DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni [osvrt Ada Jukić]

Dopunjeno i prošireno izdanje teksta za portal Arheologija.hr

Originalni naziv filma: Helen of Troy (1956.)
Redatelj: Robert Wise
Glume: Rossana Podestà, Jacques Sernas, Cedric Hardwicke, Stanley Baker…

Detalji o filmu na kraju teksta

Glavni junak filma o Heleni je Paris, njezin ljubavnik, odnosno drugi muž, s kojim je iz Sparte došla u Troju. U interpretaciji (produkciji) Warner Brosa film se najavljuje kao superlativna ‘Ljubavna priča’, pa ako je ‘Ilijada’ najveća ‘Ratna priča’, bilo ih je zgodno povezati u filmskom spektaklu. A i u ovoj, kao u drugim holivudskim interpretacijama, u nedostatku ‘antičkih autorskih prava’ koriste se scenarističke slobode. Ni Helena u ovom filmu nije grčka, već ‘trojanska’, a Paris nije slabić i hedonist, već ‘junački pacifist’. Dok je u ‘Ilijadi’ ljepuškasti Paris opisan kao ljubimac Afrodite, dakle, čovjek sklon ljubavnim i životnim užicima više nego ratnim i junačkim podvizima, u ovom filmu prikazan je kao junak u čijoj sjeni ostaju drugi trojanski, pa i sam Hektor, a napose danajski junaci. Koliko se to oslanja na Homerovu ‘karakterizaciju likova’?

Pravi Paris

Kada na početku Trećeg pjevanja Ilijade ‘Aleksandro nalični bogu’ (III, 16*), ukrašen panterinim krznom (usporedi s Heraklovom lavljom kožom), oboružan mačem i lukom, vitlajući mjedenim kopljima izaziva na borbu najbolje argejske junake, čini se da je Helena odabrala ne samo privlačnog, već hrabrog čovjeka koji će zamijeniti Menelaja u njenom srcu i postelji. Ali čim Paris ugleda Menelaja ‘… potrese se njemu srce i od smrti bježeć med drugove utekne guste’ (III, 31-32). Brat Hektor ga ukori: ‘Nesretni Parise, prvi ljepotico, ženaru ludi’ (III, 39), a grdi ga i Helena kad poslije dvoboja s Menelajem, koji je trebao biti službeni završetak sukoba Grčke i Troje, pobjegne u ložnicu željan supružanske! ljubavi (jednako kao Zeus kad ga očara Hera, koja za svoje zavodničke postupke ima skrivene ciljeve ☺).

Takvog Parisa nema u ovom filmu (vidi scenarist, adaptacija). Prikazan je kao hrabar, odgovoran, djelotvoran, a i kad ne djeluje, to je zato što je spriječen, a ne zato što ne želi sudjelovati. U sjenu je bacio Hektora, koga su iz Prijamovog prvog kruga nadležnosti potisnuli i Polidor i Eneja. Paris kreće u Grčku u mirovnu misiju, ali kad je potrebno, sposoban je i za borbu šakama, mačevanje, upravljanje kolima i gađanju strijelom.

Argumenata za ublažavanje prezira prema Parisu daje i sam Homer, koji i inače, kao svaki veliki pjesnik, izbjegava crnu i bijelu karakterizaciju likova, pa i najvećem junaku, makar u šali, ‘prišije’ manu ili primjedbu kroz usta (ili srce koje Homerove junake ‘tjera’ da nešto kažu). Na primjer, kad Agamemnon u Četvrtom pjevanju potiče svoje vojskovođe na borbu, onda se, obraća Odiseju s’ I ti lakomče jedan prijevara opakih puni,’ (IV, 393), ali kad se Odisej uvrijedi, preformulira svoj stav ☺ ‘Potomče Zeusov, domišljat Odiseju, sine Laertov (IV, 358). Ili kad Ajas, prije dvoboja s Hektorom (na koji se prijavi tek poslije dugog oklijevanja), najprije kaže Ahejcima da se mole ‘Šuteć, u sebi, da ne bi Trojanci čuli;’ ali onda se osmjeli, pa kaže ‘- pa makar i glasno, jerbo se mi ne bojimo nimalo nikog’ (VII, 195 -196). I danas ‘živa’ psihologija junaka! Tako i za Homera Paris ima dobrih strana. Hektor mu kaže:

‘Čovječe, pravedan nitko prekoriti ne bi te mogo
S tvojih poslova ratnih, jer junak si, al’ si od svoje
Nemaran volje, te nećeš da vojuješ, …’ (VI, 521-523)

A kad se s Hektorom vrati početkom Sedmog pjevanja u boj (a Trojanci ih dočekaju kao što umorni veslači dočekaju vjetar (dirljiva usporedba, pročitaj VII, 4-7), Paris ubije Menestija iz Arne, sina kijonoše Arejtoja, kojeg će u svojem izlaganju i samohvali spomenuti Nestor. Ostala Parisova ratna postignuća više se pripisuju Apolonu nego njemu samom, a možda je i to neke vrste pristranog izvještavanja, jer ni drugi pobjednici ne bi mogli to postići bez božanskog utjecaja. Mogli bismo zaključiti da Paris ima junačke predispozicije, ali mu junaštvo nije prioritet.

Uz sve navedene okolnosti, ipak nema homerske osnove za glorifikaciju Parisa kao glavnog junaka, pa čak i onog o kome ovisi Hektorov život i sudbina drugih trojanskih velikana.

Čija je Helena

Zeusova kći i spartanska kraljica po naslovu je filma (i privremenom boravištu ☺) ‘trojanska’. I prema Homerovu epu Heleni ‘nije loše’ u Troji, iako je grize savjest zbog žrtava koje s obje strane padaju zbog njenog slučaja. Prijam, njegova obitelj i trojansko ‘visoko društvo’ tretiraju je s poštovanjem, pa čak i s ljubavlju. ‘Dodji, o draga amo o kćeri i uza me sjedni’ (III, 162), kaže joj Prijam kod Skejskih vrata s kojih promatra ahejsku vojsku.

