Interview – Dr Alexander Sturgis, the director of the Ashmolean Museum

Interview with Dr Alexander Sturgis, Director of the Ashmolean Museum of Art and Archaeology in Oxford


Dr Alexander Sturgis is the Director of the University of Oxford‘s Ashmolean Museum. Dr. A. Sturgis was aappointed to the present position in 2014, as a respected art historian and author of numerous publications, University of Oxford alumnus, with a PhD from the Courtauld Institute in London and with an accomplished career at the National Gallery in London and the Holburne museum in Bath.

The Ashmolean is the first public museum in the UK, and most probably in the world. It was founded by Elias Ashmole in the 17th century, and a building was constructed to store its collection (today it is the Museum of History of Science). The Museum is now situated in Beaumont street (and I can see its back entrance from the corridor in front of my office at the Faculty of Classics, University of Oxford).

It is a pleasure and privilege to have an interview with the head of such an important and influential cultural institution.

Question #1

Vendi: At the beginning of the interview I refer to the Custodian Principles presentation (available online here:, which is both concise and comprehensive, revealing to the public your aims, principles and priorities as the head of the Museum. As if answering my first question (!), in a remarkably efficient ‘5 minute’ exposition, you explain that your primary concern is to look after the collections and to ensure that they are handed over in the best condition to the future generation. How heavy is the responsibility of a ‘Custodian Director’in one of the most famous and appreciated museums of the world?

Xa: It clearly is incredibly important. I mean, in terms of what we are and what they do clearly you are right. The first thing we have to as museum directors and curators is to care for the collections and to pass them on. And that is not as straight forward as it might seem, obviously everything is deteriorating and degrading, nothing will last forever. and so the challenge really is to strike as sensible balance as possible between preservation and conservation and accessibility. If some of members of the conservation department had their way, everything will be locked up in dark boxes and no one will be allowed to see it … the best way to preserve the collection. But of course that would be ridiculous; and actually the conservation department would think so too. But …. has to be structed. It is a very great responsibility and one that does occasionally keep you awake at night.

Question #2

Vendi: Preserving the permanent collections comprises not only conservation, but also enhancement and development, including new acquisitions. Elias Ashmole was a keen collector, and he had a huge collection prior to donating it to the University. What were the main pieces of acquisition since you became Director and are you satisfied with the conditions of these acquisitions and the rate at which they are acquired?

Xa: So yes, so The Ashmolean in common with almost every museum, certainly in the UK has very little acquisition budget, so if we want to make a really significant acquisition by buying something, we have to raise that money, and so in my time here we have had two major acquisition campaigns. One was to acquire the painting by Turner of Oxford High Street and the other was to buy a hoard of coins discovered near Watlington in Oxfordshire, from the late ninth century, so the 870, the moment when Alfred the Great was chasing the Vikings out of Wessexs. And so, those were major acquisitions requiring major raising fund effort.

But most of our acquisitions come through legacies and bequests and gifts and then within the UK there is a very important scheme called the Acceptance in Lieu scheme which allows people to leave significant works of art to public galleries and museums in lieu of inheritance tax. So that is another way that really significant things come to the museums, so again, the first acquisition under my directorship was a wonderful painting by Constable of Willy Lott’s Cottage. And that was through the Acceptance in lieu scheme. And so, and actually one of the surprises and excitements in being the director of the museum is quite how many things and really exciting things like are both left to the museum or given to the museum through the Acceptance in Lieu scheme or through the generosity of benefactors and donors.

So the collections do continue to grow in all sorts of ways. Of course, having said that, we need to be disciplined in deciding what we do accept and what we don’t. So we do have a collection strategy, and so we measure potential gifts and legacies against that strategy to see whether it is something that would really enhance the collection and increase.., Either build on a particular strength or occasionally to fill a particular gap in the collection.

Question #3

Vendi: Right.. Of course. Another essential aspect of collections custody is to communicate their value to the public. In addition to impressive permanent exhibition, the Ashmolean regularly organises special exhibitions and accompanying talks, tours, courses, workshops, and other exhibition events for visitors (e.g. families, young people, etc.). It is obvious that the Ashmolean wants to present to the public. What are the social topics and concerns that Ashmolean wishes to raise awareness about?

Xa: So you are right. Of course, looking after the collection is incredibly important. Enhancing the collection is incredibly important. But the work of the museum, its job is really where the public meets the collection and so to try and work to ensure that that encounter the public and all sorts of different people have with the objects and with the works of art in our collection and to make that as enriching and engaging and stimulating as possible.

And of course, one of the challenges is precisely the variety of the people who walk through the door. Some know lots, some know nothing. Some don’t have any idea what they are going to encounter in the museum, others are specialists coming particularly to look at their particular area of specialism and you somehow need to engage all those people.

So in broad terms what one wants to communicate is that we have here some of the great creations of humanity, from millennia B.C. to almost yesterday. And to celebrate that fact and I think also to draw connections between different cultures, between different times, to suggests actually what is fundamental and important about the human condition. Concerns now are obviously different, but then not completely different concerns people throughout the history, and to draw those connections to suggest commonalities is what museum inevitably do.

And in order to make collections come alive it’s a key element for what we need to do to suggest the relevance of historic objects to people today.

Question #4

Vendi: The Asmolean is, in your words, the ‘Teaching Museum’, founded and functioning within the University of Oxford and contains the assets which are used in researching and understanding the world. So the Museum is renowned both for its impressive collections, as well as for its research excellence. What are the major current research projects of the Museum?

Xa: We are a university museum and so and I think that brings with it particular obligations around research and around teaching. So… And teaching particularly to the undergraduate and postgraduates within the university. Of course, we teach children of all ages and teach adults of all ages as well, but as teaching is critical but so too is research and so because actually building knowledge about our collections is essential if we are to engage people with them.

So, among research projects that we have at the moment, we have a coin department, Heberden coin room, they are conducting extraordinary an research project on Roman provincial coinage and coin hoards and linking up collections, not only from art collections, but the other great coin collections of the world to create a huge sort of data base that allows one to see through the coin hoards of the Roman empire. How ideas moved how people moved, how economies changed and so it becomes a tool for understanding Roman empire.

Another completely different project for which we’ve just received European Research Council money is looking at colour in the Victorian period. Not only the technological aspect of colours so invention of new dyes and new colours in the second half of the nineteenth century but critically also the symbolic ideas around colour within Victorian literature and how that might reflect or is reflected in the art, decorative art and paintings and sculptures of the period. So, and that is going to lead to a major exhibition in 4 years time.

Vendi: That would be really colourful….

Xa: We hope so. We really excited about the exhibition in 4 years time

And then again, just to give us a sense of the range of the research projects going on, we have a project being conducted by a curator of the ancient Near East who is working with UCL, but also museums in Iraq to look at how, well really to support through research heritage professionals in Iraq to build their expertise and to develop ways in which they can engage their local population with their heritage as a means of protecting their heritage.

Vendi: Right.. That is like a current issue around the world, preservation of heritage…

Xa: Absolutely. And it is clearly a priority and it cannot be done if you like form outside. So this project is all about building both expertise and knowledge on the ground. And with expertise and knowledge comes commitment and comes a sense of ownership of one’s own heritage and therefore a way of preserving it.

Question #5

Vendi: Teaching and educating is also relevant to your own career: starting in the education department at the National Gallery in London, followed by being the curator of exhibitions and programmes for six years. Among the books you have written are Dan’s angel: a detective’s guide to the language of painting (2003), and (as a co-author) Understanding Paintings: Themes in Art Explored and Explained (2000). Understanding the value of art is essential for its appreciation and protection. After years of personal endeavors in this area, do you find it difficult to make the general public interested in the value of art rather than in the comparatively trivial monetary value of the works of art?

Xa: No, I am not going to be a pessimist about it, no, absolutely not, I mean, so… You are right. My museum career started in the education department in National Gallery and so and really that has coloured my entire career within museums. So my starting point was talking to the public, both school children who came through the door who never came in to a museum before, and also, you know, tourists and again, more informed, more engaged members of the public. And the fact is that once you get any one in front of a painting, if you are there talking to them, you can excite people with these. I mean particularly in the National gallery you can’t really help but excite people with extraordinary things, extraordinary works that they hold, and, of course, here too we have astonishing paintings and works of art from across of all sorts of periods.

I think the challenge is that most visitors don’t have someone with them to talk to ask questions of and as I suggested earlier, everyone has different questions that they will be asking of a work of art, so a challenge for a museum and that’s one we are thinking about, particularly at the moment, is how do you meet the needs of this wide variety of visitors. And one way is through exhibitions and programmes and talks so that one can do different things with the collection. But within galleries too I think we can do better than we do at the moment in terms of thinking about the different needs of different visitors and how we might meet them.

Vendi: Right but just to mention, the Ashmolean’s educational activities are really broad and of huge spectar.

Xa: They are. So I think its absolutely clear if anyone engages with our programme, they have a fantastic time.

Vendi: Absolutely.

Xa: The visitors I suppose we are worrying about a bit at the moment or thinking about is those that come when there isn’t a course, when there isn’t a family study day, or there isn’t activity, how can we make them feel at home and not feel daunted and of course, museums can be daunting places and they can be exhausting places, but they can also be, and one hopes, they will always be fantastically exciting places.

Question #6

Vendi: As an author you published a number of books, and some of them with intriguing and incentive titles. Rebels and martyrs: the image of the artist in the nineteenth century (2006) for example, I will read this book as soon as I finish my task of publishing this Interview, but can you satisfy my curiosity? Are the 19th century artists more rebels than martyrs, or both equally?

