IZLOŽBA SVETI SPISI ETIOPIJE I ERITREJE U WESTON KNJIŽNICI OXFORD [osvrt Ada Jukić]

U subotu 27. srpnja 2019. u Weston knjižnici* u Oxfordu otvorena je izložba ‘LANGUAGES OF GOD Sacred Scripts of Ethiopia and Eritrea’. Uz izložene predmete, napose knjige i druge spise na drevnom jeziku Ge’ez, organizirane su različite aktivnosti za posjetitelje, u okviru Dana aktivnosti (Activity Day).

Tema Izložbe i osnova za osmišljavanje aktivnosti i radionica su sveti spisi Etiopije i Eritreje na jeziku Ge’ez, jednom od drevnih svjetskih jezika koji se i danas koristi u etiopskoj i eritrejskoj crkvi.

Posjetitelji Izložbe uključeni u programe Dana aktivnosti (Foto AJ)

Uz tekstove na Ge’ez pismu, osobito su impresivne ilustracije tekstova koje u nekim slučajevima zauzimaju cijele stranice sakralnih djela i predstavljaju jedinstvene likovne kompozicije. Izložba postavljena u Blackwell dvorani predvorja nove Bodleian knjižnice u Broad Street-u ostat će dostupna javnosti do 13. listopada ove godine, a program na dan otvorenja odvijao se u širem prostoru koji je obuhvaćao ST Lee galeriju, predavaonicu (Lecture Theatre) i riznicu (The Treasury).

Dan aktivnosti

Aktivnosti koje povezuju informativne i edukativne sadržaje sa zabavnim i rekreativnim provodile su se u subotu 27. srpnja od 11 do 17 sati, a schedula događanja vizualno učinkovito predstavila je simultane i sukcesivne programe, odnosno one koji su se ponavljali, te su posjetitelji mogli sudjelovati u više aktivnosti.

Bilo je upriličeno čitanje priča iz Etiopije i Eritreje (slušala sam basnu o posljedicama koje je doživio slon koji se nije želio ispričati ptici kojoj je slučajno učinio nažao), izvodila se crkvena glazba i pjesma inspirirana Marijinom molitvom na Golgoti, a prikazana je i kratka kazališna igra na Ge’ezu.

U okviru radionica bilo je moguće naučiti napisati svoje ime Ge’ez pismom, isprintati tekst iz knjige psalma na Ge’ezu, izraditi (uvezati) vlastitu bilježnicu koristeći tehnike prikazane na rukopisima Etiopije i Eritreje koji se čuvaju u Bodleianu, izraditi vlastiti časopis (‘zine) o temi i događanjima ili obojiti crteže koji su prema originalima preneseni na digitalni medij (tracing) kojim je omogućena reprodukcija i korištenje umnoženih primjeraka u edukativne svrhe. Posjetitelji su crno bijele kopije mogli obojiti prema predlošcima originala izloženih u vitrinama, a od izabranih dijelova tih slika mogli su izraditi bedževe i to kombinacijom vlastitog rada (izbor motiva i izrezivanje krugova po modelu), uz asistenciju volontera za strojem za oblikovanje. Spomenimo da je jedna od autorica crteža po originalnim slikama koje su korištene u ovim aktivnostima (David playing his lyre, Saint Mark, Harp of Mary, saints i Harp of Mary, frame), urednica portala Arheologija.hr, dr. sc. Vendi Jukić Buča, u okviru tima oxfordskog Faculty of Classics i projekta Manar al-Athar direktorice dr. sc. Judith McKenzie kojim je inicirano oživljavanje interesa za ovo područje. Prošle godine bilo je upriličeno slično događanje.

Predavanje dr. Iacopo Gnisci ; Foto VJB

Uz stručnjake Oxfordskog sveučilišta u programu Izložbe te izboru knjiga kao izložaka sudjelovali su i predstavnici Etiopskog povijesnog društva (Ethiopian History Society). Jedan od značajnih rezultata te suradnje je izdanje knjige ‘Tresures of Ethiopia and Eritrea’ koja se mogla pod promotivnim uvjetima pribaviti u dućanu Knjižnice. Jedan od autora knjige, dr. sc. Jacopo Gnisci s Fakulteta klasike održao je predavanje pod naslovom ‘Rukopisi Etiopije i Eritreje (Manuscripts of Ethiopia and Eritrea), a posvetio ga je nedavno preminuloj dr. Judith McKenzie. Ovom predavanju prethodila su još dva. Dr. sc. Mai Musie govorila je o angažmanu javnosti u pogledu rukopisa na starom Ge’ezu (Ancient Ge’ez Manuscripts: A Public Engagement Approach), a dr. sc. Sebastian Brock, FBA, predstavio je etipske rukopise koji se čuvaju u Bodleianskoj knjižnici (The Bodleian’s Ethiopic Manuscripts).

Dah starine

Najdojmljiviji segment sudjelovanja u programu bio je razgledavanje originala rukopisa iz Bodleianske zbirke, uz razgovor s kustosima i stručnjacima za to područje na prvom katu Weston knjižnice (Program ‘Manuscripts Up Close’). Uz knjige ilustrirane figuralnim prikazima i kompozicijama začudjujuće svježih i izražajnih boja, imali smo priliku vidjeti i originalnu kožnu torbu (mahar) u kojoj su se čuvale svete knjige kao simbolične i opipljive dragocjenosti. Zanimljivo je da je fotografiranje tih objekata bilo eksplicitno dozvoljeno te objavljivanje u, razumljivo, nekomercijalne svrhe. Vezano za ove artefakte, u okviru radionice u prizemlju bilo je moguće izraditi minijaturni model torbe te uvezati model knjige, odnosno bilježnice.

Uz sve sadržaje koji su se odvijali u interijeru, za zainteresirane goste i sudionike bilo je organizirano razgledavanje (kišnog i za klimatski pretjerana ljeta, umirujuće svježeg) Oxforda.

Dan aktivnosti zaključen je u popodnevnim satima, neposredno prije uobičajenog termina za engleski High tea 🙂 , a svojim pristupom i sadržajem potaknuo je kontinuirano zanimanje javnosti za izložbu.

U prilogu su neke od fotografija koje smo tom prigodom snimili.


*Weston knjižnica (The Weston Library), izvorno poznata kao nova Bodleian knjižnica (New Bodlean Library) bila je prvotno predviđena za funkciju čuvanja sve većeg broja knjiga kojima je Bodleian raspolagao. Izgrađena (1937.-1940., arhitekt Sir Giles Gilbert Scott), službeno je otvorena tek 1946. godine, a početkom 21. stoljeća (premašivši predviđeni kapacitet od oko pet milijuna pohranjenih primjeraka), zgrada je značajno preoblikovana i preimenovana te je preuzela drugu funkciju u okviru Bodleian cjeline, kao knjižnica za istraživanje posebnih kolekcija.

Oxfordske Bodleian knjižnice (Bodleian Libraries) poznate su u svijetu ne samo po vrijednim zbirkama knjiga i rukopisa, već i arhitekturi zgrada koje je čine, a koriste se u kontinuitetu od Srednjeg vijeka.

Otvorene 1602. godine, Bodleian knjižnice uključuju raniju knjižnicu koju je izgradilo Sveučilište u 15. stoljeću, a od tada se institucija širi, zadržavajući vrijednosti stare jezgre.

Ada Jukić
Oxford, 29 srpnja 2019

IZLOŽBA SVETI SPISI ETIOPIJE I ERITREJE U WESTON KNJIŽNICI OXFORD [osvrt Ada Jukić], ≥http://www.arheologija.hr/?p=12613. Foto RJ

Objavljuje ArheologijaSrijeda, 31. srpnja 2019.

EGIPAT U OXFORDU – KAZALIŠTE: JOSEPH AND THE AMAZING TECHNICOLOR DREAMCOAT, mjuzikl [osvrt Ada Jukić]

U utorak 16. srpnja 2019. gledali smo novu postavu musicala Tima Ricea i Andrewa Lloyd Webbera ‘Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat’. Radi se o gostovanju londonskog kazališta Oxfordu, u okviru nacionalne turneje koja je izazvala trijumfalne kritike, a u kojem će nastupati do 20. srpnja. Predstava je održana u New Theatre Oxford u poznatoj George ulici u središtu grada, a očekivano izazvala je oduševljenje publike.

Zvijezda predstave je Jaymi Hensley, član grupe Union J i pobjednik popularnog britanskog natjecanja talenata prije nekoliko godina (X Factor, 2013.) koji je u medjuvremenu zadržao i potencirao popularnost, a svojim glasom i energijom, uz podršku produkcijskog konteksta, ostvaruje pjevački i glumački zahtjevnu naslovnu ulogu.

Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat ; Fotografiju ustupio The New Theatre Oxford – Photo by Pamela Raith

‘Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat’ (1968.) prvo je djelo kao rezultat suradnje Tima Ricea i Andrewa Lloyda Webbera koje je javno izvedeno i prvo u nizu uspješica koje su ostvarili zajedno, među kojima su ‘Isus Krist Superstar’ (1969.-71.) i ‘Evita’ (1976.-78.). Njihovo prvo zajedničko djelo ‘The Likes of Us’ (1965.-66.) prvi put izvedeno je tek 2005. godine, a tek nakon 40 godina od nastanka postalo je dostupno na CD-u. Ostala njihova djela, međutim, postigla su takvu popularnost, da su sami autori zaključili da je ne mogu nadmašiti u istoj stvaralačkoj formaciji, pa su nastavili samostalnim karijerama.

Predstava je blještava, dinamična, ritmična i, na što upućuje sam naslov, puna boja. Ne samo u spektru Josipovog famoznog kaputa, već je šarena cijela scena cijelo vrijeme. Biblijska priča o Josipu i njegovim snovima, njegovoj braći i njegovim dogodovštinama, ropstvu u Egiptu, oslobođenju, društvenom usponu i oprostu, dala je povoda za legendarne, povijesne i maštovite scenografske i kostimografske slikovite prikaze. Tu su palme, piramide, hijeroglifi i staroegipatski idoli i simboli, tu je faraon (u liku i glasu Elvisa Prestleya!), a medju zanimljivim (malo moderniziranim) epizodnim likovima je i egipatski tajkun Potiphar (koji se obogatio dionicama izgradnje piramide!)

Prvi čin ima sedam, a drugi dvanaest scena, a svaka scena predstavlja sada već poznate i popularne napjeve predstavljene prvim stihovima. ‘Josipov san’, ‘Jadni, jadni Josip’, ‘Još jedan anđeo na nebu’, ‘Kraljeva pjesma’ (slobodan prijevod A.J.) … Jedan od najslavnijih i najpjevnijih songova, kojom i završava 18. scena, a ulazi i u Josephov Megamix finale je ‘Any Dream Will Do’ i publika ga pjevuši izlazeći iz kazališta.

