je prodrijeti na tržište, uspjeti i održati se. Doista, u Sloveniji  je dovoljan broj izvođača arheoloških istraživanja, a sve je šira i ponuda izvođenja iskustvenih radionica za vrtiće, osnovne i srednje škole. Ipak, osobno smatram da je konkurencija uvijek poželjna, jer upravo ona potiče na još veću kreativnost, drugačiji, vlastiti i prepoznatljiv pristup do rada i ljudi te razvijanje novih, boljih, ispunjenijih ideja i programa.

Kolika je potražnja za uslugama koje nudi ARHEOVED? Tko su tražitelji usluga? – Ali je povpraševanja za storitve, katere ponuja ARHEOVED? Kdo so iskalci storitev?

Nekaj povpraševanja je in se z leti izboljšuje, kar gre pripisati prepoznavnosti mladega podjetja. Iskalci arheoloških raziskav  so fizične osebe, javna in zasebna podjetja ter občine, medtem ko se za pedagoške programe zanimajo vrtci, šole, različna društva ipd.

Potražnje ima i poboljšava se s godinama, što se može pripisati prepoznatljivosti mlade tvrtke. Oni koji traže arheološka istraživanja su fizične osobe, javna i zasebna poduzeća te općine, a za pedagoške programe zanimaju se vrtići, škole, različita društva i sl.

Može li se ‘preživjeti’ od vlastite djelatnosti u ovom području i kakve su procjene razvoja djelatnosti? – Ali je mogoče preživeti od lastne dejavnosti na tem področju in kakšne so ocene razvoja dejavnosti?

Za sedaj je z izvajanjem storitev mogoče le preživeti in se razvijati v smislu razvoja novih idej, programov, storitev. Žal pa ni mogoče zaposlovati, kar je moja želja in cilj v prihodnosti.
Za sada je s izvođenjem ovih usluga moguće tek preživjeti i razvijati se u smislu razvoja novih ideja, programa, usluga. Nažalost, nije moguće zapošljavati, što je moja želja i cilj u budućnosti.

Koliko radnog vremena podrazumijeva rad u vlastitoj tvrtki? – Koliko delovnega časa pomeni delo v lastnemu podjetju?

Moj delovni čas ne poteka v smislu klasičnega 8 urnega delovnika. Ta traja 8 ur ali več. Včasih delam tudi pozno popoldan, zvečer ali čez vikend. Da dobiš delo ali projekt moraš biti prilagodljiv in odziven, k temu te dodatno vzpodbuja tudi konkurenca.

Moj radni dan ne traje u smislu klasičnog osmosatnog radnog dana. On traje osam sati ili više. Ponekad radim čak i do kasnih popodnevnih sati, navečer ili tijekom vikenda. Da bi se dobio posao ili projekt treba biti prilagodljiv i dostupan, k tomu potiče također konkurencija.

Koliko djelatnika ima u tvrtki i da li angažirate vanjske suradnike? – Koliko zaposlenih dela v podjetju? Ali najamete zunanje sodelavce?

V podjetju delam samo jaz. Občasno mi pri terenskih razikavah ali izvajanju delavnic pomagajo zunanji sodelavci.

U tvrtki radim samo ja. Ponekad mi prilikom terenskih istraživanja ili izvođenju radionica pomažu vanjski suradnici.

Koji su Vaši planovi za budućnost? – Kakšni so Vaši načrti za prihodnost?

Želim širiti in povečati storitve ArheoVeda. Nadaljevala bom z razvijanjem in realizacijo novih idej in programov v povezavi s popularizacijo kulturne dediščine . S tem namenom se povezujem z različnimi organizacijami, inštitucijami in posamezniki, ki delujejo ali želijo delovati na tem področju.

Želim širiti i povećati djelatnost ArheoVeda. Nastavit ću s razvijanjem i realizacijom novih ideja i programa povezanih s popularizacijom kulturne baštine. Radi toga se povezujem s različitim organizacijama, institucijama i pojedincima, koji djeluju ili žele djelovati na tom području.

Zahvaljujemo gospođi Peterle Udovič na razgovoru. Zahvaljujem gospe Peterle Udovič na razgovoru.

Ljubljana, maj – junij/ svibanj – lipanj 2015.

Razgovor vodila: Vendi Jukić Buča

Prijevod: Vendi Jukić Buča, Pavla Peterle Udovič

Mag. Pavla Peterle Udovič prilikom izvođenja arheološke radionice u osnovnoj školi. Fotografiju ustupila: mag. Pavla Peterle Udovič.

Mag. Pavla Peterle Udovič prilikom izvođenja arheološke radionice u osnovnoj školi. Fotografiju ustupila: mag. Pavla Peterle Udovič.

In memoriam Boško Marijan (1956. – 2014.) [napisala Dora Ivković]

Ove godine, krajem siječnja, nakon duge i teške bolesti, napustio nas je izv.prof.dr.sc. Boško Marijan.

Boško Marijan rođen je 15. ožujka 1956. godine u Priluci kod Livna. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Livnu, a diplomirao je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1979. godine. Godine 1986. magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu s temom “Kulturne grupe brončanoga doba centralno-ilirskoga područja i njihov odnos prema kasnijim ilirskim plemenima”. Doktorsku disertaciju “Željezno doba na području istočne Hercegovine” obranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997. godine.

Rješenjem Naučnog vijeća Zemaljskog muzeja u Sarajevu 1989. godine, stekao je zvanje višeg kustosa, a rješenjem Hrvatskog muzejskog vijeća 1997. godine, zvanje muzejskoga savjetnika.
U Zemaljskom muzeju u Sarajevu radio je na mjestu kustosa za željezno i rano antičko doba,  te u Općinskom vijeću grada Livna na mjestu suradnika za zaštitu kulturne baštine. Od 1996. godine radio je u Zavičajnom muzeju Stjepan Gruber u Županji, na mjestu kustosa i ravnatelja. Od 1989. godine član je Hrvatskoga arheološkoga društva.
Kao član stručne ekipe, suradnik ili voditelj, sudjelovao je u više znanstveno-istraživačkih projekata. U projektu sustavnih arheoloških istraživanja, u organizaciji Zemaljskoga muzeja u Sarajevu, 1979. godine sudjelovao u radu na paleolitičkom nalazištu Badanj kod Stoca, od 1982. do 1984. godine u arheološkim istraživanjima na Gradini u Ošanićima kod Stoca, a od 1984. do 1986. godine u Vranjevu selu kod Neuma. U organizaciji Općinskoga vijeća Livno i Franjevačkoga samostana na Gorici od 1993. do 1995. godine, sudjelovao je u sustavnim arheološkim istraživanjima na Groblju sv. Ive u Livnu. Tijekom 2000. godine vodio je projekt zaštitnih arheoloških istraživanja na pet lokaliteta uz južni trak autoceste Zagreb-Lipovac, poddionica Babina Greda – Županja (“Tećine”, “Ritić”, “Ritić i Jos”, “Rastovica Dolnja” i “Dubovo-Košno”).