Xa: So that was a catalogue to an exhibition I curated at the National Gallery which was about really the image of the artist and how it developed, particularly in the XIX century. In fact, my original thought for the exhibition was a far broader survey of how artists depicted themselves or were thought about from the Renaissance to the modern day, but as I developed the idea for the exhibition, one became, perhaps inevitably, more and more focused on to the romantic idea of the artist, and this revolutionary idea where suddenly, a lot of things that still are familiar and indeed quite difficult to shake of: the idea of a lonely struggling artist fighting against society, alone in their attics, suffering, misunderstood, and that somehow that is linked to the creative spirit.

This is an idea that is really is born in the early XIX century and in some way one would say it’s dead now, but it actually it doesn’t go away, it is still many people’s idea of the artist is that they need to suffer, they need to be alone, they need to be misunderstood. But of course, if one looks at sort of successful artist of today, I mean we have got a Jeff Koons exhibition here at Ashomlean as I speak, I mean, one can imagine an artist less like that stereotype than Koons. So, it was thinking about that development in the role of the artist and the idea of the artist in the XIX really from the romantic period to the early XX century,  where really, the idea becomes more and more extreme, if you like, and by the end in late 1890 and early XX century artists, such as Schiele and Kokoschka, and other are painting themselves as literally as martyrs, or as Christ, and sort of being killed for their art and suffering in their way.

Question #7

Vendi: Are you preparing a new book or a publication and when can we expect it?

Xa: No, I am not right at the moment. I mean so I have some ideas for exhibitions that I would like to do, but it’s just running a museum of this scale is rather time consuming and so its finding the space in which I might be able to do that, so I am just thinking about that at the moment.

Question #8

Vendi: It was a pleasure to meet you during the GLAM staff and volunteer party in Ashmolean museum last December. In a relaxed, but inspiring atmosphere, you gave a speech about the achievements of the Museum during 2018 (at one point you became almost short of breath as there were so many topics to mention 🙂 ). Could you choose and point out some of them? Are there any particularly close to your personal focus of interest?

Xa: One of the things I felt when I arrived at the museum was that, although, whenever one met someone from the Ashmolean they talked about the extraordinary history of this museum and its role as arguably the world’s oldest public museum. And yet, within the museum itself, that story was not really embodied and not really discoverable and so one of the things I wanted to do was to create a gallery that told that story more effectively and brought some of those founding collections together and displayed in a way that was not to recreate a sort of cabinet of curiosity that Ashmole originally gave to Oxford, but at least to give a sense of it. And so that we did manage to do last year with the opening of the Ashomlean Story Gallery and so that was something I was particularly pleased to see happen.

Vendi: That’s the one on the minus one of the level of the Museum.

Xa: Yes absolutely. So that was exciting… And then I suppose… Well exhibitions are always exciting. And so in terms of last year, well, both shows were close to my heart in different ways. But the show on American modernism was an idea that I have had really and was able to make happen with the support of people who actually did all the work, particularly the curator Katie Bourguignon but I was really excited to bring those paintings, because I have always loved that period of American art. It’s one that’s not at all in known in this country, it’s very difficult to see paintings by artists such as Demuth and Sheeler and even O’Keeffe and Hopper in the UK and so, it was great to be able to bring these pictures together of that quality and show them here in Oxford.

Question #9

Vendi: The privilege to stay in a museum after hours is usually available to the staff only. But the Ashmolean organizes various outreach events during which it stays open after hours (e.g. Live Friday, Ashmolean After Hours, etc.), enabling visitors the same museum related ‘excitement’. What are the most engaging outreach projects, and what needs to be taken into consideration when organising them?

Xa: Live Fridays are wonderful events in which thousands of people teem into museum, all sorts of activities take place within the museum, and some of those unquestionably do present some challenges in terms of insuring that the collection is suitably looked after during those events. So, I mean, dance and is always slightly alarming at times, and crowds too, but, again, as I said earlier, the key, I think for museums is to strike a sensible balance between licence and prescription and allowing things to happen and ensuring that they happen in the way that is managed and careful, but not overly prescriptive. But I think that Ashmolean and I hope and I believe strikes a very good balance in that regard.

Question # 10

Vendi: Volunteering is another important aspect in the Museum’s organisation. Volunteers help in organising and conducting various events in the Museum, contributing to its activities and gaining experience. Last year I was a volunteer at Asmolean myself, and I particularly enjoyed participating in a project organised to celebrate the Ashmolean’s acquisition of William Dobson’s painting ‘Group Portrait of Prince Rupert, Colonel William Legge and Colonel John Russell’ on the 400th anniversary of the birth of Elias Ashmole ( Is there a possibility of utilizing the potentials of professionally qualified volunteers (archaeologists, historians of art…) by giving them more challenging tasks? Do these references increase chances for future employment in the Museum?

Xa: So volunteers are, well, incredibly important at the Ashmolean and incredibly important I think in the cultural sector and many other sectors it has to be said, throughout the country and one of the key things about volunteers is of course that they are instantly astonishing ambassadors for the museum. They are there, they are here because they love the place and they want to be engaged with it and so if one can harness those levels enthusiasm and communicate that to the visitors as they arrive, I think it’s incredibly powerful and indeed in the previous museum, the Holburne, the entire front of house staff were volunteers and that built into something really quite extraordinary, because the other element of museums and volunteers is ensuring that we give volunteers what they are looking for through their volunteering and I think what your question suggests is that volunteers have very different motivations for volunteering and so I think that one has to be alert to that. And for some its entirely social for others its about sort of giving something back but for others it is still actually developing their skills and developing their CV and developing their employability skills and one has got to recognize it as well.

There is, of course, a balance to be struck and the risk is that one starts as, essentially, exploiting the volunteers, particularly of those with professional skills, that one is using them in roles that should really be doing by the paying members of staff, so that is a balancing act that we are very conscious of, in the museum. One of the projects that we are seeking to develop this year I mean in building on the work we have already done, is to consider how we can use students and early career researches within the museum to actually, how we can support them in developing their skills while at the same time allowing them to deliver a public service through giving talks and lectures around their particular areas of expertise or their particular areas of interest. And this is something that the American university museums do very well, but it needs to be done in earnest and it needs to have the needs, if you like, of those early career researches and post graduates in mind, so that it needs to actually give them skills and can’t just, if you like, ‘exploit’ their skills. And that is something we need to get right.

Question #11

Vendi: As the director of an archaeological and art history museum, how are you personally involved with the field of archaeology? What are your favourite archaeological artefacts in the Museum?

Xa: My personal responsibilities for archaeology are very limited, except, of course, that I have these extraordinary archaeological collections within the museum. And wonderful curators and others who, some of whom are actively engaged in archaeological excavations both in this country and in Egypt and, indeed, in Turkey, as well So, Yes, I oversee, but I don’t get involved.

In terms of my favourite archaeological objects, I suppose, the most extraordinary collection here, which I was shamefully ignorant of before I arrived is the pre-dynastic Egyptian collection, collections discovered in Hierakonpolis, which are simply astonishing in their extreme age but also, their refinement of some of them. The wonderful little lapis lazuli woman still missing her feet, but it’s just an astonishing little thing.

But early in my time here the other great sort exciting discovery was ostraca, that I didn’t, again shamefully, ignorant of, these little shards of stone, just scribbled writing of the most mundane kind. There is a wonderful one downstairs in the galleries, which explains that two workmen won’t turn up because they have been bitten by scorpions, which immediately takes you straight back to ancient Egypt in that case, in the most amazing way, so because they are so mundane, they are also very immediate.

Question #12

In your spare time you are also an accomplished magician. When did that interest start? The title of your book (1994) is ‘Magic in art: tricks, perspective, illusions’, but this refers to a symbolic meaning of magic. Is your interest in ‘magic’ related to the recent exhibition ‘Spellbound’, an interesting and much praised exhibition (soon to be reviewed for Arheologija). My favourite exhibit was a mummy of a cat that fell down a chimney while chasing a mouse. But the main exhibit was ‘a witch in a bottle’ from Oxford’s Pitt Rivers Museum. How often do you collaborate with other Oxford and UK museums?

Xa: So.. Lots of questions! I have been doing magic forever. As a child I sort of did tricks and just continued doing it. So it has been a life long enthusiasm and pastime. And obviously, the happy moments when I thought where that interest and my professional life in museums has come together. So at the National gallery I did some magic shows for children introducing them to the paintings and the gallery, doing tricks with or around those paintings. But the Spellbound exhibition was another connection, but clearly, the exhibition was not about the sort of playful tricks that I do. The subject was more fundamental about the need, or our use of magical thinking and looking at the history of magic really from the Middle Ages to, I suppose, today. But, yes, as a subject it’s such an incredibly rich one and clearly my interest in tricks is not unrelated to the richness of the subject of magic.

Vendi: How often you collaborate with other Oxford’s and UK’s museums?

Xa: An enormous amount. You mentioned GLAM earlier, so the Gardens, Libraries and Museums. So there four university museums within Oxford: the Pitt Rivers, the Natural History museum, and the Museum of the History of Science, and so we work together across a whole range of activities. From exhibitions, in the case of   Spellbound, the Pitt Rivers was the largest single lender to our show and in many ways, that exhibition was a showcase of some of extraordinary things they have in their collection. We worked together with them and the Botanic gardens and the Bodleian Libraries on a whole range of things. As far as other museums in the UK and beyond, again, we are always working with colleagues. I mean one of the joys in working in a museum is that we, as a sector, we are very supportive of each other and collegial, so every exhibition depends on loans from countless lenders, from many museums, both nationally and internationally, and where possible, we work with museums on exhibitions. So our great Rafael show that we had recently was curated in partnership with the Albertina in Vienna. We’re working on a Rembrandt exhibition, in collaboration with the De Lakenhal in Leiden, and so on.