I nakon pedeset godina od nastanka, predstava je uspješna i razumije se zašto. Ona je ‘stvorena za uspjeh’, ali kvalitetnih obilježja uspješnice. Bez odugovlačenja, iščekivanja, odlaganja koja naprežu publiku tragedija i opera,  nižu se pjevne melodije i zanimljive plesne scene, ritam se, uz povremena usporavanja koja naglašavaju razliku, optimistično pa čak i humoristično ubrzava, scena je dekorima i svjetlosnim efektima konstantno atraktivna, a u pogledu sadržaja, i pored iskušenja i naravoučenja puna ozbiljnosti, osiguran je vedri i raspjevani Happy End. Biblijska priča uokvirena je suvremenom ili svevremenom didaktičkom pričom o snovima i životu koju djeci prenosi naratorica (Trina Hill), koja je aktivno uključena u cjelinu predstave, kao jedna od protagonista.

Da se uspječnica učini još uspješnijom, to jest da se publici da ‘svakome ponešto’ neke glazbenoscenske dionice dobile su prepoznatljiva stilska odnosno provinijencijska obilježja, pa se Josipova braća obraćaju ocu Jakobu u izvedbi country glazbe, a nostalgična ‘Those Canaan Days’ ostvarena su tipičnom pariškom scenom s harmonikom, beretama i Eifelovim tornjem! Točka u južnoameričkom stilu asocira na atmosferu karnevala, a izveden je i ‘Benjamin Calypso’.

Osjetljivost za puls publike pokazuje se i u ponavljanju najatraktivnijih dionica, pa Faraon u odijelu i pozi Elvisa Prestleya dva puta (u dva aranžmana) priča svoj san, a pljesak dobiva i svojim nastupom dirljivog ‘King of My Heart’. Zapravo, svaku scenu ispraća aplauz, ali ne traje predugo, kako bi se psigurala dinamika (i trajanje) predstave.

Publika koja u kazalište ne dolazi proživljavati drame i doživljavati katarze, već se zabaviti na odredjenoj, visokoproduciranoj razini izvedbe sadržaja, dobiva sve zbog čega je došla. Na kraju, publika sama dobije priliku za ples (uz svoja sjedala) i srdačan oproštaj s izvođačima te u euforičnom raspoloženju napušta kazalište.

Izvedba je ocijenjena doslovce blistavo. ‘Sjajno! Blješti kao vatromet!’ (Sunday Times, slobodan prijevod A.J.), ‘A Technicolor Triumph’ (The Independent). Svojim bojama, melodijama, svjetlima, scenama, plesnim točkama i redateljskim rješenjem, ona zaslužuje ove ocjene. A razmišljala sam o opciji da nakon pola stoljeća života po ukusu publike (vidjeli su je milijuni ljudi), doživi uz standardnu, neku moderniziranu verziju, u nekom drugom aranžmanu ili s apstraktnijim ili reduciranim scenskim efektima i rekvizitima, kao rezultat neke vrste razvoja predstave u nekoj manje naglašenoj komercijalnoj alternaciji. Pretpostavljam da bi i za tog drugog  i drugačijeg ‘Josepha’ bilo publike. Živimo u vremenu koje uči prihvaćati razlike. Možda bi taj eksperiment mogao provesti osobno autor glazbe, slavni Andrew Lloyd Webber, koji, prema informaciji opsežnog instruktivnog kataloga koji prati predstavu (a koji sadrži i zanimljiv prilog o temi odnosa medju braćom!), posjeduje sedam kazališta u londonskom West Endu, u kojem se postavljaju novi musicali u razvoju.

Posebna okolnost ovog kazališnog posjeta bila je otvorenje preuređenog balkonskog bara (svaka etaža Kazališta raspolaže mjestom za osvježenje, a dopušten je unos pića u dvoranu). Ovom prigodom organiziran je za predstavnike pressa i druge uzvanike domjenak u prostoru bara koji je više od sata prethodio početku predstave te se nastavio tijekom stanke poslije prvog čina.

U okviru promocijskih aktivnosti Showa tijekom boravka u Oxfordu najavljeno je fotografiranje protagonista i to u znakovitom povijesnom kontekstu: u prostoru Egipatske zbirke Ashmolean muzeja, koji se nalazi u blizini Kazališta. Danas popodne pred novinarima i fotografima pozirat će zvijezda showa, Jaymi Hensley, obučen u svoj spektakularni kaput snova i Andrew Geater (sneni Faraon i neodoljivi Prestley).

Ada Jukić
Oxford, 17.07.2019.

Informacije o predstavi:

Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat

Tekst: Tim Rice
Glazba: Andrew Lloyd Weber
Produkcija i režija: Bill Kenwright

Uloge:
Jaymi Hensley (Joseph)
Trina Hill (Narator)
Henry Metcalfe (Jacob / Potiphar)
Andrew Geater (Pharaon / Asher)
Alex Hetherington (Benjamin)
Amber Kennedy (Mrs Potiphar / Handmaiden)
Arthur Boan (Reuben)
Ed Tunningley (Issachar / Baker)
Lewis Asquith (Simeon / Butler)
George Beet (Naphtali)
Mikey Jay-Heath (Judah)
Matt Jolly (Gad)
Corey Mitchell (Levi)
Joshua Robinson (Zebulan)
Callum Connolly (Dan)
Anna Campkin (Handmaiden)
Gemma Pipe (Handmaiden),
Jamie Jukes (Swing)

Koreografija: Henry Metcalfe (originalna)
Nova dodatna koreografija: Gary Lloyd
Scena: Sean Cavanagh
Svjetlo: Nick Richings
Zvuk: Dan Samson
Dirigent: Jeremy Wooton

Trajanje: 2h 5min


Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat

Union J star JAYMI HENSLEY dons the DREAMCOAT in his first ever major musical

Bill Kenwright’s ‘Amazing’, ’Superb’, ‘Wonderful’ and ‘Brilliant’ production of Tim Rice and Andrew Lloyd Webber’s sparkling family musical embarks on a national tour with a new Joseph, which comes to the New Theatre Oxford from July 16 – 20.

Jaymi Hensley, a member of 2013’s BBC ‘British Breakthrough Band’ of the year, will don the Technicolor Dreamcoat and lead the company in his first role in a major musical. Having risen to fame on The X Factor, Union J went on to have a top ten album and a major UK tour and Jaymi later appeared on a number of hit TV shows, including Celebrity Masterchef (BBC One).

Jaymi Hensley: “I cannot describe how excited and honoured I am to be stepping into the prestigious coloured coat! When I think of iconic roles in musical theatre Joseph was always one that I dreamt of playing growing up! And to finally say that I am going to play it is a “dream” come true! I cannot wait to meet all of the loyal Joseph Fans and bring you my take of this amazing dream role.”

Retelling the Biblical story of Joseph, his eleven brothers and the coat of many colours, Joseph and the Amazing Technicolor Dreamcoat is the first of Tim Rice and Andrew Lloyd Webber’s musicals to be performed publicly. Seen by an estimated 26 million people, and counting, Joseph continues to enthral audiences around the world.

Full of life and colour, the magical musical features unforgettable and timeless songs including Go, Go, Go Joseph, Any Dream Will Do, Jacob and Sons and Close Every Door To Me. 

Joining Jaymi to complete the cast are: Lewis Asquith, George Beet, Arthur Boan, Callum Connolly, Andrew Geater, Alex Hetherington, Trina Hill, Mikey Jay-Heath, Matt Jolly, Jamie Jukes, Amber Kennedy, Henry Metcalfe, Corey Mitchell, Eve Norris, Gemma Pipe, Joshua Robinson and Ed Tunningley.

Tickets can be purchased from the New Theatre box office on George Street, by ringing 0844 871 3020 or by visiting our website at www.atgtickets.com/oxford (phone and internet bookings subject to booking/transaction fee. Calls are charged at 7p per minute, plus your phone company’s access charge.). For bookings of 10 or more please call 0333 009 5392 (calls are charged at local rate – for group bookings only) and for access bookings please call 0800 912 6971 and speak to a member of our dedicated booking team.

[izvor informacije The New Theatre Oxford]

Tekst je prenesen s web stranice www.film-mag.net

KAZALIŠTE: JOSEPH AND THE AMAZING TECHNICOLOR DREAMCOAT, mjuzikl [osvrt Ada Jukić], ≥http://film-mag.net/wp/?p=39758. Fotografijuustupio The New Theatre Oxford – Photo by Pamela Raith

Objavljuje F.I.L.M.Srijeda, 17. srpnja 2019.

Monografija – RIMSKA VOJAŠKA OPREMA IZ REKE LJUBLJANICE (osvrt Pavla Peterle Udovič)

Monografija – RIMSKA VOJAŠKA OPREMA IZ REKE LJUBLJANICE. Arheološke in naravoslovne raziskave. Roman Military Equipment from the River Ljubljanica. Typology, Chronology and Technology (osvrt Pavla Peterle Udovič)

Narodni muzej Slovenije
Serija Katalogi in monografije, 43
Vrsta: znanstvena monografija
Založnik / Izdavač: Narodni muzej Slovenije, 2019
Glavni in odgovorni urednik serije: Peter Turk
Tehnična urednica: Helena Bras Kernel
Uredniški odbor: Dragan Božič, Janez Dular, Janka Istenič, Timotej Knific, Biba Teržan

Avtorica / Autori: Janka Istenič
Soavtor 16. poglavja / So-autor 16. poglavja: Žiga Šmid
Prevod v angleščino: Andreja Maver
Jezikovni pregled: Alan Rushworth (angleščina), Špela Križ (slovenščina)
Recenzenta: Marjeta Šašel Kos, Ivan Šprajc
Fotografije: Tomaž Lauko in ostali

Rentgenski posnetki / X-ray images: Zoran Milić, Herman Pavlin, Janko Vodišek, Marko Vončina, Tone Virant, Sonja Perovšek, Roman Gregorčič (posneto na Inštitutu za metalne konstrukcije v Ljubljani).

Nevtronska radiografija: Zoran Milić, Jože Rant, Borut Smodiš, Ivo Nemec (posneto na Institutu Jožef Stefan v Ljubljani)

Risbe: Ida Murgelj, Dragica Knific Lunder
Zemljevidi: Vida Bitenc, Geodetski zavod Slovenije, Edisa Lozić

Računalniško oblikovanje slikovnega gradiva: Ida Murgelj
Oblikovanje: Barbara Bogataj
Tisk/Tisak: Tiskarna Present
Jezik: slovenski, angleški
ISBN 978-961-6981-35-4
Fizični opis/Fizički opis: 394 str.:ilustr.; 34 cm
Naklada: 500 izvodov

Galerija fotografij / Galerija fotografija (avtor PPU)

Ljubljanica je bogato arheološko najdišče, ki je bila leta 2003 razglašena za kulturni spomenik državnega pomena.