U okviru studijskoga rada sudjelovao je u nekoliko značajnijih projekata. S oko 150 leksikografskih jedinica 1988. godine sudjelovao je u realizaciji projekta “Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine”. Kao urednik i autor pridonio je ostvarenju publikacije “Livanjski kraj u povijesti” (Split-Livno 1994. godine) koja je pripremljena i tiskana zahvaljući potpori Općinskoga vijeća Livno i Franjevačkoga samostana na Gorici uz vrlo dobru suradnju s Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. U radu na monografiji “Vukovarsko-srijemska županija” bio je član uredničkoga vijeća. Također sudjelovao je na više skupova HAD-a i drugih stručnih simpozija. Od ljetnoga semestra 2003./2004. godine, predavao je kolegije Prapovijest I i Prapovijest II, na studiju Arheologije i Povijesti umjetnosti na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.

Namještenjem u Zemaljskome muzeju u Sarajevu i kasnije u Zavičajnome muzeju u Županji, njegov rad u struci usmjeren je prema prapovijesnoj arheologiji. Prilikom obrade i interpretacije arheološkoga materijala objelodanio različitu građu s područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske u više znanstvenih, stručnih i drugih članaka, a uglavnom je riječ o temama iz pretpovijesne arheologije.

Godine 2005., stekao je zvanje  docenta iz arheologije, grane prapovijesne arheologije na Odjelu za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Godine 2011., postao je izvanrednim profesorom iz prapovijesne arheologije na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Osijeku bio je voditelj Katedre za svjetsku povijest i pomoćne povijesne predmete. Predavao je kolegije Uvod u prapovijest, Grci na istočnom Jadranu, Vjerovanja i kultovi u prapovijesti, Antika u hrvatskim zemljama, Srednje i kasno brončano doba u Slavoniji i Etnogenetski procesi u prapovijesti. Prof. Marijan bio je omiljen među studentima.

Dora Ivković, studentica diplomskog studija Hrvatskog jezika i književnosti i Povijesti na Filozofskom fakultetu u Osijeku

Boško Marijan. Ustupili: ISHA.

Boško Marijan. Ustupili: ISHA.

FILM-MAG.net: Razgovor s dr.sc. Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH [Ada Jukić]

Razgovor s dr.sc. Adnanom Busuladžićem, direktorom Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, povodom Izložbe nakita iz fundusa Muzeja u Zagrebu

Na otvorenju izložbe ‘Nakit iz fundusa Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu’ u Muzeju Mimara u Zagrebu 31. siječnja ove godine (Noć muzeja), došli ste kao direktor ‘zatvorenog muzeja’! Možete li nam ukratko ispričati ‘povijest’ toga slučaja koji bi se mogao svrstati u kulturnu crnu kroniku.

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine od svog osnutka bio je državna institucija. Nažalost, od 1996. godine nastaje problem pravne prirode, jer nema nominalnog osnivača, te i svo financiranje postaje veliki problem. Izdvajanje sredstava za redovnu djelatnost smanjeno je za 70% s državne razine, što je uzrokovalo zatvaranje institucije. Sada se nalazimo u sudskom procesu, paralelno s političkim pregovorima, iz čega će se morati iskristalizirati neki rezultat.

Zemaljski muzej osnovan je 1888. godine,  a  osnivač mu je država koja je i sama postala povijesna kategorija (Austro-ugarska monarhija). Koliko mora biti stara institucija da u naše vrijeme bude zaštićena od zatvaranja ili nestanka?

Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine  formiran je 1888. godine, a sadašnje impresivno zdanje podignuto je 1913. godine. Kroz svo vrijeme postojanja nikada nije bila upitna pozicija institucije i onoga čime se ona bavi, do ovog trenutka. Starost institucije i bogatstvo onoga što ona čuva očito nikoga puno ne zanimaju.

Kako je  Muzej djelovao tijekom rata i kako su zaštićene njegove zbirke? U kojem opsegu je i poslije zatvaranja osiguran kontinuitet funkcije Muzeja? Postav Izložbe u Mimari pokazuje da ‘još živi’.

U toku rata 1992. – 1995. Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine bio je na prvoj liniji fronte. Kroz njega je vojska prolazila da bi došla na položaje. Na Instituciju je palo oko 400 teških projektila, a o malom kalibru niko nije vodio niti računa. Unatoč tome, sve zbirke i kolekcije su sačuvane, njih oko 3 miliona. Ratni direktor dr. Rizo Sijarić upravo je poginuo na radnom zadatku. Sve zbirke su sklonjene u sigurne podrumske prostorije. Hvatane su mačke radi lovljenja miševa i borili smo se na različite načine da se blago sačuva i uspjeli smo u tome. Na ovu činjenicu smo posebno ponosni. I danas, iako zatvoren, Muzej nije napušten. Uposlenici obavljaju dežurstva, redovno kontroliraju kolekcije i nadljudskim naporima pokušavaju spasiti Instituciju od propasti.

U doba globalnih komunikacija, slučaj Zemaljskog muzeja postao je internacionalno poznat.  Dobivate li pomoć iz svijeta i može li ta pomoć biti supstancijalna?

Svi znaju za problem Muzeja. Upita i prijedloga za pomoć ima jako mnogo. Suština je u tome da niko drugi, nego domaće vlasti moraju osigurati sredstva za redovnu djelatnost (plaće, zdravstveno, penziono, grijanje, struja, ….) Pomoć nam se nudi za projekte, infrastrukturu, novu opremu, seminare, kongrese, ali plaće, grijanje, komunalne troškove, ne može nam obezbjediti vlada druge države. To je zadatak naših bosanskih vlasti.