Manje empatije prema njenom udesu ima trojanski puk koji trpi posljedice međunarodnih ‘međubračnih igara’. I sama Helena svjesna je da su u pitanju ‘viši interesi’, a ne ljubav njenog supruga. U filmu je osobito naglašen taj aspekt. U igrokazu s voditeljem priloga o snimanju filma (vidi Specijalne dodatke DVD-a), Helena preciznošću vojnog analitičara objašnjava da je njen slučaj samo povod za rat i da bi se rat nastavio i da se vrati Menelaju. Ali u filmu ona učini upravo to i jedna sekvenca posvećena je njenom izlasku iz grada i predaji bivšem mužu (to daje još jednu priliku Parisu za akciju spašavanja i upravljanja bojnim kolima). A Homerova Helena ipak sebe okrivljuje za taj rat, čak samu sebe vrijeđa i žali što nije stradala prije nego zbog nje stradavaju toliki ljudi. U obraćanju Hektoru (koga poštuje, za razliku od njegovog mlađeg brata), kaže ‘Ej da me onoga dana, kad me mati rodila moja,
Bude odnijela huda oluja i vjetar hudi…’ (VI345-346). Njezin stav prema Parisu: ‘Bar da sam onda kojem čestitijem čovjeku žena’ (VI, 350).

Što se tiče pravih razloga za rat, i u Filmu i u Epu, relevantno je ponašanje Agamemnona (u suglasju s Odisejem, katkad i iza leđa Menelaju kojeg kao ‘stariji i pametniji’ štiti, ali i patronizira). Ahejski vođa podršku bratu pretvara u odličan povod za pljačku bogatog maloazijskog grada, iza Zeusove ‘moralne egide’.

Milom ili silom

Pitanje da li je Helena svojevoljno pobjegla s Parisom u Troju ili ju je Paris oteo (što odgovara interesima ostavljenog supruga i vojske željne plijena) poticalo je i antičke interpretacije. Odnos prema Heleninoj ulozi nije jednoznačan ni kod istog umjetničkog interpreta. U ‘Trojankama’ Euripid okrivljuje Helenu (s pravom je drže među zasužnjenim trojanskim ženama; Kasandra je sigurna da je svojevoljno otišla, a nije oteta). Ali u ‘Heleni’ Pjesnik ima više razumijevanja za ženu koja može izazvati takve povijesne i pjesničke posljedice.

Herodot i Homer

U dragocjenoj interpretaciji Homera, u svojoj ‘Povijesti’, Herodot argumentira uvjerenje da u vrijeme napada Ahejaca Helena uopće nije bila u Troji. Da je bila tamo, racionalno zaključuje povjesničar, bila bi izručena Helenima, da se izbjegne rat. Prijam bi je izručio, bez obzira na želje svojeg sina Parisa, koji, uostalom, nije ni njegov nasljednik te ne zauzima najutjecajniju društvenu poziciju. Pozivajući se na egipatske izvore (kronike svećenika), Herodot smatra da je Helena s Parisom na putu iz Sparte dospjela u Egipat, gdje ju je zadržao faraon Protej (usporedi s morskim božanstvom), dok je Parisa protjerao zbog zločina prema gostoprimcu. Herodot zaključuje da je i Homer znao za tu varijantu priče o Heleni, ali da mu nije odgovarala za njegovo djelo (‘plot’, filmskim rječnikom). Herodot čak citira Homera, pa u ‘Ilijadi’ i ‘Odiseji’ pronalazi stihove koji pokazuju kako je Helena koju traže u Troji bila u Egiptu i Fenikiji (Sidon), a spominje i što je donijela s tog puta (šarene haljine i lijekove). Homer se, dakle, odlučio za ‘drugu priču’, koristeći pjesničku slobodu, koju danas, s manje prava na to, koriste holivudski scenaristi u ekranizaciji njegovih djela.

‘Prilog Herodotu’

Dodatni argument koji bi još više, odnosno, potkrijepio Herodotovu priču da ga je naveo, još je jedan citat iz ‘Ilijade’. Kad Hekaba na molbu Hektora (a ovaj na savjet svog brata Helena) bira plašt kojim će, da umilostive Atenu, pokriti njen kip u hramu, ona ode u komoru gdje su bili

‘Vrlo šareni plašti, rukotvori Sidonskih žena
Koje je doveo bio Aleksandro nalični bogu
Onda iz Sidonske zemlje, kad prebrodi široko more,
Slavnoga oca kćer kad Helenu vođaše k sebi’
(VI, 289-292).

Ovaj zapis iako spominje Helenu, ne isključuje mogućnost da je Paris, doduše na putu kojim vodi Helenu, mogao iz Sidona sâm doći kući, ali Homeru to ne bi odgovaralo 🙂 .

Još jedna digresija, kad je o Filmu i Ateni riječ. Iako se (specijalno u ‘specijalnim dodacima’) naglašava nasotjanje prema autentičnoj rekonstrukciji vremena i prostora u kojem se događa radnja, a to uključuje i prikaze božanstava koje su tadašnji Grci i Trojanci štovali, u statua Atene u filmu prikazana je zastrašujućeg lica. Iako se time vjerojatno sugerira neprijateljski odnos Atene prema maloazijskom gradu, ne zaboravimo da je njena mržnja bazirana na sujeti u pogledu ljepote. Atena mrzi Parisa zato što je nije proglasio najljepšom, a u filmu je prikazana s licem koji više liči Gorgoni neko kandidatkinji za Miss ☺.

Helena Filmska

Helena je dovoljno lijepa da osvoji titulu najljepše žene (iako je kao Zeusova kći ipak drugo nego ‘obična smrtnica’). A na njenoj strani je i Afrodita, božica ljubavi, pa nema potrebe za nasiljem u ostvarivanjem veze. U filmu nema otmice, Helena zavoli Parisa zbog njegovog lika i vrlina, a pobjegnu jer moraju. Naime, kad Parisa (nakon uspješne borbe šakama) ratoborni Spartanci zatoče, Helena mu (zapravo njena ‘službenica’ Brigitte Bardot ☺) pomogne u bijegu, a onda mu se pridruži u spontanom, a ne planiranom bijegu. Pitanje je kako su pri tome mogli podnijeti i blago, koje je u trojanskoj pregovaračkoj tematici prilično zastupljeno pitanje. Čini se da je izostavljanjem tog čina dodatno idealiziran lik Parisa koji je ostao samo ‘lover’, ali i ‘fighter’ (za razliku od Michaela Jacksona, u pjesmi s Paulom MacCarthijem). A kad se nađe u Troji u američkom spektaklu, Paris se ponaša ‘comme il faut’, kao što bi se i trebao ponašati onaj zbog kojeg su nevolje i nastale.

Brojke i Veličine

U najavi filma ‘Helena Trojanska’ (veliko naslovno, a ne pravopisno slovo) reklamira se kao žena koja je ‘otisnula tisuću brodova’ i ‘dovela sto tisuća ratnika’, za koju se bori ‘deset tisuća mačeva’… I ove brojke možemo uspoređivati s Homerovim podacima iz Drugog pjevanja ‘Ilijade’, s imenima vođa, zemalja i gradova iz kojih dolaze (II, 494-759). Ako prebrojimo brodove, a to je više od tisuću (1186), nije jednostavno izračunati broj Grka koji su došli pod Troju, jer je u lađama bio različit broj mornara. Primjerice, iz Beotije došlo je ‘lađa pedeset’, a u svakoj lađi ‘Sto i dvadeset bješe momaka beotskih mladih’ (II, 509-510), a Ahilej je doveo pedeset lađa po pedeset Mirmidonaca.

