EURIPIDOVE ‘BAKHE’ u ZKM-u [piše Ada Jukić]

Euripid ne tješi niti umiruje ljude, već se prema njima odnosi kao da su u stanju izdržati svoj nepodnošljiv položaj. Stoga je tako blizak našem vremenu u kojem je važnije da nas čuju nego da nam pomognu.

Redateljsko izdanje Euripidovih ‘Bakhi’ koje potpisuje Lenka Udovički, a koje je nakon prošlogodišnje premijere na Brijunima premijerno prikazano u Zagrebu 18. siječnja 2019. i ostaje na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih, naglašava suvremenost euripidovskog egzistencijskog pritiska, napose na ženskoj težišnici. Ali taj ‘ženski slučaj’ u univerzalnoj tragičkoj perspektivi prihvatljiv je samo kao metafora svih koji su u podređenom položaju.

Plakat ‘Bakhi’ na tramvajskoj stanici – Foto RJ
Problem žena u suvremenom društvu postaje opći ako ‘feminilna’ struja svijesti o pritisku reprezentira široku prugu potisnutih, pa se u njoj mogu prepoznati i drugi koji egzistiraju na društvenoj margini. Problem zapostavljenih i zlostavljenih žena traži učinkovita (ne samo ‘teatralna’) rješenja, ali ne predstavlja univerzalno rješenje. A u borbi za ‘ženska počela’ upitna je taktika isticanja nepremostivih obilježja koja druga strana ne može razumjeti.

Može li rješenje biti zamjena uloga? Što bi bilo da žene zauzmu dominantnu poziciju? Koliku kreativnu težinu nosi činjenica da su u antičkoj Grčkoj glumili samo muškarci, a u ovoj predstavi sve uloge nose glumice, a i u ukupnom autorskom timu prevladavaju žene?

Suprotnosti se ne privlače

Suprotnosti čine temelj zapleta, ali ga ne iscrpljuju. Domene razuma i nagona, racionalnog i iracionalnog, Apolona i Dionisa nisu tako jasno razgraničene. Ne možemo se opredijeliti za jednog ili drugog jer ni oni sâmi nisu ‘isključivi’. I Apolon se može ‘zanijeti’ ljubavlju ili srdžbom (čitaj Ovidija i Homera), a  Dionis ne isključuje racionalne ‘alate’ uvjeravanja. On se kandidatima za nove ‘fanove’ obraća najprije argumentima. Dolazi iz krajeva gdje ga već obožavaju (spominje Lidiju, Frigiju, Perziju…), prate ga ‘groopies’, ‘žene s Tmola, lidijske planine,’ (*, str. 14), božanski je (Zeusov) sin, ali po majci je porijeklom ‘Tebanac’, stoga u Tebu dolazi prije drugih helenskih gradova… Kad uvjeravanje ne dovede do rezultata, Dionis prelazi na metode zastrašivanja, dok na kraju ne eskalira hororskim prizorima (s elementima erotike!) pomahnitalih žena, koje se ne iživljavaju samo na onima koji su mu ‘krivi’. Bakhe trgaju stoku i ljude koji uopće ne sudjeluju u prijeporu, već su se samo našli na poprištu. U visokom ideološkom prijeporu vlastodržaca i božanskih autoriteta stradaju neupućene žrtve. Ako prihvatimo Dionisa kao predstavnika iracionalnog, može li Pentej biti primjer racionalnog autoriteta? Njegov glasnik boji se njegove ćudi, ‘nagle, lako raspaljive  i odviše navikle zna vlast’ (*, str. 48). Mlad je, nagao, nema strpljenja, ne uvažava tuđe mišljenje ni savjete.

Uz  filozofske dvojbe o prvenstvu uma i srca, u Euripidovim ‘Bakhama’ radi se o drami o borbi za moć, zamagljenoj (i)racionalizacijama. Pentej je nositelj autoriteta vlasti koju pridošlica stavlja u pitanje. A Dionis želi svjesno ‘priznanje’ svojeg prvenstva, inače bi ih sve mogao izbezumiti i podjarmiti kao pentejevu majku Agavu. Ostali čekaju rezultat njihove borbe. Nekolicina upućenih u ishod (Tiresija) ili ‘bivših’, koji više nemaju ingerencija ni snage (Kadmo), skloni su se ‘preobratiti’, ali ostale treba prisiliti na pristanak. Ako Euripid na kraju i daje ‘božansko’ razrješenje (‘Gdje nade nema, bog nađe put’.*, str. 95), to je više stoga što su bogovi jači, nego što su u pravu.

Istup Tiresije u kojem upozorava da ne traba izlaziti iz ‘ljudskih granica’ (‘mahniti’ su koji to pokušavaju) upute su čega se treba kloniti. A upute proroka o tome što treba činiti, zapravo se ne mogu primijeniti. Poziv na tradiciju ne može biti argument za uvodjenje novog običaja. Ako Grci prihvate Dionizov kult, znači da se na neki način odupiru tradiciji, da prihvaćaju promjene na najosjetljivijem području. Stoga se pozivanje na ‘tradiciju’ ne može odnositi na običaj ‘primanja tuđeg’, u ovom slučaju ‘barbarskog’, već općenito na pokornost, popuštanje, na slijed, a ne promišljanje.

Zanimljiv je pragmatički savjet Kadmov (bivši kralj) svom ‘mahnitom’ unuku, vlastodršcu. Ako ne vjeruje argumentima ili svjedočanstvima, neka se pravi da vjeruje u ono što mu  koristi. To je vladarska mudrost. Ako Pentej prizna Dionisa kao božanstvo, to ide u prilog cijelom njegovom rodu, uostalom, Dionis mu je, kao sin Semele, Agavine sestre, blizak rođak. Zar neće sâm dobiti poene relacijom s takvim celebritijem?

Prije Kadmovog emocionalnog istupa, Tiresija racionalnim argumentima pokušava uvjeriti mladog tebanskog kralja (kojemu je Kadmo prepustio vlast, usporedi s postupkom Kralja Leara), da uvođenje divljih svetkovina donosi koristi (oslobađa ljude briga, straha…) i nema negativnih utjecaja, osobito na moral (žena!) što uznemiruje Penteja. Razuzdanost Bakhovih procesija neće od razumnih žena napraviti bludnice. Znakovit je komentar Zbora kako se u zalaganju za Dioniza ne isključuje Feb. Apolon ne proturječi Dionisu. Ustalom, ni bez opreke s Bakhom, Feb nije samo racionalan (vidi ga u Ovidijevim Metamorfozama, napose u epizodi s Dafne).

Pentejev usud pokazuje kako oni koji nemaju sposobnosti za kompromis (ili dovoljno snage da se suprostave oponentu), pa bili i na vrhu društvene ljestvice, plaćaju danak. Ali zar kazna nije pretjerana? I Euripid postavlja to pitanje, ali ‘ispravnost’ kazne ne stavlja u pitanje. Žrtve (kao i onaj tko ih je kaznio) u Kadmovom su rodu. Ako je Pentej toliko ražestio božanskog Dionisa, pa ga je ‘s pravom’ dao raskomadati, zar je tu kaznu zaslužio kooperativni starac?  ‘Bogovi se ne smiju svetiti kao ljudi’ žali se Kadmo (*, str. 92). Zapravo, misli, ‘ne bi trebali’, jer oni sve smiju.

Ženska predstava

U prvom dijelu predstave dvanaest glumica povezanih u grupu za psihološku potporu iznosi svoje probleme, od nesigurnosti do zlostavljanja u krugu obitelji. Od početnog mirovanja (glumice leže na podu dok ulazi publika) i usporenog buđenja, do pokreta i prvih rečenica uspinje se prizor do prve kakofonije frustriranih glasova. Iza tog kaosa, uspostavlja se naoko red, postavljaju se stolice (i teorije, Urša Raukar kao psihijatar) o ženskom pitanju i muškoženskim odnosima, sudionice govore o sebi i ulaze u međusobne reakcije. Između uvodne riječi Dionisa (Katarina Bistrović Darvaš) i njegovog sljedećeg pojavljivanja, iznose se, u rasponu od suzdržanog do euforičnog izričaja, tipični, gotovo ‘tipski’ problemi koji pritišću ‘suvremenu ženu’. One su potisnute, muškarci ih potiskuju. Ali zar i muškarci nisu potisnuti drugim odnosima moći i subordinacije? Zar ti kućni tirani nisu drugačiji pred svojim šefom ili burzom za zapošljavanje? U psihoterapijski suvremeni sadržaj penetrira izvorni antički tekst koji, usložen izmjenama spolova, lica i uloga, mogu pratiti samo oni koji poznaju Euripida.