Postoji li projekt pune revitalizacije Muzeja i kolike su mogućnosti za njegovu provedbu?

Postoji projekt pune revitalizacije koji iznosi oko 3, 7 miliona eura. To nije realno očekivati odjednom, ali parcijalni projekti mogu dosta pomoći. Na taj način uz pomoć naših sponzora i donatora iz Norveške, Švedske, EU uspjeli smo poopraviti krov u cijelosti, fasadu u cijelosti, hidroizolaciju zgrada te u potpunosti zgradu Odjeljenja za etnologiju.

Kao arheolog, doktor znanosti, radite na fakultetu. Kakav je interes za studij arheologije?  Kakvi su uvjeti rada u toj obrazovnoj instituciji?

Katedra za arheologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu je mlada katedra, još u povojima. Polako se popunjavamo kadrovski i, nadam se, za nekoliko godina da ćemo imati popunjenu osnovnu kadrovsku strukturu. Katedra je dobila i veliki projekt preko programa TEMPUS iz kojeg smo nabavili izuzetno mnogo terenske opreme. Isto tako, velika je i zainteresiranost mladih ljudi za studij arheologije. Veliko je pitanje samo gdje će ti mladi ljudi raditi.

Što je bilo povod Vašem izboru arheologije kao životnog poziva? U odnosu na ratne i poratne prilike, koje su bile specifične okolnosti Vaše edukacije?

Studij povijesti završio sam na Univerzitetu u Sarajevu, a poslijediplomski magistarski studij i doktorsku disertaciju završio sam na Sveučilištu u Zagrebu. Oduvijek me je zanimala prošlost, tako da sam čitavo svoje formalno školovanje zaista sa zadovoljstvom završio, bez ikakve tegobe i problema. To su bile neke poratne godine, pune pozitivnog naboja i nade u bolje sutra. U tom osjećaju mi je i “proletilo” školovanje.

Koja su specijalistička područja Vašeg stručnog interesa? Na kojoj lokaciji u BiH biste inicirali ili nastavili terensko istraživanje?

Moja uža specijalnost je antička arheologija. Pokušavam u granicama svojih mogućnosti odraditi u stručnom pogledu posao, pišući izvjesne radove i djela. Nadam se da to ima barem neku svrhu i vrijednost u stručnim krugovima. Bosna i Hercegovina puna je neistraženih lokaliteta, i zaista je teško izdvojiti neki lokalitet, ali kao antičar naravno da bih uvijek preferirao neki antički lokalitet. Već nekoliko godina vodim jedno sistematsko istraživanje na višeslojnom lokalitetu u Glamoču. Rado bih nastavio tamo raditi.

Koje arheološke lokalitete i institucije bi trebao posjetiti arheolog ili strani turist zainteresiran za arheologiju koji ima samo dva dana na raspolaganju?

Slabo se što može vidjeti u samo dva dana. U svakom slučaju, preporučio  bih ‘bosanski Dubrovnik’ grad Jajce, Travnik, Srebrenik, Mostar. Puno je toga za vidjeti.

Koji biste arheološki suvenir BiH-a izabrali, stećak ili piramidu :) ?

Vrlo je malo ozbiljnih arheoloških suvenira. Ističu se, svakako, stećci. O fenomenu kvazipiramida, primitivnom lokal patriotizmu, potpunom odsustvu argumentacije, osim iznošenja obmana, kada su ‘piramide’ u pitanju, doista ne treba trošiti puno riječi i vremena.

Može li popularizacija arheoloških pitanja ili laičkih otkrića doprinijeti relevantnom zanimanju  za pitanja kulturne baštine  i  ulaganjima u to područje?

Laička otkrića su vrlo opasna. Naime, pobornik sam načela da svako radi ono za što je kvalificiran. Liječnik neka liječi ljude, pekar neka pravi peciva, vozač neka vozi, učitelj neka podučava djecu, a arheolozi neka se bave svojim poslom. Tako će sve biti dobro u društvu. Laičke opservacije i tumačenja najčešće više štete nego donose koristi arheologiji i spomeničkoj baštini.

Kakva su Vaša očekivanja, ima li perspektive za ‘vrijednosti prošlosti’?

Budućnost arheologije, ali i Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine nadamo se da će biti riješena. Nikada nismo sumnjali da će problem biti riješen, samo je pitanje kada i kako. Nadamo se da će to biti što prije.

Zahvaljujem na razgovoru.

Ada Jukić  

Zagreb-Sarajevo, 4.-8. veljače 2014.

Zemaljski muzej u BiH

Otvorenje Izložbe Zemaljskog muzeja u Mimari 31.01.2014.  Foto: AJ.

Otvorenje Izložbe Zemaljskog muzeja u Mimari 31.01.2014. Foto: AJ.

Interview s dr. sc. Miljenkom Jurkovićem, redovitim profesorom na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, povodom održavanja 20. međunarodnog znanstvenog simpozija Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu

Povjesničar umjetnosti i arheolog dr. sc. Miljenko Jurković redoviti je profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predaje nekoliko kolegija koji se odnose na kasnoatničko i ranosrednjovjekovno razdoblja s aspekta arheologije i umjetnosti. Osobito zanimanje profesora Jurkovića usmjereno je području Istre, gdje će se u listopadu 2013. godine, u organizaciji Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek, čiji je osnivač i voditelj, održati jubilarni 20. godišnji međunarodni znanstveni simpozij.
Razgovaramo s dr. sc. Miljenkom Jurkovićem o Simpoziju i općenito o njegovom stručnom radu i postignućima.

Vaša biografija objavljena je na internetskim stranicama Odsjeka za povijest umjetnosti FF u Zagrebu, ali zasigurno ima detalja koji nisu uključeni. Zanimljivo je da je Vaše školovanje na području arheologije i povijesti umjetnosti započelo pohađanjem osnovne škole u zemlji dojmljivih arheoloških spomenika – Tunisu. U kojoj je mjeri ovo početno razdoblje utjecalo na umjetničko i arheološko usmjerenje poziva?