‘Lađa brzih bješe pedeset, koje Ahilej
Vođaše , ljubimac Zeusov pod Troju, u svakoj lađi
Bješe pedeset momaka drugara na klupama sjedeć’ (XVI, 168-170).

Što se brojeva u ovom filmu tiče, radi se o spektakularnim brojevima.

U filmskom spektaklu snimljenom prije šest desetljeća (1956.), dakle prije računalne tehnologije i digitalnih izvora specijalnih efekata, impresivne su masovne scene, napose bitaka, postrojavanja i kretanja vojske. Trideset tisuća statista, uz kola, konje i (danas gotovo egzotičan prizor) volovske zaprege (impozantne životinje nalikuju na istarske Boškarine), našlo se u epskom organizacijskom i snimateljskom pothvatu. ‘Vojsku’ protagonista i statista vodio je redatelj Robert Wise, a u produkciju ‘Helene’ uloženo je u to vrijeme impozantnih šest milijuna dolara.

Uvjerljive makete

Legendarne trojanske zidine, neuništivo Posejdonovo djelo (uz Apolonovu participaciju), koje im Prijamov prethodnik nije po ugovoru isplatio (još jedno upozorenje da budućoj generaciji ne treba ostaviti nepodmirene račune), prilično su uvjerljivo prikazane. Nemamo osjećaj da su od kartona koji vjetar može otpuhati, a u prilogu filma pokazuju se i slojevi Troje koji su uzeti u obzir prilikom rekonstrukcije relevantnog perioda (sredina 13. st. pr.n.e.).

Bar jedna od ’tisuću ahejskih lađa’ (vidi naslovnicu DVD-a) izrađena je u punoj veličini. Učinili su to Warnerovi stručnjaci na osnovu crteža s grčke vaze, kako nam predočuje voditelj priloga o snimanju filma. Zahtjevan je bio i ‘scale model’ skulpture Trojanskog konja te prikaz kaotičnog pada Troje, s požarom, žrtvama i tragičnim sudbinama pojedinaca.

Studio je ponosan na uložene napore za što autentičnijom rekonstrukcijom toga vremena i svijeta. Ali koliko je ‘znanstvena osnova’ po kojoj su rađene replike i makete arhitekture, plovila, vozila, vojne opreme te kostima, pokazuje i snimka (iz Specijalnih dodataka) u kojoj arheolozi pred stupovima hrama (i pred kamerama) upravo iskopavaju neokrnjen arheološki artefakt!

Junaci i Kreativci

Uz masovne scene, dojmljivi su dvoboji prominentnih junaka, među kojima se našao (u većoj ulozi od minijature u Petersenovoj ‘Troji’) i slavni Eneja. Uz Helenu, Andromahu i Hekabu, među ‘viđenije’ ženske likove (u odnosu na Petersena) probila se i Kasandra. Ulogu naslovne ljepotice dobila je Rosanna Podesta, iako se razmatralo sudjelovanje tadašnjih svjetskih filmskih diva (Elizabeth Taylor, Lana Turner, Ava Gardner). U manjoj ulozi (Helenine služavke i pouzdanice) prepoznajemo mladu Brigitte Bardot. Istaknut u castingu je Sir Cedric Hardwicke (Prijam), a u kreativnom autorskom timu još je jedno veliko ime, autor glazbe Max Steiner.

Specijalni dodaci

DVD izdanje u svojim specijalnim dodacima donosi danas povijesno dragocjene podatke. Radi se o tri (čini se televizijska) priloga o snimanju filma u kojima se prezentiraju i drugi produkcijski resursi Warner Bros kuće.

U prvom prilogu povezuje se godina prikazivanja ‘Helene Trojanske’ (1956.) s godišnjicom prvog zvučnog filma (bez dijaloga) u produkciji Warnera trideset godina prije. U ‘Don Juanu’ je 1926. godine, kako ističe prezentator, prvi put uz sliku emitiran zvuk (udarci mačem) te muzika koja pojačava dojam. Podvig je ilustriran prizorom iz filma u kojem trijumfira John Barrymore.

Nakon trideset godina audiovizualnog razvoja, Studio u novom Filmu koristi svu raskoš raspoložive tehnike, kolor, fotografiju za široko platno, a napose se trudi na zvučnom području. Prikazano je kako se ostvaruju zvukovi koje proizvodi hod po mramoru i strijela u zraku te kako zvuči udar opsadnih ‘ovnova’ o masivna vrata grada (kao vrata bankovnih trezora, uputili si ih arheolozi). Film ima ambiciju prikazati kako je ‘zvučila Troja’. A i kako je izgledala, napose njeni zidovi. Prikazane su makete i crteži koji prikazuju vremenski presjek rasta i pada Grada te sloj koji se odnosi na Troju u Prijamovo, to jest Helenino 🙂 vrijeme.

U (spomenutom) prilogu ‘Razgovor s Helenom’ glavna glumica uvježbanim engleskim razotkriva motive angažmana svoga muža i naroda na tadašnjem ‘Bliskom istoku’.

Kao kuriozitet najavljena je svjetska ‘globalna premijera’ filma ‘Helena Trojanska’ 26. siječnja 1956. godine, istovremeno u (znakovitom broju) 56 zemalja svijeta. Ovaj promocijski spektakl kao ‘Voice of History’ prethodi današnjim simultanim globalnim premijerama i događajima koje podržavaju znatno jači medijski resursi.

U foršpanu filma, uz isječke atraktivnih scena i krupne kadrove protagonista, koriste se, u to doba uobičajene superlativne najave, opisi i reklamno pretjerivanje, što nije pomoglo Warnerovom spektaklu u postizanju spektakularnih rezultata gledanosti ili zarade.

Usporedbe i Zaključci

U projekt ‘Helene Trojanske’ (1956.) Warner Bros uložio je 6 milijuna dolara, a zarada (u američkim kinima) samo je premašila ulaganja (oko 7 milijuna).

Četiri godine poslije Stanley Kubrick snimio je ‘Spartaka’ (1960.), u koji je MGM uložio dvostruko više sredstava, a zaradio četiri puta više (30 milijuna u SAD, a ukupno u svijetu (do 1998. godine) 60 milijuna.