U efektnom ‘preokretu’ dvanaest glumica transformira se u muškarce, te se raspoređuju u casting glavnih likova i bakhantice kao epizode. Ivana Krizmanić uvjerljiva je u ulozi Penteja, Senka Bulić u dijagonali uloge majke koju pred djecom zlostavlja (suvremeni) muž i  okrvavljene antičke kraljice i majke (Agava) koja u rukama nosi glavu svoga sina. Ležerni, do natruha ironičkog izraz Dioniza u interpretaciji Katarine Bistrović Darvaš implicira kompleksnost odnosa, a ne istovjetnost Bakha i Dioniza, o čemu elaborira Tiresija, racionalizirajući (za Penteja neuvjerljiv) mit o inkubiranju Dionisa na Zeusovom bedru. Lucija Šerbedžija prolazi metamorfozu nesigurne suvremene žene u samouvjereni lik Tiresije. Dojmljiv je ukupni glumački ansambl, jer u minimalističkom scenografskom i kostimografskom rješenju, najveći teret nose glumci, to jest, u ovom slučaju (samo) glumice.

Predstava u trajanju od sat i četrdeset minuta nema stanku, ali nekoliko obličenih cjelina  počinju i resetiraju se ‘usporenim kadrovima’. Ostvareni su i skokovi u orgijsko i orgazmičko, ali ekstatički napon ne pogađa publiku. U tom cilju nije upravljen ni ‘hipnotički’ instrumentarij glazbe i svjetla. Kvalitetan rad dugogodišnjih Ulyssesovih glazbenika (Nigel Osborne, Davor Rocco) ostvario je dojmljivu glazbenu ilustraciju, napose  svetkovina, ali gledatelje nije ‘bacio u trans’ zaglušujućim zvukom suvremenih inačica ‘frigijskih bubnjeva’ (koje spominje Dionis) ili frigijskih frula (kojih se sjeća Hekaba u Euripidovim ‘Trojankama’) ili kuretskih bubnjeva koji su zaglušivali i mitske krikove.

Primjer ekstatičkih potencijala glazbe daju koncerti na kojima publika može doći do ekstaze (bez ekstazija), oslobađajući se frustracija, kao Dionizovo vino i ples iz ‘barbarskih’ krajeva koji dolaze do ‘civilizirane’ Helade. Krajem brijunske kazališne sezone, također u blizini Pule (Tvrđava Punta Christo) održava se festival elektronske glazbe koji omogućava ‘pražnjenje’ globalnih pritisaka internet generacije. Otvorenje je u Areni i ‘električni udar’ suvremenog audiovizualnog tirsa u monumentalnom antičkom kontekstu može baciti u trans ne samo teenagere, već i (nešto mlađi ☺) par od Tiresije i Kadma u ‘Bakhama’ (vici LINK).  

Možda je razlog za suzdržanost u ekstatičkom draženju publike činjenica da je izvorna lokacija predstave fascinantna pozornica Malog Brijuna, koja sâma po sebi ostvaruje euforične efekte (uključujući romantiku ili dramatiku, ovisno o vremenskim prilikama, plovidbe do Otoka). Ali to otvara dodatne mogućnosti za razvoj predstave u novom kontekstu. Činjenica da se našla u zatvorenom kazališnom prostoru daje priliku za određene prilagodbe u uvjetno ‘kopnenu varijantu’ ljetne ambijentalne predstave. Praksa da se festivalskim projektima omogući boravak na redovnom repertoaru ekonomična je i kulturnoekološka gesta.

Druge ‘Bakhe’

Što se tiče nazočnosti ‘Bakhi’ na našem kazališnom prostoru, ako pratimo samo njihove tragove u 21. stoljeću, ovo nije prvi susret. U spomenutoj knjizi Grčkih tragedija* objavljeno je nekoliko fotografija uprizorenja ‘Bakhi’ u Gavelli 2001. godine. O šokantnoj Frljićevoj viziji i realizaciji ‘Bakhi’ u Splitu 2008. godine na internetu su ostali  ‘krvavi medijski tragovi’. Predstava Teatra Ulysses neće izazvati prijeporne društvene reakcije jer se zalaže za vrijednosti koje su načelno priznate u društvu (emancipacija žena), samo to treba realizirati u društvu. Predstava izaziva snažne reakcije publike, ali joj ne oduzima dah ni razum. A samo kad ‘izgubimo svijest’ možemo se osloboditi tjeskobe.

Potencijal Ulyssisa (koji je u nekim projektima i realiziran, ali ostaje trajno otvoren) je, uz postojeću pouzdanu posadu i kapetane, dovesti na Brijune svjetske kazališne Odiseje koji bi se upustili u rizične pustolovne kazališne plovidbe, u potrazi za neotkrivenim i neočekivanim područjima interpretacije.

Euripid ne oslobađa ljude dvojbe, već ih uznemirava višeznačnošću, drugom perspektivom ili nedostatkom perspektive. Nema formule za miran život. Nema načina na koji se mogu spriječiti posljedice. Ne može se izbjeći greška ni ako se živi ‘po pravilima’, jer ‘pravila’ se još pišu, a neka od njih međusobno se isključuju. I danas je, kao u Euripidovo vrijeme, jednako teško savladati ‘obveznu literaturu’.

Ada Jukić

Zagreb, 29. siječnja 2019.

Tekst izvorno objavljen na Portalu FILM-mag.net, dopunjen i izmijenjen za ovo izdanje

*Citati: Euripid ‘Bakhe’ iz knjige ‘Grčke tragedije’, prevela Lada Kaštelan, Mozaik knjiga d.o.o. Zagreb, 2015.

Detalji o Predstavi:

Režija: Lenka Udovički
Prijevod: Lada Kaštelan
Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
Pokret i koreografija: Staša Zurovac
Glazba: Nigel Osborne, Davor Rocco
Kostimografija i scenografija: Bjanka Adžić Ursulov
Dizajn svjetla: Andrej Hajdinjak
Stručni suradnik – psihijatar, psihoanalitičar: Stanislav Matačić
Asistentica režije: Sendi Bakotić
Korepetitorica: Valnea Žauhar

Podjela uloga:
Dionis: Katarina Bistrović Darvaš
Pentej: Ivana Krizmanić
Kadmo: Dubravka Miletić
Tiresija: Lucija Šerbedžija
Agava: Senka Bulić

Bakhe:

Lucija Barišić
Hrvojka Begović
Milica Manojlović
Dora Polić Vitez
Barbara Prpić
Urša Raukar
Anđela Ramljak

[izvor informacije Ulysses Theatre]

Bakhe u ZKM-u

Neki od objavljenih tekstova autorice o Kazalištu Ulysses
KAZALIŠTE: SHAKESPEARE U KREMLJU
KAZALIŠTE: ‘POKOJNIK’ na Brijunima
KAZALIŠTE: Ručak sa Staljinom

KAZALIŠTE: 'BAKHE' TEATAR ULYSSES u ZKM-u [piše Ada Jukić], ≥http://film-mag.net/wp/?p=38163. Foto RJ

Objavljuje F.I.L.M.Srijeda, 23. siječnja 2019.

Spilja Vindija: VREMENSKA KAPSULA U DOMAĆEM PREZENTU [piše Ada Jukić]

Pišem povodom i pod dojmom predavanja dr. Ivora Karavanića održanog 14. siječnja 2019. u Arheološkom muzeju u Zagrebu (LINK).

Predavanju je prethodila prezentacija Projekta ‘Prehistory Adventure – iskustvena šetnja kroz prapovijesnu baštinu’ u sklopu Programa prekogranične suradnje  Slovenije i Hrvatske, koji je sufinanciran od strane Europskog fonda za regionalni razvoj.

Prezentacija Projekta čiji je cilj ‘na poučan i istraživački način povezati tijek prapovijesti od starijeg kamenog doba do željeznog doba, vrednovati i istaknuti važnost pojedinih znanstvenih otkrića te empirijski demonstrirati kako su čovjekovi preci živjeli kroz spomenuta razdoblja…‘ naglašava potencijale jedinstvenih  arheoloških lokaliteta koji sadrže dragocjene tragove tih ‘spomenutih razdoblja’ i koji omogućavaju i ekonomsko korištenje tih vrijednosti (što je za neke valorizatore kulturnih vrijednosti jedini ili presudni kriterij). Ali ni taj ‘utrživi’ potencijal tih objekata koji se u javnosti percipira kao relevantan, ni to nije jamstvo njihove zaštite, nepovredivosti i sigurnosti da će istraženi, ali u očuvanom stanju dospjeti u ‘ruke budućnosti’. Primjer je situacija u kojoj se nalazi spilja Vindija, jedinstveni lokalitet ne samo u lokalnim, već europskim i svjetskim razmjerima.

Predavanje prof. dr. sc. Ivora Karavanića u AMZ-u; Foto RJ

Spilja u kojoj su pronađeni ostaci najmlađih neandertalaca u Europi, predviđena za sudjelovanje u ‘Prethistorijskoj Pustolovini’ (prijevod naslova Projekta, aut. teksta), čiju je vrijednost u znanstvenom i kulturnom kontekstu naglasio  u predavanju dr. sc. Ivor Karavanić, redoviti profesor Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nalazi se u stanju u kojoj je izložena propadanju i devastaciji.