Avtorica v znanstveni monografiji celostno in analitično obravnava zbirko rimske vojaške opreme iz reke Ljubljanice. Iz njene struge izvira 79 po večini odlično ohranjenih predmetov iz 1. stoletja pr. Kr. do vključno 3. stoletja. Hranjeni so v Arheološkem oddelku Narodnega muzeja Slovenije (krajše NMS), Mestnem muzeju v Ljubljani (krajše MM) ter v slovenskih zasebnih zbirkah.

Monografija je razdeljena na več sklopov. Uvodna poglavja, ki predstavljajo Ljubljanico kot arheološko najdišče (poglavje 1), zgodovino pridobivanja najdb in arheoloških raziskav (poglavje 2). V naslednjem poglavju so predstavljeni cilji in metode. V osrednjem in najobsežnejšem delu so študije predmetov in podrobno predstavljeni vojaški predmeti z opisi, risbami in fotografijami (poglavja 4 – 15). Poleg orožja avtorica vanj vključuje tudi kovinske dele vojaških pasov, odlikovanja in orodje.

Vsi predmeti iz NMS in nekateri predmeti iz MM so bili raziskani z metodo protonsko vzbujene rentgenske spektrometrije (PIXE) in protonsko vzbujenih žarkov gama (PIGE) (poglavje 16). Z metodama so sistematično opredelili elementno sestavo neželeznih kovin in njihovih zlitin.

Podrobna proučitev rimske vojaške opreme, zastopanost kovin in njihove izpovednosti prispeva k boljšemu razumevanju proizvodnje rimskega orožja (poglavje 17). Avtorica domneva, da so velik del rimske vojaške opreme v rimski državi v zadnjih desetletjih 1. stoletja pr. Kr. in v 1. stoletju po Kr.: »naredili v maloštevilnih velikih delavnicah s serijsko proizvodnjo, ki so imele obširna tržišča. Na izbiro kovin so vplivali njihove mehanske lastnosti, videz in cena.« … »Verjetno so vojaško opremo izdelovale tudi manjše delavnice z ožjimi tržišči,…« Pri njihovi izdelavi so stremeli k zlato-srebrnemu videzu: »Pri dragih, prestižnih predmetih so ga dosegli z uporabo srebrovih zlitin in zlata, pri ostalih pa z uporabo cenejših materialov: medenine, kositra, zlitin kositer-svinec in baker-kositer ter železa. Spolirane medeninaste in bronaste površine imajo namreč rumen kovinski sij in spominjajo na zlato, spolirane površine kositra pa so po videzu podobne srebru.«

Avtorica zaključuje, da za sedaj ni pokazateljev za domnevo o državnem nadzoru proizvodnje vojaške opreme v avgustejski dobi. Povzema, da se zdi verjetno, »da sta njeni proizvodnja in distribucija potekali podobno kot npr. proizvodnja finega namiznega posodja…

Več kot dve tretjini obravnavanih predmetov izvira iz struge Ljubljanice od Vrhnike do izrazitega zavoja pri Bevkah, slaba tretjina pa iz bistveno daljšega dela od zavoja do Ljubljane. Avtorica meni, da so zgostitve rimske vojaške opreme povezane z dejavnostmi v pristaniščih in nadzornih mestih ob reki ter z verskimi dejanji pred prečkanjem vzhodne meje Cisalpinske Galije, med katerimi »so bile poleg očiščevalnih verskih obredov rimske vojske morda prisotne npr. zaobljubne daritve vojakov ter drugih posameznikov in skupin.

Kamniti mejnik, najden v Ljubljanici pri Bevkah, namreč kaže, da je bila od ustanovitve kolonije Emone dalje tam meja med upravnima območjema avtonomnih mest Akvileja (Oglej, Italija) in Emona (Ljubljana). Avtorica je postavila hipotezo, da je bila pred ustanovitvijo kolonije Emone na istem mestu meja med urejenim rimskim ozemljem in ozemljem, ki so ga Rimljani vojaško obvladovali, ni pa še bilo upravno urejeno.

Monografijo zaključuje izčrpen katalog, ki ga sestavljajo odlične risbe, kvalitetne fotografije in z natančnimi opisi rimskih vojaških predmetov, ki jih hrani NMS.

Rezultati raziskav, predstavljeni v monografiji, so bili doseženi v okviru raziskovalnega projekta Rimska vojaška oprema v Sloveniji (2001–2004) in raziskovalnega programa Premična kulturna dediščina: arheološke in arheometrične raziskave (2004–), ki ju je sofinancirala Javna agencija za raziskovalno dejavnost Republike Slovenije iz državnega proračuna. Ista agencija je sofinancirala tudi izdajo monografije.

Narodnemu muzeju Slovenije se zahvaljujemo za promocijski izvod kataloga.

Serija Katalogi in monografije izhaja od leta 1955. Predstavlja sintetične predstavitve arheološkega gradiva različnih obdobij s pomembnih slovenskih arheoloških najdišč. Vse publikacije so prevedene v enega svetovnih jezikov.

Pavla Peterle Udovič
V Ljubljani, 7. 7. 2019

Monografija – RIMSKA VOJAŠKA OPREMA IZ REKE LJUBLJANICE (osvrt Pavla Peterle Udovič), ≥http://www.arheologija.hr/?p=12583. Fotografije ustupila PPU

Objavljuje ArheologijaPonedjeljak, 15. srpnja 2019.

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, AGAMEMNON [piše Ada Jukić]

Poslije uvodne ‘špice’, prijeđimo na konkretna imena ‘castinga’ Ilijade. Koga ćemo prvo ‘obraditi’?
Kad je u pitanju redoslijed junaka, nameće se Ahilej, ali on se razvija tijekom epa i najdojmljiviji je na kraju, pa ćemo ga i ostaviti za kraj. Tko bi drugi mogao biti prvi?
Hektor je najveći junak, ali pobijedjene strane, pa gubi i ovu bitku.
Odisej je od Homera dobio zasebni ep.
Diomed ima svoje poglavlje u Ilijadi.
Ajasov image je da je jači nego pametniji, iako sve što kaže ‘stoji’, a ne govori puno (pročitaj Sofoklovog ‘Ajanta’, u kojem zapažen nastup dobiva njegov polubrat Teukar).
Menelaj se ‘upinje’ opravdati bratovo povjerenje i očekivanja ratnika koji su mu došli vratiti suprugu, ali nije junak ‘prve lige’.
Stoga ćemo se prvo upoznati s Agamemnonom, ne zato što je prvi ‘po abecedi’, već što je ‘prvi Ahejac’, vrhovni zapovjednik grčkih snaga, koji se spominje već pri dozivanju Muza, ‘Atrejev sin, junacima kralj’ (I, 7)*.

Agamemnon – Naslikao Efthymios Rizos

Prvi među Ahejcima

Homer Agamemnona uspoređuje sa Zeusom, a dodaje i atribute koji ga vežu s drugim božanstvima ‘posebnih nadležnosti’:

‘…među njima kralj Agamemnon
Gromovnom Zeusu glavom i očima svojima sličan,  
Aresu pojasom sličan, a prsima bi <Posidonu.’ (II, 477-479)

Ali, kao da to nije  vrhunac usporedbe, u sljedećem stihu uspoređuje ga s predvodnikom iz životinjskog svijeta, čime ‘poentira’ obilježja njegova statusa.

‘Kako je u stadu bik od sviju goveda drugih
Poglavitiji mnogo, med skupljenim govedma viđen,
Tako je taj dan Zeus učinio Atreju sina
Viđena, poglavita u skupu mnogih junaka.’ (II, 480-483)

Tako je Agamamomnon ‘viđen’, tako ga vide kao predvodnika moćne vojske, tu osobnu veličinu daju mu snage kojima upravlja. Kao što se danas doživljavaju vođe velikih sila i snažnih ekonomija. Bez obzira kako sami izgledali, vođe svjetskih sila izgledaju impozantno. Jedini koji ga tako ne vidi je Ahilej jer za usporedbu uzima kriterij koji njemu samom odgovara, a to je osobna snaga, a u kojoj mu nema ravna.

Kraljevski stav

Iako nije ni najveći ni najjači ni najljepši među Grcima (ni najplećatiji ni ‘najglavatiji’, kao Odisej J), Agamemnon je uočljiv kao vođa. Atrejev stariji sin ima kraljevski stav. On je samosvjestan kao najjači igrač, lider, sudionik koji raspolaže najjačim snagama. Sâm je pribavio stotinu lađa (i pomogao Arkađanima u pomorskom transportu),  njegov brat raspolaže s respektabilnih šezdeset brodova, ali presudno je da ga je Zeus izabrao za vrhovnog vođu. Činjenica je da je i sâm, kako nas upoznaje Euripid (replika Menelaja u ‘Ifigeniji u Aulidi’),  sudjelovao u tom izboru (ne očekuje se ni danas od kandidata za visoke pozicije da sjede skrštenih ruku J ), ali bez više sile ne bi uspio. Agamemnon je pobijedio i postavljen je na čelo znatnih vojnih snaga, a kao predstavnika vrhovne vlasti  i Homer ga vidi kao Zeusa među drugim božanstvima.  Ali tako ne misle svi.

U očima protivnika

‘Predični Atrejev sine, od sviju lakomče prvi’ (I, 122)
kaže Agamemnonu Ahilej, i to prije nego se doista na njega naljutio. A onda pojačava,
‘Lakomče, bestidniče okorjeli…’ (I, 149),
sve do kulminacije vrijeđanja (koje mu je odobrila Atena, u zamjenu za ‘fizički obračun’ s Agamemnonom koji žele izbjeći i ona i Hera):
”Teška o popilico, u tebe pasje su oči,
K tome jelenje srce! Ta nikada smio nijesi
Oružje metnuvši na se s vojnicima krenuti u boj
Niti u zasjedu kad s prvacima ahejskim zaći;’ (I, 225-228).

Prema ovoj interpretaciji, Agamamnon je puno ‘lošiji’ nego što jest po Homeru, što će pokazati u sljedećim pjevanjima. Častohlepni vrhovni grčki vođa dobit će priliku da se pokaje, ispravi, pa čak i ratnički proslavi (napose u Jedanaestom pjevanju). Ali daleko od toga da je idealan lik.