U utrku za najveći spektakl Fox je 1963. godine uključio ‘Kleopatru’. Redatelj je bio Joseph L. Mankiewicz, a budžet nešto više od 30 milijuna dolara. Američka zarada (oko 58 milijuna) nije dostigla (ali je blizu) dvostrukog iznosa od ulaganja, a zarada u svijetu premašila je 70 milijuna dolara.

Po ovome možemo zaključiti da se Warner Brosu i Robertu Wiseu možda više isplatilo da su angažirali Lanu Turner ili neku drugu zvjezdanu filmsku plavušu umjesto suzdržane glumice popularne u Italiji. Ali ni tadašnji zvjezdani par Elizabeth Taylor i Richard Burton (uz jamačno najveće honorare) nije ostvario najveći profitni ‘specijalni efekt’, to jest najveći razmak uloženog i zarađenog. Pobjednik je i u ovoj kategoriji, ali i kreativnom aspektu koji se ne mjeri zaradom, Stanley Kubrick, kao jedan od najvećih redateljskih junaka našeg vremena.

Trojanski Zaključak

‘Helena Trojanska’ filmski je ‘specijalni dodatak’ koji najbolje prija prije ili poslije, a ne umjesto Homerove ‘Ilijade’.

Ada Jukić, Zagreb, 14.01.2019.

Napomena

*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)
Korištena knjiga Homer ‘Ilijada’izdanje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Zagreb 1987. preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić

Ostala Literatura: vidi link Arheologija.hr
Izvor podataka o financijskim rezultatima filmova: IMDb

Informacije o filmu:

Helena Trojanska
Warner Bros, 1956. / 1983 Warner Bros // 2004., ISSA Film & Video
Format: 16 x 9 2,55:1
Film u boji
Trajanje: 116 min.
Zvuk: 5.1 Dolby Digital & 2.0 Mono
Jezici: 5.1 engleski; 2.0 njemački, španjolski
Podnaslovi: hrvatski, slovenski, engleski, njemački, španjolski, talijanski, francuski, portugalski, danski, finski, norveški, švedski, češki, grčki, mađarski, poljski, turski te engleski i njemački za osobe oštećenog sluha
Scenarist: John Twist, Hugh Gray
Adaptacija: Hugh Gray, N. Richard Nash
Knjiga: Homerova ‘Ilijada’
Glazba: Max Steiner
Još glume: Niall MacGinnis, Nora Swinburne, Robert Douglas, Torin Thatcher, Harry Andrews, Janette Scott, Ronald Lewis, Brigitte Bardot, Eduardo Ciannelli, Marc Lawrence, Maxwell Reed

BLU RAY: TROJA, povijesni [piše Ada Jukić]

Troja
Redatelj: Wolfgang Petersen

Tko odluči umjesto ‘Ilijade’ (oko 16000 stihova) pogledati ‘Troju’ (oko 160 minuta), pa se pretvarati da je pročitao Homera, bit će ‘uhvaćen na djelu’. Jer ne samo da Petersonov film, i kad ga hvale (vidi Cover Blue Raya), ne može postići nemjerljive dimenzije Homerovog epa, već što su u filmu izmijenjene neke činjenice iz literarnog podloška koje spadaju u ‘obveznu faktografiju’ klasične naobrazbe, pa se onaj tko uz film po slavnom epu ne koristi literaturu, može proslaviti neznanjem ☺.

Neke intervencije u Homerovu fabulu su prihvatljive. To što film uključuje motiv Trojanskog konja i osvajanje Grada, zaokružuje priču o Troji, iako Homer ‘Ilijadu’ zaključuje padom Hektora, a ne Troje, to jest, pogrebom i oplakivanjem njenog najvećeg junaka. Ali to što u filmu strada Menelaj, ne samo da nije točno ‘po Homeru’, već dovodi u pitanje događaje u sljedećem ključnom Homerovom i svjetskom epu, u kojem Agamemnonov brat i Helenin muž (koji ženu primi natrag poslije desetljeća veze s Parisom i nema dokaza da joj je što predbacivao ☺), primi u posjetu Telemaha, Odisejevog sina. Što s drugim djelima grčke tragedije koje se oslanjaju na Homera ili njegove mitološke temelje? Ako pri kraju Petersenove ‘Troje’ strada i Agamemnon, kako će ga po povratku u Grčku dotući Klitemnestra i kako će Orest izvršiti svoju osvetu, kako će se proslaviti Elektra?

Nisu to jedine žrtve filmske ‘pjesničke slobode’. U brojnim američkim filmovima baziranim na grčkoj mitologiji i klasičnoj literaturi, ima toliko izmjena, zamjena i dopuna koje nisu opravdane drugim, novim, filmu inherentnim determinizmom, kao da samo dodavanje, izostavljanje ili miješanje likova i događaja predstavlja autorsku kreaciju. Prihvaćam pravo na slobodu filmskog kreativca u odnosu literarni predložak, pa bio i Homerov, ali u pogledu načina interpretacije likova i činjenica, a ne faktografske izmjene.

Time što u Petersenovom filmu Hektor prije odlučne bitke s Ahilejem ne trči tri puta oko zidova Troje (kao što trči, to jest bježi, u epu) i što borba s Ahilejem traje dugo, time redatelj, odnosno scenarist, odlikuju svog glavnog pozitivca, (Eric Bana, kojemu bih dala prednost ne samo u duelu s Bradom Pittom ☺, već u svakom castingu). Izostavljanjem detalja privremene malodušnosti junaka čini se prilagodba suvremenoj percepciji akcijskog junaka, u kojem ovaj ne oklijeva pred nadmoćnim protivnicima (jer je siguran da će pobijediti ☺).

U Homerovo doba tolerira se određena doza sraha, slabosti i tuge u junaka. Kad Hektor u 7. poglavlju ‘Ilijade’ zove na dvoboj (to nije onaj dvoboj Parisa i Menelaja prikazan (s izmijenjenim ishodom) u filmu), tek nakon Nestorovog ukora (u kojem starac sam sebe hvali ubojitim mladenačkim podvigom ☺), javi se nekoliko (devet) dobrovoljaca. U vrijeme kad je i najveći junak mogao zbog povrede ponosa ili gubitka djevojke roniti gorke suze, toleriralo se i taktičko izbjegavanje neprijatelja ‘junačkim trkom’, i Homer to povezuje. Apolon je Hektoru udijelio ‘junaštvo i koljena brza’ (*22. pjevanje, stih 204). To oklijevanje i povlačenje doživljavaju i drugi junaci s ahejske i trojanske snage, ali to poništava njihovu osudu, jer je njihovo ponašanje rezultat intervencija s Olimpa, napose Zeusa, ili dobivaju drugu šansu, pa ponovo u borbi, srčanošću (ili okrutnošću) vraćaju svoj ‘dobar glas’.