Osnovna vrijednost Spilje nije sâm unutrašnji prostor, nego autentični sadržaj profila sa slojevima depozita koji su se vremenom formirali, sačuvani u nekoj vrsti ‘vremenske kapsule’, kako je slikovito predstavlja prof. Karavanić. Samo  integralan i očuvan materijal osnova je za znanstvena istraživanja koja uz današnju tehnologiju dovode do radikalnih spoznaja o sposobnostima i potencijalima Neandertalaca. A ti dijelovi Spilje, s originalnim ‘zapisima o vremenu’ , već su ugroženi prirodnim ili ljudskim  djelovanjem.

Sustav zaštite  kulturnih i prirodnih vrijednosti, s  umnoženim nadležnostima i mogućim kolizijama interesa u nekim aspetima onemogućuje znanstvenu analizu i neznatnih supstanca materijala, dok s druge strane, nedostatak učinkovite zaštite omogućuje pristup bilo kome i uzimanje dragocjenih materijala s Lokaliteta.

Taj primjer bespomoćnosti nastojanja u zaštiti jedinstvenih, neponovljivih, neobnovljivih vrijednosti, čak i sa znanstvenom argumentacijom kao premisom, izaziva snažnu emocionalnu reakciju. Nije jednostavno gledati ni intervencije u povijesnim urbanim jezgrama ili prirodnim ‘spomeničkim’ područjima, ali biti pripadnik generacije koja može pustiti da se cjelina neandertalskog ‘posljednjeg utočišta’ raznese kao zb(i)rka otuđenih suvenira, živjeti u prostoru i vremenu (današnje vrijeme, gramatički, prezent, vidi Naslov teksta), u kojem se može dezintegrirati ‘vremenska kapsula’ teška desetke tisuća godina, teško je podnijeti.

Bez obzira na to što za to postoje ‘nadležni organi’ ili baš zato, osjećamo suodgovornost. Kako je onima koji su izravno odgovorni za zaštitu takvih vrijednosti? Što ako nakon sto godina (ili prije) budu (na Internetu ili sličnoj suvremenoj kronici) objavljena imena onih koji u ovo, to jest, u naše vrijeme nisu učinili ništa ili nisu učinili dovoljno da se učini ‘veliko postignuće’, a to je da se postavi odgovarajuća ograda koja će onemogućiti neovlašteni ulazak i uzimanje materijala iz Spilje? Primjeri učinkovite zaštite u nekim zemljama koje je iznio prof. Karavanić, pokazuju da je to moguće.

Primjer nam je bio doslovce ‘na dohvatu ruke’. Dvije izložbe postavljene u prostoru neposredno do predavaonice, kroz koje nas je s entuzijazmom proveo ravnatelj Arheološkog muzeja gospodin Sanjin Mihelić, pokazuju kako odnos prema otkrivenim arheološkim vrijednostima može preusmjeriti ekonomski projekt (izgradnja hidrocentrale) u ekonomski jednako vrijedan, ali kulturološki vredniji projekt čuvanja i prezentacije jedinstvenih i svjetski važnih pretpovijesnih nalazišta. Radi se o izložbenim projektima ‘Dvije prapovijesne riznice Portugala – arheološka nalazišta Coa i Lagar Velho’.

Tako je u Portugalu. I u svijetu. I ne samo u pogledu ‘pretpovijesnog fundusa’. U  impresivnoj prezentaciji koja je dostupna na Internetu, dr. Alexander Sturgis, direktor svjetski poznatog Ashmolean muzeja Sveučilišta u Oxfordu ističe da je njegova glavna zadaća sačuvati fundus Muzeja za budućnost, dakle, za buduće posjetitelje Muzeja, koji su za njega ‘najvažniji posjetitelji’. Taj princip očuvanja ključan je za sve jedinstvene, neponovljive  i neobnovljive sadržaje i one koji ih čuvaju.

Među  inicijativama emocionalno pokrenutih prisutnih na Predavanju, bila je organizacija humanitarne akcije za spas Spilje, po ugledu na akcije u kojima se za složene medicinske slučajeve solidarizira javnost. Ili prikupljanje sredstava modernim akcijama u kojima se koriste internet društvene mreže (crowdfunding). Ali ta aternativna rješenja nisu samo komplementarna ‘službenim’ ili ‘sustavnim’, već ih na neki način rasterećuju pune odgovornosti.

Zaključak

Bilo koji način koji bi doveo do rezultata, pa i onaj spomenut u diskusiji, najbliži ‘domaćim rješenjima’ (da se osobno ‘zauzme’ neka utjecajna osoba), prihvatljiv je ukoliko se dogodi prije nego se dogodi ireverzibilna promjena.

Do tada smo sudionici  ‘prirodoznanstvenog eksperimenta’ s nesagledivim posljedicama,  a to je test izdržljivosti nezaštićene neandertalske ‘vremenske kapsule’ u današnjim ‘modernim vremenima’.

Ada Jukić

Zagreb, 17. siječnja 2019.

Link Arheološkog muzeja u Zagrebu

U Arheološkom muzeju u Zagrebu predstavljen projekt 'Prehistory Adventure – iskustvena šetnja kroz prapovijesnu baštinu', ≥http://film-mag.net/wp/?p=38092. Foto RJ

Objavljuje F.I.L.M.Ponedjeljak, 14. siječnja 2019.

DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]

Dopunjeno i prošireno izdanje teksta za portal Arheologija.hr

Originalni naziv filma: Helen of Troy (1956.)
Redatelj: Robert Wise
Glume: Rossana Podestà, Jacques Sernas, Cedric Hardwicke, Stanley Baker…

Detalji o filmu na kraju teksta

Foto DVD ‘Helena Trojanska’ – Snimmio RJ

Podjela uloga

Glavni junak filma o Heleni je Paris, njezin ljubavnik, odnosno drugi muž, s kojim je iz Sparte došla u Troju. U interpretaciji (produkciji) Warner Brosa film se najavljuje kao superlativna ‘Ljubavna priča’, pa ako je ‘Ilijada’ najveća ‘Ratna priča’, bilo ih je zgodno povezati u filmskom spektaklu. A i u ovoj, kao u drugim holivudskim interpretacijama, u nedostatku ‘antičkih autorskih prava’ koriste se scenarističke slobode. Ni Helena u ovom filmu nije grčka, već ‘trojanska’, a Paris nije slabić i hedonist, već ‘junački pacifist’. Dok je u ‘Ilijadi’ ljepuškasti Paris opisan kao ljubimac Afrodite, dakle, čovjek sklon ljubavnim i životnim užicima više nego ratnim i junačkim podvizima, u ovom filmu prikazan je kao junak u čijoj sjeni ostaju drugi trojanski, pa i sam Hektor, a napose danajski junaci. Koliko se to oslanja na Homerovu ‘karakterizaciju likova’?

Pravi Paris

Kada na početku Trećeg pjevanja Ilijade ‘Aleksandro nalični bogu’ (III, 16*), ukrašen panterinim krznom (usporedi s Heraklovom lavljom kožom), oboružan mačem i lukom, vitlajući mjedenim kopljima izaziva na borbu najbolje argejske junake, čini se da je Helena odabrala ne samo privlačnog, već hrabrog čovjeka koji će zamijeniti Menelaja u njenom srcu i postelji. Ali čim Paris ugleda Menelaja ‘… potrese se njemu srce i od smrti bježeć med drugove utekne guste’ (III, 31-32). Brat Hektor ga ukori: ‘Nesretni Parise, prvi ljepotico, ženaru ludi’ (III, 39), a grdi ga i Helena kad poslije dvoboja s Menelajem, koji je trebao biti službeni završetak sukoba Grčke i Troje, pobjegne u ložnicu željan supružanske! ljubavi (jednako kao Zeus kad ga očara Hera, koja za svoje zavodničke postupke ima skrivene ciljeve ☺).

Takvog Parisa nema u ovom filmu (vidi scenarist, adaptacija). Prikazan je kao hrabar, odgovoran, djelotvoran, a i kad ne djeluje, to je zato što je spriječen, a ne zato što ne želi sudjelovati. U sjenu je bacio Hektora, koga su iz Prijamovog prvog kruga nadležnosti potisnuli i Polidor i Eneja. Paris kreće u Grčku u mirovnu misiju, ali kad je potrebno, sposoban je i za borbu šakama, mačevanje, upravljanje kolima i gađanju strijelom.