Question #13

Vendi: OK, our last question. The Ashmolean displays one artefact originating from Croatia. The magnificent marble head of the empress Livia, found in the village Vid near Metković (Dubrovnik area), was sold to Sir Arthur Evans in the 19th century, and in 2014 it was lent to the Gallery Klovićevi Dvori in Zagreb for the exhibition, to be reunited with the body, as an example of literally complementary international collaboration. Are there other ‘pieces of art’ in the Ashmolean that could possibly be assembled within similar projects of international collaboration?

Xa: That is a very good question. And I don’t know the answer to it. 🙂

But I’m sure there could be. And should be. And I would hope that will be. The other great collection assembled by A. Evans is the Bronze Age Greek collection from Crete, from Knossos. And again, we just appointed a new curator of bronze age Greece and one of the things he will be doing is working with the Greeks and Cretans and to think about how we can use our collections and those that are still in Crete and bring them together probably as the exhibition but could also be done digitally, as well.

Interview vodila: Vendi Jukić Buča

Oxford, 11. ožujka 2019.

Transkripcija: Ada Jukić

Lektura: Berislav Buča


Xa and Vendi. Photo by Olya Baxter-Zorina @ The Ashmolean Museum.

The Ashmolean Museum – Izložba ‘Spellbound – Magic, Ritual and Witchcraft’ (osvrt Vendi Jukić Buča)

The Ashmolean Museum

31. kolovoza 2018. – 6. siječnja 2019.

Vodeći kustosi:
Dr Sophie Page, University College London
Professor Marina Wallace, Director, Artakt Associate

Owen Davies, Professor of Social History, University of Hertfordshire
Malcolm Gaskill, Professor of Early Modern History, University of East Anglia
Ceri Houlbrook MA PhD, University of Hertfordshire

Ulaz u Ashmolean museum je besplatan i obuhvaća razgled stalnog postava te manjih tematskih izložbi. Ali svakih nekoliko mjeseci organizira se veća tematska izložba na trećem katu Muzeja, uz ulaznicu za koju je potrebno izdvojiti 10 funti – vrijedi pogledati, bez obzira na cijenu. Te izložbe često su intenzivno eksponirane u medijima, a osobito reklamirana bila je izložba ‘Spellbound’.

O pripremi ove iznimno zanimljive izložbe saznala sam i prije objave u medijima, volontirajući u Pitt Rivers muzeju kao vodič. Naime, bili smo obaviješteni da će jedan od najintrigantnijih izložaka biti posuđen Ashmoleanu na nekoliko mjeseci. Pitt Rivers pun je kurioziteta, neobičnih artefakata, mističnih rariteta, bizarnosti, a ovaj se isticao čak i među njima. Radilo se o ‘vještici u boci’.

Izložba ‘Spellbound’ predstavlja magiju kao integralni aspekt ljudske prirode, ponašanja i života. Magija i ritual inkorporirani su (bound) u svakodnevni život na brojnim razinama, napose kao ‘alat’ za rješavanje problema i postizanje željenih ciljeva. Stotinu osamdeset izloženih artefakata izrađenih od različitih materijala i za različite namjene pokazuju povezanost magije i ljudskog postojana u širokom vremenskom rasponu, od srednjeg vijeka (12. stoljeće) do modernog razdoblja, a većina je namijenjena ljubavnom čarobiranju ili zaštiti doma i kućanstva.

The Discovery of Witches, Matthew Hopkins, 1647 (c) Queens College, Oxford.

Imala sam sreću da me kroz izložbu provede kolegica Olya (briljantna visitor experience assistant u Ashmolanu i vodič volonter u Pitt Riversu), koja mi je ukazala na različite zanimljive izloške te koncept izložbe. Već na ulazu u galeriju potrebno je pokazati stav prema osnovnoj temi. Naime, posjetitelj može proći pored ili ispod ljestvi – a registrira se broj onih koji su se osmjelili proći ispod! Osobno me se najviše dojmila mumija mlade mačke koja je u lovu na miša stradala u dimnjaku. Stradao je i miš, te su na izložbi prikazani jedan pored drugoga, u vječnom lovu. Ali ako sami zavirimo u dimnjak, iza staklene pregrade vidjeli bismo artefakte koji su se na tom mjesto postavljali kako bi donijeli sreću kućanstvu ili štitili od zlih sila (jadnu mačku nisu spasili, ali njoj, nažalost, nisu ni bili namijenjeni). Izložba ‘Spellbound’ referira se i na reperkusije optuživanja za vještičarenje.

Poppet (c) The Museum of Witchcraft and Magic, Boscastle.

Uz knjige s magičnim zapisima, magične predmete (primjerice ljudsko srce u srebrno-olovnoj srcolikoj posudi iz 12./13. stoljeća), opise magičnih radnji i rituala, postavljene su i moderne konceptualne umjetničke instalacije. Jedna od njih prikazuje svjetlosno ‘vještičje srce’, ali neku djecu više je fascinirao poklopac na podu koji nisu moglao tvoriti i za koji nisu znala kamo vodi.

Human heart (c) Pitt Rivers Museum, University of Oxford.

No nisu samo artefakti neobični i mistični. Izložbu je pratila i mističnost tijekom njene postave. Naime, maleni list s tekstom iz Biblije pomaknuo se u vitrini, pa se čistačica, koja je to primijetila, uplašila. Ovaj događaj postao je predmet spekulacija (vitrina je bila hermetički zatvorena) te raznih asumpcija i pretpostavki. Naposlijetku je ustanovljeno da je pomicanje uvjetovao statički elektricitet koji je proizveden trljanjem površind pleksiglasa tijekom čišćenja. Čini se da za svaku misterioznu pojavu postoji racionalno obrazloženje. Ali to ne umanjuje privlačnost iluzija :).

Iako se iz današnje perspektive brojne radnje prikazane izložbom čine, u najmanju ruku, smiješne, ne zaboravimo da još uvijek pribjegavamo raznim ‘magijskim’ postupcima s ciljem postizanja većeg uspjeha, razumijevanja sudbine, pripreme za budućnost (TV tarot, čitanje iz dlana, kave, graha, kamena i tako dalje).

Dr Xa Sturgis (AKA Magician, The Great Xa), direktor Ashmoleana, za izložbu kaže

Magic has always been a subject close to my heart and I’m thrilled that this exhibition takes such an imaginative and impactful approach to the subject. We may think that we’ve grown out of the magical belief of our forebears, but SPELLBOUND makes clear that we still think magically.

Iz Press materijala, a najavljujemo interview s Dr Alexanderom Sturgisom koji će uskoro bit objavljen na Portalu.

Izložbu je pratio catalog i brojne memorabilije koje su bile dostupne u muzejskom dućanu.

Što se tiče artefakta s početka teksta – radi se o staklenoj posrebrenoj bočici. Pitt Rivers ju je pribavio 1915. godine od starije gospođe iz Sussexa koja je za nju navela sljedeće: ‘kažu da je u boci vještica, i ako ju pustiš van, bit će velika nevolja’ (‘they do say there be a witch in it and if you let un out there, it be a peck o’ trouble’). Do sada boca nije otvorena. Snimak rentgenom pokazao je prisutnost neke vrste taloga.

Witch bottle (in gallery) (c) Pitt Rivers Museum, University of Oxford.

Zahvaljujemo Muzeju Ashmolean na mogućnosti razgeda izložbe i ustupljenim fotografijama.

Posebno hvala Olyi Baxter-Zorini na vodstvu!

Vendi Jukić Buča

U Oxfordu, 17. ožujka 2019. (St Patrick’s Day i St. Gertrude’s day – svetica zaštitnica mačaka 🙂 )

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI, Drugi dio [piše Ada Jukić]

Čovjekova potreba za divljenjem osobitim osobama i osobinama starija je od ere Supermana.  Inherentna ljudskoj prirodi, korisna je i u društvenom kontekstu, jer promovira pojednice koji se ističu u situacijama u kojima su u pitanju ciljevi ili opstanak cijele zajednice. Kad obrane svoj grad od osvajača, pastire od lavova, a putnike od testa inteligencije koju im postavlja zagonetna Sfinga ☺, najmanje što mogu očekivati mitski ili filmski junaci je ‘odlikovanje’ svojih i budućih generacija, što potiče daljnja društveno korisna zalaganja.

Kruha i igara

Ali to što je društvu bitno i korisno mijenja se, pa je danas više medijskih proslavljenih likova zbog bizarnosti ili banalnosti nego postignuća. Više ljudi prati što radi neka obitelj reality showa nego upute o zdravom načinu života. To pokazuje, s jedne strane, oslobađanje današnjeg  društva od primarnih potreba, ali i potrebu ljudi za zabavom, čak i na račun egzistencijskih prioriteta.

Potrebu za zabavom zadovoljava i film, napose nekim žanrovima, među kojima je i akcijski. U sve moćnijim tehničkim uvjetima namnožila se ‘vojska’ blockbuster junaka. Tu su, pored spomenutog Supermana, njegovi kolege Spiderman, Ironman, Aquaman… Tu su ubojiti kiborzi, alienske kombinacije i futurističke strojne transformacije, a zbog velike potražnje, mjesta imaju i mitološki i legendarni junaci 🙂 .

Skulptura u lapidariju AMZ (detalj) – Foto AJ

Junačke slabosti

Ako usporedimo filmske akcijske junake s Homerovim likovima, napose protagonistima ‘Ilijade’, možemo zaključiti da su epski supermani ‘ljudskiji’ od filmskih, ne u smislu uvjetno definirano ‘humanosti’, već nesavršenosti, to jest ljudskih slabosti.  Oni mogu oklijevati u borbi (Hektor tri puta trči oko zidova Troje dok ga progoni Ahilej (Iliada XXII pjevanje, stihovi 136-165*) , oni mogu pobjeći iz bitke (Odisej se ne odaziva na poziv Diomeda da pomognu Nestoru (VIII, 97- 98), oni mogu roniti suze (Agamemnon plače zbog vojnog gubitka, tako da dirne Zeusa ( VIII, 245), a najveći junak Ahilej plače u samosažaljenju zbog gubitka djevojke (I, 349  i 357), ali zbog tih znakova slabosti ne gube junački status.