Tih nekoliko tuniskih godina bilo je za mene prava povijesna bajka. Veći dio godine svaki smo vikend išli u Kartagu na kupanje, a vrlo često smo putovali, ne samo po cijelome Tunisu, već i susjedne zemlje. Otac, koji je bio ekspert UN, vodio je računa o tome da uvijek imamo barem neku jednostavnu literaturu o povijesnim spomenicima koje se išlo gledati, a s druge strane znali smo provoditi mnoge zimske večeri u pričama. Pričama o punskim ratovima, sjaju Kartage, Feničanima, ustancima protiv Rima, i to nekada čak i na samome terenu, gledajući livade poput one na Zani gdje se odvijala povijesna bitka.
Za mene amfiteatar u El Djemu nije bio samo amfiteatar, već poprište različitih borbi, krvavih, manje krvavih, mjesto gdje su sjedili rimski dostojanstvenici s imenom i prezimenom; Sbeitla nije bila samo skup ruševina nego popločenje Foruma po kojem su hodali ljudi od krvi i mesa, ljudi koji su mijenjali tijek povijesti. Tako je bilo i sa Djerbom, s Leptis Magna i mnogim drugima, ali najljepše je bilo u Kartagi – ona je bila moj drugi dom. Gotovo svaki vikend, dakako u sezoni kupanja, bili smo u Kartagi, i dok su se ostali izležavali na plažama, ja sam uvijek odlutao u ruševine antičke Kartage. Znao bih se vrlo često zavući u neku prostoriju kojoj su zidovi još stajali vrlo visoko, sa mozaičkim podovima, s mirisom starosti u sebi. Sjedio sam u uglu i vrtio scene iz filmova koje su upravo tada, u prvoj polovici 1960-tih, bili aktualni, Ben Hur, Herkul…, zamišljao sam kako se odvijao život u velikoj svjetskoj prijestolnici. Jednog sam dana – to nije baš uzorito za budućeg arheologa, vidio kako je more napuhalo prilično veliku plohu mozaika koja je popucala, i ja sam kao dječak od 7 godina uredno uzeo jedan komad, doduše nevelik, sakrio ga, odnio kući, i eto, još ga dan danas imam. Danas znam da je to bilo iz termi i znam točno iz koje prostorije u Kartagi.
Iz ovoga svega je jasno da sam već kao 7godišnjak odlučio da ću biti arheolog.

U Zagrebu ste pohađali jezičnu gimnaziju, po čijem završetku ste upisali studij arheologije i povijesti umjetnosti (dva A predmeta) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 1979. godine primili ste nagradu Rektora Sveučilišta u Zagrebu. Da li je to bio izravan poticaj za odluku o nastavku sveučilišne karijere?

Rektorovu nagradu primio sam za rad koji je nastao poticajem moje nastavnice na studiju povijesti umjetnosti Marije Planić-Lončarić, koja je doista znala kako iz svakog studenta izvući maksimum i poticati ga na samostalni rad. Paradoksalno je to da sam s istom temom, dvije godine kasnije pisao diplomski rad kod profesora Rendića na arheologiji, a koji me nakon obrane pitao da li bih ja možda bio njegov asistent na arheologiji. Dan prije toga dogodilo se isto na Odsjeku za povijest umjetnosti gdje me je pak profesor Fisković pitao istu stvar. Ja sam dan prije rekao da, i tako je bila riješena moja sudbina, na Odsjeku za povijest umjetnosti, a ne na Odsjeku za arheologiji.

1984. godine magistrirali ste na poslijediplomskom studiju iz umjetnosti ranog srednjeg vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu radom Predromanička dekorativna skulptura na dubrovačkom području, a doktorirali na istom Fakultetu 1990. godine disertacijom Romanička sakralna arhitektura na gornjojadranskim otocima. Kako ste se zainteresirali za područje (pred)romanike, Dubrovnik i dubrovačku predromaničku skulpturu te sakralnu arhitekturu gornjojadranskih otoka?

Ovo je relativno kompleksno pitanje koje zadire u različite sfere mojih interesa. Definitivno je prvi moj interes bio rani srednji vijek, ono razdoblje što se vrlo često još uvijek zove mračno doba, a ja sam uvijek, i kao mladić, čak i bez argumenata, mislio da to nije mračno već najsvjetlije doba (što danas, nadam se, uspijevam i dokazati). Zbog toga nije bilo nikakve dvojbe da sam se htio baviti upravo ranosrednjovjekovnom baštinom, a dogodilo se da je prof. Prelog kod kojeg sam magistrirao nudio sjajnu temu Dubrovačke predromaničke skulpture koja je tada bila, zbog istraživanja nakon potresa, prilično obrađena, ali nije bila objavljena. Evo, danas mogu s priličnim ponosom reći da sam tada definirao jednu radioničku produkciju koja i danas, 30 godina poslje, stoji i dalje kao činjenica u našoj znanosti.
No, ja sam bio svjestan činjenice da čovjek vrlo lako postaje fach-idiot, i gledao sam mogućnosti kako za doktorat raditi nešto drugo, iako svi znamo da se vrlo često iz magisterija na doktorat nastavljalo s istim temema. Ja sam odlučio činiti suprotno. Umjesto ranog srednjeg vijeka, krenuo sam se baviti romanikom; umjesto skulpture, počeo sam se baviti arhitekturom, i to se sve idealno posložilo sa željama mog tadašnjeg mentora profesora Fiskovića. Jednako tako, ukoliko sam se na magisteriju bavio južnom Dalmacijom, sada sam se odlučio baviti kvarnerskim otocima. Na taj način terenski sam prošao vrlo široko područje, što je bilo vrlo korisno, a zahvatio sam široko kronološko razdoblje i više likovnih vrsta. Nadam se da je to učinilo iz mene nešto svestranijeg stručnjaka.

U tijeku magistarskog studija sudjelovali ste na poslijediplomskim tečajevima u okviru seminara za američke studije u Dubrovniku. Specijalizaciju ste proveli na Sveučilištu u Bruxellesu kod dr. sc. Carla Van de Veldea. Kakve su razlike tog sveučilišnog konteksta u odnosu na hrvatski obrazovni sustav?