Argumente za ublažavanje prezira prema Parisu daje i sam Homer, koji i inače, kao svaki veliki pjesnik, izbjegava crnu i bijelu karakterizaciju likova, pa i najvećem junaku, makar u šali, ‘prišije’ manu ili primjedbu kroz usta (ili srce koje Homerove junake ‘tjera’ da nešto kažu). Na primjer, kad Agamemnon u Četvrtom pjevanju potiče svoje vojskovođe na borbu, onda se, obraća Odiseju s’ I ti lakomče jedan prijevara opakih puni,’ (IV, 339), ali kad se Odisej uvrijedi, preformulira svoj stav ☺ ‘Potomče Zeusov, domišljat Odiseju, sine Laertov (IV, 358). Ili kad Ajas, prije dvoboja s Hektorom (na koji se prijavi tek poslije dugog oklijevanja), najprije kaže Ahejcima da se mole ‘Šuteć, u sebi, da ne bi Trojanci čuli;’ ali onda se osmjeli, ‘- pa makar i glasno, jerbo se mi ne bojimo nimalo nikog’ (VII, 195 -196). I danas živa’ psihologija junaka! Tako i za Homera Paris ima dobrih strana. Hektor mu kaže:

‘Čovječe, pravedan nitko prekoriti ne bi te mogo
S tvojih poslova ratnih, jer junak si, al’ si od svoje
Nemaran volje, te nećeš da vojuješ, …’ (VI, 521-523)

A kad se s Hektorom vrati početkom Sedmog pjevanja u boj (a Trojanci ih dočekaju kao što umorni veslači dočekaju vjetar (dirljiva usporedba, pročitaj VII, 4-7), Paris ubije Menestija iz Arne, sina kijonoše Arejtoja, kojeg će u svojem izlaganju i samohvali spomenuti Nestor. Ostala Parisova ratna postignuća više se pripisuju Apolonu nego njemu samom, a možda je i to neke vrste pristranog izvještavanja, jer ni drugi pobjednici ne bi mogli to postići bez božanskog utjecaja. Mogli bismo zaključiti da Paris ima junačke predispozicije, ali mu junaštvo nije prioritet.

Uz sve navedene okolnosti, ipak nema homerske osnove za glorifikaciju Parisa kao glavnog junaka, pa čak i onog o kome ovisi Hektorov život i sudbina drugih trojanskih velikana.

Čija je Helena

Zeusova kći i spartanska kraljica po naslovu je filma (i privremenom boravištu ☺) ‘trojanska’. I prema Homerovu epu Heleni ‘nije loše’ u Troji, iako je grize savjest zbog žrtava koje s obje strane padaju zbog njenog slučaja. Prijam, njegova obitelj i trojansko ‘visoko društvo’ tretiraju je s poštovanjem, pa čak i s ljubavlju. ‘Dodji, o draga amo o kćeri i uza me sjedni’ (III, 162), kaže joj Prijam kod Skejskih vrata s kojih promatra ahejsku vojsku.

Manje empatije prema njenom udesu ima trojanski puk koji trpi posljedice međunarodnih ‘međubračnih igara’. I sama Helena svjesna je da su u pitanju ‘viši interesi’, a ne ljubav njenog supruga. U filmu je osobito naglašen taj aspekt. U igrokazu s voditeljem priloga o snimanju filma (vidi Specijalne dodatke DVD-a), Helena preciznošću vojnog analitičara objašnjava da je njen slučaj samo povod za rat i da bi se rat nastavio i da se vrati Menelaju. Ali u filmu ona učini upravo to i jedna sekvenca posvećena je njenom izlasku iz grada i predaji bivšem mužu (to daje još jednu priliku Parisu za akciju spašavanja i upravljanja bojnim kolima). A Homerova Helena ipak sebe okrivljuje za taj rat, čak samu sebe vrijeđa i žali što nije stradala prije nego zbog nje stradavaju toliki ljudi. U obraćanju Hektoru (koga poštuje, za razliku od njegovog mlađeg brata), kaže ‘Ej da me onoga dana, kad me mati rodila moja,
Bude odnijela huda oluja i vjetar hudi…’ (VI, 345-346). Njezin stav prema Parisu: ‘Bar da sam onda kojem čestitijem čovjeku žena’ (VI, 350).

Što se tiče pravih razloga za rat, i u Filmu i u Epu, relevantno je ponašanje Agamemnona (u suglasju s Odisejem, katkad i iza leđa Menelaju kojeg kao ‘stariji i pametniji’ štiti, ali i patronizira). Ahejski vođa podršku bratu pretvara u odličan povod za pljačku bogatog maloazijskog grada, iza Zeusove ‘moralne egide’.

Milom ili silom

Pitanje da li je Helena svojevoljno pobjegla s Parisom u Troju ili ju je Paris oteo (što odgovara interesima ostavljenog supruga i vojske željne plijena) poticalo je i antičke interpretacije. Odnos prema Heleninoj ulozi nije jednoznačan ni kod istog umjetničkog interpreta. U ‘Trojankama’ Euripid okrivljuje Helenu (s pravom je drže među zasužnjenim trojanskim ženama; Kasandra je sigurna da je svojevoljno otišla, a nije oteta). Ali u ‘Heleni’ Pjesnik ima više razumijevanja za ženu koja može izazvati takve povijesne i pjesničke posljedice.

Herodot i Homer

U dragocjenoj interpretaciji Homera, u svojoj ‘Povijesti’, Herodot argumentira uvjerenje da u vrijeme napada Ahejaca Helena uopće nije bila u Troji. Da je bila tamo, racionalno zaključuje povjesničar, bila bi izručena Helenima, da se izbjegne rat. Prijam bi je izručio, bez obzira na želje svojeg sina Parisa, koji, uostalom, nije ni njegov nasljednik te ne zauzima najutjecajniju društvenu poziciju. Pozivajući se na egipatske izvore (kronike svećenika), Herodot smatra da je Helena s Parisom na putu iz Sparte dospjela u Egipat, gdje ju je zadržao faraon Protej (usporedi s morskim božanstvom), dok je Parisa protjerao zbog zločina prema gostoprimcu. Herodot zaključuje da je i Homer znao za tu varijantu priče o Heleni, ali da mu nije odgovarala za njegovo djelo (‘plot’, filmskim rječnikom). Herodot čak citira Homera, pa u ‘Ilijadi’ i ‘Odiseji’ pronalazi stihove koji pokazuju kako je Helena koju traže u Troji bila u Egiptu i Fenikiji (Sidon), a spominje i što je donijela s tog puta (šarene haljine i lijekove). Homer se, dakle, odlučio za ‘drugu priču’, koristeći pjesničku slobodu, koju danas, s manje prava na to, koriste holivudski scenaristi u ekranizaciji njegovih djela.

‘Prilog Herodotu’

Dodatni argument koji bi još više, odnosno, potkrijepio Herodotovu priču da ga je naveo, još je jedan citat iz ‘Ilijade’. Kad Hekaba na molbu Hektora (a ovaj na savjet svog brata Helena) bira plašt kojim će, da umilostive Atenu, pokriti njen kip u hramu, ona ode u komoru gdje su bili

‘Vrlo šareni plašti, rukotvori Sidonskih žena
Koje je doveo bio Aleksandro nalični bogu
Onda iz Sidonske zemlje, kad prebrodi široko more,
Slavnoga oca kćer kad Helenu vođaše k sebi’
(VI, 289-292).

Ovaj zapis iako spominje Helenu, ne isključuje mogućnost da je Paris, doduše na putu kojim vodi Helenu, mogao iz Sidona sâm doći kući, ali Homeru to ne bi odgovaralo 🙂 .

Još jedna digresija, kad je o Filmu i Ateni riječ. Iako se (specijalno u ‘specijalnim dodacima’) naglašava nasotjanje prema autentičnoj rekonstrukciji vremena i prostora u kojem se događa radnja, a to uključuje i prikaze božanstava koje su tadašnji Grci i Trojanci štovali, u statua Atene u filmu prikazana je zastrašujućeg lica. Iako se time vjerojatno sugerira neprijateljski odnos Atene prema maloazijskom gradu, ne zaboravimo da je njena mržnja bazirana na sujeti u pogledu ljepote. Atena mrzi Parisa zato što je nije proglasio najljepšom, a u filmu je prikazana s licem koji više liči Gorgoni neko kandidatkinji za Miss ☺.

Helena Filmska

Helena je dovoljno lijepa da osvoji titulu najljepše žene (iako je kao Zeusova kći ipak drugo nego ‘obična smrtnica’). A na njenoj strani je i Afrodita, božica ljubavi, pa nema potrebe za nasiljem u ostvarivanjem veze. U filmu nema otmice, Helena zavoli Parisa zbog njegovog lika i vrlina, a pobjegnu jer moraju. Naime, kad Parisa (nakon uspješne borbe šakama) ratoborni Spartanci zatoče, Helena mu (zapravo njena ‘službenica’ Brigitte Bardot ☺) pomogne u bijegu, a onda mu se pridruži u spontanom, a ne planiranom bijegu. Pitanje je kako su pri tome mogli podnijeti i blago, koje je u trojanskoj pregovaračkoj tematici prilično zastupljeno pitanje. Čini se da je izostavljanjem tog čina dodatno idealiziran lik Parisa koji je ostao samo ‘lover’, ali i ‘fighter’ (za razliku od Michaela Jacksona, u pjesmi s Paulom MacCarthijem). A kad se nađe u Troji u američkom spektaklu, Paris se ponaša ‘comme il faut’, kao što bi se i trebao ponašati onaj zbog kojeg su nevolje i nastale.