Negativni predznak

Agamemnon počinje kao negativac. Posvađao se s Ahilejem i pogrdio je Apolonova svećenika Hrisa, a  time uzrokovao kugu koja uništava ahejske snage.  Nije mu predao kćer uz otkupninu, što je bila uobičajena praksa, i što odobravaju drugi Ahejci, a karakterističan je način na koji je ‘otpravio’ starca. Zastrašio ga je i ponizio, izravno  poništavajući božanske simbole na koje se starac pozivao.

 ‘Nego ga otpusti hudo i riječ mu doda žestoku:’ (I,25).

A tu ‘žestoku riječ’, to jest oštru zapovijed koja ne prihvaća pogovora, upućuje i svojim glasnicima Taltibiju i Euribatu, kad ih šalje Ahileju da mu dovedu Briseidu.

U dražesnoj epizodi, po strani velikih  tema i junačkih podviga, u opisu ponašanja glasnika koji su svjesni Ahilejeve snage i (ne)raspoloženja, a ipak prisiljeni poslušati kralja, Homer psihološki uvjerljivo i duhovito opisuje i danas  prepoznatljive  crte ljudske prirode.  Dvojica oklijevaju i ‘nerado’ idu  prema mirmidonskim šatorima, a kad vide Ahileja, stanu, uplašeni, ali plaše se i neumoljivog kralja. Napetu situaciju razrješava Ahilej u jednoj od par neočekivanih ‘blagosti’ koje upriličuje u Ilijadi (drugi primjer je u Devetom pjevanju, kad ‘lijepo dočeka poslanike’). Ahilej umiri Agamemnonove ljude i pozove:

‘Zdravo, o poslanici, o glasnici Zeusa i ljudi!
Dođite, vi mi krivi nijeste, već Agamemnon, ‘ (I,334-335). 

Zločin i kazna

Agamemnon je kriv ne samo za ono što mu zamjera Ahilej, već za zločin koji je učinio prije dolaska pod Troju. O tome govori Euripid, odnosno njegova tragedija ‘Ifigenija u Aulidi’. Ifigenija je Agamemnonova kći, a on dozvoli da je žrtvuju, kako bi osigurao povoljan vjetar za plovidbu grčke flote.  Radi se o Artemidinim zahtjevima koji povezuju djevičanske principe s lovačkom okrutnošću (sjeti se Akteona). Artemida u zadnji čas  spasi djevojku (umjesto nje strada srna), ali činjenica da je Agamemnon bio spreman to učiniti, postavlja njegov lik u monstruoznu vizuru. Agamemnon, po Euripidu, ne samo da pristaje žrtvovati dijete, već se služi varkom kako bi je s majkom (Klitemnestrom) svojevoljno dozvao u Aulidu, a u to upliće i Ahileja (nesvjesnog da je umiješan u podlu igru).

Argumenti koje razmjenjuje Agamemnon s bratom, ženom, kćerkom i samim sobom i situacije u kojima se koleba i opravdava odluku zastrašujuće su projekcije ljudske psihe u tragičkom povećalu. Vrhovni vođa opravdava se time da nema izbora, a Menelaj ga podsjeća da je sam htio doći u odlučujuću poziciju. Natjecao se za vodstvo, pa kao vođa mora napraviti ono što se od njega očekuje.  Kao digresija u toj strašnoj dvojbi Menelaj svome bratu spočitava način na koji je izborio ‘mandat’. Pa kao da gledamo prijenos suvremenih izbornih kampanja, kaže kako se rukovao sa svima, kako je bio dostupan svima, kako je razgovarao sa svakim,

‘A kad dokopa se časti, onda drugu uze ćud’ (Euripid, Ifigenija u Aulidi, Drugi čin).

Kao da slušamo suvremene birače koji se žale da poslije izbora ne mogu prepoznati svojeg kandidata. Ništa novog u izbornoj etici (epici)! Poslije Menelaj ‘omekša’ i podrži brata u odluci da odustane od strašne nakane, ali ovaj se boji da ga ne porazi razjarena vojska.

Najjače argumente protiv Agamemonove odluke daje mu žena, Klitemnestra, koja u svom nabrajanju ključnih točaka njihova braka, iznosi još jedan, još stariji Agamemnonov zločin. On ju je oteo prvom mužu, Tantalu (ne ‘onom’ Tantalu, već drugom), i ubio ne samo njega, već i njihovo dijete, otrgnuo je dojenče s majčinih grudi i udario njime o zemlju!  Zar to već ne bi bilo dovoljno za Klitemnestrinu mržnju i zločin koji je poslije počinila? Ali ona mu je oprostila taj put. Prije nego je uzela sjekiru u ruke (ili predala krvavi posao Egistu, po drugim izvještajima), pomirila se sa sudbinom, bila vjerna supruga i rodila tri kćeri i sina nasljednika, dakle, učinila sve što se od žene u to doba očekivalo. Bilo je potrebna nova faza Agamemnonove okrutnosti da ‘plati’ za ‘sve skupa’, a pored ključnog razloga (Ifigenija), tu je i Kasandra koja kod zakonite žene (koja se u međuvremenu povezala s drugim partnerom) izaziva ljubomoru. O uzroci, o posljedice!

Na kraju, Agamemnona (a i Ahileja koji se gentlemanski ponudio braniti djevojku pred pomahnitalim mnoštvom) te sve druge umiješane, rasterećuje krivnje sâma Ifigenija, koja ‘prihvaća nuždu’ i okreće je, paradoksalno rečeno, ‘na svoju stranu’. Kad već ne može izazvati sućut, kad ne pomažu molbe i suze, kad shvati da se ne može spasiti, ona samovoljno prihvaća žrtvu, pri tome naglašavajući  veličinu svoje uloge. Ona se žrtvuje kao zaštitnica Helade i njenih žena koje više neće otimati barbari. Pri tome se zanemaruju argumenti iz drugih epskih interpretacija (Euripidove ‘Trahinjanke’, ‘Hekaba’, a to j4e i Herodotovo mišljenje J) po kojima je Helena svojevoljno otišla s privlačnim kraljevićem.

O svemu tome  u ‘Ilijadi’ nema govora, odnosno, Agamemnon to samo implicira (nije mu u interesu vraćati se na događaj) kad Kalhantu u Prvom pjevanju kaže:

‘Ti mi, zloslutni vraču, još nikada dobra ne reče;’ (I, 106).

Ovaj put to se odnosi na proročanstvo da mora vratiti Hriseidu ocu, čemu se Agamemnnon, osvjedočeni ženoljubac, žestoko opire.

A o tome kakvu je sudbinu dočekao, to jest, kako se Klitemnestra osvetila, govori prva tragedija od jedine sačuvane organske trilogije antičkog svijeta, Eshilove ‘Orestije’, koja nosi Agamemnonovo ime.  Da li je zločinom zbog kojeg se zgražaju patrijarhalna tisućljeća  ‘platio’ svoje zločine,  ostaje pitanje. Ima zločina za koje ne postoje dovoljne kazne.

UnHappy End

Što se Homera tiče, Agamemnonov kraj opisan je u ‘Odiseji’. I to na nekoliko mjesta.  Prvo Atena spominje Telemahu Orestov ‘podvig’.

‘Ne znaš li, kakva je slava Oresta zapala divnog
Među ljudima svim, što  ubilca  očeva smače,
Podmuklog onog Egista, što oca mu dičnoga ubi?’ (Odiseja, I, 298-300). 

Zatim Nestor priča Telemahu kako se to zbilo.

Onda Menelaj prenosi što je čuo o svom bratu od morskog starine Proteja, dok je još bio u Egiptu (kamo je dolutao poslije pada Troje).

A da ne ostane samo na  ‘rekla-kazala’, svoj slučaj iznosi sâm Agamemnon, odnosno njegov duh, koga u Hadu susretne Odisej. Mišljenje mikenskog kralja o ženama tako je negativno, da upozorava  i Laertovog sina na to, iako zna da kakve osobine krase Penelopu.

Obilježja moći

Agamemnon je samovoljan, žestok i tvrdoglav, kako samo mogu biti oni u kojih je ‘najjača sila’.  Čini se da je sklon bogatstvu, gomilanju plijena, i Nestor spominje kako su mu šatori i lađe puni (pa je red da ugošćuje svoje suradnike). Ali razlog ne mora biti (samo) njegova pohlepa, već pravila raspodjele u kojoj sudjeluju svi sudionici  pljačkaških pothvata, a neki su pri podjeli ‘jednakiji’ od drugih.

Agamamnon kao vrhovni vođa dobiva prvi i najviše, bez obzira na svoj ‘učinak’ u pribavljanju plijena, on je dobitnik zbog statusa, a to muči Ahileja, koji bi po zaslugama trebao dobiti najveći dio plijena. To što se on najviše ‘trudi’, a prima skromnu nagradu trajno ga  frustrira, pa se  zahtjev za Briseidom koja mu je dodijeljena kao plijen čini kao kap koja prevršuje mjeru.

Ali ‘jednako’ ne znači svima ‘isto’, već razmjerno. Homer nije egalitarist, u svakoj prilici ističe one koji vode i one koji slušaju, one koji se ističu i one koji slijede. On Odiseju daje palicu kojom udara napasitog Tersita (svima mrskog ne zato što ‘nema dlake na jeziku’, već što je i ružan). Zanimljivo je da Odisejev postupak odobravaju i drugi koji su u sličnoj poziciji s Tersitom. Jer taj grbavac  pronicljivo otkriva odnose elite prema masi, i zapravo se zalaže za njene interese (ali masu je i u ‘herojsko doba’ bilo moguće manipulirati). Odisej ne ‘izbija’ Tersitove argumente, već mu ‘izbija’ leđa (i to  nakon što mu je zaprijetio da će to tek sljedeći put učiniti).

Uzgred, zanimljiv je odnos Odiseja i Agamemnona. U pravilu, oni su na istoj strani, Odisej je pouzdani suradnik i savjetnik vrhovne vlasti te izvršitelj konkretnih Agamemnonovih naloga (pregovori s Trojancima, delegacija Hrisu, poslanstvo Ahileju…). Ali ipak doza kritičnosti i zajedljivosti koja povremeno izbija  upućuje na to da su im interesi sličniji od karaktera. U Četvrtom pjevanju, dok obilazi vojskovođe pred bitku i jedne hvali, a druge kudi, Odiseju (koji stoji uz atenskog vođu Menesteja) kaže:

‘I ti lakomče jedan, prijevara opakih puni,’ (IV, 339).

Agamemnon ih ukorava jer su na  gozbi prvi, a čekaju da započne bitka. Ali kad mu Odisej srdito odvrati, Agamemnon ‘porekne besjedu svoju’ i ovako mu se obrati:

‘Potomče Zeusov, domišljat Odiseju, sine Laertov,’ (IV, 358).