Jedini koji ne oklijeva i koji se ne boji (osim kad se skoro utopi u rijeci i to ne zbog smrti, već načina na koji bi mogao umrijeti) je Ahilej. Ali on zna (i svi znaju!) da je on najjači, pa se i nema koga bojati. On i izgleda najjači, očekivali bismo da je i najveći, njegovo koplje ne može nitko osim njega držati, pa ga Patroklo ne uzima, kad u Ahilovoj opremi ode u bitku. A ta veličina koja impresionira vojsku i koja vizualno ističe njegovu snagu nije ostvarena dodjelom uloge u filmu. U vrijeme snimanja Brad Pitt je možda bio na Olimpu holivudskog castinga, a i činjenica da je plavokos mogla je doprinijeti njegovu izboru, ali i u scenama u kojima mišićima fascinira Briseidu, ne djeluje monumentalno ni zastrašujuće u odnosu na druge ‘snagatore’. A njegovo isticanje žudnje za slavom i mehaničko shvaćanje načina kojim se postiže, čini ga gotovo jednako žrtvom celebrity mita kao i sudionici Big Brothera koji su spremni za sve kako bi se ‘proslavili’. Bez demoniziranja Ahila, kao u nekim filološkim ili psihološkim analizama ‘Ilijade’, nije ga moguće uzeti za uzor idealnog junaka, pa ne vjerujem ni da je Homer bio posve na njegovoj strani. On je podložan emocijama više nego razumu, bezumno je samoljubiv i time podložan manipulaciji, što lukavi Odisej koristi, ponaša se nezrelo i razmaženo, pod sažaljivom brigom božanske majke koja zna za njegovu sudbinu, pa mu nastoji ugoditi kao bolesnom djetetu. Njegova opsesija slavom djeluje isprazno, jer prihvaća bilo koji izazov da do nje dođe, a u filmu gubi i onu zanimljivu stranu dvojbe iz Homera. Zašto on napada Trojance, oni mu nisu ništa skrivili? To se može pitati svaki sudionik rata, napose na napadačkoj strani. Ali kad osobno osjeti napad ili gubitak, empatija za drugu stranu nestaje i izbijaju agresivni mehanizmi. Napose je motiv osvete istaknuo Homer, kao jedne od konstanti ljudske prirode. Žudnja za osvetom slađa je od meda, kaže, i taj stih nije pokopan u Troji. Ali Ahil ima pravo, pobjeda je bitna za ‘nepropadnu slavu’, a ne cilj borbe ili njena opravdanost. I to ne govori toliko o junacima, koliko o onima koji ih slave, to jest publici, društvu, svijetu, čovječanstvu. O tome Homer piše, jednako kao ratu. I danas više ljudi zna za Džingis kana nego Roberta Kocha.

Što se drugih u filmu uloga tiče, već sam spomenula Erica Banu, idealan Hektor, privlačniji od najjačeg junaka, ‘jači’ nego u Homerovom izdanju. Dobar izbor lika Andromahe (Saffron Burrows), odana supruga, majka, snaha, tragičan lik (i ona će se ‘izvući’ iz Troje, ali ne tragedije, za to treba čitati druge stihove). Nezahvalnu ulogu ‘najljepše žene na svijetu’ dobila je u ono vrijeme popularna Diane Kruger. Kako biti najljepša, kad se ‘o ukusima ne raspravlja’ ☺? S obzirom na ‘epske zapise’ bila je plavokosa, pa je bar to bila smjernica u izboru. U filmu je imala aktivnu ulogu u odluci Parisa da je povede iz Sparte (pri tome nisu zaboravili ponijeti blago), a uspjela je (uz Afroditinu pomoć) održati bračnu strast i poslije deset godina (partnerstva), što nije mali pothvat. Sjetimo se da je Paris, tamnokosi Orlando Bloom, u filmskom koloru, bio spreman dati blago, ali ženu ne. Petersonov Agamemnon svojim je kraljevskim ponašanjem, otvorenim vlastoljubljem i zlatoljubljem, gotovo simpatičniji od Homerovog lika. Najveću filmsku promociju dobila je epizodna Briseida (Rose Byrne), koja se iz Ahilovog objekta žudnje prometnula u muzu koja upravlja njegovim postupcima, a ne samo libidom. Ostarjeli Peter O’Tool kao Prijam dobio je svoj glasoviti govor na ne-sretnom kraju filma.

Glazba Jamesa Hornera uključuje istočnjački leitmotiv dubokog ženskog glasa koji asocira na ‘Gladijatora’ (Ridley Scott, 2000., skladatelj Hans Zimmer).

Masovne i akcijske scene ostvarene su, kao što bi se i moglo očekivati uz tehnološke resurse početka 21. stoljeća, dojmljivo. Rekonstrukcija Troje, grčke flote, ratne opreme, bitaka i dvoboja zadovoljavajuće su produkcije. Ali to nije film o kojem će se govoriti izvan konteksta vremena i prostora u kojem je nastao. A to je ono što je postigla ‘Ilijada’.

Ada Jukić
U Zagrebu, 18. prosinca 2018.

* Citati i podloge iz knjige Homer ‘Ilijada’, preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 1987.

** Povod za ponovno gledanje Filma je Godina Troje (proglašena povodom 20-godišnjice uvrštenja nalazišta Troje u Turskoj u fundus vrijednosti UNESCO-a). Godina Troje u Hrvatskoj obilježena je programom događanja u Arheološkom muzeju Zagreba tijekom 2018., između ostalog, izložbama i predavanjima od kojih sam nekima sa zadovoljstvom nazočila:
AMZ – Godina Troje u Hrvatskoj (Predavanje o Troji – prof. dr. sc. Rüstem Aslan)
AMZ – Predavanje – TRAGOVIMA IZGUBLJENIH TROJANACA I UKRADENOGA TROJANSKOGA BLAGA (dr. sc. Helena Tomas)
AMZ – Predavanje REFLEKSIJE TROJANSKOG RATA U KULTURI – ODABRANE TEME (dr. sc. Marina Milićević Bradač)

Detalji o filmu:

Troy (2004.)
Scenarij: David Benioff po Homeru
Glazba: James Horner
Glume: Brad Pitt, Eric Bana, Orlando Bloom, Diane Kruger, Brendan Gleeson, Brian Cox, Sean Bean, Saffron Burrows, Julie Christie, Peter O’Toole,
Još glume: Gulian Glover, Nathan Jones, Adoni Maropis, Jacob Smith, John Shrapnel, Siri Svegler, Lucie Barat, Ken Bones, Manuel Cauchi, Garrett Hedlund, James Cosmo, Rose Byrne, Tyler Mane
Warner Bros., Helena Productions, Latina Pictures, 2004. / 2010., CF