Odgovor na prvu loptu je – ogromne su bile razlike. Poslijediplomski seminari u Dubrovniku su rađeni po modelu Johns Hopkins University of Indiana koji je već tada, ranih 80tih, promovirao komparativnu analizu i društvenu povijest gdje god je mogao. To je tada u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji bila novost.
U Bruxellesu profesor Van de Velde, za razliku od atributivne likovne analize koju je sam svesrdno radio, promovirao i kontekstualizaciju slike u društvenom miljeu u kojem je nastala. I to je za mene bio upravo onaj zadnji korak koji je trebao. Toga na našem sveučilištu tada naravno nismo imali u nastavi.
Bruxelles je za mene bio otkriće. Kao mladi istraživač upoznao sam velik broj svojih kolega koji su radili na različitim aspektima srednjovjekovne baštine. Sjećam se, najviše me dojmilo tada (1987.), istraživanje arhitekture, odnosno njenih zidova u elevaciji i prvi takvi rezultati ikad napravljeni, publicirani u knjizi „Wat en Leven Binen den Muren“, pokazujući što arheologija urbanizma, arheologija elevacija ili arheologija zida može postići u jednom potpuno živućem gradu poput Bruxellesa.
Sve to pokazuje razlike između obrazovnih sustava navedenih zemalja, avangardnog američkog sa suvremenim temama i tada suvremenim aspektima promatranja života i onog belgijskoga koji se duboko kontekstualizirao svojim istraživanjima u suvremeni svijet. Mi smo tada stajali na onoj povijesti koju možemo okarakterizirati kao povijest 19. stoljeća. Ovdje dakako govorim o parametrima i programima studiranja; srećom su mnogi profesori radili izvan tih zadanih okvira.

Poslijediplomski seminari u Dubrovniku bavili su se temama koje nisu u fokusu moga interesa ali su mi pokazale metodološke probleme koje valja uz svaku temu razrješavati. To možemo smatrati više epizodom u mojem curriculumu, no epizodom u kojoj sam shvatio kako valja razmišljati čak i o problemima koji nisu od primarnog značaja za moj stručni i znanstveni rad.
Stipendija u Bruxellesu značila je puno više. Prof. dr. sc. Van de Velde jedan je od najvećih stručnjaka za flamanski barok, poglavito za Rubensa, pa tako sadržajno nije mogao niti trebao biti od velike pomoći. Međutim, opcije koje su se meni osobno otvorile nakon slušanja njegovih teorijskih razmišljanja bile su tako snažne da sam nužno morao isti čas probati i iskušati ih i na srednjovjekovnom materijalu. I to je bilo izuzetno uspješno. Njegova promišljanja pokazala su mi da se valja odmah i sustavno osloboditi tradicionalne povijesti umjetnosti i krenuti u probleme kontekstualizacije spomeničke baštine. To se dogodilo 1987. godine, a kada čitate literaturu o srednjem vijeku iz tog vremena nećete naći niti traga o problemu kontekstualizacije spomenika. To je bio ogroman korak naprijed.

Predstojnik ste Katedre za umjetnost antike, kasne antike i ranog srednjeg vijeka od 2001., a za redovitog profesora u trajnom zvanju izabrani ste 2007. godine. Sudjelovali ste u radu više stručnih povjerenstava na Sveučilištu, a u dva mandata bili ste dekan Filozofskog fakulteta. Kako uspijevate uskladiti nastavne, znanstvene i sveučilišne obaveze?

U administrativni svijet uključio sam se iz vrlo jednostavnoga razloga što sam vidio da se nešto može učiniti ako se to želi učiniti. I kad sam u taj svijet ušao, onda sam napravio maksimalno što sam mogao. Po onim pravilima koja su rezultat kućnoga odgoja i želje da se za zajednicu, bila uža ili šira, učini maksimalno što se može kada se već nešto radi.
Temeljitost i upornost u administrativnome poslu preslikao sam iz svoga znanstvenoga i stručnoga rada, zato što sam smatrao da i u tome angažmanu moram ostaviti fizičkoga traga, i ti tragovi postoje danas. Uspjeli smo izgraditi biblioteku Filozofskoga fakulteta, drugu po veličini u RH; uspjeli smo dobiti 300 novih radnih mjesta pruživši enormne mogućnosti mladim istraživačima; o drugim aspektima ovdje nije mjesto ni vrijeme da se govori.

Što je uvjetovalo i kako je došlo do osnivanja Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek u Motovunu pri Sveučilištu u Zagrebu, čiji ste inicijator i osnivač, a od 1993. godine voditelj i predsjednik Savjeta? Koje su aktivnosti MICKAS-a? Kada je Istra ušla u žarište Vašeg interesa?

Kao mladog znanstvenika stalno me mučilo pitanje kako to da su prostori Hrvatske, a tada smo se izdvojili iz bivše Jugoslavije i bili usred rata, uvijek neka bijela fleka na povijesno umjetničkim kartama Europe, mučilo me to pitanje kako to da nitko u Europi ne zna što generacije naših znanstvenika radi. Jezična barijera, predrasude, jesu li u pitanju bili koncepti jedne statične povijesti davno u 19. stoljeću izmišljene, meni je tada bilo svejedno; istraživanja moje generacije pokazivala su sasvim suprotne stvari i nama nikako nije bilo jasno zašto to nitko u Europi ne vidi. Rezultat tih promišljanja bio je osnutak Centra. I, kako piše u uvodu prvoga broja časopisa Hortus Aritum Medievalium, naš je cilj bio približiti pa onda inkorporirati hrvatsku baštinu srednjega vijeka onoj europskoj, ali budući da smo znali da se to ne može dogoditi bez izravnih kontakata s našim inozemnim kolegama, mi smo od prvog dana insistirali na tome da i ta ista zapadna europa dođe k nama. I ona je došla, počevši od prvoga simpozija držanoga u Motovunu, i tim je trenutkom simbioza uspostavljena. Danas nakon 20 godina nema više u povijesnim knjigama praznih bijelih prostora koji označavaju Hrvatsku, danas se zna da je Hrvatska u srednjem vijeku, počevši od kasne antike, pa sve do anžuvinske dinastije, bila jedan od aktivnih aktera europske politike. MICKAS se realizira, vrlo kratko, u tri ključna polja: međunarodna arheološka istraživanja, na strateški najvažnijim lokalitetima kasne antike i srednjega vijeka na hrvatskim prostorima, dakako uz veći dio inozemnog financiranja. Potom se realizira kroz organizaciju simpozija na kojima nije važno samo izlaganje, već diskusija nakon njega, i naposlijetku, izdavačkom politikom kroz koju je časopis Hortus Artium Medievalum tijekom vremena, od 1993. nadalje, postao aposlutno najvažnijim faktorom izučavanju kasnoantičke i srednjovjekovne baštine Europe. Ovome valja dodati i obrazovni element koji se realizira u radionicama i intenzivnoj nastavi, u okviru europskih projekata FP6 ili Erasmus IP. Istra je nužno ušla u našu sferu interesa iz dva razloga prvi je banalan – Sveučilište u Zagrebu imalo je prostor u Motovunu kojeg nam je dalo na raspolaganje. S druge strane u to je vrijeme Služba za zaštitu spomenika kulture bila izuzetno dobro organizirana, tada pod egidom Zavoda u Rijeci, pod vodstvom Ivana Matejčića, koji je, istranin porijeklom, pokrenuo čitav niz istraživanja na tome prostoru. S druge strane, Istra je s obzirom na svoju povijest i politički organiziranih istraživanja Austrije, pa Italije i potom Jugoslavije, u biti gubila na vjerodostojnosti rezultata. A tada se otvorio prazan prostor za one koji znaju i mogu raditi.