Evo kako se preformuliraju titule u interesu viših ciljeva, pa se Agamemnon pokaže jednako domišljat kao i Odisej, kako bi se nastavio koristiti njegovim resursima J.

Među Agamemnonove ‘bolje karakteristike’ spada spremnost da prizna grešku i povuče krive odluke, ali tek kad se nađe u krajnjim teškoćama. On, dakle, prvi ‘popušta’ u razmirici s Ahilejem,  prizna da je bio u krivu (ali Zeus ga je naveo na to J), a spreman je i platiti za svoju krivnju, u vidu golemih darova koje obećaje dati Ahileju, ako se vrati u borbu.

Spreman je i na suradnju i savjete, ali ne od svih. Njegov najmiliji savjetnik je Nestor koji samim svojim  godinama zaslužuje poštovanje,  a njegovi savjeti teže za smirivanjem konflikata osoba. Tu je i Odisej sa svojim ‘inventivnim rješenjima’ i tradicionalnim društvenim  stavovima, koji odgovaraju vlastodršcu. A u par zgoda svojim istakne se i mladi Diomed, s družnim poštovanjem prema starijima, ali mladenačkom energijom.

Od saveznika napose je blizak s kretskog kneza Idomeneja, kojeg pohvaljuje u svakoj prigodi, a koji svojim ratničkim doprinosom zaslužuje njegovu pohvalu.

Agamemnon se brine za ‘svoj narod’, za one koje predvodi. On nije neosjetljiv na stanje u kojem se nalaze njegovi podanici. Spomenuli smo već kako plače, a njegove suze Homer uspoređuje s tamnim planinskim vodopadima.

U Desetom pjevanju, nakon što jue Ahilej odbio njegovu ispriku i velikodušnu nagradu kako bi se vratio u borbu, dok trojanske vatre okružuju ahejski logor, Agamemnon ne može zaspati, već jeca i čupa kosu.

‘Tako je gusto  kralj Agamemnon jeco u grudma
Iz dna duše svoje, u njemu je drhtalo srce’ (X, 9-10)

Ovo ‘drhtanje srca’ osjeća i Vergilije u apostrofi Didoni kad je napušta Eneja, još jedna poetska poveznica s Trojom.

Ali to nije znak slabosti, već osjetljivosti, pa uskoro Agamemnon kreće u akciju: obuče se (Homer opisuje detalje njegove garderobe), dâ svome bratu (koji također bdije) upute (kako da obilazi stražu), a sâm ode (Nestoru) po savjet:

‘Viči kud hodio budeš, govori im, budni nek budu
Svakog junaka po ocu, po plemenu njegovu zovi
Hvaleć ih sve, a u srcu svom ponosit se nemoj,…’ (X, 67-69)

Agamemnon je rođeni diplomat.  Osobito u kriznim situacijama.

Borbene scene

Najveće junačke pothvate Agamemnon ostvaruje u Jedanaestom pjevanju u kojem ga Homer uspoređuje s lavom (primjerena usporedba s ‘kraljem životinja’). Ali ovaj lav proždire košutinu mladunčad, a ne bikove ili životinje koje se mogu mjeriti s njegovom snagom. Ne vjerujem da je Homer imao namjeru poniziti Agamemnona, već se usporedba više odnosi na Trojance koji bespomoćno bježe pred njim, kao košuta kojoj lav proždire mlade.

Druga usporedba Agamemnona sa šumskim požarem još je prestižnija.

‘kako putošnik oganj kad u šumu drveća punu
Padne, i vjetar njega posvuda raznosi, valja,
Od sile gonjene te se i stabla s kor’jenjem ruše,
Tako je Atrejev sin Agamemnon rušio glave
Trojanaca u bijegu:…’ (XI, 155-159).

Ovime se potpuno poništavaju Ahilejeve optužbe Agamemnona kao kukavice i čovjeka koji izbjegava borbu. Zapravo su Ahilejeve objede izravno demantirane već ranije, u prvoj polovici Četvrtog pjevanja, kad Homer eksplicira:

‘ Tad Agamemnona divnog da dr’jema vidio n’jesi
Ni da se skriva gdje, ni da mu se bneće u borbu,’ (IV, 223-224)

Da zasluži junačke ‘pohvale’, grčki vrhovnik mora ubiti niz protivnika te pokazati kako nema milosti  prema onima koje ne ubije ‘iz prve ruke’. Ne ubija ‘jednog po jednog’, već po dvojicu! Prvo Bijenora, ‘ljudma pastira’  i njegova ‘druga Oileja igrikonjića’ (ne pobrkati s Oilejem, ocem manjeg Ajasa koji je uz velika junaštva počinio i zločin zbog koga će se na Ahejce naljutiti Atena). Nakon ubojstva slijedi oduzimanje oružja i drugih vrijednosti s mrtvaca, toga se ne odriče ni visokopozicionirani sudionik bitke. Grke osobito ‘iritira’ bogata odjeća i nakit barbara, koje ne propuštaju s njih skinuti. Pitanje je kako superjunaci, koji u jednom mahu svladavaju nekoliko (i desetak) protivnika, uspiju skupiti sve te teške stvari i nastaviti s borbom. Homer u nekoliko primjera opisuje postupak oduzimanja oružja, konja ili drugih dragocjenosti od palih junaka. Plijen se predaje pomoćnicima, suborcima, katkada upravljačima bojnih kola, koji to onda odnose u logor, ostavljajući glavnim akterima ‘slobodne ruke’. Kako to usporava kretanje vojske na ratištu, u kritičnim okolnostima iskusni strateg Nestor savjetuje da se odgodi pljačka mrtvaca, iako ne misli da se treba odreći plijena.  U situaciji u kojoj nema razloga za žurbu i odricanje od ratnih uzanci, Agamemnon obavlja i taj dio posla, pa ide od ubijenih

‘Košulje skinuvši sa njih, nek sjaju sjaju se gole im prsi.’ (XI, 100).

Iza toga Agamemnon ubija dva Prijamova sina, Isa i Antifa,  koje prepoznaje jer su neko vrijeme kao Ahilejevi zarobljenici bili u ahejskom logoru. Homer opisuje kako su stradali:

‘Kralj širokovladni jednog povrh sise u prsi kopljem
Zgodi, a Antifa mačem pos’ječe kod uha i njeg
Iz kola sruši. I jureć s obojice oružje krasno
Skine poznajuć njih…’ (XI,108-111)

Slijede dva Antimahova sina, Pisandar i Hipoloh, također članovi visokog trojanskog društva. Oni ispuste uzde iz ruku, poplaše im se konji, a Agamemnona zamole (uobičajenom formulom stihova) da ih poštedi u zamjenu za otkupninu (‘ucjenu’) koju će dobiti od njihovog oca.

‘Tako plačići oni progovore r’ječima milim
Kralju, al’ nemilu oni od njega besjedu čuju:’ (XI, 136-137).

Agamemnonovo uporište za neumoljiv stav prema mladićima osveta je njihovom ocu koji je kao član trojanskog vijeća, prilikom dolaska grčke delegacije i pregovora za povrat Helene, nagovarao Trojance da ubiju Menelaja, a Agamemnon je osobito osjetljiv kad mu je u pitanju mlađi brat.  Nema poštede. Sinovi plaćaju za očeva djela. Agamemnon sruši Pisandra kopljem, a Hipolohu mačem odreže ruke i glavu,

‘onda je hiti, ko valjak po vojsci nek se kotrlja.’ (XI, 147).

Još jedan primjer okrutnosti koju  čine i proslavljeni junaci.  A najslavniji junak Ilijade, Ahilej, počinit će u bijesu zbog Patroklove smrti najokrutnija djela. Ne mislim samo na odnos prema Hektoru, to jest njegovu mrtvom tijelu, već epizodi s Likaonom,  jednoj od najdirljivijih i filmskim rječnikom najnapetijih scena, koju ćemo obraditi u nastavku posvećenom Ahileju.  Homer se u pravilu ‘suzdržava od komentara’, ali ne izostavlja uznemirujuće detalje opisa borbe: udaraca, uboda, rana,  krvi te ubojitih replika koje razmjenjuju protivnici.  U Hektorovom slučaju,  međutim, Homer ne može ostati suzdržan. To što Ahil i Grci rade su ‘sramotna djela’.

Ahejski kralj nije  usamljen u primjerima junačke bešćutnosti, a nije ni najokrutniji od svih, ali jasno je da njegove najbolje strane ne treba tražiti u ovom području.

U ‘Jedanaestercu’ epa (XI pjevanju) Agamemnon se toliko ‘raspalio’, da Zeus poručuje čak i Hektoru da ga se kloni.  Kralj svih Grka u nastavku pohoda svlada Ifidamasa (o kojem Homer daje opširan CV, uključujući podatak da je oženjen svojom tetkom i koliko je ‘uložio’ u svadbu u kojoj nije stigao uživati). Čak i kad ga rani Ifidamasov brat Koon, s rukom iz koje kaplje krv, on se nastavlja boriti i smakne protivnika. Tek kad mu bol u ruci (kad se krv osuši) postane tako jaka kao rodiljini trudovi, Agamemnon se povlači iz bitke, ali ne prije nego da upute suborcima da nastave borbu.

Ovo je vrhunac Agamemnonovog junačkog imagea, a svoje će borilačke i vladarske  sposobnosti  imati prilike pokazati  i kasnije.

U Dvadeset trećem pjevanju, u prikazu igara koje se organiziraju u čast pokojniku, Patroklu, u natjecanju u bacanju koplja koje dolazi na kraju (počelo je utrkom na kolima, a slijedilo je šakanje, hrvanje, utrkivanje, pa borba kopljima, bacanje koluta i strijeljanje), Agamemnon je predstavljen kao favorit. To mu osobno priznaje Ahilje, organizator igara koji ujedno osigurava i nagrade pobjednicima. S obzirom da su se u ovoj kategoriji javila samo dva natjecatelja, Ahilej odluči dodijeliti nagrade bez njihova sučeljavanja, po vlastitom izboru.

”Atrejev sine, znamo, koliko nadilaziš druge,
I koliko si snagom i gađanjem prvi od sviju,’ (XXIII, 890-891)

Zanimljivo je, pri tome, da nagradu koja se čini primjerenija najboljem kopljaniku, to jest  ‘dugosjeno koplje’ namijeni Merionu, kretskom junaku, a Agamemnonu nudi kotao, doduše ‘vola vrijedan, nežežen, iskićen cvijećem’ (XXIII, 885). Nismo sigurni bi li to bio Agamemnonov izbor nagrade, ali on prihvati taj prijedlog. Čini se da su i nakon što su se pomirili, kod Ahileja prema grčkom kralju ostali, bar podsvjesno, neki ‘hard feelings’ J.  Ili je to samo nastojanje Ahileja, koji i u drugim kategorijama arbitrira u dodjeli nagrada, privede igre kraju.