Informacije o Blu Ray izdanju:

Trajanje: 162 min
Format: 2.41 : 1
Film u boji
Jezici: DTS-HD Master Audio: engleski 5.1; Dolby Digital: turski 2.0, ruski 2.0, poljski 5.1, mađarski 5.1, češki 5.1, engleski 5.1, tajlandski 5.1
Podnaslovi: hrvatski, engleski, slovenski, estonski, češki, bugarski, arapski, tajlandski, korejski, islandski, kineski, portugalski, ukrajinski, turski, srpski, ruski, rumunjski, poljski, litvanski, latvijski, mađarski, hebrejski, grčki

Blu Ray dodaci:

U središtu bitke – Analiza uzbudljivih akcijskih scena
Od ruševina do stvarnosti – Povijest i produkcija filma
Troja: Odiseja efekata
Galerija bogova – 3D animirani vodič kroz grčku mitologiju
Grčka brodogradnja – Vizualizacija scena
Kino najava

Napomena: Tekst je prenesen s portala www.film-mag.net

Čestitka 2019. (Uredništvo)

Predstavljamo čestitku za 2019. godinu u suradnji s Manar al-Athar projektom Sveučilišta u Oxfordu.

Čestitka najavljuje ovogodišnji ArheoKalendar© pod nazivom ‘An Elephantastic Adventure in Petra’ (‘Slonofantastična avantura u Petri’) – priču o dva slona u potrazi za svojim kljovama u Petri, autorice profesorice Judith McKenzie, direktorice Projekta.

Kalendar objavljujemo idući tjedan.

U Oxfordu, 20. 12. 2018.
Uredništvo

MHAS – 5. MEĐUNARODNI FESTIVAL ARHEOLOŠKOG FILMA (PRESS)

Pozivamo vas na otvorenje 5. Međunarodnog festivala arheološkog filma u četvrtak 8. 11. u 18,00h u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika – Split.

Napomena, kao uvertira festivalskih događanja 7. 11. u srijedu u 17,30 u prostorijama Alliance Francaise Split u Marmontovoj ulici bit će predavanje Gerarda Sabatiera, Vauban i suvremene fortifikacije.

http://www.mhas-split.hr/ostalo/novosti/artmid/671/articleid/167/5-me%c4%90unarodni-festival-arheolo%c5%a0kog-filma

Izvor
MHAS PRESS

 

A bath in Bath – Kupanje u Bathu (piše Vendi Jukić Buča)

Najveći, najbolje očuvan i najbolje prezentiran lokalitet rimskog razdoblja u Velikoj Britaniji nalazi se u Bathu. Osim Britanaca Bath posjećuju brojni turisti, a red ispred ulaza ovog arheološkog i povijesnog spomenika dug j4e čak i tijekom radnog dana. Termalni izvori u tolikoj su mjeri bili značajni za razvoj Batha, da je po njima moderni grad dobio ime. Bath je engleska riječ za kupanje i kupalište, a tako su lokalni stanovnici nazivali termalne izvore koji su obilježili cjelokupni gradski krajolik. Grad je 1987. godine dobio status Svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

The Roman Baths

Galerija fotografija (autor VJB)

Rimske terme – Roman Baths – muzejski je kompleks s rimskim lokalitetom prezentiranim in situ. Rimski grad, koji je nosio ime Aquae Sulis (vode Sulisa), osnovan je 60. godine. Rimljani su, po osnutku grada u dolini rijeke Avon, izgradili terme, hram božice Minerve te kružnu građevinu (pretpostavljeni Tholos, jedini poznati u Britaniji). S obzirom da je grad naseljen u kontinuitetu, rimski kupališni kompleks, koji se nalazi ispod razine današnjeg grada, otkriven je i istražen tek tijekom kasnog 19. stoljeća.

Iznenađujući su veličina, razina očuvanosti te kvaliteta prezentacije ovog lokaliteta.

U središnjem dijelu današnjeg muzejskog kompleksa nalazi se otvoreni bazen The Great Bath. Obložen je s 45 olovnih ploča i ispunjen vrućom termalnom vodom koja protječe kroz cijele Rimske terme (na pojedinim mjestima vide se mjehurići koji izbijaju na površinu). Nekoć je Veliki bazen bio natkriven bačvastim svodom, visine 40 metara na najvišem mjestu. U bazen, dubok 1,6 metara, spušta se stepenicama koje se nalaze na svim njegovim stranama. Uokolo se nalaze niše, za koje se pretpostavlja da su natkrivale klupe i male stolove. Danas bazen nema krovište, a poviše je okružen terasom izgrađenom 1894. godine. Na ogradi ophoda nalaze se viktorijanske skulpture rimskih careva i guvernera Britanije koje ‘nadgledaju’ Veliki bazen.

Muzej je organiziran uokolo Velikog bazena. Dostupni su audiovodiči na više jezika koji sadrže informacije o artefaktima te dodatna objašnjenja muzejskih stručnjaka osobno. Na samom početku izložene su makete područja termi i hrama. Jedan od najznačajnijih kamenih izložaka je prednja strana hrama, u kojem se čuvao kip Minerve Sulis, jednog od dva hrama klasičnog razdoblja na području Rimske Britanije. Zabat prikazuje reljef Meduze Gorgone (ova teorija smatra se najvjerojatnijom, iako se radi o prikazu muškarca), koja je smatrana simbolom Minerve Sulis. Uokolo zabata postavljene su stepenice kružnog oblika, u formi gledališta amfiteatra, kako bi posjetilji mogli sjediti dok gledaju animaciju rekonstrukcije koloriranog zabata iz rimskog razdoblja, odnosno njegovog pretpostavljenog originalnog izgleda.

Muzej je organiziran prema sljedećim cjelinama.

People of Aquae Sulis and the Beau Street Hoard, kojom je prezentiran život građana Aquae Sulis i znamenita ostava rimskog novca (preko 17000 primjeraka datiranih u razdoblje od 32. god. pr. n. e. do 274.) iz Beau Street otkrivena 2007. godine.