Brojke i Veličine

U najavi filma ‘Helena Trojanska’ (veliko naslovno, a ne pravopisno slovo) reklamira se kao žena koja je ‘otisnula tisuću brodova’ i ‘dovela sto tisuća ratnika’, za koju se bori ‘deset tisuća mačeva’… I ove brojke možemo uspoređivati s Homerovim podacima iz Drugog pjevanja ‘Ilijade’, s imenima vođa, zemalja i gradova iz kojih dolaze (II, 494-759). Ako prebrojimo brodove, a to je više od tisuću (1186), nije jednostavno izračunati broj Grka koji su došli pod Troju, jer je u lađama bio različit broj mornara. Primjerice, iz Beotije došlo je ‘lađa pedeset’, a u svakoj lađi ‘Sto i dvadeset bješe momaka beotskih mladih’ (II, 509-510), a Ahilej je doveo pedeset lađa po pedeset Mirmidonaca.

‘Lađa brzih bješe pedeset, koje Ahilej
Vođaše , ljubimac Zeusov pod Troju, u svakoj lađi
Bješe pedeset momaka drugara na klupama sjedeć’ (XVI, 168-170).

Što se brojeva u ovom filmu tiče, radi se o spektakularnim brojevima.

U filmskom spektaklu snimljenom prije šest desetljeća (1956.), dakle prije računalne tehnologije i digitalnih izvora specijalnih efekata, impresivne su masovne scene, napose bitaka, postrojavanja i kretanja vojske. Trideset tisuća statista, uz kola, konje i (danas gotovo egzotičan prizor) volovske zaprege (impozantne životinje nalikuju na istarske Boškarine), našlo se u epskom organizacijskom i snimateljskom pothvatu. ‘Vojsku’ protagonista i statista vodio je redatelj Robert Wise, a u produkciju ‘Helene’ uloženo je u to vrijeme impozantnih šest milijuna dolara.

Uvjerljive makete

Legendarne trojanske zidine, neuništivo Posejdonovo djelo (uz Apolonovu participaciju), koje im Prijamov prethodnik nije po ugovoru isplatio (još jedno upozorenje da budućoj generaciji ne treba ostaviti nepodmirene račune), prilično su uvjerljivo prikazane. Nemamo osjećaj da su od kartona koji vjetar može otpuhati, a u prilogu filma pokazuju se i slojevi Troje koji su uzeti u obzir prilikom rekonstrukcije relevantnog perioda (sredina 13. st. pr.n.e.).

Bar jedna od ’tisuću ahejskih lađa’ (vidi naslovnicu DVD-a) izrađena je u punoj veličini. Učinili su to Warnerovi stručnjaci na osnovu crteža s grčke vaze, kako nam predočuje voditelj priloga o snimanju filma. Zahtjevan je bio i ‘scale model’ skulpture Trojanskog konja te prikaz kaotičnog pada Troje, s požarom, žrtvama i tragičnim sudbinama pojedinaca.

Studio je ponosan na uložene napore za što autentičnijom rekonstrukcijom toga vremena i svijeta. Ali koliko je ‘znanstvena osnova’ po kojoj su rađene replike i makete arhitekture, plovila, vozila, vojne opreme te kostima, pokazuje i snimka (iz Specijalnih dodataka) u kojoj arheolozi pred stupovima hrama (i pred kamerama) upravo iskopavaju neokrnjen arheološki artefakt!

Junaci i Kreativci

Uz masovne scene, dojmljivi su dvoboji prominentnih junaka, među kojima se našao (u većoj ulozi od minijature u Petersenovoj ‘Troji’) i slavni Eneja. Uz Helenu, Andromahu i Hekabu, među ‘viđenije’ ženske likove (u odnosu na Petersena) probila se i Kasandra. Ulogu naslovne ljepotice dobila je Rosanna Podesta, iako se razmatralo sudjelovanje tadašnjih svjetskih filmskih diva (Elizabeth Taylor, Lana Turner, Ava Gardner). U manjoj ulozi (Helenine služavke i pouzdanice) prepoznajemo mladu Brigitte Bardot. Istaknut u castingu je Sir Cedric Hardwicke (Prijam), a u kreativnom autorskom timu još je jedno veliko ime, autor glazbe Max Steiner.

Specijalni dodaci

DVD izdanje u svojim specijalnim dodacima donosi danas povijesno dragocjene podatke. Radi se o tri (čini se televizijska) priloga o snimanju filma u kojima se prezentiraju i drugi produkcijski resursi Warner Bros kuće.

U prvom prilogu povezuje se godina prikazivanja ‘Helene Trojanske’ (1956.) s godišnjicom prvog zvučnog filma (bez dijaloga) u produkciji Warnera trideset godina prije. U ‘Don Juanu’ je 1926. godine, kako ističe prezentator, prvi put uz sliku emitiran zvuk (udarci mačem) te muzika koja pojačava dojam. Podvig je ilustriran prizorom iz filma u kojem trijumfira John Barrymore.

Nakon trideset godina audiovizualnog razvoja, Studio u novom Filmu koristi svu raskoš raspoložive tehnike, kolor, fotografiju za široko platno, a napose se trudi na zvučnom području. Prikazano je kako se ostvaruju zvukovi koje proizvodi hod po mramoru i strijela u zraku te kako zvuči udar opsadnih ‘ovnova’ o masivna vrata grada (kao vrata bankovnih trezora, uputili si ih arheolozi). Film ima ambiciju prikazati kako je ‘zvučila Troja’. A i kako je izgledala, napose njeni zidovi. Prikazane su makete i crteži koji prikazuju vremenski presjek rasta i pada Grada te sloj koji se odnosi na Troju u Prijamovo, to jest Helenino 🙂 vrijeme.

U (spomenutom) prilogu ‘Razgovor s Helenom’ glavna glumica uvježbanim engleskim razotkriva motive angažmana svoga muža i naroda na tadašnjem ‘Bliskom istoku’.

Kao kuriozitet najavljena je svjetska ‘globalna premijera’ filma ‘Helena Trojanska’ 26. siječnja 1956. godine, istovremeno u (znakovitom broju) 56 zemalja svijeta. Ovaj promocijski spektakl kao ‘Voice of History’ prethodi današnjim simultanim globalnim premijerama i događajima koje podržavaju znatno jači medijski resursi.

U foršpanu filma, uz isječke atraktivnih scena i krupne kadrove protagonista, koriste se, u to doba uobičajene superlativne najave, opisi i reklamno pretjerivanje, što nije pomoglo Warnerovom spektaklu u postizanju spektakularnih rezultata gledanosti ili zarade.

Usporedbe i Zaključci

U projekt ‘Helene Trojanske’ (1956.) Warner Bros uložio je 6 milijuna dolara, a zarada (u američkim kinima) samo je premašila ulaganja (oko 7 milijuna).

Četiri godine poslije Stanley Kubrick snimio je ‘Spartaka’ (1960.), u koji je MGM uložio dvostruko više sredstava, a zaradio četiri puta više (30 milijuna u SAD, a ukupno u svijetu (do 1998. godine) 60 milijuna.

U utrku za najveći spektakl Fox je 1963. godine uključio ‘Kleopatru’. Redatelj je bio Joseph L. Mankiewicz, a budžet nešto više od 30 milijuna dolara. Američka zarada (oko 58 milijuna) nije dostigla (ali je blizu) dvostrukog iznosa od ulaganja, a zarada u svijetu premašila je 70 milijuna dolara.

Po ovome možemo zaključiti da se Warner Brosu i Robertu Wiseu možda više isplatilo da su angažirali Lanu Turner ili neku drugu zvjezdanu filmsku plavušu umjesto suzdržane glumice popularne u Italiji. Ali ni tadašnji zvjezdani par Elizabeth Taylor i Richard Burton (uz jamačno najveće honorare) nije ostvario najveći profitni ‘specijalni efekt’, to jest najveći razmak uloženog i zarađenog. Pobjednik je i u ovoj kategoriji, ali i kreativnom aspektu koji se ne mjeri zaradom, Stanley Kubrick, kao jedan od najvećih redateljskih junaka našeg vremena.

Trojanski Zaključak

‘Helena Trojanska’ filmski je ‘specijalni dodatak’ koji najbolje prija prije ili poslije, a ne umjesto Homerove ‘Ilijade’.

Ada Jukić

Zagreb, 14.01.2019.

Napomena

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)
Korištena knjiga Homer ‘Ilijada’izdanje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić

Ostala Literatura: vidi link Arheologija.hr
Izvor podataka o financijskim rezultatima filmova: IMDb

Informacije o filmu:

Helena Trojanska
Warner Bros, 1956. / 1983 Warner Bros // 2004., ISSA Film & Video
Format: 16 x 9 2,55:1
Film u boji
Trajanje: 116 min.
Zvuk: 5.1 Dolby Digital & 2.0 Mono
Jezici: 5.1 engleski; 2.0 njemački, španjolski
Podnaslovi: hrvatski, slovenski, engleski, njemački, španjolski, talijanski, francuski, portugalski, danski, finski, norveški, švedski, češki, grčki, mađarski, poljski, turski te engleski i njemački za osobe oštećenog sluha
Scenarist: John Twist, Hugh Gray
Adaptacija: Hugh Gray, N. Richard Nash
Knjiga: Homerova ‘Ilijada’
Glazba: Max Steiner
Još glume: Niall MacGinnis, Nora Swinburne, Robert Douglas, Torin Thatcher, Harry Andrews, Janette Scott, Ronald Lewis, Brigitte Bardot, Eduardo Ciannelli, Marc Lawrence, Maxwell Reed

ArheoKalendar© 2019.