Sitne mane

Čini se da je Agamemnon sklon  piću (koje mu dovoze lađe iz Trakije) i ženama (to će ga doći glave, ali ne prije pada Troje). On otvoreno uspoređuje Hriseidu sa svojom zakonitom ženom (Klitemnestrom), i traži Briseidu kao zamjenu, iako je Ahileju do nje toliko stalo. Na kraju se zaljubi u Kasandru, što ga, što saznamo iz drugih djela (čitaj  Euripida) učini donekle humanijim u odnosu na preživjele iz pobijeđene Troje. Primjerice, on se zalaže za poštedu Poliksene od žrtvovanja u počast Ahileju te  pokušava intervenirati u korist Hekabe, kad joj preostane samo trun osvetničke životne snage (‘Trojanke’, ‘Hekaba’).

Agamemnon je sklon gomilanju blaga, ali u tome nije usamljen, uostalom cilj cijelog pothvata je plijen i da barbari imaju manje zlata, manje bi bili izloženi moralnim osudama ‘civiliziranih’ osvajača.

Agamemnon je žestok, ohol, sklon ljutnji.  A ljutnja moćnika sprječava otvoreno ponašanje njegovih podanika. Kalhant se boji reći istinu pred skupštinom koja je sazvana zbog gubitaka  grčke vojske uzrokovanih kugom.  Ahilej mora osobno zajamčiti sigurnost proroku koji se boji da će svojim odgovorom razljutiti moćnika. On zna da

‘Svagda  bo jači je kralj, kad se na prostog čovjeka srdi;
Jer da još isti dan i priduši ljutinu svoju,
Al’ dok ne izvrši gnjeva, u grudma ga i daklje krije.’ (I, 80-82)

A ako i jest takav, Agamemnon nije jedini moćnik koji ne zaboravlja tko mu se zamjerio i u nedostatku suvremenih Ahileja, mnogi Kalhanti i Tersiti i drugi ‘obični ljudi’, šute J.

Agamemnon je častoljubiv. On osjeća adrenalin ‘glavne zvijezde’ akcijskog spektakla i stoga su mu osobito odbojni konkurenti za glavnu rolu (Ahilej, na primjer). Odiseju prepušta značajani nastup jer je svjestan da ‘performance’ itačkog Supermana ide u njegovu korist.

Kako god ga Homer predstavljao, budući pjesnici ne doživljavaju ga u ulozi beskompromisnog junaka.   Euripid ga ‘Ifigeniji na Aulidi’ predstavlja kao vlastodršca koji priznaje da se da se boji vlastite vojske  ako povuče svoju odluku o žrtvovanju kćeri, a u ‘Hekabi’ obećava da će  podržati slomljenu trojansku kraljicu tako da se ne zna da joj daje podršku. Taktike pretvaranja i  ‘kalkulacije’ ne odnose se na klasični pojam junaštva, ali za uspon i ostanak na vlasti nisu dovoljni mišići.

Agamamnon nije ni kukavica. Niti je zbog vlasti izgubio ljudskost. U odnosu na mlađeg brata pokazuje gotovo nježnu brigu. Odlučno ga odgovara od odluke da se sukobi s Hektorom, kad ovaj izazove na dvoboj ahejske junake (VII pjevanje). Pri tome odahnu i Menelajevi prijatelji i drugi Grci jer je svima jasno da nije dorastao Hektoru (za razliku od Parisa od kojega je jači).

Ali to je isti Agamemnon koji odbija molbe Antimahovih sinova da ih poštedi, a i kad je Menelaj u prigodi biti milostiv prema poraženom suparniku, Agamemnon ga odvrati od toga i sâm slavodobitno dokrajči zarobljenika.

Snažnu empatiju u Agamemnona izaziva sudbina njegovih boraca, prema kojima se, kad se nađu u teškim okolnostima, odnosi  očinski i pun nadležne odgovornosti. On nekoliko puta plače kad vidi grčku vojsku u jadnom stanju, a njegove suze mogu dirnuti i Zeusa. Nitko od drugih junaka ne bi mu zamjerio takvu osjećajnost, uostalom, kao što smo spomenuli na početku priče o Homerovim junacima, i najjači mogu plakati bez ustručavanja.

Motivacija i stimulacija

Agamemnonova sposobnost poticanja borbenog duha vojske odvija se u rasponu od pohvala do  ljutnje, ruganja i omalovažavanja.  Cijeli jedan odjeljak Četvrtog pjevanja opisuje njegov pristup vojskovođama prije bitke, pri čemu naizmjence izražava svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo njihovim borbenim stavom.  Dizanje bojnog morala presudno je za ishod bitke, a prevage jedne ili druge vojske u tom pogledu objašnjavaju se kao izravno uplitanje božanstava  na pojedinoj strani. Stoga je zadatak vojskovođin ne samo boriti se  sa svojim ljudima, već ih ‘sokoliti’, učiniti sve da se sjete ‘ratne žestine’. Agamemnon je spreman učiniti i više. U jednom trenutku on obećava ‘brda i doline’ Ajantovom polubratu koji se (zaštićen Ajantovim štitom) ističe kao strijelac i pogađa nekoliko trojanskih odličnika. Teukar kaže da mu nisu potrebne ‘stimulacije’, već je i sam motiviran, a napose želi pogoditi Hektora, što mu, zna se, neće uspjeti!

Prednost antičkih epova pred osvrtom na novi akcijski film je da znamo kako će završiti, pa možemo slobodno pisati o ishodu. A zapravo znamo kako će završiti i akcijski  blockbusteri. Neće završiti, jer će se snimiti nastavak J. Kad bolje promislimo, znamo i što će se dogoditi s holivudskim akcijskim junacima. Sigurno će pobijediti. A ako padnu u scenariju nastavka, na raspolaganju su im prequeli. Filmski akcijski junaci su vječni J…

Porijeklo Agamamnona

U kontekstu njegove uloge na čelu vojske te osobnog (samo)uvjerenja, Agamemnon je prvak grčkog junaštva.  On se ponaša kao nadmeni grčki izdanak koji s prezirom gleda na barbare. A zapravo je potomak jednog Frižanina. Na to ga u podsjeća Teukar kojemu se Agamemnon obraća s kraljevske visine. ‘tvog oca otac, onaj Pelop, ne znaš li

Starinom barbarin da bješe, – Frižanin?( Sofoklo ‘Ajant’, Šesti čin).

Pelop je sin lidijskog kralja,  a na mitski je način postao grčki zet (ubojstvo Enomaja, izdaja Mirtila, žena Hipodamija). Dakle samo par generacija od barbarskog pretka, Agamemnon se diči što je  potpuni Helen i prezire sve koji to nisu. A Teukar, koga Agamemnon naziva sinom robinje, kraljevski je trojanski potomak, Laomedonov unuk po majci Hesioni. Najbolji strijelac grčke vojske, koji strasno ubija protivnike, neposredno je trojansko ‘koljeno’. Dok ga štiti Ajasov štit, Teukar čini masakr među trojanskim prvacima, među kojima žudi pogoditi Hektora, Prijamova sina. A Prijam je Laomedonov sin!  Kako se, kad su interesi u pitanju, kidaju rođačke vez. Bliski srodnici mogu biti smrtni protivnici! A postoji povijest bliskih ‘ubojitih veza’!

U krupnom planu

Iz svega rečenog o Agamemnonu, to jest onoga što o njemu pjesnici i pisci misle i pišu, radi se o složenom,  ambicioznom, častoljubivom, naglom, ali pragmatičnom, kontradiktornom, ali uvjerljivom, punom liku koji profiliraju snažne genetske i sociološke determinante.

Njegov energični temperament pojačava  se u sinergiji s visokom društvenom pozicijom, ali racionalnošću interesa obuzdava apsolutističke  strasti.

Iskusni vođa zna  što sve treba učiniti  za pobjedu, ali ono što i on (kao i svi natjecatelji) nemaju stalno na umu (uzalud ih pjesnici opominju J), to je da među smrtnicima nema pobjednika. U parafrazi A. Huxleyja: Svi smo mi gubitnici, samo kad bismo to znali 🙂 .

U nastavku… Diomed

Ada Jukić
Zagreb, 12. lipnja 2019.

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)

Literarna osnova:

Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987., preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Homer: Odiseja, izdanje Nakladnog zavoda  Matice hrvatske, Zagreb 1987., preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Sabrane grčke tragedije: preveli Koloman Rac i Nikola Majnarić, AIZ Dosije, Beograd:
Eshil: Orestija, Agamemnon
Sofoklo: Ajant
Elektra
Euripid: Ifigenija u Aulidi
Trojanke
 Hekaba
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan

Contents

HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, Agamemnon (piše Ada Jukić). 1</a
Prvi među Ahejcima. 1
Kraljevski stav. 2
U očima protivnika. 2
Negativni predznak. 3
Zločin i kazna. 3
UnHappy End. 5
Obilježja moći 5
Borbene scene. 7
Sitne mane. 10
Motivacija i stimulacija. 11
Porijeklo Agamamnona. 12
U krupnom planu. 12

OSVRT NA KNJIGU: MARY BEARD: S.P.Q.R., Povijest starog Rima [piše Ada Jukić]

Beard u Oxfordu

Početkom travnja ove godine, u jednom od popratnih programa Oxford Literary Festivala, u poznatom Sheldonian Treatreu, gostovala je Mary Beard. Tema razgovora koji je vodila pred publikom nije bio Rim ili antička civilizacija, već tema koja ju također zaokuplja, a to su žene  i  moć (Women & Power). Ulaznice u Sheldonianu za nastup ‘najpoznatije britanske povjesničarke klasike i uvjerene feministice’ bile su rasprodane (stoga se ne mogu pohvaliti da sam vidjela i čula Mary Beard ‘glavom i bradom’ 🙂 ), ali uspjela sam u Blackwell’sovom paviljonu naći mjesta na otvorenim predavanjima povodom novih izdanja Oxford University Pressa, od kojih su me oduševila ona o Goetheu i Chauceru.