Roman Worship, kojom je prezentiran postupak posjete termama i štovanja božice Minerve Sulis. Izloženi su privatni oltari postavljeni u dvorištu Hrama te poznati tzv. curse tablets –privatne poruke ispisane na olovnim i kositrenim pločicama, koje su se zamotane u svitak bacale u Izvor u kojem je, prema vjerovanju, obitavao duh Božice. Poruke su sadržavale kletve ljutitih koji su molili Božicu da ih osveti na način da kazni one koji su im učinili nepravdu, često navodeći imena potencijalnih počinitelja. Uglavnom se radi o nedjelima poput krađe osobnih predmeta i imovine. The curse tablets uključeni su u UNESCO Memory of the World Register.

qu[i] mihi vilbiam in[v]olavit                         execro qui involaver-
sic liquat com[o] aqua …..                          -it qui Deomiorix de hos
qui eam [invol] avit                                      -[i]pitio suo perdiderit qui-
… Velvinna Ex[s]upereus                            -cumque r[es] deus illum
Verianus Severinus                                     inveniat sanguine et
Augustalis Comitianus                                 vitae suae illud redemat
Minianus Catus
Germanill[a] Iovina

May he who has stolen Vilbia                        I curse (him) who has stolen,
become as liquid as water …                         who has robbed Deomiorix from
who has stolen it (or her)                               his house. Whoever (stole his)
Velvinna, Exsupereus,                                   property, the god is to find him.
Verianus, Severinus,                                      Let him buy it back with his own life.
Augustalis, Comitianus,
Minianus, Catus,
Germanilla, Jovina.

Temple Courtyard and Minerva – unutar moderne muzejske konstrukcije nalazi se natkriveni i zaštićeni prostor hramskog dvorišta iznad kojeg se prolazi metalnim stepeništima i ograđenim putevima. Ovo područje bilo je namijenjeno okupljanju štovatelja božice Minerve Sulis. Izloženi su oltar na kojem su se prinosile žrtve, brojni oltari s inskripcijama te pozlaćana brončana glava Božice – jedan od najpoznatijih artefakata rimskog razdoblja u Britaniji.

The Sacred Spring and Associated Objects – u središtu Muzeja nalazi se staklom ograđena terasa s pogledom na izvor termalne vode. Svakodnevno izvire preko 1,170,000 litara mineralne ljekovite vode temperature 46°C. Bio je običaj u Izvor bacati darove Božici – pronađeno je preko 12,000 rimskih kovanica te veliki broj tabli s kletvama. Metalne posude (patere) s inskripcijama DSM (Deae Sulis Minerva) vjerojatno su bile namijenjene prinosu žrtvi i darova svete vode.

Changing Rooms and Saunas – uokolo Velikog bazena nalaze se Istočne i Zapadne terme. Istočne terme obuhvaćaju veliku kupelj s toplom vodom koja je dopirala cijevima iz Velikog bazena te niz grijanih prostorija, čiji se broj povećavao kako su terme rasle do svog maksimuma u 4. stoljeću. U nekoliko prostorija, kao i na području Zapadnih termi, postavljeni su transparentni zasloni s video projekcijama, CGI rekonstrukcije i zvučni efekti prikazuju Rimljane u postupku korištenja ovih objekata.

Heated Rooms and Plunge Pools – Zapadne terme obuhvaćaju niz bazena i grijanih prostorija s hipokaustima (s dobro očuvanim stupcima od opeke) te krugli bazen s hladnom vodom dubok 1,6 metara.

Na samom kraju posjete može se okusiti voda o kojoj se toliko priča – postavljena je slavina iz koje istječe topla ljekovita mineralna voda, a ukoliko nemate vlastitu bocu, na volju su papirne čašice. Čin-čin!

The Thermae Spa

Galerija fotografija (autor VJB | Thermae Spa PRESS)

S obzirom da su termalni izvori u Bathu, jedni od tri najznačajnija u Velikoj Britaniji i dalje aktivni, adaptirani su za moderni užitak kupanja u formi termalnog kompleksa Thermae Spa (u daljnjem tekstu Thermae) u Bath Street. Thermae obuhvaćaju dvije lokacije koje se međusobno nalaze u neposrednoj blizini – The Cross Bath (manje) i The New Royal Bath (veće terme). The Cross Bath terme (Grade I listed building) povijesni su spomenik obnovljen 1789. u stilu neoklasicizma te restauriran 1990. godine. Nalazi se uz bolnicu Sv. Ivana (St John’s Hospital) koju je, kao jednu od prvih ubožnica u Engleskoj, dao sagraditi početkom 12. stoljeća Reginald Fitz Jocelin, biskup Batha i nadbiskup Canteburyja. Radi se o nenatkrivenom bazenu u obliku velikog jacuzzija okruženom prostorijama svlačionica i recepcije. Namijenjene su posjeti manjeg broja ljudi i dolazak je potrebno prethodno najaviti. Također, moguće ih je zakupiti za privatnu sesiju.

S obzirom da se nalaze u užoj gradskoj sredini, razvoj većih termi nije mogao biti proveden na horizontalnoj, već samo na vertikalnoj osnovi. Stoga je glavni kompleks organiziran na nekoliko etaža – što ga čini zanimljivim i aktivnim mjestom posjete.

U Glavnoj zgradi (The New Royal Bath) nalaze se dva bazena – jedan u prizemlju, koncipiran u kružni tok s vodenom strujom, a drugi na samom vrhu građevine, s impresivnim pogledom na Bath. Na prvom katu nalaze se svlačionice i tuševi, dok se na drugom nalaze moderni ‘tepidariumi’ i ‘frigidarium’.

Thermae nude nekoliko vrsta cjenovnih ‘paketa’, među kojima se ističe kombinacija s posjetom Rimskih termi. Posjet je limitiran na 2 sata (duži boravak u termalnim ljekovitim vodama ne preporuča se iz zdravstvenih razloga) s dodatnih završnih 15 minuta namijenjenih sušenju kose i oblačenju. U cijenu je uključena posudba ručnika i kupaće ogrtača, u kojemu obilazite katove, saune i bazene stepenicama ili liftom. Posvuda se nalaze kukice za odlaganje ogrtača, a ako ga i izgubite u moru sličnih (kao što se dogodilo meni J), dodijelit će vam se novi ogrtač. Japanke, koje su također uključene u cijenu, možete zadržati za uspomenu (za posjetu termama ne treba vam ništa osim kupaćeg kostima).