Arheologija.hr

Projekt: ArheoKalendar© 2019.

‘An Elephantastic Adventure in Petra’ by Judith McKenzie

U suradnji s foto arhivom Manar al-Athar Sveučilišta u Oxfordu (projekt Faculty of Classics, na kojem je zaposlena Vendi Jukic Buca, glavna urednica Portala), kreirali smo ArheoKaledar u formi slikovnice. Priču o dva slona koji traže svoje kljove u Petri inspirirao je pravi ‘mali princ’ Hashem, sin jordanske HRH princeze Dane Firas koji obožava slonove. Priča će biti objavljena u formi slikovnice početkom iduće godine.

Fotografije Petrinih kulturnih i zemljopisnih znamenitosti ilustriraju avanturu dvoje slonova koji na svome putu, u potrazi za kljovama, sreću druge životinje i mitološka bića koja im pomažu u njihovoj misiji.

ArheoKalendar© objavljujemo na engleskom jeziku, uz prijevod na hrvatski jezik u ovom postu i na FB stranici Arheologije.

Sve fotografije su autorske | Sva prava rezervirana

Autori fotografija: HRH Princess Dana Firas, Kristina Gwirtzman, Sean Leatherbury, Maria Lidova, Judith McKenzie, Otto Nieminen, Steve Walsh.

Naslov: Berislav Buča, Marlena Whiting, Vendi Jukić Buča, Beatrice Leal

Oblikovanje Kalendara: Vendi Jukić Buča

Kalendar je izrađen u verziji formata A4 panorama

Kalendar

Čestitka 2019. u znaku je ArheoKalendara©.

Oxford, 31. 12. 2018.

Glavni i odgovorni urednik

Vendi Jukić Buča

00. Naslovnica.

01. Siječanj.

02. Veljača.

3. Ožujak.

4. Travanj.

5. Svibanj.

6. Lipanj.

7. Srpanj.

8. Kolovoz.

9. Rujan.

10. Listopad.

10. Studeni.

12. Prosinac.

Homerovi akcijski junaci [piše Ada Jukić]

Kad danas gledamo filmove u kojima se za box office rezultate bore akcijski junaci,  možemo se upitati kakvi su bili junaci prije ‘filmske ere’. Kakvi su bili najstariji junaci koji su stekli literarnu slavu?  Težnja k besmrtnosti ugrađena je u ljudsku civilizaciju. Kakvi su oni koji su uspjeli u tome? Tko uživa u slavi koja traje tisućama godina, a ne samo televizijskoj sezoni?

Upamćeno ime najbliže je besmrtnosti

Žudnja za slavom ispunjavala je mitološke junake i određivala njihove postupke,  imali su stalno na umu što će o njima misliti sljedeće generacije. Jesu li s tim ciljem bili besprijekorni junaci? Jesu li protagonisti prvih epova i saga bili pravedni i dosljedni, jesu li makar bili uvijek hrabri? I nepobjedivi, kao filmski akcijski junaci?

Što stariji to bolji

Prije je bilo bolje, kažu čak i oni u ‘najboljim godinama’. Bilo je lakše naći posao, hamburgeri su bili deblji, ljudi su znali što hoće… I Platon žali za ‘zlatnim vremenima’ iz svoje idealističke perspektive. Pa jesu li i prošli junaci bili bolji od današnjih?  Uzori koje naše junačke generacije ne mogu dosegnuti? Ili su se promijenili kriteriji po kojima netko postaje junakom? Već stari Nestor kuka za junacima svoje mladosti, kojima nisu ravni ni najveći ratnici pod Trojom. Što je Ahil u odnosu na Herakla?

Ahilej – Crtež Vendi Jukić Buča

Izvori znanja prije ‘guglanja’

Dok kližemo internetom, nitko nam ne priječi uzeti u ruke knjigu. Od opjevanih  junaka zapadne povijesti odabrala sam neke Homerove likove, dakle, sretnike koji su dospjeli u ‘najbolje književno izdanje’.  Većina junaka koje ću predstaviti dolaze iz ‘Ilijade’, a među njima je i naslovni junak ‘Odiseje’, pa dotičemo oba Homerova djela, a preko Eneje možemo i do Vergilija i Rima ☺ Nema kraja povijesnim junačkim podvizima!. Uz Homerova djela kao literarnu osnovu, kao izvor na raspolaganju je i Herodotova  ‘Povijest’, uzbudljiva kao pustolovna serija, s epizodama horora i spektakla. Tu su i djela grčkih i rimskih filozofa i tragičara te drugi izvori koje sam koristila, a s druge strane akcijska  ‘filmska ‘literatura’ (vidi Popis literature). A u temeljima epskih, lirskih, povijesnih, pa u naše vrijeme filmskih obrada su grčki mitovi, kao široka ‘knjiga snimanja’ o ljudskoj prirodi i društvu.

Tko je mogao postati slavan prije Big Brothera

Kako se prije kvizova i talent showova moglo postati zvijezdom? Ni tada nije manjkalo onih koji su bili spremni učiniti sve da se domognu slave. Samo što im nije bilo dovoljno ‘pet minuta’, niti su mogli postati popularni dok ih gledaju na televiziji. Ne znači da su stari slavoljupci bili talentiraniji niti boljih namjera. Jedan od njih bio je u stanju zapaliti i hram kako bi mu se zapamtilo ime. Neću ga spomenuti, jer ne treba udovoljiti očekivanjima destruktivaca. Kad bismo svim negativcima u povijesti namjerno zaboravili ime, možda bi bilo manje kandidata za tu kategoriju!

Junaci mitova nisu samo junaci

Na vrhu junačkog castinga bila su božanstva koja, skrojena po čovjekovom liku i duhu, nisu pokazivala odlike savršenstva. Najjači je Zeus, i to sâm ističe čak i u ‘obiteljskom krugu’. Na početku osmog pjevanja ‘Ilijade’ Zeus od bogova traži pokornost, argumentirajući to svojom snagom, a ne snagom svojih argumenata. Onog ga ne posluša,

‘Taj će udaren ružno na Olimp vratiti se natrag,

Ili ću zgrabiti njega i baciti u mračni Tartar (VIII,12-13)*

Zanimljivo je kako svoju snagu uspoređuje ne samo s podređenima pojedinačno, već njihovim udruženim snagama (zna kakve kakve sve spletke mogu koristiti protiv vlasti ☺). A i kad ga razljuti žena, prijeti joj fizičkom kaznom. Zeus svoj nadmoćni položaj ne koristi samo za političke ciljeve, već  osobne zavodničke pohode, a onda slabo štiti ljepotice koje je osvojio milom ili silom. Poslovična je njegova popustljivost prema ljubomornoj Heri koja proganja ljubavnice svoga muža i potomke tih veza, a jednome od njih svojom mržnjom osigurala je slavu. Heraklo je protagonist tuceta ‘best-tellera’ (uspješnica usmenim izdanjem) po Herinom, odnosno Euristejevom scenariju. Zeus je tipični primjer popustljivog moćnika koji izbjegava gnjavažu više nego se zalaže za pravdu. Ali, on je bio ‘glavni’, nadležan za ‘opće stanje stvari’. Što je sa specijaliziranim mandatarima, primjerice onima zaduženim za razum, razbor, mudrost?

Atena, Zeusova kći, u ‘Ilijadi’ je na strani Ahejaca, iako joj je i u Troji posvećen hram. Božica mudrosti služi se lažima, prevarama i obmanama kako bi osigurala pobjedu ‘svojoj momčadi’. A protivnica je Trojanaca ne zato što su učinili zločin protiv razuma ili antičko ‘etničko čišćenje’, već zato što jedan Trojanac (Prijamov Paris) u natjecanju ljepote nije nju (već Afroditu) proglasio najljepšom!? Toliko o ženskim prioritetima, pa makar bile i mudrih glava :).

Kraljevi krvavih prijestolja

Popularni su bili i kraljevi, osnivači gradova, država i dinastija, koji su na različite (obično krvave) načine postizali svoje pozicije, te njihovi rođaci koje su ubijali ili protjerivali prije nego bi ovi ubili njih. To pokazuje da slavni postaju ne samo zaslužni i pohvalni, već okrutnici i nasilnici, ako u akciji za postizanje ciljeva postignu ‘specijalne efekte’. Uzmimo, na primjer, Atreja, oca dvojice istaknutih Homerovih Grka pod Trojom, Agamemnona i Menelaja, koji su se kao braća, začudo, dobro slagali. Imali su na raspolaganju svaki svoj grad državu, jedan Mikenu, drugi Spartu, a pod Trojom je bilo jasno razgraničenje funkcija (Agamemnon je bio glavni). Uostalom, Agamemnon je pohodom na Troju zastupao interese svojega brata koji je ostao bez žene (ljepotice Helene), ali za njega (i druge grčke sudionike pohoda na Troju)  to je značilo i priliku za osvajanje, razaranje i pljačku, pa i otmicu žena. Jednom takvom otmicom (Hriseide), pa Apolonovom intervencijom na molbu njenog oca (Apolonova svećenika) i počinje zaplet u Ilijadi.