U organizaciji Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek, održat će se jubilarni 20. godišnji međunarodni znanstveni simpozij. O kakvoj je vrsti simpozija riječ i tko može sudjelovati? Što obuhvaća organizacija međunarodnog kongresa?

Da, 20ti je simpozij. Kada smo održali prvi davne 1993. nitko nije vjerovao da će se to moći održati, i kako to obično biva, drugi je imao najmanje sudionika. Bivajući svjestan trendova, u tom trenutku jako sam se potrudio angažirati svoje kolege i prijatelje u inozemstvu. Rezultat se vidio na trećem simpoziju, koji je i jedan od najuspješnjijih. Ono što želim time reći je, organizirati međunarodni simpozij može se na razne načine, doslovce uputiti javni poziv, i tko se pirjavi prijavi. I to često uspijeva. No, ja volim vidjeti rezultat kada je publiciran. Da li je koherentan ili nije koherentan. Stoga mi radimo drukčije. Simpoziji su iskjučivo pozivni. Kada se odabere tema, poziva se one stručnjake koji su upravo na toj temi najviše radili, i njih se odmah uključuje u organizaciju i pozivanje ostalih sudionika. Tako su u pravilu naši simpoziji, moglo bi se reći – „vođeni“ simpoziji. Time se dakako dobiva i dobar publicirani rezultat. Podsjetio bih samo da je dobar broj izdanja Hortusa referentna literatura za teme koje koje su u njemu obrađene. No, vratimo se pitanju kako oranizirati simpozij. Pa, nije lako. U znanstvenim ustanovama u pravilu postoje zaposlenici koji to rade, čitava administracija. Motovunski centar nema niti jednog zaposlenog. Sve se dakle radi dobrom voljom i željom u uspjeh. Prvih desetak godina sam doista sve sam radio, potom sam imao privilegiju u pomoći mojih asistenata, poglavito u doba kada sam bio na administrativnim funkcijama; sada opet sve radim sam. Kao što rekoh, kad se nešto želi sve se može učiniti.
Dolazimo tako do ovog jubilarnog dvadesetog. Za ovu veliku feštu učinio sam jedan mali presedan, zamolivši kolege koji su primili poziv da ga prošire na one svoje kolege koje ja možda ne poznajem, a oni smatraju da bi ti stručnjaci bili dobrodošli. Iz toga je izašao i drugi presedan. Na ovom jubilarnom simpoziju bit će nešto manje od 120 referata. To je ogroman broj i nešto što se inačne ne treba raditi ako hoćete temu dobro obraditi. Pravila za dobar pristup su jasna, nikad više od 2o-25 referenata, no ovaj put radimo veliku feštu. Radit ćemo u tri paralelne sekcije cijelo vrijeme trajanja simpozija. Naravno, velikog broja ljudi ne treba se bojati. Imali smo ih na našim simpozijima i do sada u nekoliko navrata: primjerice kada smo za temu imali Karolinšku Europu i vezali simpozij uz veliku izložbu Hrvati i Karolinzi. Možda je zgodno napomenuti da se pola simpozija održavalo u Poreču, a pola u Splitu i Sinju. I da je između te dvije lokacije u jednome danu krenula kolona od 17 prepunih automobila, sa stajanjem u Zadru, gdje su nas domaćini prekrasno primili, do svoga cilja u Sinju i da se apsolutno nitko nije izgubio niti skrenuo s puta, a aute su skoro sve vozili stranci, prvi puta na našim cestama. Ili pak kada smo organizirali zajednički simpozij našega Centra i Asocijacije Antiquité Tardive, kada je došlo 200tinjak sudionika i kada smo po prvi puta uspjeli u preuređenoj biskupskoj palači Eufrazijane, s profesorom Duvalom na tronu, održati skup kao da smo bili izravno projicirani u 6. stoljeće.
Ove godine ipak činimo posvemašnju iznimku sa najvećim do sada brojem referata, radom u više sekcija paralelno. Ali kada slavite 20 godina i javi vam se toliki broj kolega ne samo iz Europe nego i svijeta, primjerice Japana, onda je posve jasno da morate udovoljiti tim željama i tim činom zapravo pokazati koliko se u svijetu vrednuje simpozij našega Centra. Da je tomu tako pokazuje i posljednjih godina sve veći broj kolega koji šalju svoje radove za objavljivanje u Hortusu. Kada bismo ih sve prihvatili, svake godine bismo morali izdavati ne jedan nego pet brojeva.

Redovito objavljujete znanstvene radove, u domaćim i stranim časopisima. Sudjelujete u različitim odborima brojnih stranih časopisa. Doprinosite hrvatskoj izdavačkoj djelatnosti od 1995. godine utemeljenjem međunarodnog znanstvenog (A1) časopisa Hortus artium medievalium, čiji ste urednik, te serije Dissertationes et monographiae, pokrenute 2001. godine. Koje su obaveze urednika i na koji način se pribavljaju i selektiraju članci za ove publikacije?