Autorica i Naslov

Mary Beard  zvijezda je svjetske arheologije, zapravo područja koje povezuje područja arheologije,  povijesti te znanja jezika (grčkog i latinskog) u ‘klasičnu’ cjelinu (classics). Autorica dvadesetak knjiga (točnije, osamnaest, do ove godine) i desetak televizijskih dokumentarnih serija (točnije, devet, do istog razdoblja, a očekujemo nove), znanstvenica i karizmatična prezentatorica povijesnih i aktualnih društveno relevantnih tema,  profesorica na Sveučilištu u Cambridgeu i dobitnica (prošle godine) počasnog naslova Sveučilišta u Oxfordu (povezujući reference dva najprestižnija britanska i svjetska sveučilišta), da spomenemo samo neke od postignuća i pozicija, stekla je zvjezdani status koji joj omogućuje zapažene nastupe i izražavanje stavova i mimo područja specijalizacije.

Popularnost koju uživa ne samo u akademskim krugovima, izražena je i naslovom ove knjige. Za knjigu od koje se očekuje da će biti svjetska uspješnica  (i koja je to bila već u prvoj godini izdanja), izabrati akronim kao naslov, pa čak i onaj koji poznaju svi upućeni u rimsku povijest (Senatus Populus Que  Romanus), pokazuje određenu samouvjerenost i samosvijest o svojem imenu i utjecaju (koju dijele i izdavači).

Naslovnicom knjige dominiraju ‘kapitalna’ slova S.P.Q.R (kao uklesana u bijeli mramor),  a ime autorice upisano je jednakim fontom i veličinom. Podnaslov ‘Povijest starog Rima’ sitno  je upisan u zlatni vijenac pod skraćenicom  koja povezuje ‘Senat i Rimski Narod’ (u znakovitom redoslijedu, opaska autorice osvrta).

U nadmetanju naslova koji će privući publiku očekivala bi se neka atraktivnija formulacija, uostalom i dokumentarna TV serija Mary Beard zove se ‘Ultimate Rome:  Empire without Limit’, a njeni Pompeji otkrivaju nove tajne (‘Pompeii: New Secrets’). Doslovce skraćeni naslov njezine knjige ilustrira zaključak da je sâmo ime autorice toliko poznato, da nije potreban ‘bombastičan’ naslovni slogan.

Znanje i Interpretacija

Status zvijezde u isto vrijeme otvara mogućnosti i nameće određeni izbor u pogledu tema i  pristupa. Sadržaj treba predstaviti na zanimljiv, pristupačan, autorski prepoznatljiv način. Na globalnoj popularnoj znanstvenoj pozornici postoji toliko protagonista, da nije dovoljno isticati se znanjem, kao što današnjim opernim pjevačicama nije dovoljan glas za produkciju na MEZZO-u.  Osobito je živo zanimanje za rimsku povijest, pa na satelitskim programima ima bar nekoliko istaknutih prezentatora o toj temi (Bettany Huges izabrala je ‘Osam dana koji su stvorili Rim’, a obilazi i poprište Pompeja). O svjetskoj arheologiji i povijesti  komunikativni eksperti snimaju dokumentarne ‘thrillere’. U današnjem svijetu krajnosti i spektakularnosti, u kojem Mary Beard pronalazi toliko paralela s antičkim Rimom, potrebno je biti ‘drugačiji’. Originalan, koliko je to moguće, kad je sve manje ‘novog pod suncem’.

Mary Beard  uspjela je ostvariti prepoznatljiv, otvoren, dinamičan, duhovit stil, kojim interpretira  akademsko znanje u razumljivim cjelinama i povijesne činjenice aktualizira odjecima na suvremeni svijet. Samo neki stručnjaci na svom području znaju impresivno prenijeti svoje znanje auditoriju, ali ih zato pamtimo. Sjećam se sa studija povijesti umjetnosti fascinantnih predavanja profesorice Vere Horvat Pintarić. Ali karitzmatični predavači su rijetki, kao što su rijetki i govornici koji znaju reći ono što znaju. Nitko na predavanju Mary Beard ne bi bacao kredu na ploču. Ne samo zato što se danas umjesto ploče koriste tableti 🙂 , već zato što mu ne bi moglo biti dosadno. Mary Beard svojoj publici ne ‘okreće leđa’. A njenin stil poznat sveučilišnoj i svjetskoj televizijskoj javnosti odražava se  i u stilu pisanja.

In Medias Res

Knjiga koja je rezultat gotovo pedesetogodišnjeg autoričinog bavljenja Rimom ne počinje ‘Ab ovo’, to jest od početka Rima, već ‘skače’ u 63. godinu pr. n.e., konkretno od Ciceronova obračuna s Katilinom u kojem ‘rječiti’ konzul koristi ne samo svoje govorničke vještine, već brutalne metode obračuna s protivnikom (uz naknadni ‘spinning’ svojeg postupka, što ga veže s današnjim metodama političkog uljepšavanja).

Upravo veze Rima s današnjim vremenom,  njegovi utjecaji na naš svijet ključan su argument Mary Beard važnosti ove teme. Prva rečenica njenog Predgovora je ‘Stari Rim je važan.‘ Važan je jer je važan za nas, za danas, ‘…mnogo toga možemo naučiti – o sebi, baš kao o prošlosti- uključujući se  u rimsku povijest, njihovu poeziju i prozu, kontroverze i argumente.’ (Epilog, str. 488.).  Ako i ne možemo povijest instrumentalizirati kao  ‘učiteljicu života’, možemo s rimskim svijetom voditi dijalog. ‘Ova knjiga, nadam se, nije samo povijest drevnog Rima nego i razgovor  u kojem je naš sugovornik bio Senat i Rimski narod: S.P.Q.R.’  (str. 489.)

Nakon skoka u prvom poglavlju, Beard se u drugom vraća na početak i prati nastanak i razvoj Rima, s kontroverzama mitskih i povijesnih izvora i tumačenja. Slijedi analiza razdoblja kraljeva, republike  i careva, a zaključuje Karakalom koji početkom trećeg stoljeća omogućuje svim stanovnicima Imperija status rimskih građana. Knjiga je koncentrirana na  tisućljeće trajanja Rima (Epilog: Prvi rimski milenij), a u okviru određenih tema i pitanja referira se i na ukupnost rimske civilizacije.

Struktura Knjige

Opsežna knjiga pregledno je raspoređena i omogućuje učinkovit pristup tematskim jedinicama, njihovu usporedbu i povezivanje. Od Sadržaja na početku, do Kazala na kraju koje abecednim redom povezuje pojmove i likove s  dionicama teksta u kojima se spominju.

Tekstu prethodi set zemljovida koji omogućuju lociranje događaja i likova u širi kontekst i detalje topografije, a pristupnosti sadržajima knjige doprinosi i Popis ilustracija (slike u boji i  crno-bijele slike) s atributima izvora i autorskih referenci. Posebnu vrijednost predstavlja Bibliografija.

Tekst je ilustriran fotografijama i crtežima manjih formata uz uokvirene kraće komentare, koji se neposredno vežu za predmet izlaganja, a u središnjem dijelu knjige uočljiv je blok od  šesnaest stranica s fotografijama u boji na koje se tekst poziva ‘s distance’.

Uz autoričin ‘Predgovor: Povijest Rima’, predgovor hrvatskom izdanju napisala je dr.sc. Alka Domić Kunić, znanstvena savjetnica u Odsjeku za arheologiju HAZU.

‘Dodanu vrijednost’ čini informacijska ‘infrastruktura’ ove knjige, napose  sadržana u Bibliografiji i Kronologiji.

Poglavlja

Izlaganje je podijeljeno u dvanaest poglavlja, s motivirajućim Predgovorom i Epilogom. Svako poglavlje nosi naslov, a sadržaj svakog poglavlja dodatno  je ‘rastresen’ podnaslovima koji dinamiziraju izlaganje građe. Neki od naslova poglavlja izravno se povezuju s  povijesnim tijekom i protagonistima, a drugi upućuju na tematske postavke.

Početno poglavlje predstavlja ‘Ciceronov zvjezdani trenutak’ (Ciceron se (nipošto idealiziran) pojavljuje i u podnaslovima drugih poglavlja, konkretno, drugog, ‘Na početku’, u podnaslovu ‘Ciceron i Romul’ te sedmog, ‘Na putu do carstva’, u podnaslovu ‘Ciceron protiv Vera’). Autor krilatica ‘O tempora, o mores’, zaslužio je prominentnu poziciju u ovom povijesnom kontekstu, ali ne u formi hvalospjeva, već kritičke analize. Mary Beard u cijelom svom postupku inzistira na preispitivanju  i propitivanju izvora i uvriježenih stavova, razotkrivanju interesa protagonista i predstavljanju ‘druge strane’, napose onih koji nisu  bili ‘na strani pobjednika’.

Neka od karakterističnih naslova poglavlja izravno prate krivulju rimske povijesti: ‘Rimski kraljevi’, ‘Širenje rimskog svijeta’, ‘Nova politika’, ‘Augustove preobrazbe’, ‘Četrnaest careva‘ … A uz ‘velike teme’, Beard pokušava rekonstruirati i život ‘običnog čovjeka’. U poglavlju pod naslovom ‘Kod kuće’  pratimo teme: ‘Javno i privatno’, ‘Supruzi i supruge’, ‘Rođenje, smrt i žalost’,  ‘Novac je važan’, ‘Vlasništvo nad ljudima’… U dionici ‘Neki imaju, neki nemaju’ predstavlja se društveni i ekonomski kontekst, svijet rada i luksuza te način preživljavanja između tih  krajnosti.

Bibliografija

S obzirom na opseg izvora za proučavanje rimske povijesti (autorica je svjesna da nitko  tijekom života ne može njima ovladati), dragocjena je bibliografija kao smjernica u toj množini. Bibliografija ove knjige, veličine gotovo cijeloga poglavlja (od 490. do 515. stranice), sadrži ne samo naslove djela koja je autorica koristila, već i dodatne napomene o dostupnosti materijala, prijevodima, (uključujući i hrvatske, u ovom izdanju), ocjene i preporuke, a navedena je, uz opće napomene, pojedinačno po svakom poglavlju. Ne radi se o ‘hladnom’ popisu literature na kraju znanstvene disertacije ili popisu ispitne literature, već se ostvaruje dojam komunikacije profesora sa studentima koji pokazuju interes za daljnje proučavanje ili suradnicima koji se mogu pridružiti u istraživanju. Jer ‘rimska je povijest djelo u nastajanju’ (iz Predgovora, str. 16.), ona se ‘… stalno iznova dopisuje i neprekidno se dopisivala’.

Bibliografija navedena u ovoj formi i veličini najbliže je koliko se knjiga pisana tako da bude ‘popularna’, približava znanstvenom djelu i omogućuje dodatna istraživanja stručnijem auditoriju.