Bazen u prizemlju kružnog je oblika s polukružnim dijelom unutar kojeg struji voda. U sredini se nalaze klupe s masažnim mjehurićima, a prisutan je i masažni slap. Uokolo bazena postavljene su ležaljke, a uz bazen se nalaze i prostorije za masažne tretmane. Na drugom katu nalaze se dvije tematski različite saune – rimska s mozaikom Minerve i sauna u georgijanskom stilu te vruća infracrvena komora. Uz njih se nalazi i prostorija s izrazito hladnim zrakom i koritom leda koji se konstantno generiraju. osjećaj hlađenja na uzavreloj koži zaista je fantastičan. Sve četiri prostorije su maglovite, pa se krećemo se u njima pomoću vlastite intuicije, osjećaja za orijentaciju i zvukova, a iskustvo kretanja je vrlo zanimljivo. Celestijalna dvorana namijenjena je relaksaciji. Na istom katu nalaze se i masažni te stropni tuševi praćeni svjetlosnim efektima. Konačno, na vrhu građevine nalazi se veliki krovni bazen ograđen staklenim panelima s pogledom na Bath. U ovom bazenu provela sam najviše vremena u ugodnom razgovoru sa Stephane, zaposlenicom Thermae, koja mi je navela ostale znamenitosti Batha i opisala korištenje tubaste plutače* u bazenu (*moj prijedlog naziva derivirao je iz njegovog oblika i namjene).

Kao šlag na kraju, posjetila sam restoran gdje sam naručila obrok po izboru. Menu je sadržavao delicije u stilu slow food ili fine dining restorana. Upućena sam za stol za dvoje uz prozor kroz koji je zraka svjetlosti obasjavala stol, a ugodan povjetarac rashlađivao je posjetitelje netom izašle iz vruće vode. Naručila sam specijalite kuće – quiche s kruškom i plavim sirom za predjelo, ribu za glavno jelo i vruću čokoladu s daškom vanilije za desert. Rastopljena čokolada stigla je stigla prva, poslužena odvojeno od gustog mlijeka s bogatom pjenom i čokoladnim kapljicama na vrhu, uz komad tradicionalnog biskvita (pudding). Pojela sam pola porcije čololade prije nego sam ostatak umiješala u zapjenjeno mlijeko. Puding i čokolada zabavljali su me 15-ak minuta, kada je stigao topli quiche na salati. S obzirom da sam bila pozvana na tour de Bath Abbey u 16 sati, bila sam primorana otkazati ribu, kako bih stigla na vrijeme. Naime, čak 35 minuta bilo je potrebno za poslužiti ova dva jela, svježe pripremljena, ukusna i vrhunske kvalitete. Praktični feature je taj da se vrijeme provedeno u restoranu ne odbija od ukupnog vremena namijenjenog boravku u termama. Napustila sam Thermae nakon točno dva sata, i mokre kose otputila se do Opatije, udaljene 2 minute trčanja.

The Bath Abbey

Galerija fotografija (autor VJB)

Opatija se izdvaja stilski i funkcionalno i kronološki.

Puno ime Opatije (anglikanske župne crkve i nekadašnjeg benediktinskog samostana) je The Abbey Church of Saint Peter and Saint Paul. Osnovana je u 7. stoljeću, a današnja građevina iz 16. stoljeća jedan je od najboljih primjera engleske gotike. Križnog tlocrta, izgrađena je od bathskog žućkastog kamena, s brojnim vitrajima.

Svakodnevno je organizirano nekoliko vođenih obilaska Opatije, a ja sam prisustvovala posljednjem. Obilazak obuhvaća penjanje preko 270 stepenica u nekoliko etapa, s pauzama prilikom kojih se objašnjava funkcioniranje Opatije, upravljanje zvonima te karakteristike arhitekture. Rečeno mi je također da se u podrumu Opatije trenutno vrše arheološka iskopavanja. Prisjetila sam se predavanja održanog u okviru Humanities Division Sveučilišta u Oxfordu, kojem sam prisustvovala prije nekoliko mjeseci, a u kojem je prezentirana njezina renovacija i projekt prezentacije kao značajnog primjera kulturne baštine u Britaniji.

Opatija je velika i impozantna. Brodovi su presvođeni lepezastim svodovima – izvedba koja se smatra najboljim svjetskim primjerom ove vrste gradnje. Uz Opatiju u Bathu nalazi se veliki broj crkvi sagrađenih unutar i izvan gradskih zidina građenih za stanovništvo koje nije bilo u mogućnosti obilaziti Opatiju.

Na vođenom obilasku najviše je bilo riječi o crkvenim zvonima kojih je deset; osam zvona izrađeno je 1700. godine, a dva manja dodana su 1774., kako bi ih ukupno bilo deset. Sva zvona još uvijek vise o originalnom drvenom okviru. Najveće i najteže zvono (1,5 tona) je posebno – nakon što je iznenada napuklo 1869. godine, trebalo ga je ponovno izliti. Nakon dvostrukog ugađanja (ispostavilo se da je ostarjeli orguljaš koji ga je pratio na podešavanje nagluh) koje je koštalo za to vrijeme enormnu količinu novaca (oko sto i nešto funti) i problema s isplatom za to potrebite donacije, od milja je prozvano the troublesome one. Posjetili smo i stražnju stranu sata, koje se nekoć navijalo ručno, a danas elektronički, stisnuti u malu prostoriju nad crkvenim stropom.

Vodstvo završava na najudaljenijem tornju sa širokim pogledom na grad.

Osim što je poznat po rimskom i suvremenom kupalištu, Bath je znamenit i po tome što je u njemu obitavala Jane Austin. Brojne gradske ture posvećene su njoj i njezinom opusu. Veliki gradski park uz rijeku nudi Afternoon Tea, a zamijetila sam i restoran sa srednjovjekovnim jelima i bathskim specijalitetom (koji nisam imala vremena probati, ali izgledom i sastojcima podsjeća na nešto između buhtle, peciva i pince) – the Bath bun. Nalazi u najstarijoj očuvanoj kući u Bathu, iz 1482. godine.

Zahvaljujem Rimskim termama (The Roman Baths), Thermae Spa i Bath Abbey na obilasku muzeja, kupanju i obilasku opatije!

Posjet Bathu ostat će mi u posebnoj uspomeni – posjetila sam ga netom nakon što mi je ponuđena pozicija na Faculty of Classics (zato kasni članak – radim!) i ovim posjetama i doživljajima proslavila svoje oxfordsko zaposlenje 🙂

Vendi Jukić Buča

Oxford, 14. 8. 2018.

>Galerija fotografija (autor VJB | Thermae Spa PRESS)

AMZ – Otvorenje izložbe „DIVINE X DESIGN – DRESSING ANTIQUITY“ (PRESS)

Arheološki muzej u Zagrebu,
Collection of Antiquities & Glyptothek Münich i
AMD Akademie Mode & Design
imaju iznimnu čast pozvati Vas na otvorenje izložbe
DIVINE X DESIGN – DRESSING ANTIQUITY“,
koje će se održati u srijedu, 18. srpnja 2018. u 18 sati
u Velikoj dvorani Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Izvor

AMZ PRESS