Redundancija nasilja

Slabost je najblaža od nesavršenosti drevnih ‘junačkih karaktera’. Ono što je uznemirujuće je okrutnost, užitak koji doživljavaju u nanošenju rana neprijatelju, redundancija nasilja, i u redovitim okršajima, a napose u ispoljavanju osvetničkog poriva, osveta je ‘slađa od meda’. U nizu primjera, Homer opisuje kako prijatelj, rođak ili saveznik ubijenog ostvaruje inventivne načine kojima će nauditi onome tko je uzročnik njegove boli, odnosno onome tko su se nađe na putu kao zamjena. Najveći, najdulji i toliko pretjeran osvetnički program, da gotovo premašuje razmjere povoda, reakcija je Ahila (žestoka kao i druge njegove reakcije) na gubitak Patrokla. Shvatljivo je njegovo osobno žalovanje, jer je za Patrokla bio tako i tako dugo vezan, ali duljina patnje, mržnja prema neprijateljima, okrutnost koju pokazuje prema svima koji su na suprotnoj strani (epizoda s Likaonom), a napose orkestriranje masovnog žalovanja cijele vojske za palim prijateljem, čini se u nesrazmjeru s ulogom Patrokla u cijelom pothvatu, iako je pao u odlučnoj bitki u kojoj je vojsku predvodio. A osveta koju nastavlja pred Trojom, i koja se ne ograničava na Hektorovu smrt, već krvavi pohod na Trojance koji mu prethodi i nastavlja se mrcvarenjem mrtvaca, čini spektakularnu ratnu ‘sekvencu’  kojom Homer u završnim poglavljima svoga djela (od Dvadesetog pjevanja), nakon svih bitaka i sukoba koje je prethodno opisao, poslije krvavih poglavlja od XI i dalje (i prije), diže radnju do kulminacije napetosti doslovce u potocima, to jest rijeci (Skamandru) krvi. Ali o tome kad dođemo do Ahileja. Ali osvetoljubivost nije vezana samo za mladog bijesnog junaka koji i inače pretjeruje u reakcijama. Da čujemo što kaže mudri Nestor o sukobu u kojem nije izgubio najvećeg prijatelja, niti najdražu robinju (u XI pjevanju vinom ga poslužuje ljepokosa Hekameda,

‘Koju je dobio starac, Ahilej kad oplijeni Tened,
Kći je junačine bila Arsinoja, te nju Ahejci
Obraše njemu, jer on je u vijeću prednjačio svima’ (XI, 625-627),

a i sinovi su mu još živi i ‘u akciji’, jedan od njih, Antiloh (XXIII, 301-303) sudjeluje u igrama u čast pokojnom Patroklu u predzadnjem pjevanju (i, uzgred rečeno, kompromitira se u utrci kolima, slijedeći savjete svojeg oca). Taj Nestor, grčki uzor razborita starca, u Drugom pjevanju neodlučne Ahejce upućuje da se ne vraćaju kući prije ‘negoli svaku ženu Trojanca obljubi kojeg’ (II, 355).  Naravno, ne zbog zlata ili vojničke naslade, već kako bi ‘plač Helenin tako i tugu osveti njenu’ (II, 356). Ponovo dolazimo do pitannja opravdanja svih, pa i najtežih ljudskih postupaka koje pratimo u cijelom Epu, povijesti ratova i današnjem svijetu.

Mjedeni rat

Sama praksa ‘mjedenog rata’, bez specijalnih efekata mučenja, dovoljno je zastrašujuća. Ubodi kopljima, strijelama, mačevima (i kamenjem koje se nađe  na bojnom polju pri ruci), uzrokuju takve rane i boli koje je bolje ne moći zamisliti. Ali Homer se trudi prikazati ih jer zna da to zanima slušatelje, jednako kao što današnju publiku zanimaju strašne pojedinosti u filmovima katastrofe ili ratnim filmovima. Homer se zaustavlja usred bitke i pojedinačno opisuje kako je stradao poraženi, kako ga je pogodilo koplje i kakve su rane nastale, opisane su stotine načina na koje su ljudi pali, a neki od tih prikaza izazivaju gotovo mučninu.  Homer opisuje masovne bitke i pojedinačne okršaje s takvim detaljima kao u usporenim slikama filma, još dubljim pjesničkim alatom.

Oružje junaka

Kako su naoružani sudionici Trojanskog rata možemo saznati iz niza podataka vezanih za pripreme i odvijanje bitaka koji se protežu cijelom kompozicijom Epa, a nekoliko detaljnijih opisa uključuje potpuni ‘popis’. Jedan  od najpoznatijih je opis oružja koje na molbu Tetide za Ahila izrađuje Hefest (nakon što je stari Ahilov ‘kit’, koji je posudio Patroklu, dospio u Hektorove ruke), ali pri tome se više radi o opremi (štit, oklop, šljem) i više o ‘umjetničkom aspektu’ produkcije   (XVIII, 468-615*) , s reljefima koji prikazuju tadašnji način života i običaje, nego instrumente smrti. Ranija ‘sekvenca’ posvećena oružju i opremi junaka za boj ona je u kojoj se Patroklo ‘preoblači’ u Ahileja (ali ni on ne može ponijeti njegova koplja, pa mu ga poslije Hefest ne mora izraditi).  A svi koji su pažljivo stigli do Patroklovog preodijevanja, sjetit će se da su ‘odjeću koja čini ratnika’ ‘već vidjeli’ (to jest čitali) vezanu za Parisa (III) i Agamamnona (XI pjevanje), koje je zbog digresija i najdulje, a obradit ćemo ga kad budemo govorili (pisali) o Agamemnonu. Usporedimo ‘design’ dva kraća prikaza (Paris i Patroklo). Označena su mjesta koja se razlikuju, što pokazuje Homerov smisao za pjesničko ‘recikliranje’ i filmski uvjerljive detalje!  Patroklo, dakle, u XVI pjevanju,

‘Nazuvke najprije on navuče oko goljeni,
Nazuvke krasne, što kopče od srebra spučahu kruto,
Okolo prsiju oklop navuče, koji je bio
Oklop potomka brzog Eakova, -sjajan i zvjezdan;
Metne na pleći mač sa srebrnim klincima mjeden,
Veliki i teški štit on onda u ruke uzme,
Na glavu junačku šljem krasnotvoran postavi zatim
Sa konjskim repom, i kita odozgo se tresaše strašno,
Koplja ubojna dva, što u ruci mu stajahu zgodno, ‘ (XVI, 131-139)

To nisu bila Ahijeleja koplja, uostalom Ahilovo koplje (jednina),

‘Veliko, teško i čvrsto, ni jedan nije Ahejac
Mahati mogao njim do Ahileja…’ (XVI, 141-142).

Ovo je gotovo isti opis naoružanja kao U Trećem pjevanju (u kojem se nastavlja 22. dan od početka Ilijade, Prvo pjevanje obuhvaća  21 dan, a onda jedan, to jest 22. dan zauzima pet punih pjevanja, od 2. do 6., te dio 7. pjevanja), kad se Paris sprema za dvoboj s Menelajem, uz ceremonije zakletve i žrtvovanja,  u kojima učestvuju Agamemnon i Prijam.

‘Nazuvke najprije on navuče oko goljeni,
Nazuvke krasne , što kopče od srebra spučahu kruto,
Okolo prsiju oklop navuče, i uredi ga na sebi,
Metne na pleći mač sa srebrnim klincima mjeden,
Veliki i teški štit on onda u ruke uzme,
Na glavu junačku šljem krasnotvoran postavi zatim
Sa konjskim repom, i kita odozgo se tresaše strašno,
Uzme ubojno koplje, što zgodno mu za šaku bješe,…’ (III, 330- 338).

Ali ni tako opremljen Paris nije uspio savladati protivnika (koji je isto tako opremljen, III, 339).  Ali na njegovoj strani je Afrodita koja je više nego pouzdana zaštitnica. Ne samo da je prekinula remen Parisova šljema kojim ga je Menelaj vukao (III, 369-375) , već ga je zavila maglom  i odnijela u ‘mirisnu svođenu sobu’ i dozvala Helenu da mu se pridruži (III, 380-383).

Koplje žedno mesa

Prije svečanog čina i poraza (bez posljedica) Paris je doživio još jedan poraz od Menelaja, kad je , ‘pardalsku kožu na plećima imajuć i mač i luk saviti, i dva sa mjedenim okovom koplja’ (III, 17-18), vitlajući kopljima (ima ih dva) izazvao pažnju svoga rivala.

A kako izgleda koplje i koliko dugo može biti, možemo saznati u VI pjevanju, primjerice, kad Hektor posjeti Parisa (nakon što se ovaj oporavio  u društvu s Helenom) i opet se sprema u boj.

‘Hektor uniđe tu miljenik Zeusov u ruci
Koplje držeći, jedanaest lakata dugo, na njemu
Mjedeno sjaše oštrice, zlatni ga kolut optako’ (VI, 318- 320).

‘Dugosjeno’ jasenovo koplje s mjedenom oštricom ‘žednom ljudskog mesa’ najžešći je ‘rekvizit’ tijekom cijelog Epa, a njegove atribucije i posljedice njegovih udara provlače se kroz sve ratne epizode.