Da, objavljujem i to puno više u inozemnima nego domaćima. Moguće da je to jedna vrsta greške jer moj rad je puno poznatiji u inozemstvu nego u Hrvatskoj. Možda je trebalo postupati drugačije, i sada sam upravo počeo to činiti.
Što se tiče odbora u stranim časopisima, to je svakako velika čast ali i velika obaveza i ono što mogu reći da su me upravo sudjelovanja u tim odborima naučili da još poboljšam rad na onome što ja izdajem.
Inače, obveze urednika su onakve kakve si ih urednik sam postavi. Može sve prepustiti drugima, a može, kao što ja činim, sudjelovati u svim fazama izdavačkog procesa.
Kada je riječ o meni osobno i HAMu, prvo što treba naglasiti da je danas taj časopis jedini iz RH koji je dobio najvišu svjetsku kategorizaciju u našim strukama, a to zasigurno nije postignuto bez ozbiljnog koncepta rada. To je dakako jako puno posla, koji je, kao što se iz rezultata vidi, isplativ i pruža zadovoljstvo.
Članci za objavu se selektiraju na dva načina. U prvom redu, u svakom je broju jedna tema, ona koja je bila izlagana na simpoziju prethodne godine. Tako se prvi recenzentski postupak zapravo provodi još na simpoziju, u plodnim diskusijama. Za drugi blok, Varia, radovi pristižu sa svih strana. No, recenzentski postupak je rigorozan, i objave se samo najbolji radovi. Primjećuje se zadnjih godina, upravo zbog novih europskih klasifikacija časopisa, sve veći priljev radova. Konačno, i kolege iz Italije, Francuske i Španjolske su mi rekli da je za njihove izbore izuzetno važno publicirati u Hortusu.

Voditelj ste više domaćih i međunarodnih istraživačkih projekata -Istra¬živanje kompleksa Vele Gospe kraj Bala u Istri u suradnji s Sveučilištima Paris IV Sorbonne i Paris X Nanterre; Srednjovjekovno naselje Guran i njegove crkve u suradnji sa Sveučilištem u Ženevi; Kaštelina na Rabu u suradnji sa Sveučilištem u Padovi i Lille III; u suradnji sa Sveučilištem u Besançonu Istraživanja benediktinskoga samostana i crkve Sv. Petra u Osoru. Voditelj ste i koordinator europskog projekta Corpus architecturae religiosae europeae u kojem sudjeluje petnaestak europskih zemalja. Glavni ste hrvatski partner u projektu Interreg III Adriatico. Kakvo je Vaše iskustvo međunarodne suradnje?

Projekti arheološkog karaktera potaknuti su iz jednostavnog razloga što s jedne strane, u RH nikad nema dovoljno novaca za istraživanje, a s drugog, metodologija arheološkog istraživanja nije svugdje ista. Arheološki projekti koje spominjete su svi paradigmatski. Rezultati jasno pokazuju, to su projekti koji definitivno mijenjaju ne samo viziju tih spomenika koji se istražuju nego puno šire probleme svoga konkretnog vremena i prostora. Mogli bismo ovjdje ići u detalje. Primjerice, crkva i samostan Vele Gospe kod Bala je jedan od najranijih uređenih karolinških samostana, a o unikatnosti njezinih kapitela ne treba više trošiti riječi. Samostan svetog Petra u Osoru sa svojom dekoracijom fasade jedan je od najljepših primjera rane romanike 11. stoljeća. Rimska vila na Kaštelini pokazuje transformacije antičkoga u kasnoantički svijet s fortificiranjem jednog ladanjskog prostora. Ranosrednjovjekovno naselje Guran jedino je takvo. građeno od kamena, koje se uopće istražuje u Europi.
Drugi međunarodni projekti koje sam vodio ili u njima sudjelovao naučili su me širokom timskom radu što je izuzetno važno, jedni, poput INTERREGa u komparativnim izučavanjima, drugi, poput IRCLAME o strukturiranju jednog znanstveno-istraživačkog centra izvrsnosti. No, projekt Corpusa nadmašuje sve ostalo. To je zalogaj za koji je stvarno trebalo imati hrabrosti započeti ga. Neka si čitatelji samo zamisle kako bi to izgledalo kada bi sjedeći u svome uredu vadili s polica knjigu po knjigu ili stisnuli jednu od tipki na kompjuteru i pronašli sve, ama baš sve crkve od 4. Do 10. stoljeća u Europi, obrađene i katalogizirane na potpuno isti način; kada bi dobili nacrte iscrtane u istome mjerilu, na potpuno identičan način, i kada bi dobili već gotove tabele komparativnog materijala za bilo koji prostor u Europi. To je nešto o čemu smo dosada samo mogli sanjati. To je nešto što će ubrzo biti realnost, a ja imam sreću i čast da uz prof. Brogiola budem glavni koordinator tog europskog projekta.

Autor ste izložbi znanstvenog i kulturološkog karaktera, a za sudjelovanja u međunarodnim projektima primili ste nagrade i odlikovanja. Koliko je zahtjevna organizacija i realizacija izložbi?

Da, riječ je o nekoliko velikih izložbi: Hrvati i karolinzi, Europa Anžuvinaca, Hrvatska renesansa. To su dakako izuzetno zahtjevni projekti. Postoje različiti tipovi izložbi, no ja radim, kada dobijem priliku, isključivo one sinteznog karaktera, bazirane na analitičkim pokazateljima. A pri tom je strašno bitno vizualno riješiti izložbu da bude primamljiva publici, ali i da joj ne podilazi. Mislim da smo s te tri izložbe to uspjeli napraviti. Osim toga, ono do čega je meni stalo jest pokazati svijetu ne ljepuškastu izložbu s odabranim materijalom negoli prikazati u prvom redu znanstvenoj, pa tek onda široj publici stanje istraživanja određenog razdoblja, a najviše me veseli to što smo redom pokazali karolinško razdoblje, odnosno rani srednji vijek, potom anžuvinsko doba i iza toga renesansu. I što nam zapravo fali jest kasna antika, bizant, i onda barok. Ako to do penzije uspijem zaokružiti, bit ću jako sretan.
O zahtijevnosti organizacije izložbe takvoga karaktera, moglo bi se dugo govoriti; to su preozbiljni poslovi: u prvom naletu to je osmišljavanje načina na koji će se pristupačno predočiti pravo stanje stvari a ne dati samo izbor lijepih predmeta; potom, tu je sva tehnika, i bez uhodanih ekipa poput one iz Klovićevih dvora koju treba uvijek pohvaliti, to nisu lako izvedive stvari; o važnosti postave ne treba ni govoriti, i zato je svaka izložba timski rad. O značaju tih izložbi zapravo govore podaci o posjećenosti. Ukoliko se dobro sjećam, Hrvate i Karolinge, kada su bili u Bresci, posjetilo je 179 000 ljudi. Izložbu Anžuvinaca u Fontevraudu posjetilo je otprilike isti broj, a to su ogromne brojke. U nas su do nedavno bile skoro neshvatljive. No, ono što je još važnije od izložaba samih su katalozi. Napravljeni po znanstvenim uzusima, svi su referentna literatura, ali i obavezna na mnogim studijima u Europi.