Glavne ženske uloge

I žene su mogle postati slavne, većinom kao majke ili supruge slavnih muškaraca, ali neke su se proslavile vlastitim djelima.  Na čelu im je Medeja, koja je sve učinila za Jasona, a onda mu sve uzela, uključivo i zajedničku djecu.

Puno blaže reagirala je prevarena Arijadna koju je ostavio Tezej nakon  što mu je pomoću genijalne ideje i svoje ‘niti’ omogućila izlazak iz kretskog labirinta i pobjedu Minotaura. Na putu kući ostavio ju je na otoku Naksosu, gdje je žalovala dok joj se nije ‘posrećilo’ (kako bi komentirala predatorica iz ‘Seksa i grada’). Ne samo da je našla novog muža, već je to bio zanosni Dionis, pa je i njoj sâmoj pribavio božanske privilegije.

Besmrtni zbog smrti

Besmrtnost su mogli postići i oni koji bi umrli ‘prije vremena’.  Nakon napornog pothvata koji su učinili za svoju majku, Herinu svećenicu (vukli su njena kola umjesto volova) braća Biton i Kleob nagradjeni su ‘slatkom smrću u cvijetu mladosti’. Zanimljivo je da je to bio rezultat majčine molbe bogovima da im da najbolje što se čovjeku može dati i eto, vidimo, što je to. Ovaj primjer navodi kao drugi izbor u kategoriji sretnika Solon za vrijeme posjete Sardu, kad ga je Krez upitao za mišljenje o najsretnijem čovjeku na svijetu (prvi ‘najsretnik po Solonu’ nije celebrity, već obični čovjek iz atenskog naroda koji je umro prije svojih potomaka, a za zasluge u domovinskom ratu dobio pokop na državni trošak. O tome piše Herodot, a vidi se kakve su mogućnosti za ljudski ‘Happy End’ :).

Slava se mogla postići i na atletskom natjecanju.  Ali ipak najveći podvizi vezani su za prigode u kojima je ulog život, dakle u ratnim sukobima ili sukobima sa zvjerima. Većina obračuna s hidrama, lavovima i veprovima obavljena je u mitološko doba, a većinu poslova čišćenja (i u doslovnom smislu, čitaj Euristejeve štale) obavio je kasnije divinizirani Heraklo, a primjer Tezeja i Jazona pokazuje kako su dosta toga postigli uz pomoć žena, kojima kasnije nisu pokazali zahvalnost.

Ahil  kontra Hektora

Što se tiče aktualne ‘druge generacije’ junaka o kojima piše ‘Ilijada’, a koji su, kako kaže starački pristrani Nestor, slabiji od junaka iz njegove mladosti, oni su se najprije mogli iskazati u ratu. A i u Homerovo vrijeme za rat se moralo naći opravdanje. To nije bio interes za osvajanje teritorija, pljačku  ili porobljavanje, već je to morala biti moralna potreba, po mogućnosti osveta za učinjenu nepravdu. Grabež jedne ljepoptice (pa i najljepše na svijetu), uzrokovao je takvu povredu časti grčkih plemena, da su krenuli u pohod na bogatu maloazijsku Troju kao da je svakom od sto tisuća razdraženih vojnika oteta žena.  Ali nije to bilo samo nadahnuće i unutrašnji poriv. ‘Moralnu motiviranost’ pojačali su i penali za nesudjelovanje, kako bi se osigurala brojnost napadača, a neki od glavnih junaka Trojanskog rata s grčke strane tu su pokazali, bilo vlastitom odlukom ili utjecajem drugih, prve naznake svoje (ne)junačke prirode, to jest nesklonost borbi. Kako bi izbjegli ‘vojnu obvezu’, Odisej se pravio ludim, a Ahilej se skrivao preobučen u djevojku.  Za najvećeg grčkog junaka moglo se naći opravdanje, a to je da ga je na to prisilila brižna besmrtna mati, Tetida, koja je znala (iz epskog serijala o ‘moći sudbine’) što će mu se tamo dogoditi. Ali, on je odabrao slavu pred opcijama dugovječnog i nezamjetnog života. Tko od smrtnika ima mogućnost takvog izbora?

Na cijeni je bila sposobnost pronalaženja opravdanja za bijeg, strah, malodušnost i odustajanje, što nisu tipične karakteristike junaka:), ali stvar je i onda bila u interpretaciji:)

Nastavak slijedi.

Ada Jukić

Zagreb, 26. prosinca 2018.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21: (I, 17-21)

Literatura:

Homer  ‘Ilijada’ Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Homer ‘Odiseja’ Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Sofoklo ‘Filoktet’  Grafički zavod Hrtvatske, Zagreb 1980.
Sofoklo ‘Antigona’, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Publije Vergilije Naron ‘Eneida’ Zora, Matica hrvatska, Zagreb 1970.
Djela Eshila, Euripida, Platona, Aristotela…

Filmska ‘literatura’:

Troja (Troy; 2004.), redatelj Wolfgang Petersen (BLU RAY izdanje)
Helena Trojanska (Helen of Troy; 1956.), redatelj Robert Wise (DVD izdanje)
Sudar Titana (Clash of Titans; 2010.), redatelj Louis Leterrier (BLU RAY izdanje)
Bijes Titana (Wrath of the Titans; 2012.), redatelj Jonathan Liebsman (BLU RAY izdanje)
Filmovi  o superjunacima
Akcijski i povijesni filmovi

Ostali izvori:

studij povijesti umjetnosti i sociologije, opće gimnazijsko znanje, kazalište,  putovanja, predavanja, Internet

BLU RAY: TROJA, povijesni [piše Ada Jukić]

Troja
Redatelj: Wolfgang Petersen

Tko odluči umjesto ‘Ilijade’ (oko 16000 stihova) pogledati ‘Troju’ (oko 160 minuta), pa se pretvarati da je pročitao Homera, bit će ‘uhvaćen na djelu’. Jer ne samo da Petersonov film, i kad ga hvale (vidi Cover Blue Raya), ne može postići nemjerljive dimenzije Homerovog epa, već što su u filmu izmijenjene neke činjenice iz literarnog podloška koje spadaju u ‘obveznu faktografiju’ klasične naobrazbe, pa se onaj tko uz film po slavnom epu ne koristi literaturu, može proslaviti neznanjem ☺.

Neke intervencije u Homerovu fabulu su prihvatljive. To što film uključuje motiv Trojanskog konja i osvajanje Grada, zaokružuje priču o Troji, iako Homer ‘Ilijadu’ zaključuje padom Hektora, a ne Troje, to jest, pogrebom i oplakivanjem njenog najvećeg junaka. Ali to što u filmu strada Menelaj, ne samo da nije točno ‘po Homeru’, već dovodi u pitanje događaje u sljedećem ključnom Homerovom i svjetskom epu, u kojem Agamemnonov brat i Helenin muž (koji ženu primi natrag poslije desetljeća veze s Parisom i nema dokaza da joj je što predbacivao ☺), primi u posjetu Telemaha, Odisejevog sina. Što s drugim djelima grčke tragedije koje se oslanjaju na Homera ili njegove mitološke temelje? Ako pri kraju Petersenove ‘Troje’ strada i Agamemnon, kako će ga po povratku u Grčku dotući Klitemnestra i kako će Orest izvršiti svoju osvetu, kako će se proslaviti Elektra?

Nisu to jedine žrtve filmske ‘pjesničke slobode’. U brojnim američkim filmovima baziranim na grčkoj mitologiji i klasičnoj literaturi, ima toliko izmjena, zamjena i dopuna koje nisu opravdane drugim, novim, filmu inherentnim determinizmom, kao da samo dodavanje, izostavljanje ili miješanje likova i događaja predstavlja autorsku kreaciju. Prihvaćam pravo na slobodu filmskog kreativca u odnosu literarni predložak, pa bio i Homerov, ali u pogledu načina interpretacije likova i činjenica, a ne faktografske izmjene.

Time što u Petersenovom filmu Hektor prije odlučne bitke s Ahilejem ne trči tri puta oko zidova Troje (kao što trči, to jest bježi, u epu) i što borba s Ahilejem traje dugo, time redatelj, odnosno scenarist, odlikuju svog glavnog pozitivca, (Eric Bana, kojemu bih dala prednost ne samo u duelu s Bradom Pittom ☺, već u svakom castingu). Izostavljanjem detalja privremene malodušnosti junaka čini se prilagodba suvremenoj percepciji akcijskog junaka, u kojem ovaj ne oklijeva pred nadmoćnim protivnicima (jer je siguran da će pobijediti ☺).