Luk pa strijela

Luk strijelca Pandara, koji prekrši pogodbu Trojanaca i Helena, Homer ne samo detaljno opisuje, već priča o njemu ‘ab ovo’, to jest ‘od roga’ od kojeg je napravljen!  U sceni punoj napetosti, dok se očekuje što će se dogoditi između dviju vojski zatečenih ishodom dvoboja Parisa i menelaja, dok Pandar kojemu Atena ‘ludovu nagovori srce’ (IV, 104) vadi luk, Homer se vraća u prošlost i  priča o tome kako je zelijski strijelac, Likonov sin ‘kojemu je luk udijelio sam bog Apolon’ (II, 827) uhvatio velikog jarca, kako ga je pogodio, koliki su mu bili rogovi (16 šaka dugi) i kako ih je obradio ‘rogodjelja majstor’. Iza ‘povijesti luka’ slijede detalji o tuljcu, strijeli, (volujskim) tetivama i postupku gađanja, ukupno dvadesetak stihova  (IV, 105-126).

‘Hladno oružje’

Osim koplja, luka i strijela, te spomenutog mača, Agamemnon uvijek uza se nosi nož, koji mu služi i za ubijanje žrtvenih životinja.

‘A sin Atrejev nož povuče od boka onda,
Koji mu visaše vazda uz velike korice mača,’ (III, 271-272)

Još jednu vrstu oružja spominje Nestor, iz svojih mladenačkih dana, a to je kij (kijak), to jest topuz. Arejtoj je poznat kao kijonoša, a njegovog sina Menestija iz Arne u Sedmom pjevanju ubije Paris.

‘Priručni arsenal’

Kamenje, kao što je spomenuto, također služi kao oružje, osobito ako se koplje baci ‘uprazno’ i ‘zakaže drugo oružje’. U dvoboju Ajasa i Hektora (VII pjevanje) kamen igra ‘ključnu ulogu’. Kad mu Ajas probode štit i ozlijedi ga,

‘Hektor sjajnošljemac još ne odusta,
Već se povuče, te crn i velik i hrapav kamen
Čvrstom pograbi rukom, što na polju ležaše ondje,
I njim udari u štit sedmokožni Ajasov strašni
U kvrgu baš po sredini, te okolo sva mjed zazveči.’ (VII,  263-267)

Ali  Ajas podigne još  veći kamen, ‘kamen na žrvanj nalik’ (VII, 270)…

Kako je okončan dvoboj saznat će svi koji pročitaju tristotinjak heksametara Sedmoga pjevanja, a ‘hint’ koji možemo dati onima koji nisu gledali ‘Homerov film’ je da se tu umiješa ‘Deus ex machina’, to jest ‘Zeus ex Ida planina’ ☺, koji još nije odlučio napustiti Hektora, iako će u nastavku (Šesnaesto pjevanje) biti spreman prepustiti vlastitog sina Sarpedona smrti, uz nagovor Here i utješni ishod (pokop u rodnoj Likiji) koji osigurava uslužni Apolon.

Nesrazmjerna Razmjena

A kad smo kod Likije i oružja, zanimljivu digresiju od bitke i ubijanja  čine Diomed i Glauk u Šestom pjevanju (VI, 119-236) kojom prilikom dolazi do zamjene oružja. Pri tome lukavi Diomed bolje prođe jer pokloni Glauku mjedeno oružje, a dobiva od njega zlatno ‘stotinu goveda vrijedno’. Homer se gotovo šali kad kaže da je Glauku  Zeus ‘uzeo pamet’. I inače grčke osvajače impresioniraju trojanski saveznici po svom bogatstvu i bogatoj opremi. Jedan od vođa Karana, Nasto

‘u zlatu sav ko djevojka pošo je u boj
Ludak, al propasti jadne odvratio ne bješe time…’  (II, 872-873).

Zaštita junaka

U ratničkoj opremi osobito je važan štit. On brani ratnike od koplja i strijela, ali ako doista vrši svoju funkciju, nije lak, pa njegova veličina odražava snagu vlasnika. A kad se pojedinačni štitovi sastave, čine neprobojni zid. Tako je Patroklu, kad

‘…okolo sina
Stojeć Menetijeva  Ahejci jednoga srca
Mjedenim štitima  svi se ogradiše;’ (XVII, 266-268).

Jedan od najistaknutijih štitova ‘pod Trojom’ Ajasov je štit. Ajas (Ajant), rođak Ahilejev (oba su Eakovi potomci, Ahil Pelejev sin, a Ajas Telamonov), drugi je po snazi, poslije svoga bratića, odnosno, prvi, kad se ovaj povuče iz bitke.

‘…Ajas, što djelima svojim i licem
Za Ahilejem bješe nezazornim Danajac prvi.’ (XVII, 279-280),

Ali u ‘Katalogu brodova’ u Drugom pjevanju, to jest popisu ahejske vojske, koji zauzima tri stotine stihova  (II, 484-877), dok je za Trojance i njihove saveznike (ne samo da ih ima manje, već govore različitim jezicima i nisu toliko motivirani za borbu, jer su im žene i ‘luda dječica’ daleko), dovoljno manje od  sto stihova (II, 786-877), u tom, dakle, popisu zaraćenih strana, među Grcima spominje se ime Nireja koji je pod Troju doveo najmanje lađa. Homer Nireja spominje toliko (tri) puta koliko je doveo lađa, a i za njega kaže da je ‘pod Ilijem od svih junaka iza nezazornog Ahileja Danajac prvi’ (II, 671-674).  S obzirom da je doveo tako malo vojske, Nirej ‘bijaše slab’, pa mu Homer, poslije početnog (osobnog) priznanja, ne obraća pažnju, a poziciju ‘deuteragonista’ prepušta Ajasu.

Ajasov štit ima sedam koža pokrivenih mjedenom pločom (VII, 219-224), a u sredini ima kvrgu (zato se štitovi zovu ‘kvrgaši’). Podrazumijeva se da je potrebna velika snaga držati tako težak štit.   Ali to nije sve. Ajasov štit ima i svoga autora, to jest, zna se tko ga je napravio (evo još jednog, ali najmanje raširenog načina za postizanje slave , a to je znanje i rad ☺) :

… , sa trudom ga  izradi njemu
Tihije,  najbolji od svih kožara živeć u Hili;’ (VII, 220-221).

Još jedan grčki junak zove se Ajas, Ojlejev sin. On je malen rastom, ali nije slab ni nebitan u odvijanju radnje i nije došao sa zanemarivom silom. Vođa Lokrana skupio je četrdeset lađa. Za usporedbu, njegov imenjak sa Salamine doveo ih je tuce, jednako kao i slavni Odisej!

Brojevi brodova

Kad smo već kod brojeva, razumljivo je da je Agamemnon došao s najvećom silom, stotinu lađa. Njegov brat Menelaj, glavna stranka u sukobu (jer je izgubio blago i ženu), prikupio je manje, ali još uvijek respektabilnih šezdeset, manje od mladog Diomeda, Tidejevog potomka, koji dolazi s njih osamdeset. Ahilej je u ‘zlatnoj sredini’ po broju brodova, to jest pedeset, a smjestio se na kraju grčkog tabora, uzdajući se (ne u svoje brze noge ☺), već u svoju snagu.  To isto je učinio i snažni Ajas, postavio je svoje snage na kraj logora, koji je najosjetljiviji u odnosu na napade protivnika. Za usporedbu, Odisej je u sredini, kako bi ga i jedna i druga strana čula (a on uvijek ima što za reći 🙂 ). Ali i tu ima konkurenciju, jer ako itko voli savjetovati i govoriti, a napose o svojim mladim danima i ranim radovima, to je Nestor koji u trećoj (ne dobi), već ljudskoj generaciji, ima o čemu pričati.

U Katalogu su i drugi podaci o broju brodova, ali i vojskovođama, područjima i gradovima iz kojih dolaze Grci, s dragocjenim podacima o prostorima i stanovnicima, ali po tome ne možemo izravno doći do ukupnog broja sudionika jer je u brodovima različit broj mornara. Dok je, primjerice, u lađama koje dolaze iz Beotije (prvi na popisu), a došlo je pedeset lađa,  u svakoj ‘sto i dvadeset bješe momaka beotskih mladih’, u Ahijelevim lađama je (to saznamo kad pokrene Mirmidonce na borbu, na čelu s Patroklom), po pedeset mornara. Iznenađenje na drugom mjestu po broju lađa može prirediti starina Nestor, koji je poveo ‘devedeset prostranih lađa’!

Uz Ahileja i dva Ajasa, Velikog i malog, na grčkoj strani protagonisti su Diomed (napose u Petom pjevanju u kojem ranjava Afroditu i Aresa) te ostala postava ‘rtnika’ (istaknuti borci) kao što su Agamemnon, Menelaj, Odisej, razumije se, Patroklo, Idomenej, kretski kralj, i njegov pratilac Merion, kojeg Homer uvijek spominje uz atrubut koji upućuje na Aresa (Enijalili nalik), a ja ga uvijek zamišljam kako strijelom pogađa onu golubicu koja je živa meta u jednom od Ahijelevih natjecanja povodom Patroklove smrti. Kad Teukar strijelom presiječe uzicu kojom je vazana i ptica poleti u zrak i slobodu,  Merion mu istrgne luk iz ruku i pogodi strijelom pticu koja u dirljivom padu

Htjede na katarku  se mrkokljune spustiti lađe,
Ali obori vrat, i krila gusta joj klonu,
Brzo iz uda joj život izleti, daleko odande
Padne,’ (XXIII,  878-881)

Umjesto empatije, prekaljeni ratnici  ‘… motrahu svi to i svi se divljahu tome.‘ (XXIII, 881)

Štit od štita

Masivni mjedeni i kvrgavi štitovi mogu sâmi pozlijediti onoga tko ih nosi, pa ih nešto treba i od toga štititi. Nazuvci  štite donji dio nogu (goljeni) od rubova štita, a mogu poslužiti i za obranu od predmeta s protivničke strane (kamenja, strijela i mačeva, kad su u pitanju ‘niski udarci’). Kao što smo citirali, nezuvcima počinje oblačenje junaka, pa ih Homer ne zaboravlja spomenuti, iako nisu prvi po vrijednosti ni veličini.