Kronologija

U formi tablice navedene su kronološkim redoslijedom kategorije: Događaji, Vladari i razdoblja, Ratovi te (s lijeve strane stupca u kojem su navedene godine) Književne osobe i pojave. Popis počinje od tradicionalno prihvaćenog podatka o godini  osnutka Rima (753. pr. Krista), a završava 212. godine, odnosno Karakalinog dekreta kojim je pravo građanstva prošireno na sve slobodne stanovnike Carstva. Tablica s tekstom u sitnom fontu zauzima desetak stranica (516.-525.), a grafički je pregledno riješena, bez ispisa mreže (grida).

Zahvale

Broj osoba koje autorica spominje (od kojih se samo jedna rečenica odnosi na podršku obitelji, u kojoj je  još jedan stručnjak za rimsku povijest, autoričin suprug Robin Cormack), pokazuje kako je širok krug ljudi, stručnjaka i suradnika, koji se može steći znanstvenim djelovanjem i stvaranjem, ali i koliku stručnu i prijateljsku podršku moraju imati autori projekata ovih razmjera.

Impresije

Knjiga koja ima temu o kojoj se toliko već napisalo da je nemoguće sve to pročitati, mora imati posebne razloge ‘postojanja’, mora biti ‘posebna’: prezentirati nove sadržaje, izražavati drugačiji odnos prema postojećem materijalu ili posebnim stilom interpretirati poznato.

Knjiga koja želi postići čitanost i izazvati reakcije šire javnosti ne može nositi sva obilježja znanstvene preciznosti, iscrpnosti, sustavnosti. Neki  autori (i izvan područja humanističkih znanosti), uspjeli su promovirati svoja područja (sjetimo se Carla Sagana ili Stephena Hawkingsa, a nove generacije astrofizičara, biokemičara i genetičara uvode ‘laike’ u svoje fascinantne specijalnosti). Kompromis u projektima ‘popularizacije znanosti’ osjetljiv je na kritiku rigidnih akademskih krugova, ali ga nije nemoguće postići.

Mary Beard prati nova otkrića kao rezultat ‘klasičnih’ istraživanja  i korištenja nove tehnologije, ali i reinterpetira postignute zaključke i teorije. Da bi to bila u stanju, mora raspolagati doslovce neizmjernim znanjem, ali pri tome neutralizirati problem redundancije. Uz sve ono što se pisalo o Rimu, uključujući i ono što su Rimljani pisali sami o sebi, kod cjelovitog povijesnog pregleda važnije je pitanje izbora  i strukturiranja od fascinantnih faktografskih pojedinosti.

Autorica je uspjela obuzdati bujice faktografije i sedimente prethodnih interpretacija te složenu povijesnu priču usmjeriti u živahan i prohodan tekst (ali ipak je i tu potrebna priča, oživljeni likovi, junaci koji unose uzbudljivu ‘osobnu’ perspektivu). Svojim monumentalnim ‘zahvatom’ teme i dojmom (bez autorskih podudarnosti) knjiga me podsjetila na ‘Daleko zrcalo, Zlosretno XIV stoljeće’, Barbare W. Tuchman (GZH-Zagreb, 1984.), i neka druga zahtjevna djela koje sam čitala s užitkom.

S.P.Q.R. ističe se i svojom izvedbom, opremom, grafičkim oblikovanjem, tiskom (dragocjeni krupni font, pretpostavljam Times New Roman ?!), koji se primjenjuje i u kvalitetnim izdanjima  beletrističkih uspješnica. Koliko je knjiga koje ‘ne možemo ispustiti iz ruke’, a možemo koristiti kao okvir (ne udžbenik) za proučavanje jedne civilizacije? Povijest Rima može biti uzbudljiva kao novi Grishamov naslov.

Ada Jukić
U Zagrebu, 25. 6. 2019.

UMJETNIČKA BAŠTINA ISTARSKE CRKVE: 2 KIPARSTVO OD 14. DO 18. STOLJEĆA [osvrt Ada Jukić]

DRUGA KNJIGA REPREZENTATIVNOG  IZDANJA
Izdanje koje autorskom formom i formatom reprezentira vrijednost sadržaja

Uvod

Kiparstvo Istre, kao sastavnica umjetničke baštine istarske crkve, predstavljeno je u dvije knjige usklađene koncepcije prezentacije građe. Prva knjiga odnosi se na kiparstvo od 4. do 13. stoljeća, a osvrt na nju objavljen je na LINKU.

Druga knjiga pod naslovom ‘KIPARSTVO od 14. do 18. STOLJEĆA’ obuhvaća kasnije razdoblje produkcije i razvoja kiparstva u Istri.

Obje knjige strukturirane su interpretativno relevantno i napose vizualno impresivno. Autorski tekstovi predstavljaju umjetnička djela u povijesnom i kulturnom kontekstu te ističu najznačajnije primjere. Katalog s detaljnim opisom, atribucijom i interpretacijom umjetnina te njihovim kvalitetnim fotografijama zauzima pretežiti dio knjiga. Navedena je opsežna literatura, a početne i završne stranice tomova te odvojke poglavlja čine impresivne ilustracije.

Izdanje je dvojezično, s tekstovima na hrvatskom i talijanskom. Knjige su  velikog formata, tvrdog uveza zaštićenog baršunastim tkivom omota, grafički izražajno oblikovane i tiskane na kvalitetnom papiru kao podlozi za  vrhunske reprodukcije.

S obzirom na opseg faktografskih i vizualnih sastavnica, autorskih priloga te broj kataloških jedinica, lakše snalaženje čitatelja omogućio bi sadržaj naveden na početku ili kraju svake knjige te popis (indeks) kataloških jedinica, što bi mogla biti sugestija za realizaciju u sljedećem izdanju.

Osvrt na knjigu 2/ KIPARSTVO OD 14. DO 18. STOLJEĆA

Druga knjiga odnosi se na kiparstvo Istre u razdoblju od 14. do 18. stoljeća, podijeljeno na tri stilska i produkcijska  razdoblja, s odgovarajućim osvrtima koje potpisuju tri autora.

Predrag Marković autor je poglavlja o gotičkom kiparstvu, kao značajnom segmentu ukupne umjetničke i graditeljske baštine Istre. Obuhvaćeno je razdoblje od kraja 13. do početka 16. stoljeća, s uvjetima, okolnostima i utjecajima na produkciju iza koje je ostao veliki broj očuvanih predmeta: skulptura, arhitektonske i dekorativne plastike te liturgijskog namještaja. Autor osvrta ističe doprinos povjesničarke umjetnosti Vande Ekl temi gotičkog kiparstva u Istri, o kojem je 1982. napisala istoimenu knjigu.

Ivan Matejčić piše o renesansnom kiparstvu u Istri. Humanistički stavovi i obilježja stila koji se afirmira u Italiji sredinom 15. stoljeća, u Istru se, napose njezinu zapadnu obalu, prenose preko Venecije. Nekoliko kronološki određenih djela omogućuju usporedbu s istovremenom talijanskom umjetničkom produkcijom. Reljef svetohraništa u Vodnjanu, na kojem je  navedena 1451. godina, kompozicijom i dekoracijom odražava gotička obilježja, a samo detaljem upućuje na renesansni pristup, dok prvi pravi primjer renesansnog kiparskog oblikovanja predstavlja jedno zlatarsko djelo (srebrna pala – retabl oltara katedrale u Poreču, od koje je sačuvan izvorni okvir). Izdvojen je i primjer reljefa okvira vrata na južnom zidu pulske katedrale te grupa Navještenja iz Pule kao primjer venecijanske renesansne monumentalne skulpture. U okviru teme drvorezbarskih radionica zanimljiva je teza da određene tehničke, kompozicijske i morfološke srodnosti upućuju na mogućnost postojanja radioničkog kruga.

Damir Tulić autor je poglavlja ‘Od kasne renesanse do klasicizma: skulpture i oltari od kraja 16. do početka 19. stoljeća’. Osvrt počinje pregledom povijesnih i ekonomskih okolnosti života u Istri i gradnje, odnosno opremanja sakralnih objekata.  U 18. stoljeću kao ekonomsko središte Istre ističe se Rovinj, a opsegom graditeljske ambicije izgradnja i oprema sv. Eufemije. Autor naglašava važnost naručitelja u opremanju sakralnih prostora. Predmet analize predstavljaju prvenstveno oltari i skulpture. Oltari su pretežito izrađeni u kombinaciji kamena i mramora, a mramorni oltari vežu se uz rad venecijanskih majstora. U tipološkom pogledu dominiraju oltari tipa slavoluka, u odnosu na  ekonomski zahtjevniji tabernakulski tip. Jedan od najstarijih očuvanih oltara od kamena i mramora u crkvama Porečko-pulske biskupije je oltar Sakramenta iz 1555. u župnoj crkvi u Svetvinčentu. Najvažniji oltar 17. Stoljeća u Istri također je u Svetvinčentu, u župnoj crkvi (1670.), a početkom 18.stoljeća nastaje glavni oltar u Barbanu. Skulptura 17. stoljeća pretežito je izrađena u obojenom i pozlaćenom drvu, dok mramorni kip Bogorodice s djetetom  u crkvi Marijinog uznesenja u Labinu nastaje krajem toga stoljeća. U četvrtom desetljeću settecenta dolazi do najznačajnijih narudžbi za istarske crkve, među ostalim, glavni oltar u Motovunu (kipar Francesco Bonazza), a u petom desetljeću realizira se najobimniji kompleks mramorne skulpture u Istri u doba baroka: oprema oltara u župnoj crkvi u Rovinju (kipar Alvise Tagliapietra). Kiparski klasicizam 19. stoljeća počinje djelima Bartolomea Ferrarija za rovinjsku župnu crkvu.

Ada Jukić
U  Zagrebu, 3. lipnja 2019.

Uredništvo zahvaljuje Istarskoj kulturnoj agenciji (IKA) u Puli  
na ustupljenom recenzentskom primjerku
https://www.ika-aci.hr/

Informacije o knjizi:

Autori: Predrag Marković, Ivan Matejčić, Damir Tulić
Urednik serije: Ivan Matejčić
Fotografije: Ivo Puniš
Nakladnik: IKA – Istarska kulturna agencija
Sunakladnici: Porečka i Pulska biskupija, Istarska županija, Arheološki muzej Istre, Josip Turčinović d.o.o. Pazin
Realizirano uz doprinos Regije Veneto – L.R.n. 15/1994
Prijevod na talijanski: Jan Vanek
Koncept i grafičko oblikovanje: Studio Sonda, Vižinada
Grafičko oblikovanje: Martina Sirotić Pavletić
Oblikovanje ovitka: Aleksandar Živanov, Eugen Slavik
Kreativna direkcija: Jelena Fiškuš, Sean Poropat
Pula, 2017.
Stranica: 402
ISBN 978-953-57456-4-8 (IKA)
Tisak: Denona d.o.o.
Naklada 500 primjeraka