Uz redovite predavačke obaveze na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na Odsjeku za povijest umjetnosti te doktorskim studijima povijesti umjetnosti, hrvatske kulture i Medievistike, predavali ste i predajete na nekoliko domaćih i europskih sveučilišta. Koje ustanove biste istaknuli i o kakvim se temama radi?

Na studiju Dizajna i na studiju Krajobrazne arhitekture kao i na Likovnoj akademiji, sve sa zagrebačkog sveučilišta, predajem od njihova osnutka i to mi nekako dođe kao udomaćena stvar. No, puno su dakako važniji angažmani na inozemnim sveučilištima. Predavati na Ecole Pratique des Hautes Etudes u Parizu je stvar prestiža, ne samo za nekoga iz Hrvatske već i za Francuze same. Predavati na Centre d’Etudes Supérieures de Civilisation Médiévale u Poitiersu za svakog medievista izuzetna je čast. Predavao sam i na drugim sveučilištima poput onoga u Udinama, Amiensu, Padovi, da ne govorimo o nizu pojedinačnih gostujućih predavanja u Americi, Aziji, Europi, od kojih su najvažnija ona u Francuskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Ecole des chartes u Parizu, na Sorbonnei. Svi ti pozivi govore o tome koliko kolege cijene vaš istraživački rad. Na sveučilištima gdje sam duže predavao, više mjeseci ili semestar, pozivan sam da predajem vrlo precizno određene teme. Među njima bih izdvojio Stoljeće oko tisućite, Crkvene reforme 11. stoljeća – arhitektura i liturgija, Klesarske radionice ranog srednjeg vijeka – metodologija istraživanja, uz brojne druge. U svakom od tih slučajeva činjenica je da naši kolege u inozemstvu smatraju da mogu nešto naučiti od nas, u ovom slučaju od mene, i da je naša struka itekako konkurentna.

Za zalaganja u aktiviranju studenata u znanstveno-istraživačkom radu primili ste 2006. godine zahvalnicu i proglašeni počasnim članom Kluba studenata povijesti umjetnosti. Ovo je priznanje Vašeg načina rada s mladim kolegama. Kako, s druge strane, osobno doživljavate mentorstvo i u kojoj mjeri ono utječe na Vašu profesionalnu karijeru?

Pa, to priznanje studenata je bila jedna draga epizoda u mojem životu, koje se doista rado sjećam. Sa studentima, ako mogu tako reći, sam razvio jedan specifičan odnos. U prvom redu, ja volim predavati, i nadam se da se to osjeti. S druge strane, mene su školovanja u inozemstvu, pa onda i predavanja na inozemnim sveučilištima naučila da osim osnovnog rada sa studentima treba dublje i intenzivnije raditi sa onima koje materijal koji predajete i istražujete zanima. Stoga sam se uvijek trudio da te studente vodim na terene, da sudjeluju u arheloškim istraživanjima. Radim često i nešto što se, barem kod nas, rijetko čini. Na izbornim kolegijima vrlo često studentima dajem da napišu osvrt na neku knjigu koju su pročitali. Ali vrlo ozbiljan osvrt, pa se onda to malo prodiskutira, pa ako je dobro učinjeno, onda to objavim u Hortusu, a ako je na hrvatskome jeziku, pošaljem u druge časopise. Ne trebam vam reći koliko studentima znači da još za vrijeme studija objave neki svoj rad. Koristim također svaku priliku da ponajbolje studente povedem na simpozije našeg centra. Jest da se oni tamo itekako narade, ali iskustvo koje steknu, predavanja inozemnih predavača koje čuju, diskusije kojima prisustvuju izuzetno su važni za formiranje načina razmišljanja. Konačno, s ponajboljim studentima inzistiram na pisanju istraživačkih seminarskih radova. Rezultat toga je da je pod mojim mentorstvom osam studeanta dobilo rektorovu nagradu.
A za diplomske radove primam samo one koji će izraditi diplomski rad koji, ako nije potpuno istraživački, onda barem u većem dijelu jest. Uvijek sam mislio da je to nešto što studenta može i treba inspirirati. Konačno, s ponosom mogu istaknuti da je najveći broj studenata koji su kod mene diplomirali našao posao u struci i to relativno brzo nakon diplomiranja.
Koliko mislim da se sa studentima mora raditi, i obavezno im omogućiti da slušaju inozemne profesore, ne zato što bi oni bili bolji, nego zato da se vide različite metodologije, različiti načini nastavnog rada, različiti didaktički modeli, pokazuje primjerice i to da sam ove godine na europskom natječaju dobio (jedini iz Hrvatske) sredstva za Erasmus Intensive Programme. Slijedeće, 2014 godine 15 dana će se odvijati na Rabu intenzivna nastava na kojoj će sudjelovati po 10 studenata i po 2-3 profesora sa Sveučilišta u Padovi, Clermont Ferrand, Pariz XII i naših studenata, ne isljučvo povjesničara umjetnosti, već i arheloga, povjesničara i sociologa. Tako nešto svakom studentu mora biti san tijekom studija, kao i obavezan odlazak u inozemstvo barem na semestar.

Zahvaljujem profesoru Miljenku Jurkoviću na razgovoru i želim daljnji uspjeh u  profesionalnim i privatnim aktivnostima.

Zagreb – Ljubljana, 1 10 2013
Vendi Jukić Buča

Prof. dr. sc. Miljenko Jurković u kabinetu. Foto: VJB.

Prof. dr. sc. Miljenko Jurković u kabinetu. Foto: VJB.