Šljem glavu čuva

U mirnodopskoj poslovici ‘kapa glavu čuva’, a u ratno doba, metalno pokrivalo, šljem.  Spomenuta je Parisova kaciga (i na njegovoj glavi i u Menelajevim rukama), a spominju se i drugi sjajni ‘oklopi za glavu ‘s konjskim grivama na vrhu, ali najpoznatija i najpoetskija je ona Hektorova, koja pri susretu junaka sa suprugom Andromahom uplaši njihovog malog  sina Astijanaksa, pa je nježni otac skine. Posljednji osmijeh i obiteljski susret prije poraza i pada najvećeg junaka na gubitničkoj strani, kao dio lektire, možda je Homerova najšire ‘praćena’ epizoda.

Nastavit će se…

Ada Jukić
Zagreb, 5. ožujka 2019.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Literarna osnova:
U tekstu (i svakodnevnom životu i radu ☺) koristim Homerovu ‘Ilijadu’ i ‘Odiseju’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987. obje knjige preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić

Ostali izvori:
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Sofoklo ‘Filoktet’, GZH, Zagreb 1980.
Sofoklo ‘Antigona’, Školska knjiga Zagreb 1989.
Tragedije Eshila i Euripida
Djela Platona, Aristotela
povijest umjetnosti Starog vijeka, opće gimnazijsko znanje, putovanja, predavanja, kazalište, film, internet…


vbz, Zagreb, 2018

Knjiga Veljka Barbierija pokazuje da nema hijerarhije znanja i da enciklopedijsku širinu možemo naći i na neočekivanim područjima. U vrijeme specijalizacije, još uvijek ima prostora za jedinstvena djela autorske kuhinje. Hrana i prehrana predmet su globalnog i interdisciplinarnog zanimanja, a njihov utjecaj na život i zdravlje čovjeka potvrđen je s različitih aspekata. A ono o čemu autor Kanconijera piše nisu samo upute za pripremu jela. Barbierijevi recepti ističu se kao aforizmi u gustom umaku teksta koji upućuje na kompleksu kulturnu i povijesnu mrežu činjenica i značenja.

Uz znanje o nutritivnim vrijednostima i zdravstvenim učincima hrane, u području kulinarstva relevantan pojam ‘ukusa’ veže se i uz područje umjetnosti, odnosno načina ponašanja i komuniciranja. Veljko Barbieri pokazuje kako ima ukusa u svim tim područjima. Hrana je integrirana u život i nema područja koje ne može dosegnuti onaj tko integralno misli i piše o njoj.

Naslovnica knjige ‘Veliki kuharski kanconijer’

Veljko Barbijeri pjesnik je gastronomije, na što upućuju i naslovi njegovih knjiga. On preko jelovnika ide ‘… do same biti života i postojanja’ (str. 10). Tko posegne za njegovom knjigom u potrazi za receptom, saznat će i više, pročitat će anegdotu, priču, opis povijesnog događaja ili lika povezanog s nekom delicijom ili institucijom hrane, a u taj prostorni i vremenski ‘jestivi mozaik’ uklopljene su i crtice iz osobnog ili obiteljskog života autora. Među ostalim, u dionici koja se odnosi na jela od boba, Veljko Barbieri spominje svoga mletačkog pretka Francesca koji je, zdravo se hraneći i ne izbjegavajući već preživljavajući opasnosti života u 17. stoljeću, doživio 104 godine! Odnos između hrane i duljine života danas je predmet znanstvenih istraživanja, a praktični pristup dugovječnih ljudi bio je (i ostao) slijediti provjerene recepte.

U kulturološkom, enciklopedističkom i artističkom stilu, Veliki kuharski kanconijer započinje Homerovom Odisejom, pa preko Kirke i životinja u koje je pretvorila Odisejevu momčad dolazi do rimskih putnika i pisaca o hrani (Apicije: O kuharskom umijeću carskog Rima). Spominju se suludi carevi i njihovi arbitri elegancije, Ciceron se asocira sa slanutkom, kultna glazbena Carmina burana postavljena je na srednjovjekovnom stolu, a svjetski ‘kulinarski brandovi’ izmjenjuju se s domaćim endemskim specijalitetima… U duhovitom obratu dileme Knjiga završava (a ne počinje) Ab ovo, to jest poglavljem ‘Jaja za kraj’. Na konačnom kraju Knjige je popis recepata, što omogućava učinkovito snalaženje u obimnom sadržaju, ali ne iscrpljuje sadržaj u kojem možemo uživati u ‘sitoj dokolici’.

U poglavljima metaforičkih naslova i krupnih ilustracija pripremljenih jela i  reprodukcija umjetničkih djela, izdvojene su vrste namirnica i opisani postupci njihove priprave. Knjiga je pregledno strukturirana, a recepti izdvojeni iz šireg teksta s bogatstvom asocijacija, digresija, pojedinosti i zanimljivosti vezanih uz pojedine namirnice ili gotova jela. Uključeno je više od 360 recepaca (precizno: 361), uz impresivan broj slika. Izbor ilustracija pokazuje poznavanje i razumijevanje umjetničkih tema i žanrova. Od alegorijskog ‘Ljeta’ Giuseppea Arcimbolda (1689.), do djela Tiziana, Brueghela, Carraccija, Goye…, uz detalje antičkih freski, mozaika i skulptura do suvremenih autora i fotografija, sce je povezano s izgledom ili sadržajem jela identičnošću motiva ili drugom relevantnom relacijom.

Podnaslov ‘Tisuće jela i tisuće bajki upućuje’ na koncepciju ove edicije. Knjiga posvećena autorovoj unučici povezuje jela s bajkama, uključujući istinske gastronomske pustolovine i kulturološku faktografiju.

U vrijeme globalne popularnosti knjiga i TV programa o kuhanju i kuhinjama i banalne poetike tipa ‘Kuhajte s ljubavlju’, sofisticirani ‘Veliki Kuharski Kanconijer’ zaslužuje početak sonetom jednog akademika (Tonko Maroević: Apiciju iz Hanibalove kuhinje, 2002.).

Ada Jukić

Zagreb, 31. siječnja 2019.

Tekst je preuzet s web stranice

EURIPIDOVE ‘BAKHE’ u ZKM-u [piše Ada Jukić]

Euripid ne tješi niti umiruje ljude, već se prema njima odnosi kao da su u stanju izdržati svoj nepodnošljiv položaj. Stoga je tako blizak našem vremenu u kojem je važnije da nas čuju nego da nam pomognu.

Redateljsko izdanje Euripidovih ‘Bakhi’ koje potpisuje Lenka Udovički, a koje je nakon prošlogodišnje premijere na Brijunima premijerno prikazano u Zagrebu 18. siječnja 2019. i ostaje na repertoaru Zagrebačkog kazališta mladih, naglašava suvremenost euripidovskog egzistencijskog pritiska, napose na ženskoj težišnici. Ali taj ‘ženski slučaj’ u univerzalnoj tragičkoj perspektivi prihvatljiv je samo kao metafora svih koji su u podređenom položaju.

Plakat ‘Bakhi’ na tramvajskoj stanici – Foto RJ
Problem žena u suvremenom društvu postaje opći ako ‘feminilna’ struja svijesti o pritisku reprezentira široku prugu potisnutih, pa se u njoj mogu prepoznati i drugi koji egzistiraju na društvenoj margini. Problem zapostavljenih i zlostavljenih žena traži učinkovita (ne samo ‘teatralna’) rješenja, ali ne predstavlja univerzalno rješenje. A u borbi za ‘ženska počela’ upitna je taktika isticanja nepremostivih obilježja koja druga strana ne može razumjeti.

Može li rješenje biti zamjena uloga? Što bi bilo da žene zauzmu dominantnu poziciju? Koliku kreativnu težinu nosi činjenica da su u antičkoj Grčkoj glumili samo muškarci, a u ovoj predstavi sve uloge nose glumice, a i u ukupnom autorskom timu prevladavaju žene?

Suprotnosti se ne privlače

Suprotnosti čine temelj zapleta, ali ga ne iscrpljuju. Domene razuma i nagona, racionalnog i iracionalnog, Apolona i Dionisa nisu tako jasno razgraničene. Ne možemo se opredijeliti za jednog ili drugog jer ni oni sâmi nisu ‘isključivi’. I Apolon se može ‘zanijeti’ ljubavlju ili srdžbom (čitaj Ovidija i Homera), a  Dionis ne isključuje racionalne ‘alate’ uvjeravanja. On se kandidatima za nove ‘fanove’ obraća najprije argumentima. Dolazi iz krajeva gdje ga već obožavaju (spominje Lidiju, Frigiju, Perziju…), prate ga ‘groopies’, ‘žene s Tmola, lidijske planine,’ (*, str. 14), božanski je (Zeusov) sin, ali po majci je porijeklom ‘Tebanac’, stoga u Tebu dolazi prije drugih helenskih gradova… Kad uvjeravanje ne dovede do rezultata, Dionis prelazi na metode zastrašivanja, dok na kraju ne eskalira hororskim prizorima (s elementima erotike!) pomahnitalih žena, koje se ne iživljavaju samo na onima koji su mu ‘krivi’. Bakhe trgaju stoku i ljude koji uopće ne sudjeluju u prijeporu, već su se samo našli na poprištu. U visokom ideološkom prijeporu vlastodržaca i božanskih autoriteta stradaju neupućene žrtve. Ako prihvatimo Dionisa kao predstavnika iracionalnog, može li Pentej biti primjer racionalnog autoriteta? Njegov glasnik boji se njegove ćudi, ‘nagle, lako raspaljive  i odviše navikle zna vlast’ (*, str. 48). Mlad je, nagao, nema strpljenja, ne uvažava tuđe mišljenje ni savjete.