U Homerovo doba tolerira se određena doza sraha, slabosti i tuge u junaka. Kad Hektor u 7. poglavlju ‘Ilijade’ zove na dvoboj (to nije onaj dvoboj Parisa i Menelaja prikazan (s izmijenjenim ishodom) u filmu), tek nakon Nestorovog ukora (u kojem starac sam sebe hvali ubojitim mladenačkim podvigom ☺), javi se nekoliko (devet) dobrovoljaca. U vrijeme kad je i najveći junak mogao zbog povrede ponosa ili gubitka djevojke roniti gorke suze, toleriralo se i taktičko izbjegavanje neprijatelja ‘junačkim trkom’, i Homer to povezuje. Apolon je Hektoru udijelio ‘junaštvo i koljena brza’ (*22. pjevanje, stih 204). To oklijevanje i povlačenje doživljavaju i drugi junaci s ahejske i trojanske snage, ali to poništava njihovu osudu, jer je njihovo ponašanje rezultat intervencija s Olimpa, napose Zeusa, ili dobivaju drugu šansu, pa ponovo u borbi, srčanošću (ili okrutnošću) vraćaju svoj ‘dobar glas’.

Jedini koji ne oklijeva i koji se ne boji (osim kad se skoro utopi u rijeci i to ne zbog smrti, već načina na koji bi mogao umrijeti) je Ahilej. Ali on zna (i svi znaju!) da je on najjači, pa se i nema koga bojati. On i izgleda najjači, očekivali bismo da je i najveći, njegovo koplje ne može nitko osim njega držati, pa ga Patroklo ne uzima, kad u Ahilovoj opremi ode u bitku. A ta veličina koja impresionira vojsku i koja vizualno ističe njegovu snagu nije ostvarena dodjelom uloge u filmu. U vrijeme snimanja Brad Pitt je možda bio na Olimpu holivudskog castinga, a i činjenica da je plavokos mogla je doprinijeti njegovu izboru, ali i u scenama u kojima mišićima fascinira Briseidu, ne djeluje monumentalno ni zastrašujuće u odnosu na druge ‘snagatore’. A njegovo isticanje žudnje za slavom i mehaničko shvaćanje načina kojim se postiže, čini ga gotovo jednako žrtvom celebrity mita kao i sudionici Big Brothera koji su spremni za sve kako bi se ‘proslavili’. Bez demoniziranja Ahila, kao u nekim filološkim ili psihološkim analizama ‘Ilijade’, nije ga moguće uzeti za uzor idealnog junaka, pa ne vjerujem ni da je Homer bio posve na njegovoj strani. On je podložan emocijama više nego razumu, bezumno je samoljubiv i time podložan manipulaciji, što lukavi Odisej koristi, ponaša se nezrelo i razmaženo, pod sažaljivom brigom božanske majke koja zna za njegovu sudbinu, pa mu nastoji ugoditi kao bolesnom djetetu. Njegova opsesija slavom djeluje isprazno, jer prihvaća bilo koji izazov da do nje dođe, a u filmu gubi i onu zanimljivu stranu dvojbe iz Homera. Zašto on napada Trojance, oni mu nisu ništa skrivili? To se može pitati svaki sudionik rata, napose na napadačkoj strani. Ali kad osobno osjeti napad ili gubitak, empatija za drugu stranu nestaje i izbijaju agresivni mehanizmi. Napose je motiv osvete istaknuo Homer, kao jedne od konstanti ljudske prirode. Žudnja za osvetom slađa je od meda, kaže, i taj stih nije pokopan u Troji. Ali Ahil ima pravo, pobjeda je bitna za ‘nepropadnu slavu’, a ne cilj borbe ili njena opravdanost. I to ne govori toliko o junacima, koliko o onima koji ih slave, to jest publici, društvu, svijetu, čovječanstvu. O tome Homer piše, jednako kao ratu. I danas više ljudi zna za Džingis kana nego Roberta Kocha.

Što se drugih u filmu uloga tiče, već sam spomenula Erica Banu, idealan Hektor, privlačniji od najjačeg junaka, ‘jači’ nego u Homerovom izdanju. Dobar izbor lika Andromahe (Saffron Burrows), odana supruga, majka, snaha, tragičan lik (i ona će se ‘izvući’ iz Troje, ali ne tragedije, za to treba čitati druge stihove). Nezahvalnu ulogu ‘najljepše žene na svijetu’ dobila je u ono vrijeme popularna Diane Kruger. Kako biti najljepša, kad se ‘o ukusima ne raspravlja’ ☺? S obzirom na ‘epske zapise’ bila je plavokosa, pa je bar to bila smjernica u izboru. U filmu je imala aktivnu ulogu u odluci Parisa da je povede iz Sparte (pri tome nisu zaboravili ponijeti blago), a uspjela je (uz Afroditinu pomoć) održati bračnu strast i poslije deset godina (partnerstva), što nije mali pothvat. Sjetimo se da je Paris, tamnokosi Orlando Bloom, u filmskom koloru, bio spreman dati blago, ali ženu ne. Petersonov Agamemnon svojim je kraljevskim ponašanjem, otvorenim vlastoljubljem i zlatoljubljem, gotovo simpatičniji od Homerovog lika. Najveću filmsku promociju dobila je epizodna Briseida (Rose Byrne), koja se iz Ahilovog objekta žudnje prometnula u muzu koja upravlja njegovim postupcima, a ne samo libidom. Ostarjeli Peter O’Tool kao Prijam dobio je svoj glasoviti govor na ne-sretnom kraju filma.

Glazba Jamesa Hornera uključuje istočnjački leitmotiv dubokog ženskog glasa koji asocira na ‘Gladijatora’ (Ridley Scott, 2000., skladatelj Hans Zimmer).

Masovne i akcijske scene ostvarene su, kao što bi se i moglo očekivati uz tehnološke resurse početka 21. stoljeća, dojmljivo. Rekonstrukcija Troje, grčke flote, ratne opreme, bitaka i dvoboja zadovoljavajuće su produkcije. Ali to nije film o kojem će se govoriti izvan konteksta vremena i prostora u kojem je nastao. A to je ono što je postigla ‘Ilijada’.

Ada Jukić
U Zagrebu, 18. prosinca 2018.

* Citati i podloge iz knjige Homer ‘Ilijada’, preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1987.

** Povod za ponovno gledanje Filma je Godina Troje (proglašena povodom 20-godišnjice uvrštenja nalazišta Troje u Turskoj u fundus vrijednosti UNESCO-a). Godina Troje u Hrvatskoj obilježena je programom događanja u Arheološkom muzeju Zagreba tijekom 2018., između ostalog, izložbama i predavanjima od kojih sam nekima sa zadovoljstvom nazočila:
AMZ – Godina Troje u Hrvatskoj (Predavanje o Troji – prof. dr. sc. Rüstem Aslan)
AMZ – Predavanje – TRAGOVIMA IZGUBLJENIH TROJANACA I UKRADENOGA TROJANSKOGA BLAGA (dr. sc. Helena Tomas)
AMZ – Predavanje REFLEKSIJE TROJANSKOG RATA U KULTURI – ODABRANE TEME (dr. sc. Marina Milićević Bradač)

Detalji o filmu:

Troy (2004.)
Scenarij: David Benioff po Homeru
Glazba: James Horner
Glume: Brad Pitt, Eric Bana, Orlando Bloom, Diane Kruger, Brendan Gleeson, Brian Cox, Sean Bean, Saffron Burrows, Julie Christie, Peter O’Toole,
Još glume: Gulian Glover, Nathan Jones, Adoni Maropis, Jacob Smith, John Shrapnel, Siri Svegler, Lucie Barat, Ken Bones, Manuel Cauchi, Garrett Hedlund, James Cosmo, Rose Byrne, Tyler Mane
Warner Bros., Helena Productions, Latina Pictures, 2004. / 2010., CF

Informacije o Blu Ray izdanju:

Trajanje: 162 min
Format: 2.41 : 1
Film u boji
Jezici: DTS-HD Master Audio: engleski 5.1; Dolby Digital: turski 2.0, ruski 2.0, poljski 5.1, mađarski 5.1, češki 5.1, engleski 5.1, tajlandski 5.1
Podnaslovi: hrvatski, engleski, slovenski, estonski, češki, bugarski, arapski, tajlandski, korejski, islandski, kineski, portugalski, ukrajinski, turski, srpski, ruski, rumunjski, poljski, litvanski, latvijski, mađarski, hebrejski, grčki

Blu Ray dodaci:

U središtu bitke – Analiza uzbudljivih akcijskih scena
Od ruševina do stvarnosti – Povijest i produkcija filma
Troja: Odiseja efekata
Galerija bogova – 3D animirani vodič kroz grčku mitologiju
Grčka brodogradnja – Vizualizacija scena
Kino najava

Napomena: Tekst je prenesen s portala www.film-mag.net