Uz  filozofske dvojbe o prvenstvu uma i srca, u Euripidovim ‘Bakhama’ radi se o drami o borbi za moć, zamagljenoj (i)racionalizacijama. Pentej je nositelj autoriteta vlasti koju pridošlica stavlja u pitanje. A Dionis želi svjesno ‘priznanje’ svojeg prvenstva, inače bi ih sve mogao izbezumiti i podjarmiti kao pentejevu majku Agavu. Ostali čekaju rezultat njihove borbe. Nekolicina upućenih u ishod (Tiresija) ili ‘bivših’, koji više nemaju ingerencija ni snage (Kadmo), skloni su se ‘preobratiti’, ali ostale treba prisiliti na pristanak. Ako Euripid na kraju i daje ‘božansko’ razrješenje (‘Gdje nade nema, bog nađe put’.*, str. 95), to je više stoga što su bogovi jači, nego što su u pravu.

Istup Tiresije u kojem upozorava da ne traba izlaziti iz ‘ljudskih granica’ (‘mahniti’ su koji to pokušavaju) upute su čega se treba kloniti. A upute proroka o tome što treba činiti, zapravo se ne mogu primijeniti. Poziv na tradiciju ne može biti argument za uvodjenje novog običaja. Ako Grci prihvate Dionizov kult, znači da se na neki način odupiru tradiciji, da prihvaćaju promjene na najosjetljivijem području. Stoga se pozivanje na ‘tradiciju’ ne može odnositi na običaj ‘primanja tuđeg’, u ovom slučaju ‘barbarskog’, već općenito na pokornost, popuštanje, na slijed, a ne promišljanje.

Zanimljiv je pragmatički savjet Kadmov (bivši kralj) svom ‘mahnitom’ unuku, vlastodršcu. Ako ne vjeruje argumentima ili svjedočanstvima, neka se pravi da vjeruje u ono što mu  koristi. To je vladarska mudrost. Ako Pentej prizna Dionisa kao božanstvo, to ide u prilog cijelom njegovom rodu, uostalom, Dionis mu je, kao sin Semele, Agavine sestre, blizak rođak. Zar neće sâm dobiti poene relacijom s takvim celebritijem?

Prije Kadmovog emocionalnog istupa, Tiresija racionalnim argumentima pokušava uvjeriti mladog tebanskog kralja (kojemu je Kadmo prepustio vlast, usporedi s postupkom Kralja Leara), da uvođenje divljih svetkovina donosi koristi (oslobađa ljude briga, straha…) i nema negativnih utjecaja, osobito na moral (žena!) što uznemiruje Penteja. Razuzdanost Bakhovih procesija neće od razumnih žena napraviti bludnice. Znakovit je komentar Zbora kako se u zalaganju za Dioniza ne isključuje Feb. Apolon ne proturječi Dionisu. Ustalom, ni bez opreke s Bakhom, Feb nije samo racionalan (vidi ga u Ovidijevim Metamorfozama, napose u epizodi s Dafne).

Pentejev usud pokazuje kako oni koji nemaju sposobnosti za kompromis (ili dovoljno snage da se suprostave oponentu), pa bili i na vrhu društvene ljestvice, plaćaju danak. Ali zar kazna nije pretjerana? I Euripid postavlja to pitanje, ali ‘ispravnost’ kazne ne stavlja u pitanje. Žrtve (kao i onaj tko ih je kaznio) u Kadmovom su rodu. Ako je Pentej toliko ražestio božanskog Dionisa, pa ga je ‘s pravom’ dao raskomadati, zar je tu kaznu zaslužio kooperativni starac?  ‘Bogovi se ne smiju svetiti kao ljudi’ žali se Kadmo (*, str. 92). Zapravo, misli, ‘ne bi trebali’, jer oni sve smiju.

Ženska predstava

U prvom dijelu predstave dvanaest glumica povezanih u grupu za psihološku potporu iznosi svoje probleme, od nesigurnosti do zlostavljanja u krugu obitelji. Od početnog mirovanja (glumice leže na podu dok ulazi publika) i usporenog buđenja, do pokreta i prvih rečenica uspinje se prizor do prve kakofonije frustriranih glasova. Iza tog kaosa, uspostavlja se naoko red, postavljaju se stolice (i teorije, Urša Raukar kao psihijatar) o ženskom pitanju i muškoženskim odnosima, sudionice govore o sebi i ulaze u međusobne reakcije. Između uvodne riječi Dionisa (Katarina Bistrović Darvaš) i njegovog sljedećeg pojavljivanja, iznose se, u rasponu od suzdržanog do euforičnog izričaja, tipični, gotovo ‘tipski’ problemi koji pritišću ‘suvremenu ženu’. One su potisnute, muškarci ih potiskuju. Ali zar i muškarci nisu potisnuti drugim odnosima moći i subordinacije? Zar ti kućni tirani nisu drugačiji pred svojim šefom ili burzom za zapošljavanje? U psihoterapijski suvremeni sadržaj penetrira izvorni antički tekst koji, usložen izmjenama spolova, lica i uloga, mogu pratiti samo oni koji poznaju Euripida.

U efektnom ‘preokretu’ dvanaest glumica transformira se u muškarce, te se raspoređuju u casting glavnih likova i bakhantice kao epizode. Ivana Krizmanić uvjerljiva je u ulozi Penteja, Senka Bulić u dijagonali uloge majke koju pred djecom zlostavlja (suvremeni) muž i  okrvavljene antičke kraljice i majke (Agava) koja u rukama nosi glavu svoga sina. Ležerni, do natruha ironičkog izraz Dioniza u interpretaciji Katarine Bistrović Darvaš implicira kompleksnost odnosa, a ne istovjetnost Bakha i Dioniza, o čemu elaborira Tiresija, racionalizirajući (za Penteja neuvjerljiv) mit o inkubiranju Dionisa na Zeusovom bedru. Lucija Šerbedžija prolazi metamorfozu nesigurne suvremene žene u samouvjereni lik Tiresije. Dojmljiv je ukupni glumački ansambl, jer u minimalističkom scenografskom i kostimografskom rješenju, najveći teret nose glumci, to jest, u ovom slučaju (samo) glumice.

Predstava u trajanju od sat i četrdeset minuta nema stanku, ali nekoliko obličenih cjelina  počinju i resetiraju se ‘usporenim kadrovima’. Ostvareni su i skokovi u orgijsko i orgazmičko, ali ekstatički napon ne pogađa publiku. U tom cilju nije upravljen ni ‘hipnotički’ instrumentarij glazbe i svjetla. Kvalitetan rad dugogodišnjih Ulyssesovih glazbenika (Nigel Osborne, Davor Rocco) ostvario je dojmljivu glazbenu ilustraciju, napose  svetkovina, ali gledatelje nije ‘bacio u trans’ zaglušujućim zvukom suvremenih inačica ‘frigijskih bubnjeva’ (koje spominje Dionis) ili frigijskih frula (kojih se sjeća Hekaba u Euripidovim ‘Trojankama’) ili kuretskih bubnjeva koji su zaglušivali i mitske krikove.

Primjer ekstatičkih potencijala glazbe daju koncerti na kojima publika može doći do ekstaze (bez ekstazija), oslobađajući se frustracija, kao Dionizovo vino i ples iz ‘barbarskih’ krajeva koji dolaze do ‘civilizirane’ Helade. Krajem brijunske kazališne sezone, također u blizini Pule (Tvrđava Punta Christo) održava se festival elektronske glazbe koji omogućava ‘pražnjenje’ globalnih pritisaka internet generacije. Otvorenje je u Areni i ‘električni udar’ suvremenog audiovizualnog tirsa u monumentalnom antičkom kontekstu može baciti u trans ne samo teenagere, već i (nešto mlađi ☺) par od Tiresije i Kadma u ‘Bakhama’ (vici LINK).  

Možda je razlog za suzdržanost u ekstatičkom draženju publike činjenica da je izvorna lokacija predstave fascinantna pozornica Malog Brijuna, koja sâma po sebi ostvaruje euforične efekte (uključujući romantiku ili dramatiku, ovisno o vremenskim prilikama, plovidbe do Otoka). Ali to otvara dodatne mogućnosti za razvoj predstave u novom kontekstu. Činjenica da se našla u zatvorenom kazališnom prostoru daje priliku za određene prilagodbe u uvjetno ‘kopnenu varijantu’ ljetne ambijentalne predstave. Praksa da se festivalskim projektima omogući boravak na redovnom repertoaru ekonomična je i kulturnoekološka gesta.

Druge ‘Bakhe’

Što se tiče nazočnosti ‘Bakhi’ na našem kazališnom prostoru, ako pratimo samo njihove tragove u 21. stoljeću, ovo nije prvi susret. U spomenutoj knjizi Grčkih tragedija* objavljeno je nekoliko fotografija uprizorenja ‘Bakhi’ u Gavelli 2001. godine. O šokantnoj Frljićevoj viziji i realizaciji ‘Bakhi’ u Splitu 2008. godine na internetu su ostali  ‘krvavi medijski tragovi’. Predstava Teatra Ulysses neće izazvati prijeporne društvene reakcije jer se zalaže za vrijednosti koje su načelno priznate u društvu (emancipacija žena), samo to treba realizirati u društvu. Predstava izaziva snažne reakcije publike, ali joj ne oduzima dah ni razum. A samo kad ‘izgubimo svijest’ možemo se osloboditi tjeskobe.

Potencijal Ulyssisa (koji je u nekim projektima i realiziran, ali ostaje trajno otvoren) je, uz postojeću pouzdanu posadu i kapetane, dovesti na Brijune svjetske kazališne Odiseje koji bi se upustili u rizične pustolovne kazališne plovidbe, u potrazi za neotkrivenim i neočekivanim područjima interpretacije.

Euripid ne oslobađa ljude dvojbe, već ih uznemirava višeznačnošću, drugom perspektivom ili nedostatkom perspektive. Nema formule za miran život. Nema načina na koji se mogu spriječiti posljedice. Ne može se izbjeći greška ni ako se živi ‘po pravilima’, jer ‘pravila’ se još pišu, a neka od njih međusobno se isključuju. I danas je, kao u Euripidovo vrijeme, jednako teško savladati ‘obveznu literaturu’.

Ada Jukić

Zagreb, 29. siječnja 2019.

Tekst izvorno objavljen na Portalu, dopunjen i izmijenjen za ovo izdanje

*Citati: Euripid ‘Bakhe’ iz knjige ‘Grčke tragedije’, prevela Lada Kaštelan, Mozaik knjiga d.o.o. Zagreb, 2015.

Detalji o Predstavi:

Režija: Lenka Udovički
Prijevod: Lada Kaštelan
Dramaturgija: Željka Udovičić Pleština
Pokret i koreografija: Staša Zurovac
Glazba: Nigel Osborne, Davor Rocco
Kostimografija i scenografija: Bjanka Adžić Ursulov
Dizajn svjetla: Andrej Hajdinjak
Stručni suradnik – psihijatar, psihoanalitičar: Stanislav Matačić
Asistentica režije: Sendi Bakotić
Korepetitorica: Valnea Žauhar

Podjela uloga:
Dionis: Katarina Bistrović Darvaš
Pentej: Ivana Krizmanić
Kadmo: Dubravka Miletić
Tiresija: Lucija Šerbedžija
Agava: Senka Bulić


Lucija Barišić
Hrvojka Begović
Milica Manojlović
Dora Polić Vitez
Barbara Prpić
Urša Raukar
Anđela Ramljak

[izvor informacije Ulysses Theatre]

Bakhe u ZKM-u

Neki od objavljenih tekstova autorice o Kazalištu Ulysses
KAZALIŠTE: Ručak sa Staljinom


Objavljuje F.I.L.M.Srijeda, 23. siječnja 2019.


Pišem povodom i pod dojmom predavanja dr. Ivora Karavanića održanog 14. siječnja 2019. u Arheološkom muzeju u Zagrebu (LINK).

Predavanju je prethodila prezentacija Projekta ‘Prehistory Adventure – iskustvena šetnja kroz prapovijesnu baštinu’ u sklopu Programa prekogranične suradnje  Slovenije i Hrvatske, koji je sufinanciran od strane Europskog fonda za regionalni razvoj.

Prezentacija Projekta čiji je cilj ‘na poučan i istraživački način povezati tijek prapovijesti od starijeg kamenog doba do željeznog doba, vrednovati i istaknuti važnost pojedinih znanstvenih otkrića te empirijski demonstrirati kako su čovjekovi preci živjeli kroz spomenuta razdoblja…‘ naglašava potencijale jedinstvenih  arheoloških lokaliteta koji sadrže dragocjene tragove tih ‘spomenutih razdoblja’ i koji omogućavaju i ekonomsko korištenje tih vrijednosti (što je za neke valorizatore kulturnih vrijednosti jedini ili presudni kriterij). Ali ni taj ‘utrživi’ potencijal tih objekata koji se u javnosti percipira kao relevantan, ni to nije jamstvo njihove zaštite, nepovredivosti i sigurnosti da će istraženi, ali u očuvanom stanju dospjeti u ‘ruke budućnosti’. Primjer je situacija u kojoj se nalazi spilja Vindija, jedinstveni lokalitet ne samo u lokalnim, već europskim i svjetskim razmjerima.

Predavanje prof. dr. sc. Ivora Karavanića u AMZ-u; Foto RJ

Spilja u kojoj su pronađeni ostaci najmlađih neandertalaca u Europi, predviđena za sudjelovanje u ‘Prethistorijskoj Pustolovini’ (prijevod naslova Projekta, aut. teksta), čiju je vrijednost u znanstvenom i kulturnom kontekstu naglasio  u predavanju dr. sc. Ivor Karavanić, redoviti profesor Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nalazi se u stanju u kojoj je izložena propadanju i devastaciji.

Osnovna vrijednost Spilje nije sâm unutrašnji prostor, nego autentični sadržaj profila sa slojevima depozita koji su se vremenom formirali, sačuvani u nekoj vrsti ‘vremenske kapsule’, kako je slikovito predstavlja prof. Karavanić. Samo  integralan i očuvan materijal osnova je za znanstvena istraživanja koja uz današnju tehnologiju dovode do radikalnih spoznaja o sposobnostima i potencijalima Neandertalaca. A ti dijelovi Spilje, s originalnim ‘zapisima o vremenu’ , već su ugroženi prirodnim ili ljudskim  djelovanjem.

Sustav zaštite  kulturnih i prirodnih vrijednosti, s  umnoženim nadležnostima i mogućim kolizijama interesa u nekim aspetima onemogućuje znanstvenu analizu i neznatnih supstanca materijala, dok s druge strane, nedostatak učinkovite zaštite omogućuje pristup bilo kome i uzimanje dragocjenih materijala s Lokaliteta.

Taj primjer bespomoćnosti nastojanja u zaštiti jedinstvenih, neponovljivih, neobnovljivih vrijednosti, čak i sa znanstvenom argumentacijom kao premisom, izaziva snažnu emocionalnu reakciju. Nije jednostavno gledati ni intervencije u povijesnim urbanim jezgrama ili prirodnim ‘spomeničkim’ područjima, ali biti pripadnik generacije koja može pustiti da se cjelina neandertalskog ‘posljednjeg utočišta’ raznese kao zb(i)rka otuđenih suvenira, živjeti u prostoru i vremenu (današnje vrijeme, gramatički, prezent, vidi Naslov teksta), u kojem se može dezintegrirati ‘vremenska kapsula’ teška desetke tisuća godina, teško je podnijeti.

Bez obzira na to što za to postoje ‘nadležni organi’ ili baš zato, osjećamo suodgovornost. Kako je onima koji su izravno odgovorni za zaštitu takvih vrijednosti? Što ako nakon sto godina (ili prije) budu (na Internetu ili sličnoj suvremenoj kronici) objavljena imena onih koji u ovo, to jest, u naše vrijeme nisu učinili ništa ili nisu učinili dovoljno da se učini ‘veliko postignuće’, a to je da se postavi odgovarajuća ograda koja će onemogućiti neovlašteni ulazak i uzimanje materijala iz Spilje? Primjeri učinkovite zaštite u nekim zemljama koje je iznio prof. Karavanić, pokazuju da je to moguće.

Primjer nam je bio doslovce ‘na dohvatu ruke’. Dvije izložbe postavljene u prostoru neposredno do predavaonice, kroz koje nas je s entuzijazmom proveo ravnatelj Arheološkog muzeja gospodin Sanjin Mihelić, pokazuju kako odnos prema otkrivenim arheološkim vrijednostima može preusmjeriti ekonomski projekt (izgradnja hidrocentrale) u ekonomski jednako vrijedan, ali kulturološki vredniji projekt čuvanja i prezentacije jedinstvenih i svjetski važnih pretpovijesnih nalazišta. Radi se o izložbenim projektima ‘Dvije prapovijesne riznice Portugala – arheološka nalazišta Coa i Lagar Velho’.

Tako je u Portugalu. I u svijetu. I ne samo u pogledu ‘pretpovijesnog fundusa’. U  impresivnoj prezentaciji koja je dostupna na Internetu, dr. Alexander Sturgis, direktor svjetski poznatog Ashmolean muzeja Sveučilišta u Oxfordu ističe da je njegova glavna zadaća sačuvati fundus Muzeja za budućnost, dakle, za buduće posjetitelje Muzeja, koji su za njega ‘najvažniji posjetitelji’. Taj princip očuvanja ključan je za sve jedinstvene, neponovljive  i neobnovljive sadržaje i one koji ih čuvaju.

Među  inicijativama emocionalno pokrenutih prisutnih na Predavanju, bila je organizacija humanitarne akcije za spas Spilje, po ugledu na akcije u kojima se za složene medicinske slučajeve solidarizira javnost. Ili prikupljanje sredstava modernim akcijama u kojima se koriste internet društvene mreže (crowdfunding). Ali ta aternativna rješenja nisu samo komplementarna ‘službenim’ ili ‘sustavnim’, već ih na neki način rasterećuju pune odgovornosti.


Bilo koji način koji bi doveo do rezultata, pa i onaj spomenut u diskusiji, najbliži ‘domaćim rješenjima’ (da se osobno ‘zauzme’ neka utjecajna osoba), prihvatljiv je ukoliko se dogodi prije nego se dogodi ireverzibilna promjena.

Do tada smo sudionici  ‘prirodoznanstvenog eksperimenta’ s nesagledivim posljedicama,  a to je test izdržljivosti nezaštićene neandertalske ‘vremenske kapsule’ u današnjim ‘modernim vremenima’.

Ada Jukić

Zagreb, 17. siječnja 2019.

Link Arheološkog muzeja u Zagrebu

U Arheološkom muzeju u Zagrebu predstavljen projekt 'Prehistory Adventure – iskustvena šetnja kroz prapovijesnu baštinu', ≥ Foto RJ

Objavljuje F.I.L.M.Ponedjeljak, 14. siječnja 2019.